Tag Archive | "Ginter Gras"

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

Kirka i pisac

Posted on 25 January 2016 by heroji

Ratomir Rale Damjanović

KIRKA I PISAC

 

Nije uobičajeno da se reaguje na književni prikaz[1] ili kritiku, ali tekst Aleksandra Gatalice o hrestomatiji “Serbia – srpski narod, srpska zemlja, srpska duhovnost u delima stranih autora“ (Itaka, 2014), odveć banalizuje i pojednostavljuje jednu složenu temu,  da bi se to prećutalo. U toj knjizi na 1000 strana “gotovo da nema negativnih tekstova o Srbiji”, primećuje Gatalica. Nema pisaca koji su “pronicljivim zaključcima primetili i ono što kod nas u mnogim vremenima nije valjalo”. On je, veli, lično pročitao da je “Džon Rid  u knjizi „Rat u Srbiji  1915“, osim potresnih pasaža o Srbima, primetio i kako se u naše javne kuće ulazi kroz svinjce…”, a toga u ovoj dvotomnoj hrestomatiji nema, pa prema tome, slika o Srbiji nije dovoljno autentična. “Kakva je snaga montaže i kolažiranja prigodne vrste, najbolje znaju dvojica od troje priređivača ovog obimnog dvotomnog kompleta zapisa o Srbima iz pera stranaca, Novo Tomić i Ratomir Damjanović, dugogodišnji novinari…”, piše Gatalica, eksplicitno denuncirajući priređivače da su falsifikatori. Slični onima koji su se već istakli u nacionalnom falsifikovanju, bilo da su bili ZA ili PROTIV. “U brojnim knjigama stranaca Srbi ipak nisu samo zaštitinici Evrope, vitezovi bez mane, i narod koji se jedino ističe po velikodušnosti”, ističe Gatalica a baš takva slika Srba je, proizilazi iz njegovog komentara, bila namera priređivača. Malo uz pomoć kolažiranja, malo mitske čarobnice Kirke… “Ko to tamo peva Srbija!”, kaže on u stilu Šijanovih filmskih junaka.

“Dalje nećeš moći!”

Malo je požurio Gatalica i zaslužuje da mu se za ovu (ne)promišljenu diskvalifikaciju i knjige i priređivača, samo pošalje kratak otpozdrav na pismo, ali Gatalica nije bilo ko. Ugledni je pisac, višestruki laureat, muzički kritičar koji veoma ozbiljno shvata svoj posao, javna ličnost od integriteta. Istina, njegovi su javni nastupi zbunjujuće banalni, neinventivni i konfuzni, pa bi se i rečeni prikaz mogao uzeti kao jedna od nesuvislosti koje eksplicira sa akademskim tonom. Ali, da se ipak, pozabavimo njegovim pristupom, simptomatičnim za jednu pojavu koja je više od decenije vrlo popularna kod nas. U pitanju je potreba da se reaguje na sve što ima predznak srpski, ako nije reč i o tehnologiji manipulacije jednake onoj u Miloševićevo vreme, kada se reč „srpski“, „srpsko“, izgovarala s punim ustima. U isti mah, baš je to Miloševićevo vreme i dozirano angažovanje protiv mnogima bila dobra odskočna daska, od objavljivanja knjiga do prevoda na druge jezike, što je, bez sumnje, dobro za srpsku kulturu, iako bi se moglo reći i to da bi za srpsku književnost mnogo bolje bilo da neke knjige uglednih pisaca nisu prevedene.

Ali, to je već druga tema.

O “Serbiji” je pisalo desetak uglednih autora (izdanje iz 2014. je novo i prošireno), književnih kritičara, profesora univerziteta, akademika, etnologa, istoričara, sociologa, tumačeći je kao neku vrstu istorijske čitanke i antologije i multidisciplinarne studije koja otvara brojna pitanja. Na jedno od njih ukazuje u svom predgovoru Akademik Dejan Medaković:

„Brzo je postalo jasno da smo, hteli to ili ne, postali svedoci civilizacijskih smena i potresa onih sila koje se bore za globalnu vlast i poredak u današnjem svetu. U takvoj borbi jedva da ima mesta za stare pojmove o međunarodnom pravu i ostalim tekovinama jednog poraže¬nog sveta.“

“Pred nama je knjiga o kojoj treba govoriti u množini, jer je u njoj sazdano više knjiga, a njeni sadržaji su tako zgusnuti i nosivi da se iz nje, prosto, indukuju druge knjige, čineći osnov za celu, tematski jasno uokvirenu, malu biblioteku knjiga”, zapisao je svojevremeno Mile Nedeljković u listu „Vukova zadužbina“.

I tako dalje.

“Serbia” je bila nekoliko godina najtraženija knjiga u međunarodnoj razmeni Narodne biblioteke Srbije i nalazi se u mnogim svetskim bibliotekama, univerzitetskim i slavističkim centrima, kao i u bibliotekama Srba u dijaspori.

Putnici koji su prolazili kroz srpsku zemlju, najčešće nisu imali nameru da pišu ni pozitivno ni negativno, ni dobro ni loše, ni afirmativno ili suprotno od toga. Pisali su ono što vide, o ljudima i zemlji, o njenoj umetnosti, težnjama i nadama, istoriji i “sadašnjosti”. U kontekstu, razume se, mogu se naći i negativni tonovi, kako to formuliše Gatalica, ima pisaca koji su “pronicljivim zaključcima primetili i ono što kod nas u mnogim vremenima nije valjalo”, kako on napominje kao savesno đače, ali tu crno-belu šemu, kao model objektivnosti za koji se zalaže, toliko omiljenu centrima moći koje su stvorili udruženi političari, generali, intelektualci i novinari, priređivači nisu imali u vidu.

Ključni kriterijumi prilikom izbora bili su književna vrednost teksta, autentičnost, zanimljivost i originalnost autorovih zapažanja o srpskoj zemlji i srpskom narodu, srpskom stvaralačkom biću, srpskim nacionalnim težnjama, motivima i mitovima, u kojima se osvetljava kakav značajan događaj iz istorije ili istorijska ličnost.

Zastupljeni žanrovi su pesme i poeme, putopisi, dnevnici i memoari, besede i rasprave, pripovetke i romani, drame, eseji, pisma, zapisi…, 13 poglavlja, 350 autora, preko 500 tekstova, 1 000 stranica, opsežna bibliografija i beleške o delima i piscima na 90 stranica.

Autori tekstova su znameniti ljudi, pisci i putopisci nekad i u novijim vremenima, nobelovci, akademici, profesori univerziteta, doktori nauka, svetski poznati i priznati umetnici, istraživači, istoričari, ratni izveštači, novinari…

Uspon i pad Srbije, to je ključna vertikala u knjizi. Preovlađuju svetli tonovi, i sami putnici se radije opredeljuju za njih. Ponekad se romantičarski oduševljavaju i glorifikuju Srbe, nekad im se čude ili ih žale, uzdižu njihovu epsku i lirsku  poeziju, dive se njihovom neopokornom duhu, ali i uočavaju nesposobnost da se snađu u velikim prelomnim trenucima. Epsko i lirsko, herojsko i tragično se neprekidno prepliću. Pred “putnicima” je mali narod sklon mitovima i samoobmanama, ambicijama i pretenzijama koje karaterišu velike i moćne narode. Narod sa  kojim se Evropa više puta poigrala, koji se vekovima nalazio u žrvnju velikih sila bez jasne svesti o tome. U temi Srbi i Evropa stranci pišu i o mračnoj strani evropske diplomatije (nekad i sad), o evropskom Molohu i njegovoj nezajažljivoj osvajačkoj gladi, o patološkoj potrebi za katarsom u kojoj proživljava svoje ratove, tridesetogodišnje, stogodiše, hiljadugodišnje, verske, žetvene, ratove ruža i krsta, krstaške i pohode Svete lige i  svoj pakleni krug strahova u kojima preovladava “islamska opasnost”. O Evropi koja je zbog korumpiranosti, nesposobnosti, vazalske svesti i nemoći svojih vođa postala protektorat Sjedinjenih Američkih Država, kako kaže Harold Pinter. Nekada opsedana spolja, danas opsednuta iznutra, Evropa je već osvojena, razjedinjena i razbijena sa mogućnošću da doživi sudbinu Jugoslavije, jer je urušavanjem svih principa međunarodnog prava otpočelo i njeno urušavanje. Jedan od autora koji se bavi tom temom svojoj knjizi dao je naziv: „Smrt Evrope u Prištini“ (Žak Ogar).

Tekstovi (ne zapisi) su autentični i u većini slučajeva sagledavaju srpsku kulturu kao “kulturu otpora u sudaru sa velikim civilizacijama i silama, koja žilavo brani vlastiti kulturni identitet” (dr Zoran Avramović). Time se bave i “stari” i “novi” autori. Sve je više istraživačkih knjiga i studija koje stavljaju pod lupu protekle decenije i događaje. U poglavlju knjige koje je nazvano “Sunovrat Evrope”, podosta je tekstova upravo o stvaranju lažne slike, kao prvom ratnom cilju, o čemu opsežno piše Filip Najtli u knjizi “Prva žrtva rata”. Javljaju se analitičari koji sistematizuju i tumače Veliku Laž Veka, dovodeći u vezu koordinate tog projekta u kojem su učestvovali moćnici jednog vremena, oni što su rukovodili zemljama, vojnom ili medijskom silom, intelektualci, filozofi i razni drugi bojovnici koji su propovedali NATO-istinu, evropsku i američku, velikim ustima, sa velikim argumentima, menjajući istoriju,  oblikujući događaje iz savremenog doba, zastrašujući sve koji misle drukčije i kvare sliku.

O tome pišu Čomski, Pinter, Handke, Hofenbauer, Ralf Hartman, Žan Ditur, Pjer Pean, Dik Marti… Ne zaboravimo njihove prethodnike. To su Žak Merlino u knjizi “Istine o Jugoslaviji nisu sve za priču”, Klaus Biterman priređivač zbornika “Serbien muss sterbien”, Vladimir Volkov, koji ima više knjiga sa tom temom, Žan Ditur, Filip Najtli, Robert Parsons, Mišel Kolon…

Po žestini se naročito ističu Pinter, Solženjicin, Čomski, Mihalkov, Debre, Doleček, Monros-Stojaković, Zinovjev, Handke, čiji je govor prilikom dobijanja Ibzenove nagrade uključen u knjigu, Dejvid Gibs koji 2010. objavljuje knjigu o „humanitarnom razaranju Jugoslavije“, iz koje je izdvojen tekst „Rat koji nije gotov“. Oni su direktni i jasni, kao njihovi prethodnici iz ranijih vremena, Vilijam Denton u knjizi “Hristijani u Turskoj” (1862), Viktor Igo u tekstu “Za Srbiju” (1876), Dostojevski u svom dnevniku (“Prokleti interesi evropske civilizacije“, 1877), dobitnik Nobelove nagrade za književnost Karl Spiteler („Naše švajcarsko gledište“, 1914), rumunski akademik Nikolae Jorga, čiji je čuveni govor “Srbija, herojska i mučenička” (1915), takođe u knjizi, pa Gijom Apoliner („Austrijski i bugarski progon srpske ćirilice“, 1917), Gilbert Kit Česterton („Srbi u istoriji“, 1914, „O spasavanju Srba“, 1916), Migel de Unamuno („Za srpski narod“, 1918), Alfonso Rejes („Raspeće Srbije“, 1919), Bertold Breht („Poslanica Srbima“, 7. april 1941), Edmond Pari („Genocid u satelitskoj Hrvatskoj 1941-1945“, 1960), Karlo Falkoni „Ćutanje Pija 12“, 1960), Per Hanson („Oktobar 1941“, 1976), Andre Malro („Tragedija se približava“, 1984), Rudolf Burger („Duh iz 1914“, 1994) Pjer Galoa („Nemačka Evropa ili evropska Nemačka“, 1977), Ralf Hartman („Danke Dojčland“, 1988), Žan Kler („Beogradska Gernika, 1999)…

Ali, to je samo jedna od tematskih linija i vertikala knjige čija bi se “struktura mogla podvesti pod parafrazu sintagme Miloša Crnjanskog Srbija i komentari“, kako je to definisala prof. dr Danica Andrejević na prvoj promociji hrestomatije u Univerzitetskoj biblioteci “Ivo Andrić” u Prištini 1995. godine. “Istovremeno, to je i hrestomatija i hronika jednog dugog hoda po mukama, antologija i zbornik, čitanka i dnevnik događaja kroz srpsku misteriju vremena, sfingu balkanskog prostora i tajnu nacionalnog pravoslavnog bića ” rekla je ona tada.

Obuhvaćeni su svi periode u njenom istorijskom putu: nemanjićko doba, freske, ikone, zadužbine, Kosovski boj i kosovski junaci, epska i lirska poezija (istorija u pesmi), putopisi kroz srpsku zemlju, srpske teme kao inspiracija književnosti, srpski ustanci, oslobođenje Srbije, Veliki rat, Drugi svetski rat, ratovi 91-95, bombardovanje Srbije 1999, medijske laži o razbijanju Jugoslavije, otimanje Kosova i Metohije, stogodišnjica Velikog rata, petnaestogodišnjica bombardovanja Srbije…

Veliki broj stranica posvećen je srpskom pitanju kroz vekova,  jer su Srbi s vremena na vreme, “pokretači istorije”, i to u poglavljima “Za Srbiju”, “Pravda za Srbiju”, “Sunovrat Evrope”, u kojima se raspravlja i o medijskoj i propagandnoj slici Srbije. Ugledni savremenici događaje objašnjavaju u istorijskom kontinuitetu, bez obzira da li je u pitanju austrougarska, nacistička, vatikanska, ustaška ili savremena propagandna mašinerija. Pokazuje se da je Austrougarska postavila model koji je prihvatila nacistička Nemačka, i da je on kasnije, taj model, malo usavršen i osavremenjen, primenjen prilikom demonizovanja Srbije u poslednjih 25 godina od strane bivših srpskih saveznika udruženih sa zajedničkim neprijateljima iz dva svetska rata. Na prvi pogled je vidljiv propagandni angažman tih NATO-pisaca i zaista bi trebalo objaviti u nekakvom zborniku šta su pisali i govorili. Treba sabrati njihove novinske tekstove, besede, ratne izveštaje, “istorijske” studije, paskvile, karikature…, i videti kakva se pacovština (Ginter Gras) tu nataložila! Nekakav Institut za Istinu trebalo bi da sakupi šta je sve pisano nekad i šta je pisano u poslednjih 25 godina, na osnovu kakvih komandi, u kojima je učestvovala i intelektualna armada, je na Srbiju kretala kaznena ekspedicija.

Noam Čomski te i tako angažovane intelektualce naziva “čoporom nezavisnih umova”. U pitanju je etablirana “elita”, koja zna da je bolje da se nađe uz oficijelni stav, koji im obezbeđuje dalekosežnu korist, pogotovu ako im se obradom javnog mnjenja pruži alibi, da su na pravoj strani, humanosti i pravde, što ima svoju upotrebnu vrednost i na ovim prostorima. Dežurni kontrolori, poput Gatalice u ovom slučaju, odmah reaguju. Za svaki slučaj, jer posao još nije dovršen. Ne dozvoljavaju bilo kakvo drugo tumačenje osim oficijelnog, postavljanje bilo kakvih pitanja koja otežavaju poslovođama novog opskurantizma i novim filozofima, koji afirmišu princip: “Postojati – znači biti opažen (Ese est percipi) i u skladu s tom logikom nastupaju u tumačenju današnjeg sveta. Naše je, po njima, da tu doktrinu prihvatimo u nešto modifikovanom obliku: “Postojati – znači biti prokažen”. Ali, ni to nije dovoljno. Takva slika mora se razrađivati. Mi smo loši, i to, za naše dobro, moramo dokazivati. Možda je i gore od toga, ali nismo bili svesni. Što više takvih slika u svakom trenutku! U protivnom, ne samo da nećemo biti opaženi i dobiti kakvu takvu šansu, nego ćemo se bezizlazno i trajno naći među prokaženima.

kirka

1.Briton Rivjer, Kirka i Odisejevi prijatelji

Savremena Kirka preuzima ne samo obličje nego i um. Kirkina sredstva su trava moli (u “Odiseji”), kod nas je to u narodnom poimanju bunika, a u savremenom značenju medijska poruka. Mediji imaju tu moć da angažuju sve strukture društva i oblikuju stvaranje lažne slike na osnovu koje se preduzimaju akcije, bez obzira na žrtve i stradanja, s idejom da će strahote i stradanja zaseniti uzroke i povode. Uvereni u ispravnost onoga što rade moćni, koji su uvek u pravu, (jer je u njihovom vitalnom interesu), medijski promovišu to svoje pravo, svoju „veliku dušu“ i širinu pogleda koja im omogućuje da vide više od malih i slabih. I  najveće divljaštvo proglašavaju kao svoje pravo u ime pravde i humanosti.

Na udaru su sve strukture društva, sve institucije, sva vremena. Francuz Rože Mikieli to zapaža u knjizi “Subverzija” (1971): “Pri tome su uvek aktuelna dva cilja: sopstveno javno mnenje koje se u prvoj fazi priprema, kada mu se samo nagoveštava akcija koju ono samo treba da zahteva kao neodložnu i stvar svog morala i svoje države, i javno mnenje u Zemlji pariji. Stvara se određena slika kod sebe i u svetu i razara duhovno i ekonomsko uporište zemlje koja je na nišanu. U svemu tome značajni pomagači su osvedočeni intelektualni autoriteti.

Fenomen poznat iz prošlosti, koji nije imao veze samo sa autoritarnim karakterom vlasti i strahom podanika, nego i sa mirisnim ideološim čarobnim napitkom, kao što je ona trava “moli” u “Odiseji”, kojim Kirka Odisejeve mornare pretvara u svinje, ostavljajući im ljudsku misao. I sa  iracionalnom ljubavlju, o čemu rečit primer daje Ridiger Zafranski u knjizi “Zlo i drama slobode”. Kakvi su bili ti psihološki mehanizmi koji su intelektualce vodili u tabor autoritarnog režima, kao inkvizitore, egzekutore, pritajene gušitelje, kakvi su bili modeli manipulacije, prinude i nagrađivanja, o tome je već dosta pisano. Totalitarni hardver prošlosti zamenjen je totalitarnim softverom ovog vremena koji modifikuje i modernizuje te “svagda iste obrasce”. “Nevolja današnjeg sveta jeste neuviđanje nevolja”, piše profesor Mihailo Đurić u knjizi “O potrebi filozofije danas”, a jedna od tih današnjih neuviđenih nevolja jeste razaranje duhovnih vrednosti i praksa da intelektualci iz interesa, ili nekritički, prihvataju zahteve novih moćnika, svesno maskirajući njihove ciljeve, ili, ponekad, nesvesni svega, jer su se ciljano doveli u stanje nesvesnosti. “To je vrhunska finesa: svesno se dovesti u stanje nesvesnosti a onda postati nesvestan upravo izvršenog čina samohipnoze”, pisao je nekada akademik Nikola Milošević.

Nije, pri tome, na udaru samo sadašnjost nego i prošlost, jer “kontrolisanje prošlosti svakako predstavlja veliki deo mogućnosti kontrolisanja sadašnjosti”, kaže oksvordski profesor Dominik Liven, naglašavajući da “oni koji drže moć nastoje da svojim tumačenjem istorije očuvaju svoju moć i da proglase da su njihova zajednica ili njihova ideologija pravedni, da su to uvek bili i da postoje za dobrobit čovečanstva.” Oni su, dakle, dobri momci, a mi smo svakako loši momci. Tako jeste sada, tako će i biti a tako je i bilo. Zbog toga što smo loši sada, bili smo loši i u prošlosti. I to moramo da otkrijemo. Sve to što su o nama u prošlosti pričali i pisali blagonaklono, sumnjivo je, jer je izvađeno iz negativnog konteksta. I verodostojno je samo ako se uz belo priloži i crno. Nismo mi baš tako dobri, poučava nas G.A. Mnogo smo lošiji. Lošiji od dobrih. Nemojmo se zavaravati. Ako saznamo koliko smo loši, bićemo mnogo bolji. Lošiji smo i od sebe. Jednostavno loši. Nismo mi takvi kakvi jesmo, nego smo i gori.

Ali, Gataličina crno-bela naiva i nije predmet ovog teksta, nego svest koja propagira takav sistem vrednosti.

Prof. dr Milo Lompar prihvatanje takve logike naziva “duhom samoporicanja”, a mogli bismo, imajući na umu jedan roman Mišela Uelbeka, taj programirani poremećaj nazvati “duhom pokoravanja”. U pitanju je neka vrsta samohipnoze koja sjedinjuje samoporicanje i pokoravanje, i mimikriju koja po potrebi sofisticirano maskira taj fenomen.

Medijska manipulacija ima tu globalnu i lokalnu moć da uguši, prikrije, poništi drugačije mišljenje. O tome je autor ovih redova napisao seriju tekstova još krajem devedesetih, u svojim kolumnama “Slovo o jeziku”, u listu Intervju, a 1992. godine je objavio tekst u kojem je našim medijskim moćnicima dokazivao da će “izgubiti propagandni rat protiv sopstvenog naroda”. Tako doslovce, i ostao bez posla devet godina. I: da brane vlast tako žustro “jer više nije reč samo o goloj vlasti nego i o goloj koži”.

Dvadeset tri godine kasnije delimo stav Harloda Pintera, koji je govorio da je “svaka istina tek varljiv odraz stvarnosti… Ali, kao što sam rekao”, kaže britanski dobitnik Nobelove nagrade za književnost, “traganje za istinom nikad ne sme da stane. U njemu ne sme da se kasni, niti može biti odgođeno, sa njom se mora suočiti, baš tu, na licu mesta”.

Naravno da u 13 poglavlja knjige, na 1020 strana, ima i negativnih tonova i komentara, ali tema negativne percepcije malo je složenija nego što je shvata Gatalica, koji negativno izjednačava sa svinjcima kao predsoblju javne kuće a priređivačima nonšalantno pripisuje “snažno kolažiranje” slike o Srbiji! Pored svega što je Rid napisao o “istrebljenoj naciji”, njemu nedostaje i jedan prikaz svinjca kroz koji se, navodno, prolazilo u kupleraj, da bi slika o Srbiji bila autentičnija. I to hoće u naslovu, izdvojeno, krupnim slovima.

“Uprkos odsustvu ovakvih tonova, “Serbiju 1-2 trebalo bi preporučiti, ali samo za naporedno čitanje s ostalim knjigama koje su lako dostupne”, zaključuje bezazleno pisac teksta na kraju prikaza.

Dobra ideja.

Mogao bi preporučitelj da sastavi bibliografiju takvih knjiga. Čim se čitalac malo zanese, imao bi priliku da odmah uzme jednu gorku dozu da se ne bi zaneo još više.

Levo dobra Srbija, desno loša Srbija.

Smiješane najlakše se piju.

Impresionira neobaveznost sa kojom Gatalica sve to izgovara, i lakomost da na svoj konto, nonšalantno, upiše lake poene. One što dolaze kad loptica zakači tenisku mrežu, koje imaju svoje žargonsko ime. Kada bi se pravila ATP lista sa takvim poenima, mnogi bi se sa ovijeh strana našli na top-listi među prvih deset igrača. Ili prvih sto. Uz pomoć čarobnice Kirke.

Gatalica je očevidno ozbiljan kada predlaže ono uporedno čitanje. Ima ljudi koji iskreno veruju, iz dna duše, i dublje, u svaku svoju reč. Samohipnotički veruju, uprkos raciju koji se tu i tamo probudi. Nema tu pomoći, ni nama ni njima. Manipulatori manipulišu svesno ili manipulišu nesvesno, ali uvek manipulišu. Ovi drugi su, može se reći, skoro nedužni jer reaguju instinktivno, bez obzira da li je dugme pritisnuto ili nije. Metode su uglavnom iste, menja se samo ideologija. Pri tome, postupak manipulativne argumentacije obično ima za cilj da napad koji propagira svojom pričom predstavi kao puku odbranu. U ovom slučaju, Gatalica brani čitaoca od lepe slike Srbije, prihvatajući crno-belu šemu kao odraz istine i objektivnosti u savremenom svetu.

A možda je u pitanju samo arogancija, ona koja redovno prati osrednjost i “snažnu” ambiciju!

Cui bono!, rekao bi Ciceron.

2015.

 


[1]   “Prikaz” je objavljen u nedeljnom izdanju Blica 8. februara 2015. Komentar priređivača, u znatno kraćem obimu, Blic i Gatalica (urednik podlistka) nisu hteli da objave.

 

Comments (4)

Tags: , , , , , , , ,

Poslanica Ginteru Grasu

Posted on 14 April 2014 by heroji

Ratomir Rale Damjanović

 

Poslanica Ginteru Grasu

 

Her Gras,

 

„Bit pacova je trostruko razbacivanje koje transcedentalno izvire u svetskom projiciranju pacova ili u kanalizaciji”, stoji u Vašim „Psećim godinama”. Harold Pinter prepoznao je u ovom vremenu to „svetsko projiciranje pacova”. „Zarad održavanja vlasti”, kaže on, „od suštinskog je značaja da ljudi žive ne saznavši istinu, čak ni istinu vlastitih života. Zato je ono što nas ovde okružuje zapravo ogroman i gust splet laži kojima se hranimo.”

Dogodilo se, eto, da ste i Vi (postali) jedna od velikih laži savremenog sveta, uprkos svojoj savršenoj tehnici prikrivanja. Toliko ste se dugo borili protiv sebe i stekli veliku slavu, krijući ko ste! Zakopano sećanje je kao zakopana kost za koju ne znamo u koju smo je rupu zakopali. Ali vreme oglođe i tu „kurjačku spilju” pamćenja. I očas, uvidimo koliko smo duboko i trajno u kolopletu „psećih godina”. Ili pacovštine veka.

„Istina, pacov truli i bez pacovštine, ali nikada pacovluk ne može da bitiše bez pacova.” Reči Vašeg junaka, dragi Gintere.

Godina 1999. je prelomna godina u našim životima. Vi ste dobili Nobelovu nagradu za književnost, mi smo dobili bombe (redosled je obrnut, i, sigurno, slučajnost) koje ste Vi opravdali svojim govorom. Bilo je to 26. marta, u Gradskoj biblioteci, u okviru sajma knjiga, u Lajpcigu. Pravo vreme i pravo mesto za komandu jednog pisca! I pravi grad. U Lajpcigu je „Vuk, Stefanov sin, Srbin” piše veliki Gete u članku „Srpska književnost”, „u godinama 1823. i 1824. štampao tri sveske narodnih pesama u originalu”… koje se „mogu staviti uz ’Pesmu nad pesmama’”.

Vidite gospodine Gras, mi ovde imamo pravo na nešto drugačiji pristup Vašem „otkriću”, i Vašoj poslanici Srbima, toliko drugačijoj od „Srpske poslanice” koju je dan posle bombardovanja Beograda napisao Bertold Breht („Padoše tvoje bombe i napraviše jame, / Veće od naših srušenih kuća…”). Nas ste zadužili. Ovde su ljudi ginuli. I ta činjenica ne dopušta metafore i okolišenja. Komande se ne menjaju vekovima, ni prizori koji ostaju iza komandi, slični onima koje Vi opisujete u svom dnevniku. Čitali smo Remarka, kojeg navodite, čitali smo i našeg Crnjanskog, i „Magnum krimen” smo čitali, Viktora Novaka, znamo to iz mnogih drugih knjiga, ali citiraćemo kako mladi esesovac Gras, pripadnik elitne jedinice „Jerg fon Grundsberg” mnogo godina kasnije, u svom dnevniku „Pri guljenju crnog luka”, doživljava svoje stradanje: „Strah je zagospodario mojim bićem… Oko mene se pružao prizor pustoši… Među mrtvima su puzali preživeli, ili su stajali kao i ja, skamenjeni od straha…. Pogled mi je bio ustremljen ka lešu momka čiji je grudni koš bio potpuno otvoren… Gledao sam u njegova creva i okruglo lice koje se, učinilo mi se, u trenutku smrti smanjilo…”

Zamenite imena gradova, gospodine Gras, upišite umesto gradova i sela iz Vašeg dnevnika, Grdelica, Niš, Aleksinac, Varvarin, Batajnica, Ralja, i dobićete prizore koje opisujete.

Svetska javnost će se, bez sumnje, dugo baviti vašom esesovskom prošlošću i raspraviti da li ste krivi što ste ćutali 60 godina i licemerno sudili drugima, perući svoje „pseće godine koje grizu jedna drugu za rep.” Pretpostavljam da Vam neće verovati samo na reč, nego da će Centar „Simon Vizental”, ipak, pokrenuti temeljniju istragu. Ali, jedno je sigurno, gospodine Gras, krivi ste zbog toga što ste pristali uz novi fašizam 1999. godine, što ste biranim rečima blagoslovili operaciju „Milosrdni anđeo”, koja tako podseća na operacije iz 1939. godine. („…Ako i svi iznevere, mi, međutim ostajemo verni.”)

Grass, 1944

Ima previše dokaza za to, barem danas, sedam godina kasnije. Čitajte Handkea, čitajte Brehta, čitajte Pintera, čitajte Solženjicina, čitajte Čomskog. Prelistajte druge knjige. Čitajte Viktora Igoa iz 1871. (članak „Za Srbiju”) i dnevnik Dostojevskog iz 1877. (o „prokletim interesima evropske civilizacije”); Migela de Unamuna iz 1918. (članak „Za srpski narod”); Malroa i njegovo pismo Narodnoj biblioteci Srbije: „Dok su, u najmračnijim časovima poslednjeg rata, posle Varšave, Roterdama i Denkerka, preostali narodi predavali Trojnom paktu svoju sudbinu i svoju teritoriju”, piše Malro, „Beograd se, jednog prolećnog jutra 1941, pobunio. Sa svim svojim narodom on je izabrao slobodu, dok se ceo kontinent pokorio. Odmazda koja će uslediti imala je razmere besnila, izazvanog tom nepokornošću.”

„Razmere besnila”, her Gras! Taj izraz kao da je preuzet iz „Psećih godina”. Na taj grad ste vi odapeli svoje reči kojima ste faktički opravdali „besnilo” novih gospodara sveta.

Ali, znate Vi, sigurno, sve. Znate Vi više nego što mi znamo.

Zašto Vam pišem? Ne verujem da ćete priznati svoje danas kao što ste priznali svoje juče. Prosto, to bi bilo protiv onih koji su Vas naterali da stanete uz njih i pozovete na bombardovanje Srbije. U protivnom, mogli bi Vam pronaći da ste Vi, ipak, ispalili neki metak. U samoodbrani. Ne verujem da će Vas mnogo potresti fraza da je piščeva krivica veća nego komandantova. Branićete sigurno stav da smo dobili ono što smo  zaslužili. Pišem Vam zbog onih koje čudi naša tvrdoglavost. I zbog onih koji bi da nam ukinu pravo da se branimo, onih koji od nas traže priznanje i potpunu, ratnu i duhovnu kapitulaciju. Da učinimo nešto na šta Vi, inače, nikada niste pristali. Uzgred, imam i nekih ličnih razloga koji su u vezi sa godinom 1945-tom, zbog koje sam, u romanu „Sančova verzija”, napisao, misleći na ovaj, naš, novi rat: „Neka se maknu sa pozornice svi koji neće da igraju ovu komediju, ovu ljubavnu priču u kojoj se događaji prikazuju kao da je sve plod piščeve fantazije, iako je je rat koje određuje sudbine junaka – s t v a r a n.”

A šta znači to „stvaran”, znamo i Vi i ja, i svi oni koji danas, bilo gde, čekaju da im se očevi vrate iz rata.

Pristali ste uz komandante, her Gras, i sad Vam sleduje komandna odgovornost. Nekada Hitler i SS – danas Vesli Klark i NATO. Komandanti uvek imaju svoje mrtve i svoja odlikovanja, gde god bili. Oni najvise odgovaraju Mefistovom profilu „zemljinog malog boga (Geteov „Faust”): „A uma sav mu smer / Da bude zverskiji no sama zver.”

Geboren-in-unruhigen-Zeiten

 Sećam se jednog teksta koji je objavljen u „El paisu”, 4. aprila 1999. godine. O jednom generalu, i jednom humanisti. General je Vesli Klark. Humanista je Havijer Solana. Pisac teksta „Dve ukrstne sudbine” je Gabrijel Garsija Markes. A Vi me, tako namrgođeni, podsećate na tog nasmešenog humanistu, koga, piše Markes, „u svetu bije zaslužen glas čoveka koji se najviše smeje i grli”.

Otkud Vi s njima gospodine Gras? Takav pisac!? Zasšto ste u tome učestvovali? Zašto ste se stavili na spisak onih čiji je pristanak trebalo dobiti, kako Noam Čomski definiše najamnički soj? Da li odgovor daje vaš junak Matern?:

„Diskutant: ’Čiji je Pluton?’”

„Matern:’Pripada onome ko mu da da ždere.’”

Odgovor je, naravno, nesto složeniji: „Naša još uvek nesavladljiva prošlost”, kako stoji u romanu „Pseće godine”, obavezuje u sadašnjosti. Nesto su znali o Vama, i to je to. I sve vreme su to znali o Vama, i sve vreme ste Vi znali da to o Vama znaju. Ulovili su Vas, Gintere, književni prinče. Priterali su Vas, a Vi ste izabrali da čučnete, umesto da kleknete.

Verujem da će Vam stići još koji otpozdrav odavde, sličan onome koji ste dobili 1999. od tadašnjeg predsednika Udruženja književnika Srbije, Slobodana Rakitića, koji Vas je pročitao: „Vaš stav shvatam kao osećanje krivice, kao da njime lečite neke svoje duboke komplekse. Pokajanje je, međutim, jedini put da se krivice oslobodite a ne da pravdate bombardovanje jednog starog i ponosnog naroda. Za pokajanje nikada nije kasno.” (Politika, 3. april 1999)

Entlassungspapier Guenter Grass

Za pokajanje nikada nije kasno, uistinu, kao ni za ispravljanje grešaka. Godine 1994. dodeljena Vam je nagrada „Karel Čapek”, i ovom prilikom želim da Vas na tog češkog humanistu podsetim. „Pre dvadeset godina smo svojom političkom verom stajali protiv fronta – koji su činili velikogermanizam i hungarizam”, piše Karel Čapek, u praškim „Lidovim  novinama”, od 28. oktobra 1934. „Ova situacija se ponavlja još jače. Pre dvadeset godina smo s posebnom ljubavi i saučestvovanjem mislili na krvareću Srbiju; i ta se analogija ponovo ostvaruje”.

Vi ste, gospodine Gras, doprineli da se ta analogija ostvaruje. Malo 1943, malo 1999. Bojim se da, posle svega, ne zaslužujete nagradu koja nosi ime tog časnog čoveka.

Za svet je Vaš slušaj pitanje morala i etike. Za nas ovde je to pitanje koje isključuje retoriku i podrazumeva jasnost sa kojom je izraelski premijer Olmert nedavno raskrinkao licemerje svih vojnih, političkih, književničkih i filosofskih NATO komandanata, i svih njihovih pomagača u medijima. Uključujući i Vas. „Odakle im pravo da pridikuju Izraelu”, pita se on, „Evropske zemlje su napale Kosovo i pobile na hiljade civila. Deset hiljada. A nijedna od tih zemalja nije bila pogođena, pre toga, ni jednom raketom.”

Her Gras, u Norveškoj su spaljivali knjige Knuta Hamsuna.

Vaše su ovde, u Srbiji, vraćali u biblioteke.

Oni koji ih budu ponovo čitali, imaće jednu činjenicu više o Vama. I o nama. Jer, sve što ste ikada rekli, o bilo kome, sada podleže novim merilima.

Sećam se onog pitanja iz vašeg romana:

 „Brojali smo do osam, kako se zvaše deveti?”

Glas odavde:

Deveti je Gras. Ginter je 999-ti.

Glas iz romana:

„Ako hoćete da se ispovraćam prijatelji,

onda mi pridržite lavor!

Sav pasulj pojeden pre mnogo psećih godina

prepustiću vam bez ustezanja.”

Glas odande:

„Trebalo bi ga zaustaviti u starenju, da bi ga što duže pokazivali potomcima.”

Glas odavde:

Želim Vam dug život gospodine Gras.

 

 

Objavljeno u beogradskim Književnim novinama, 2006.

Comments (7)

Tags: , , , , , , , ,

Mišel Šreder: PRIVLAČNOST INDUSTRIJSKOG NASLEĐA

Posted on 13 December 2013 by heroji

Mišel Šreder: PRIVLAČNOST INDUSTRIJSKOG NASLEĐA

 

„Rote fabrik” je legendarni alternativni kulturni centar koji se nalazi na obali ciriškog jezera. Zapravo je to nekad bila fabrika svile, koja je sedamdesetih godina prošlog veka trebalo da bude srušena. Na sreću, pretvorena je u ono što je do danas kulturni centar koji se  sastoji od tri celine – muzičke, one koja se bavi vizuelnim umetnostima i, naravno, one koja se bavi teatrom. Postoji od 1980. godine, a epitet legendarni umnogome opravdavaju imena onih koji su prodefilovali njegovima odajama – predavanja su tamo držali Noam Čomski, Ernesto Kardenal, Ginter Gras… Režirali su Hajner Gebels i Kristof Martaler… nastupali su Sonic Youth, Yello, Nirvana…. Između ostalih.

Koliko je prostor važan u teatru, izlišno je pričati, naposletku, prostor daje kontekst dešavanju, vrstu okvira,  jedan je od učesnika, a ako pričamo o kontekstima sasvim je prirodno da je pozorište u poslednjoj četvrtini prošlog veka, kada su ljudi postali svesni mogućnosti industrijskog nasleđa i slobode koja se nalazi u skeletnim konstrukcijama,  svoje mesto našlo u napuštenim industrijskim prostorima. Otišlo je tamo da se inspiriše i da na miru stvara.

„Rote fabrik” je veliko, moćno zdanje od crvenih cigala, s nezaobilaznim raskošnim grafitima posvuda…Ima nečeg dendističkog u tim odajama i tom dvorištu. Ipak je to bila fabrika svile, a opet, ti su prostori postali otvoreni za svaku vrstu dobrog eksperimenta…. Zapravo je tako sa alternativnim, supkulturnim prostorima – mešavina osetljivosti, vitalnosti, oštrine i dobrog ukusa.

Pozorišne programe „Crvene fabrike”, „Fabriktheater”, od 2010. godine  kreira  mlad i posvećen tim. Koreograf Mihael Rueg, dramaturškinja Silvi fon Kenel i moj sagovornik – reditelj Mišel Šreder.

Razgovor koji je pred vama daje ključ, objašnjava čitavu filozofiju tog crvenog fabričkog teatra.

 

Teaterfabrik je pozorište koje je smešteno na obalu ciriškog jezera u prostor nekadašnje fabrike. Dakle, u industrijskom prostoru vi nudite pozorište koje nije konvencionalno. Ipak, počeću s jednim konvencionalnim pitanjem.

Na koji način funkcioniše „Rote fabrik”, kako birate saradnike, komade koje ćete igrati?

 

Mi zapravo nemamo sopstvenu produkciju, radimo samo koprodukcije, uglavnom sa švajcarskim trupama. Oni donose većinu novca, mada „Rote fabrik” ima subvencije koje dobija od vlade. Postojimo već trideset godina i naše finansiranje podržavaju i grad i država, ali to nije veliki novac. Zato i radimo koprodukcije, obezbeđujemo prostor i tehničku podršku.

Saradnike biramo tako što nam razne kompanije šalju svoje biografije i snimke radova, a mi biramo ono što nam se čini da odgovara našem senzibilitetu ili što nam se čini uzbudljivim, uznemirujućim. Često se ovde igraju komadi koji su postavljeni negde drugde, prosto otvaramo prostor za različite, gotove produkcije.

Deo smo velikog letnjeg festivala „Theater spektakl”, zatim festivala „Okupacija” u kojem učestvuju stvaraoci koji su hendikepirani. Takođe, počinjemo da pravimo sopstvene male festivale, kažem počinjemo, jer smo odnedavno direktori Teatra Rotefabrik –moj kolega Mihael Rueg i ja.

 

 

Pozorište čini niz situacija koje su uslovljene prostorom. Prostor je jedan od učesnika predstave. Mi se nalazimo u fabrici,  adaptiranoj da primi umetnike, ali ipak fabrici. Ona nosi sopstvenu istoriju. Ovaj prostor daje drugačije iskustvo.

 

Sigurno je da je drugačije igrati u prostoru koji izvorno nije pozorišni. Mi imamo jednu malu salu koja je uređena na principu crne kutije i koja prima samo stotinjak ljudi. Gledalište se, da tako kažem, nastavlja na scenu.

Ja sam ranije puno radio u „Schauspilhausu” – to je veliki prostor, prostor klasičnih situacija, on ima svoje kvalitete. Veliki prostor vam otvori um. Raditi u malom prostoru je teže, ovde nemate ništa osim male sobe. Konfrontacija s publikom je žešća, konfontacija između glumaca i publike. Toga morate biti svesni. Hoću da kažem, ne možete biti previše poetični, na način koji to veliki prostor dozvoljava. Ne možete, ni na koji način vrdati, jer publika vidi i oseti apsolutno sve. Zbog toga je žestoko, ali je i veoma dobro. Jasno osetite energiju koja odlazi u gledalište i vraća se na scenu. Prostor vas proziva da budete pošteni u onom što radite, da radite to do kraja. Možete biti sumanuti od početka do kraja predstave i biti samo to. Ali u potpunosti. Sve se vidi. Sve se čini u punoj snazi. Vaše prisustvo mora biti stvarno.

 

Uloga reditelja je prilično promenjena u odnosu na nedavnu prošlost. Režija je, u poslednje vreme, sve češće kolektivni čin.

 

To je veoma važna promena. Gledao sam  kako radi starija generacija i nisam mogao da razumem zašto rade iz pozicije u kojoj je reditelj Bog, tačnije onaj koji ima celu situaciju na dlanu. Zašto? To je glupo, na kraju krajeva. Znamo da to nije istina. To je lažna situacija koja vas ne vodi na pravi put. Ne pušta da do kraja izrazite šta ste hteli.

 

Zašto je važan kolektivan rad?

 

Zato što, a to je lični stav, na svetu ne postoji samo jedan način za bilo šta. Pitanje je kako doživljavamo sebe. Šta hoćemo da budemo, koliko smo ono što želimo da budemo. Tako je u svakom segmentu – politici, ekonomiji – postavlja se pitanje za šta se predstavljamo, koju igru igramo i kako zapravo stoje stvari.

U tom kompletnom haosu između htenja, želja i onoga gde stojite trenutno, između stvarnosti kakva jeste i kakva može da bude, stvara se kosmos na sceni. Ja jednostavno ne verujem da samo jedna osoba ima sva rešenja. Na kraju krajeva ja sam taj koji selektuje, ali nisam isključiv ni na koji način.

Publika učestvuje u režiji, što je važno za mene. Ne zaboravimo ni publiku koja takođe učestvuje u kreiranju predstave. U odnosu s njom, s njenim očekivanjima, dešavaju se određeni obrti koji menjaju predstavu, koji menjaju stvarnost.

RoteFabrik

 

Šta je stvarnost?

 

Stvarno je ono što se dešava na sceni. Ta je stvarnost jednako istinita kao i ona van scene. Tu nema razlike. Postoji haos koji živimo i koji pokušavamo da osmislimo. To traje dok god smo živi, dok god smo tu. Zato je važno biti pošten prema sebi, prema ljudima s kojima radiš. U suprotnom je vaš rad besmislen. Ako ste pošteni i otvoreni, a to je moguće biti, onda možete da proverite sopstvene ideje. Tek tada stvarate atmosferu u kojoj i vi i ljudi s kojima radite „idete do kraja puta”. Može taj put biti i ludilo. Možda će vas upravo ono izvući iz haosa u kojem ste, ako se posvećeno bavite njime.

Ja nikad ne kažem scenografu kako da radi svoj posao. To je njegova fantazija, on tu dolazi do svoje poente. Dok radim predstavu, s kolegama pričam o svemu, komunikacija je veoma otvorena. I to je rizik, veoma je naporno tako raditi. Ali na kraju nađete način kako da sve uklopite. Takav je moj odnos prema životu i prema teatru. Uklopiti sve elemente kroz jednu moćnu silu. Kolektivan rad je proces uklapanja različitih kreativnosti.

 

U onome što je „duh vremena”, elekticizam je veoma prisutan. Na koji način koristiš „prelazak granice” u svom radu?

 

Prirodno je da granice budu propustljive, većinu vremena. To nije deo koncepta – kada radim,ne kažem: „E, sada ćemo staviti malo videa u predstavu.”

Dok radimo, pitamo se kako da kažemo, pokažemo neke stvari, pa je prirodno da kombinujemo vizuelnu umetnost s pozorišnim izrazom. Ono što pravimo je istovremeno i teatar i savremena umetnost. Često „pričamo priču” kroz performans ili ples. To daje naročitu dinamiku pozorištu. To je senzibilitet, talas koji se dešava, koji daje ton večeri , a ne koncept. Možda nam je najvažnija avantura publike – kako počinjemo, kakav utisak ostavlja scena na publiku, kakav je doživljaj publika ponela sa sobom.

Ako ste ušli, onda prosto idete dalje, u  čudnovati kosmos. Važno je pronaći pravu meru u dinamici predstave, njenoj muzikalnosti, ritmu. U trenutku kada je tenzija prevelika i kada se čini da je neizdrživo, ponuditi oslobađanje, rasterećenje.

Šta god da pravimo na sceni, u kojoj god formi, važno je da je to umetnost a ne public service.

 

 

Šta je cilj? Promeniti publiku?

 

Saznati nešto o životu. Publici, ne reći, ne objasniti, nego im dati osećaj, dati im mogućnost da budu deo pozorišnog iskustva.

 

Tetar je život i važno je da umetnici koji se bave pozorištem znaju da od života naprave umetnost. Na sceni se, bez ikakve ograde, dešava ono što je živo. Film to ne može, jer je drugačija forma. U svesti o tome leži potencijal teatra. To je ono što je drugačije u načinu na koji radim od klasičnog teatra. Raditi direktno i videti koje su posledice onoga što radite na sceni. To je kvalitet žive umetnosti – promena koju izaziva. Zato je normalno danas u pozorištu koristiti različite umetničke forme. Nekad imam utisak da klasičan teatar nije važan, da nije u duhu vremena. Ima sjajnih produkcija u klasičnom teatru, ali često je intelektualan – ide samo iz glave. Vi sedite i mislite – ovaj čovek želi da mi kaže to i to. Za mene  je to neinteresantno.Želim doživljaj koji me u potpunosti obuzima, čak i ako je on direktno povezan s mojom sopstvenom tamom. U pozorištu koje nije intelektualno, već celovito, vidim velik potencijal.

 

„Rote fabrik” je institucija koja ima ozbiljnu reputaciju. Koliko je to obavezujuće?

 

Borba oko ove zgrade dešavala se kada je osnovana, osamdesetih. Ovde je trebalo da bude opera. Izborili su se da to bude neka vrsta kulturnog centra koji ima tri dela: muzički, jedan posvećen savremenoj umetnosti i teatar. Za dve i nešto decenije grad je razumeo da je takva institucija potrebna. Ubedili smo ih da smo važni.  Prihvaćeni smo i sada nije teško.

 

Važni uticaji.

 

Bio sam asistent Kastorfa i Martalera. Njihov rad je veoma važan za mene, imao sam sreću da radim s njima i učim od njih. Ono što sam naučio od njih staje u rečenicu: There is only your way to make an evening. Odučili su me od krutosti. Kastorf na svakoj probi govori: „Ja ne znam šta mi sada radimo”. Možda i zna, zapravo. Ali ovakvim pristupom on otvara prostor saradnicima. Važno je bilo naučiti da se računa jedino tvoj put.

 

Razgovarala Nataša Gvozdenović

Comments (4)