Archive | December, 2014

Tags: , , , , , , , , , ,

Erik Sati- belle epoque i međuratno doba u Parizu

Posted on 30 December 2014 by heroji

Siniša I. Kovačević

Erik Sati- belle epoque i međuratno doba u Parizu

 

 

Što svet postaje užasniji umetnost postaje apstraktnija.

Srećan svet stvara umetnost koja slavi ovde i sada.

Pol Kle

 

            Prekretnice koje su se dogodile u umetnosti 19. veka vezane su pre svega za njegovu drugu polovinu – u književnosti to je bilo objavljivanje Bodlerove pesničke knjige „Cveće zla“, a u slikarstvu grupa slikara koja izlaže na tzv. „salonu odbijenih“, među prvima Mane sa svojim „Doručkom na travi“. Na umetničku scenu stupa nova generacija „bez uzora i učitelja“ u ranijoj umetnosti, koja svojim delovanjem razbija dotadašnje šablone i postaje nosilac novog duha koji će obeležiti poslednje decenije 19. veka.

Belle epoque ili srećno doba, nazvana je epoha pred početak Prvog svetskog rata. Veselost i šarenilo pariskih bulevara i varijetea, kakve poznajemo sa platna impresionista, površnom posmatraču daju izgled vedrine i zadovoljstva. Nove ideje i novi momenti se pojavljuju na Zapadu u ovo vreme – 1895. prva projekcija braće Limijer, 1900. Frojdovo delo o tumačenju snova, 1903. let braće Rajt i prvi vestern film, 1905. Ajnštajnova teorija relativiteta i prva kolor fotografija. 1906-1910. Pikaso i Brak kao kubisti u slikarstvu, 1908. Šenbergova atonalna muzika, 1910. Kandinski sa apstraktnim slikarstvom.

U književnosti nastavi Židovi „Podrumi Vatikana“, Prustova „Svanova ljubav“, Apolinerovi „Alkoholi“ i „Kaligrami“, Sandrarova „Proza u transsibirskoj železnici“, Žarijev „Kralj Ibi“. Slično slikarima, pesnici-kubisti raščlanjavaju stvarnost po svojoj volji i potrebama. Uočljiv je zanos za atributima modernog života – velegradom, mašinama, prekookeanskim brodovima, svetlećim reklamama. Apoliner u pesmi „Krug“ iz zbirke „Alkoholi“ ispisuje svoj čuveni stih: „Na kraju ti je dosta tog starog sveta“ koji upućuje na pesnikovu „modernost“ (o tome govore i predmeti koji se u pesmi pominju – automobili, gradska vreva, Ajfelova kula kao „pastirka pod kojim bleji stado mostova“).

Umetnost se odvija u nekoliko centara – Parizu, Minhenu, Berlinu, Moskvi. Umetnici sve više izlaze iz svojih „kula od slonove kosti“, približavajući se masama da bi vodili život „običnih“ ljudi. Književnici su često i novinari, poslovni ljudi, sportisti, putnici, a katkad i pustolovi. Apoliner i Pikaso lansiraju umetnost primitivnih naroda, stvaralaštvo, u kome, kako kažu, instikt i spontanost imaju prednost nad intelektualnošću i veštinom. Sve više  se opisuje novo kosmopolitsko društvo Pariza. Žid svoj internacionalizam podupire podacima iz baštovanskog priručnika gde se „hvali otpornost biljaka koje su promenile zеmljište.“

Erik Sati - portret uradio Pikaso 1920

            Postepeno raste odstojanje prema melodramskoj tematici. Ismeva se tzv. „verterovsko doba“ kada je bilo otmeno biti tuberkulozan i nesrećno zaljubljen. Dolazi do osude preterane česnosti i lažnog stida. Fizička ljubav i seksualni život uopšte, postaju ravnopravni sa ostalim velikim književnim temama. Pisci opisuju novi tip žene kratke kose, bez grudi, oblina, sa strukom ispod pupka (korseti ovoga puta služe da spljošte, a ne da istaknu). Raste interesovanje za građanske pikanterije, metrese ministara, etikecija više nije važna.

Kao što su se pod uticajem Drajfusove afere iskristalisale dve suprotne grupe – jedni nacionalisti, verni tradiciji i redu, drugi napredni, koji veruju u opšteljudska prava, protivnici fanatizma, tako i u umetnosti uočavamo sličnu podelu – između tradicionalista vernih klasičnoj umetnosti i naprednih koji istupaju protiv „malograđanskih merila, uskogrudosti i zlatne sredine“, zalažući se otvoreno za nove umetničke tendencije.

Jedan od onih koji je ponikao u takvom vremenu, upravo na liniji progresivnih stremljenja bio je i francuski kompozitor Erik Sati. U formiranju njegovog karaktera postojala su dva glavna uticaja. Na prvom mestu njegov ekscentični stric Adrijen sa nadimkom „Morska ptica“ i Vino, orguljaš u crkvi Svete Katarine u Onfleru koji je Eriku davao prve časove klavira. Ovde nam se jasno otkrivaju dva fundamentalna aspekta Satijevog karaktera – njegova ljubav prema muzici i njegovo nezadrživo nepoštovanje konvencionalnog.

U tadašnjoj francuskoj muzici postojala su dva tabora – neovagnerijanci  i anti-vagnerski nastrojeni kompozitori. Sati je podržavao drugu grupu ističući kako je nemačka muzika strana francuskom duhu – „mi bismo trebali da imamo našu sopstvenu muziku, ako je moguće bez kiselog kupusa“, kako su se u Sezan, Tuluz-Lotrek i drugi.“ Tokom godina Sati se družio sa slikarima isto kao i sa muzičarima. Kao što kasnije i sam primećuje da je više o muzici naučio od slikara nego od muzičara.

Čekajući da se njegove vrednosti i zvanično potvrde, on svira kao „drugi pijanista“ u čuvenom kabareu „Chat Noir“. U to vreme je već zreli boem sa Monmatra, koji nosi cilindar i gracioznu kravatu po modelu s kraja 19. veka. Veći deo dana (često i noći) provodi u ovom delu Pariza prihvatajući uticaje mjuzikhola, cirkusa, džeza, regtajma koje u kasnijim godinama ugrađuje u svoje kompozicije.

Verovatno ni jedan drugi muzičar, od strane svojih savremenika, nije toliko ponižavan i ismevan kao Sati, smatrajući ga samo šaljivdžijom, lošim amaterom koji pokušava da sakrije svoju osrednjost. Uprkos oficijelnoj kritici, on uživa poštovanje Debisija, Ravela, Stravinskog, Pikasa, Braka, Koktoa i mnogih drugih istaknutih umetnika. Sati je već četvrt veka govorio drskim muzičkim „žargonom“ sutrašnjice, koji je prihvatila većina naprednih kompozitora tog vremena.

U periodu od 1908. Do Prvog svetskog rata Erik Sati objavljuje komade kojima daje sve grotesknije naslove i redovni prateći komentar sastavljen od dosetki i besmislenih primedbi koje su često imale veći značaj od same muzike. Tako nastaju nazivi – „Istinski mlitavi preludij“, „Tri valcera drage odvratnosti“, „Birokratska sonatina“, „Tri komada u obliku kruške“, „Isušeni embrioni“ i drugi, koji često sadrže parodije i aluzije na popularnu ili klasičnu muziku. Sati stvara naviku da iznad nota ubacuje misteriozna uputstva za izvođača, npr. Svirati „veoma svetlo“, „Sa dna misli“ ili „sa velikim zaboravom na sadašnjost“.

Jedna od najboljih ilustracija Satijevog duha može se naći u njegovim tekstovima objedinjenim pod naslovom „Sećanja obolelog od amnezije“ pisanih 1913. u kojima se nalazi i čuveni „Dan u životu muzičara“. Sati pruža humor oput onog koji srećemo kod Luisa Kerola („Iako je naša netačna, mi ne garantujemo za nju“), i nešto kasnije dadaista i nadrealista. S obzirom da ovaj tekst datira iz 1913., tri godine pre nego što se javio dadaistički pokret, Sati se sasvim sigurno može smatrati dadaistom pre samog dadaizma. Ovo pruža ilustraciju Satijeve neobične sposobnosti predviđanja i kreiranja prototipa gotovo svakog žanra.

 

Novo doba

 

            Po Herbertu Ridu (i Marku Ristiću) 19. vek je trajao do 1914. godine. „Stara nacionalistička Francuska, Morisa Baresa“, ustupila je posle 1918. svoje mesto „Židovoj demokratskoj Francuskoj“. Za prve godine rata, Romen Rolan kaže da je „Posle prvog oduševljenja čovečanstvo otišlo samo za petnaest dana petnaest vekova unazad…“ U ratnim godinama grupa majstora kulture umrla je u kratkom razmaku – Anatol Frans, Pjer Loti, Ogist Roden, Klod Debisi. Stara umetnost ostala je nedorečena pred događajima koji su usledili na istorijskoj sceni. Odbacuju se ideali koji su u ratu pokazali svu svoju dotrajalost.

Za epohu između dva rata književna dela dobijaju veliku vrednost jer su mnogi tradicionalni izvori, memoari, novine i dokumenti počeli da gube ugled. Kao što je to uvek slučaj nakon kataklizmi, javlja se neobuzdana želja za razonodom, uživanjem i pustolovinom. Pol Elijar 1918. objavljuje svoje pesme kao program doba mira: „hoću da budem srećan“. Motiv o ljubavi i sreći postaje dominantan. U Pariz dolaze umetnici iz celog sveta – Majakovski, Erenburg, Babaelj, Ficdžerald, Hemingvej, Henri Miler. Džojs se doseljava u Pariz kao „dobrovoljni emigrant“. S druge strane, deo umetnika, da bi pobegao od sterilne Evrope, putuje na Istok.

Dadaistički zamah, potekao još 1916. iz ciriškog kabarea „Voltaire“ zapljusnuo je i Francusku i počinje svoj pariski život. Dadaizam je negovao lapsus kao poetsku figuru, koji se uklapao od ustale elemente dadaističkog izraza: humor, parodiju i skandal. Ubrzo dolazi do razlaza sa pokretom. Od tog vremena nadrealizam počinje da stvara osnovne boje epohe. Neologizam „nadrealistički“ stvorio najpre Apoliner da bi odredio karakter svoje drame „Tiresijine dojke“(po duhu bliske Žarijevom „Kralju Ibiju“), napisane s namerom da bi se narugalo „pseudorealizmu bulevarske scene“. Nadrealizam prihvataju mladi buntovnici, pesnici, slikari, medijumi i sanjari, kosmopolitskog opredeljenja i provinijencije – Andre Breton, Pol Elijar, Luj Aragon, Filip Supo, Maks Ernest, Huan Miro, Man Rej, Salvador Dali, Rene Margit i sineast Luis Bunjuel.

Frojdova psihoanalitička teorija izvršila je značajan uticaj proučavajući pored svesnog, nesvesno i podsvesno. Nadrealisti organizuju seanse automatskog govorenja i budnih snova. Eksperiment je otvoren, svi su pozvani da u njemu učestvuju, kako su govorili, pod uslovom „da zaborave svoju ličnost, svoj genije i talenat“. Veliki i značajan domen istraživanju biće tajanstveni svet snova (Farg u jednom trenutku izjavljuje: „Toliko sam sanjao, toliko sanjao, da više nisam odavde…“). Nadrealizam se zalagao za dovođenje „mašte na prestolje“. Cilj je desakralizacija i svođenje umetnosti na ulicu svakodnevnog života.

Naročito interesovanje izazivaju mesta poput kino sala, buvlje pijace, javnog parka ili pasaža opere. U Koktoovoj drami „Orfej“ on je prikazan kao anđeo u obliku stakloresca, čije ime autor nalazi na tablici u jednom liftu. Pesnik postaje, kako kaže Reverdi, „peć za sagorevanje stvarnosti“. Žid izaziva skandal svojim autobiografskim romanom „Koridon“ iz 1927. u kome priznaje svoje homoseksualne sklonosti. Te je sklonosti imao i Prust, ali je Prust 1897. išao na dvoboj kada ga je neko za to napao.U to vreme engleska carina strogo pazi da iz Pariza ne dođe neka subverzivna literatura. Na njenom spisku pod „A“ nalazi se Aristotel.

Kada je izbio Prvi svetski rat Sati postaje poznat u muzičkim krugovima Pariza. Izvođači njegovih dela su sada prvoklasni pijanisti i dirigenti, a kritika je znatno tolerantnija prema kompozitorovom opusu. Ratne godine ga dovode u vezu sa svetski poznatim umetnicima. Upoznaje se sa Žanom Koktoom, pesnikom, dramskim piscem i predvodnikom književne avangarde. Za Koktoa uvek privrženog novom, ponekad se nije znalo da li sam stvara modu ili ide za njom. Skromno, on bi za sebe govorio da je „uvek samo bio prvi među onima koji ponavljaju već rečeno.“ Naredne godine, pošto je čuo i bio veoma polaskan delom „Tri komada u obliku kruške“, Kokto poziva Satija da sarađuje sa njim i Pikasom na baletu koji je po narudžbini pisao za Sergeja Djangijeva i njegovu trupu. Dok su Kokto kao scenarisata i Pikaso kao dizajner dekoracija i kostima, zajedno sa Ruskim baletom radili u Rimu, Sati je pisao svoju partituru u Parizu, koja je po Koktoovim rečima“trebalo da pruži muzičku pozadinu sugestivnoj buci koju proizvode sirene, pisaće mašine, avioni i generatori.“

Ono što je kompozitor trebalo da uradi je da napiše muziku za scenario koji je predstavljao tezgu na vašaru u kome su glavni likovi Kinez žongler, par aktobata, jedna Amerikanka i tri šuomena (menadžera). Radnja se događa ispred šatora gde glumci izvode svoje ludorije da bi pozvali publiku da uđe unutra i vidi predstavu. Odatle i naslov „Parada“ (prema Seraovoj slici koja pokazuje sličnu scenu ispred cirkuske šatre). Ipak, balet je bio suviše „neprikladan“ za parisku publiku u vreme rata (izveden 1917) i naišao na izrazito neprijateljski prijem. Tom prilikom u pariskoj štampi Sati, Kokto i Pikaso bivaju obeleženi kao „Švabe“. Sati je bio zadovoljan što je sa svojim umetničkim prijateljima bio uključen u jedan umetnički skandal, laskalo mu je da misli da je bio centar kontroverze koja je podelila umetnički svet Pariza.

Poslednjih pet godina života za Satija su, na neki način, najburnije. Od tada on je sve više zauzet pozorištem, komponujući još dva baleta, koji su stvorili isto tako veliku gužvu kao oko „Parade“. U to vreme lansira svoju čuvenu „Muziku nameštaja“, kao i „Tri mala rastuća komada“ kojim ilustruje detinjstvo Rableovog Pantagruela. „Muzika nameštaja“ vodi poreklo iz rečenice Matisa koji je izjavio da „sanja o umetnosti bez ikakve teme koja odvraća pažnju, što se može uporediti sa foteljom“. Muzika pod ovim nazivom predstavljena je prilikom jedne izložbe slika u „Galerie Baubazanges“. Protiv kompozitorovih očekivanja, publika je ćutala dok je dok je muzika interpretirana, što je izazvalo veliku ljutnju Satija koji je išao unaokolo terajući ljude da razgovaraju i prave buku. Muzika koja se sastojala od fragmenata popularnih refrena koji su se ponavljali, kao „uzorak na tapetu“, i nije trebalo da na bilo koji način privlači pažnju.

Erik Sati - omot ploce Branke Parlic

            Iako potpuno svestan svih pokreta koji su se odvijali u to vreme (kojima je možda nesvesno doprinosio kroz čitavu svoju karijeru), Sati nije pripadao ni jednom od njih. Ovim je na neki način bio nalik Pikasu i Stravinskom koji nikada nisu sebi dopustili da ih svrstavaju. Stoga nije ni čudno što su mu nakon „Merkura“ prišli njegovi prijatelji nadrealisti i pozvali ga da sarađuje sa njima. Satija, koji je tada imao 58 godina privukli su novina i nekonvencionalnost Pikabijinog scenarija za balet „Relache“ („Godišnji odmor“) i odlučio je da komponuje muziku za njega. Upravo kada je pomodna publika na toliko najavljivanu premijeru, zatekla je pozorište u mraku i zatvorena vrata. Na ulazu su bili plakati sa naslovom komada „Godišnji odmor“, što je izgledalo kao obaveštenje o razlogu zatvaranja pozorišta. Autori su time postigli svoj prvi uspeh, Ipak, tri dana kasnije, predstava je izvedena, svakako zabavna i groteskna, kao i obično u potpunosti različita od bilo čega ikada ranije viđenog na pariskoj pozornici.

Sati posle ovog više neće komponovati. Do tada do svoje smrti (1925), izuzev kratke turneje predavanja po Belgiji, više se nije pojavljivao u javnosti. Francuska tog vremena umorna od pesimizma, skepticizma, kritike i razočarenja od vojničkih poraza, nije mogla da podnese onu herojsku borbenost i gromko oduševljenje romantizma. Vreme u kojem je delovao Sati, svakako je zahtevalo prispitivanje dotadašnje umetnosti i nalaženje novog izraza kao odgovora na tadašnje društvene prilike. Preobražaj koji predvode simbolisti u poeziji i impresionisti u slikarstvu, nastavljaju, na svoj osoben način, kompozitori prvih godina 20. veka. U Satiju su ležale klice nove muzike, i dok je Debisi sumirao svoju sopstvenu epohu, Sati je predvideo narednu (kako je za sebe imao običaj da kaže: „Premda rođen kratkovid po sklonosti sam dalekovid“).

Izuzetna originalnost i visok stepen inventivnosti umetnika tog vremena nagovestili su ukuse i stilove koji će uslediti i ostaviti dubok trag kao epoha kojoj 20. vek do samog svog kraja nije pronašao dostojnog konkurenta.

Comments (5)

Tags: , , , , , , , , ,

Subjectivity and intersubjectivity in discourse on the topic of global business

Posted on 18 December 2014 by heroji

Milena Kostić

 

 

SUBJECTIVITY AND INTERSUBJECTIVITY IN DISCOURSE ON THE TOPIC OF GLOBAL BUSINESS

Abstract: In this paper we observed examples of subjective and intersubjective modality with the aim to explore how they are realized in the discourse of global business and find out whether speakers express their opinion openly or tend to share the responsibility. We analyzed modal expressions such as modal adjectives, modal adverbs, mental state predicates and modal auxiliaries in the corpus consisting of five interviews. In the analysis of our corpus data we relied on the model proposed by Jan Nuyts in his book Epistemic Modality, Language, and Conceptualization. The expectations were that the speakers will predominantly use intersubjective expressions and will try to share the responsibility with others. However, the analysis revealed that speakers expressed their opinions subjectively. There were 258 instances of subjective modal expressions and 68 instances of intersubjective modal expressions. However, modal auxiliaries prevail in the corpus which suggests that speakers are somewhat tentative and leave room for other interpretations of their utterances.

Key words: subjective and intersubjective modality, modal auxiliaries, modal adjectives, modal adverbs, mental state predicates

 

 

  1. 1.      Introduction

 

This paper deals with the concepts of subjectivity and intersubjectivity and attempts to explore how they are realized in the discourse of global business. The topic of global business is contemporary and all-pervasive. However, it is very demanding in terms of explicating one’s point of view about the current economic situation which is changing rapidly. Therefore, one can never be sure that their opinion will be relevant in the near future. What we will try to explore in this paper is how the opinions, predictions or guesses about the situations in the sphere of business are voiced. The question we will deal with is whether they are expressed as explicitly subjective or as overly intersubjective. Should intersubjectivity prevail, it will signal that speakers prefer to share responsibility.

This paper is structured in the following way. The first part is a theoretical background in which we first present the model used in the analysis. This model is proposed by Jan Nuyts and it focuses on the distinction between subjectivity and intersubjectivity. Then, we review the definitions of the terms subjective and objective modality with the aim to outline the features of subjective modality. Benveniste, Lyons and Verstraete’s views on this notion are considered. The third part of the paper focuses on the description of the corpus-based approach to data analysis and outlines the features of the corpus. The fourth part is data analysis and the presentation of results. Finally, we draw conclusions based on the results and propose issues for potential future research.

 

  1. 2.      Theoretical background

 

2.1. The model used in the analysis

 

In the analysis of intersubjective and subjective modality in the corpus data, we will rely on the model that is proposed by Nuyts in his paper on subjectivity and its role in epistemic modal expressions and in his book Epistemic Modality, Language, and Conceptualization. We assume our corpus will abound in epistemic modality. Moreover, we include deontic modality in the analysis as some instances are likely to appear in the corpus.

As regards the definition of subjectivity, Nuyts (2001a: 384) explains that the most representative one is Lyons’, in which he says that subjectivity is associated with the presence of the speaker in the utterance.

Nuyts (2001a: 384,385) explains that subjective epistemic modality can be expressed performatively which means that when the speaker uses a certain modal expression, they accept full responsibility for the utterance at the moment of speaking. This is in contrast with the descriptive use of subjective epistemic modality “in which the speaker reports on someone else’s epistemic evaluation of a state of affairs without there being any explicit indication as to whether the speaker personally subscribes (i.e. is committed) to the veracity of the evaluation or not” (Nuyts 2001a: 385). Nuyts (2001b: 40) points out that deontic modality can also have a performative dimension.

“Without any evidence one cannot evaluate the probability of the state of affairs” (Nuyts 2001b: 34). Nuyts makes the reader realize that epistemic modality is based on some kind of evidence. The evidence can be a physical object, a concrete item or also knowledge about a certain situation. Additionally, Nuyts (2001a: 386) points out that one has to bear in mind the quality of the evidence and/or nature of the evidence which are important for making an epistemic judgement.

These are the two dimensions which we will observe in the analysis. First, there is “the speaker’s evaluation of the probability of the state of affairs, i.e. the epistemic qualification” (Nuyts 2001b: 35). Secondly, “there is his/her characterization of the status or quality of the sources (evidence) for that qualification” (Nuyts 2001b: 35) which belongs to evidentiality. Nuyts (2001a: 386) argues that these two dimensions represent an interaction of epistemic modality and evidentiality. With regard to this, he suggests that we should refer to it as “subjectivity and intersubjective evidentiality” (Nuyts: 2001b: 35). Nuyts (2001b: 36) further explains that the dimension of (inter)subjectivity can also apply to deontic modality which was first pointed out by Lyons (1977).

When it comes to the linguistic reflection of the dimension of subjectivity, Nuyts (2001b: 29) has observed epistemic modal adverbs, modal adjectives, mental state predicates and modal auxiliaries. He concluded that some of them typically have the dimension of subjectivity and some of them do not. He calls the latter group ‘non-subjective’ rather than ‘objective’.

As for modal adverbs, Nuyts (2001a: 389) suggests that they are neutral regarding the dimension of subjectivity. Depending on the context they may be subjective or non-subjective. As regards modal adjectives, Nuyts (2001a: 389) points out that they express non-subjectivity which is signaled by their impersonal form. Therefore, modal adjectives are typically intersubjective. However, no matter how intersubjective they are, Nuyts (2001a: 390) adds that when the speaker enters the scene in the discourse, the utterance immediately turns subjective. Mental state predicates are subjectively modalized. They normally occur in contexts in which “the speaker voices his personal opinion very often about topics in the realm of strictly individual experiences or concerns, or also in contexts involving antagonism between the views of speaker and hearer” (Nuyts 2001a: 390,391). As mental state predicates are voicing tentative, personal opinions, they can be used as hedges. This implies that speaker is “officially leaving room for another opinion or for a reaction on the part of speaker” (Nuyts 2001a: 391). Regarding modal auxiliaries, Nuyts (2001a: 392) suggests that whether they will have the dimension of subjectivity or non-subjectivity depends on the context. In that sense, they are very similar to modal adverbs.

In Nuyts’ definition of subjectivity, the other pole of this dimension is not objectivity but intersubjectivity, which will as such be used in the analysis of corpus data. We refer to it as equal to non-objectivity. Moreover, the notion of evidentiality is added to it. Therefore, subjectivity “involves the speaker’s indication that (s)he alone knows (or has access to) the evidence and draws conclusions from it”, whereas intersubjectivity “involves his/her indication that the evidence is known to (or accessible by) a larger group of people who share the same conclusion based on it” (Nuyts 2001a: 393). We conclude that in the first case, the speaker is the only one who is responsible for an epistemic qualification, whereas in the second, the responsibility is shared by a group of people who are familiar with the evidence. Nuyts (2001a: 394) explains his preference for the poles subjectivity/intersubjectivity in his analysis by pointing out that objectivity can also be observed in the interviews he analyzed, but what seems to be the objective stance in that kind of discourse is actually shared by a larger group of people, including the speaker and the interaction partner. That is why it is more reasonable to call it intersubjective rather than objective. Also, subjectivity is related to “formulating the hypothesis ‘on the spot’”, whereas in intersubjectivity “the information (and the epistemic evaluation of it) is generally known, and hence is not new (or surprising) to speaker and hearer(s)” (Nuyts 2001a: 396).

All mentioned aspects will be included in the analysis of our corpus data. Additionally, Nuyts (2001b: 41), in his analysis, includes information structure of modal expressions, which refers to the importance of certain parts of information in a sentence. This aspect remains unaddressed in the present paper, due to the complexity of the analysis. Nevertheless, it can be a proposal for future research. Discourse strategy is also observed in Nuyts’ analysis (2001b: 44) because it reflects an interpersonal relationship with the listener/reader. This aspect will be considered in the present paper, yet briefly.

This was the description of the model that we will use in the analysis of our corpus data. However, we have to point out that there are other views on subjectivity and intersubjectivity and also on modality and evidentiality.

Elizabeth Traugott (2010: 1) defines the notion of subjectivity as “a relationship to the speaker and the speaker’s beliefs and attitudes” whereas intersubjectivity is “a relationship to the addressee and addressee’s face”. She doesn’t include context as one of the factors that can influence this dimension, which is obviously in contrast with Nuyts’ definitions of these notions. Bеrt Cornille has a somewhat different view compared to that of Nuyts’ regarding the categories of epistemic modality and evidentiality. He (Cornille 2009: 44,58) describes them as separate, although he points out that they have the dimension of reliability of evidence in common. Cornille (2009: 48) suggests that “inferential evidentiality is regarded as an overlap category between modality and evidentiality”. According to him there are three types of inferences: “circumstantial, generic and conjectured” (Cornille 2009: 50,51). However, in this paper we will not be dealing with them explicitly. We believe that one cannot make a clear-cut distinction between the categories of epistemic modality and evidentiality and that at some point they have to merge.

To sum up, in the analysis we will be dealing with modal expressions which can express subjective epistemic and deontic modality and intersubjective evidentiality as defined by Nuyts. We will attempt to explain in what contexts they are frequently used and to outline the implications of this use. We would like to answer two questions in the analysis: 1) Is the speakers’ involvement in (or commitment to) the proposition more often subjective or more often intersubjective? 2) In what situations do speakers prefer to share the responsibility with the group?

 

2.2. Subjective and objective modality

 

Benveniste was the first author who introduced the notion of subjectivity in language in 1971. “Language is possible only because each speaker sets himself up as a subject by referring to himself as I in the discourse” (Benveniste 1971: 224). This definition helped many authors to grasp and further elaborate on subjectivity. He also introduced the notion of intersubjectivity, which makes the communication between, at least two, people possible.

When making a distinction between subjective and objective modality, authors have referred to the connection of the speaker with the utterance. Lyons (1977) explains that the notion of subjective modality has always been associated with the presence of the speaker in the utterance and the notion of objective modality has been associated with the content of the proposition. Verstraete (2001: 1506) agrees that “the issue of speaker-relatedness in modality has traditionally been discussed in terms of the distinction between subjective and objective modality”. More importantly, Verstraete (2001: 1510,1511) adds that modality can also be interpreted in terms of the notion of evidentiality.This is especially true for epistemic modality. He agrees with Nuyts that, when talking about subjective modality, one should also bear in mind performativity.

Verstraete (2001: 1518) concludes that epistemic modality is typically subjective and deontic modality can be both subjective and objective. Subjective deontic modality exhibits similar properties as subjective epistemic modality.

 

  1. 3.      Corpus

 

In the analysis we will use a corpus consisting of 5 randomly selected transcripts of interviews on the topic of global business. The podcasts with interviews were downloaded from the BBC World Service website. The host interviewer is Peter Day who is a renowned presenter on the BBC radio. He interviews people from around the world with whom he discusses current issues in global economy and the business world. Each podcast lasts approximately 28 minutes. The transcript mostly consists of the target language and it is 20 pages long. We had to include the co-text as the context in which the utterance is spoken will be important and it will probably influence the analysis as was already outlined. We have to be aware of the fact that, “corpus data do have their limits, as they are vulnerable to purely accidental gaps. The larger one’s corpus, the smaller this risk. But there are limits to the amounts of corpus data one can reasonably process if they are to be analyzed in-depth” (Nuyts 2001b: 46). In the following section we will examine the examples from the corpus.

 

  1. 4.      Data Analysis and Results

 

4.1. Modal Adjectives

 

Modal adjectives are typically characterized as intersubjective but they can also be subjective. They are the least prominent modal expression in this corpus as there are only 9 instances of certain, possible, probable and its alternative likely in all 5 transcripts. The modal adjective clear has an evidential dimension and it is rather termed evidential than epistemic.

Now, we will examine examples from the corpus which involve intersubjectivity.

1…This week three experts predict what is likely to be on our mind in 2013.

This is an intersubjectively based evaluation and the modal qualification is the property of the state of affairs (following Nuyts 2001b: 67). It also involves evidentiality. This is an inference from available knowledge and common sense reasoning. One can infer that the speaker belongs to the group which has the access to the evidence and he/she is sharing the responsibility with the group.

Modal adjectives can also involve subjectivity. Nuyts (2001a: 390) explains that the moment the speaker enters the scene, i.e. becomes explicit in the utterance, in the form of a personal pronoun, it becomes subjective which is illustrated by the following example:

2… I guess I am. I don’t think it would be possible for governments to maintain the kinds of secrets they have maintained…

“The presence of subjectivity is also inevitable in expressions containing modal adjectives that express certainty as in I am sure (of it) (that …)” (Nuyts 2001b: 68). We have identified 3 such examples in the corpus one of which is:

3… I would remind you of something which I am sure you already know which is that the Japanese government borrows tenure money…

This is an example of epistemic modality and it has a dimension of evidentiality. The evidence is publicly available and the speaker unambiguously voices his opinion. There were no instances of deontic modal adjectives in the corpus.

These modal adjectives have a dimension of performativity, as all of them are epistemic. They express the commitment of the speaker to the utterance.

When it comes to the implications of such uses of epistemic modal adjectives, Nuyts (2001b: 101-103) explains that it is very difficult to spot a discourse strategy that a speaker is intending to use. However, he states that even if any strategy is employed it is not there to mislead the hearer or the interlocutor.

Regarding this small number of examples of modal adjectives, we conclude there are more instances of subjective epistemic modality and more performative uses of epistemic modality. This could imply that the speakers are expressing their opinion openly without trying to share the responsibility with the group. This is contrary to the expectations outlined in the theoretical background, but we will see in the following sections that subjective examples are actually predominant in this corpus. However, this conclusion should be checked on a much bigger corpus.

 

4.2. Modal Adverbs

 

Modal adverbs can either be subjective or intersubjective depending on the context in which they occur. The modal adverbs that we analyzed in the corpus are: certainly (undoubtedly and surely), probably, possibly (maybe and perhaps). Nuyts (2001b: 56) points out that seemingly, apparently and clearly are classified as evidential, whereas presumably is both epistemic and evidential, but there are no instances of presumably in the corpus. We will start with certainly and its subjective and intersubjective realizations.

There are 11 instances of this modal adverb in the corpus, 7 of which express intersubjectivity and 4 of which express subjectivity. Due to their form, modal adverbs seem to be predisposed to express subjectivity, but in the end it depends on the context. In this type of discourse, it is not surprising that modal adverbs are used intersubjectively, because in that way, the speaker is less responsible for the utterance he makes, as in:

4 …The truth of the fact is that certainly, from my company’s perspective, we are learning as much from the people that…

Here, the speaker obviously stands together with the co-workers and expresses an opinion they all share, signaled by the context following the adverb. However, certainly can express a purely subjective stance, as in:

5…I think you can certainly argue that the world is becoming more complex and a bit more competitive.

This implies that the speaker does not share his opinion with the group and he/she accepts all the consequences for the utterance. The adverb surely, the alternative of certainly, can be spotted in two sentences in the corpus, both of them being intersubjective. In such examples, the speaker is voicing his opinion on the basis of a well-known situation with which the larger group of people is familiar. These examples suggest the expected outcome in the discourse on

global business. People rather express the facts that are known to a larger group of people, as in that way the utterances are less prone to criticism.

Another modal adverb is probably. There are 8 instances of it in the corpus, 5 of which are subjective and 3 of which are intersubjective. This is slightly different when compared to certainly. A representative subjective use is illustrated in:

6 …I think probably the latter, they are learning. Competition is something which, certainly in our experience makes a business better…

This example clearly represents the speaker’s opinion, as he is emphasizing that he has reached the conclusion. On the other hand, the instances of intersubjectivity imply that the situation and inferences the speaker draws from it, which are publicly available and easy to spot, can be shared by a group of people:

7…That’s it, if you don’t know about queue arc codes… you probably do know about them because that is little square bar-codish type looking thing…

The next modal adverb is possibly, and there is only 1 occurrence of it in the corpus which is used subjectively. However, there are more instances of maybe and perhaps, which are the alternative forms of possibly. There are 3 intersubjective and 2 subjective instances of maybe, and there are 2 subjective and 2 intersubjective instances of perhaps. In the following example we present the intersubjective use of the modal maybe :

8…Well, the number of children per couple is maybe a different issue. The anecdotal evidence is that most people in Japan get married and most people who get married want to have two children.

This opinion is shared as the evidence for its existence is available to anyone living in Japan and witnessing the current state of affairs.

Now we will briefly turn to the examples from the corpus that involve evidentiality. There are 6 such instances, 3 of which are realized in the modal adverb clearly, and the rest of them are found in examples with supposedly and seemingly. For the purpose of illustration we present here one such example:

 9…One of the things that we see clearly is that these companies are establishing themselves not through advertising but rather…

The other two also suggest that the evidence is known to the group of people including the speaker. In all of these instances, the speaker is familiar with the evidence as is the larger group of people and they share the responsibility.

As regards performativity, all instances of modal adverbs are used performatively. This means that speakers are committed to the stance they explicate in the utterances. There are no descriptive uses of modal adverbs. They cannot be used descriptively, unless they are part of reported speech, but there were no such instances in this corpus. There were also no instances of deontic modal adverbs. As for the discourse strategy, the same applies here as to the modal adjectives, i.e. there is no hidden meaning behind the use of modal adverbs in discourse on the topic of global business. The only prominent conclusion that comes to our attention is that, in modal adverbs there are slightly more instances of intersubjective uses, namely 17, 14 instances of subjective uses, and 6 instances of evidentiality which could imply that the speakers prefer to voice opinions which are shared by a group of people and to talk about the things for which they have some kind of evidence that is also publicly available.

 

4.3. Mental State Predicates

 

The most representative members of the category of mental state predicates are think and believe, and then doubt, know, suppose and guess. Nuyts (2001b: 108-110) points out that the verb think is the most prototypical member in the category. On the epistemic scale, “know is clearly stronger than think […] and doubt refers to the negative side of the scale. The difference between think, believe, suppose and guess is quite vague regarding the strength of the qualification expressed: they simply indicate that it is somewhere on the positive side of the epistemic scale” (Nuyts 2001b: 110,111). All of these verbs include an evidential dimension. “The evidential dimension of predicates such as know, guess or suppose may be more dominant than that of think or believe. Think and believe are epistemic predicates, albeit not only or not purely epistemic ones, but mixed epistemic evidential ones” (Nuyts 2001b: 113). Both verbs express subjectivity, which implies speaker’s responsibility for the information in the utterance. As we will see in the corpus, these verbs especially occur in debates and interviews, “as a speaker is frequently forced to produce opinions on the spot and to formulate immediate and unprepared reactions, which are therefore often tentative, impressionistic and personal” (Nuyts 2001b: 123). “The use of the mental state predicate leaves no doubt about who is responsible for the epistemic evaluation” (Nuyts 2001b: 123).

Doubt is the only mental state predicate that does not appear in the corpus. The most frequent and prominent one is think, which is followed by know. There are only several instances of believe, suppose and guess.

We will begin with the analysis of the verb think. Its most frequent use is subjective and there are 81 instances of it in the corpus. The majority of them are based on some kind of evidence which can be inferred from the context. The most frequent instance of think is in the form I think as in the example:

10…I think as far as business is concerned, the smarter companies are already there.

This implies that the speaker is taking the full responsibility for what they are saying. As there is an evidential dimension in this verb, we can conclude that the speaker is not just randomly expressing their opinion but actually supporting it. There are also some intersubjective instances of the verb think, in which we see that the speaker’s opinion is shared by a group of people. There are 5 such examples in the corpus, the most representative one being:

11…we are also seeing something really radical happen with the way we think about the machine…

The next mental predicate is know. Altogether, there are 20 instances of know in which the verb is used either as subjective or intersubjective. There are 9 instances of subjective use, as shown in the example:

12… I know it is difficult to predict things especially about the future.

This number of occurrences suggests that the speakers are not that willing to express their opinion with the strongest mental predicate, which either implies their uncertainty or avoidance of responsibility. The dimension of evidentiality is present in all instances. As for the intersubjective use, there are 11 examples, especially in the second transcript in the corpus called “2013 Look Ahead”:

13… Multitasking slows you down and makes you make more errors, we know that. We also know that when you are short of sleep, that means less than six hours a night, your cognitive functioning is impaired at the same level as if you were drunk.

The speaker wants to emphasize that the evidence is shared by a group of people to which both the speaker and the interlocutor belong. The evidence is available from experience. In that way, the speaker shares the responsibility for what she utters. This is an exception in the corpus, but it shows that when someone is making a suggestion (inferred from the wider context) which might be easily criticized, they continuously use intersubjectivity, because in that way they stay on the safe side.

The examples of suppose, guess and believe are not prominent in the corpus. Altogether, there are 10 of them: 6 suppose, 2 guess and 2 believe.

All instances of suppose are without doubt used subjectively as in:

14…And that is about the return, I suppose, you might call it the return of manufacturing to develop markets…

Both instances of guess are used in the same way and both of them have a more or less obvious dimension of evidentiality in them which supports the speakers’ subjective opinion. As for believe, 2 instances that we find in the corpus are rather intersubjective which indicates that the speaker is sharing responsibility with a group of people.

As for the dimension of performativity, one can notice that the performative use prevails in the corpus due to the speakers’ commitment to the propositions. However, there are 10 descriptive uses of the mental predicate think, 3 examples of know and only 1 example of believe. Descriptive use is illustrated in:

15… Most people think that a falling of population is a problem for Japan.

To sum up, this predominant use of mental state predicates implies that the speakers are not constricting themselves when it comes to voicing personal opinions. The most numerous examples of think, which is definitely weaker than know, may imply that “the speaker is saying tentative things about which (s)he may actually be wrong. Thus the predicate weakens or mitigates the force of the claim or the reaction, in such a way that it does not endanger the conversation and leaves room for intervention by the interaction partner” (Nuyts 2001b: 165).

 

4.4. Modal Auxiliaries

 

The system of English modal auxiliaries consists of central and marginal modal verbs. Central modal auxiliaries are can, could, may, might, shall, should, will, would and must. Marginal are dare, need, ought to and used to. These modals can express three types of modality: epistemic, deontic and dynamic. However, it is not always easy to determine, what modality they express. Very often they can express two modalities at the same time. This is especially true for modals such as can and will. We will be observing epistemic and deontic modality in the corpus, as they are marked with the dimension of subjectivity and non-subjectivity. As for dynamic modality, it will not be considered in this analysis because it is “fully ‘agent-oriented’, whereas epistemic modality is fully ‘speaker-oriented’” (Nuyts 2001b: 193). Deontic modality, in this respect, is somewhere in between.

When it comes to determining subjectivity or intersubjectivity of the modal auxiliaries, we observed the context in which they were situated in the text, whether the evidence is accessible to a group of people and/or a speaker and how that is expressed. In the whole corpus there are 120 instances of subjective epistemic and 20 instances of subjective deontic modality, 12 instances of intersubjective modality, 6 of which are epistemic and 6 of which are deontic. This implies that the speakers are obviously explicitly expressing their opinions. Among these 120 examples of subjective epistemic modality there are 12 examples which are somewhere between epistemic and dynamic modality, the so-called ambiguous examples which cannot be clearly defined from the context. Clearly defined examples of subjective epistemic modality of modal verbs are various. There are 22 examples of the so-called real epistemic modal verbs, 15 of which are with may and 7 of which are with might. This implies that the speakers in this type of discourse are not prone to speculating and they are even less prone to deducing. There is one instance of subjective epistemic must, which is shown in the following example:

16…Something must be going on somewhere if these official economic figures are right.

In the discourse of global business, speakers prefer making assumptions with will and would. That is why these two auxiliaries are the most numerous in the corpus:

17. … You will have everybody aiming too low….

18.   …There’s a sort of back and forth and I would say…

Regarding intersubjective epistemic modality, we came across 6 examples in the corpus one of which is:

19. We can all get worried or interested or whatever it might be about so-called rising businesses emerging markets, whatever we are gonna call them…

The speaker is explaining what can possibly happen, but he is not presenting this as if it were only his opinion, but rather the opinion of a group of people, actually of all people.

As for subjective deontic modality, there were significantly less instances than for epistemic modality. There were 20 instances in the whole corpus, one of which is:

20. …and I think there really needs to be a downsizing of government of the country which nobody seems to be thinking seriously about …

Here, the speaker is obviously expressing his opinion about the state of affairs.

As regards intersubjective deontic modality, there were 6 such instances in the corpus, one of which is:

21.  … we really need to rethink how do we play in that world in a completely different business model…

Here the speaker, a university professor, is suggesting what has to be done, and it is the authorities who should deal with this. He is making the utterance intersubjective by putting himself in the same group with them in order to make his suggestion less intrusive.

The prevailing use of subjective modal auxiliaries in the corpus suggests that the speakers, while answering the interviewer’s questions on the topic of global business, are rather estimating the state of affairs than giving explicit, firm opinions, which is to a certain extent predictable. As Nuyts (2001b: 225) suggests, the reason for this could be that “these modals are sometimes used to indicate that although the speaker does not (want to) or cannot reject a suggestion by the interlocutor, (s)he does not want to endorse it either”.

This was the overview of all the modal expressions that we found in the corpus and the overview of implications they may have. In the following section, we will summarize the results of the analysis.

 

  1. 4.      Conclusion

 

In order to have a clear picture, literally, of what the results of the analysis imply, we will present them in a form of a chart, which is shown in Figure 1.

 

figure 1

One can infer from the above chart that examples of subjectivity predominate in the corpus on the topic of global business. The result has turned out to be in opposition to what was expected, which is that the instances of intersubjectivity will prevail in the corpus. The implication is that when the experts talk about economy and potential growth and development of a country, they express their personal opinion and do not try to share the responsibility with the group. However, we have to observe these results with caution, as there were many instances of the personal pronoun “we” in the corpus, which we didn’t take into consideration in this analysis but it could signal that, even though the modal expressions are predominantly subjective, there could be some other linguistic expressions as this one that indicate intersubjectivity. Be that as it may, this analysis implies that subjectivity is the main characteristic of this type of discourse and that it is mainly expressed via epistemic modality. As the most numerous cases are modal auxiliaries which are rather tentative, this could imply that speakers are not categorical and that they leave room for other interpretations. These results can certainly be checked on a much bigger corpus of data and other non-modal expressions could be included in that analysis, too. In addition to that, the proposal for further research could be to use Iwamato’s model of points of view and different modal features (Iwamato 1998) to analyze this same corpus of data and to explore what type of point of view these modal categories represent and how the texts in the corpus are shaded.

 

Corpus

 

GlobalBiz: The Art of Strategy. 02 Feb 2013

GlobalBiz: 2013 Look Ahead. 29 Dec 2012

The Innovator’s Dilemma. 03 Nov 2012

GlobalBiz: Emerging Markets. 15 Sept 2012

GlobalBiz: Two Views of Japan. 14 April 2012

All the interviews were downloaded from: http://www.bbc.co.uk/podcasts/series/worldbiz/all

 

References

 

Benveniste 1971: Е. Benveniste, Problems in General Linguistics. Coral Gables: University of Miami Press.

Ivamato 1998: N. Iwamаto, Modality and point of view in media discourse. Working Papers in Applied Linguistics, 9, 17-41.

Kornil 2009: B. Cornille, Evidentiality and epistemic modality. Functions of Language, 16:1, 44-62.

Lajons 1977: J. Lyons, Semantics II, Cambridge: Cambridge University Press.

Nuits 2001а: Ј. Nuyts, Subjectivity as an evidential dimension in epistemic modal expressions. Journal of Pragmatics, 3, 383-400.

Nuits 2001b: Ј. Nuyts, Epistemic Modality, Language, and Conceptualization. Amsterdam/Philadelphia: John Benjamins Publishing Company.

Traugot 2010: E. C. Traugott, Revisiting Subjectification and Intersubjectification in Kristin Davidse, Lieven Vandelanotte, and Hubert Cuyckens (eds.) Subjectification, Intersubjectification and Grammaticalization. Berlin: De Gruyter Mouton.

Ferstrete 2001: J. C. Verstraete, Subjective and objective modality: Interpersonal and ideational functions in the English modal auxiliary system. Journal of Pragmatics, 33, 1505-1528.

 

Subjektivnost i intersubjektivnost u diskursu globalne ekonomije

Rezime: U ovm radu sagledavali smo primere subjektivne i intersubjektivne modalnosti sa ciljem da, analizom modalnih prideva i priloga, pomoćnih modalnih glagola i glagola mišljenja kojima se one ostvaruju u diskursu globalne ekonomije, saznamo da li govornici pretežno eksplicitno izražavaju svoje mišljenje ili teže da podele odgovornost sa grupom ljudi. U analizi korpusa, koji se sastoji od pet intervjua, korišćen je model koji je predložio Jan Nuits u knjizi „Epistemička modalnost, jezik i konceptualizacija“. Očekivanja su bila da će govornici dominantno upotrebljavati intersubjektivno modalizovane iskaze, ne bi li umanjili odgovornost za iskazivanje određenih stavova. Međutim, analizom je ustanovljeno da se govornici pretežno izražavaju subjektivno. Sveukupno, bilo je 258 primera subjektivno i 68 intersubjektivno modalizovanih iskaza. Međutim, u korpusu dominiraju primeri pomoćnih glagola, što ukazuje na činjenicu da su govornici kolebljivi i da ostavljaju prostor za druga tumačenja.

Ključne reči: subjektivna i intersubjektivna modalnost, modalni glagoli, modalni pridevi, modalni prilozi, glagoli mišljenja.

Comments (2)

Tags: , , , , , ,

Izvorišta poezije i proze Mihaila Lalića

Posted on 12 December 2014 by heroji

Aleksandar Radović

Izvorišta poezije i proze Mihaila Lalića

 

U knjizi Prutom po vodi[1] Mihailo Lalić ističe da se prezime Dabetić, (a pseudonimom „Dabetić“ potpisuje svoje prve literarne radove) vezuje za Nikolu Hotaševa Dabetića čiji je otac Hotaš rodonačelnik „dinastije“ koja se spominje u narodnoj pesmi Šta osveta čini (koju beleži Vuk Stefanović Karadžić). U spisu Marijana Belice iz 1614. godine pod nazivom Opis skadarskog sandžakata (Relatione et descrittione del Sangiacato di Scutari), spominje se knez Hotaš Dabetić, a Hotašev sin Nikola sa Kamena u Lijevoj Rijeci, navodi dalje autor Lelejske gore, učestvovao je u Kandijskom i Morejskom ratu zajedno sa junacima: Ivanom Ilikovićem, Draškom Popovićem i Vukom Mićunovićem (lik Njegoševog Gorskog vijenca). Naslednici Nikole Hotaša Dabetića, sin Ruslan i unuk Stanoje (poznati „Selak od Vasojevića“) borili su se protiv Turaka, a prilikom jedne od turskih opsada skadarskog sandžakata, zapisuje, podseća i opominje tvorac Hajke, stvoren je grad Kolašin (1651. godine) koji će biti „pozornica istorije“ u mnogim pripovetkama i romanima Mihaila Lalića.

lalic

Prvo pominjanje imena „Savo Dabetić“ u Lalićevoj prozi zabeleženo je u priči „Pobjeda na šancu“ u knjizi pripovedaka Izvidnica (1948. godine), a ista se ličnost, tri godine kasnije, pojavljuje u zbirci Prvi snijeg kao glavni junak pripovetke „U Palju“. Istovremeno sa Savom Dabetićem, Lalić stvara književnog junaka koji ubrzo postaje „brand name“ njegove proze: u zbirci Staze slobode (1948. godine) po prvi put pojavljuje se Lado Tajović kojeg će Lalić proslaviti u nizu romana, a ponajpre u Lelejskoj gori.

Ishodišta imena Lalićevih likova

Ako je Lado Tajović centralna ličnost pripovednog sveta Mihaila Lalića, istorijska i mitska ličnost Hotaš Dabetić i  njegov prezimenjak, „komandir prve čete“ Savo, uokviruju Lalićevu narativnu umetnost. Jer, pseudonim „Dabetić“ Lalić koristi na početku književne karijere (u zbirkama priča objavljenih u međuratnoj književnoj periodici okupljenoj u knjizi Međuratno književno stvaralaštvo: poezija, proza i kritika (1935-1941) i na kraju književnog i stvaralačkog puta, u knjigama Prelazni period i Prutom po vodi. Prema implicitnom stavu njihovog tvorca, „Dabetić“ i „Hotašević“ nisu ništa manje značajni od Lada Tajovića, Tadije Čemerkića i Nika Doselića. Članove porodice Nikole Hotaševa Dabetića, iz Vukovih zbirki znani kao „Stanoje i Ruslan Nikolin“, Mihailo Lalić je zaklonio likovima Lada Tajovića i Tadije Čemerkića stvorivši epopeju o toku Drugog svetskog rata na prostorima severne Crne Gore. Međutim, „link“ koji autor Zlog proljeća na početku pripovedačkog, pesničkog i književno-kritičkog stvaralaštva (vidljivog u knjizi Međuratno književno stvaralaštvo: poezija, proza i kritika (1935-1941) otvara prema „Hotašu Dabetiću“ ostaje primetan do kraja književnog rada Mihaila Lalića.

 


[1] Mihailo Lalić, Prutom po vodi, Novi Sad, Dnevnik, 1992.

 

Na stranicama epistolarne i dnevničke proze, pisac navodi da se porodica Nikole Hotaševa Dabetića ugasila i nestala tokom „Malog ledenog doba“ koje se zbilo od 1645. do 1715. godine. Međutim, objavljivanje knjige međuratnih tekstova Mihaila Lalića (u kojima je radove potpisivao i pseudonimom „Dabetić“) i obnovljeno čitanje Lalićevih pesama, pripovedaka i tekstova o knjigama kolega pisaca, pokazuje da se „loza Dabetića“ nije ugasila u prvoj polovini 18. veka već početkom devete decenije 20. stoleća, tek smrću Mihaila Lalića. Lalić je jedini od „Hotaševića“ preživeo istorijske bure, deobe, seobe plemena i nacija i smestio se u krvavi 20. vek.

Jer, realni i mitsko-poetski junaci, istorijske i literarne ličnosti, članovi plemena Dabetića (o kojima je etnološkom građom svedočio Radoslav-Jagoš Vešović u knjizi Pleme Vasojevića iz 1935. godine), poznati iz narodnih pesama, (p)ostaju jedna od brojnih odrednica Lalićeve proze. Čak i danas nedovoljno istraženi 17. vek (u ličnostima Andrije Zmajevića i drugih junaka baroknog razdoblja) i ličnosti ovog perioda balkanske istorije u Crnoj Gori, postaju za autora Raskida dovoljan izazov da tokom decenija proznog književnog rada, u pripovetkama i romanima, „provlači“ Dabetiće, Otaševiće, Hotaše. Čak i kao protagonist, učesnik i svedok proleterske revolucije sa sredine prošloga veka o kojima je ispisao angažovane romaneskne tvorevine (Lelejska gora, Hajka, Zlo proljeće…) Lalić se samoreflektuje i kao baštinik tradicija epskih junaka sa krševitih predela Kolašina i Mojkovca. Tu, u ličnostima istorije i mita, u borcima za slobodu južnoslovenskih plemena protiv austrougarskih trupa i turskih aga i begova, Mihailo Lalić traži stvaralački podsticaj za borbu čiji je i sam bio učesnik u Drugom svetskom ratu.

U svesti čitalačke publike Lalić ostaje upamćen kao autor niza romana o Drugom svetskom ratu na sličan način na koji je Dobrica Ćosić pisao o periodu oslobodilačkih ratova pre južnoslovenskog ujedinjenja. Bez obzira na globalnu prepoznatljivost Mihaila Lalića kao partizanskog borca i „slikara revolucije“ od 1941. do 1945. godine, tvorac Pramena tame u istoriji jugoslovenske književnosti ne ostaje zabeležen samo kao hroničar istorijskih zbivanja od vremena vladavine knjaza Nikole u Crnoj Gori do kraja osamdesetih godina 20. veka u bivšoj Jugoslaviji.

Objavljena knjiga tandema Mila Medigović Stefanović-Radomir V. Ivanović Međuratno književno stvaralaštvo: poezija, proza i kritika (2014) i prethodna istraživanja iste tematike koje je u knjigama Nepoznati Lalić (1999) i Pjesme (2000) sproveo Krsto Pižurica omogućuju saznanje da Lado Tajović „nije samo“ usamljenik u gori Lelejskoj, da Tadija Čemerkić „nije samo“ zatvorenik kolašinskog kazamata. Jer, pre njih dvojice i tolikih drugih pobunjenika i revolucionara, sa stranica Lalićeve proze javljaju se slavni Vasojevići, Dabetići, Hotaševići. Nemirnoga duha, baš kao i Lalićev pradeda Todor-Lala koji se kretao od rodnog sela Vinicke do Toplice i nazad, Dabetići, slično Isakovičima Crnjanskog, vode „bitke sa fantomima.“[2]   Nekada davno, u vremenu Nikole Hotaševa Dabetića, te su bitke bile protiv Porte, a u vremenu Lalićeve mladosti „Dabetić“ piše o socijalnim prilikama i bedi u rodnom polimskom kraju, o tamošnjim „učiteljima u Rogozni“, o „šumama svud naokolo“ i „drugovima.“

U izboru međuratne književne aktivnosti Mihaila Lalića, priređivači su uspeli da čitaocima pruže pregled literarnih žanrova u kojima se „Dabetić“ ogledao. Gradirana je romansijerova književna aktivnost od početnih pripovedaka u kojima je socijalna kritika pod velom literarnih konvencija, dok je u poeziji društveni stav oštriji, oporiji, direktniji. U književno kritičkom i esejističkom radu (prikazi knjiga), Lalić otkriva stav angažovanog umetnika, najslobodnije iznosi stavove po kojima će biti poznat kao romansijer (borba protiv nacionalista i desničara u seriji tekstova o Novoj Srbadiji i o književnom životu).

Dolaskom u Beograd „Dabetić“ sreće Lada Tajovića na Beogradskom univerzitetu što je Lalić prikazao u romanu Ratna sreća. Maskirajući se likom „Dabetića“, pisac Svadbe u pesmama izriče sudove o socijalnom angažmanu svojih prijatelja (pesme Reportaža iz Beograda 1939. godine i Sa procesa), u pričama varira teme koje su bile bliske i Isidori Sekulić (Samoća, Strah). Već od sredine tridesetih godina 20. veka, „mladi Lalić“ beži od hajki, presuda i sumnji književne čaršije uskomešanog Beograda, vodi bitku za socijalnu literaturu nasuprot „artističkim“ projekcijama književnika bliskih političkoj desnici (Miloš Crnjanski, Svetislav Stefanović…). Ove hajke i potere maestralno će ovekovečiti u svom delu na sličan način kako je prikazao reku Lim. Paradoks je potpun: imago „Dabetić“, pozajmljen iz duboke istorijske prošlosti Crne Gore godinu za godinu u međuratnoj periodici ispisuje tekstove o samoći, samom samcitom, strahu… dok njegov tvorac Mihailo Lalić živi „pun“ društveni život, kreće se među beogradskim intelektualcima, piše o međuratnoj društvenoj stvarnosti relativno skriven od pogleda brojnih kontrolora, državnih i paradržavnih organa nenaklonjenih „literarnim kružocima“ na Beogradskom univerzitetu između dva svetska rata. Piščevi prijatelji Mirko Srzentić i Žarko Marinović stradali su nemajući ispred sebe taj „kišobran“ literarne i istorijske tradicije koju oko sebe formira Mihailo Lalić. Jer, ko u uzavrelom Beogradu obraća pažnju na „Dabetića“, ko se interesuje za tekstove o Ljubavi Vuleta Petrova i Jasikovicu ?

Više je nego interesantno da je „Dabetić“ literarni glas mladog, ranog Lalića (1935-1941), a (H)otaš Otašević narator Lalićeve putopisne, dnevničko-memoarske proze i esejistike. Dva pseudonima, dva genealoška odredišta, dva putokaza na početku i kraju literarne karijere Mihaila Lalića. Jer, „Dabetić“ je narator pripovetki, pesama, književnokritičkih radova i eseja (1935-1941), dok je „(H)otaš Otašević“ pripovedač Lalićeve završne deonice: putopisa, dnevnika, memoara u poznom periodu stvaralaštva (osamdesete godine-1992). Jer, ne zaboravimo: najuspelije romane (po kojima je i poznat kod naše čitalačke publike) Lalić piše

 


[2] Naslov intervjua koji je Mihailo Lalić dao novinarki časopisa Selo Gordani Majstorović (Beograd, novembar, 1978)

 

„svojeručno“ decenijama ih prerađujući, dorađujući, objavljujući nove verzije proznih dela (Lelejska Gora i drugi romani).

U međuratnom književnom stvaralaštvu Mihaila Lalića (o kojim su znalački progovorili Mila Medigović Stefanović i Radomir V. Ivanović u knjizi Međuratno književno stvaralaštvo: poezija, proza i kritika: (1935-1941) primetno je da pisac romana Gledajući dolje na drumove izlazi na književni megdan literatama i kritičarima koji nisu primećivali gladne radnike i teške socijalne prilike u kojima su isti živeli. Pseudonim koristi nedovoljno afirmisani stvaralac, sve dok pokušava da serijom pesama i priča u duhu estetike socijalne literature progovori o oporoj realnosti, najtežim društvenim i političkim pitanjima epohe. Prvu fazu društvene i literarne skepse obeležava „Dabetić“, kada preci, mitske figure istorijske prošlosti pozicioniraju Mihaila Lalića u književnom životu glavnog grada Kraljevine Jugoslavije. Pri tom, „Dabetić“ piše oporo, oštro, bez rukavica o svom zavičaju i ljudima pod Komovima. Bez ulepšavanja, naprotiv, sa svešću da predmet literature postaju radnici, učitelji, seljaci čime Lalić bitno proširuje registar proznog iskaza.

U posleratnoj Jugoslaviji imenom i prezimenom Mihailo Lalić potpisuje tekstove o temama i društvenim prilikama u kojima se lično angažuje. To je poznati niz romana „partizanskog ciklusa“ u kojima je udružen literarni dar stvaraoca na umetničkoj obradi teme i lično uverenje pisca o uspehu revolucionarnih ideja generacije kojoj pripada. Sam Lalić je stekao književnu reputaciju kao tvorac romana o narodnooslobodilačkoj borbi na Balkanu tokom Drugog svetskog rata. Nakon oslobođenja Jugoslavije, Lalić je kao „Lalić“ ostvario ciklus pripovedaka i romana u kojima se fokus pripovedanja pomerio sa socijalnih i zavičajnih motiva ka opisu Čoveka u ratu i reakcijama na svetsku katastrofu. Mesto pripovedanje je ostalo isto (Komovi, severna Crna Gora), a umesto slika predratne socijalne bede, Lalić romanima pruža nadu čoveku i revolucionaru u borbi protiv stihije prirodnih sila. Sumnja u revolucionarne domete ponovo proziva fikciju: Lalić preuzima „masku Hotaševića“ da bi u nizu dnevnika, eseja, „staračkih poslanica“ pred kraj života iznova govorio o sumnji kao društvenom i političkom principu u koji veruje.

Slično postupa i  Lalićev prijatelj Čedomir Minderović kada neposredno pred  Drugi svetski rat zbirku pripovedaka Uska ulica štampa u Zagrebu (1941) pod pseudonimom „I. Katić“. Istu zbirku priča posle rata objavljuje pod svojim imenom (1959. i u kasnijim izdanjima). O zbirci priča Uska ulica Čedomira Minderovića pisao je Mihailo Lalić u prvom broju književnog časopisa Mlada literatura (1941), a Mila Medigović Stefanović i Radomir V. Ivanović su tekst uvrstili u knjigu Međuratno književno stvaralaštvo: poezija, proza i kritika (1935-1941).

Borba za slobodu je odlika književnog dela Mihaila Lalića, što ga (već je primećeno u literaturi), vezuje za Njegoša i Marka Miljanova Popovića. Pre rata, to je bila borba stihom i pričama protiv monarhističkog uređenja i kraljevske elite, posle rata se iskazuje borba za ostvarenje revolucionarnih zanosa. Kada ta borba u ratu nije opravdala rezultate (kao ni borba za socijalnu pravdu), Lalić se „vratio“ istorijsko-mitskim ličnostima zavičaja pišući pod pseudonimom „(H)otaša Hotaševića“.

Lalićeva lična i književna „priča“ odnosi se na snažno osećanje povesnog hoda jer su njegovi preci Vasojevići, Čaprići, Hotaševići, Todorovići zapravo živa i danas aktuelna tradicija severa Crne Gore. Lalić je pričao o Ostoji Lalinu i pradedi Todoru-Lali kao o bitnim rodovskim i porodičnim ličnostima koji su, nemirnog duha i sa svešću o poreklu, zapravo omogućili Mihailu Laliću da baš u tim genealoškim koordinatama potraži dragocenu građu i motivsku osnovu svoje literature. Jer i Lado Tajović, Niko Doselić, Tadija Čemerkić vode poreklo od Ostoje Lalina (Lalin-Lalić) i od Todora-Lale (Todorović-Lalić).

Transformacije likova i imena

Početak pripovedačke umetnosti Lalićeve u znaku je Sava Dabetića kojeg slede zaštitni znaci Lalićeve romansijerske umetnosti: Tadija Čemerkić i Lado Tajović. Dabetić sa početka Lalićeve epopeje iz pripovetka i romana „transformiše“ se u Nika Doselića, Tadiju i Lada. Nisu li junaci romana Zlo proljeće, Raskid, Hajka, Lelejska Gora tek odjeci i odblesci ovih mitsko-poetskih „Hotaša-Dabetića“ ? Da li se refleks „Hotaša-Dabetića“ javlja i u znatno stilski razvijenijim, i po procenama književne kritike uspešnije literatno oblikovanim romanesknim junacima nego što je „početni“ Savo Dabetić koji je čuvao zemunicu u mestu Palj (u istoimenoj propoveci?) Nisu li junaci najpoznatijih romana Mihaila Lalića tek uspešno finalizovani rezultati stvaralačke avanture autora Lelejske Gore ? Ako je pisanje rečima samog Lalića, „podnošljiv oblik nesavršenstva“, Lado Tajović, Tadija Čemerkić i niz „Hotaša-Dabetića“ čine nerazmrsivo klupko Lalićevog romanesknog sveta. Igre identiteta i igre identitetom čitaocima pesama, pripovedaka i romana decenijama je prezentovao Mihailo Lalić. Od prvih rečenica pripovetke Ljubav Vulete Petrova iz 1935. godine do završnih poglavlja poslednjeg Lalićevog romana Tamara iz 1992. godine, ne prestaje „slaganje varke na varku“ o kojoj je svedočio Ivo Andrić.

Povodom potrage čoveka današnjice za „zlatnim runom“ u vidu bankarskih zlatnih poluga, modnih ukrasa, (zlatnih zuba i prstenja), Lalić primećuje da su i njegovi preci (u koje ponosno ubraja „Hotaševiće-Dabetiće“) tragali za istim. Privatne nesreće svog daljeg rođaka Milisava sa Oraova i drugih junaka istorije i mita, Mihaila Lalića su podstakle da izrekne: „Pa ni porodica Nikole i Ruslana Hotaševa nije se baš usrećila sa zlatnicima iz Mletaka u vrijeme Morejskog rata.“[3]


[3] Mihailo Lalić, Prutom po vodi, Novi Sad, Dnevnik, 1992, str. 322.

 

Polemičan po najdubljem karakteru svoga bića, Mihailo Lalić u esejističkim pasažima replicira naučnicima i sa njima vodi decenijski, plodan dijalog. Jednom prilikom, reagujući na tekst Milana Nikolajevića objavljenog u Letopisu Matice srpske odbacuje tvrdnje naučnika da se imenâ Hacon (vođa slovenske opsade Soluna) i Hotaš vezuju za „čovjeka koji zna šta hoće: volja moći, vlastoljubac…“[4] Naprotiv, obimno i višeslojno delo Mihaila Lalića, osvedočeno pesmama, pripovetkama, književno-kritičkim i esejističkim zapisima pokazuje da je delo tog pisca zapravo „književnost sumnje“ u mogućnosti čoveka da iskaže svoje kreativne potencijale.

Pisac u godini jubileja

Ono što sam pisac slavnih romana objavljenih u socijalističkoj Jugoslaviji nije dovoljno cenio, odnosno nije smatrao za shodno da objavi (pre svega pesme iz međuratnog perioda), učinili su priređivanjem knjige Međuratno književno stvaralaštvo: poezija, proza i kritika (1935-1941) Mila Medigović Stefanović i Radomir V. Ivanović. Poznavaoci književnog dela Mihaila Lalića, skrupulozni istraživači arhivskih ustanova u potrazi za građom o piscu, kao i piščevi višedecenijski odani tumači, skrenuli su, kao i Krsto Pižurica pre njih, pažnju srpske i crnogorske javnosti na delo Mihaila Lalića u godini jubileja (1914-2014). Bez obzira na razloge zbog kojih je u međuratnom razdoblju tvorac pesme Urlanov most napravio „književnu mimikriju“ sa pseudonimom „Dabetić“, ili je, u poznim stvaralačkim godinama, pozvao „Hotaševića“ da svedoči u njegovo ime, Mihailo Lalić se knjigom koju su priredili Mila Medigović Stefanović i Radomir V. Ivanović, povodom stogodišnjice rođenja, vratio čitaocima i poštovaocima svoga dela. Strog i temeljit u vrednovanju stvorenog opusa koje je objavio (verzije Lelejske Gore), preradama i dopunama pripovedaka (nekoliko izdanja priča), Mihailo Lalić je, sa osam decenija duge distance posmatrano, preoštro sudio svojim prvim pesmama, pričama i književno-kritičkim tekstovima. Naporima priređivača knjige, međuratno književno stvaralaštvo Mihaila Lalića nastavlja da traje i u trećem milenijumu. Želeći da prikaže širinu istorijskih zbivanja u vremenskom rasponu od 19. do kraja 20. veka, Lalić je s pravom smatrao da je roman najpogodniji oblik za pisanje literarizovane „verzije“ balkanske istorije.

Pesme i pripovetke napisane pre Drugog svetskog rata legitimišu sud da je Lalić u posleratnoj književnoj klimi prestrogo sudio i svojim junacima: Vladimiru Stipoviću, Obradu i Maju i drugima. Savremenom čitaocu može da se učini da je Mihailo Lalić „zaboravio“ na literarnog pretka „Dabetića“: tek ponegde u romanima i naknadno objavljenim pripovetkama provejava „rani Lalić“. Jer, romane je pisac bazirao na doživljaju Drugog svetskog rata i na ponašanju ljudi tokom 1941-1945. godine, a ne na posmatranju socijalnih nejednakosti i društvene bede crnogorskog severa. Sa pozicija romanesknog sveta Mihaila Lalića veoma je teško uočiti motive koje pominje „Dabetić“ u šest godina dugoj predratnoj karijeri. Hajke, mučenja i boravci u zatvorima koje očekuju Lado Tajović, Niko Doselić, Pejo Grujović (brendovi Lalićeve proze) ni malo ne liče na socijalne razlike između sela i grada međuratne Crne Gore, kao ni tumaranja po rodnom kraju koji doživljavaju „ginjenici.“

Ili je istina sasvim drugačija. Da li je moguće da je Mihailo Lalić u mlađim danima pozajmio literarni identitet „Dabetiću“ (i kasnije „Hotaševiću“) da bi sebe odbranio od hajke kojoj su podvrgnuti Lado Tajović, Niko Doselić i Pejo Grujović ? Pojednostavljeno tumačenje je

 


[4] Mihailo Lalić, Prutom po vodi, Novi Sad, Dnevnik, 1992, str. 266.

 

da se u svakom od „brendiranih“ junaka nalazi Lalić ponaosob, da on ide šumom sam, da njega lično gone četničke jedinice, da se upravo on sâm suprotstavlja tiraniji kralja Nikole. Ako je ova konstatacija makar i delimično tačna, u kojem se personalnom Lalićevom pretincu kriju „Dabetić“ i „Hotašević“ otkriva nam knjiga Međuratno književno stvaralaštvo: poezija, proza i kritika (1935-1941). Posthumno objavljena Lalićeva knjiga Opraštanja nije bilo vraća pažnju na ovoga pisca koji se pričama nalik arhivskim dokumentima tematikom vezuje za bolne uspomene  iz zatvora u Kolašinu.

Jer ako je „Dabetić“ istorija rodoslova ( deo porodičnog stabla plemena Vasojevići), ako je romaneskni Lalić istorija revolucija i buna, da li je tek pojava „(H)otaša Otaševića“ autentični Mihailo Lalić ? Odnosno, da li tek u putopisima i dnevnicima progovara čovek „po sebi“ i zašto te činjenice otkriva tek pred kraj svog stvaralačkog veka i života ? Pitanje je zašto Mihailo Lalić ima stvaralačku potrebu da sebe „maskira“ kao „Hotaša-Dabetića“ ? U ranim pripovetkama, još neizdiferenciranih književnih i društvenopolitičkih stavova, Lalić se vezuje za mitsko doba balkanske istorije i odatle uzleće ka svojim umetničkim vrhovima.

Narodna, epska tradicija s jedne i istorijska stvarnost Crne Gore sa druge strane poslužili su „Dabetiću“, međuratnom Laliću kao štit, kao kišobran kao odbrana od hajki, presuda, sumnji i podvala koji su čitavoj generaciji levičarski orijentisanih intelektualaca (Erihu Košu, Dušanu Kostiću i drugima) namenili pristalice drugačijih estetičkih i književnih orijentacija.

Jednostavno, Lalić nije mogao niti smeo da ostane nem na socijalnu nepravdu, nerazvijenost sredine iz koje potiče, na porodične lomove u dušama Učitelja u Rogozni, a nije hteo (niti je trebalo) da zbog literarnih vizija o Drugovima (priča iz 1939. godine) izgubi život u borbi sa višestruko nadmoćnijim političkim i ideološkim protivnikom. Predratna generacijska književna borba za socijalnu literaturu Mihaila Lalića je povela u socijalistički realizam posleratne jugoslovenske književnosti i naknadno stvaranje umetničkih vizija o toku Drugog svetskog rata na prostorima severne Crne Gore.

U knjizi Međuratno književno stvaralaštvo: poezija, proza i kritika (1935-1941), baš kao i u dominantnom sloju Lalićeve proze povlašćeno mesto pripada, kako je već u tekstovima književnih kritičara naglašavano, opisima prirodnih lepota. Karakteristične su za Lalićevo stvaralaštvo rečenice poput: „Pseto je i dalje cviljelo okrenuto put zatamnjenih volujničkih dolina.“[5] Lepote krajolika literarno je iskazao Mihailo Lalić, a potvrdio Bogdan Labović rečima: „Plijene dušu potkomske bujne šume, zelena brda, lijepe doline.“[6]   Knjiga Međuratno književno stvaralaštvo Mihaila Lalića (1935-1941) početak je piščevog putovanja rodnim krajem, ali u pričama i pesmama mesto zbivanja jeste i Beograd (u priči Ljubav Vulete Petrova, dok se pripovetka Šume svud naokolo zbiva u srednjoevropskom velegradu).

 


[5]   Mihailo Lalić, Opraštanja nije bilo, Beograd, Srpska književna zadruga, 1994.

[6] Mihailo Lalić, pripovetka Samoća, U: Međuratno književno stvaralaštvo, Kragujevac, Udruženje pisaca Kragujevca; Zavičajno udruženje „Komovi“, 2014, str. 129.

 

Međutim, gro proznog izraza Mihaila Lalića odnosi se na prostore po kojima se od potera skrivaju Lado Tajović i Tadija Čemerkić, tu gde se „Ivana kroz Berane šeta.“[7]

Poznato je i više puta ponovljeno da se Lalić vraćao tekstovima koje je napisao, a pripovetke i pesme koje su Mila Medigović Stefanović i Radomir V. Ivanović sabrali u knjigu Međuratno književno stvaralaštvo potvrđuju ovu činjenicu. Istraživačkim naporima Krsta Pižurice objavljenim u knjizi Žuborna kazivanja[8]  dugujemo informacije o verzijama pesama (zbirke Staze slobode, 1948) i verzijama pripovedaka (Izvidnica, 1948, Prvi snijeg, 1951). Tekstovi iz knjige priređivača (Medigović Stefanović, Ivanović) sadrže nukleuse pesničkog i pripovedačkog zamaha Mihaila Lalića, ali ih pisac sâm nigde eksplicitno ne pominje. Rano dobivši i iskoristivši priliku da tekstove početničkih pesama i pripovedaka objavljuje u crnogorskoj književnoj periodici i beogradskoj Politici, nije puno tekstova iz prve faze rada uneo u Sabrana dela[9].

Priređivanje i objavljivanje knjige Međuratno književno stvaralaštvo (1935-1941) Mihaila Lalića značajan je datum jer književnim znalcima i široj čitalačkoj publici omogućuje da stekne uvid u „nepoznatog Lalića“ kako je to naslovom svoje knjige o autoru romana Odlučan čovjek iskazao Krsto Pižurica. Ovom knjigom i kritičkom aparaturom pokazuje se da istraživanja Lalićevog dela tek predstoje. Knjiga pred nama vraća pisca književnim počecima, ukazuje na prvence Mihaila Lalića, koji nisu u vodu bačeni. Do sada vezivan za nastavljača Njegoševih i tradicija pripovedanja Marka Miljanova Popovića, „rani Lalić“ dokumentuje da su mu literarni „očevi i oci“ još iz baroknog doba. Slavno pleme Vasojevića čuva uspomene na „(H)otaša Hotaševića“, „Dabetića“, Ostoju Lalina i Todora-Lalu kada god pročitamo pesmu, priču ili roman Mihaila Lalića.

Priča Sâm samcit je jedina čiji se naslov ponovio u verzijama teksta iz 1939. i 1948. godine. Poznat kao „prepravljač“ pripovedaka i romana, Mihailo Lalić devet godina od prvog izdanja tematski značajno proširuje tek jednu svoju pripovetku o samoći.

U knjizi Prvi snijeg (1951) ne nalazi se niti jedna priča sa naslovom iz Međuratnog književnog stvaralaštva (1935-1941). Mada prema naslovima tekstova nema informacija da su to priče iz međuratnog razdoblja i sa početka književne karijere Mihaila Lalića, motivski krug je dovoljno prepoznatljiv da ukazuje na ovog crnogorskog i jugoslovenskog pisca. Verzije pripovedaka upoređivao je i motive priča tumačio Krsto Pižurica, koji je kao i Mila Medigović Stefanović i Radomir V. Ivanović dobro upoznat sa obema fazama Lalićevog stvaralaštva (pre Drugog svetskog rata i nakon oslobođenja).

 


[7] https://www.youtube.com/watch?v=GG2qp2qadbE

[8] Krsto Pižurica, Žuborna kazivanja, Beograd, Stručna knjiga, 1992.

[9] Sabrana dela Mihaila Lalića, Beograd, Nolit; Pobjeda, Pobjeda, 1979.

 

Priređivači knjige Međuratno književno stvaralaštvo (1935-1941) Mihaila Lalića, Mila Medigović Stefanović i Radomir V. Ivanović, u izbor Lalićevog poetskog, proznog i esejističkog izraza pre Drugog svetskog rata uvrstili su trinaest pesama. Od početne Selo u dolini (1937) do završne Pjesme o rukama (1941) protekle su nepune četiri godine. Izbor koji su objavili priređivači knjige Međuratno književno stvaralaštvo (1935-1941) i izdanje pesama koje je objavio Mihailo Lalić „preklapa“ se u samo u jednom naslovu: Reportaža iz Beograda 1939 godine.

Ipak, u Napomeni na kraju izdanja zbirke Staze slobode (1948) pisac naglašava: „Pjesme prva tri ciklusa ove zbirke pisane su između 1936. i 1940. godine i neke od njih su objavljene u „Studentu“, „Zeti“, „Mladoj kulturi“, „Životu i radu“ i „Našoj stvarnosti“, dok se veći broj njih sada prvi put objavljuje.“[10]

Mihailo Lalić u Matici srpskoj i Biblioteci Matice srpske

Prema informacijama koje pruža elektronski katalog Biblioteke Matice srpske, ime i prezimena pisca Hajke javlja se 490 puta. Podaci na osnovu pretraživanja prema književnim rodovima i vrstama pokazuju da su romani Mihaila Lalića prevedeni na sve jezike kojima se govorilo u bivšoj Jugoslaviji, ali i van njenih nekadašnjih granica. O pripovetkama Mihaila Lalića pisali su, između ostalih, Aleksandar Tišma i Borislav Mihajlović Mihiz. O pesmama Selo u dolini, Mojkovac i mnogim drugim zapise ostaviše Krsto Pižurica[11]i priređivači knjige Međuratno književno stvaralaštvo Mihaila Lalića (1935-1941).

Nekadašnje Izdavačko preduzeće Matice srpske objavilo je tri naslova sa potpisom Mihaila Lalića. Kratka proza Na mjesečini izašla je 1956. godine, roman Zlo proljeće je objavljeno kao 86. knjiga znamenite edicije „Srpska književnost u sto knjiga“ (1964), a najpoznatiji roman Mihaila Lalića Lelejska Gora kao 91. knjiga iste kolekcije (zajedničko izdanje Matice srpske i Srpske književne zadruge iz Beograda). U godini jubileja, sto godina od rođenja Mihaila Lalića (1914-1992), Lidija Tomić je za Izdavački centar Matice srpske iz Novog Sada priredila izbor iz Lalićevog stvaralaštva (uvršteni romani Lelejska Gora i Ratna sreća). Knjiga je objavljena kao knj. 68 u Antologijskoj ediciji „Deset vekova srpske književnosti“…

U Letopisu Matice srpske književni rad Mihaila Lalića praćen je od 1940. godine kada je tu objavljena pesma Urlanov most. Sedamdeset i četiri godine kasnije, priređivači knjige Međuratno književno stvaralaštvo (1935-1941) objavili su pesmu Mihaila Lalića koja počinju stihovima „Slap vode modre/međ stijenjem…“ U Letopisu Matice srpske pisano je o svim fazama stvaralaštva autora Lelejske Gore, a o romanima Svadba, Hajka, Ratna sreća, Gledajući dolje na drumove, Tamara pisali su Miloš Bandić, Zoran Gavrilović, Pavle Zorić. O zbirkama pripovedaka autora Prelaznog perioda izjasnili su se Radojica Tautović i piščev prezimenjak,  pesnik Ivan V. Lalić. „Srbske letopisi“ objavljuje tekstove tumačenja „Lalićevog sveta“ koje decenijama ispisuju Radomir V. Ivanović i Branko Popović. Pre svih, Mihailo Lalić, sâm samcit, stiče poverenje uredništva Letopisa Matice srpske u kojem objavljuje priče Prvi snijeg (1951), Šuma (1965) i odlomke iz romana Dokle gora zazeleni (1982).

 


[10] M. L.: Napomena, u: Mihailo Lalić, Staze slobode, Cetinje, Narodna knjiga, str. [85].

[11] Krsto Pižurica, Pjesme, Podgorica, Kulturno-prosvjetna zajednica, 2000.

Comments (3)

Tags: , , , , , , , , , ,

Andre Malro – uzoran primer ministra i reformatora kulture

Posted on 06 December 2014 by heroji

 Siniša I. Kovačević

    Andre Malro – uzoran primer ministra i reformatora kulture

 

Povodom 60. godišnjice objavljivanja „Imaginarnog muzeja“ („Le Musée imaginaire“, 1954), u Francuskoj se i ove godine nastavljaju programi u znak sećanja na Andrea Malroa (1901-1976), pisca, teoretičara umetnosti, čuvenog ministra kulture, ali i buntovnika, revolucionara koji je u mlađim danima neposredno učestvovao u burnim zbivanjima svoga vremena.

Jubilej povodom objavljivanja Malroovog čuvenog dela, ne prati pompa kao 1996. kada su povodom 20. godišnjice smrti zemni ostaci velikana preneti u Panteon. Tako se jedan od najznamenitijih i najkontroverznijih svedoka 20. veka pridružio besmrtnicima koji počivaju pod kupolom ovog monumentalnog zdanja, u neposrednoj blizini drevne Sorbone.

Malro je bio Parižanin po rođenju, međutim, on je i simbolično, jednako kao i stvarno, bio pravi izdanak francuske prestonice, tog centra duha i svih manifestacija duha, grada u kojem se „kafane i knjižare dodiruju“. Nakon što je maturirao u jednoj od slavnijih pariskih gimnazija, Malro se bavi izučavanjem dalekoistočnih jezika i kultura. U to vreme počeo je da se druži sa već istaknutim figurama francuske umetničke scene – Pablom Pikasom, Andre Židom, Maksom Žakobom. Upravo na njihov podsticaj počinje da piše, tako da već kao devetnaestogodišnjak objavljuje prvi esej pod nazivom „O kubističkoj poeziji“.

Od čega je živeo ? Od knjiga. Govorilo se da je kod bukinista, na kejovima Sene, pronalazio retka bibliofilska izdanja i preprodavao ih specijalizovanim knjižarama. U godinama siromaštva, posle Prvog svetskog rata, luksuz i umetnost su na ceni. Tako i mladi Malro, „stručnjak za istočne civilizacije“, dolazi na ideju da otputuje u Kambodžu i spase od zaborava i propadanja skulpture sa jednog budističkog hrama. Kada je postao sumnjiv vlastima i dospeo u zatvor, iz Pariza stiže peticija kojom se zahteva neizostavno oslobađanje „buduće nade francuske književnosti“. Među potpisnicima su Breton, Žid, braća Galimar i drugi.

Ovom epizodom otvara se avanturistička storija krcata podvizima i preokretima, podržana moralno-političkim stavovima i protkana solidnom armaturom literarnog dela. Na gotovo svim putovanjima po Dalekom istoku Malro ima problema sa kolonijalnim vlastima. Poznato je njegovo pomaganje kineske revolucije, naročito nastojanja da se iz Šangaja proteraju japanski i zapadni kapitalisti. Hitlerov dolazak na vlast, na početku nije previše uzdrmao evropsku intelektualnu elitu. Malro je, međutim, bio izuzetak i na nacizam je upozoravao još 1935. u svom delu „Vreme prezira“. Aktivno učestvuje u borbi španskih republikanaca, delujući kao pilot i komandant internacionalne eskadrile „Espanja“.

Tokom Drugog svetskog rata uključuje se u borbu protiv nacista, najpre kao običan vojnik a kasnije kao komandant brigade Alzas-Loren. Kada je već ovenčan dvostrukom slavom – velikog pisca i ratnog heroja, upoznaje generala De Gola. Bio je to izuzetno važan susret jer će Malro do kraja života ostati njegov odani prijatelj, saradnik i poštovalac.

U privremenoj vladi (1945-1946) on je bio ministar informisanja, a kasnije je punih deset godina (1959-1969) bio ministar kulture. Malro je postao etalon prema kojem će se ubuduće meriti uspešnost svih kojima je poveren ovaj značajan državni resor. Izuzev njega, danas se pominju samo dve velike ličnosti koje su bile na čelu svojih Ministarstava kulture – Horhe Semprun (španski pisac, ministar u vladi Felipea Gonzaleza) i Melina Merkuri.

Malro,_prednji_korični_li st

            Malroa je privlačio fenomen umetnosti. U delima „Imaginarni muzej“ i „Umetničko stvaranje“ iznosi svoja razmišljanja o različitim vidovima ljudske kreativnosti. Njegov program obuhvatio je sprovođenje utvrđenih zadataka u okviru radija, televizije, pozorišta i svih drugih ustanova od kulturnog značaja za zemlju. Malroovo ministrovanje zapamćeno je najviše po zalaganju za obnovu spomenika arhitekture, promovisanju moderne umetnosti i otvaranju svojevrsnih centara kulture po celoj Francuskoj.

Kada je general De Gol 1959. bio izabran za predsednika Republike, dobio je u nasleđe zemlju u vrlo teškom stanju. Prestonica Pariz, nekada sjajna i blistava metropola iz epohe bel epoka nalazila se u žalosnom stanju. Grad je bio prljav, zapušten, siv, sa spomenicima i javnim zgradama oštećenim zubom vremena, dugog trajanja, vlažne klime i opšte nebrige. Sa fasada crkve Notr Dam otpadali su čitavi delovi dekorativnih elemenata. Ništa bolje stanje nije bilo ni sa opštom arhitekturom svih ostalih pariskih zgrada.

Malro je imao potpunu slobodu da politiku na polju opšte kulture i obnove Pariza sprovede u delo. Obrazovao je stručni umetnički savet koji je bio sastavljen od najpozvanijih intelektualaca, umetnika, arhitekata i istoričara umetnosti, restauratora, novinara. Tako su, zahvaljujući predsedniku De Golu i njegovom ministru kulture Malrou, Francuska i Pariz doživeli pravi preporod. Francuska je postala vodeća zemlja Evrope, a obnovoljeni Pariz evropska prestonica izuzetne kulturne ponude.

Grandiozan u svemu čega se poduhvati, Malro je paralelno radio na afirmaciji svojih prijatelja umetnika i na omasovljenju likovne kulture. Šagal, Brak, Mason, Pikaso, Đakometi dobijaju narudžbine finansirane iz državne kase, a Baltus postaje direktor Vile Mediči u Rimu. Malro je pokrenuo mnoge projekte restauracije dela, a predano je radio i na inostranoj prezentaciji čuvenih dela iz francuskih muzeja (omogućio je da „Mona Liza“ bude izložena u Vašingtonu, a „Miloska Venera“ u Tokiju i Kjotu).

Organizovanje izložbe „Umetnost na tlu Jugoslavije“ 1950. godine u Parizu, u velikoj meri delo je Andrea Malroa kao ministra kulture. Po izboru profesora Svetozara Radojčića (mada je za „vođu“ postavke imenovan Miroslav Krleža), u Muzeju francuskih spomenika u Palati Šajo, predstavljena je naša srednjovekovna umetnost. Izražavajući neskriveno oduševljenje freskama Sopoćana, Malro će tom prilikom izjaviti „da uzvišenijeg i lepšeg slikarstva Evropa nije imala u periodu pre Đota.“

Nepresušne energije, Malro se oglašava i učestvuje u akcijama povodom očuvanja spomeničke baštine širom sveta. Opština Cetinje je 1968. donela odluku o podizanju mauzoleja na Lovćenu prema Meštrovićevom projektu. Reagujući na ovaj birokratski akt, istoričar umetnosti Lazar Trifunović inicirao je javnu polemiku, objavivši 1969. vrlo provokativan tekst o „asirsko-vavilonskom rešenju“ čuvenog jugoslovenskog vajara. Strana štampa pažljivo je pratila ovaj događaj, a podršku očuvanju kapele na Lovćenu dali su i Andre Malro, Gabrijel Marsel, Žan Kasu i drugi stručnjaci i umetnici svetskog glasa.

Kada je Sorbona uputila apel francuskim piscima i intelektualcima da daju lični doprinos bogaćenju fondova Narodne biblioteke Srbije, razorene u nemačkom bombardovanju Srbije, Malro se odazvao tako što je biblioteci poslao rukopis svoje knjige „Glava od vulkanskog stakla“ (objavljena 1974. i posvećena Pikasu).

Ustanik protiv kolonijalnog ropstva, zapovednik internacionalne eskadrile u Španskom građanskom ratu, pukovnik u Pokretu otpora, prvi ministar za kulturu Pete republike, pisac „Nade“, „Ljudske sudbine“ i „Antimemoara“, ostavio je za sobom dubok trag. Preminuo je 23. novembra 1976. godine. Dve decenije kasnije njegovi posmtni ostaci preneti su pod krov zdanja u kojem počivaju Volter, Mirabo, Ruso, Mara, Viktor Igo, Emil Zola i drugi francuski i svetski velikani.

De Golovi i Malroovi naslednici nastavili su trasiranim putem. Svaki sledeći predsednik imao je uglednog ministra kulture, i svaki je ostavio novi spomenik ili arhitektonsko zdanje. Posle Malroa, veliki trag u resoru kulture ostavili su Žak Lang, Žak Tubon, Filip Dust-Blazi. Istovremeno, svaki od predsednika obeležio je svoj mandat nekom od monumentalnih građevina. Žorž Pompidu je podigao Kulturni centar Bobur, Žiskar d’Esten je u adaptiranoj želežničkoj stanici otvorio Muzej Orsej. Predsednik Miteran izgradio je novu operu na Bastilji i veliku piramidu u dvorištu Luvra.

Slavoluk čoveku, posvećen francuskoj prestonici za treći milenujum i velika Nacionalna biblioteka ostali su kao spomenici Miteranovog drugog mandata. Širak je otvorio most Mijo kao i Muzej Branli, čuveno delo Žana Nuvela. Za vreme Sarkozija, Francuska je dobila Dom arhitekture u Parizu. Posle ceremonije otvaranja predsednik je u Jelisejskoj palati ugostio šesnaest „krunisanih glava“ današnje arhitekture – Ričarda Rodžersa, Zahu Hadid, Rema Kolhasa, Toma Mejna i druge.

Dobra pouka kako civilizovani narodi i uređene zemlje cene svoju kulturu i brižljivo biraju ličnosti ministara koji rukovode ovom oblašću.

Comments (6)