Tag Archive | "Vim Venders"

Tags: , , , , , , , , , , ,

Kauboj američkog teatra

Posted on 21 June 2015 by heroji

 Siniša I. Kovačević

Kauboj američkog teatra

Sem Šepard, ZAPISI IZ MOTELA (preveo sa engleskog Đorđe Trajković), “Klio”, Beograd

 

 

Izbor strane proze koju smo u prilici da čitamo u našem prevodu često je uslovljen mogućnostima izdavača, ali i ukusom i senzibilitetom urednika koji bira naslove. Neki su skloniji suptilnom, rafiniranom sadržaju, drugi nastoje da prate trendove, a treći forsiraju urbanost i “rokerski“ stil. Ipak je najviše onih koji svaštare i, okrećući se ne preterano zahtevnom čitalaštvu, knjige biraju prema uspehu na Amazonovim listama prodavanosti. Ovakve prilike u našem izdavaštvu umnogome razuverava beogradska kuća “Klio”, koja vođena dobrom uredničkom politikom svoje programe temelji isključivo na objavljivanju studija iz istorije i teorije medija, kao i pozorišne i filmske publicistike.

Sem Separd - omot

     Među ovim izdanjima posebno se izdvajaju biografije i autobiografski zapisi poznatih sineasta i velikana teatarske scene. Tako je u ediciji “Klepsidra”, izdavačka kuća “Klio” objavila novo izdanje dela Sema Šeparda, pod nazivom “Zapisi iz motela” (prevod Đorđe Trajković). Prvi put objavljeni 1982. u izdanju “City Lightsa” (San Francisko), Šepardovi “Motel chronicles” su tri godine kasnije dobili prvo evropsko izdanje (“Faber”, London 1985). Na srpskom jeziku, rukopis je najpre objavljen u tri dela (Letopis Matice srpske, okt, nov. i dec. 1987), da bi u istom prevodu (Branislav Kovačević) knjiga “Motelske hronike” izašla u celini (“Prometej”, Novi Sad 1995).

Knjiga obuhvata autobiografske zapise (prozne minijature, neka vrsta putnog dnevnika), koje je Šepard zabeležio tokom boravka u Teksasu (Šajner, Plejnz), Nju Meksiku (Santa Fe), Juti, Vajomingu (Džekson, Kodi), Nevadi, Kaliforniji (Houmsted Veli, Los Anđeles, San Francisko) i državi Vašington (Sijetl). Ove priče, međutim, dočaravaju prizore sasvim drugačije od prepoznatljivih urbanih centara ili uređenih gradskih predgrađa Sjedinjenih Država. Kombinacijom ogolele scenografije i poetskog realizma, autor daje opori egzistencijalistički prikaz “motelske Amerike” sa elementima apsurda.

Delujući kao zbirka kratkih, tek nabačenih literarnih krokija, Šepardovi zapisi postaju iskazi jedne “on the road” filozofije, u kojoj odredišta postaju imaginarne tačke “prema kojima se ide i od kojih se kreće dalje”. Realno putovanje postaje temelj brojnim imaginarnim putovanjima, kojima je zajedničko pokušaj određivanja vlastitog identiteta. Kako “na putu” ništa nije stalno, ovo traženje će se odvijati jedino u protoku autorovih zapažanja, usputnih događaja, slučajnih utisaka i sećanja. Izbegavajući tačna određenja, autor briše prepreke između stvarnog i izmišljenog, gde brojni likovi iz mašte (američki idoli) kao i stvarne osobe iz Šepardovog života koegzistiraju na stranicama “Zapisa”.

Odrastanje u vremenu prelamanja SAD i preplitanja starih i novih vrednosti, snažno su obeležili Šepardovo stvaralaštvo. Kontrast prošlosti i sadašnjosti uočljiv je u piščevom dramskom opusu, ali i u drugim formama u koje spadaju “Zapisi iz motela” (tradicionalna i moderna Amerika, romantika i brutalnost, provincijalac koji tumara po preriji). U Šepardovom fokusu su pejzaži, male varoši, ali i dragstori, benzinske pumpe, jeftini restorani, skromni moteli podignuti uz puteve duž srednjeg zapada i pacifičke obale. Ovaj dnevnik-putopis pokazuje autorovo umeće pretvaranja haotičnog vrtloga ideja, ljudi i ambijenata u jedan živopisan i profinjen zapis o onovremenoj Americi, od koje danas, osim legende, gotovo ništa nije ostalo.

Sem Šepard je jedan od najznačajnijih dramskih pisaca u savremenoj istoriji američkog pozorišta, a u filmskom svetu važi kao ugledni scenarista i akter nezaboravnih rola (“Dani raja”, “Put u kosmos”, “Putnik”,…). Miljenik publike i ljubimac kritike, Šepard je smatran za najznačajnijeg američkog dramatičara nakon Judžina O’Nila i Artura Milera. Omiljeni “kauboj američkog teatra”, je 70-ih godina prošlog veka radio u pozorištu kao glumac i scenarista. Karijeru dramskog pisca započeo je pišući za kultne pozorišne trupe Off-Brodveja i Off-Off Brodveja, od kojih su najpoznatiji “Open Theater” Džozefa Čajkina i “La MaMa” legendarne Elen Stjuart.

Sem Separd - foto

Pre svoje tridesete imao je više izvedenih drama, danas ih broji gotovo 50, od kojih je 11 osvojilo Obija, uticajno američko pozorišno priznanje. Među njegove najpoznatije komade ubrajaju se – “Nevidljiva ruka” (1969), “Prokletstvo izgladnele klase” (1977), “Pogreb deteta” (1978, za koji je dobio Pulicerovu nagradu), “Ludi od ljubavi” (1983), “Stanje šoka” (1991), “Bog pakla” (2004) i drugi. Radeći za film potpisao je nekoliko zanimljivih scenarija, od kojih se izdvajaju – “Kota Zabriski” (rež. Mikelanđelo Antonioni), “Pariz, Teksas” (rež. Vim Venders, film je 1984. osvojio Zlatnu palmu u Kanu), “Ludi od ljubavi” (rež. Robert Altman), “Kad prošlost zakuca” (rež. Vim Venders, sa ovim filmom Venders je 2006. bio gost FEST-a).

Čuvena Šepardova dela igrana su na scenama naših pozorišta, a pojedina su objavljena u književnoj periodici ili pregledima savremene američke drame. U dobrom sećanju je komad “Ludi od ljubavi” (prevod David Albahari), koji je na sceni SNP-a pre dve i po decenije postavio Egon Savin. Drama “Prokletstvo izgladnele klase” je 1997. objavljena u prevodu Borivoja Gerzića, dok je u časopisu “Mostovi” br. 118 (januar-jun 1999) izašao komad “Stanje šoka” (prevod Olivere Milićević). U knjizi “Pre i posle ‘Kose’ – savremena američka drama” (izbor i predgovor Jovan Ćirilov, Beograd 2002), pored Vilijamsa, Olbija i drugih autora, objavljena je i drama Sema Šeparda “Nevidljiva ruka”. Možda najsvežiji primer kada smo na našim scenama imali “jednog Šeparda”, je komad “Bog pakla” koji je u Ateljeu 212 imao premijeru juna 2008 (rež. Svetlana Dimčović).

Manje je poznato da je Šepard objavio nekoliko zapaženih knjiga pesama, poetskih priča i dnevničkih beleški. Čitanjem ovih dela postaje jasno da je njihova forma ono što je drugačije, jer su autorove preokupacije jednake i kada su u pitanju prozno-poetski zapisi i njegove drame. Uz gotovo deceniju stariju knjigu “Mesec jastreba” (“Hawk moon”, 1973), “Zapisi iz motela” su često bili u senci autorovih dramskih dela i filmskih scenarija, mada obe spadaju u red Šepardovih najsnažnijih i najprovokativnijih tekstova. Delovi ove knjige čine osnovu njegovog pozorišnog komada “Predrasude”, kao i predložak na kome je baziran scenario za kultni film “Pariz, Teksas”.

Urednik “Kliovog” izdanja “Zapisa” je Zoran Paunović, dok recenziju potpisuje Ivana Đurić Paunović, oboje vrsni prevodioci i poznavaoci savremene engleske i američke književnosti. Poseban utisak knjige imaju dokumentarističke fotografije Džonija Darka, tako je uz tekst čitalac u prilici da prati pojedine prizore i ljude koje Šepard sreće tokom svojih putovanja.

Comments (7)

Tags: , , , , , ,

Šta bi rekao Hajne?

Posted on 14 February 2014 by heroji

Ratomir Rale Damjanović

 

Šta bi rekao Hajne?

 

Komedi fransez na nemački način!

Pošto su ga zabranili u Francuskoj, Handkeu uzimaju „Hajneovu nagradu” u Nemačkoj. Zavesa je dignuta – čeka se da padne sečivo. Piscu su natakli šajkaču i nazuli opanke, radi živopisnije slike. Konkurs za dželata je jedan od najposećenijih veb-sajtova…

Šta bi na to rekao Molijer, čiji je svaki novi komad ujedinjavao političare, dvorane i duhovništvo u optužbama da je rušitelj normi i neprijatelj crkve? Francuski velikan nije praštao pokvarenost, lakomost, licemerstvo i jezuitizam francuskom društvu svog doba, kompromise sa savešću i „kompromise s nebom”, i zato je zabrana „Tartifa” podrazumevala da niko ne sme da sluša, prikazuje i čita njegov komad. Cenzurisanje Handkea nije ništa drugo do cenzurisanje Molijera, koji je povodom zabrane (svog) „Tartifa”, 6. avgusta 1667, definisao današnju zabranu Handkea: „Oni ne mogu da mi oproste što pred celim svetom otkrivam njihove prevare; Ako Tartifi dobiju preimućstvo oni će time steći pravo da me proganjaju više nego ikad.”

PeterHandke

 

A Hajne? Šta bi na ovo danas rekao Hajne?

Pogledamo li Hajneovu kritičku i publicističku prozu, doći ćemo do odgovora na mnoga pitanja koje postavlja ovo vreme. Pisac koji je „svoju epohu tumačio na sjajan način, sa jedinstvenom mešavinom svirepe ironije, oštrog sarkazma, tačnosti u zapažanjima i proročanske ozbiljnosti po kojima se izdvaja od svojih savremenika” (E. Vermej), piše o „najmljenim književnim lakejima”, o „stvorovima bez duše i srca”, o „vernim pudlama”, o „slugeranjama”, o „licemerima svih boja”, o „čoporu fakultetskih naučnika i pesnika čiji je zadatak (bio) da deluju na narod…”

„Ali, taj čopor je u međuvremenu ležao vezan na lancu”, kaže Hajne, „u mraku svoje štenare, i veoma ošugao i počeo ružno da miriše i ništa novo nije naučio nego da laje još uvek na stari način.”

Intelektualne trupe Evrope krenule su, opet, „na stari način”, u svoj protestni marš kada je obelodanjeno da je nagrada „Hajnrih Hajne” pripala Peteru Handkeu, čiji je komad tek nešto ranije cenzurisan i zabranjen u „Komedi Fransez”. U toku je lov na pisca koji poput slavnog pesnika nastoji da vidi šta se zbiva iza kulisa, bilo da je u pitanju, kako piše Hajne, „maskarada onih crnih budala koji su od rodoljublja načinili pravi zanat”, ili „savez mediokriteta u borbi protiv velikana”. „Od svih mesta u pozorištu, jedno mi je namilije” stoji u Hajneovim spisima „O francuskoj pozornici”, „odatle se dobro vidi ne samo šta se igra na pozornici, nego i šta se događa iza kulisa, tamo gde prestaje umetnost, i gde opet počinje naša draga i lepa priroda… Posećivao sam veoma malo ’Komedi fransez’, za mene u toj kući ima nečeg pustog, neprijatnog. Njome još uvek lutaju sablasti starih tragedija, s bodežom i peharom otrova u bledim rukama.”

Slutim da je počeo završni čin evropske tragikomedije i naše drame i da više niko ne može pisati niti govoriti na stari način. Čomski, Pinter, Handke! To je zaista previše čak i za moćne „inkvizitore istine” u „histeričnoj kampanji”, u Francuskoj i u Nemačkoj, kako o evropskim najamnicima danas govori Čomski, „tih prikaza sa onoga sveta”, kako je nekada pisao Hajne. „Zar vas ne podiđe kadikad jeza gledajući kako oko vas pužu ti ropski stvorovi, ti uslužni stvorovi, sa gotovo ironičnom poniznošću?”, pitao je Hajne svoje savremenike u člancima koje je objavljivao u augzburskom „Algemajne cajtungu”. „Jezuite se šepure tamo i pevaju pobedničke pesme… Oni su ustali iz groba i sada je njihova vladavina luđa nego pre; jer kada su iz carstva mrtvih pušteni na beli dan, mnogi su u žurbi natakli na ramena prvu glavu koja im je pala pod ruku i tad su počinjene kobne greške, pa sad glave ne priliče trupovima i srcima koja u njima vilene… Kakva jezovita protivrečnost između misli i osećanja, načela i strasti, reči i dela tih prikaza sa onoga sveta.”

Sad još i Elfride Jelinek i Vim Venders, koji se suprotstavljaju presudi piscu koji se usprotivio presudi jednom narodu. Pa Zigfrid Lefler, glavni urednik časopisa „Literatura” i Žan Pjer Lefebr, univerzitetski profesor iz Pariza, članovi žirija za nagradu „Hajnrih Hajne”, koji ne osporavaju pravo piscu „da drukčije misli i piše”.

„Golgota je svuda gde jedan veliki duh iskazuje svoje misli”, zapisao je Hajne povodom ekskomunikacije Baruha Spinoze, i te bi se reči mogle sasvim primeniti na Petera Handkea koji je, da se opet podsetimo nemačkog romantičarskog pesnika, „razumeo politiku i njene omče isto onako kao što je nekad shvatio religiju i njene bodeže”. „Za istinu je mogao učiniti sve, samo ne lagati”, veli Hajne, i to je ono što boli evropske cenzore kada je Handke u pitanju.

U Parizu, 30. aprila 1840, pišući o Žorž Sandovoj, Hajne ukazuje na strah „vitezova religije”, „građanskih štitonoša morala”, od „mogućnosti da komad uspe”: „U osnovi, tim malim ljudima ne može se uzeti za zlo što se brane koliko mogu od najezde velikih….I u Nemačkoj postoji savez za odbranu i napad između mediokriteta koji nemilice iskorištavaju pozorište. To je još više slučaj ovde, na način koji zaslužuje svaki prezir, jer je Pariz leglo i središte te bede. Pritom, ti mali ljudi ovde su tako žustri i spretni, tako neumorni u svojoj borbi protiv velikana, a najposle i protiv genija, koji je uvek i svuda usamljen.”

Za Vima Vendersa Handke je „jedan od najvećih pisaca današnjice”. Jedan od onih koji ne robuju svom vremenu, niti dogmama prošlosti i sadašnjosti. „Tričarijama” dnevnih ili bilo kakvih interesa suprotstavljao se i Hajne: „Velike činjenice i velike knjige ne poniču iz tričarija, nego su neizbežne, povezane sa kružnim putanjama sunca, meseca i zvezda i nastaju možda silom njihovog uticaja na zemlju. Činjenice su samo plodovi ideja; …ali otkuda to da u izvesnim vremenima izvesne ideje tako silno dolaze do izražaja da preobražavaju na najčudesniji način ceo život ljudi, njihovo pevanje i stremljenje, njihovo mišljenje i pisanje.”

Međutim, nije ovde reč samo o Hajneu, Handkeu i njihovim progoniteljima. „Ono što se u Evropi radi sama Evropa radi”, zapisao je Igo 1876. godine u tekstu „Za Srbiju”, otklanjajući iluziju da se stvari odvijaju spontano ili bez znanja centra. Generalna proba izgona Srba s Kosova i Metohije, najavljena u štampi kao scenario dobrih priprema, zbiće se, na premijeri, kao još jedna repriza etničkog čišćenja Srba. Čeka se samo da „čovek u crnom” pištaljkom označi početak. I dok jedni raspravljaju o cenzuri duha i zločinu vlasti, zanemarujući da je rastojanje između njih jednako onoj visini koja deli giljotinu od vrata osuđenika, drugi vrše poslednje pripreme i postavljaju se na punktove odakle će prenositi „događaj”. Ravnodušnost sa kojom današnja Evropa prećutkuje veliki evropski logor pred svojim očima, ili ga zastire rečima o demokratiji i pravdi, uz medijsku buku savremenih hajkača, isključuje bilo kakav optimizam.

Hajnrih_Hajne

„Nabaviću i ja nemačku kapu i spavaćicu i navući je preko ušiju”, piše Hajnrih Hajne 1830. godine, aludirajući na bezosećajnost svog vremena, „sve vam to zvrji i ćuti tako stravično, mašine se ponašaju kao ljudi, a ljudi kao mašine.” Sto pedeset godina kasnije, u „Detinjoj povesti”, Peter Handke dovršava tu misao: „Postoji drugi narod, druge povesti. Nismo mi jedini. Upravo u ovom trenutku prolazimo sa tim drugim narodom kroz Vreme.”

(Tekst je objavljen je u beogradskom NIN-u, sredinom juna meseca 2006.)

Comments (6)

Tags: , , , , , , , , , , , , , , ,

Vim Venders

Posted on 22 December 2013 by heroji

Dragan Uzelac

 

Vim Venders

 

Vim Venders (Wilhelm Ernst Wenders), filmski režiser, fotograf i producent, rođen je 14. avgusta 1945. godine, u Dizeldorfu, u Nemačkoj.

U mladosti je studirao medicinu i filozofiju, ali je te studije napustio 1966. Potom se preselio u Pariz i posvetio studijama slikarstva. S vremenom, postaje strastveni filmofil, „navučen” na bioskop. Godine 1967. vraća se u Nemačku i upisuje Visoku školu za film i televiziju u Minhenu , a istovremeno objavljuje i filmske kritike za razne časopise. Ubrzo nakon toga, počinje da režira.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

    Tokom kasnih šezdesetih XX veka, napravio je nekoliko kratkih filmova pod uticajem tzv. novog američkog podzemlja, u stilu pop-art ikone Endija Vorhola. Njegov debitantski film jeste diplomski rad iz 1970. godine – crno-beli film Leto u gradu.

Jedan je od reditelja i scenarista koji su 1971. godine osnovali producentsku kuću „Filmverlag der autoren”. Vendersova profesionalna karijera reditelja započela je te iste godine, filmskom adaptacijom romana Petera Handkea „Golmanov strah od penala”. U filmovima Alisa u gradovima iz 1973, Pogrešan potez iz 1974, te Kraljevi ceste iz 1975. godine, Venders se okreće likovima koji se moraju suočavati s nedostatkom informacija o porodičnom poreklu u posleratnoj Nemačkoj.

Godine 1977. snima film Prijatelj iz Amerike, kojim privlači pažnju slavnog američkog režisera Frensisa Forda Kopole (Kum, Apokalipsa sad).

S vremenom, uz slavnu generaciju nemačkih režisera (Fazbinder, Šlendorf, Hercog), stiče svetsku slavu i kultni status među rafiniranim filmofilima širom sveta. Neobična Vendersova ljubav prema filmu i rock and roll muzici, zajedno s njegovom strastvenom znatiželjom za svet oko sebe, utkani su u njegov rad i obeležavaju ga do današnjih dana.

Nakon uspeha filma Prijatelj iz Amerike i odlaska u Ameriku, počinje da radi na filmu Hammett – posveti američkom piscu krimi-romana Dašijelu Hametu. Zbog dugotrajnih umetničkih nesuglasica, film je završen tek 1982. godine. Sukobi koje je morao podneti tokom teškog procesa produkcije prikazani su u njegovom sledećem ostvarenju – Stanje stvari iz 1982. godine, mračnom osvrtu na filmsku industriju.

Jedan od Vendersovih najpoznatijih filmova jeste Pariz, Teksas (1984), remek-delo filmske umetnosti, sjajne atmosfere, fotografije i autentičnih kadrova, začinjenih harizmom fatalne Nastasje Kinski i originalnom muzičkom podlogom bluzera Reja Kudera. To je delo koje svojim dugim, sporim i meditativnim kadrovima veliča filmski izraz kao umetnost. Film je nastao u saradnji sa Semom Šepardom. Priča koja se odigrava u pustinji Teksasa prikaz je čudnovatog, nemog čoveka, naizgled bez sećanja, u potrazi za vlastitom prošlošću.

Potom, snima još jedno vrhunsko ostvarenje sa kultnim statusom – Nebo nad Berlinom (1987), delo prožeto originalnim vendersovskim izrazom i atmosferom, uobličeno magijom onostranosti, vizija i nedokučivosti. To je bajka, s Brunom Gancom u ulozi anđela, koji se zbog ljubavi prema ženi odriče vlastite anđeoske besmrtnosti. Godine 1990. Venders je ostvario svoj ambiciozni SF projekat, koji je planirao punih dvanaest godina – film Do kraja sveta. S Brunom Gancom, Otom Sanderom i Peterom Falkeom Venders 1993. godine snima nastavak svoje anđeoske priče – Faraway, so close. Nakon Lisabonske priče (1994), usledio je drugi duži boravak u Americi, koji je započeo 1996. godine s filmom Kraj nasilja.

      Buena vista social club (1999) jeste topla ljudska, angažovana priča – posveta nizu zaboravljenih muzičara i malih-velikih ljudi sa oboda isprazne materijalističke civilizacije, zaslepljene glupom i hladnom samodopadljivošću. Spisku sjajnih filmova svakako treba pridodati i niz kratkih art-haus filmova, Vendersovih umetničkih vizija s one strane industrije i stupidne komercijalizacije svega i svačega što se može iskoristiti, unovčiti i odbaciti. Duh nezavisnosti i prefinjenosti u njemu je svakako dobio jednog od najoriginalnijih predvodnika i umetnika. Ono što me je posebno fasciniralo (nešto sasvim lično, ali i globalno) jeste Vendersovo antologijsko ostvarenje i angažman u serijalu filmova posvećenih bluzu – bluzu kao muzici, poimanju života i lepoti samoj po sebi. Naime, reč je o jednom od sedam ostvarenja posvećenih ovom muzičkom pravcu – filmu Duša čoveka. Od početnih kadrova, gde svemirska letelica kasnih sedamdesetih uzleće sa Zemlje, odlazi u istraživačku misiju nepovratno, noseći sa sobom poruku čovečanstva nekoj od mogućih inteligentnih vrsta u kosmosu, u vidu gramofonske ploče sa zvučnim zapisima ljudske vrste, među kojima se nalazi zabeležena i jedna bluz numera, pa sve do završnih kadrova koji prate kraj životnih priča dvojice bluz velikana (J.B. Lenoira i Skip Jamesa), odvija se neverovatno topla životna priča o pravim, univerzalnim ljudskim vrednostima – s jedne strane, i o svetu bezdušnosti, gramzivosti i praznine, savremenih nezasitih moćnika – s druge strane. Preplitanje sjajne muzike i dirljivih životnih priča, vođenih veštom rediteljskom rukom rafiniranog reditelja, kulminiraju u kadrovima koji veličaju snagu proste, neiskvarene ljudske duše unutar kosmičke, majčinske kolevke. Univerzalna poruka o dobroti, empatiji i lepoti življenja poslata je u svet i mistični kosmički beskraj, uvijena u nestvarnost filmskih kadrova.

Godine 2000. Venders je u Los Anđelesu režirao tragikomičnu priču pevača irskog rok benda U2 – Bona Voksa. U filmu Hotel od milion dolara napravio je priču o prijateljstvu, izdaji i ogromnoj moći bezuslovne ljubavi, nagrađenu Srebrnim medvedom u Berlinu.

Kako je sedamdesetih godina prošlog veka stekao status jednog od vodećih reditelja novog nemačkog filma, tako je osamdesetih postao kultna figura svetske filmske scene. Svojim dugim, kontemplativnim kadrovima, obojenim melanholijom, snovima i lepotom umetničke vizije, obojio je svet filmske umetnosti čarobnim koloritom, dajući mu neviđen broj mogućnosti tumačenja i magiju neuhvatljivosti. Stvorio je autentični vendersovski filmski izraz, za sebe i sve one koji veruju u snagu umetničke lepote i njenu humanističku toplinu poruke. Nekoliko miliona svetlosnih godina daleko od nametnute komercijalizovane filmske industrije i njenih snova o zarađenim milijardama dolara i zaglupljivanju masa, Venders je postao jedan od retkih svetionika na pučini okeana tame i razarajućeg profitabilnog smeća modernog sveta.

Dobitnik je Zlatne palme na filmskom festivalu u Kanu 1984. godine za film Pariz, Teksas. Nagrađen je počasnim doktoratom na univerzitetu u Sorboni 1989, a 2005. godine dodeljeno mu je i priznanje Leopard časti na međunarodnom festivalu u Lokarnu.

 

Postoje stvari koje se ne mogu kupiti, oduzeti ili steći na neki perfidan ili brutalan način. Malo ih je, ali zato tako mnogo, neprocenjivo vrede.

Takođe, postoje i takvi, dragoceni ljudi, uglavnom gotovo neprimetni, na količinskom nivou statističke greške. Onih takvih koji su uspeli da izađu iz tame i anonimnosti još je manje, ali zato svetle i usmeravaju odabrane i hrabre, kao sjajni brilijanti u planinskom vencu otpada. Na putu ka lepoti prepoznaćete Vima Vendersa kao jednog od njih.

Comments (3)