Rvački princip života – LAOKOON

Posted on 07 November 2015 by heroji

 

Slobodan Škerović

RVAČKI PRINCIP ŽIVOTA – LAOKOON

 

Šta je život i šta je posledica života?

 

Odgovor na drugi deo pitanja daje definiciju života – ropstvo.

Dok je Buda ciljao na deduktivni, razumno ubedljivi odgovor, dokazujući da je život patnja, ja ću da to obrnem naopako, ne menjajući ništa činjenično, i da dokažem kako je život ropstvo zbog svojstvenog uslovljavanja materije, a posledica toga je potpuno robovanje „pravilima učestvovanja“. Ali, da skoknem i do objašnjenja toga, recimo da ono što je „priroda stvari“, nazovimo to „zakonom“, nije zaista obavezujuće, mada je nasilnički nametljivo.

Legenda o Laokoonu, Apolonovom svešteniku, kaže da je upozorio Trojance da ne prime Konja, kako je to Vergilije sažeto rekao: „Timeo Danaos et dona ferentes“[1] . Zbog ovoga su razgnevljeni bogovi izrekli kaznu Laokoonu da ga smlavi zmija, golemi udav.

Tako su, Laokoon i njegovi sinovi patili, o čemu svedoče izrazi njihovih lica.[2]  Izrazi podsećaju na onaj Gorgone Meduze, boginje gneva. Prosto pogled na njih izaziva okamenjenost posmatrača.

Hajde da malo razmislimo, šta je zaista razljutilo bogove? Setimo se Prometeja, neposlušnog titana koji se suprotstavio Zevsu te ljudima odao tajnu božanske tehnologije – vatru! Za taj čin bio je kažnjen večnom patnjom.

Ima i druga priča, da je Adam neposlušao Boga Gospoda i zahvatio u oblast znanja, zbog čega je izbačen iz Edena, po pretpostavci mesta večne zabave, pravo van u svet patnje.

Život je patnja a takođe i kazna. Ne umiranje u groznom bolu – življenje u bolu jeste konačna kazna. Ovo će kasnije, u drugačijem i ponešto afazijski izmenjenom odnosnom sistemu, biti preimenovano u – Pakao.

Takođe karakteristično, za helenističko doba, akcenat u umetnosti se često stavlja na patnju, kao kod čuvene skulpture smrtno ranjenog Gala. Bilo je to vreme kada je grčka civilizacija doživljavala opadanje, Rimljani su napredovali nakon pobede nad Kartaginom i iskorenjivanja Etruraca, robovlasništvo je bilo glavni izvor profita.

 


[1] „Ne verujte Danajcima ni poklone kad nose!“

[2] Čuvena helenistička skulptura koju su, prema Pliniju, izvajali trojica vajara sa Rodosa, Hagesandar, Polidor i Atenodor.

 

Veoma slično kao danas, samo s jednom razlikom – današnja umetnost ne stavlja akcenat na patnju. Svrha umetnosti je preobličena i umanjena na funkciju reklamiranja „zabavljanja“. Reklamiranje je važno u ovoj priči, to je ono što život nudi kao mamac, obećanje, nadu. Cena „padanja“ na to reklamiranje jeste – patnja. Globalna patnja. Nada je drugo ime za reklamiranje zabave, a nada je i sama bila najviše reklamirani predmet tokom dugačkog perioda Mračnog Doba. Kao posledica nade, ljudi su trpeli ropstvo i patili od golemih napada samosažaljenja, i to je bilo – zabavno.

Šta je Laokoon rekao zvučalo je kao proročanstvo, ali beše označeno kao lažno i netačno proročanstvo, jer bogovi su želeli da lukavstvo pobedi i da Troja bude uništena. Troja, koja je predstavljala vrstu ekonomije neprihvatljive za ideju države u usponu. Ideju trgovine, idealizovane razmene dobara, trebalo je zameniti idejom iznuđivanja.[3]

Civilizacija umesto kulture, imperija umesto etnosa. Bili su potrebni vekovi ili milenijumi kako bi se ova zamena ostvarila globalno. Do vremena čovekoboga, Aleksandra, svet je bio poprilično mapiran i spreman da se prekroji u napredniju modu. Vergilije, opsednut Trojom, za čije se potomke verovalo da su osnovali Rim, u svojoj epskoj poemi Eneida, insistira na ovom pretvaranju trojanskog u rimski model, na čijem je čelu, tek kratko pre Vergilijevog vremena, bio jedan drugi, okonačeni čovekobog – Imperator Oktavijan Avgust Cezar. Koji je bio beskrupulozna, lukava zver.

the-procession-of-the-trojan-horse-in-troy-1773

Đovani Domeniko Tjepolo- Trojanski konj(1760)

Vergilije kažnjava Laokoona jer je video „lukavost“ i to izvrće u veoma jasnu političku poruku. Vergilijev ideal  pietas ili poslušnost prema državi i religiji, bio je glavna roba njegovog marketinga. A poruka je bila jasna: svako ko zameni poslušnost za poštenje mora da pati. Ovo je potpuno ista ideja koja dominira ostatkom istorije, a danas kulminira u obliku robota (radnika, roba), nacističkog arijevskog nadčoveka, ili popkulturnog junaka Supermena, danas već genetički mogućeg, naprednog sluge države s neuporedivim fizičkim i psihičkim sposobnostima, i kao san o potpuno samosvesnoj veštačkoj inteligenciji. Pietas!

Bogovi su tu da obezbede „predodređenost“, oni upravljaju delanjem ljudi i stvaraju dramu (patnje) jer ideja poretka mora da pobedi a svaki otpor je bolan i uzaludan.

 

Ružin pupoljak

Kako osećajni san o dobrom osećanju skriva ružnu stranu života?

 


[3] Ideja trgovine, današnjeg „slobodnog tržišta“ podrobno je usađivana, uprkos činjenici da je trgovina uvek bivala uništavana kako bi bila zamenjena monopolom, koji bi osigurao dominaciju izvesne države. Ovo je i više nego očigledno u evropskim beskrajnim ratovima tokom poslednjih vekova, kao i danas, kada je jasno da je sve na „tržištu“ manipulisano do poslednje sitnice.

 

Emocija, kakva jeste, uslovljena reakcija na okidač, skriva uzrok svoje pojave pretvarajući se da je nešto drugo – nada, koja maskira ružnu stvarnost i ističe „lepšu budućnost“. Ovo je tipični marketing života. Nadajmo se da će biti bolje, čim prebrodimo krizu.

Zbog čega smo u krizi?

Uzrok krize je sam život. Život je razmena, ali ne jednostavna, ravnopravna, pravedna razmena. Ona je zapravo otimačina, razmena je pogrešni naziv. Slobodno tržište života nije ništa drugo do li marketing života, a marketing je nametanje predstave, borba jedne ideje da nadvlada druge i da ih nadzire tako što će ih koristiti u svoju svrhu (što je samo po sebi opravdano). A njena svrha je takođe marketing, borba Uroborosa da se nahrani samim sobom. To je smrtonosni, začarani krug samoreklamiranja. Izgovor i opravdanje za marketing je – kriza. Jer samoproždiranje[4]  jeste permanentna kriza.

Tako, imamo Laokoona i njegove sinove u borbi protiv udava, samo malkice raščlanjeniju predstavu Uroborosa, simbola samoproždiranja.

Postoje mnoge nedostajuće veze u operativnom jeziku – na primer, kada sam završavao prethodnu rečenicu trebalo je da kažem: simbol samoproždiranja  života. Izostavio sam „života“, tako da nije jasno da su samoproždiranje i život sinonimi. Ovakva praksa ima za posledicu Vavilonsku zbrku jezika[5] jer postoji toliko mnogo sinonima koji se ne prepoznaju kao takvi. Oni su očigledno zanemareni pretpostavkom da imaju drugačije značenje, a to nije slučajno.

Laookon i njegovi sinovi

Zanemarivanje znanja je strategija života. Život se pretvara da su neke stvari važne, one stvari koje će ostvariti dobit, to jest, lišiti nekog života kako bi drugi život mogao da se nastavi. Čovek mora da bude neznalica kako bi koristio ovakvu strategiju. A sva energija razmišljanja se troši na opravdanje i pristanak na takvo ponašanje, umesto da se razobličuje sama ideja koja nadzire postojanje u neznanju. To je tipično i jeste priroda stvari. Jer sva priroda jeste živa, po definiciji da je razmena život. I, ako pomno posmatramo tu „razmenu“, možemo jasno da vidimo da ona nije ono što se pretvara da jeste.

Sva priroda, fizis, jeste uslovljena da reaguje na određene okidače. Atomi moraju da stupe u razmenu s drugim atomima, nema načina da to odbiju. Ovo jeste osnovna definicija života – razmena.

Druge postojeće definicije života su samo deo strategije kako bi se sprečio uvid u jednostavnu istinu. Život mora da ostane misterija, tajanstvena ljubavnica, puta 70 devica kao nagrada pošto ste zaslužili povratnu kartu za Eden.

Ružin pupoljak života.

 


[4] Autokanibalizam.

[5] I ovo je, takođe, pogrešan naziv, jer je Vavilonska kula bila Kula znanja, a tek njeno uništenje imalo je za posledicu zbrku i nerazumevanje među narodima. Sama Biblija je primer toga.

 

Grabljivci i pokorni – Spoznaj sebe

 

Podela na grabljivce i plen, goniče robova i robove, kapitaliste i proletere, vukove i ovce, pobednike i gubitnike, pametne i glupe, organizovane i zbrkane, vođe i vođene – sve su to sinonimne fraze. Dobri i loši, pravi i krivi – sve je to u funkciji neprekidnog kreta, istinski perpetuum mobile, nepokretni pokretač, potreba da se oseća, potreba da se bude svestan: što su dokazi da smo živi. Kretanje reklamira sebe, ne želi da se zaustavi, ne želi da umre. Suprotnost života i smrti je upravo to – empirijski sadržaj nasuprot praznine.

Drevni mudraci, sadašnjosti i budućnosti, svi su došli do istog zaključka – mora se zaustaviti[6]. To doslovno znači – umreti. Zbog čega je tako?

Smrt, strah života.

Neznalaštvo života neprekidno zaboravlja istinu o sebi. To je mašina neprekidnog kreta. Život je borba za neznanje, on je neznanje u nevolji, život je borba oklevetanog Laokoona. Istinski Laokoon, onaj koji je ukazao na grešku, dobio je svoju bitku. Ali život, kroz svog istaknutog pesnika Vergilija, tvrdi da je nastavio da se očajnički bori – trajno stanje života. Laž izrečena kako bi se prikrila pobeda znanja.

Spoznaj sebe pisalo je na Apolonovom hramu u Delfima.

Delfi su bili riznica stare Grčke, ne samo mesto gde su se izricala proročanstva i gde je obitavala Proročica. Zlatne i bronzane dragocenosti čuvale su se tamo, i takođe, očigledno – znanje.

Apolon nije bio samo grčki bog, on je poštovan, pod različitim imenima, u mnogih naroda drevnih vremena – Tot u Egiptu, Orfej među Tračanima – njegovi atributi su mnogobrojni i slažu se s drugim božanstvima, s Prometejom na primer, onim koji poseduje i prenosi znanje. Opet, moramo da raščistimo zbrku i uspostavimo sinonimski odnosni sklop.

Šta zapravo znači spoznati sebe? Kakva je to vrsta znanja, za razliku od potreba življenja, koje su neprekidna borba da se osigura „razmena“?

Postaje jasno da je biti pokoran (blag) deo marketinške strategije, koja favorizuje grabljivce i njihove žrtve – favorizuje princip podele koja osigurava pobedu neznanja i porobljavanja.

 


[6] Buda, Sokrat, čak i Aristotel u retkim trenucima lucidnosti.

 

Poruka je jasna: Bolje je živeti kao rob nego biti slobodan i umreti, jer ukoliko odbiješ ropstvo, vlast, ta gorljiva sluga ideje života, baciće te lavovima.

Sva propaganda i smutnja hrišćanstva kao za-život deklarisane institucije jeste o nagovaranju na pokornost. Zapravo, to seže mnogo dalje u prošlost, pre Troje i Rima. Čak pre Jerihona.

Pietas, poslušnost, bila je Hektorov prerogativ. On je bio simbol poretka, porodične brige, simbol ekonomije, otelotvorena Troja. Ipak, ubio ga je Ahil, simbol neumerenog nasilja, i pored toga herojska figura.

Čitava priča o Ilijadi je o bogovima koji se upliću u ljudske stvari i promovišu razbojnike u junake; počinje sveštenikom Hrisom kome je naneto zlo, ćerku mu je oteo Agamemnon i načinio svojom seksualnom robinjom. Razbojnici odbijaju da je vrate u „zamenu“ za otkup, a sveštenik se moli Apolonu da pošalje bolest na njih. Prvo na stoku, zatim na ljude.

Konačno, ideja trgovine među Ahajcima, zapravo iznuda, zadobija preimućstvo i Agamemnon bi vratio ćerku, u „zamenu“ za Ahilovu seksualnu robinju Briseidu. Ovo otvara krizu među Ahajcima, jer Ahil uvređen, odbija da se bori. Vidite, ovo je princip krize koji se kreće po svom. Završiće se Patroklovom smrću na bojnom polju (on se predstavljao kao Ahil u tu dramaturšku svrhu) i Ahilovim gnevom (hoćemo li to nazvati emocionalnom inteligencijom?) koji je doveo do potpunog uništenja Hektora.

Homer je podrobno opisao šta se zaista događa u politici. Bogovi su skrivene sile, siva vlada, ratnici iz senke. Bogovi su ideje a ljudi su njihovo gorivo i hrana.

Related posts:

Ekonomska kriminalistika
Zmijski jezik
Enciklopedijska paradigma i modernistički hronotop smrti u romanu „Krila“ Stanislava Krakova (o nema...

5 Comments For This Post

  1. Opsenar Says:

    Čini mi se da Škerović (čije tekstove ovde imamo prilike da čitamo u kontinuitetu) zaista pogađa suštinu stvari i pojava, svaki ispisani red nabijen je značenjima koje pažljiv čitalac traži nakon pročitane rečenice.
    Rvački princip života dominira i danas i to od sporta do politike…

  2. Šepseskaf Says:

    Ubitačan je Škerovićev stil. Sjajan tekst…

  3. paparazzo Says:

    Još jedan dragocen prilog jednog od zadnjih “besnih” avangardista…

  4. Pink Frojd Says:

    Podsetio me je ovaj lucidni esej na knjigu genijalnog Oldousa Hakslija “Philosophia perennis”, što će reći – “Večna filozofija”. U njoj se upravo apostrofira ono što i Škerović uočava u svim onim školama mišljenja koje propagiraju pro-životni princip. Njihova zabluda je tema knjige, a zabluda se najjasnije uočava kroz poređenje sa predstavnicima “večne filozofije”, koji su jasno uočavali opsenu ili ono što Škerović naziva “marketing”. I to ne teorijski, nalik filozofima (u tom smislu, zaista sam oduševljen onim iz jedne fusnote: “Aristotel u retkim trenucima lucidnosti”), nego suštinski, proživljeno… Svako ko je to doživeo – jasno uviđa marketinški plašt, koji prekriva život, u uobičajenom smislu te reči. Drugim rečima, utakmiča se dobija “neučestvovanjem” – ali to neučestvovanje treba shvatiti na pravi način…

  5. Crnogorac Says:

    A jes’ ga napisao ovi Škerović, ka’ da sam odlomak iz Biblije čitao. Treba “Politika” da preuzima tekstove sa ovog sajta…

Ostavi komentar