Archive | February, 2014

Tags: , , , , , , ,

Lazurna poetika Miloša Zubca

Posted on 27 February 2014 by heroji

Vasilije Milnović

 

Lazurna poetika Miloša Zubca

 

Miloš Zubac: Sigurnost vatre, Kulturni centar Novog Sada, 2013.

 

U estetski najsnažnijoj priči Starog zaveta, „Knjizi o Jovu”, kada nedužni Jov, nakon svog gradativnog stradanja, zatraži od Jehove odgovor na pitanje o suštini čovekovog postojanja na zemlji, Jehova mu iz metaforičkog vihora daje odgovor koji je, naizgled, besmislen. Prema tom odgovoru, jedino se može zaključiti da je Bog nedokučiva sila i svemoć, čime se implicira čovekova sićušnost u odnosu na Boga. Krajnjeg saznanja za čoveka nema. Svet je, drugim rečima, izvan čovekove spoznaje i to je nedokučiva božanska misao. Ovaj Božji odgovor već vekovima pokreće sumnju radoznalih duhova i otvara suprotnosti u pogledu na svet.

Jedino nema dileme da Božji odgovor poseduje izvesnu umetničku vrednost. Zbog te činjenice i karaktera čitave starozavetne knjige, ona za književnost predstavlja možda i najznačajniju biblijsku priču. Stoga se sadržina ovog Božjeg „pisma” očigledno može tumačiti na način književnosti, preko one, kako bi Kjerkegor rekao, „estetske obojenosti i opijenosti čula.” Božji odgovor je dat, dakle, kao književnost. Uostalom, Bog bi morao na kraju da kazni Jova, jer ga je ovaj ipak izdao. No, on ga nagrađuje, iako smisao trpljenja i stradanja, čak i pravednika, pa samim tim i smisao ljudskog postojanja, ostaje zaglušen hukom Božjeg vihora, a jedini i spasonosni odgovor koji se iz Božjeg „pisma” može izvući jeste – književnost.

Na taj način, možemo izvesti zaključak da samo Lepota može dati adekvatan odgovor na pitanje o suštini. Drugim rečima, onaj ko sebi postavi pitanje – koja je forma ideje? – to jest, ko se pita o suštini, mora kao pokušaj odgovora da počne sastavljati stihove. Knjiga stihova Sigurnost vatre novosadskog pesnika, muzičara i doktora književnih nauka, a iznad svega čoveka renesansnih veština – Miloša Zubca, na veoma plastičan način svedoči o tome. Ideja „estetske opijenosti svih čula” konstantno prosijava iz ovih stihova, čija je hronologija formalne poetike, po sebi, uzbudljiva, kao i niz kurioziteta vezanih uz ovu knjigu.

Nastala kao odabir iz objavljenih i neobjavljenih pesnikovih rukopisa, ova zbirka predstavlja, na izvestan način, autoru bliskim muzičkim rečnikom rečeno – best of  izbor. Od ranih pesama prve zbirke Vilindar (1999-2000), svedenog i jezgrovitog karaktera i zgusnutog značenja, s vidljivim uticajima poetike Momčila Nastasijevića, Georga Trakla, ali i onim savremenijim – jednog Slobodana Tišme (naročito pesme iz rane Tišmine faze, objedinjene u zbirci Vrt kao to), preko sjaja i transparentnosti naredne zbirke Poezika (2001-2002), sve do zrelosti i evidentne sintetišuće misli zbirke Flor Y Canto (2004-2005). Ukoliko tome dodamo prvi put objavljene Tri skrajnute pesme i naročito poetsku prozu autentičnog zvučanja i antičko-profetskog diskursa, Prozaide (2007), dobijamo vanredno ubedljivo svedočanstvo o „sigurnosti vatre” ovog istinskog pesničkog duha.

Valja pomenuti, kao posebno značajnu odliku ove knjige, da se jedino u njoj mogu ponovo pročitati stihovi Miloša Zubca iz zbirke Vilindar, knjige koja se, prema rečima samog autora, još jedino može naći na policama pesnikovih prijatelja. Naročit je kuriozitet da se ovaj autentični pesnički duh, od 2005. godine ne bavi poetskim stvaralaštvom (iako se Prozaide u izvesnom smislu mogu smatrati poetskom prozom): činjenica od svakako ne malog značaja, s obzirom na kontekst duha vremena u kome živimo. Da li, odustajući od života pesnika, Zubac zapravo čuva život pesmi samoj, njenoj autentičnosti?

Još jedna zanimljiva značajka, vezana je za ove stihove. Renesansna ličnost samog pesnika verovatni je uzrok tome. Naime, srazmerno se retko kroz istoriju poezije dešavalo tako da nečiji stihovi započnu svojevrsno nezavisno postojanje kroz izvesni „primenjeni kontekst”. Iako, po svemu sudeći, nisu bili pisani za pevanje, Zubčevi stihovi su ipak završili u urbanim muzičkim „pesmaricama”, nalik negdašnjoj „graždanskoj” poeziji. Ovoga puta, razume se, u pitanju je rock’n’roll i blues kultura, kojoj i sam pesnik pripada i koja je lako upila u svoj široki repertoar stihove Miloša Zubca.

Već naslovnu pesmu nedavno je uglazbio Tomislav Zorić, iz zagrebačkog Olovnog plesa. Isti bend, čija je ozbiljnost i popularnost u Hrvatskoj i regionu upravo rastuća, na svom koncertnom repertoaru izvodi i pesmu „Naš izbor”, a pesmu „Leptir” je muzički obradio jadranski kantautor Roberto Vodanović Čopor, a Novosađanin Milan Korać peva „Znamenje budnostiˮ, pesmu koja se nije našla u ovom izboru, ali jeste objavljena u knjizi Poezika. Sam Zubac, kao frontmen novosadsko-beogradsko-kotorsko-njujorškog benda Prkos Drumski, svojevrsnog čuda domaće muzičke scene, izvodi pojedine stihove iz Vilindara, kao i pesme „Avalon” i „Podupiranje snova”. Pomenuta dva benda, iz susednih zemalja, za njihove posvećenike jesu i dva ponajbolja alternativna sastava sa ex-Yu prostora. Intermedijalnost i primenjena vrednost Zubčevih stihova, svakako se nudi kao posebno inspirativna tema svakom zainteresovanom istraživaču. Zato nije čudno da je ovaj pesnik doktorirao, na Katedri za književnost novosadskog Filozofskog fakulteta, u uzbudljivom polemičkom maniru (a kako drugačije?), odbranivši tezu o jednom sličnom velikom i ne tako davno preminulom pesniku, u široj javnosti poznatom samo po primenjenom stihotvorstvu za Bijelo dugme – Dušku Trifunoviću.

Ono što je, međutim, najpretežnije, kada je reč o zbirci Sigurnost vatre (bar za one koje zanima poetska reč, po sebi) jeste njena imanentna poetika. Semantika ove zbirke jeste ona sila koja uzrokuje pomenuti razvoj formalne poetike, jednostavnost i autentičnost pesničkog pristupa i organizacije stihova, koji prate naslove knjiga i godine nastanka. Razvoj imanentne poetike sličnog je karaktera: od razumljive mladalačke neprevrelosti (ali i nepatvorenosti), koja i kasnije pruža zanimljive odbleske, do svedenijih i pesnikovoj zreloj prirodi bližih profetskih reči, s manje naboja i pesničkog temperamenta i s više mudrosti. Ovaj proces nužno svedoči o neposrednoj prirođenosti Zubčevog pesničkog bila s ponesenom rečitošću Halila Džubrana, kao i nesumnjivom posrednom uticaju sufi majstora i Lao Cea. Biblijski podtekst čitave pesnikove poetske prakse, takođe se lako može iščitati.

Poetski poduhvat Miloša Zubca može se okarakterisati kao oblik autorefleksivnog govora jezikom pesme u telu stvarnosti. Zapravo, međe tog jezika su međe same stvarnosti, jer Zubčevi stihovi neprekidno autopoetički ukazuju na pesnikova ezoterična interesovanja. Jedno veliko traganje za onim meta, onim što je neizrecivo i neprikazivo, što se ponekad manifestuje kao čudni presek života i umetnosti, konstantno provejava kroz ove stihove. Iako je pesnik svestan ograničenosti jezičkih mogućnosti, naročito u ranim stihovima, on ipak čini zaokret u pravcu shvatanja života kao rituala i umetnosti kao ritualizovanog života. Drugim rečima, život kao pesma i umetnost. Tako već u ranoj fazi, pesnik otkriva svest o nemogućnosti ostvarenja jezikom:

 

Zalud li smo plodili onoliko reči,

detinjasto snili pogaslu dobrotu,

(…)

tek, smiraja nigde, nismo se sreli,

i nismo pronašli razrešenje zlu.

                                             (Zalud li smo plodili onoliko reči, Vilindar)

Upravo nalik motivu krokodila iz Jehovinog odgovora Jovu, nameće se zaključak o nemogućnosti čovekove odbrane od zla. Čoveku preostaje samo jedna „astralna čežnja”, baš kao u istoimenoj Zubčevoj pesmi. Pa ipak, u odsudnom susretu sa izvesnošću smrti, čovek je uvek na gubitku. To je onaj momenat kada i sama pesma prestaje:

 

Moja smrt više nije tajna (preodveć se

znamo). Čudnovata, alogična, ali nikako

tajna.

Tu prestaje poezija, a pesnik odumire

polako.

(Bulevarska pesma, Vilindar)

Ovde se nameće jedna komparacija s ranom poezijom Rastka Petrovića. U okviru zbirke Otkrovenje, u svom tom divljanju tela i mišićne mase, nesposobne da dâ odgovor na suštinska pitanja postojanja, Petrović zaključuje da pesma prestaje kada sve postane samo telo:

Nema više želje, već da izbrišem postojanje,

da ispunim sve sobom, sve razmake, sve šupljine,

nema više ni duboko plavog ni planine,

samo: krkati, hrkati, čmavati i groktati,

biti gnusna, ogromna, drhtava plazma:

i time prestaje ova pesma i nastaje krvavo otupljenje.

                                                  (Pustolov u kavezu, Otkrovenje)

_MG_4586

Foto: Danilo Veljović Radovanović

Život, dakle, postaje „krvavo otupljenje” u kome, Zubčevim rečima, „pesnik odumire polako”, onda kada pesma prestane. Upravo zbog toga, jedini odgovor jeste nastajanje jednog neograničenog umetničkog dela, koje bi izjednačilo život pesme sa životom samim. Doduše, u Zubčevom slučaju, pesma ponovo postaje simboličko telo, koje pesnik jasno izdvaja iz vrtloga avangardno-modernističkih preispitivanja granica jezika. Ali, kao i tamo, jedini odgovor koji se može iščitati jeste onaj artistički, odgovor kao stvaralačko načelo. Uostalom, to potvrđuju već početni stihovi naredne zbirke, koji počinju izvesnim „ničeanskim” zaboravom i jednom metafizičkom inverzijom:

 

Neko me je zamislio, nekad.

Snivajući svoju igru, neko

me je sačinio. Oslovio, pa

zaboravio. Sada pokušava da

se seti. Zapisuje korak

po korak, zaboravu da se otme.

Sebe u sebi da prepozna.

(Neko je sebe zaboravio, Poezika)

U nastavku zbirke, pesnik zaključuje: Sve što je sada daleko, / negda mi beše dom. Ovakav zaokret može da razume, kako pesnik svesno izgovara u pesmi Ispružena ruka, samo onaj „koji detinjstvo preživi”. Zbog toga pesnički učinak Miloša Zubca i ima status umetnosti: on nije jednostavno pesnik, već subjekt koji se bavi životnim igrama poezije u polju fenomena umetnosti i svekolike stvarnosti. Ovaj „magični” element Zubčeve poetike prosijava, doduše, već u ranoj fazi, u stihovima Vilenjaka:

 

Ponekad sakrije zvezde

blistavim rukama svojim,

zvonke ih stavi u džep.

(…)

Srebrno tada se smeje

i kristalno odzvanja gaj.

 

Stvaranje njemu je

igra.

 

Međutim, Šekspirova slavna sentenca „Zrelost je ipak sve!”, do punog izražaja dolazi u svim stihovima zbirke Flor Y Canto i, na sasvim osoben način, u profetskim Prozaidama. Ove reči već ne treba interpretirati, nego čitati. Sudeći po nenametljivosti i nežnosti ovih reči, onom „večito ženskom” u filozofskom smislu, nije nikakvo čudo što pesnik više ne piše. Mudrost, izgleda, kao uostalom i nežnost, ne mari za ispoljavanje. Za nju vreme ne teče, već postoji, a ćutanjem se samo čuva život pesmi, ispoljila se ona u budućnosti ili ne. Those who can – do, those who can’t – teach, kako bi rekli savremeni američki pobornici zena. Zato nenametljivost zbirke pesama Sigurnost vatre Miloša Zubca, previše dragocena da bi bila opštepoznata, uspešno svedoči o nezaustavljivom skretanju sa puta prolaznosti. Postoji jedino pesma, baš kako svedoče stihovi posvećeni, po pesnikovom priznanju, Tarkovskom:

 

I danas se zemlja koja te

porekla

začuđena kupa u srebrnoj kiši

jedne tvoje suze

 

plemeniti meštre

(Nostalgija, Flor Y Canto)

Kada se u završnoj sintagmi devete Prozaide (nedostatak desete je, takođe, indikativan: kao da i ovim tehničkim sredstvima pesnik pokušava mudrački namignuti čitaocu i ukazati na pretencioznost svake dovršene pesničke konstrukcije) pesnik skromno opredeli da „u bližnjem može da brusi lazur večnosti”, čitalac odjednom shvata da se pred njim upravo i nalazi taj lazur, u vidu same knjige, čiji ezoterijski naslov po sebi implicira „kamen mudrosti”. Pri tom, perfektno pronađena reč – lazur – ukazuje čitaocu na jednu sjajnu, vrhunskom poetskom umešnošću prekrivenu koprenu, kojom je, nalik biblijskom vihoru, zaodenuta reč mudraca. To je umetnost Miloša Zubca, koja nam, nepretenciozna a svesna sigurnosti svoje vatre, progovara iz ove zbirke.

Comments (10)

Tags: , , , ,

Haris Pašović: ŽIVIMO U DOBU SPEKTAKLA

Posted on 24 February 2014 by heroji

Haris Pašović: ŽIVIMO U DOBU SPEKTAKLA

 

S jednim od najznačajnijih reditelja na ovim prostorima Harisom Pašovićem, koji je sada veoma dobar menadžer sopstvenog „Ist vest teatra” , razgovarala sam nakon predstave „Mujo, Suljo i fata u društvu spektakla”, odigrane na subotičkom festivalu „Dezire”. O Gi de Boru, balkanskoj stvarnosti koja je tako često teško svarljiva i o tome kako bismo, ipak, mogli živeti u sretnim zemljama.

 

Živimo u doba spektakla, a pritom u vreme kada Evropa kakvu poznajemo nestaje u jednom svetu koji nastaje na ostacima neoliberalizma… Mi pokušavamo ući u taj sistem i Bosanci i Srbi. Kako vi vidite tu sliku?

 

Mi smo mladoženja koji je zakasnio na svadbu, koji kasni još uvjek, a već je brakorazvodna parnica u toku. Otprilike je to tako. Naravno, da je ostala Jugoslavija kakva je bila, mi bismo bili jedni od osnivača EU, mi bismo davali preporuke ko da bude član, a ko ne. Nažalost, političari su bili dovoljno gramzivi i neodgovorni da jednu zemlju kakva je bila Jugoslavija, umesto da naprave političku transformaciju koju je ona zahtjevala, da je prosto pretvore u jedan pakao iz koga mi još uvjek ne možemo da izađemo.

 

Držali ste predavanje na temu društvo spektakla. Koliko Vam se čini da se posle spektakla osećamo ispražnjenim. Koliko on gubi svoju moć ili ne?

 

Mislim da je je društvo spektakla još uvjek u punom zamahu.  Gi de Bor, posljednji politički filozof XX stoljeća, anarhista po opredeljenju, napravio je jednu analizu, koja se može porediti s Marksovom analizom, s tim što je Marks ustanovio da je osnovni društveni odnos u njegovo vrijeme bio kapital, a Gi de Bor je predvidio ovu vrstu transformacije kapitalizma u kojoj osnovni društveni odnos nije kapital nego spektakl. Spektakl je posredovan slikama  mi smo svakodnevno bombardovani hiljadama slika u kojima su postavljene vrednosti koje ne čine čovjeka slobodnim, kreativnim, neovisnim, nego od nas prave neku vrstu mašina za kupovanje, za prodavanje, i sami postajemo roba, otuđeni od vlastitog bića, vlastite kreativnosti. To je, pretpostavljam, to osjećanje ispražnjenosti o kojem vi govorite, to osjećanje otuđenosti od vlastite suštine, od naših vlastitih potreba. Čak smo sad u nemogućnosti da formuliramo šta su to naše vlastite potrebe. Mislim da je svijet u kojem je nakaradnost postala standrad nešto sa čim mi, u svojoj ljudskoj prirodi, teško možemo da se pomirimo. Nas država, politika, ekonomija, Evropa, korporacije tjeraju da budemo pijuni u jednoj ekonomskoj postavci, da budemo vojnici tog spektakla, a mi, s druge strane, imamo neke druge potrebe.

Vi, ako ste učiteljica u Bečeju, recimo, koja četrdeset godina vrijedno radi, i ako učite đake čestitosti, poštenju, marljivosti, i ako odgojite generacije koje će to na ovaj ili onaj način prenositi na svoju djecu, postajati neki korisni članovi društva vi ste za društvo spektakla beznačajni. Vi ste nepostojeći u društvu spektakla. Ako imate osamnaest godina i rešili ste da budete model, a zatim saopštili svom prijatelju novinaru da želite da operišete usta ili grudi  to će biti na naslovnim stranicama i cela zemlja će o tome da razgovara.

Ta inverzija stvarnosti je ono što je društvo spektakla.

U jednoj predstavi koju smo igrali u Subotici, davno, „Klasni neprijatelj” mi smo otkrili da je želja većine srednjoškolaca da budu kriminalci, jer je to svijet u kojem oni imaju identitet, to je po njima jedan zanimljiv svijet koji liči na holivudske filmove oni žive luksuzan život, njihove slike izlaze u novinama, ganjaju se s policijom imaju osećanje da postoje.

Haris_Pasovic

 

A smeh koji ranjava, ali i revitalizuje?

 

Nešto što je vitalno u balkanskim narodima jeste da reagiraju na humor, a svi mi još uvjek nismo prestali da se smijemo i to je najbolja vijest koju imamo na Balkanu. Uprkos svemu o čemu govorimo, mi imamo u nekom intimnom društvu prostora za ironiju i samoironiju. U tome su, naravno, šampioni Mujo, Suljo i Fata,  Bosanci koji se najviše smiju na vlastiti račun, najviše ismijavaju sebe. Kažemo da smo glupi i u mnogo prilika je to tačno, a s druge strane, to je jedna vrlo zdrava samoironija koja ipak malo potakne na razmišljanje, ili možda na oprez.

 

I onda, iz ovog društva spektakla, kuda idemo?

 

Mislim da postoje samo dvije mogućnosti za budućnost i svijet se nije opredjelio još uvjek , jedna je da mi sebe uništimo kao vrstu tako što ćemo i dalje preferirati borbu za moć, obožavanje novca, agresiju, silu, što naravno dovodi do uništavanja vrste, a oni koji na kraju ostanu  sami sebe će uništiti u takvom modelu ponašanja. Druga mogućnost je da njegujemo našu ljudsku suštinu, da se vratimo principima solidarnosti, empatije. Da ispred naše želje za moći, novcem stoji ljudski susret, da u svakom koga sretnemo pročitamo jedan roman, jer svaki je čovjek roman i svaka je priča važna i da u tim susretima pokušamo ostvariti jedan kreativniji, jedan slobodniji svijet. Ekonomski pravedniji. Mi ovu predstavu u Bosni igramo bez utvrđene cijene karte, plati koliko možeš, a ako nemaš, ne moraš ni toliko. I znate šta se događa? Dolaze ljudi koji zaista nemaju i ne osjećaju se poniženo, njima je dozvoljeno da daju koliko mogu, a imamo ljude koji daju i po dvadeset evra za kartu.

 

Hoćete da kažete da stvari ipak funkcionišu?

 

One mogu da funkcionišu, ali potreban je napor, potrebno je da se posvetimo njima, da poredamo prioritete, da prioriteti ne budu crne hronike ili skandali u sudovima i na skupštinskim klupama, nego će prioritet biti neposredna zajednica. Subotica kao grad i sama Vojvodina može toliko toga da kaže, ne samo Srbiji nego Evropi, vi imate grad koji živi na tromeđi tri velike kulture, srpske, mađarske i rumunske. To je blagodet koja je porodila jedan vrlo zanimljiv život, međutim, politički, ideološki, ekonomski, to nije moderno. Meni je uvijek bilo fascinantno, kada bih ulazio u prodavnicu u Subotici, uvjek su vas pozdravljali na srpskom i mađarskom, svi smo se osjećali slobodni i to je bio recept za to kako živjeti u višenacionalnim sredinama. Ako bismo uspjeli da ta bogatstva koja postoje u svim zemljama Balkana afirmiramo i postavimo tendenciju, vrijednosti koje svi slavimo, mi bismo onda živjeli u sretnim zemljama.

Razgovarala Nataša Gvozdenović

Comments (9)

Tags: , , , , , , ,

Ishrana u Vizantiji

Posted on 20 February 2014 by heroji

Milica Mirković

 

Sažetak: Ishrana je bitan činilac kulturne istorije, jer osim zadovoljavanja primarne čovekove potrebe, izbor, priprema i konzumiranje hrane predstavljaju i značajan segment društvenog i kulturnog ispoljavanja i svedočanstvo o minulim vremenima i razvoju ljudskih zajednica. Istorija Vizantije, kao jedne od najrazvijenijih srednjovekovnih država, zanimljiva je i iz aspekta raznovrsnosti jelovnika njenog mnogobrojnog i staleški raznolikog stanovništva (vlastela, siromasi, monasi), kako u uslovima izobilja tako i u periodima oskudice, bilo iz političko-ekonomskih ili religijskih razloga (glad, post). Osim svedočanstava o udelu biljne i životinjske hrane u ishrani Vizantinaca, biće reči o tome kada su, gde i kako hranu pripremali i jeli, te o posuđu i priboru kojim su se služili. Posebnu pažnju zaslužuju i pića kao sastavni deo vizantijskih obroka. Poređenja radi, osvrnućemo se i na prilike i običaje u vezi sa ishranom u zapadnoevropskim zemljama tog perioda, te na trpezu u Srbiji koja je bila deo vizantijskog kulturnog kruga u srednjem veku.

Ključne reči: kulturna istorija, srednji vek, Vizantija, ishrana, srednjovekovna Srbija.

Težište interesovanja za prošlost, za minule epohe u razvoju civilizacije, kako u uskostručnim krugovima tako i na planu popularne nauke, sve više se pomera s političke na kulturnu istoriju. Posebnu pažnju sada privlači svakodnevica i privatni život, koji u svakom razdoblju čine pozadinu i osnovicu za sve javne aktivnosti, a donekle su i ključ za spoznaju uzroka i posledica zbivanja na širem, društveno-političkom i ekonomskom nivou. U svakom slučaju, izučavanje običaja i kulture življenja raznih naroda u različitim periodima prošlosti upotpunjava kulturnu mapu savremenog sveta, kao i saznanja o civilizacijskom napretku uopšte.
Da bi se stekao potpuni uvid u jedan istorijski period ili u istoriju neke države i naroda, trebalo bi znati i o svim raznolikim oblastima svakodnevnog života stanovništva koje čine opštu kulturu. Treba upoznati arihtekturu, ustrojstvo naselja, kulturu stanovanja, način odevanja, običaje i verovanja, praznovanja i svečanosti, te igre i druge vidove razonode i zabave. No, čini se da bi u tom proučavanju valjalo pre svega početi od ishrane kao najvažnije primarne čovekove nagonske potrebe, bez čijeg zadovoljenja nema govora o nekim drugim aktivnostima i potrebama višega reda.
Srednjovekovna Vizantija, u tom smislu, predstavlja vrlo izazovnu temu, te ću se potruditi da bar donekle pružim sistematičan pregled tog segmenta svakodnevnog života ove značajne kulture. Najpre će biti reči o tome šta su Vizantinci jeli, o udelu biljne i životinjske hrane u tadašnjem jelovniku, o načinu na koji su je pripremali i konzumirali. Biće sagledane odlike ishrane različitih slojeva društva: bogatih, siromaha, monaha; dobrovoljne i prinudne restrikcije hrane (post, oskudice i gladi), kao i izobilno uživanje u gozbenim trpezama. Izuzetno je važno i kada, gde i kako su hranu pripremali i jeli, u kakvom posuđu i kakvim su se priborom pritom služili. Poseban osvrt zaslužuju i pića koja su činila sastavni deo vizantijskih obroka.
U tekstu ću se povremeno, makar letimično, osvrtati i na prirodu ishrane, te na običaje i navike pri trpezi koji su vladali na zapadnoevropskom tlu tokom srednjeg veka, pre svega radi poređenja sa stanjem u Vizantiji. Budući da je i srednjovekovna srpska država bila deo vizantijskog kulturnog kruga, zanimljivo će biti osvrnuti se na prilike i običaje u vezi sa ishranom i u našim krajevima u to doba. Prva beleženja o tome šta su Srbi u srednjem veku jeli i pili počinju u vreme prvih Nemanjića, a tokom narednih stoleća broj podataka stalno se uvećava.
Konačno, valja odmah na početku napomenuti da direktni izvori o ovoj oblasti kulturne istorije Vizantije nisu lako dostupni, pa su svi podaci navođeni prema literaturi koju sam mogla da pribavim, a koja je pobrojana na kraju rada. U tim delima su tačno navedeni izvori iz kojih je građa crpena, pa ih stoga nisam posebno isticala u svome radu, ali u napomenama ukazujem na mesta gde se podaci o njima mogu naći.

 
Geografsko područje koje je zauzimala Vizantija, reljef severnog Sredozemlja i tamošnji klimatski uslovi predstavljali su dobru osnovu za razvoj poljoprivrede usredsređene na proizvodnju žita, vina i maslinovog ulja, koju su dopunjavali stočarstvo i neobrađeno šumsko i močvarno zemljište.[1] Veliki značaj za privredu Carstva imalo je more, ne samo zbog luka koje su bile središta trgovine i ribolova, već je priobalno područje predstavljalo veoma plodno tle. Dok su u nizijama obradive površine bile pogodne za ratarstvo, povrtarstvo, voćarstvo i vinogradarstvo, Anadolska visoravan pogodovala je bavljenju stočarstvom. Osim toga, Istočno rimsko carstvo nije pretrpelo rušilačku najezdu varvara, pa su očuvana seoska gazdinstva, što je pružalo mogućnosti za raznovrsnu privrednu proizvodnju. Vizantija je uglavnom mogla da obezbedi dovoljno izvora hrane za potrebe svoga stanovništva, ali treba imati na umu da to ne važi podjednako za sve slojeve društva. Vizantijska kultura poklanjala je veliku pažnju ishrani i trpezi u svakodnevnom životu, ali su i svi važniji događaji, od ličnih i porodičnih do državnih i verskih praznika obeležavani uz odgovarajuće gozbe i obede, koji su predstavljali ne samo utaživanje nagonske potrebe za jelom i pićem već i zaista svečan i dostojanstven čin.

vizantija_1265

 

Hleb je u ishrani Vizantinaca bio, kao što je i inače, glavna i osnovna, životna hrana, te bi se po toj apsolutnoj dominaciji u ishrani moglo reći da je u to vreme vladala „tiranija žita”. Širenje hrišćanstva usadilo je u svest vernika još veći značaj hleba zbog snažnog simboličkog značenja koje ova namirnica nosi budući da je po religijskim shvatanjima identifikovana s telom Isusa Hrista.
Zavisno od geografskog područja, na teritoriji Vizantijskog carstava uzgajale su se različite vrste žitarica, pa je tako u Maloj Aziji pretežno upotrebljavano pšenično brašno, dok su se ječmeni hleb i brašno načinjeno od prosa koristili na tlu Balkana. Raž i ovas, mada u širokoj upotrebi u Zapadnoj Evropi toga doba, ovde su u ljudskoj ishrani bili zastupljeni samo sporadično, i uglavnom su bili stočna hrana, ili su od njih spravljani neki napici (o čemu će biti reči docnije).
U Vizantiji je postojalo obilje vrsta hleba različitog kvaliteta, a u toj raznolikosti se u izvesnoj meri ogleda i složena struktura društva, jer su pripadnici različitih slojeva mogli sebi da priušte tačno određenu vrstu ove namirnice, već prema svome statusu i platežnim moćima.


[1] Pol Magdalino, „Srednjovekovno carstvo (780–1204)”, Oksfrordska istorija Vizantije. Priredio Siril Mango. Preveli Maša Miloradović i Predrag J. Marković, Dereta, Beograd, 2004, 214.

Ta razlika među vizantijskim življem koja se ogleda u hlebu koji su jeli održala se kroz sve vekove trajanja Carstva. Postojao je beli, pšenični hleb, tzv. silignitis (σιλιγνιτης), koji se jeo na trpezama plemstva i bogataša, na carskom dvoru, a koristili su ga i za pričešća, te kao hranu za bolesnike. Hleb od brašna nižeg kvaliteta nazivao se seidalitis (‘σεηιδαλιτης), a postojalo je i nekoliko srednjih vrsta hleba, kojima se hranilo obično stanovništvo, kao i prost sirotinjski hleb, koji se, beleže izvori, pravio od ječmenog brašna uz dodatak polovine mere mekinja. Naročita vrsta hleba bio je paksamas (‘παξαμας), dvopek, hleb koji se dvaput pekao kako bi vlaga isparila iz njega, te je bio suv i tvrd, a kao takav mogao se dugo održati, i nije hvatao plesan.[2] Zbog tih svojih svojstava paksamas je bio pogodan za ishranu monaha, i deo vojničke porcije. Kao što je bio glavna, a ponekad i jedina hrana vizantijske sirotinje, hleb je takođe bio dostojan da ga carevi kao simboličan dar upute sveštenicima, stratezima ili plemićima.[3] I na Zapadu je hleb bio neizostavna namirnica na svakom stolu, i osim toga što su ga žene same mesile, mogao se kupovati i u pekarama[4], a bilo ga je različitog kvaliteta, zavisno od vrste brašna od kojeg je spravljan.Hleb je u srpskim zemljama u srednjem veku pravljen od različitih sorti žita, pa je od toga zavisio i njegov kvalitet. Pravio se hleb od pšenice, od sumješice (mešavina pšenice i ječma), od suražice (smeša pšenice i raži), te od ječma, a za nevolju i od ovsa ili sirka. Od prosa se kuvanjem u vodi ili mleku pravila kaša, koja se smatrala ukusnim jelom. Žito se mlelo u malim, ručnim žrvnjevima, u vodenicama ili u mlinovima, koji su bili u vlasništvu vladara, vlastele, manastira ili gradova, ređe i u vlasništvu običnog sveta. Hleb se mesio kao pogača, ali i s kvasom, od tzv. kiselog testa, a pekao se na ognjištu ili u pećima, mada, s razvojem srpskih srednjovekovnih gradova, otvarale su se i profesionalne pekare. Izvori pominju i dvopek, koji su koristili pomorci, jer je mogao dugo da se održi, a pita od razvučenog testa ispunjena sirom ili mesom zahtevala je više kulinarske veštine.[5]
 
Kako se Vizantija prostirala na mediteranskom području gde reljef, plodne ravnice i klimatske prilike pogoduju razvoju zemljoradnje, sasvim je prirodno što su veliki udeo u ishrani Vizantinaca činile raznovrsne namirnice biljnog porekla. U seoskim vrtovima koji su se nalazili uz kuće gajili su se, između ostalog, krastavci i drugi zeleniš, a bilo je i vinograda u posedu seljaka. U vrtovima gospodarskih domova rasle su jabuke, kruške, višnje, šljive, breskve, ali i palme, urme, limunovo drveće, nar, smokve, mirisni oraščići, te bademi, kesteni, orasi, dinje.[6] Voće se u ishrani koristilo sveže, sušeno ili kuvano, a često je bilo i darovano i imalo je određenu simboliku. Budući da geografsko područje i klima pogoduju uzgoju vinove loze, vinogradarstvu se pridavala posebna pažnja. Vizantinci su poznavali mnogobrojne sorte grožđa koje su se razlikovale po boji, veličini i obliku grozdova, po vremenu zrenja itd., a neke vrste su se čuvale u ambarima na gredama, te se jelo zimi (‘κρισταλλινο’). Takođe, poznavali su lekovita svojstva nekih trava i drugog bilja, kao i mogućnost njihove primene u održavanju higijene i pri izradi kozmetičkih sredstava.


[2] Aleksandra A. Čekalova – Margarita A. Poljakovska, Život i običaji u vizantijskom društvu. Prevod sa ruskog Vera Janićijević, Pešić i sinovi, Beograd, 2003, 24–25.
[3] Isto, 89.
[4] Fransis i Džozef Džajs, Život u srednjovekovnom gradu, Utopija, Beograd, 2004, 48.
[5] Momčilo Spremić, „Jelo i piće”, Privatni život u srpskim zemljama srednjeg veka, priredile Smilja Marjanović Dušanić i Danica Popović, Clio, Beograd, 2004,113–117.
[6] Život i običaji u vizantijskom društvu, 75–76.

U poznovizantijskom razdoblju, kada je opadanje Carstva postalo vidno u svim segmentima društva, čak i usred urbane sredine počele su da niču oranice, a gradski vrtovi pretvoreni su u povrtnjake i u samom Carigradu. Tako su ostali zabeleženi podaci o prinosu koji je davao Solun, gde se uzgajao kupus, beli luk, krastavci, tikve, dunje, salata, mrkva i dr.[7] Na trpezi su se mogle naći i gljive, različit zeleniš, pa je i divlje jestivo bilje upotrebljavano za salatu; jela se cvekla i grašak pripremljen na poseban način, te marinirane maslinke, sočivo, špargle, a često su povrće kombinovali i sa sirom. Kao dodatak jelima koristili su ren, peršun, slačicu, tamjan, majoran, luk, praziluk, češnjak itd.
Srbi su u seoskim okućnicama i vrtovima u gradskoj sredini uzgajali različite vrste povrća, koje su objedinjeno nazivali zeljem, a tu spadaju: kupus, crni i beli luk, rotkva, repa, bundeva, bostan, te mahunarke: sočivo, bob, grašak; a zabeleženo je i da su imali i mak i pirinač.[8] Uspevalo je i razno voće, a po nekim vrstama nastali su i toponimi (Orahovac). Dakle, gajili su se orasi, dud, kruške, jabuke, trešnje, šljive, višnje, oskoruše. U Primorju su uspevali limun, pomorandža, nar, smokve, badem, lešnik, šipak. Voće se obično jelo sveže, ali je zabeležano da je vizantijskom poslanstvu 1299. godine na dvoru kralja Milutina servirano i sušeno viće.[9]

Za pripremu jela u Vizantiji uglavnom se koristilo biljno ulje: maslinovo, bademovo, i ulje mirte, koje uz to ima i lekovita svojstva. Naravno, najrsprostranjenija je bila upotreba maslinovog ulja, te bi se moglo reći da se ishrana ove srednjovekovne države zasnivala na tri osnovna elementa, a to su: hleb, vino i maslinovo ulje. U Siriji je oko sedamsto sela, u brdima iznad reke Oronta, živelo pre svega od uzgajanja maslina, koje su se najvećim delom prerađivale u ulje u posebnim presama smeštenim na periferiji naselja. Masline su bile na tom području glavni tržišni usev, a dodatne delatnosti u pogledu ishrane bile su: uzgoj pšenice, voćarstvo i stočarstvo.[10] Životinjska mast u ishrani koristila se sveža i topljena, ali u znatno manjoj meri nego ulje.
Hrana biljnog i životinjskog porekla u srednjovekovnoj Srbiji pripremala se na masti, loju ili ulju, koje se u spomenicima naziva „maslo”. Maslinovo ulje proizvodilo se u primorju, ali u unutrašnjosti se pretežno koristila svinjska mast, budući da se u to doba nije znalo za suncokret, koji je donet iz Amerike.[11]
 
Pored toga, značajne namirnice u ishrani Vizantinaca bili su i jaja i sirevi raznih vrsta, a posebno je bio ukusan paflagonijski sir, ali je i vlaški sir bio na visokoj ceni i izvozili su ga u Dubrovnik, gde je nazivan branza.[12] Vizantinci su voleli i da se zaslade, pa izvori pominju, osim meda, raznih poslastica, i slatkiše poput torti spravljanih od brašna i meda ili ljutog oraščića, te sitne kolače prstenastog oblika od kvalitetnog


[7] Isto, 154.
[8] M. Spremić, navedeni tekst, str. 117–118.
[9] Isto, 118.
[10] Klajv Fos, „Život u gradu i na selu”, Oksfrordska istorija Vizantije. Priredio Siril Mango. Preveli Maša Miloradović i Predrag J. Marković, Dereta, Beograd, 2004, 109–110.
[11] M. Spremić, navedeni tekst, 124.
[12] Život i običaji u vizantijskom društvu, 86.

pšeničnog brašna koje je car Konstantin VII poslao na dar mitropolitu Kizika – Teodoru[13], kao i knedle i palačinke, koje su jeli s medom.
Sir, nazivan još i „sirenje” bio je jedna od glavnih namirnica životinjskog porekla na srpskoj trpezi u srednjem veku. Služio se u kolutima, komadima ili u mešinama. Vlasi su ovaj svoj proizvod koristili i kao platežno sredstvo u razmeni za druge proizvode. Postojalo je više vrsta sireva: mladi, slani, slatki, „stari vlaški”, koji je posebno cenjen. Mlečni proizvodi imali su znatnog udela u ishrani Srba, a poznato je da se pravilo i kiselo mleko.[14] Među slatkišima koji su ulazili u ishranu u srednjovekovnoj Srbiji najznačajniji je med, a košnice su posedovali vladari, vlastela, kao i manastiri, a bilo je i profesionalnih pčelara.[15] Šećer se koristio u malim količinama jer je bio skup; donošen je iz primorja, a mogli su ga priuštiti samo dvorjani i vlastela. Poznate su bile i bombone, torte od sira, a pravljene su i „masnice” – neka vrsta slatkih kobasica, te karamel-krem „rožada”. Razne torte i kolači stizali su na primorje iz italijanskih gradova, pa su posredno dospevali i u unutrašnjost, a, kao i proizvodi od marcipana, služili su se na kraju obroka.[16]
Udeo mesa i mesnih prerađevina različitog porekla nije bio zanemarljiv na trpezama u Vuzantiji, mada se u istočnim krajevima negdašnjeg Rimskog carstva jelo znatno manje mesa nego na Zapadu.[17] Dakako, i ovde je postojala iznijansiranost u regionalnom, kao i u statusnom pogledu: meso se jelo u unutrašnjosti više nego u primorskom području (tu se prednost davala ribi); više na selu nego u gradu; i svakako više u imućnijim porodicama nego u siromašnim. Po selima su se klale i stare, a ponekad čak i bolesne životinje, što je uzrokovalo česta trovanja hranom. Petošesti, tzv. Trulski sabor, održan 691. i 692. godine, zabranio je da se u ishrani koristi meso uginulih životinja, ali ponekad su gladi bile toliko nepodnošljive da je čak zabeležena i pojava kanibalizma.[18] Meso domaćih životinja: goveđe, svinjsko, ovčije, kozje bilo je predmet trgovine, a ostali su sačuvani dokumenti o otkupu stoke za mesarnice u prestonici, i preko njih za činovnike eparha grada.[19] Trgovina mesom bila je ograničena prema sezonama, pa se tako ovčetina prodavala od Uskrsa do Pedesetnice.[20] Od mesa su pravljene dimljene prerađevine, šunke i kobasice[21], ali njih nisu smatrali delikatesnim, već prostim jelima. Uz domaću živinu (kokoške, guske), jelo se i meso pernate i druge sitne divljači: divlje patke, utve, vrapci, ždralovo i paunovo meso, zečetina, ali i medveđe meso, a kako je lov bio jedna od omiljenih plemićkih zabava, često su vizantijski velikaši jedni drugima slali divljač na dar. Kao dopuna masnim jelima, o praznicima se jela sveža riba, a inače riba je bila jedno od omiljenih jela u Vizantiji. Zabeleženo je da su u to doba poznavali preko šezdeset vrsta riba, kako morskih tako i rečnih i jezerskih, a jela su pečena, kuvana,


[13] Isto, 88.
[14] M. Spremić, navedeni tekst, 122.
[15] Isto, 126–127.
[16] Isto, 127–128.
[17] O mesnatim obrocima Zapada u srednjem veku biće više reči docnije, pri osvrtu na gozbenu trpezu toga doba. – Prim. M.M.
[18] Podatak je saopštio prof. dr Radivoj Radić na predavanju održanom 13. maja 2005. godine u okviru postdiplomskog kursa pod nazivom „Odabrana poglavlja iz kulturne istorije Vizantije”, održanog na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, u toku letnjeg semestra školske 2004/2005.
[19] Život i običaji u vizantijskom društvu, 85.
[20] Isto.
[21] Epitafi iz nekropole u Koriku beleže i zanimanja preminulih, pa se među njima pominju i prodavci kobasica (Klajv Fos, navedeni tekst, str.105).

dimljena, sušena, marinirana, konzervisana. Na ceni je bila morska riba, dok su jezerske i rečne vrste bile jeftinije, mada je i među njima bilo delikatesa. Tunjevina, skuša i haringa mogle su se kupiti na pijacama po vrlo pristupačnoj ceni, pa su ih stoga u ishrani koristili obični ljudi; na pijacama su ribu često i pekli. Mogle su se nabaviti i inostrane vrste riba, npr. krimske berzitinke; velika potražnja bila je za limandom i jesetrom, a naročit specijalitet bila je kuvana riba s pireom od trske, dok se na ikru, recimo, gledalo sasvim ravnodušno.[22] Od morskih plodova na Vizantijskom jelovniku bili su još i jastozi, rakovi, ostrige i sipe. Vojnici su se uglavnom hranili već pominjanim dvopekom, paksamasom, te svinjskom slaninom i dimljenim ovčijim mesom, pošto je to hrana koja je manje podložna kvarenju i pogodna da se njome popune zalihe prilikom dužih vojnih pohoda.
Hrana se ponekad pominje i u literarnim tvorevinama iz vizantijskog perioda, pa se na osnovu takvih književnih dela može dodatno saznati nešto o omiljenim jelima tog doba, o načinu njihove pripreme, kao i o čuvanju i skladištenju namirnica. Na primer, u basni pod naslovom Priča o četvoronošcima svinja se hvali kako se njeno meso jede sa zelenišem, s kuvanim tikvicama, ali i odvojeno, bez priloga: mirisno pečeno, sveže, usoljeno i u raznim drugim oblicima. Svinjetina se tokom godine čuvala usoljena u zemljanim loncima i teglama, a jele su se i pihtije, jezik, šunka, kobasice, plećke, šunke s debelim salom, masno meso uz dodatak brašna, kao i faširani proizvodi. U istoj basni pominje se i ovčije meso i to kao debelo, prijatno i korisno za želudac. Druga književna dela (Mazarisovo Putešestvije) pominju bogatu ishranu: svinjetinu, ulje, hleb, divlju salatu, maslinke s metvicom, te prazničnu panatinsku čorbu; ali neka dela govore i o oskudnoj hrani siromaha, o prostom hlebu i soljenoj ribi (Siromašni Alekseja Makremvolita). U jednoj alegorijskoj priči, pak, međusobno su suprotstavljene prosta trpeza seoskog miša koji se hrani zrnevljem u šupi, i raznoliki jelovnik gradskog miša, koji obuhvata urme, sir, hleb, plodove voća i med.[23]
Srednjovekovna Srbija bila je pretežno planinska zemlja, te je stočarstvo bilo glavna privredna delatnost, kojom se bavilo sve stanovništvo, a Vlasi su bili profesionalni uzgajivači stoke. Najviše su se gajile ovce, svinje, zatim goveda, konji, koze, bivoli i pernata živina. Meso se prodavalo sveže, a mesari su se morali pridržavati raznih propisa, i cena. Trgovalo se i usoljenim mesom, a za zimu se meso sušilo. Od mesnih prerađevina jela se slanina, pršuta i kobasice. Od divljači lovili su divlje svinje, divokoze, srne, jelene, zečeve, a od pernate divljači: divlje patke, guske, jarebice, golubove. Lov je bio omiljena razonoda vlastele, a izvodio se pomoću pasa i sokolarenjem. U srpskim zemljama bilo je i posebnih lovišta koja su vladari davali na korišćenje vlasteli i manastirima. Meso divljači, naročito ako je dobro pripremljeno, bilo je pravi specijalitet, te je služeno i vizantijskim poslanicima na dvoru kralja Milutina. Meso je pripremano na dva osnovna načina: kuvanjem ili pečenjem na ražnju.[24] Morska, jezerska i rečna riba bila je bitan segment jelovnika u srednjovekovnoj Srbiji, a veliki potrošači ribe bili su manastiri, koji su ponekad imali i svoje ribnjake. Na trpezama vladara i feudalne gospode riba je takođe često služena, pa su raznim vrstama kod kralja Milutina bili počašćeni i poslanici iz Vizantije, o čemu je svedočanstva ostavio Teodor Metohit. Pošto je lako kvarljiva, ribom se trgovalo samo na malo, dok se usoljena mogla i izvoziti.

 


[22] Život i običaji u vizantijskom društvu, 84–85.
[23] Isto, 163–164, 165.
[24] M. Spremić, navedeni tekst, 118–121.

No, jeli su se i drugi morski plodovi, pa se tako pominju hobotnice i ikra, te sipe i kamenice.[25] Suštinski važan činilac ishrane bila je so, koja se u unutrašnjost Srbije dopremala karavanima s jadranske obale, i bila monopolski proizvod čija je prodaja strogo kontrolisana. Snabdevali su se s raznih strana, jer je so prehrambeni proizvod bez kojeg nisu mogli ni ljudi ni stoka, a soljenje je bilo i jedan od načina da se kvarljive namirnice održe duže.[26] Začini su takođe bili neizostavni sastojak jela na srpskoj trpezi, a posebno u posnim jelima. Srbija se ovim omiljenim dodacima hrani snabdevala zahvaljujući dubrovačkim trgovcima, koji su zbog retkosti začina nalazili u tome prilično unosnu zaradu. Najviše su bili u upotrebi: biber, šafran, cimet, mirođija, karanfilić i dr.[27]
U krugovima bogatih ljudi i plemstva u Vizantiji kulinarska sposobnost bila je visoko razvijena i veoma cenjena. Neki su čak tvrdili, ne bez žaoke zlobe, da su u vreme kada je na visokom položaju za vladavine Justinijana bio Jovan Kapadohijski, koji je važio za sladokusca, i kuvari zauzimali visoke dužnosti samo zbog uspešno pripremljene hrane.[28] Dakle, veoma se marilo za hranu i uživalo se u njoj; pripremani su raskošni obedi, a u aristokratskoj sredini u ranovizantijskom periodu bilo je uobičajeno da priprema hrane i redosled serviranja budu tema razgovora za trpezom, ali i drugih rasprava. Pri aristokratskim gozbama sve je nadzirao kuvar; služeni su vrhunski specijaliteti: fazani i kljukane kokoške pečeni na uglju, zečetina itd.; stolovi behu poškropljeni mirisima; a posebnu notu i kvalitet jelima davali su začini i sosovi spravljani sa aromatičnim travama iz Indije. Trebalo bi napomenuti da je Vizantija, barem u periodu stabilnosti, mogla sama da zadovolji sve svoje potrebe u proizvodnji hrane, i jedino što je nedostajalo bili su začini, koji su se uvozili s Dalekog istoka, i koji su predstavljali luksuz koji su mogli priuštiti samo imućni gurmani. Čak ni crkveni velikodostojnici nisu mogli da odole dobroj hrani, pa su pri dvorovima patrijarhā bili angažovani čitavi „štabovi” kuvara, kao što beše slučaj aleksandrijskog patijarha Jovana Milostivog, koji je obilno uživao u povrću, supama, vinu i ribi. Nasuprot tome, bilo je i pokušaja sankcionisanja takvih običaja, pa je antiohijski patrijarh Sever, inače pravoslavni monofisita, zaveo strogu disciplinu i otpustio sve kuvare, „likvidirao kulinarsku umešnost” i naredio da se na pijaci kupuje prost, sirotinjski hleb, ali se može pretpostaviti da se ovakav poredak nije duže održao.[29] Proždrljivosti su bili skloni i nosioci visokih zvanja u carskoj službi, poput već pominjanog Jovana Kapadohijskog, koji se ponekad nije odvajao od trpeze čak ni da bi obavio službene dužnosti.[30] Isti porok pripisivan je i Isaku II Anđelu.
Bogati građani na Zapadu bili su naklonjeni obilnoj i teškoj hrani. Samo jedan obrok činili su piletina, mešavina supe i paprikaša s mesom, ovsena kaša, supa s lukom, škembićima i šunkom kuvanom u mleku, zečetina s roštilja, pa pečenje, razne vrste paprikaša, riba, sve zalivano vinom i krunisano slatkišima, smokvama i orasima. Recepti za pripremu jela, osim za pečenja koja su se okretala na roštilju, bili su vrlo složeni i komplikovani.[31] Začini su se veoma cenili, a neki su bili veoma skupi, te su čuvani pod ključem. Srednjovekovne domaćice u Francuskoj koristile su šafran, đumbir, oraščić,

 


[25] Isto, 122–124.
[26] Isto, 124–126.
[27] Isto, 126.
[28] Život i običaji u vizantijskom društvu, 25.
[29] Isto, 25–26.
[30] Isto, 53–54.
[31] Fransis i Džozef Džajs, Život u srednjovekovnom gradu, Utopija, Beograd, 2004, 40–41, 48.

cimet, karanfilić, senf, ali su i same u baštama uzgajale bosiljak, žalfiju, ruzmarin, majčinu dušicu itd.[32] U to doba bilo je malo načina da se hrana očuva tokom dužeg vremenskog perioda, pa je najčešće pravljena turšija ili su namirnice bile usoljene i dimljene.[33] Na dvorovima zapadnoevropskih srednjovekovnih velikaša postojala je tačno utvrđena hijerarhija službenika zaduženih za brigu o hrani, kao i strogo određeni običaji pri nabavci, pripremi i služenju jela. Primer za to jeste ustrojstvo života na dvoru karolinških grofova u Monsu: stolovi su postavljani u dvorani, ili po lepom vremenu napolju; jelo se prema propisanom redu, jer je to bio javni i svečani čin, a sve pripreme su se obavljale pod nadzorom senešala (vojvode). Hrana se pribavljala van dvora a pripremala se u kuhinji, s tim što je prvi sluga meso prikazivao gospodaru i isecao ga pred njim. [34] Na Zapadu se mesu pridavao mnogo veći značaj i činilo je veći udeo u ishrani no u Vizantiji. Bilo je nekoliko slugu koji su imali različita zaduženja, ali su se razlikovali i po rangu: uz prvog slugu, tu behu još i kupac, čuvar hrane, kuvari, nastojnik (zadužen za vatru), nožar (u njegov resor spada tranžiranje mesa, ali i so), peharnik (vrlo visoko zvanje među slugama), magacioneri, grnčar; zatim hlebar (zauzimao je važan položaj, budući da se hleb u ono vreme koristio i kao pribor za jelo, ili umesto svećnjaka), pa pekar, i na kraju slaninar (njegov uniženi položaj uzrokovan je činjenicom da je slanina prema tadašnjim shvatanjima bila prosta hrana za sluge).[35] Uvid u neke podatke o ishrani srednjovekovnog Zapada može se steći i na osnovu izvora koji govore o zaduženjima posluge i seljana u proizvodnji i pripremi namirnica na vlasteoskim gazdinstvima. Tako se, recimo, kao zaduženja žena, seljanki, između ostalog, pominju pripremanje hrane, briga o namirnicama, dimljenoj i usoljenoj svinjetini, govedini, vinu, sladu, medovini, maslacu, medu, brašnu, te briga o kokošima i jajima. Takođe, žene su pravile sir, mesile pite, kolače i hleb, pripremale meso i ribu, uzgajale sitnu stoku i biljne kulture korišćene u ishrani, te pomagale u uzgoju grožđa i spravljanju vina.[36]
Većina stanovništva srednjovekovne Vizantije, međutim, hranila se prilično skromno. Kao sirotinjska hrana pominju se pasulj, sočivo, grah i prosti hleb. U životopisu Andreja Jurodivog piše da je za jedan obol mogao kupiti povrće, a za drugi nešto toplo, možda ribu, što je verovatno činilo njegov jedini obrok.[37] Interesantan je i podatak da je dom koji je osnovao Mihailo Atalijat (1077. godine) bio dužan da nedeljom nahrani šest siromaha, te se od namirnica namenjenih u tu svrhu pominju hleb, pasulj, povrće, riba i jeftino vino.[38] Na Zapadu siromasi su dobijali ostatke s trpeze bogatih građana[39],

 

 


[32] Isto, 43.
[33] Isto, 49.
[34] Žorž Dibi, Dominik Batelemi, Šarl de La Ronsijer, „Privatan život aristokratskih kuća u feudalnoj Francuskoj”, u: Istorija privatnog života. Priredili Filip Arijes i Žorž Dibi, tom II: Od feudalne Evrope do renesanse, uredio Žorž Dibi, Clio, Beograd, 2001, str. 71–73.
[35] Isto, 73–74.
[36] Videti: A History of Women in the West, Georges Duby and Michelle Perrot, general editors, II. Silence of the Middle Ages, Christiane Klapisch-Zuber, editor, The Belknap Press of Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts, London, England, 2000, posebno stranice 183, 294–295, 325–326, 329. Takođe videti odeljak naslovljen „Srednjovekovna domaćica” u: Fransis i Džozef Džajs, Život u srednjovekovnom gradu, Utopija, Beograd, 2004.
[37] Život i običaji u vizantijskom društvu, 91.
[38] Isto, 91–92.
[39] Fransis i Džozef Džajs, Život u srednjovekovnom gradu, Utopija, Beograd, 2004, 42.

ali i inače, milosrđe, pomaganje gladnima, ubogima i unesrećenima u čitavom hrišćanskom svetu smatralo se moralnim činom, stradanjem za večnost[40], koje savetuje i Biblija.
 Dok su imućni uživali u obilju raznovrsne i kvalitetne hrane, a siromašniji slojevi stanovništva se trudili da pribave osnovne namirnice da bi obezbedili dnevni obrok i utolili glad, monasi, koji su činili znatan deo vizantijskog življa, odnosili su se prema ishrani sa izvesnim nemarom, pošto je onima koji se odluče na službu Bogu duhovna krepost važnija od zadovoljavanja telesnih potreba. Monaška ishrana direktno je zavisila od perioda liturgijske godine, a jelovnik je zavisno od postova i praznika bio strogo propisan manastirskim ustavima – tipicima.[41] Pošto je bila propisana, monaška ishrana se malo menjala tokom vekova, a uključivala je najčešće ribu, rakove, ostrige, sir, jaja, maslinovo ulje, pasulj, bob, sveže ili bareno povrće, voće, hleb, vodu i vino s dodatkom trava. Običnim danima, kada nije bio post, trpeza monaha bila je nešto skromnija no u mirjana; izostavljano je meso, a pernata živina davana je samo bolesnicima. Ipak, manastirska bratija jela je obilatije i kaloričiju hranu nego nevoljnici u bolnicama i prihvatilištima podizanim u okviru manastirskih kompleksa. U periodu od Uskrsa do Duhova bila su dozvoljena dva obroka: danju se uz hleb jelo bareno povrće, dinstan pasulj s maslinovim uljem ili gustom ribljom čorbom, sir, jaja, a moglo se popiti do tri lončića vina razblaženog toplom vodom; uveče je obrok bio laganiji i sastojao se od hleba, svežeg povrća, voća i vina. Tokom posta jelo se samo jednom dnevno i to u tri časa izjutra, a postojao je tačno određen raspored kojim danima se jela čorba od sočiva, a kada barena riba i mleveni orasi, te smokve i drugo voće, a pilo se anisovo vino s tamjanom i biberom. Za praznike je i monasima bilo dozvoljeno da jedu i malo mesa. Naravno, postojali su i izuzeci od pravila (na primer u slučajevima bolesti ili poseta gostiju), a nije potrebno posebno isticati da su se manastirska vrhuška i ugledni posetioci hranili bolje no ostatak bratije. I inače, neke struje monaške ideologije (Teodor Studita) pridavale su veliki značaj ishrani i nisu strogo poštovali pravila, smatrajući da monasi treba da budu i telesno jaki kako bi podnosili duhovno podvizavanje, a jelo je predstavljalo bitnu komponentu duhovnog usavršavanja monaha.[42] Tako se u manastirima, uprkos zavetima, jelo dosta, čak i mnogo, a Jovan Apokavk, mitropolit Navpakta držao je do toga da je dobra trpeza neophodna, te je čak i kažnjavao kad mu se slalo malo ulja.[43] Monaška opštežića su na manastirskim dobrima uzgajala vinovu lozu, proizvodili vino i trgovali njime, o čemu svedoče žitija svetitelja i zapisi putnika[44]. Ktitori i vladari poklanjali su manastirima zemljišne posede i seljake naseljene na toj zemlji, te je organizovana poljoprivredna proizvodnja: isušivane su močvare, pribavljana oprema za ratarsku proizvodnju, uzgajalo se žito, mahunarke, vino, maslinovo ulje (manastiri su imali svoje radionice za proizvodnju ulja, kao i mlinove[45]); to su upotpunjavali još i ribarstvo i stočarenje. 

 


[40] Život i običaji u vizantijskom društvu, 126.
[41] Isto, 92, 166.
[42] Isto, 92.
[43] Isto, 166.
[44] Marlija Mandel Mango, „Monaštvo”, Oksfrordska istorija Vizantije. Priredio Siril Mango. Preveli Maša Miloradović i Predrag J. Marković, Dereta, Beograd, 2004, 228. I na Zapadu su monasi znatno doprineli razvoju baštovanstva i voćarstva uzgajajući retke vrste, i donoseći nove sa hododčašća po Istoku (videti: Fransis i Džozef Džajs, Život u srednjovekovnom gradu, Utopija, Beograd, 2004, 52).
[45] Isto, 228–229.

U odnosu na zapadnoevropske monahe, vizantijski monasi jeli su manje količine hrane (čak umanjene za trećinu), a razlozi tome mogli bi se tražiti u razlikama u klimi, u smanjenju broja seoskog stanovništva u Vizantiji koje je delom opsluživalo i manastire, te u asketskim pravilima koja su na području istočne hrišćanske crkve bila stroža, a i monasi su ih se doslednije pridržavali.[46]

vizantijska_hrana

Monaška ishrana u Srbiji bila je takođe strogo propisana, a uredbe o ponašanju za trpezom bile su obaveza sve bratije. Znalo se tačno koje su se molitve i žitija svetih čitale u trpezariji i kada, a jednom mesečno čitan je i tipik. Za stolom se nije smelo razgovarati i nedolično ponašati, nije se smelo kasniti i bez razloga izostajati, a raspored sedenja određivao je iguman, koji je izdavao sva naređenja pri obedu i izricao kazne za eventualne izgrede. Tipici su do tančina propisivali sve u vezi sa ishranom, tačno navodeći šta se sme jesti i u kojim količinama u danima posta, u obične dane, kao i o praznicima. Izuzeci od pravila odnosili su se samo na bolesnike i goste. U sklopu manastirskog kompleksa postojale su i gostionice, bolnice i prihvatilišta, a davanje hrane ubogima i vernicima posle službe se podrazumevalo.[47] Hrana je bila i sredstvo iskušavanja monaha-podvižnika, a askete, isposnici odricali su se svega što nije bilo neophodno za osnovno preživljavanje i samotnički život posvećen službi Bogu. Pustinjaci nisu jeli nikakvu kuvanu hranu; u malim količinama su uzimali hleb, dok se najveći deo njihove ishrane sastojao od bilja i plodova koje su nalazili u prirodi, o čemu svedoče žitija svetaca-isposnika poput Petra Koriškog.[48]

Nisu se samo monasi i isposnici u Vizantiji dobrovoljno odricali hrane u vreme postova. I ostatak stanovništva strogo se pridržavao posne ishrane, vernici su se ograničavali samo neophodnim količinama dozvljene hrane. No, nije to bio samo gest ispoljavanja pobožnosti, već i sredstvo borbe protiv bolesti i čišćenja organizma, koje su preporučivali i lekari.[49] Postoji svedočenje Jovana Malale o Justinijanovoj naredbi, u vreme oskudice zbog koje je nemali broj stanovništva obolevao i umirao, da mesari kolju stoku i prodaju meso tokom posta, ali narod se nije ogrešio, i meso se nije kupovalo.[50] Inače, o ishrani najbrojnijeg sloja stanovništva nema mnogo sačuvanih podataka, ali se može pretpostaviti da su vremenom unosili sve manje belančevina i masti neophodnih organizmu, a posledica oskudne, nepravilne i nedovoljo raznovrsne ishrane jesu zanemoćalost, slabost i bolesti, kao i povećana stopa smrtnosti. Najviše se umiralo u periodu od aprila do juna, nakon zimskih tegoba i posta. U vreme gladi koje su nastajale usled neplodnih godina i brojnih prirodnih nepogoda, suša, poplava, grada, ili najezda skakavaca, crva, buba[51], postala je učestala pojava litija i masovnih molepstvija.[52]

 


[46] O odstupanjima francuskih srednjovekovnih monaha od propisa o uzdržavanju od hrane u dane posta postoji zanimljiv i duhovit zapis svetog Bernara iz jednog klunijačkog samostana (videti: Fransis i Džozef Džajs, Život u srednjovekovnom gradu, Utopija, Beograd, 2004, 41).
[47] Danica Popović, Bogdana Đukić, „Život u monaškoj zajednici”, Privatni život u srpskim zemljama srednjeg veka, priredile Smilja Marjanović Dušanić i Danica Popović, Clio, Beograd, 2004, 547–549. Videti i Hilandarski tipik u: Sveti Sava, Sabrani spisi, priredio Dimitrije Bogdanović, SKZ–Prosveta, Beograd, 1986.
[48] Danica Popović, „Monah–pustinjak”, Privatni život u srpskim zemljama srednjeg veka, priredile Smilja Marjanović Dušanić i Danica Popović, Clio, Beograd, 2004, 564–566.
[49] Život i običaji u vizantijskom društvu, 125.
[50] Isto, 29.
[51] Klajv Fos, „Život u gradu i na selu”, Oksfrordska istorija Vizantije. Priredio Siril Mango. Preveli Maša Miloradović i Predrag J. Marković, Dereta, Beograd, 2004, 107.
[52] Život i običaji u vizantijskom društvu, 39, 122.

Posebno krizno doba nastalo je četrdesetih godina XIV stoleća, kada je Vizantija slabila, nastupile su velike gladi i počele su da haraju epidemije koje su desetkovale živalj. Najstrašnija od svih bolesti u srednjem veku bila je kuga, takozvana „crna smrt”, koja je zavladala u Carigradu 1348. godine i u periodu od 1361. do 1363. godine, a u to doba ista boleština morila je i po zapadnoj Evropi.[53] Od pravilnosti ishrane umnogome zavisi i životni vek stanovništva, pa nam podaci da su muškarci u Vizantiji živeli u proseku između 35 godina i 44 godine, a žene dostizale starosno doba između 25 godina i 34 godine može indirektno ukazati na tadašnje uslove života, pa i na kvalitet ishrane. Naravno, aristokratija, intelektualci i carevi doživljavali su i duboku starost, što je rezultat dobre ishrane i najbolje moguće medicinske nege koju su uživali.[54]
U Srbiji je post bio strogo poštovan i obavezan za sve slojeve stanovništva: vladare, vlastelu, običan svet i naročito za monahe. Da je post poštovan i na dvoru svedoči Teodor Metohit koji se kod kralja Milutina zatekao u posni dan, pa kako je meso bilo zabranjeno, poslužen je ribom, kolačima i svežim i sušenim voćem. Ali nije se postilo samo iz verskih razloga, već i da bi se uštedelo u hrani. U srednjem veku u Srbiji nije bilo dovoljno hrane; i u redovnim prilikama poljoprivreda jedva da je podmirivala potrebe, a zbog suša, grada, slane, poplava i nerodica često se i gladovalo. Živelo se u stalnom strahu od gladi, a tome su doprinosili i ratovi u kojima je vojska uništavala žito na poljima ne bi li iscrpela posade opsednutih gradova. Za vreme gladnih godina jeo se žir, korenje, trava, lišće, kora drveta.[55] Česti su pomeni gladi u raznim svedočanstvima, letopisima, hronikama, životopisima vladara i crkvenih velikodostojnika, hrisovuljama, te uzgrednim zapisima na rukopisima. Neki od njih predočavaju oskudicu, neizvesnost i strah, poput ovog: „O kolika mi je tužica! prosa nemamo, a za pšenicu ne govoru.”[56], dok su drugi potresni u svojoj svedenosti i iskrenosti, kao ovaj koji uz oznaku godine (1492) veli samo: „Nema leba”[57]. Posebno teško vreme nastalo je za Srbe s provalama Turaka, narušavanjem normalnog poretka života, pa i razaranjem poljoprivredne proizvodnje. Zbog nerodica je čak Mehmed II 1454. godine prekinuo osvajanje Despotovine, pošto nije imao čime da prehrani vojsku. Kako to obično biva, velike gladi pratile su bolesti, pa je i Srbija stradala od kuge.[58]
Nasuprot zastrašujućim periodima gladi i nemaštine, Vizantija je poznavala i drugu krajnost: obilate praznične trpeze i bogate gozbe viših slojeva, kao i seoske proslave na kojima se hrana nije štedela. Siromašniji Vizantinci imali su običaj da svako porodično slavlje obeleže gozbom koja je trajala do kasno u noć, a o društvenim i državnim praznicima (najznačajniji je bio dan osnivanja Carigrada, obeležavan 11. maja) stolovi su se postavljali na ulicama i trgovima, pa se svako služio čime je hteo i koliko je mogao da pojede, a na hipodromu su održavane predstave uz ukrase načinjene od bilja i s povrćem u izobilju, sa slatkišima i kolicima napunjenim ribom (tzv. „proslava povrća” – λαηανικον).

 


[53] Gladi i bolesti koje su bitno menjale sliku srednjovekovne Evrope mogle bi biti tema zasebnog rada, pa iz tog razloga neću ovde ulaziti dublje u tu problematiku. – Prim. M.M.
[54] Život i običaji u vizantijskom društvu, 28–29, 103–104.
[55] M. Spremić, navedeni tekst, 135–136.
[56] Stari srpski zapisi i natpisi, knjiga II. Skupio ih i sredio Ljub[omir] Stojanović, Srpska kraljevska akademija, Beograd, 1903. Fototipsko izadnje, Srpska akademija nauka i umetnosti–Matica srpska, Beograd, 1983, br. 4168, str. 403.
[57] Navedeno po sećanju pošto mi odgovarajući tom Starih srpskih zapisa i natpisa nije bio dosptupan. – Prim. M.M.
[58] M. Spremić, navedeni tekst, 136.

 

Svadbene gozbe su priređivane posle crkvene ceremonije venčanja, a za tu priliku iznošeno je najbolje, srebrno posuđe (ponekad je i uzimano na pozajmicu od prijatelja i rođaka), pripremana su raznovrsna jela, a zabeleženo je da su se stolovi postavljali odvojeno za muškarce i za žene.[59] Berbe su u mediteranskim krajevima oduvek bile praznik za sebe, a neke podatke o njima zabeležio je Konstantin VII Porfirogenit. U mnogim elementima ove proslave ličile su na drevne antičke bahanalije, a običaji vezani za muljanje grožđa praćeni su plesom i podsećale su na dionizijske svečanosti; čak su pevane i himne grožđu. Sa širenjem i jačim ukorenjivanjem hrišćanstva paganski simboli i običaji dobijali su karakter i notu nove vere, pa je očigledan primer patrijarhove hristijanizacije pri berbi bilo blagosiljanje grožđa, u prisustvu cara i dvorjana.[60] Prilikom verskih praznika priređivane su svečanosti, a narodu su posle službe pred crkvom delili hleb i vino, što beše gest sa izraženom hrišćanskom simbolikom. Svako praznovanje bilo je praćeno obilnim trpezama, raskošnim gozbama i pijankama. O nekim praznicima od davnina ostao je sačuvan običaj prinošenja hrane u hram radi dobijanja blagoslova i obezbeđivanja plodnosti, pa su obično prinošene sasude sa simbolički zrelom pšenicom i zrelim plodovima, što je svakako relikt paganskog nasleđa.
Postoje mnogi podaci o raznolikim vrstama hrane koja se u enormnim količinama spremala za velike gozbe, pa tako Nikita Honijat govori o „brdima hleba, šumi zverinja, obilju riba i moru vina” na trpezi Isaka II Anđela; pominju se čitavi katalozi delikatesnih jela, a masna hrana se začinjavala i jela s dodatkom sosova i umaka. Među korišćenim dodacima navode se pre svega so, zatim biber, beli luk, cimet, cikorija, kim, sirće, salata, spanać, repa, cvekla, kupus, bademi, nar, jabuke, orasi, suvo grožlje, sočivo i dr. Mihailo Psel pisao je o Konstantinu VIII kao o „robu želuca” i veštom kulinaru, koji je dodajući začine jelima radi bolje boje i mirisa izazivao apetit kod gurmana. Posebnim pikanterijama na bogatim gozbama smatrali su Vizantinci meso u gustom začinjenom sosu, soljenu svinjetinu sa frigijskim kupusom, te meso iz salamure. Ne manje omiljena bila je i riba sa cimetom, karanfilićem i indijskim začinima, te s gljivama, sirćetom ili medom, ili spravljana s dodatkom soka od grožđa, sa celerom, divljom metvicom, mirođijom, a sve uz mirisno nerazblaženo vino.[61] Ponekad su vizantijske gozbe bile ogromnih razmera, kao proslava povodom sklapanja braka između Mihajla, sina bugarskog vladara, i kćeri Andronika III, koja je u šumama oko Adrianopolja trajala osam dana. Prilikom carskih svadbenih gozbi obično su se od seljaka rekvirirale ovce, svinje, goveda.[62]

Andronik_III_Paleolog

Na zapadu Evrope u srednjovekovno doba na svadbenoj gozbi u kući bogatog trgovca točilo se vino iz buradi, na meniju su bili ovčije meso, goveđi but, teletina, srnetina, pa meso uškopljenih petlova, pačetina, piletina, zečetina, a ponekad i veprova glava ili labud serviran u sopstvenom perju. Uz to, kao prilog i poslastice, služili su se začini, sir, mnogo jaja, slatke oblande, pomorandže, jabuke i mnoge druge đakonije.

 


[59] Život i običaji u vizantijskom društvu, 144, 42, 119.
[60] Isto, 140.
[61] Isto, 90–91.
[62] Isto, 193.

 

I dok su gosti slavili i zabavljali se jedući i pijući, sve uz muziku, opsluživlo ih je mnoštvo iznajmljenih slugu, kuvara, konobara, poslužitelja.[63] Dvorske gozbe u srednjovekovnoj Francuskoj podrazumevale su stroge propise u vezi s rasporedom sedenja prema ustaljenoj hijerarhiji, te su gospodari sedeli na počasnom centralnom mestu, a pri obedu su ih posluživale sluge najvišeg ranga. Visoki status vojvode pri trpezi ogledao se u njegovom pravu na grumen soli pored kriške hleba, kao i u pravu da ima ispred sebe sveću.[64]
I u Srbiji su se u srednjem veku raznim povodima priređivale gozbe. Gospodari su bili vrlo izdašni u gostoprimstvu, pa je i gozbena trpeza u njih bila obilna, raznolika i raskošna. Hijerarhija, suštinski bitna u srednjovekovlju, i za stolom je strogo poštovana, pa je raspored sedenja zavisio od ranga i ugleda; a na dvoru i u manastirima o hrani su se brinuli posebni službenici.[65] Različiti izvori donose podatke o gozbama, „pirovima”, koje su priređivali srpski vladari u različitim prilikama, kao i o običajima koji su ih pratili. I dok su dvorske gozbe obično pratile graja, muzika i igra, kako je bilo, po svedočanstvima, i kod Stefana Prvovenčanog, a i kasnije, recimo kod Milutina, ti običaji su korenito izmenjeni za vladavine despota Stefana Lazarevića, koji je uveo pobožnost i red, te zabranio viku, lupanje nogama, smeh i nebrižljivost u odevanju.[66]
 
Kada je u pitanju doba dana kada su Vizantinci obedovali, izvori pominju dva obroka: doručak (ariston) i ručak (dipnon). Naravno, pripadnici različitih slojeva jeli su u različito doba dana; aristokratija je doručkovala dosta kasno (npr. car Jovan II Komnin imao je običaj da pre jela ide u lov), dok zanatlije i seljaci jedu čim ustanu, pre početka radnog dana. Tako postoje svedočanstva da je izvesni čizmar, sused Teodora Prodroma, doručkovao iznutrice i sir zalivajući ih vodom, a i gonič mula Nikolaja Mesarita jeo je rano u zoru.[67] U kućama plemića i bogatog stanovništva ručak, koji je obično pripreman za podne, otpočinjao je voćem, a zatim je služena sveža riba i mlado meso; dalje je sledila masnija hrana: meso pečeno na vatri i to goveđe, pačje, guščije, pa čak i ždralovo i paunovo, što je bio poseban speciajlitet. Obrok se završavao sirom, radi boljeg varenja, a kao desert jeo se i masni sir sa cveklom i kupusom. Uveče su obično jeli lakšu hranu, pretežno voće, na primer dunje ili jabuke s dodatkom karanfilića ili cimeta.
Iako je Zapad, gledano iz aspekta kulture svakodnevnog života, pa i ishrane, unekoliko zaostajao za Vizantijom, i tamo su postojala određena pravila ponašanja pri trpezi koja su strogo poštovana, jer to je odavalo manire ugledne gospode. Jelo se polako, malim zalogajima; nije se pričalo ni pilo punih usta; supa se nije smela srkati, nož se nikad nije stavljao u usta; zabranjeno je bilo podrigivanje, naslanjanje na sto, naginjanje nad činiju, čačkanje nosa, čišćenje noktiju i umakanje u slanik; a pošto je više osoba koristilo istu čašu za vino, morali su obavezno obrisati usta masna od hrane.[68]

 


[63] Fransis i Džozef Džajs, Život u srednjovekovnom gradu, Utopija, Beograd, 2004, str. 73–74.
[64] Žorž Dibi, Dominik Batelemi, Šarl de La Ronsijer, „Privatan život aristokratskih kuća u feudalnoj Francuskoj”, u: Istorija privatnog života. Priredili Filip Arijes i Žorž Dibi, tom II: Od feudalne Evrope do renesanse, uredio Žorž Dibi, Clio, Beograd, 2001, str. 74.
[65] M. Spremić, navedeni tekst, 136–137.
[66] Isto, 137; kao i: Vesna Bikić, „Kuhinja i trpeza: posuđe u svakodnevnom životu”, u: Privatni život u srpskim zemljama srednjeg veka, priredile Smilja Marjanović Dušanić i Danica Popović, Clio, Beograd, 2004, str. 151.
[67] Život i običaji u vizantijskom društvu, 92.
[68] Fransis i Džozef Džajs, Život u srednjovekovnom gradu, Utopija, Beograd, 2004, 41–42.

 

U srpskim spomenicima iz srednjega veka ručak je nazivan „obedom”, dok se večera naziva tim imenom. U manastirima večera nije bila obavezna.[69]
Hrana se u Vizantiji obično pripremala ili napolju ili u posebnim prostorijama, ili na nižem spratu gradskih vila.[70] Dvorac despota u Mistri, kao primer poznovizantijske arhitekture, imao je nešto poput svečane trpezarije – u nižim odajama desnog krila pravili su se prijemi i ručkovi.[71] Osim u kući, u srednjovekovnim vizantijskim gradovima jelo se i po radnjama i krčmama, koje se pojavljuju s povećanjem broja gradske sirotinje i u manjim naseljima poput Emesa. Na uličnim tezgama prodavalo se voće, povrće, sušene smokve, sir, a postoje podaci da su kolačari prodavali svoje proizvode i pred crkvom u vreme službe (Emes). Krčme su se otvarale obično duž puteva, a neke od njih su bile i na dobrom glasu, pa se tako izvesni kuvar Stefan veoma pročuo, te su mu dolazili visoki činovnici, a dobijao je i napojnice. Nikola Mesarit ostavio je svedočanstvo o tome šta je jeo putujući po Nikeji, te nabraja hleb od prosa, vino, orahe, smokve, sušenu ribu, dok su mu u krčmama služili meso, sušenu ribu i vino.[72] Vremenom se gubi rimski običaj ležanja i vođenja rasprava u vreme obeda, koji je u ranovizantijskom periodu još održavan na dvorovima vlastele. U upotrebu postepeno ulaze udobne stolice, i uopšte, s promenom i napretkom kulture stanovanja, menja se i kultura ishrane[73], a slične promene na tom planu dogodile su se i na zapadu Evrope.
 O izgledu trpeze u Vizantiji zaključuje se uglavnom na osnovu slikarskih dela iz tog perioda, a likovne predstave na minijaturama i freskama predočavaju i mnoge detalje o načinu serviranja jela u to doba. Minijatura Manojla Cikandilisa prikazuje sto zastrt stolnjakom na čijoj se sredini nalazi ovalna posuda s niskim nožicama; na njoj je pečeno prase koje seku nožem; na stolu su takođe i čaše s vinom, te mnoštvo niskih i visokih posuda, kao i noževi; direktno na stolnjak stavljene su mrkve i lišće botve. Slika uz to prikazuje i sluge koje prinose posude s jelom i na ražnju kokošku ili neku pernatu divljač, dok kraj trpeze samo na zadnjim nogama sedi i pas moleći za koji zalogaj.[74] Očigledno se u ovom slučaju radi o bogatoj trpezi sa obiljem hrane, kakva se mogla zateći u domovima bogatijih Vizantinaca. Ikona Trojice iz XIV stoleća (danas se čuva u muzeju Benaki u Atini) prikazuje beo, gotovo prozračan stolnjak oslikan zlatom i oivičen cinober linijama, a na stolu se nalaze činija, bogato ukrašen krčag sa izvijenim drškama, staklena boca i noževi. Na jednoj drugoj ikoni koja predstavlja Trojice (ona se nalazi u Ermitažu) oslikana je crvenkasta posuda za pričest, što verovatno predstavlja keramički sud upotrebljavan u siromašnijim kućama, zatim manja zelenkasta činija, boce i čaše, a na stolnjaku se nalaze salvete sa crvenim prugama i mrkva sa zelenim lišćem.[75]
Malo je sačuvanog posuđa iz vizantijskog razdoblja, pa se o njemu može govoriti najviše na osnovu pisanih izvora.

 


[69] M. Spremić, navedeni tekst, 133.
[70] Život i običaji u vizantijskom društvu, 23.
[71] Isto, 159.
[72] Isto, 91.
[73] Isto, 83.
[74] Prisustvo pasa pri gozbama bilo je pokazatelj ugleda domaćina kao lovca, što je bila vrlo cenjena veština u vlasteoskim krugovima, kao i znak imućnosti kuće u celini. Videti o tome i u navedenom tekstu Vesne Bikić, str. 151.
[75] Život i običaji u vizantijskom društvu, 168–169.

Pominje se tako da je u plemićkim domovima na stolu stajao zlatni kondir s vinom, kao i zlatne i srebrne zdele (pehar Manojla II Paleologa elegantnog oblika – manastir Vatoped; bronzana posuda bogato inkrustrirana srebrom – Hugo IV Luzinjan). U poznovizantijskom periodu, između XIII i XV stoleća, nema više raskoši na dvoru, pa tako ni u pogledu stonog posuđa, jer su vladari, s drastičnijim opadanjem moći i bogatstva Carstva, bili prinuđeni da zalažu dvorske dragocenosti. Do kojeg stepena se zapalo u bedu i oskudicu svedoči i Nićifor Grigora koji govori da u to doba carsku riznicu ispunjavaju samo „vazduh, prašina i Epikurovi atomi”, a postoje svedočanstva da se na gozbi povodom krunisanja Jovana VI Kantakuzina 1347. godine hrana služila u kalajnim i glinenim zdelama.[76]
Posuđe se izrađivalo od metala i stakla, ali u domaćinstvima su se mahom koristili glineni sudovi.[77] Sirotinja koristi glinene lončiće za vino, a od XIII veka u Vizantiji se više ni ne izrađuje stakleno posuđe, već je na ceni venecijansko i staklo iz Damaska. Bronzano posuđe mahom je istočnog porekla, a, osim glinenih lonaca s dve drške, upotrebljavalo se i belo glineno posuđe ukrašeno figurama ptica i životinja u plavim, crvenim i zelenim tonovima. Vino su čuvali u podrumima, na do metar visokim stelažama. Vizantinci su pretežno jeli rukama, ali postepeno u svakodnevnu upotrebu ulazi i dvozuba viljuška.[78] U višim društvenim krugovima na tlu Vizantije, još od antičkih vremena, upotrebljavala se viljuška (φουρκα), što na Zapadu nije bio običaj još nekoliko vekova potom[79]; ručke noževa bile su izrađivane od kosti ili od slonovače što se smatralo izuzetnom raskoši.
Na Zapadu je sačuvano znatno više podataka na osnovu kojih se mogu relativno pouzdano rekonstruisati izgled trpeze i običaji u vezi sa obedovanjem.[80] Trpezarijski nameštaj u dobrostojećim kućama činile su klupe, sto s dugačkim nogarima koji se posle obroka rasklapao, drveni kredenac s tanjirima i srebrom, te mali orman za grnčariju i limeno kuhinjsko posuđe za svakodnevnu upotrebu.[81]
Kod srpskih vladara i gospode, kao i na gozbama i o manastirskim slavama, obedovalo se za stolom zastrtim raskošnim stolnjacima koji su se često ukrašavali vezom. Postojale su posude za pranje ruku pre jela, salvete za ruke, slanici su izrađivani od srebra i kositra, a čačkalice od korala s malo srebra. Sedelo se na klupama, a stolice su bile retke i rezervisane samo za domaćina ili najvišeg po rangu.[82] Naravno, tako je bilo u domovima pripadnika viših staleža. Ostalo stanovništvo jelo je sa sinije, oko koje se sedelo na tronošcima, a u najstarije vreme verovatno se jelo i sa zemlje, što se zadržalo i kao običaj na Badnji dan. Jeli su rukama ili drvenim kašikama.[83] Podaci koje imamo o posuđu iz srednjovekovnog razdoblja srpske istorije najčešće se odnose na izuzetne predmete velike vrednosti, koji su ipak bili retkost. Uopšte govoreći, koristile su se raznolike posude, namenski pravljene posebno za pripremu, a posebno za serviranje hrane, dekorativnije i skupocenije, i to različitog oblika i od različitih materijala: gline, drveta, keramike (posebno se cenila kvalitetna oslikana majolika), od stakla, bakra, bronze, srebra i zlata, što je već predstavljalo luksuz.

 


[76] Isto, 167–168.
[77] Isto, 84.
[78] Isto.
[79] Isto, 169. Uporedtiti takođe i: Fransis i Džozef Džajs, Život u srednjovekovnom gradu, Utopija, Beograd, 2004, 39.
[80] Videti: Fransis i Džozef Džajs, Život u srednjovekovnom gradu, Utopija, Beograd, 2004, posebno stranice 39–43.
[81] Isto, 36.
[82] Videti u navedenim tekstovima M. Spremića i V. Bikić, str. 133. i 150.
[83] Isti, str. 133. i 143.

 

Vremenom je, s razvojem tehnike proizvodnje, posuđe za svakodnevnu upotrebu izrađivano u većim serijama, ujednačenog kvaliteta i stila, kao i standardnih zapremina.[84] Pribor za jelo, kašike, viljuške i noževi, mogli su na uglednijim srpskim trpezama biti „gvozdeni”, ali i od korala, kristala, srebra i pozlaćeni. Poznata je anegdota o susretu velikog župana Stefana Nemanje s nemačkim kraljem Fridrihom Barbarosom i pregovorima vođenim 1189. godine, kada su pri obilnoj trpezi Srbi koristili zlatne viljuške, dok su nemački „varvari” jeli rukama.[85]
 

 
*
 
 

Neizostavni činilac ishrane Vizantinaca, pored mnogobrojnih jela, bila su i raznovrsna pića. Kao što je oubičajeno kod svih mediteranskih naroda, vino je u Vizantiji bilo dodatak hrani, deo svakodnevnog obroka i bitan činilac kulturnog koda. Bile su poznate razne vrste vina, a razlikovale su se po boji, slasti, aromi, dok je kvalitet u velikoj meri zavisio od dodataka, kao i od vrste grožđa. Tako su se razlikovala crna, bela, zlatasta; slatka i kisela; laka i jaka vina, te kratkotrajna i ona sa dužim rokom upotrebe. Crno vino važilo je za jače, belo je bilo srednje jačine, dok se crveno vino odlikovalo slašću.[86] Vino se, osim od grožđa, pravilo i od jabuka, krušaka, drenjina, šipka, pelina, meda. Postojao je i običaj mešanja vina sa smolom, što se pilo na Balkanu, ali nekima taj napitak nije bio po ukusu (Nićifor Vislak, Grigorije Ahijski).[87] Za utaživanje žeđi služila je kiselkasta smeša vina i vode, čiji je ukus nalikovao sirćetu. Razblaženo vino pili su svi, i žene, pa čak i trudnice, dok se zimi vino nije razblaživalo. Muškarci su u vino često dodavali i začine. Plemići su pili tanko, aromarično vino, a sirotinja je sebi mogla da priušti samo jeftino, staro, a ponekad i vrmenom prokislo, dok su kvalitetna aromatična vina visoko cenjena i bila čest carski poklon. Izuzetno je cenjeno mirisno vino iz Palestine, kalikijski muskat, dok su Egipćani spravljali vrlo loše i neukusno vino zvano mareotik. Mihajlo Honijat u jednom pismu iz Atine zavidi svom prijatelju Dimitriju Drimu što u Carigradu ima mogućnost da uživa u dobrom vinu sa ostrva Eubeje, Hiosa i Rodosa. U jednoj od crkava Amide monasi su specijalnim postupkom sedmogodišnjeg izlaganja suncu i isušivanja prozvodili vino u prahu, koje se u platnenim vrećicama nosilo na put, a rastvaranjem praha u vodi dobijalo se vrlo ukusno vino.[88]
Vizantinci su poznavali raznolika svojstva vina i njegovu višestruku primenu: njime se tolila žeđ, zalivalo jelo radi boljeg varenja, ali je služilo i kao lek.

 


[84] Vesna Bikić, navedeni tekst, posebno stranice 143–144, 147–148, 157, 159. Autorka u ovom tekstu izdvaja četiri osnovna modela koji se javljaju u srednjovekovnoj Srbiji kada je reč o kulturi ishrane, a uočeni su i objašnjeni uporednim razmatranjima arheoloških nalaza, likovnih predstava, etnološke građe i pisanih spomenika u pogledu uređenja kuhinje, izgleda trpeze i upotreba posuđa u svakodnevnom životu. Ona ukazuje na seoski, protourbani, vladarski i gradski model koji nisu strogo hronološki određeni, već postoje naporedo tokom dugog perioda srednjeg veka, ali u izvesnom smislu predstavljaju i etape razvoja kuhinje i kulture ishrane na tlu srednjovekovne Srbije.
[85] Isto, 148.
[86] Život i običaji u vizantijskom društvu, 86.
[87] Isto, 86–87.
[88] Isto, 27.

 

Lekovita svojstva vina zavisila su od sastojaka koji su mu se dodavali, a to je bilo bilje, jer se tada lečilo uglavnom bez lekarija hemijskog porekla, samo najprostijim biljkama. Tako je vino s mirođijom imalo svojstvo da povećava apetit, jača želudac i izaziva mokrenje, nesanica se lečila vinom s dodatkom divljeg peršuna, vino sa sedefom bilo je protivotrov od ujeda gmizavaca, a plućne bolesti lečile su se smešom vina od ruža, anisa, šafrana i meda.[89] Zapadnoevropske srednjovekovne domaćice primenjivale su vino i u domaćinstvima, na primer za otklanjanje mrlja ili osvežavanje boje odeće, o čemu su sačuvana svedočanstva.[90] Vizantinci su smatrali da vino uveseljava dušu ako se pije umereno, a osuđivali su preterivanje u piću, jer vino tada može da smuti pamet[91], a na stalno uživanje u vinu gledalo se kao na porok. Neprimereno i samoponižavajuće ponašanje ljudi pod dejstvom alkohola opisano je vrlo tačno i bez ulepšavanja i ublažavanja u jednom delu narodne književnosti iz XIV veka[92], što svedoči da u poznom srednjem veku pijanstvo u Vizantiji nije bilo nepoznata i retka pojava, a bilo je i carskih službenika koji su važili za pijanice. Nikako se ne sme zaboraviti i zanemariti ni hrišćanska simbolika vina i njegova primena pri bogosluženju i pričešću. Država je strogo kontrolisala vino, a Vasilike su zabranjivale strancima upražnjavanje te delatnosti na području Vizantije.
Osim vina, najzastupljenije piće bila je svakako voda, koja se pila u različitim oblicima: prohladna, odnosno tzv. nova voda (γελρον),  topla (τερμον), a voda umerene temperature koristila se za razblaživanje vina. Vizantinci su vodu pili i s dodatkom kima (κυμινοθερρμον) ili bibera i anisa.[93] Kimovu vodu propisivao je srpskim monasima i sveti Sava u Hilandarskom tipiku.[94] Budući da je neophodna za život, voda je bila strateški važna, pa je i u ratnim sukobima imala ključnu ulogu. Naime, vojske su pri povlačenju imale taktiku da truju izvore i tako uskrate vodu neprijatelju i otežaju mu položaj.
Vizantinci su pravili takođe i voćne likere od kopitnika, lovorovog ploda, mirođije, divljeg peršuna, celera; pravili su i sirupe od dunja, ruža, šljiva, jabuka, nara s dodatkom šećera ili meda.[95] Pilo se naravno i mleko, i to kravlje, ovčije i kozje, zatim kiselo mleko, mućkalica, tj. surutka, kao i fuska, osvežavajuća smeša sirćeta i vode. Mešali su i jabukov sok, vodu i med, te med i ruže i od toga pravili pića prijatne arome. Zabeležano je da su varvarski narodi doneli nekakav napitak koji se spravljao od pšeničnog zrna i ječma, od ovsa ili od prosa, a koji je bio nešto nalik pivu kakvo danas poznajemo (možda je reč o piću zvanom olovina[96]).
 
U Srbiji je u srednjem veku najvažnija tečnost bila pijaća voda, koja se dobijala sa izvora najčešće nazivanih studenci ili kladenci, i iz bunara koji su imenovali kao zdenci, studenci, kladenci. U kuću se donosila u posudama, što je bio ženski posao, dok su primorski gradovi koristili kišnicu iz cisterni, a docnije su izgrađeni i vodovodi.


[89] Isto, 87.
[90] Fransis i Džozef Džajs, Život u srednjovekovnom gradu, Utopija, Beograd, 2004, 51.
[91] Život i običaji u vizantijskom društvu, 87.
[92] Isto, 208–209.
[93] Isto, 164–165.
[94] Sveti Sava, Sabrani spisi, priredio Dimitrije Bogdanović, SKZ–Prosveta, Beograd, 1986.
[95] Život i običaji u vizantijskom društvu, 86.
[96] Zanimljiv rad pod naslovom „Sh. olovina, starinsko piće nalik pivu” o etimologiji naziva, prirodi ovog napitka i načinu njegove proizvodnje napisala je Jasna Vlajić Popović (Kodovi slovenskih kulturaHrana i piće, god. II, broj 2, Clio, Beograd, 1997, str.163–169).

 

 Zbog značaja i neophodnosti vode za održavanje života, srednjovekovni gradovi i manastiri podizani su po pravilu kraj reka i izvora.[97]

Među alkoholnim pićima najrasprostranjenije i najotmenije bilo je vino. Osim vinograda koji su odvajkada gajeni u Primorju, vremenom je i u zaleđu i unutrašnjosti zasađivano sve više vinograda, a posebno su bili česti na manastirskim dobrima. Grožđe se gnječilo u muljačama, a od procesa konačnog zrenja vina zavisio je kvalitet pića.[98] Proizvodnja i prodaja vina bila je strogo nadzirana, a propisana je bila zabrana mešanja vina s vodom ili s medom pri prodaji, a kontrolisan je i uvoz. Vlastela i vladari držali su vino u ledenicama, a ponekad se i pilo s ledom, no preterivanje u toj navici moglo je imati kobne posledice (Mavro Orbin kao uzrok smrti Radivoja, sina bosanskog kralja Ostoje, navodi groznicu koju je ovaj dobio jer je pio previše rashlađena vina).[99] Zabeleženo je i da su prekomerne količine mladog, neprevrelog vina, koje su još i sladili, uzrokovale i bolest koja je pokosila srpsku vojsku pri pohodu na Ser 1342. godine, o čemu su svedočanstva ostavili Vizantinac Nićifor Grigora i sam car Jovan Kantakuzin.[100]

U planinskim krajevima Srbije, gde vinova loza nije uspevala, rado se pila medovina, staro slovensko piće rasprostranjeno po svim balkanskim zemljama i na slovenskom severu. Izvori govore o poklanjanju, prodaji medovine, te zakonskim regulativama koje su se na nju odnosile, ali podrobnijih podataka o njenim odlikama i načinu spravljanja nema; samo se zna da je u kasnijim vremenima mogla biti bezalkoholno i alkoholno piće. U Srbiji se takođe spravljalo i pivo od slada i hmelja, a postoje i zapisi na osnovu kojih se može rekonstruisati proces proizvodnje tog napitka. O procesu destilacije kojim se proizvodi rakija nema pomena u srednjovekovnim izvorima; njime su Srbi ovladali docnije, ali je već u vreme turske vladavine Srbija postala poznata po proizvodnji ovog pića, naročito šljivovice.[101]

 

*

 

 Na osnovu iznetih činjenica i svedočanstava može se zaključiti da je ishrana u Vizantiji bila dosta bogata i relativno raznovrsna, mada nam se iz današnje perspektive može učiniti i ograničenom, budući da srednjovekovni jelovnik nije obuhvatao namirnice koje su docnije dospele u Evropu iz krajeva koji su se nalazili izvan kruga tada poznatog im sveta. Pretežni udeo u svakodnevnoj ishrani Vizantinaca imale su skorbne biljke, pre svega žitarice, dok je hrana životinjskog porekla bila jednako značajna, mada su se meso i mesne prerađevine jele u znatno manjoj meri nego na Zapadu. Uz hleb i maslinovo ulje najznačajniju namirnicu u Vizantiji predstavljalo je vino, omiljeno piće toga doba spravljano od različitih vrsta grožđa i s dodacima koji su mu davali posebnu aromu i pričinjavali užitak Vizantincima. Uopšteno govoreći – vizantijska trpeza bila je slična uobičajenoj ishrani na muslimanskom istoku, samo s više vina a s manje slatkiša.

 


[97] M. Spremić, navedeni tekst, 128.

[98] Isto, str. 128–131.

[99] Isto, 131.

[100] Isto.

[101] Isto, 131–132.

Više podataka ostalo je o ishrani imućnijih i viših slojeva društva, koji su prema svojim mogućnostima i prohtevima uživali u raznovrsnoj i vešto pripremanoj hrani, dok su podaci o svakodnevnoj trpezi običnog stanovništva i sirotinje, koji su činili većinu u državi, relativno oskudni, kao i, čini se, njihova ishrana. Poseban režim i u jelu podrazumevala su manastirska pravila, pa je i specifična monaška trpeza upotpunjavala kulturu ishrane u Vizantijskom carstvu.

Međutim, srednjovekovnu ishranu na čitavom evropskom tlu, pa i na području Vizantije, odlikuje krajnja neuravnoteženost, jer su se vremenom smenjivale gozbe s perodima gladi. Žitne krize i nerodice, pa usled njih i teške bolesti i smanjenje broja stanovništva bile su učestala pojava i stalna pretnja i izvor straha za srednjovekovnog čoveka. Zato se u periodima blagostanja i izobilja hrana neštedimice trošila kako na dvorskim pirovima plemstva i bogataša, tako i na narodnim proslavama i o verskim i državnim praznicima.

Veoma je zanimljivo u kakvim je uslovima i posudama hrana pripremana i servirana u srednjovekovnoj Vizantiji, a izgled trpeze i pribor kojim su se služili pri jelu, kao i običaji i vladanje za stolom mnogo govore o kulturnim navikama stanovništva. To ponašanje nešto je manje uglađeno na Zapadu, a i sam sadržaj svakodnevnih obroka nešto je drugačiji nego u Vizantiji. U svakom slučaju, uporedni pregled kulture ishrane u ovim dvama regionima srednjovekovne Evrope upotpunjuje sliku opštih kulturnih prilika i svakodnevnog života u tom istorijskom razdoblju.

Ishrana u srednjovekovnoj Srbiji uspešno je kombinovala staro slovensko nasleđe i uticaje grčkog Istoka i latinskog Zapada, koji su se ogledali u  plodotvornom delovanju na napredak poljoprivredne proizvodnje, uzgajanje novih biljnih kultura, poput vinove loze. U pretežno stočarskoj zemlji udeo namirnica životinjskog porekla na trpezama bio je priličan, a nije zanemarljivo ni u kakvom se posuđu hrana pripremala. S porastom broja stanovništva, usponom i proširivanjem srpske srednjovekovne države, te unapređivanjem privrede, menjali su se i priroda i kvalitet ishrane. U svakom pogledu, Srbija se u poznom razdoblju srednjeg veka sasvim približila evropskim, urbanim obrascima života, a to se ogledalo i u ishrani.

Ishrana je neizostavni činilac za život uopšte, te je proučavanje njenog razvoja i specifičnosti značajno i iz aspekta poznavanja kulturne istorije, ali je i osnova za sagledavanje kulturnih prilika na tom planu u sadašnjem trenutku. Upoznavanje s kulturnom istorijom i svakodnevicom, pa i kulturom ishrane na određenom području i u različitim periodima prošlosti može i samo po sebi biti zanimljivo, ali ono predstavlja i predmet vredan pažnje i istraživanja stručnjaka različitih oblasti, od istoričara i arheologa do etnologa i antropologa. No, ta je tema privlačna i širim krugovima zainteresovanih, jer se svakodnevica naših predaka u izvesnoj meri ogleda i u našim svakodnevnim navikama, nasleđeni kulturni kod je prisutan, donekle modifikovan, i u današnjem privatnom i javnom životu, a ogleda se, između ostalog, i u kulturi ishrane.

 

 

 

 

Literatura:

 

 

  • Oksfordska istorija Vizantije, priredio Siril Mango, preveli Maša Miloradović i Predrag J. Marković, Dereta, Beograd, 2004.
  • Aleksandra A. Čekalova – Margarita A. Poljakovska, Život i običaji u vizantijskom društvu. Prevod sa ruskog Vera Janićijević, Pešić i sinovi, Beograd, 2003.
  • Istorija privatnog života. Priredili Filip Arijes i Žorž Dibi, tom II:  Od feudalne Evrope do renesanse, uredio Žorž Dibi, Clio, Beograd, 2001.
  • Fransis i Džozef Džajs, Život u srednjovekovnom gradu, Utopija, Beograd, 2004.
  • Privatni život u srpskim zemljama srednjeg veka, priredile Smilja Marjanović Dušanić i Danica Popović, Clio, Beograd, 2004.
  • A History of Women in the West, Georges Duby and Michelle Perrot, general editors, II. Silence of the Middle Ages, Christiane Klapisch-Zuber, editor, The Belknap Press of Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts, London, England, 2000.
  • Jasna Vlajić Popović, „Sh. olovina, starinsko piće nalik pivu”, Kodovi slovenskih kulturaHrana i piće, god. II, broj 2, Clio, Beograd, 1997.
  • Stari srpski zapisi i natpisi, knjiga II. Skupio ih i sredio Ljub[omir] Stojanović, Srpska kraljevska akademija, Beograd, 1903. Fototipsko izadnje, Srpska akademija nauka i umetnosti – Matica srpska, Beograd, 1983.
  • Sveti Sava, Sabrani spisi, priredio Dimitrije Bogdanović, SKZ–Prosveta, Beograd, 1986.

 

 

 

Milica Mirkovic

 

NUTRITION IN BYZANTINE

Summary

 

 

Nutrition is a pertinent factor of cultural history, because in addition to meeting the primary human need, selection, preparation and consumption of food is an important part of social and cultural expression and a record of past times and the development of human societies. History of Byzantine, as one of the most developed countries of medieval period, is interesting in terms of its variety of diet of its large and status diverse population (the nobility, the poor, the monks), both in abundance and in times of scarcity, whether caused by political-economic or religious reasons (famine, fasting). The share of plant and animal foods in the diet of the Byzantines, techniques of preparing and customs of eating food were typified in the paper, as well as the dishes and utensils used. Special attention was paid to the beverages as an important part of the Byzantine meal. By comparison, the practices related to diet in Western countries of the period, and in Serbia, which had been part of the Byzantine cultural sphere in the Middle Ages, were also considered.

 

Comments (5)

Tags: , , ,

Patroklo

Posted on 17 February 2014 by heroji

Dragoslav Čupić

 

                     …zbog razrušene i pokopane oblasti jednog ličnog, velikog i prostodušnog sna čoveka.                                                                                                  Za Jeremiju!

 

April is the cruellest month, breeding
Lilacs out of the dead land, mixing
Memory and desire, stirring
Dull roots with spring rain.

There I saw one I knew, and stopped him, crying: “Stetson!
“You who were with me in the ships at Mylae!
“That corpse you planted last year in your garden,
“Has it begun to sprout? Will it bloom this year?
“Or has the sudden frost disturbed its bed?
“Oh keep the Dog far hence, that’s friend to men,
“Or with his nails he’ll dig it up again!
“You! hypocrite lecteur!—mon semblable—mon frère!”

T. S. Eliot, I. The Burial of the Dead, The Waste Land

 

Meni su bogovi oduzeli oružje. Mene su bogovi pobedili. Meku topolu ponovo vetar diže, i sećanje se obnavlja.

Istrion podjednako vodu valja, kao i Dunav što se u jednakoj snazi premeće kroz korito. Kao što će se u nekom trećem imenu reka, uvek jednaka sebi, besmrtna i večno mlada[1], dati novom vremenu. Jesam li te lagao kada sam ti obećao dobar lov na fazane u kukuruzištu?

I dafina, taj zaborav među mirisima, divan tiranin, što podlo i oblo nastupa nad izgubljenom i zanesenom decom što jesu u vrtu našeg zavičaja.  Jesam li prevario oca i majku kada sam ih ostavio u crnini da se nadaju; ja, vešt krojač crne odeće po modi ovoga vremena velikih heroja. Sada sam od onih bezbrižnijih. Mlitav kao parče tkanine natopljene krvlju i prašinom u snažnim rukama ljubavnika Menelaja, ratnika i sina Lakedemona. Podatan kao sablasna devojka nekom mračnom bogu.

Znam li te? Jer razum me već ne služi među senkama što odaju poštu sokovima jaukom. Ti basileuse[2] duha, i najbolji među građanima, aristokrato (ά̉ριστοι) među svim plemenima. Bio si onaj čiju je tugu Hefest, snažni bog nejednakih koraka, oslikao mutavom predstavom svekolikih doba i vremena, ovenčanih prstenom okeana i kružnim ciklusom smenjivanja nastajanja i propadanja, onog prvog i osnovnog značenja koje svako kretanje ima da nosi u svojem biću.

 


[1] α̉θάνατος κα̉ι α̉γήρως.

[2] βασιλεν́ς – svaki izvrstan čovek, kralj, vladar, knez gospodar, domaćin, u Novom Zavetu rimski car.

 

 

Moj si bio rođak po vrsti viših i Dionisov posinak. Prijatelju moj, i zapepeljeni prijatelju moje smrti i časti.

Bio si onaj što je na svojim rukama proneo tu sjajnu naviku orača kroz buru bitke, očišćen od greha i posvećen u misterije, u gvožđe utisnut simbol obnavljanja civilizacija nosio si polubože na vatri svog ranjivog besa,  pobuđenost nagona polova zauzdanu u društvenu formu braka; vaspitačice najmlađeg od bogova – nimfe, te vrsne prosvetne radnice, za svoje plemenito pregnuće darovane mestom među nebeskim telima; Plejade, i Mesec, boginju melanholičnih, probuđenih i usamljenih, čije reči nikada ne dopiru do usnulih ljubavnika; i Zvezde, i Sunce, veštog vozara, čije kočije uvek iznad prvih pobedničku završavaju trku – tako da su prvi uvek drugi, a drugi uvek treći; i ples mladića i devojaka, i divljenje staraca nosio si u svojoj odluci da posvetiš ovo malo života što ti je ostalo.

Dobro obdelavanje pravde[3] i zakona[4] na trgovima poneo si na sjajnom i tvrdom oružju da bi iz ljubavi prema prijatelju svaki zakon pljunuo u lice sudbini.

Ko je sa takvim oružjem krenuo u bitku sigurno se nasmejao u istoriji.

 

*

            Nebo je tamnije i ispunjeno gnevom bogova u daljini. Vetar sa severa donosi miris raskvašene zemlje. A leto će biti dugo i ispunjeno ćutanjem, jer reči jezika ne mogu me ustati iz ove nepokolebljive postelje.

Zašto zamuckuješ kao dobroćudni čovek kad izgovara laž iz dobre namere? Naša sudbina je naša sujeta. Uravnotežena i surova predanost. ‘Ja sam odgajila njega k’o biljku u pitomoj bašti’, za divlji svršetak. Tako su govorile majke, naše velike majke. Koplje mora biti bačeno da bi se oprobala naklonost bogova.

Imali smo jasnu zoru, i životinjsko prepodne. Bilo je predivno. Divlji san između lišća i magnolija. Ti otkrivaš zavičaj u fragmentima lišća i znamenju ptica na ovim dalekim obalama. Kao divlji Pan, kao izokrenuti Kolumbo starijeg vremena. Jer onaj ko je progonjen a želi da vlada, skriva se u širini, i to je pozitivan nauk svake skrivalice. Kao mladi bogovi: kao nežni Dionis u mladom moru i snažnom talasu; kao Agni[5], divlji bik među drvećem podignut vetrom.

Patroklo, neumorni! Patroklo, ljubavi luda! Pola je godine već prošlo kako si mi ostavio čežnju i nadanje. Čak, čežnju bez nadanja. A obućari, o, ti sveti obućari, muževi tolikih nesreća i uzvišeni neprijatelji žena i njihove siročadi, prosto obožavaju tvoja divna i velika preduzeća u putovanjima. Kada se budeš vratio lečiće ti stopala čudesnim melemima, travama, elementima i simbolima tamnije vere.

 


[3] Εν̉δικία

[4] εν̉υομία

[5] Agni (Bog iz Veda): Vodio je poreklo, ili je rođen iz trenja dva štapa kad je suknuo iz drveta kao plamen. Kad bi ga podigao vetar, jurnuo bi među drveće kao divlji bik. Njegova sjajna kola vukli su crveni konji. Kosa mu je bila zlatna, a udovi crveni. U fizičkom pogledu bio je neobičan jer je imao dva lica, tri noge, sedam jezika i mnogo ruku. Nosio je luk i strele. Voleo je da se krije od ostalih bogova, u vodi, visokoj travi, u drvetu, a uživao je da ga oni traže. Njegovi plamenovi su kao uzburkani talasi mora, među drvećem ti plamenovi riču kao bik.

 

Who hold your stick to stay still next to your ancient heart. Jer to je neverovatna priča koju je tvoj otac pričao na samrti; nama, deci, smeloj hrani za lešinare, i hroničarima naše smelosti! I taj štap je stajao mirno u mrtvom vazduhu prkoseći zakonu gravitacije.[6] To someone father friend to someone father husband calm now raged in stillness of the deadly ground of the Leucadian rock.

Kako smo sedi sada stari pritisnuti kamenom koji se neće razlomiti pod udarom štapa. Samo će ti drugi jezik sipati krv u usta. Kao ružu kad posadiš u želudac gladi. U mutavom sporazumevanju među senkama. U mekom besputnom lutanju u ovom obitavalištu junaka stara slava se gnoji u nesmirenim nemirima.

Ovo je više nego obdarenost za smrt!

Godinu dana već je prošlo kako si mi ostavio čežnju i nadanje, čak čežnju bez nadanja. Jesi li se rodio u vatri? Jesi li govorio vatri? Jesi li ostao sakriven u vatri? Jer zaći znači samo leći iza, postojan i skriven u velikoj kaži maternjeg zova. Kako neko može da se sakrije od onog što nikad ne zalazi?[7]

Ležiš opružen pod tim debelim kamenom kao zmija u zapadnom voćnjaku jabučaru; u vrtu beskrvnih heroja eumenide po zasluzi odobrovoljavaju svoje jezike i naopake prilike. Patroklo, oče moga umora! Oče moje ljubavi, i moga umora! Kada dođe zima uzbudiće ti san kraj ognjišta i prizvati u kazivanje. Samo čovek je, od svih životinja, sposoban za veliko čekanje koje premaša vekove.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sada gomila zemlje koja se zvala salaš, i koja se zvala kuća, stanište čoveka i stanovište njegovih nada, raste kao grudva blata, nakon svake kiše i besputne hulje što izvlači gredu da podupre svoj zločin, među bagrenjem i zovom; i prozor je izmetnut iz zidova – ne oslobođen i utvrđen u teškom i dobrom služenju, već lak i besvrsan kao zračan i prazan pogled u propast otvorenog vazduha, ravnice i tišine.

Da koren da drži zemlju tu preko grana oraha vetar se ne spušta blaži više i usporen na krov, tek prazno i prolazno duvanje kroz, koje se ne seća ni odmora ni odžaka. I teško nebo nasađeno na pola okermekog zida, vraćajući nestvarno igru u osnovni nacrt zemlje – jer priroda ne žali[8] – a kolevka čovekovog smeha i znoja u staloženom i ispolinskom zamahu prima rešenje zagonetke méne u koprivi i parlogu.

Jer ko je delio istu ovu našu nadu, on će združen u bratstvu vekovanja spokojan primiti propast.

Pod orahom drveni sto prekriven dronjcima, plastična mušema puna ožiljaka noža, kroz otvoreni krov zemlja se diže kao grob zemlje da proguta drvene strane starog kreveta. Spavate li, o, moji mrtvi dragovani?[9] Sada kada vam je ćutanje nabijeno tvrdom zemljom, spavajte ugojeni i tihi, okruglih zemljanih stomaka, i siti vremena, svaki u svom krevetu zablaćenom i razjedenom pacovima, svaki u svojoj razrušenoj sobi, svaki u svom spokoju, obzemljeni blatom, učaureni u gluvu zemlju – ne uznemireni štapom kao legla muva u letnjim igrama pred pobočnim zidom, već srušeni u ćutanje kao jalovi i mutavi svedok u makov san snažan i užasno mek kao nemoć.

Mrtvaci moji kruti sa zemljom u ušima i očima, to je vaša sreća, ta strašna mutava ispunjenost.

 


[6] Tu priču ispričao je Jeremija Despić. Priča je o njegovom prijatelju kojeg je smrt iškekivala. Kada bi uzeo svoj štap pred smrt, lupio njime o zemlju, i pustio ga iz šake, i štap je uspravno stajao. Drugi bi pokušavali, ali štap bi uporno padao na zemlju.

[7] Heraklit

[8] Natura non contristatur.

[9] CAPTAIN CAT: O, my dead dears! Dylan Thomas, Under Milkwood.

 

Pored izvrnute komode i zarđalog fenjera kojeg je malo mekožuto sunce napustilo kao lošeg oca, pored jasala punih debele zemlje, i razdrobljenih lastavičjih gnezda, i čvrsto umetnute table, u ostatku zida, s brojem da posvedoči o ovom razrušenom Akropolju, i mestu gde je srušen jedan ispolinski rod. Zato nikog, dan dok onaj poslednji ne dočeka, neću proslavljati kao srećna, pre no doplovi kraju veka svog a nikakav ne pogodi ga jad.[10]

Sutra će zemlja udahnuti.

Plakao sam nad ruševinama!

 

*

              … Vrtovi precvetavaju, njihova

rumen uranja u tišinu.

              Tu, sad, dvorska sluškinja, već

seda, potanko i polako priča svoje

priče o Caru.

                         “Carsko noćište

                                   Juan Čen

Kasno prethodno veče izašli smo na salaš traktorom, i podložili vatru, i smejali smo se jer smo se znojali, i dedu sam nazvao snežnim čovekom jer se topio, a ja sam tražio da se trpaju drva u peć, i onda je deda pritulio plamen u fenjeru, i dunuo u fitilj, a ja sam osećao nepodnošljivu toplinu i zadovoljstvo u sigurnosti meke i crvene razgorevajuće svetlosti što se razlivala naokolo po sobi i podu, i po mekim zidovima od pleve i blata. Na zidovima su bile stare kitnjaste šare izvučene mekim, gumenim valjkom, farbom u prahu u koju se dodavalo tutkalo da bi bolje držala, i koja je u kablu podsećala na brašno razmućeno u vodi.

Napolju je bila noć, tamna i ljubičasta i duboka i čista.

Žito je bilo požnjeveno negde s početka jula, i strnjišta su preorana nakon dve nedelje. Negde plug nije uzbudio zemlju i posle mesec, mesec i po dana, i divni beli cvetovi medonosnog bosiljka na strnjištu klatili su se pod blagim povetarcima i trpeli tople letnje pljuskove. Početkom oktobra kukuruz je ubran, i koš je bio žut i pun, a krajem novembra blagi sneg pokrio je ravnicu.

Miris petroleja širio se po sobi, i vatra je pucketala.

Dedin zid bio je topao od daha stoke i njihovih telesa, jer to je bio zajednički zid štale i zid sobe. Nekada se iz ove sobe ložila ozidana peć u Velikoj sobi gde su se deca zavlačila u zapećak, i smejala se utoliko slađe ukoliko je vreme postajalo sve hladnije, a najslađe bi se smejala kada bi bagrem zbog velikih zima počinjao da pucketa.

U sobi se nalazio omanji drveni sto sa dve stolice, s leve strane vrata koja su vodila u Veliku  sobu. Na suprotnoj strani bio je stari krevet sa velikim mekim dunjama punjenim guščjem perjem, i odmah do njega dvokrilni ormar od tamnog drveta sa čije je leve strane uvek bila puška uspravno položena na zid. Spavao sam na priručnom krevetu na rasklapanje, i bio sam okrenut prema malom drvenom prozoru duboko utisnutom u debelu zemlju zida što se dizao naspram ulaznih vrata. Iza tih vrata bila je soba u kojoj se pravio sir, i koja je mirisala na oceđenu surutku i kuvano mleko,

 


[10] Car Edip

 

a iza drugih vrata prednje dvorište sada okruženo plavim krovovima zgrada poljoprivredne ekonomije, i stvarima koje su ležale smirene i kao skrivene u ukrućenosti u tamnoplavom i nestvarnom ambijentu, u sigurnom krugu dvorišta utvrđenog u združenom četvorstvu neba i zemlje, i rođenja i smrti.

Kroz drveni okvir prozora i blago začađavljena stakla gledao sam u bagremovu šumu što se dizala, i iza nje su bile njive, a iza njiva bila je široka noć.

Deda jeste bio Zemlja i zemlja, a ja sam bio ono lako i čisto iskustvo primanja prirode u neokaljanom kratkovremenom blesku utiska kroz koje su dugo utiskivani i izgrađeni simboli moždane nesuvisle mladosti čovečanstva progovarale i odredile čoveka kao čoveka, ne znanje, ne znanje, već temeljno prihvatanje stvari u začuđenosti, prikučivanje stvarima okom u temeljnom i nerazlučivom užasu i oduševljenosti u životinjskom sabratstvu i sestrinstvu sa rođenjem i smrću i stvarima onakvim kakve se pojavljuju u širokoj i bezrečitoj pojavnosti na početku znanja, i u najširoj maštovitosti koje je ikad osvarilo ljudstvo u svojoj kolevci, kao što je i dete postvaruje u zamku svakog svog koraka, dok ga ne dovede do pogreba u sredovečnosti muškarca i iluziji znanja.

 

Ustali smo rano, negde oko pola pet izjutra.

Soba se bila rashladila preko noći, i napolju je bilo još uvek mračno. Uskočio sam na brzinu u svoju hladnu odeću. Remenik sa punim patronama prikopčao sam oko pojasa, a kožnu lovačku torbu svetle oker boje sa ukrasom od dlake srndaća (iznad kožnog jezička kojim se kopčala na sredini) prebacio sam preko glave. Na glavi sam imao zeleni lovački šešir sa zadenutim divnim repnim perom fazana, rđaste boje, sa poprečnim smeđecrvenim prugama. Bio sam zadovoljan i iskusan kao veteran, i opremljen kao što se samo najveći amateri ili deca mogu opremiti za ono u čemu nemaju nimalo, ili vrlo malo, iskustva – čitajući časopise, slušajući priče, duboko zalazeći u lutanju po mekozelenim i tamno ispletenim predelima duvarnika okačenog iznad prambabinog kreveta, gde su srne zalazile, zajedno sa srndaćima, duboko na noćna pojilišta (i ispašu na orošenim proplancima) među borovinom punom senki i mesečine koja se meko razlivala kao surutka po tkanini, zaista, kao surutka razlivena po betonu tamnom od vlage.

4. Prazni elementi 16 - Plamicak

Napolju je bio stegao mraz, i na mestima gde nije bilo trave i gde je bilo meko pokorica zemlje se lomila pod đonovima jakih gumenih čizmama, a kada bi gazili po travi zvučalo je kao kada ideš po suvom senu raširenom pod senikom.

Puška je bila ruske proizvodnje, i nosio sam je prelomljenu preko ramena. Imala je ugraviran lik zeca, debeljuškastog tetreba i fazana. Model IJ-12. „Baikal“. Deda je bio u teškom grombi kaputu, i nosio je pantalone od debelog vunenog štofa. Išao je pored mene, i imao je težak i siguran hod kakav imaju samo debeli, jaki i krupni ljudi.

Sa još trojicom njih našli smo se na kraju prilaznog puta salašu. Dvojica su bili dedinog godišta, malo manjeg iskustva nego što ga je deda imao, ali sa mnogo više poštovanja koje sam ukazivao njima nego što bih ga pokazao prema sredovečnom muškarcu. Razgovor među starijima bio je lak i neopterećen. Treći je čovek bio drzak, ali slab, onako kako to samo umeju biti glupi ljudi.

Bio je tu i jedan lep i poslušan pas ptičar, divne braon boje, iste onakve braon boje kojom su deca na mekim papirima u predškolskom izvlačila četkicama pse lutalice i stabla drveća u nesrazmeru kakav je samo njihov svet poznavao, ili u harmoniji nekog ranog gledanja na stvari koja se gubi odrastanjem, ili se narušava u onom formiranju legitimnog i naopakog razuma.

Rasporedili smo se duž lenije na dobrom i sigurnom rastojanju. Krenuli smo laganim korakom po oranici tek ovlaš prekrivenoj snegom. Daleko ispred nas bila je poprečna linija mladih bagremova, iza koje je negde u kasnojesenjem, mutnom i zabeljenom horizontu bio dvorac Dunđerskog.

Drugi je čovek takođe pokrivao pojas oranja, pored kojeg je s desne strane bilo usko kukuruzište blago zaraslo u korov, sa uspravljenim tamnosmeđim badrljcima stabljika kukuruza, i sa dosta prelomljenih stabljika u smrznutom sirku. Jedan od ljudi prosecao je kukuruzište, dok je poslednji obgrlio kukuruzište išavši ivicom njive sa druge strane kukuruzišta.

Mraz je popuštao, i zemlja se lepila za čizme. Mirisala je slatko i oporo, i osetio sam blag i kiselkast miris raskvašenog kukuruzišta. Išli smo uz vetar. Nedaleko od nas pas je njuškao i skakutao u svom nekakvom veselom pasjem galopu ispunjenom radosnim naslućivanjima i živahnom lovačkom strašću.

 

Onda je jedan divni petao prhnuo, i digao se visoko u nebo. Let fazana bio je, i pored kratkih krila, brz i oštar (Ili je bio oštar i brz, upravo zahvaljujući tim kratkim krilima). Deda je digao puščanu cev i opalio. Bio je to dobar pogodak, u zadnji deo: fazan se zgrčio, opustio je rep, a noge je podavio i onda se sručio na zemlju.[11] Kao neki nesrećni skakač u vodu, meko odskočivši zbog perja i lakog tela, a onda je smiren i lep ležao na zemlji, zelene glave i vrata, sa kovnim prelivima, i grudi i trbuha zatvorenocrvene boje, sa tamnim i belkastim pegama.

Bio sam zadovoljan, radoznao i pomalo dečje surov i veseo. A onda je kroz mene prostrujalo jedno osećanje blisko jezi i praznini kada sam uzeo telo fazana i obema ga rukama podigao sa zemlje. Onda sam pogledao u njegovo okruglo sitno smeđe oko, onakvo prazno i plastično oko prišiveno na mojim dečjim lutkama pasa koje bih topao i pod vunenim jorganom postavljao postrance na jastuke u igri i pospanosti, i postao sam ozbiljan dečak pomalo ispunjen tugom. I bio sam zahvalan na brzoj smrti. A onda je deda nešto doviknuo, i ja sam ponovo bio srećan i zaboravan.

Na leđima, a naročito perje nad repom fazana bilo je bakarnozelene boje, sa raznim prelivima. Voleo sam ovu životinju koja je kliktajem pozdravljala rosna jutra, i onda bi trava, negde oko osam sati, postajala suvlja, i mogao sam tačno odrediti vreme doručku, i onda bih prekidao daleku igru i odlazio da se nad dubokim lavorom punim hladne bunarske vode upristojim za zajednički obed. Bilo je to i vreme kada se moja sreća budila i dostizala vrhunac, jer nestajao je i poslednji prohladni talas od kojeg bi se koža mogla naježiti, a dan bi ulazio lagano u punoću onog neverovatnog leta. U punoću mladosti, rada, igre i lutanja. Voleo sam ovu životinju što je, meka i rumena i mistična, predvečerja u šumi iza salaša dozivala pevom koji nikad za moje uši nije bio grub već zaobljen i pomalo prašnjav kao zov i misterija zemlje.

Bio sam ponovo mali lovac.

 


[11] Pun podgodak izbliza odbaci fazana. Tada pada pravo na zemlju. Pogođen u oko ili pluća leti pravo u vis, pa najednom pada na zemlju. Pogođen u krilo pada koso na zemlju, sa jednim krilom koje mlatara po zraku i glavom naniže. Savez lovačkih organizacija SR Srbije (1980). Lovački priručnik. Novi Sad: „Dnevnik“.

 

Odstreljeno je još nekoliko fazana, i deda je promašio jednog, a onda na kraju lova deda je dobio jednog lepog šarenog pevca od starijeg čoveka. Obesili smo ih o glave, i okačio sam ih u visini struka. Onda smo se, tamo gde su se ukrštali lenija i prilazni put ka salašu, razišli uz mahanje i pozdrave, i planove o sledećem lovu.

Išao sam punim korakom, tih i zadovoljan, pored čoveka o kome nisam mnogo toga znao, ali pored kojeg sam se uvek osećao bitan i važan. S leve strane bila je bagremova šuma, sa desne strane mirisalo je punim i širokim mirisom zemlje, i nekog napregnutog i pritajenog zelenila u tihom strpljivom išekivanju velikog klijanja. Fazani su se klatili i mlitavo odskakivali od čizme.

4. Prazni elementi 26 (Drvo zivota)

Dan se dizao nad ravnicom, a jedan zec iskočio je iz bele brazde. Potrčao je malo u liniji našeg hoda, samo od nas, ne prema nama, kao da se odbio od tvrdog vazduha što smo ga gurali našim telima, i onda je pod oštrim uglom zaokrenuo udesno, i onda nestao u daljini neke susedne njive.

I zec je bio živ.

I ja sam bio živ, i srce mi je trnulo i podrhtavalo, jer bila je kasna jesen, i već sam trčao ispred sebe. Kao one zime kada je ona divna i krupna kobila, sivkastobela i prošarana tamnijesivim pegama[12], osetila da uzde za saonicama drži dete, pa je uznemirena, oslobođena i podivljala ponela kola u besmomučan trk van puta, po oranicama, po ravnici, po belom i neomeđenom snu ravnice, po velikom divljem snu jednog deteta.[13]

 

*

Znaš čega mi je bilo najviše žao? Zato što sam poslednji put, kada sam bio na Tisi, bio toliko pijan od neke loze sa rogačom, i domaće rakije od kajsije i dunje, da sam morao da fiksiram pogledom najbliži beton i betonske stepenice i meku iskošenu travu na nasipu sa druge strane hipodroma, da bih gledao mutniji tok reke, jer ovde je reka bila brza na okuci, a onda, malo dalje, lagano i bistro pomeranje vode, jer je dno bilo od blata i obale su bile blatnjave. A reka je tekla nekako uzvodno (svake logike), doduše, prema Novom Bečeju, a ja sam seo, i zavio sam duvan, i pušio sam i posmatrao patke kako se brčkaju i prpoše u vodi kratkih vratova, toliko uzaludne i prirodne da je to za jednog čoveka koji je mislio da ide nekud bilo potpuno nepodnošljivo.

Onda je voda postajala crnja, nepokretna i dublja kako je dan odmicao. Bio sam lako obučen, i nosio sam majicu kratkih rukava.

Hladnoća je nadolazila iz ševara sa kanala. U zasenku pod stablom, nadvijenim nad rekom, krila se tajna, i dolazila je s dahom tamne vode. Pod senkom debelog betona starog šlajza voda se prevrtala i hučala i penušala uz nedokučiv i divan i neočekivan pritisak večeri.

 


[12] Csillag (mađ. Zvezda).

[13] Otuda verovatno i kasnija fasciniranost onima trima plavim konjima na etiketi Troйka vodke. Na njoj konjušar po bespuću plavičaste i zaslepljujuće snežne oluje goni trojku dugim bičem što se izvija nad konjima. To je i alkohol, divljina, nesputanost i sudbina. To je i rušenje, ekstaza, Sibir i preobraženje. Razumeš li šta hoću da ti kažem?

 

Comments (4)