Archive | March, 2015

Tags: , , , , , , ,

Milena Pavlović Barilli

Posted on 28 March 2015 by heroji

Jelica Milojković

Milena Pavlović Barilli

(Požarevac, 1909-New York, 1945)

 

Jedinstveno umetničko delo Milene Pavlović Barilli, nesvakidašnja imaginacija kojom odišu njena platna ispunjena poezijom, enigmom i fantastikom, Milenino izuzetno obrazovanje, kosmopolitska širina njenog duha i sposobnost da briljantno poznavanje skrivenog bogatstva mitova, verovanja i legendi utka u svoje poetične vizije, predstavljaju veliki izazov da se uputimo s one strane vidljivog i realnog, da u spletu simboličkih elemenata potražimo tajanstveni smisao Milenine duhovne avanture. Uočljivo je da Milenini simbolički motivi povezuju i usklađuju čak i suprotnosti, omogućuju da pratimo njihov tok, njihove višestruke aspekte i dajemo njihova moguća tumačenja. U tim tumačenjima često se mora polaziti od više skupina koje čine vezu između pojedinih pojmova koje moramo tražiti u različitim pravcima. Ona je drugačija za svaki sadržaj, za svaku skupinu i u dosta slučajeva za svaku fazu njihovog razvoja.

Milena Pavlovic Barilli

U pokušaju da dodirnemo nepoznato i uđemo u vezu koju u okviru uobičajenog načina razmišljanja i primanja vizuelne strane i plasitičkih vrednosti slike teško možemo prepoznati, ući ćemo u područje simboličkih motiva umetničkog dela Milene Pavlović Barilli. Pažljivo ispitujući nepoznato, prateći ga u njegovim hronološkim i tipološkim promenama, pokušaćemo da otkrijemo svet Milenine mašte i snova i sagledamo smisao njene duhovne avanture.

U ovom informativnom tekstu zadržaćemo se samo na kratkim ikonografskim i likovnim naznakama Mileninog umetničkog dela, neophodnim za razumevanje jednog složenog umetničkog procesa, a samim tim i za praćenje i prihvatanje same izložbe.

U težnji za razrešenjem zagonetnog i dugo godina gotovo nerešivog punog pretpostavki gde je i kako započelo Milenino magično slikarstvo, logično je krenuti od 1931. godine, kao donje granice pojave simbola u Mileninom delu.

Naime, posle diplomiranja na Kraljevskoj umetničkoj školi u Beogradu, 1926, kratkog akademskog školovanja u Minhenu (1927-1928) i prvog samostalnog predstavljanja likovnoj publici u Beogradu 1928. godine, Milena je napustila Jugoslaviju i svoju umetničku karijeru nastavila na Zapadu.

U Španiji, u kojoj je boravila od marta do juna 1930. godine, suočila se sa jednom drugačijom kulturom, čarobnom i bizarnom u isto vreme koja je u njoj pokrenula dugo skrivane impulse i potakla je da potraži sopstveni put. Naporan rad u napregnutom traženju sopstvenog glasa i identiteta, Milena je nastavila i narednih godinu i po dana u Londonu u kome je nastalo nekoliko tempera bledih boja i tamnog grafizma sa motivima londonskih ulica i fasada.

Pretposlednjeg februarskog dana 1931. godine u londonskoj Bloomsbury Gallery otvorena je samostalna izložba Milene Pavlović Barillikojoj je to bilo prvo predstavljanje likovnojn publici i kritici po odlasku iz Jugoslavije. Dela izložena u Londonu iskazala su svu raznovrsnosti, nesvakidašnju maštovitost i suptilnost u izvođenju kompozicija sa orijentalnim motivima, zanatsku korektnost u postavci kompozicije i savladavanju likovne tehnike.

U kasnu jesen 1931. godine dok su prve hladne kiše kvasile pariske bulevare i avenije u grad svetlosti je posle višemesečnog boravka u Londonu pristigla mlada umetnica Milena Pavlović Barilli. Svoje utočište potražila je na Montparnassu-u koji će od tada skoro čitavu jednu deceniju biti njen drugi dom. Odvažno i sa samopouzdanjem koje su joj ulivale povoljne kritike iz Beograda i Londona, svojom visokom kulturom, kosmopolitskom širinom duha, vrsnim poznavanjem nekoliko svetskih jezika i iskustvom velikog putnika koji je već prokrstario pola Evrope, Milena je ušla u krug poznatih intelektualaca, umetnika i književnika. .

U Parizu je Milenina umetnost doživela preporod otkrivši nov, poetsko-fantastičan svet. U periodu od samo nekoliko meseci ona je maglo i odlučno ušla u područje irealnog i magičnog, stvarajući jednu složenu priču, jednu neobičnu i duboko ličnu ispovest.

Milenin prvi nastup na pariskoj umetničkoj sceni, aprila 1932. u galeriji Jeune Europe toplo su dočekali i novinari i kritika.

Vembli Bald, pariski dopisnik Chicago Daily Tribune, , više no slikama bio je impresioniran Milenom koja je „podsećala na neke persijske minijature i bila lepša nego njene slike. Njene oči su vrlo krupne… a ima prijatno, neusiljeno držanje… Ona je dobar slikar. Njeni radovi su živahni i maštoviti.“[1]

Milena Pavlovic Barilli 4

Jedan italijanski kritičar[2] u svom tekstu konstatuje da je Milena „odmah stekla popularnost na internacionalnom umetničkom polju u Parizu“, a da njeni radovi „dvadesetak ulja i tempera potvrđuju solidne kvalitete umetnika, jednu divnu i izuzetnu senzibilnost, jednu smelu i modernu tehniku („una fine senzibilita scevra, tuttavia, da abbandoni o da sentimentalismi, una tecnica audace moderna…“). Kritičar zapaža Milenin Autoportret u kome ona „naglašava oblik očiju, ovalan oblik lica, tople tonove kože, tako da izgleda kao ličnost divljih oblika koju, iskreno rečeno ne poznajemo“. Autor teksta pominje i sliku Anđeo bez vere koju opisuje kao „figuru žene koja se prepolovljuje i u kojoj se ženska nežnost ogleda više u osećanju za kožu“, kao i tempere Cirkus, Persijska pijaca i Borba Indijanacailustrativno-dekorativnog karaktera, stilizovanih tananih figura, dobro harmonizovanih tonova koji sasvim pristaju predmetima“.

Gradeći odlučno svoj potpuno definisani izraz Milena se u ovom periodu definitivno oslobađa svega što bi moglo da izazove čak i asocijaciju na školu i njene šablone, upuštajući se hrabro u sudare fantastičkog i realnog u jednom svetu ispunjenom arhitektonskim elementima, pramenovima magle, titrajima vode, svetu internacionalnog načina izražavanja, „presvučenog jednim pikasovskim stilom“.

Milena Pavlovic Barilli 3

To magično i onostrano definitivno će se uobličiti tokom letnjih meseci 1932. u Italiji, da bi sredinom oktobra iste godine, otvarajući rimsku umetničku sezonu Milenina izložba u Galleria d’Arte di Roma bila ocenjena kao događaj koji je usijao pera nauglednijih kritičara gradova na Tibru i Seni i doprineo da njeno ime odjednom uzleti i rasprši se po evropskim novinama. Italija, Milenina druga domovina dočekala ju je raširenih ruku. Otvaranju izložbe u Galleria d’Arte di Roma prisustvovala su najpoznatija imena iz sveta umetnosti, političari, ljudi iz visokog društva, stranci, novinari, 38 slika i desetak crteža danima su ushićivali publiku i preokupirali kritičare različitih ukusa. Opširni tekstovi uz povoljne kritike najeminentnijih italijanskih likovnih kritičara, književnika i slikara, uz reprodukcije izloženih radova zasipali su italijansku štampu, ukazujući na Milenino slikarstvo kao na slučaj za sebe, prepoznajući u njoj slikara o kojem će se tek govoriti.

Pola godine po otvaranju izložbe u Rimu, Milena se 15. aprila 1933. godine sa desetak svojih enigmatskih slika nastalih tokom nekoliko zadnjih meseci kao i jednom serijom izvanrednih nadrealističkih crteža predstavila firentinskoj publici u Sala d’Arte deLa Nazione“. Krajem 1934. godine ona dobija poziv za učešće na II Quadriennale d’Arte Nazionale i odmah potom, zbog priprema odlazi za Rim.

Milenino predstavljanje na izložbi Kvadrijenala otvorenoj 4. februara 1935. godine donelo joj je pokroviteljstvo mnogih visokih i uticajnih ličnosti italijanske vlade, dok o njoj sa divljenjem i poštovanjem pišu i govore Emilio Čeki, Paolo Riči, Mikele Bjankale, Renato Gutuzo, Viđilia d’Armi.

Milenino prisustvo u italijanskoj prestonici utisnuto je i u njenoj pesničkoj biografiji. Naime 30. decembra 1934. godine italijansko časopis Quadrivio prvi put je objavio pet Mileninih pesama uz kraći uvodni komentar u kome je predstavlja kao kćer Bruna Barilli-ja „e nota come valente pittrice, ma e anche una poetesa erdita e geniale…“

Period koji hronološki obuhvata interval od leta 1935. do maja 1937. godine u umetničkom opusu Milene Pavlović Barilli obeležen je delima čije likovne i ikonografske osobenosti označavaju prelaz ka „metafdizičkom“, odnosno „renesansnom“ obrascu. Najveći broj ovih radova bio je izložen na Mileninoj samostalnoj izložbi održanoj u Galleria della Cometa, od 25. aprila do 4. maja 1937. godine.

Suptilni proces nastajanja, potom složena geneza i transformacija osnovne ideje koja je prožimala dela pripremana za izložbu u Galleria della Cometa na likovnom planu su rezultatirali novom formulacijom kompozicije, učvršćivanjem plastičkih vrednosti slike, preobraženjem linije i boje, snažnim, produbljenim sukobima svetlo-tamnog, dok su ikonografske promene najuočljivije u predmetnom sloju, odnosno tematskoj strukturi slike.

Svoj put u magično i onirično Milena nastavlja složenim enigmatskim kompozicijama čiji ikonografski sadržaj ispunjavaju ženski portreti i figure dopunjene parafrazama ilim kopijama antičkih likova. Između velova i zavesa ili kroz oblake magle i dima, kreću se u zvezdanim noćima antički bogovi i teroji, pesnici i mojre, dok se iz slike u sliku ponavlja lik mlade žene krupnih melanholičnih očiju orijentalno-mediteranske fizionomije.

Milena Pavlovic Barilli 1

Metaforika u ovim slikama sada je već dobila složenije i dublje tokove dok alegorične predstave i prilično sređen registar simbola koji u složenim kombinacijama određuju uvek  novu temu, učestvuju u definisanju sižea veoma komplikovane i po nekad teško razumljive strukture koja svoju osnovu svakako ima i u podsvesti.

Milenina druga samostalna izložba u Parizu, na Jelisejskim Poljima, u galeriji Quatre Chemins, aprila 1938. godine izazvala je pravu senzaciju i polemiku kod likovne publike ali je takođe privukla pažnju i dobila briljantne ocene oštrih i probirljivih kritičara i hroničara – Bretona, Koktoa, Đorđa de Kirika, Lota, de Pizisa, Valerija. Istog meseca Milena u Galerie Billiet učestvuje na izložbi grupe novih nadrealista (L’exposition de novelle surrJasme) sa kojom će izlagati i marta naredne godine u Galeria Pittoresque. Sa ove izložbe Muzej Jeu de Paume otkupio je od Milene sliku Devojka u sobi 1938. Pred odlazak za Ameriku Milena, zajedno sa jugoslovenskim umetnicima koji su živeli i radili u Parizu, učestvuje na kolektivnoj izložbi u Galerie Bernheim Jeune koja je potom preneta u Hag.

Posle briljantnih uspeha u Evropi Milena Pavlović Barilli napušta stari kontinent u samo predvečerje II svetskog rata. Svoju umetničku karijeru nastavlja u Americi gde veoma brzo stiče izuzetnu afirmaciju. Bizaran svet Mileninog carstva snova satkan od oblaka velova, mesečeve svetlosti, rasutih kolosa, magle i dima, morskih pučina i prozračnog nebeskog plavetnila, nastaviće da egzistira u njenom delu i dalje, kako u izvornim, tako i u modifikovanim oblicima, u novim raznovrsnim kombinacijama.

Milenine izložbe u Njujorku i Vašingtonu 1940. i 1943. godine zaokupljaju pažnju istaknutih kritičara i galerista koji o njenoj umetnosti govore kao o ogromnom polju uspomena i prefinjene usamljenosti prožete beskrajnom nostalgijom i arhitekturom sanjarenja. I dok su joj izložbe dale samo teoretske rezultate, primenjena umetnost obezbedila je Mileni egzistenciju. Ilustrujući najpoznatije američke modne žurnale, časopise za unutrašnju i spoljnu arhitekturu, kreirajući kostime za baletske predstave, Milena je ostvarila veliki broj veoma uspelih kreacija koje odišu nežnošću i delikatnošću izrade, svežinom boja i bogatstvom detalja.

U američki modni dizajn Milena je unela i atmosferu rane italijanske renesanse čiju poetičnost prepliće sa rekvizitima svakidašnjeg, često mondenskog načina života zbog čega su njene ilustracije bile veoma zapažene i tražene, a sama Milena je ubrajana u red umetnika koji su dali značajan doprinos vizueenoj privlačnosti američkih modnih časopisa.

Izložbom Milene Pavlović Barilli želeli smo da predstavimo jedan mali, no izuzetno značajan deo nacionalne kulturne baštine čiji značaj prevazilazi granice Srbije.

Ova dela su prekrasna i dragocena ostvarenja jedne izuzetne i svestrane umetničke ličnosti raskošnog talenta koja je poput meteora  zasjala na nebu naše umetnosti darujući joj jedan svet njoj dotle nepoznat: svet tajanstvenih snoviđenja i fantazmagorija, treperavih slutnji i strepnji, pretočenih u jezik slikarstva i poezije.

 

 


[1] Wambly Bald, LA VIE DE BOHEME, CHICAGO DAILY TRIBUNE, May, 3 1932

 

[2]  La mostra Milena alla „leune Europe“, La nouva Italia, Paris, 12 maggio, 1932.

 

Izložbeni katalog Milena Pavlović Barilli izdat je povodom izložbe održane u Gradskom muzeju u Vršcu 2008. godine. Izložbeni katalog čuva se u Likovno-grafičkoj zbirci Biblioteke Matice srpske pod signaturom Ук II 9940.

Comments (5)

Tags: , , , , , , , ,

Solaris — Baš–Čelik

Posted on 22 March 2015 by heroji

Slobodan Škerović

Solaris — Baš–Čelik

1.

U Stanislava Lema postoji užasni otpor, mržnja na „čovečno“. To je zbog toga što sagledava svu glupost ljudskog roda, koja je u njegovim delima sakrivena radnim mantilom naučnika, pretpostavljenog proponenta analitičkog poimanja sveta. Upravo se na ovu pretpostavku Lem i okomio, svom silinom „nepojmljivog“ u i oko nas, s početka vremena i s kraja vremena, sveprožimajućeg, pojavnog u mnogim obličjima[1] — koje ne dozvoljava da glupost oformi svoj savršeni sklad i tako se samopotvrdi.

Pre svega, ono što nervira pisca jeste iskazana namera „da se spoznaje“, pri čemu ostaje sumnja u istinsku motivaciju skrivenu iza ispoljene „namere“. Jer ta namera je samo jedna projekcija, koja odbija da to prizna. Sila, koja predstavlja spoznaju, ne dopušta joj da se ostvari u samougodnosti. Ovo je kod Lema dovedeno do pucanja i eksplozije (ima u Glasu Gospodara jedna naprava — treks — koja eksplodira na daljinu).[2]

Evo odlomka iz Glasa Gospodara[3], što dobro ilustruje način, umetničko oblikovanje, na koji Lem iskazuje svoje viđenje naučnog establišmenta kojeg, naravno, čine — ljudi (takvi kakvi su).

Protero je spljoštio grumenčić Žabokrečine između staklenih ploča, a kad bi sloj postao monomolekularan, na celoj površini bi se pokretala reakcija raspada, pri čemu je u većim ‘dozama’ aparatura (njen stari, prethodni model) bivala uništena. Ali odnekud niko na to nije obraćao pažnju: u laboratoriji je vladala takva buka, kao da je to bila neka oružarnica koja ispituje eksplozivne materijale. Donald, kad sam ga upitao, reče mi, čak bez osmeha, da njegovi ljudi istražuju razilaženje balističkog talasa u Žabokrečini – takvu im je izmislio temu, i tom kanonadom je uspešno maskirao svoja rovarenja.

Ili, odlomak iz Solarisa[4]:

„Morao bi znati da se nauka bavi samo tim kako se nešto dešava a ne zašto se nešto dešava. Kako? Pa eto, počelo je osam ili devet dana nakon onog rendgenskog eksperimenta. Možda je okean odgovorio na zračenje nekim drugim zračenjem, možda nam je sondirao naše mozgove i izvukao iz njih neka psihička učahurenja.“

„Učahurenja?“

To poče da me zanima.

„Pa da, procese otrgnute od ostalih delova, zatvorene u sebe, ugušene, zazidane, neka zapaljiva žarišta pamćenja. Poneo se prema njima kao prema receptu, kao prema konstrukcionom planu… znaš valjda koliko međusobno liče jedan na drugi kristali hromozoma i onih nukleinskih jedinjenja cerebrozida, koja predstavljaju supstrat procesa pamćenja… Jer nasledna plazma je plazma ‘koja pamti’. Znači, izvadio je to iz nas, pobeležio, a posle, znaš šta je bilo posle. A zašto je to učinjeno? Tja! U svakom slučaju ne zato da bi nas uništilo. To bi mu bilo mnogo lakše. Uopšte – pri takvoj tehnološkoj slobodi – mogao je u stvari sve, na primer da nam svima podmetne dvojnike.“

2.

Jedan od razloga zbog kojih sam se opredelio za naslov s Baš–Čelikom, jeste i Lemova opsednutost — čelikom, moćnim i veoma bučnim mašinama, raketama — sva monumentalnost vremena prvih pokušaja čoveka da se vine u kosmos, nalazi se u njegovim knjigama. Ona je dekor moći nauke upregnute u kola tehnološkog bubrenja koje će već za koju deceniju načiniti skok od čelika i diodnih lampi do tranzistora, štampanih kola i kompozitnih materijala, genetskog preoblikovanja, kiber–realnosti i ko zna čega još.

Priča o Baš–Čeliku je o odnosu prema principu raspadanja, principu razlikovanja, principu prostora i vremena, principu refleksije, itd. — jednom reči aporije: života, napredovanja, preoblikovanja, propadanja, neodrživosti — filozofska tema obrađena u bajkovitom maniru. Ima i sličnosti s pričom „Tamni vilajet“ u kojoj se iskazuje princip: Ako uzmeš — kajaćeš se, ako ne uzmeš — kajaćeš se. Ovde se sve svodi na odnos. U čoveku postoji nešto što ga uništava, koči, zaustavlja. To je emocija/ideja — kajanje. Ukoliko nahraniš i napojiš čudovište — kajaćeš se, jer će te čudovište proždrati. Ukoliko ga ne nahraniš i ne napojiš — kajaćeš se, jer nisi iskusio to što ti se ponudilo.

Jedno drugo jede i hrani se, zapravo — sobom. Zmija koja guta svoj rep, Jin i Jang isprepleteni, Majka–i–Dete, krst, ankh, večito preoblikovanje kojem je suprotstavljena ideja konačnog, apsolutnog poretka (shvaćenog kao nepromenljivog). To je mit ili skaska o Sizifu. Naravno, rešenje problema je u odustajanju, ali je odustajanje moguće jedino nakon zgrešenja! Jer pre toga, nedostatak iskustva je ono što odlučno gura u propast, u greh/gnev uskraćenosti.

3.

Solaris je svet nerastumačenih pojava. Mogli bismo filozofirati i reći da Solaris jeste svet nerastumačivih pojava, ali time bismo ubili nadu. Psiholog Kris Kelvin čeličnom raketom doleće u čeličnu stanicu što lebdi nad planetom–živim–okeanom i u teškom skafandru, hodajući izlizanim linoleumom, ukoračuje u nered, tamo gde bi trebalo da vlada poredak sistematičnosti. U stanici su samo dva živa čoveka, i jedan mrtvac, njegov poznanik Gibarijan, koji se samoubio. Sada Kris mora da uđe u modus islednika i pronađe uzrok ovakvog stanja. Kopa po arhivi solaristike ne bi li pronašao ma kakav trag, a istovremeno mora da se suoči s pojavama čiju vrstu stvarnosti ne može da odgonetne. Dakako, ovo nesporazumevanje jeste suština odnosa između ljudi i Solarisa, koji im se javlja i u ljudskom obliku, začinjenim snažnim, nerazrešenim i duboko potisnutim afekcijama.

Neposredno suočavanje s radom ideja, koje zapravo vladaju ljudima, nametnuto od strane planete, a moguće i od dva sunca oko i između kojih ova kruži, i to na neprirodni, veoma inteligentni način, dovodi likove do očaja. Prvi je nagon da se silom dođe do rešenja.

U Kelvinovom slučaju, pod uticajem planete, materijalizuje se njegova pokojna žena, Hari (ili Heri – Harey, u engleskoj verziji Reja), koja je izvršila samoubistvo nakon svađe i nesporazuma, što Kelvin sebi nikako ne može da oprosti. Hari je likom potpuno ista, ali joj je svest zamućena, nesposobna je da u sebi pronađe sećanja, istoriju, svoju placentu. Zbog toga, neraskidivo je vezana za Kelvina. Izgleda kao da je Solaris iz njega prosto izvukao sećanje na nju, no da li je baš tako?

Kelvin, naravno, prvo pokuša da je se otarasi, tj. ubije. Strpa je u raketu i lansira u orbitu planete. Pri tome mora da sluša užasne, neljudske krike i hropac svoje voljene Hari, koji dopiru iz zvučnika. Ali, hajde, pregura to. Sledeće buđenje donosi iznenađenje, možda i olakšanje. Ona je opet kraj njega. Kao da ju je Solaris iz njegovog sna ponovo materijalizovao. Hari se pojavljuje dok je njemu isključena svest. Izgleda da je isti slučaj i s ostalom dvojicom stanovnika stanice — i oni su prošli kroz iste faze: ubistvo, prilagođavanje, grozničavo domišljanje kako da se prevlada neprijatnost.

4.

Lem obilato koristi mastilo i papir da opiše neverovatne planetarne pojave koje zapravo ništa ne govore. Nakon stotinu godina i hiljada ispisanih knjiga i studija, nije se odmaklo ni pedalj u razumevanju Solarisa. Ono što je spolja, empirijsko, nagomilava se ali uzalud — sada je valjda već jasno da mora doći do pokajanja. S druge strane, ono što se duboko zakopava u sebe, psihološko, takođe je nerazjašnjeno. Planeta–živi–okean je čisto ogledalo ljudskosti — u kojem ljudi ne žele da se vide kao ono što jesu.

Sami sebi nepoznati.

SOLARIS-Stanislav-Lem

5.

Solaris, međutim, vrši nasilje nad ljudima i tera ih da se suoče sa sobom. Kelvin dolazi do zaključka da ipak postoji Bog, ali kakav — Bog ograničen u svome sveznanju i svemoći, koji greši u predviđanju budućnosti svojih dela, koga tok pojava koje je sam izazvao može da dovede do straha. To je Bog… bogaljast, koji uvek želi više no što može, i koji nije odmah toga svestan. Koji je konstruisao časovnike, ali ne i vreme koje ti časovnici mere. Koji je stvorio organizme ili mehanizme što služe određenim ciljevima, ali oni su prerasli te ciljeve i izdali ih. I koji je stvorio beskrajnost koja je, srazmerno sa njegovom snagom kakva je trebalo da bude, postala mera njegovog bezgraničnog poraza.[5] Ali Kelvin ne misli na Okean, jer on je anahoret, pustinjak kosmosa, a ne njegov Bog — beznadežni usamljenik, samodovoljan u očaju. U ovakvom raspoloženju Lem završava roman, negde na ivici do koje je dosegao i Dostojevski u Besovima.

Suočavanje sa samim sobom pomoću razuma, razume se — vodi u ovakvu vrstu ispraznosti. Razum ne može da porekne svoju pretpostavku, i upravo to je kosmos koji nikako da postane Bog.

Pretpostavka razuma je opažajno iskustvo — empirija, princip razlikovanja.

6.

Iako Stanislav Lem žestoko i grubo stavlja čoveka u mlin, što ostavlja snažni utisak, nije do kraja artikulisao problem (svejedno je to jedno od najsnažnijih dela NF, jer je dobro naciljano). U Solarisu nema ili–ili koje je prisutno u Baš-Čeliku, pojam krivice odnosi se na (moguću) grešku koja je izrodila pogrešan život (Harinu smrt). A Baš-Čelik je upravo život, koji je — nešto loše — pogrešno! Kris Kelvin do samog kraja, iako je izgubio nadu, i dalje ima — očekivanje da će se dogoditi nešto što bi popravilo stvar. To je njegova konačna odluka, da očekuje — još okrutnih čuda.

Solaristi (naučnici) su, dakle, stotinu godina proučavali Solaris. Nisu se pokajali, ali su svejedno samleveni. Jer nisu shvatili. U privatnom životu — isto!

Solaris-okean, sve vreme izbacuje/porađa „mimoide“, koji nešto „mimikuju“, ali šta? To su ogromni sklopovi, složeni, veličanstveni, u stalnoj promeni. Nemaju čvrstog oblika. Teku pred očima kao planine, hramovi, gradovi. Možda su muzika? Materija koja ima samo jedno agregatno stanje — tečno. Čovek ne može od toga da napravi nauku — on stoga nauku stvara sopstvenom mimikom. Ali sadržaj te nauke je nepoznat. I nespoznatljiv. Ili, spoznatljiv — ali tek u nadanju. Ništa ne pomaže ni statističko svođenje pojava, to je zaludni posao bez nade da će se ikada dovršiti i da će se nešto time objasniti.

7.

Pisac je u Solarisu suprotstavio čoveka — planeti. Ono što „krasi“ čoveka jeste nedostatak zapremine da pojmi nešto toliko veliko, veličanstveno. Čovek želi da uspostavi dodir, komunikaciju s planetom koja je „kao“ živa, mada je upravo to ono nepojmljivo. U tome ne uspeva. Stalno se sudara sa sopstvenim problemima, oni su kao bafer–zona između njega i planete. Čovek, stoga, uopšte nema nikakvog posla s planetom. S druge strane, planeta valjda isto to pokušava, pa u blizini ljudi stvara malecne mimoide njima nalik. Ali ljudi ni te malene ne razumeju, doživljavaju ih kao strano telo. Čak i kada pokušaju da ih zavole i da se s njima srode, ono malo nalik ljudskom u njima, iste te mimoide otera u smrt.

8.

Prvi problem koji Kelvin mora da razreši jeste — ludilo. Treba biti siguran da to što se dešava nije proizvod ludila. Da li je svet u kojem se obreo, i on sâm — halucinacija? Sredstvo dokazivanja je matematički metod — taj metod isključuje proizvoljnost iz opažanja. To se smatra dokazom da nije u pitanju ludilo, pošto se svet može matematički objasniti.

Kada se uverio da je svet egzaktno utemeljen, Kelvin dalje nastavlja da se suočava s misterijom uveren da se ona može rasvetliti.

No, bez obzira na naučnu utemeljenost egzistencije, izmenjena svest je i dalje tu i u takvom medijumu mora se tražiti prevrednovanje. Izolovanost stanice u odnosu na ostatak čovečanstva omogućuje da se ludilo makar privremeno prihvati kao stvarnost, dok bi van ovog sistema, iskustvo posade bilo okarakterisano kao psihijatrijski slučaj — o čemu Lem daje uverljiv primer — pripoveda o neobičnom iskustvu pilota Bertona, koji je završio u ludnici jer je njegovo svedočenje bilo „neprihvatljivo“.

Lem zapravo govori o problemu institucionalizovane nauke, pošto je glavni motiv takve nauke opstanak (u smislu konzervativizma). Dakako, istraživači nepoznatog uvek predstavljaju opasnost po etablirane autoritete, jer u igru unose nešto novo, o čemu ovi ne znaju ništa. Zbog toga se autentična iskustva kriju i zaturaju. A ludnica je odlično mesto za to.

9.

Pošto je na ovako lukav, podmukli, slobodno se može reći kurvinski način Lem doveo nauku do samosozercanija, ne čudi što je skrenuo u religiozne vode. Ali nije kao Dostojevski upotrebio postojeći referentni sistem, izbegavši da to bude hrišćanski skup simbola. Simbolima se ništa ne može objasniti. Lemov Bog je odgovoran za sopstveni bezizlaz, jer ga je sam i stvorio. A rešenje se traži u sloganu: kraj života nije i kraj ljubavi. Ovo, uz jednu referencu na Romea i Juliju, čini drugu glavnu temu romana Solaris: Ljubav između muškarca i žene.

Baščelikovski ambis je ono što Stanislav Lem stvara i u taj vrtlog gura čitaoca.

10.

Duboko je uvrežena predrasuda, u kamen urezana, zdravo–za–gotovo uzeta, pretpostavka da je odnos muško–žensko od suštinske važnosti. Ali taj odnos je bez razrešenja u sebi — on se faktički razrešava smrću, no se time ne objašnjava.

I samo ime Heri–Reja (starogrčke majke–boginje) dosta govori, iako Lem ne razglaba neposredno o tome, pa se čini kao da je izbor imena podsvesno slučajan. Zbog toga sada treba načiniti skok i reći: ono što zaista mori Kelvina jeste — žena, žensko, ženski princip koji podrazumeva stabilizovanje, sidrenje života, ali život nikako da se stabilizuje, da postane do kraja poznat i razjašnjen. Sam princip života se dovodi u pitanje, a princip života je u istoriji duboko ukorenjen u subliminalno uslovljavanje čoveka, znan kao — matrijarhat. Vladavina ženskog.

Nema nijedne žene na Lemovom spisku naučnika–solarista. Kod ovih koji borave na stanici, žene se javljaju iz podsvesti (crnkinja koja je nadživela pokojnog Gibarijana), Kelvinova Hari. Žene se ne bave istraživanjima, njih ne zanima da se utapaju u proučavanje beskrajnog morfičkog polja vasione.

Kelvin sve vreme ili laže Hari, prećutkuje nešto, ili kao pokušava da joj objasni, ali ona skoro ništa ne shvata. I sada, kao u stvarnom životu, Hari nema drugog izbora nego da se ubije, da Kelvina oslobodi sebe–noćne–more. Život muško–ženskog principa je neprekidno stanje napetosti koje zahteva iracionalno razrešenje, jer ga logika nikako ne može dovesti do kraja. To što je žensko uvek tu, neodvojivo od muškog — jeste Pakao.

Ali to je Pakao jedino zbog toga što jedna sasvim konkretna sila siluje čoveka, Ideja života (i u obliku života udvoje) koja se nameće (zdravo–za–gotovo, je l’ tako?) ili su nas Geteove velike majke tome naučile, i koju baš niko ne sme da dovede u pitanje. To je večni, besmrtni advertising, samoreklamiranje života (koje ne dopušta sumnju).

11.

Lem jasno stavlja do znanja da su „žene“ od druge vrste materije, one su neutrinske konstrukcije, nisu zasnovane na uobičajenim atomskim vezama, kao što smo „mi“. One samo liče na nas. Praktično su neuništive i jedino propadaju kada nas nema u njihovoj blizini. Ali razdvojiti tu „ženu“ od čoveka, za to je potrebna mašina koja razara neutrine — antimaterijski destabilizator.

Posle uspešne operacije uništavanja neprijatne/bolne materijalizovane (ženske) podsvesti, približava se kraj romana. Pošto je na mestu „podsvesti“ ostala rupa, Lem uvodi ideju Boga u igru, samo da bi zaključio kako je to stanje „očaja“. Njegov Bog nije sposoban da iznađe rešenje:

Spolja sam bio miran, a potajno sam, čak i podsvesno, nešto iščekivao. Šta? Njen povratak? Kako sam mogao? Svako od nas zna da je materijalno biće, podložno zakonima fiziologije i fizike i da snaga svih zajedno uzetih naših osećanja ne može da se bori protiv tih zakona, nego može samo da ih mrzi. Večita vera zaljubljenih i pesnika u snagu ljubavi koja je trajnija od smrti, ono finis vitae sed non amoris (Kraj života nije i kraj ljubavi (lat.) – Prev.) koje nas vekovima proganja – jeste laž. Ali ta laž je samo uzaludna, a ne i smešna. Biti, međutim, časovnik koji meri proticanje vremena, časovnik razbijani i ponovo sastavljani, u čijem mehanizmu kad konstruktor pogura zupčanike počinje zajedno s njihovom prvom kretnjom da ide očaj i ljubav, znati da si mehanizam za izbijanje muke, tim dublje što time postaješ komičniji skup ponavljanja? Ponavljati ljudsku egzistenciju, u redu, ali ponavljati je onako kao što pijanac ponavlja otrcanu melodiju, ubacujući stalno nove novčiće u muzički aparat? [6]

Na kraju reklame ostaje samo ono s kraja bajki: Živeli su dugo i srećno. Trijumf laži.

12.

Lemovo izvrdavanje je odličan metod. Solaris nije Bog, mada veoma podseća na njega. I sam čovek podseća na Boga. Vrzoplet misli, opažanja, iznenadni, neočekivani obrati — to je takođe kvalitet božanske sile.

Drama ostvarenja koje se doživljava kao neostvarenost.

Metak što ga je Lem ispalio, slično onom iz Dalasa, otvara mnogo rana jer njegova putanja i kinetička energija ne podležu zakonima fizike.

Ali se u „njega“ mora verovati, zbog toga što je on — stvarnost, ma kako neverovatna i paradoksalna bila.

A to što smo mi nesrećni — to pripada samo nama, to je naš problem.

 

________________________________________

[1] Pojavnog kao: „Solaris — inteligentna planeta“, „Roj — Nepobedivi“, „Glas Gospodara“, itd.

[2] Treks — transport eksplozije (neologizam iz Glasa Gospodara).

[3] Stanislav Lem „Glas Gospodara“ (1968), Kentaur, Beograd, prevod Petar Vujičić, 1978.

[4] Stanislav Lem „Solaris“ (1961), Kentaur, Beograd, prevod Petar Vujičić, 1988.

[5] Isto.

[6] Isto.

Comments (5)

Tags: ,

Zabela

Posted on 15 March 2015 by heroji

 

Dragoslav Čupić

Zabela

 

Ćelija

Nisam govorio tada da bih bio više, i mnogo više tada odrečen gneva, ne da bih se pretvarao da znam mnogo više, već više da budem, da bih bio samo kao vuk, tada, u zadnjoj klupi, crtajući po klupama nešto potpuno banalno i stisnuto u zglobovima, kao besramni otisak grča u klupu utisnut… Kakav stid! Život, ljubavi, nešto… što čak i ne znam da je bila mladost, dok nisam bio saznao da je to bila moja mladost, dok ti neko ko može biti ti, ali donekle neraspoznatljiv ti, skoro do potpunog neraspoznavanja, ne kaže ono što može biti gore nego kad popiješ tuđ metak, ne izgovori ti ono što uvek nekako dolazi kao zakasnelo saznanje, koje ne može da raščini ni jednu jedinu stavku iz čitavog repertoara vrsnih oskrnavljenja, da ne može ni jedan krvavi zarez na onom devičanskom predelu da izbriše gumicom, i da ga povrati u početno stanje odmerene i tvrde neinertnosti dečaštva, da, On ti kaže, ne suparnik tvoj ili bližnji tvoj brat po krvi ili kamenu, ni drug ni roditelj, On, ne isti čovek obučen u drugu kožu s redom dugmadi na leđima, pa onda kad hoćeš biti ovaj ili onaj, a ti uzmeš malo soli pa na rep tom Đavolu, ili pod sako, pa sad si ovaj ili onaj, već On, baš zato što jesi ti to bio zajedno s njim u istom mesu, i što je na tvoju nosinu paru izdisao kao samu vatru iz besa, vrelinu snažnu kao ugriz čistog alkohola na jeziku, On će ti reći: Pljuni sad! Pljuj, sisu mu jebem! U lice! Znaš li kako samo smrdi seme iz tuđih usta na tvojoj koži? Pljuni ako možeš pljunuti da opoganiš mladost, jednom se to radi ako imaš mene, i ako imaš sebe, onda ćeš znati kako, i umeti znaćeš kako se dečaštvo smešta u inertnost, kad jedna gruba reč pet krivica zahteva, a druga reč drugih deset. Znaćeš, a da ne pitaš nikog kako se to radi, k’o da znanje, k’o malo prljavog pod noktom, što nosio si ga od onda kad si se počešao iza uha u nekoj bezazlenoj igri, nije bilo ništa drugo nego tvoja, samo tvoja, neotuđiva i intimna veština, koju si sa blatom i mlekom posisao, kao kad se siše u slast koštana srž iz raskuvanih kostiju, pa da se onda, kada još nisi znao da je to bila mladost, kada ti niko još nije u usta stavio gorčinu da bi lepše primio metak, srušio si se onda u svoja usta, a najveći je pad kada se čovek razbije o ponor svoga jezika. Kao da nam sam bog sveti oduzima pravo da iskorenimo tugu iz srca… i ne mislim pri tom bog: tri četvrt straha, jedna četvrt nade, nego bog razočaranja, bog stida, i bog uvežbane, čuvene i poslovične negostoljubivosti: učitelj bog, i tvoj kolegijalni razredni bog, i uzvišeni bog nerazumevanja, i bog roditeljstva. Svi oni govorahu… Svi pod jednim nimbusom zaptiveni, kao u objedinjujućoj kući Strašnog suda, razdeljujući među sobom istu škrtost, u istoj trajektoriji s osnovama probitka, štedljivosti i manjkom skrupula potrošačkog subjekta u mikrokosmosu ekonomskih načela. Samo digni pogled, i gde je tu mladost unižena, dve trećine vremena sediš na tvrdim stolicama, čekaš da ti neko gurne komad vetra u leđa, ili šta ti ja znam šta, kao da si mogao verovati da ukoliko ne bi postojala pretpostavka i sam čovek bio bi poništen kao zakonski vlasnik prava na sopstvenu zabludu ili istinu, kao da bi pokret već jednom morao biti prevaziđen u svom nedostižnom dostizavanju, ili bi se strela pomaknula iz nepodnošljivog mirovanja izvan granica svoga paradoksa, i Ahilej bi morao preteći kornjaču, i strela upoznati svoj cilj, ne da bi opovrgli samu pretpostavku kontraargumentom, već da bi je ustoličili i potvrdili na takav način da možete reći svojim govorenjem da Zenon, čovek Zenon, nije postojao jer jeste bio, jednom jeste bio ustoličen u vremenu i prostoru. Bar si toliko verovao. Bio si ubeđen. Zapravo, u prostodušnosti nisi imao ni toliko vere i ubeđenosti koliko bi bilo potrebno čoveku da bi znao da niko, pa čak ni onaj, benevolentan čistom, neprerađenom dečaštvu, nije darovan imunitetom na posledice, a biti ubeđen u nešto znači bar napola ostvariti svoju glupost, sa minimalnim ulaganjima. I onda je on rekao, i onda je ona rekla, oh, kako je samo to divno rekla, a onda se partija čaja završila, i svi su podigli visoko, visoko svoje cigarete, a onda je ipak još neko nešto rekao, što je bilo sasvim izlišno, i narušilo je koncepciju njihovog malog uzvišenog matinea. Jer tada jednostavno nisi bio dovoljno ugrožen, da bi imao istu onu potrebu govorenja, potrebu potvrđivanja, javnog prikazivanja ambicija i aspiracija i odbrane. Ići čak protiv sebe, ulaziti u tišinu infinitezimalnog poricanja sebe, do granica tišine koja čeka kao životinja puna otrova. Odande zapeva on…[1] Znaš li kako je tvrda i nepropustljiva ta ćutljivost, kao mešina od debele teleće kože što drži vino, koje nikad ne postane krv, ne postane laka i dražesna svetlost, samo teško pijanstvo i mučnina, koje ne možeš izlučiti, ni jednim odbijanjem izlučiti iz mesa kao težak san, kao potmulo razgorevanje tame. Male zavisti, sitne ljubomore i zajedljivosti, i pakosti koje neće posegnuti dalje od prve prospavane noći. Još uvek nosim između dva prstna zglavka mali ćelavi komad kože. Da l’ zbog kakve neprikladne reči il’ ne znam čega, tek jedan je čovek trag svog trenutnog besa utisnuo drugome. (Izvesni Toma – gle onomastičkog čuda i ironije! – prijatelj, iz vremena kada sam još živeo u Krnjevu, potpuni nevernik u dečjem smislu, kažiprstom i palcem potpisuje se u afektu na papirusu moje kože, kao kakav nepismeni Miloš u ime visokog poslanstva svoje uvređenosti.) Kada smo bili deca taj bes nestajao je kao topao prolećni vetar kada ti pređe preko obraza, i izgubi se u širini iza tvog koraka. Pa ipak, kad uštineš mladu kožu ostane ti žig, kao parče sprženog mesa; to zakržljalo parče mladosti što ne troše ni so ni starost. Gde si bio ti kada je došlo proleće, sa pregnantnom ali obuzdavanom surovošću? Majka je posadila raznoga cveća gore u vrtu. Perunike krupnih cvasti, polegle su po zemlji. One se nameću oblikom. Noćna frajla, pak, stidljiva u formi, otvara svoj miris u večerima, i to je kao pijanstvo koje ne možeš izlučiti iz sebe u dugim šetnjama, i ono ti govori otiđi i budi blizak i lud i zaboravan. I narcisi su cvetali, i bilje je u ustrajnom, tihom i sabijenom ritmu teralo svoje klijanje iz semenki; odmatalo je svoje bujanje iz klupka lukovica, kao iz uvijene žile mesnatog jezika; ljuštilo je svoje epiderme, krčeći put ka svojoj nadzemnoj i tihoj prisutnosti, kroz nabijenu, suvu zemlju. To je govorilo nešto mlado iz tebe, i u isto vreme spremljeno za smrt. Bili smo još deca što se igraju u travi, visokoj i zelenoj kao neprikosnoveni zamak našeg neokaljanog lutanja.

Crvendatj u kavezu

Da li je iko premašio svoje trajanje? Bili smo, mi smo bili, šepurili smo se, drčni i razgoropađeni, nudili smo ono što imamo da damo, ako smo i imali ičega za davanje, izlazili smo bez zazora pred snažan vetar što podiže talas, uskakali smo u oluju, ako se u oluju i može uskočiti, i jurišali smo golim pesnicama na njih desetoricu, dvadesetoricu, a kad bismo šake razbili o njihove kosti, lomili smo stolove i stolice o njihova leđa, i smejali smo se histerično u vetar, koračali tvrdim i sigurnim korakom, našim korakom, pred svaku porotu i svaki konačni sud, i bilo je dovoljno dati, u svom trajanju dar sreće dati, bilo šta dati od onoga čega smo imali previše: u obliku, boji, il’ mirisu.

 

 

 

 


[1] Formula kojom pevači (α̉οιδοί), na nečiji zahtev, otvaraju pevanje posebne pesme u većoj priči.

 

Pismo

22. maj 2009.

Tek sada uviđam blagorodni značaj predrasuda koje čovek izgradi tokom svog srednjoškolskog obrazovanja prema određenoj grupi ljudi. Njihov uzvišen, blagonaklon i tutorski odnos prema meni, i potcenjivanje iz kojeg je takav odnos i proistekao. Sve se to svodi sada na jedan kratak i konstruktivan zbir glasova, zbijenih u podloj, i taman toliko koliko je potrebno, dovoljnoj kurtoaziji, što daje formu zidovima i posledicama našeg (međusobnog) nerazumevanja. Jer mora da je dobro znamenje zrelosti umeće da uobličiš međusobni antagonizam u formu jezičke pristojnosti.

Da l’ bi se mogla zaslađivati tako prizemnom utehom?

Ono međusobnog, mogla si možda primetiti, stavljam kao dobar predznak svoje skromnosti i istinoljubivosti. To je prava mala izvidnica moje izdašne objektivnosti. I sada se možeš slatko nasmejati, kako samo umeš: histerično, oslobođena svakog kanona i obzirnosti prema ovakvim lažovima kakav sam ja.

Gaj Mucije, prozvan Scaevola ili “Levoruki”, pred Porsenom, etrurskim kraljem, metnuo je svoju desnu ruku u vatru, ne bi li svojim tvrdnjama o hrabrosti i izdržljivosti rimskog vojnika dao potpunu potvrdu legitimnosti, opravdao ih je. Ja nisam sposoban da uzvišeno krivotvorim stvarnost, čak ni sa saznanjem da to činim bez bilo kakvih posledica po mene, dobrih ili loših, a naročito loših. Uzgred, interesantna je takva vrsta skromnosti (potpuno nepoznata ovom podneblju gordih, indiskretnih hvalisavaca), kod koje čovek biva prozvan, ne prema svojoj žrtvi koju je učinio u odbrani časti, već po onome što je ostalo od njega. Ili se samo radi o sklonosti ka asocijativnom mišljenju?! Ovde ti je dozvoljen još jedan blaži i diskretniji osmeh jer, ipak, moja nesigurnost (da ne kažem muškost!) iziskuje, potrebuje malu nagradu za ovaj polovičan i diletantski pokušaj humora.

 

p.s.

Svuda oko sebe vidim groblje: istoriju moje (ne “svoje” – što mora da znači da sam opet preko potrebe i svake mere kritičan?) odvratne mladosti, i neke velike žene u kojima sam otkrio toliko tuge. Valjda sam isuviše tužan da bih bio običan klovn. “Nisu one bile velike; njihov egoizam i sebičnost bili su preveliki. Tebe je iskvarila dobrota. Tebe je svet istrošio. Razboleo si se od ljudi”, rekla je. To je bila sušta istina.

A onda je ona rekla, onim osnovnoškolskim francuskim, kojim se ne bi sporazumeo nijedan čovek, čak ni sa francuskim vrabcima: Tu est le sauvage, comme les âutres, mais le meilleur sauvage des tout les sauvages!

To sam bar bio razumeo.

 

Sećanje

Sećaš li se one noći u Požarevcu. Bilo je to u vrtu nekog hotela. I sve je bilo optočeno ledom. Slapovi vode iz fontane bili su zaustavljeni u padu, i sve je izgledalo kao laž i čudesna imitacija života, a mi smo bili trapavi, i gazili smo meko po klizavom mermeru, kao džinovi u kristalnom dvorcu; i noć je bila hladna, zvonka i svečana kao kristalna čaša, i mogao si čuti kočije kako pristaju uz glavni ulaz u foaje, samo, svetla su odavno bila pogašena, i nije bilo ni konja ni praporaca.

Izgubljen crtez

Otac je odležao pet godina zbog pronevere državnog novca. (Dok su krupne ribe, oznojane i zadrigle, mastile svoje brke prasetinom na poslovnim ručkovima po kafančugama u tranzitu.) I sada je bio tu, nakon pet godina koje su se zgrčile i zgusnule u jednom trenutku, i ostavile samo odnos prema tom vremenu, samo osećanje i gorčinu nedostatka, i uvređenost zbog neiskupljivosti vremena, i tu intelektualnu uvredu kada trenutak pokušava da nadvlada poimanje vremena u svesti, da zatre sitnim darovima, kao u nekakvoj obrnutoj proporciji, mučaljivo otezanje večnosti i patnje. Njegove čvrste grudi, tamne i rutave kao u nekog Arapina, bile su duboko ispod zimskog kaputa, i nadimale su se, i čuvale neko srce u kojem nisam znao (a bio sam dete) da li je bilo ljubavi, ili očinske ljubavi. Samo sam znao da ispred mene je rutava i čvrsta snaga koja se zove Otac. Bog Otac, Otac nedostajanja, Otac Majčin plač. Otac ćutljivo sporazumevanje pogleda. Ne plači pred decom svojom, ženo! Jer suze su za slabe i unesrećene. Hoćeš li deca tvoja da postanu slaba i unesrećena? Čemu nas je Srp i Čekić naučio?! Gnev ćemo u steni isklesati! Mišice ćemo dletom lomiti u znoju i krvi! Da izvučemo nacrt sopstvene titanske hrabrosti iz kamena. Ne slane i sramne suze, kamenu piljevinu na oči da isplačemo.

A ja sam stajao tu, dete kao dete što poklonima nikad ne prebira po zubalu, već darove uzima iz svačije ruke, ne uzimajući u zbir nikakve posledice, ne anticipirajući platu koju plaćaš – ti, sluga svoga gospodara – darovima koje prihvataš, rečima koje ne umeš da čuješ, ljubavima koje odbijaš od sebe kao neosnovane i preuranjene. Stao sam naspram (ne pored, već sučelice!) tog Oca, onako kako samo čovek upre svim silama nogama o zemlju, suprotstavljajući se sopstvenoj veri, stao sam ili stajao, bez razlike, kao da se onaj trenutak izjednačio s trajanjem, u samoj nemerljivoj i neomeđenoj supstanci vremena, odularenog, divljeg i nevinog dečjeg srca, stajao sam negde između straha i voljenja, kao da sam samo izmirenjem ekstrema mogao pronaći stabilnost, sigurnost, identitet, odbijao sam da bi mi ruke prihvatale, voleo sam da bih okasnelo mogao zamrzeti, odvojio sam se u buntovnom trzaju i grču da bih Sebe-čoveka jednom mogao izjednačiti sa Tobom-čovekom, i da bi bratski mogli podeliti nazore, i isto tako pljunuti na njih s odvratnošću, u jednoj podjednako zakasneloj kritici, ili samokritici.

I mi smo se izjednačili, tako mi svega, postali smo istost. I Ja sam bio Dete starije od svoga Oca; bio sam Otac svoga Oca; bio sam Askurđel svog Askurđela, i bio sam Otac sopstvenom Detetu, i dar i uzdarje u jednu su se tačku slili, i opravdali u tom sažetku svu paklenu doktrinu novca, škrtarenja, lakomosti, i štedljivosti koja je dolazila odatle. I ta istost mesa zabolela je u čoveku. Upekla je k’o zvezda, pa kad je pričvrljiš na meso, a ono sve smrdi na ljudskost… na pogan… na…

Ironija se otkriva naknadno. Sve zaboli, zapravo, tek mnogo kasnije. Hoćeš da je iskidaš noktima, da je iščupaš iz kože, tu zvezdu. Poreklo nade, početak kraja. Ne da je besprimerno razglabati stvari što se ne mogu raščiniti, preturati po razrešenim pitanjima, starostavnim odgovorima, dobrano se napinjati i trošiti, otkidati od samog sebe sada, komad po komad, parče po parče, jesti svoje meso mesto mesa bližnjeg svog, kost i koža dok ne postaneš, da te nema, dok seme svoje ne zatreš… (nastavak rečenice: …nego je čak i vrlo poželjno!)

Ono što mi je dao, tada, u ambijentu promrzlom i zamrzlom, među granama krutim od hladnoće i zaustavljenim u njihanju – u onoj noći svečanoj kao kristalna čaša, i bezličnoj! – , među vodom skorelom od mraza, kao da je samo vreme bilo zaustavilo svoje kretanje i pripremilo teren za interludij (Galaktičku međuigru), vakuum, hram u kojem će dete proći kroz inicijastički ritual, i primiti celokupan kompleks načela, plan jedne neutažive gladi i pohote; ono što mi je dao tada, dajući mi to širokim lučnim

tamnim pokretom ruke, što je išla sve od iza leđa, preko visina naših glava, pa do mog srca, zagrljaja ili krila, bila je kutija, obična kartonska kutija, na kojoj je pisalo:

PLASTIČNI SET NOVCA

(IGRAČKA ZA DECU)

zabranjeno za uzrast ispod 3 godine

 

 

* * * * * * * * *

Sad živim u kući na obroncima Fruške gore, sa svojih pet mačaka. S početka maja dozrevaju rane trešnje. To je jednostavna kuća, i čovek ima dovoljno stvari, ne previše, ne premalo, ali dovoljno stvari da bude zadovoljan. Nekad sam imao devojku i govorio sam joj: Ti i ja brali smo trešnje danas. A onda sam izašao predveče i prodavao ih. Osećam se tako srećan i čist. Mi smo brali plodove zemlje, i onda sam ih iznosio pred ljude. Pušio sam duvan koji sam sâm zavijao, mirisao vetar koji je dolazio sa severa, i gledao u tamne oblake kako nadolaze. Donosili su kišu, i divnu oluju mladog leta. Sedeo sam pod krošnjom drveta, i izvirivao na nebo. Vetar je povijao grane drveta, i mislio sam o zdravom i divnom umoru mišića, i Moja devojčica je spavala, i bila je srećna, a ja sam se smejao u sebi u dubokoj zahvalnosti. Suze su mi navirale na oči; al’ ona nije mogla da izađe na kraj sa mojim besom.

Prazni elementi 24

I dobru baštu imam, ovde gore. Ni preusku, ni preširoku. Bašta taman tolika da čovek bude zadovoljan. I ona dobro rađa, i trpeza mi je dobra. Malo je ko dobrodošao ovde gore. Znaš li da matore devojke mirišu na prezrele višnje? Pesnike ne primam u svoj dom. Dosadni su, i uopšte ne poznaju život. I samo bi da pričaju o književnosti (u najgorem slučaju, i po pravilu, o svojoj književnosti), kao da nema lepih stvari na ovom svetu o kojima bi pričali s ljudima. I takvi pesnici su, po nekom nužnom zakonu i nepisanoj odredbi, loši pesnici. A ono što je trebalo biti ljudsko u njima – zakržljalo je i bedno.

 

Jesen je vreme kad spremam svoje veliko ćutanje. Mesto žezla, u ruci držim šišarku, i krećem u dugačke šetnje po gaju. O, prijatelju, kol’ko tuge i radosti i meke, prijatne tišine u tim časovima ima u mom srcu. I štap za šetnju imam. Odran je i ukrašen mojim džepnim nožićem. U šipragu i travi belasa se kao kost mastodonta. Njime podbadam zemlju, i prevrćem sumnjivo kamenje. Korak mi olakša, sa tim štapom, po prisojnim i osojnim strminama, po senovitim stazama i zatravljenim puteljcima i besputicama u brežju kad zabasam.

Grozdovi otežaju s jeseni, a bumbar, stari znanac, podnabuli poljski harambaša što je svoje leglo u panju načinio preko leta, s prvim hladnoćama zaspaće svoj zimski san[2].

Pretačem svoje vino, prijatelju moj, uz bistrinu poslednjih sunčanih dana. Sve je ovde pesma! Prituljena i blaga pesma, kao večeri mističnog arpeggia, što od svojeg vrhunca ka dubini svojoj stremi. A kad komina bude prevrela u kaci, komšija (gornjim putem, na sat vremena zviždukanja od moje kuće!), starčić od sedamdeset godina, žilav kao pritka, kao pruće, i prezrele žute kose, doteraće svoju pecaru, pa ćemo podlagati šaš u

 


[2] Ovakva konstrukcija, u kojoj glagol zaspati zahteva objekat u Akuzativu, potpuno je namerna, i načinjena je analoški prema Zapevati – takvu i takvu – pesmu! I prema tome pokazuje srodnost, preuzima od toga deo značenja.

 

vatru, i teraćemo kvrgavim suvarkom varnice ka tamnom nebu i visokim zvezdama. Uostalom, ono što i čini naš odnos jeste dobro ćutanje. I lica nam budu crvena od žari i mlade rakije (ne od stida!) kao u Indijanaca. Takvo nam je i ćutanje. Pravo indijansko, panonsko. Mi uvežbavamo tišinu kao nekakvi mudraci. A ko je čovek, da sme da se tuži?[3] Pogotovu kad su nam opredeljenja tako jasna i jednostavna.

Sedam godina je prošlo otkad je nisam video, prijatelju moj! Možda je i deset godina prošlo od kad je njeno lice – a njena je lepota imala onih strogih latinskih crta, i pristojne i istančane uzdržanosti (Takvog je rafinmana bila!) – dakle, otkad je njena svudapreovlađujuća lepota, kao tiha i nezadrživa plima, utonula u tamne i zagonetne nabore sećanja. No, to više i nije ni mnogo važno, i nema puno od onog zemaljskog smisla, jer vreme ovde ne zbraja ni dane ni sate ni nedelje, ni mesece ni godine. Pred spavanje  uzmem sa police knjigu, da iščitam po neku stranicu, od mesta gde sam se bio zaustavio. Kažem sebi: Isuviše je reči do sad izgovoreno. Kako li se čovek ne umori od tih silnih reči. Od te mogile reči, od te furije! A reči su slama. Sve je to luk i voda! Luk i voda, prijatelju moj. A sutra ću ja, ti, bilo ko od nas rečitih, glagoljivih, poželeti opet da izgovori tu istu reč. I tako u krug.

Ili prosto osluškujem kroz otvoren prozor pesmu zrikavaca što, kroz blagu i bistru pomrčinu, nadire u moju poljsku sobu. Kažem ti, vreme nam ovde kruni tela i brusi ih kao graver odabrani i voljeni komad srebra, s onom minucioznošću i s dostatnom pažnjom i blagonaklono kao da je svako ponaosob njegovo odabrano čedo. Vreme nam stvarno ovde ne stvara nikakvih neprijatnosti. Starost nam ona grosteskna lica stavlja lagano i oprezno da ne bi od naglog iznenađenja umrli od smeha.

A one dve ptice, dugačkih šarenih repova, što su se letos po krošnjama drveća ganjale kao hirovita deca (Jedna mora da je bila koka, druga mužjak!), ni njih nema više da preleću preko mog dvorišta. Došla je zima. Sećam se. Pre nekoliko meseci bio mi je došao jedan čovek u posetu iz grada. Pitao me je: “Koje su to ptice što preleću preko tvog dvorišta, i što se vijaju po krošnjama drveća kao hirovita deca?”

 

Ime im ne znam.

 

 

 


[3] Jadi mladog Vertera, Gete.

Comments (3)

Tags: , , , , , , , , , , ,

Kako napuhati drveni kotač

Posted on 05 March 2015 by heroji

Dragan Uzelac

          

Kako napuhati drveni kotač

 

S veleposeda izvesnog bogataša jednog je sumornog dana na misteriozan način nestalo jato ptica, prekrasnih primeraka koje je dotični sa mnogo ponosa i ljubavi uzgajao i čuvao. Izbezumljen i očajan, u želji da razreši misteriju nestanka ptičica, bogataš unajmljuje čuvenog detektiva ‒ izuzetnog stručnjaka za ptice i ostalu perad. Došavši na imanje, detektiv započinje dugotrajnu i neverovatno studioznu istragu na rešenju zagonetnog slučaja. Nakon nekoliko meseci napornog stručnog rada, detektiv uspešno rešava misteriju nestanka i sav ushićen je saopštava bogatašu: ,,Ptice su nestale zato što ih nema, a nema ih zato što su odletele!”

 

Bio je ovo jedan od mnoštva nadrealistično-apsurdnih alanfordovskih štosova, uvrnutih bisera uz koje su odrastale mnoge generacije crnohumornih i drugih otkačenjaka, ljubitelja stripa i bizarnog pogleda na zadati nam svet. Za milione obožavalaca Letećeg cirkusa Montija Pajtona, literature Danila Harmsa, filmova Vudija Alena i Luisa Bunjuela i pozorišnih ispada Ežena Joneska, legendarni strip čini već tridesetak godina vrhunsko zadovoljstvo, jedan zaseban svet rafiniranog i suptilnog humora, začinjenog blagom ironijom i sveobuhvatnom kritikom društva, svet koji egzistira nasuprot dešavanjima unutar zvanične istorije i ultimativnih pravila sistema koja ignorišu ljudsku različitost.

Dok pišem ovaj omaž i nanovo iščitavam neke od klasičnih epizoda kultnog stripa, lagano mi naviru suze smehuljice i sećanja na prohujala hedonistička vremena. Bila su to vremena bez svakovrsnih političkih monstruma i turbo-folk kreatura, bez rata, društvenih nemira i svinjske pink shit kulture ‒ vremena kada su se takve pojave nalazile samo u filmovima („Balkanski špijun”, „Život je lep”), pozorišnim komadima („Radovan III”, „Razvojni put Bore Šnajdera”) ili pak unutar stripova tipa „Iznogud” .

Nažalost, ono čemu smo se tada grohotom smejali, iščitavajući do iznemoglosti omiljeni strip, otelotvorilo se kod nas, ,,ludih devedesetih”, do nivoa sarkastičnosti.

Ipak, sve je to samo zvanična istorija ‒ ostavimo je ovom prilikom ad akta i uputimo se u čarobni svet ,,njujorške cvijećarnice”.

 

Kako je nastala grupa TNT

 

Ideja o nastanku popularnog stripa rađa se krajem šezdesetih godina, u Italiji. Studentski nemiri, antiratni i antirasistički pokreti, čovekov let u kosmos, globalna politička previranja i završna faza modernizma, čudesan su okvir jedne nemirne epohe, unutar koje izvesni dramski pisac Lučijano Seči alias Maks Bunker, rođen 24. avgusta 1939. u Milanu, dolazi na ideju o stvaranju stripa ,,Alan Ford” .

Na početku zamišljen kao satira na serijal filmova o detektivu Džejmsu Bondu, strip se nakon niza prerada pojavljuje prvi put 1969. godine, tada već kao žestoka socijalna satira. Drugi ključni čovek, koji će u narednih nekoliko godina (do septembra 1975) učestvovati u stvaranju prvih 75 epizoda stripa, bio je profesor likovne umetnosti Roberto Raviola, alias Magnus, rođen 30. aprila 1939. godine u Bolonji. Strastveni ljubitelj stripa, crtač, stvorio je izuzetno originalan stil koji je vremenom postao jedan od zaštitnih znakova stripa.

A ko su junaci ove neobične priče, gde su smešteni i o čemu je zapravo reč?

Grupa privatnih detektiva, krajnje neobičnih kvaliteta, okupljena pod veoma eksplozivnim nazivom T.N.T. prikriva svoju pravu ulogu i delatnost unutar jedne od „elitnih” cvećarnica Pete avenije grada Njujorka. Upadajući iz epizode u epizodu u niz manje-više neverovatnih situacija, grupa  na čudesan „kluzoovski” način rešava kriminalne i druge probleme, u rasponu od lokalnih do onih globalne prirode, živeći istovremeno sama na marginama tog istog društva u jednom od mnogih autentičnih geta. Glavni antijunak, oličenje naivnosti i dobrote ‒ ALAN FORD nespretni je i rasejani dugajlija u crnom, koji kao bivši reklamni agent i socijalni slučaj, dospeva zabunom u pomenutu grupu. Detektiv iz nužde, uprkos svojoj trapavosti i maleroznosti, ubrzo postaje miljenik mnogih, jer su njegova glavna oružja naočitost i dobrota. Drugi u ovom kratkom predstavljanju, legendarna prznica i buntovnik protiv svega, u čuvenoj „Šerlok Holms” odeždi ‒ BOB ROCK. Svojom zajedljivošću, borbenošću i eksplozivnošću, Bob daje dinamiku svim alanfordovskim situacijama. Njegove sarkastične opaske, sukobi sa okolinom, čudesna veličina nosa i poetski uzleti u stilu: ,,Kiša je padala sa neba, kao voda iz oblaka”, bili su i ostali zaštitnim znacima stripa. Na scenu potom stupa volšebni engleski ,,plemić” u elegantnom odelu skitnice ‒ SIR OLIVER. Oličenje britanske oholosti, kleptomanskih sklonosti i prilagodljivosti na sve životne situacije. Ovaj krajnje lucidan lik prototip je modernog i neuništivog pojedinca današnjice ‒ kameleona postindustrijskog doba.

alan-ford

         Negde iza pomenute trojice „mladića”, vuku se četiri metuzalema. Prvi od njih, JEREMIJA LEŠINA, dovoljno je rečito predstavljen samim imenom. Nakon što je stigao u grupu kao bivši prodavac limuna, nastanjen u kanalizacionim cevima odbačenim sa gradilišta, Jeremija postaje simbol beskorisnosti, staračke malaksalosti i hipohondrije, i stanište svih mogućih i nemogućih bolesti. Zajedno s Lešinom nastupa simbol letargije, lenjosti, neefikasnosti, pa i telesne i mentalne zapuštenosti ‒ DEBELI ŠEF. Sledeći elitni predstavnik skupine je bivši avijatičar i tehnološki genije ‒ GRUNF .

On je i tvorac legendarnih parola tipa: „Tko leti‒vrijedi, tko vrijedi‒leti, tko ne leti‒ne vrijedi!”

Kao šlag na torti, pojavljuje se vrhunski lik NJEGOVE VISOSTI ‒ BROJ JEDAN. Metuzalemski diktator, čiji pogled isijava zlobu i ubitačni cinizam, duhovni je vođa ekipe, galantni ,,rasipnik” i učesnik svih ključnih povijesnih zbivanja (koja su sve do jednoga, naravno, krivo interpretirana u istorijskim udžbenicima). Dominantan u svakom pogledu, Broj 1 zaokružuje ovu kultnu skupinu. Uz famoznu sedmorku, kroz strip defiluje niz urnebesnih kreatura, što životinjskog, što ljudskog porekla: pas Nosonja, mali krznaš Skviki, papiga Klodovik, Superhik, Trio Fantastikus, Gumifleks, Margot…

 

Hoćemo kruha i čokolade!

 

Otkačenim jezičkim stilom i tematskom različitošću u odnosu na ostale stripove, Alan Ford nije odmah naišao na razumevanje čitalaca. Ipak, vremenom je njegov satiričan stil počeo ulaziti u pore mladih ljudi. Prepoznavši sebe kao gubitnike unutar izrabljivačkih, licemernih sistema i lako se poistovetivši sa ovim antiherojem, oni su počeli da furaju alanfordovski fazon, sagledavajući u iskrivljenom ogledalu stvarnosti sasvim novu verziju „stvarnih i zvaničnih” događanja.

Političari svih mogućih profila, svakojaki  prevaranti, ubice, alhemičari, bogataši i vojskovođe, vlastodršci, naučnici, umetnici i drugi, nisu bili pošteđeni osebujne satire, ironije i parodije. Kontrast bogatstva i bede, zvanične i nepoželjne verzije istorije, stvara pred očima čitaoca pročišćenu, od laži oslobođenu sliku sveta koji ga okružuje. Ni likovi iz grčke i rimske mitologije nisu bili pošteđeni lucidne i beskompromisne kritike. Izuzeta je jedino religija. Ako i ne siđemo u ove socijalno-psihološke dubine stripa, njegove dosetke, scene i situacije, dovoljan su razlog vanvremenskog kvaliteta, za sve ukuse i generacije.

Oštrina kritičkog tona „Alana Forda” jedan je od mogućih razloga ne baš široke prihvaćenosti stripa u svetu evropske civilizacije (izuzeci su, gle čuda, matična Italija i bivša nam SFR Jugoslavija). Ključna ličnost u popularizaciji stripa na našim alanfordovskim prostorima, svakako je bio i ostao hrvatski književnik i prevodilac Nenad Brixy. Prevodeći gotovo neprevodive igre reči sa italijanskog originala, on je stvorio jedinstven alanfordovski govor koji se proširio diljem nekadašnje zemlje (tko je čitao, razumjeće).

Bez obzira na kasniji pad kvaliteta stripa, od kojeg je nažalost ostalo samo ime kao tekovina neprocenjivog kvaliteta, ,,Alan Ford” jeste jedan jedini i neponovljiv, kao i decenija u kojoj je nastao.

 

P. S.

         Petog oktobra 2000. godine, ispred zgrade Savezne skupštine, jedne od bivših nam Jugoslavija, našli su se nakon decenije pakla nekadašnji, tadašnji i budući fanovi „Alana Forda”, rokenrola i „atlantiđani” dobre volje. To neobično „prolećno” popodne bilo je svedokom bliskog susreta treće vrste s dekadentnim režimom koji je duboko metastazirao s ciljem sveopćeg suicida ,,nebeske nacije”: ostatak priče je čista historija.

Volšebno, kako bi to rekao Bukovski, kao nikada do tada, stajao sam poput Nerona ispred zapaljene „TV Bastilje” i plakao od smeha, sećajući se jedne od besmrtnih parola iz najboljeg stripa svih vremena: ,,Bolje cijeli život u izobilju, nego li jedan dan u bijedi”.

 

 

Oktobar 2000. godine

Comments (6)