Treba li se brijati?

Posted on 22 September 2014 by heroji

Almir Tursunović

Treba li se brijati?

- Ogled iz kulturalnih studija -

 

Ako žensko tijelo koje provocira mušku želju – zaštitno lice medijske i potrošačke industrije, liferuju diskurs patrijarhata i logika potrošačkog društva, onda muško tijelo, zapošljavajući mašineriju kulturne industrije koja milione radnika ostavlja bez posla, kako to u uticajnom eseju Duša čovjekova u socijalizmu kaže Oscar Wilde, oblikuje „kulturni idiot“ iz gomile čiji idiotizam negiraju najskorija istraživanja kulture. Kulturalistička kulturna kritika naklonjena antielitizmu zauzima se za takvog „idiota“ s namjerom da ga osposobi za toleranciju i uvažavanje značenja koja su mu strana, što bi trebalo da bude esencijalni uslov nesmetane cirkulacije i opravosnaženja kulturnih značenja. Unezvijereni idiot i filistar ograničenih shvatanja ne može se izbaviti angažovanim kulturalizmom i izučava se kao biljka u herbaru ili činjenica na terenu, u okviru socio-historijske analize društvenih tekovina. Ako se razmrse uzduž i poprijeko po svim šavovima na koje računa „izvjestan način čitanja filozofskih i književnih tekstova“ zvan dekonstrukcija (skrećemo pažnju ako ne na jednak tretman književnih i neknjiževnih tekstova, ono na primat neknjiževnih u odnosu na književne), pomodni higijenski trendovi koji se ostrvljuju na i najmanji oblik izraza različitosti (difference) i neuobičajenosti (deviance), najmanje veze imaju s postupcima preventivnog i ritualnog karaktera – sa izbjegavanjem bolesti koje vrebaju s ovog i s onog svijeta dakle – a posvema više s brijanjem onih napaćenih dijelova ljudske anatomije do kojih sunce ne dopire i koji se ne pokazuju, da bi ih se, možda, pokazalo. S vidljivim dijelovima ljudskog tijela stvar je još i gora. Malograđanska pseudo-estetika s takvim totalizirajućim smislom za „čisto“ i „uredno“ mora se odvojiti od svake nove estetike što zastupa interese različitih supkultura i kontrakultura, odnosno postkulture. U postmodernističkom maniru moramo reći da iza takvih higijenskih trendova stoji malograđanska politika s visokoseljačkim osjećajem za taktičnost, mjeru i pristojnost (Šta ti je to s glave? Jesi zarasto. Što se ne obriješ? Hoš to u vehabije?), a ne post-kantovske i post-baumgartenovske estetike kakve su „geopolitička“ Frederica Jamesona ili „prizemljene“ estetike koje računaju s kritički osviještenim „kulturnim idiotom“. One uspostavljaju onu vezu sa stvarnim svijetom kojeg zaboravlja visoka kultura i hiperinstitucionalizirana umjetnost, grade mostove i ruše zidove, iste one zidove koje podižu ne samo kustosi muzeja i galerija već i bornirani polusvijet u snobovskoj svojoj akatalepsiji i koji se licemjerno ruga supkulturnom i pratećim fenomenima (rokeri i njihov specifičan pogled na svijet, sve popularnije i slobodnije pušenje svete trave marihuane) u isto vrijeme slaveći boemštinu Šabana i Cece, kroz alkohol kvareći igru zanosa i opajanja – ilinx, kako to kaže Roger Caillois.

U ovoj kratkoj apologiji hipijevskog fetišizma strašimo se da na strani romantičarskih ideala individualne slobode, osim zahtjeva za formalnu ravnopravnost, stoje tek kodovi kontrakulturnog i potkulturnog društvenog ponašanja koje odbacuje dominantna diskurzivna praksa iza koje, ovisno o potrebi, stoje religija licemjernih vjernika, lažna higijena koja zadovoljava potrebe kulturne industrije ili zdrav razum bjelačke zapadnjačke kulture. Vjernika se, u društvu gdje se više ne može znati ko teferiči cijele godine a ko se kloni bahanalija dok je mjesec posta, ne strašimo. Protiv hipokrizije u pozivanju na takvu vjersku praksu nema smisla ići. Sva je prilika da ona postaje neizostavnim dijelom vjere u kojoj se mjera ispravnog služenja Bogu sastoji u tome koliko drastično će se razlikovati navike za vrijeme i poslije mjeseca posta. Licemjerni vjernici se poznaju po pitomom ponašanju za vrijeme posta, a kad isposte, oni opet sude, mrze, pljuju, tlače, ugnjetavaju, izrabljuju, isključuju i piju… Što se tiče lažne higijene i zdravog razuma koji iznovice pretendira na homogenost i unitarnost, a sve češće u vidu umobolnih i nastranih trendova protiv kojih se doskora zalagao, tu se nema mnogo šta reći. Sva tri argumenta glatkih i obrijanih malograđanske su inačice „ideoloških aparata države“ (Louis Althusser).

ginsberg

 

Da nevolja bude veća, „kulturni idiot“ u bezumnom forsiranju normalnosti, na bar dvije od tri razine subjektiviteta koje predlaže Anthony Giddens (diskurzivna svijest, praktična svijest i sustav osnovne sigurnosti), u sebi osnažuje onaj normalizirajući pogled navadan pregaženom bijelom muškarcu iz građanske klase, obnevidjelo slijedeći trendove koji se prodaju na Internetu i TV-ekranima: Zamislite kada bi svi muškarci na svijetu prestali da se briju! U najvećem broju slučajeva takvi trendovi nemaju neke velike veze s idealima ljepote koje slavi znanstveni diskurs 19. stoljeća. Jedino što ih povezuje s idealom snažnog umnog muškarca oslobođenog tjelesnosti autoritarno je generaliziranje snabdjeveno jeftinim pseudonaučnim dokazima. Ali oni nisu lišeni tjelesnosti, njihova je tjelesnost samo spregnuta nekom nejasnom jedva-ideologijom s uvrnutim značenjima urednosti, higijene i čistoće, zbog kojih stradaju osjećaj za kontrolu, kulturu i rezerviranost. Obaveza nam je reći da u njihovom kulturnom kapitalu nema ničega poruge vrijednog osim zahtjeva za prvenstvo tek očitovana značenja koje rastura i staro i novo, i um i osjećanja, i zapad i istok, i kulturu i prirodu, i tako redom, oscilirajući između binarnih parova, krijući se čas iza prvog, čas iza drugog. Nejasni nagovještaji nadošle pameti koja u slabosti i strahu od „zazornog“ (Julia Kristeva) koje ugrožava autonomiju (nestabilnog) identiteta (sustav osnovne sigurnosti o kojem govori Giddens) traga za praktičnim argumentima, ne daju se reducirati na izbrojive teze čija logička nemogućnost ne leži samo u upitnom znanju raspamećenog već i u tvrdoglavom prisvajanju misli u koje se vrlo često pretvara svako angažovano cvrkutanje na nivou diskurzivne svijesti. Međutim, istina je da se obrijani i počešljani, dopuštajući sebi slobodu estetskog suda, mnogo više sapliću u neznanju nego u diskurzivnim vratolomijama. Sindikat obrijanih i ošišanih ima jasno definisane ciljeve (izvrgnuti ruglu bradate i nepočešljane) ali nema  program, pa su njihovi izgredi sporadični i neočekivani, udarci ispod pojasa koji nišane na tjelesne atribute koji se ne mogu opravdati pred narastajućim idealom tobožnje „urednosti“ i „higijenskih razloga“ koje nije izmislila kulturna industrija nego njeni konzumenti, u bolnom nedostatku one ljudske individualnosti koju ona zatire i/ili nadomješta.

Mi se ne rugamo ni depiliranju, ni brijanju nogu, ni čupanju obrva, niti bilo kojoj drugoj besmislici metroseksualaca koji uče letjeti zajedno s pripadnicima LGBT pokreta na vjetru koji puše s ko zna koje strane. Rugamo se definicijama ružnog i zastrašujućeg obrijanih i usijanih, rugamo se lošem ukusu i snobovskom zloupotrebljavanju estetike. Estetika je za univerziteta, tog izosvajanog i oskrnavljenog čuvara Tajnog znanja, i izučava se tamo. Estetika se studira u biblioteci a ne na televiziji i u kafani. Ona se obogaćuje u esejima i za katedrom, a ne za kafom i u okviru palanačke kritike svega što se uspjelo odrvati masovnoj kulturi i standardizaciji formi i sadržaja. A to ruganje, možda, u dosluhu je s projektom kulturne revolucije koji predlaže Iris Marion Young u knjizi Pravednost i politika razlike: doživljavamo se običnim, duhovitim i prijateljskim, a svoj subjektivitet smatramo krhkim i pluralnim, pozivajući sve subjekte da shvate sebe kao pluralne, promjenjive i heterogene. Svijet je ispao iz tračnica i dešava mu se sve onako kako je rekao Lyotard. Diskursi se mijenjaju, mijenjaju se estetski i kulturni parametri, koncepti lijepog i ružnog. Naročito Lijepo i Ljepota postaju vrijedni problematiziranja a pred estetiku se, poslije užasno mnogo sudbonosnih preokreta, postavljaju novi zadaci u smislu osjetljivosti za Drugo i drukčije: Mama, crnac će me pojesti. Tu ću stati, jer tko mi može reći šta je ljepota? (Frantz Fanon, Crna koža, bijele maske)

Related posts:

11 Comments For This Post

  1. Opsenar Says:

    Da autor Tursunović jeste u pravu, svedoče istorijske ličnostI: Karl Marks, Nikola Pašić, Če Gevara, general Dragoljub Draža Mihailović…

  2. Menhir Says:

    Ginzberg?

  3. Opsenar Says:

    Da, da, Ginzberg, Tolstoj i Milovan Glišić…

  4. Pink Frojd Says:

    Au Opsenaru – gde metnu djenerala uz Tursunovicev tekst i sliku Ginzberga:) No, brada ostaje fakat! Odlican tekst – prava mala bravura. A jako mi se svidja Ginzbergova fotografija. Sve u svemu – 5.:)

  5. Carax Says:

    Šta fali Ginsbergu?

  6. Opsenar Says:

    Bradu su nosili i Lav Nikolajevič Tolstoj, Milovan Glišić, fudbalska legenda Brazila dr Sokrates, seća li se neko tog intelektualca u kopačkama?

  7. Šerman Says:

    Opsenaru, nisi jedini privženik ovog sajta koji dugo pamti. Evo teme za mogući tekst: kako je doktor Sokrates uvodio demokratiju među Korinćane. Čisto kulturno herojstvo. U kopačkama.

  8. shaka zulu(f) Says:

    Doktor Sokrates je bio istinski i fudbalski i kulturni heroj – voleo bih da vidim jedan dobar tekst o njemu na ovom sajtu. Ustvari, čitava ta bradata generacija Brazila je bila “anđeoska” i za mnoge – iako bez titule, ipak najveća koja je ikada pikala loptu;) Savršena tema za jedan dobar tekst… Inače, sve pohvale za tekst o bradonjama:) Drago mi je da se moj omiljeni sajt širi prema bratskim nam regionima…

  9. Opsenar Says:

    Drago mi je, Šermane i Shaka Zulu(f)e, da ste se setili plemenite igre na travnatom tepihu kada pomenuh dr Sokratesa, ostaje mi da ispišem njegovu hagiografiju jer je o bradatom Titovom protivniku već dosta napisano…

  10. Kapetan Ahab Says:

    Pre nekoliko dana sam na jednom internet portalu pročitao vest iz daleke zemlje Servije u kojoj imam i nekoliko prijatelja: naslov teksta glasio je Рехабилитован Дража Михаиловић! Uz ove tri reči na čirilici (koju sam davno naučio da čitam kada sam svojevremeno, pre polaska “Pikvuda” na putešestvija,radio kao konobar u jednom lokalu u Skadarskoj ulici u Beogradu) bila je fotografija izuzetno bradatog čoveka loše odevenog i zamašćenog, za kojeg je u daljem tekstu pisalo:
    “Некадашњи командант Југословенске Краљевске војске у Отаџбини Драгољуб Дража Михаиловић одлуком Суда…”
    Kakva Otadžbina ? Koja Kraljevska vojska ? Nije mi bilo baš najjasnije o čemu to srpske novine zbore, pa sam odmah krenuo u akciju…
    Čim smo se iskrcali u Okinavi sišao sam sa “Pikvuda” i umesto u krčmu (koju su pohodili Starbak i Ismail) krenuo sam u biblioteku u tom japanskom gradu. Dok su me ostali članovi čitaonice posmatrali začuđeno, tražio sam na engleskom ispisane knjige o Drugom svetskom ratu i naiđoh na delo Vinstona Čerčila. Tu je sve detaljno napisano i posle dva sata istraživanja stekao sam osnovna znanja.
    Znači, taj Дража je izvesno vreme imao podrku engleske strane i tog Čerčila u borbi Jugoslovena protiv nemačkih agresora. Draža je nosio bradu i bio poznat kao vođa četnika koji su istovremeno bili protiv komunističke jugoslovenske vojske i protiv SS divizija. Ljubazna bibliotekarka mi je skrenula pažnju i da delo jednog srpskog istoričara o Ravnoj gori (planini na kojoj su se okupljali Dražini četnici), ali sam se ljubazno zahvalio i uskoro ponovo bio na “Pikvudu”.
    Znači, čim sam se vratio na brod da jurim ajkulu, dođoh do sajta koji sam i ranije sa zanimanjem čitao. Ovaj tekst Almira Tursunovica je izuzetan, a Дража Михаиловић је рехабилитован!
    Tada sam odlučio da pustim bradu jer “koalicija bradatih” će uskoro preuzeti i FIFU, jednog od najjačih uporišta masonske lože “Večiti derbi”, Bogu hvala što se “Sep” Brater povukao…

  11. Kapetan Ahab Says:

    Pre nekoliko dana smo se iskrcali u Bokakotorskom zalivu na kratkom odmorištu prema mediteranskim krajevima. Bio sam slobodan oko tri časa i odmah sam pojurio u najbliži pab da posmatram odbojkašku utakmicu (sport koji, za razliku od fudbala, pogotovo engleskog, veoma cenim) reprezentacije Srbije. Turisti i ostali gosti lokala su me čudno posmatrali dok sam “ušavši” u veliki ekran jurio za loptom kao da je Beli kit. Zapazio sam da je jedan od najboljih momaka u crvenim dresovima Srbije bio momak sa bradom: Uros Kovacevic…
    Jedva čekam Evropsko prvenstvo u košarci, tada će za Serviju da nastupi Miroslav Radulica, još jedan igrač sa paperjem na licu…

Ostavi komentar