Borislav Mihajlović Mihiz, književnik, književni kritičar, upravnik Biblioteke Matice srpske

Posted on 15 May 2016 by heroji

Aleksandar Radović

 

 

 Borislav Mihajlović Mihiz, književnik, književni kritičar, upravnik Biblioteke Matice srpske

(Irig, 17. X 1922 – Beograd, 15. XII 1997)

 

Otac Gojko sveštenik crkve Uspenija Presvete Bogorodice u Mihizovom rodnom mestu, majka Vukosava (rođena Jeftić) iz obližnjeg sremskog sela Ledinci.

Osnovnu školu završava u Irigu, mestu veoma značajnom u njegovom stvaralaštvu. Upisuje klasično odeljenje Gimnazije u Sremskim Karlovcima, gde je u sedmom razredu nagrađen za školski zadatak iz veronauke. Već tada pokazuje interesovanje za klasične nauke i književnost, a nastavu mu drži Teodora –Majica Petrović, jedna od najboljih profesorki srpskog jezika i književnosti u „srpskom Sionu“.

Drugi svetski rat provodi u Beogradu i na salašu kod Pančeva. Po oslobođenju zemlje stiže u Beograd i upisuje studije ekonomije. Postaje „član Simine 9a“, grupe intelektualaca koja se početkom pedesetih godina XX veka okuplja na toj znamenitoj beogradskoj adresi. Prijatelji i saradnici (Dobrica Ćosić, Mića Popović, Živorad Stojković i drugi) podstiču ga na objavljivanje zbirke poezije Pesme (1947). Druži se sa slikarima članovima Zadarske grupe (Bata Mihailović, Petar Omčikus, Kosa Bokšan i drugi), učestvuje na radnim akcijama.

Kustos pripravnik u Muzeju Vuka i Dositeja u Beogradu postaje tokom druge polovine 1949. godine. Diplomira na književnim studijama (februar 1950), na Žabljaku služi vojni rok (1950-1951).

Mihiz

Književni kritičar NIN-a od 1951. do 1954. godine, u nedeljniku afirmiše umetničke vrednosti posleratnih modernista (Vasko Popa, Miodrag Pavlović, Mića Popović…). Tokom pedesetih objavljuje dve knjige kritika Oglede (1951) i Od istog čitaoca (1956). Ženi se Milicom Riđevac (1952) i dobija stipendiju za boravak u Parizu (1952-1953). Nastanjuje se u „umetničkoj koloniji“ na Starom sajmištu, podnosi inicijative za obeležavanje jubileja pisaca i slikara, organizuje izložbe o narodnoj kulturi Srba (etnološka građa iz fondova biblioteka) i druge manifestacije. Učesnik književnog života, polemičar na Kongresima pisaca Jugoslavije, postaje upravnik Biblioteke Matice srpske u Novom Sadu (1955-1960).

Biblioteka Matice srpske, koja datira iz 1838. godine, za vreme Mihizovog mandata pravno je odvojena od Matice srpske, svog osnivača. Nastavljeno je formiranje Muzejske zbirke Vojvodine, osnovana je zbirka retkih i zabranjenih knjiga, otkupljene su arhivalije (pisma, dokumenti) patrijarha Rajačića, urađena je revizija periodičnih publikacija BMS, izdvojene su knjige Izdavačkog preduzeća Matice srpske, kao i Biblioteka Save Tekelije, dobrotvora i osnivača Zavedenija u Pešti. U petogodišnjem periodu započeto je prikupljanje referensne literature (enciklopedije, rečnici), proveravaju se fondovi stare i retke srpske knjige, a izdanja su kompletirana i mikrofilmovana (kupovina od dr Georgija Mihailovića iz Inđije, 1959).

Zgrada Biblioteke Matice srpske je adaptirana i proširena novim čitaonicama. O svim poslovima u BMS pisano je u Letopisu Matice srpske krajem pedesetih godina XX veka. Biblioteka dobija nove legate (Srpska pravoslavna velika gimnazija u Novom Sadu), posebne signature dobijaju izdanja Srpske akademije nauka u umetnosti (SANU) i drugih jugoslovenskih akademija.

Mihiz sa kolektivom Biblioteke Matice srpske

Rešavano je „pitanje Pozajmnog odeljenja“ koje je postalo osnova fonda Gradske biblioteke u Novom Sadu. Izrađeni su imenski i predmetni katalozi monografskih i serijskih publikacija, a Biblioteka Matice srpske ubrzo počinje sa indeksiranjem bibliotečkog fonda prema principima Univerzalne decimalne klasifikacije (UDK). Počelo je uređivanje Gimnazije u Sremskim Karlovcima, a Biblioteka postaje značajan darodavac publikacija gradskim i narodnim bibliotekama širom Jugoslavije.

Krajem oktobra 1960. godine, Borislav Mihajlović Mihiz podnosi ostavku na položaj upravnika Biblioteke Matice srpske. Decembra iste godine zapošljava se u „Avala filmu“, preduzeću za proizvodnju i izvoz filmova, gde radi tri godine (1960-1963).

Tokom jeseni 1962. godine boravi u Irigu i drži besedu povodom 120 godina osnivanja Srpske čitaonice u tom mestu. Sledeće 1963. godine objavljuje dramu Banović Strahinja, koja je premijerno izvedena iste godine u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Saradnik je na scenariju filma Sofije (Soje) Jovanović Put oko sveta do delu Branislava Nušića (1964), kao i na adaptaciji dela prozaiste Branka Ćopića Orlovi rano lete (1966).

Od januara 1967. do aprila iste godine radi u Izdavačkom preduzeću Prosveta kao urednik, a Narodno pozorište iz Beograda izvodi mu dramu Komandant Sajler. Komentariše srpsko-hrvatske kulturne odnose, daje podršku studentima Beogradskog univerziteta u junskom demonstracijama 1968. godine. Sledeće 1969. godine premijerno je izvedena njegova drama Kraljević Marko u Jugoslovenskom dramskom pozorištu.

Umetnički savetnik pozorišta Atelje 212 postaje 1971. godine, a Srpska književna zadruga objavljuje knjigu izabranih kritika Mihizovih pod naslovom Književni razgovori. Piše predgovore za nove knjige domaćih pisaca (Borislav Pekić, Antonije Isaković, Skender Kulenović…), dramatizuje delo Mir-Jam Ranjeni orao. Putuje na Hilandar i Meksiko, član je Odbora za zaštitu umetničkih sloboda, radi dramatizacije romana Vreme smrti Dobrice Ćosića, poema Matije Bećkovića, romana Borislava Pekića i druge. U režiji Soje Jovanović u Ateljeu 212 premijerno izvedena njegova predstava Osuđeni Pera Todorović o značajnom srpskom novinaru i revolucionaru. Knjiga Mihizovih izabranih drama Izdajice (1986) i „crteži iz profila“ pod nazivom Portreti (1988) skreću pažnju na dramski opus autorov, ali i na značajne ličnosti naše kulturne istorije.

Početkom devedesetih godina publicistički je i politički angažovan. Knjiga memoara Autobiografija o drugima (knjiga prva) izlazi 1990. godine, a njen autor dobitnik je nagrada „Miloš Crnjanski“ i „Branko Ćopić“. Sa balkona Narodnog pozorišta u Beogradu obraća se učesnicima mitinga srpske opozicije 9. marta 1991. godine. Postaje poslanik opozicione koalicije DEPOS u Narodnoj skuštini Republike Srbije, ali ubrzo podnosi ostavku. U nedeljniku NIN objavljuje tekst „Predlog za razmišljanje u deset tačaka“ o aktuelnoj političkoj situaciji u Jugoslaviji i šansama za njeno razrešenje.

Druga knjiga Mihizove Autobiografije o drugima pojavljuje se 1993. godine, a „nisku sjajnih anegdota iz javnog i književnog razdoblja“ (reči Mihajla Pantića) objavljuje BIGZ. Sledeće godine objavljuje svoju poslednju knjigu – Kazivanja i ukazivanja.

Najpopularniji srpski književni kritičar i publicista u XX veku sahranjen je u porodičnoj grobnici u rodnom Irigu.

Related posts:

Ljubomir Durković Jakšić
Džim Morison
Pink Floyd

2 Comments For This Post

  1. Opsenar Says:

    Biblioteka Matice srpske iz Novog Sada je pre nekoliko godina objavila Bibliografiju BB Mihiza čije su autorke Marija Jovancai, Vesna Ukropina i Slađana Subašić…

  2. Profesor Says:

    Veliki Mihiz. Duhovit kao malo ko, sklon incidentima kao svaki čestit Sremac… Još uvek pamtim sjajno izvođenje “Banović Strahinje” po njegovoj verziji…

Ostavi komentar