Tag Archive | "Biblioteka Matice srpske"

Tags: , , , , , ,

Borislav Mihajlović Mihiz, književnik, književni kritičar, upravnik Biblioteke Matice srpske

Posted on 15 May 2016 by heroji

Aleksandar Radović

 

 

 Borislav Mihajlović Mihiz, književnik, književni kritičar, upravnik Biblioteke Matice srpske

(Irig, 17. X 1922 – Beograd, 15. XII 1997)

 

Otac Gojko sveštenik crkve Uspenija Presvete Bogorodice u Mihizovom rodnom mestu, majka Vukosava (rođena Jeftić) iz obližnjeg sremskog sela Ledinci.

Osnovnu školu završava u Irigu, mestu veoma značajnom u njegovom stvaralaštvu. Upisuje klasično odeljenje Gimnazije u Sremskim Karlovcima, gde je u sedmom razredu nagrađen za školski zadatak iz veronauke. Već tada pokazuje interesovanje za klasične nauke i književnost, a nastavu mu drži Teodora –Majica Petrović, jedna od najboljih profesorki srpskog jezika i književnosti u „srpskom Sionu“.

Drugi svetski rat provodi u Beogradu i na salašu kod Pančeva. Po oslobođenju zemlje stiže u Beograd i upisuje studije ekonomije. Postaje „član Simine 9a“, grupe intelektualaca koja se početkom pedesetih godina XX veka okuplja na toj znamenitoj beogradskoj adresi. Prijatelji i saradnici (Dobrica Ćosić, Mića Popović, Živorad Stojković i drugi) podstiču ga na objavljivanje zbirke poezije Pesme (1947). Druži se sa slikarima članovima Zadarske grupe (Bata Mihailović, Petar Omčikus, Kosa Bokšan i drugi), učestvuje na radnim akcijama.

Kustos pripravnik u Muzeju Vuka i Dositeja u Beogradu postaje tokom druge polovine 1949. godine. Diplomira na književnim studijama (februar 1950), na Žabljaku služi vojni rok (1950-1951).

Mihiz

Književni kritičar NIN-a od 1951. do 1954. godine, u nedeljniku afirmiše umetničke vrednosti posleratnih modernista (Vasko Popa, Miodrag Pavlović, Mića Popović…). Tokom pedesetih objavljuje dve knjige kritika Oglede (1951) i Od istog čitaoca (1956). Ženi se Milicom Riđevac (1952) i dobija stipendiju za boravak u Parizu (1952-1953). Nastanjuje se u „umetničkoj koloniji“ na Starom sajmištu, podnosi inicijative za obeležavanje jubileja pisaca i slikara, organizuje izložbe o narodnoj kulturi Srba (etnološka građa iz fondova biblioteka) i druge manifestacije. Učesnik književnog života, polemičar na Kongresima pisaca Jugoslavije, postaje upravnik Biblioteke Matice srpske u Novom Sadu (1955-1960).

Biblioteka Matice srpske, koja datira iz 1838. godine, za vreme Mihizovog mandata pravno je odvojena od Matice srpske, svog osnivača. Nastavljeno je formiranje Muzejske zbirke Vojvodine, osnovana je zbirka retkih i zabranjenih knjiga, otkupljene su arhivalije (pisma, dokumenti) patrijarha Rajačića, urađena je revizija periodičnih publikacija BMS, izdvojene su knjige Izdavačkog preduzeća Matice srpske, kao i Biblioteka Save Tekelije, dobrotvora i osnivača Zavedenija u Pešti. U petogodišnjem periodu započeto je prikupljanje referensne literature (enciklopedije, rečnici), proveravaju se fondovi stare i retke srpske knjige, a izdanja su kompletirana i mikrofilmovana (kupovina od dr Georgija Mihailovića iz Inđije, 1959).

Zgrada Biblioteke Matice srpske je adaptirana i proširena novim čitaonicama. O svim poslovima u BMS pisano je u Letopisu Matice srpske krajem pedesetih godina XX veka. Biblioteka dobija nove legate (Srpska pravoslavna velika gimnazija u Novom Sadu), posebne signature dobijaju izdanja Srpske akademije nauka u umetnosti (SANU) i drugih jugoslovenskih akademija.

Mihiz sa kolektivom Biblioteke Matice srpske

Rešavano je „pitanje Pozajmnog odeljenja“ koje je postalo osnova fonda Gradske biblioteke u Novom Sadu. Izrađeni su imenski i predmetni katalozi monografskih i serijskih publikacija, a Biblioteka Matice srpske ubrzo počinje sa indeksiranjem bibliotečkog fonda prema principima Univerzalne decimalne klasifikacije (UDK). Počelo je uređivanje Gimnazije u Sremskim Karlovcima, a Biblioteka postaje značajan darodavac publikacija gradskim i narodnim bibliotekama širom Jugoslavije.

Krajem oktobra 1960. godine, Borislav Mihajlović Mihiz podnosi ostavku na položaj upravnika Biblioteke Matice srpske. Decembra iste godine zapošljava se u „Avala filmu“, preduzeću za proizvodnju i izvoz filmova, gde radi tri godine (1960-1963).

Tokom jeseni 1962. godine boravi u Irigu i drži besedu povodom 120 godina osnivanja Srpske čitaonice u tom mestu. Sledeće 1963. godine objavljuje dramu Banović Strahinja, koja je premijerno izvedena iste godine u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Saradnik je na scenariju filma Sofije (Soje) Jovanović Put oko sveta do delu Branislava Nušića (1964), kao i na adaptaciji dela prozaiste Branka Ćopića Orlovi rano lete (1966).

Od januara 1967. do aprila iste godine radi u Izdavačkom preduzeću Prosveta kao urednik, a Narodno pozorište iz Beograda izvodi mu dramu Komandant Sajler. Komentariše srpsko-hrvatske kulturne odnose, daje podršku studentima Beogradskog univerziteta u junskom demonstracijama 1968. godine. Sledeće 1969. godine premijerno je izvedena njegova drama Kraljević Marko u Jugoslovenskom dramskom pozorištu.

Umetnički savetnik pozorišta Atelje 212 postaje 1971. godine, a Srpska književna zadruga objavljuje knjigu izabranih kritika Mihizovih pod naslovom Književni razgovori. Piše predgovore za nove knjige domaćih pisaca (Borislav Pekić, Antonije Isaković, Skender Kulenović…), dramatizuje delo Mir-Jam Ranjeni orao. Putuje na Hilandar i Meksiko, član je Odbora za zaštitu umetničkih sloboda, radi dramatizacije romana Vreme smrti Dobrice Ćosića, poema Matije Bećkovića, romana Borislava Pekića i druge. U režiji Soje Jovanović u Ateljeu 212 premijerno izvedena njegova predstava Osuđeni Pera Todorović o značajnom srpskom novinaru i revolucionaru. Knjiga Mihizovih izabranih drama Izdajice (1986) i „crteži iz profila“ pod nazivom Portreti (1988) skreću pažnju na dramski opus autorov, ali i na značajne ličnosti naše kulturne istorije.

Početkom devedesetih godina publicistički je i politički angažovan. Knjiga memoara Autobiografija o drugima (knjiga prva) izlazi 1990. godine, a njen autor dobitnik je nagrada „Miloš Crnjanski“ i „Branko Ćopić“. Sa balkona Narodnog pozorišta u Beogradu obraća se učesnicima mitinga srpske opozicije 9. marta 1991. godine. Postaje poslanik opozicione koalicije DEPOS u Narodnoj skuštini Republike Srbije, ali ubrzo podnosi ostavku. U nedeljniku NIN objavljuje tekst „Predlog za razmišljanje u deset tačaka“ o aktuelnoj političkoj situaciji u Jugoslaviji i šansama za njeno razrešenje.

Druga knjiga Mihizove Autobiografije o drugima pojavljuje se 1993. godine, a „nisku sjajnih anegdota iz javnog i književnog razdoblja“ (reči Mihajla Pantića) objavljuje BIGZ. Sledeće godine objavljuje svoju poslednju knjigu – Kazivanja i ukazivanja.

Najpopularniji srpski književni kritičar i publicista u XX veku sahranjen je u porodičnoj grobnici u rodnom Irigu.

Comments (2)

Tags: , , , , , , ,

Miloš Šajinović, savremenik novosadskih biblioteka sredinom 20. veka

Posted on 04 January 2016 by heroji

Aleksandar Radović

Predislovije

 

U vremenskom razmaku od pola stoleća, sredinom prve decenije i polovinom šezdesetih godina XX veka, dvojica istraživača srpske kulturne prošlosti, prof. dr Tihomir Ostojić i Miloš Šajinović istraživali su aktuelne potrebe rada sa čitaocima u bibliotekama Neoplante, Nojzaca, Ujvideka i Novog Sada. I Ostojić i Šajinović su tokom niza decenija bili upućeni na Maticu srpsku, ustanovu kulture sa respektabilne novosadske adrese sa br. 1.  Prvi kao sekretar “srpske pčelice” u prvoj deceniji XX veka (1911-1919), a drugi kao radnik Biblioteke Matice srpske tokom šezdesetih i sedamdesetih godina u kojoj je rukovodio Odeljenjem za prijem i obradu neknjižne bibliotečke građe.

Popularizacija rada biblioteka i transformacija njihovog rada bio je cilj kojem su se „odazvali“ Ostojić i Šajinović upućujući poruke domaćoj kulturnoj javnosti.  Na početku i sredini prethodnog stoleća ukazano je, radovima dvojice intelektualaca,  na važnost stručnog rada u bibliotekama i poboljšanje  njenog imidža u našoj sredini.

 

Miloš Šajinović, savremenik novosadskih biblioteka sredinom 20. veka

 

            Uporedo sa uobličavanjem zbirki neknjižne bibliotečke građe u Biblioteci Matice srpske bibliotekar Šajinović piše tri teksta u kojima tumači novosadsko bibliotekarstvo u njegovim organizacionim formama. Javno bibliotekarstvo u Novom Sadu uspostavljeno je kada su duplikati naslova  Pozajmnog odeljenja Biblioteke Matice srpske, piše Miloš Šajinović, dopremljeni do ogranaka “Đura Daničić”, “Stevan Sremac”, biblioteke na Telepu i preostalih šest knjižnica. Bibliotekar nekadašnje “I vrste” BMS u tekstu Savremene novosadske biblioteke 1960. godine analizira status novosadskih biblioteka namenjenim najširim slojevima stanovništva. Miloš Šajinović konstatuje da “nabavlja se beletristika, domaća i strana, dečja literatura, popularna nauka…”[1] Cilj koji je postavljen prilikom osnivanja petnaest knjižnica sa gradskog područja i njihovim objedinjavanjem u Narodnu biblioteku u Novom Sadu do DANAS je ostao nepromenjen…

Miloš Šajinović

Inače, tekstovi Miloša Šajinovića (1929-2004) objavljeni su u Bibliotekarskom godišnjaku Vojvodine, glasilu koje je, pod izdavačkom palicom Biblioteke Matice srpske, od sredine pedesetih godina XX veka objedinjavalo informacije o knjižnicama i čitaonicama novosadskim i vojvođanskim. Objavljeni u vremenskom rasponu od nekoliko godina,

 


[1] Šajinović, Miloš, Savremene novosadske biblioteke, [Bibliotekarski godišnjak Vojvodine, Novi Sad, 1960], 75.

 

Šajinovićevi tekstovi precizno označavaju tada savremene prilike rada sa knjigom u novosadskoj sredini sredinom šezdesetih godina XX veka.

Kada su u Novom Sadu 1954. godine osnovani Filozofski i Poljoprivredni fakultet stvorene su biblioteke ovih akademskih ustanova koje su se, po rečima Miloša Šajinovića, formirale poklonima i donacijama stranih diplomatskih predstavništava (na Filozofskom fakultetu postoji i danas Centralna biblioteka i niz seminarskih). Poljoprivredni fakultet u Novom Sadu je sredinom pedesetih godina minulog veka (1955/1956) imao biblioteku sa azbučnim i predmetnim katalogom u kojoj je bilo 37 naslova periodike na srpskom i 180 časopisa na stranim jezicima.

Da je otvaranje Više pedagoške škole u Novom Sadu 1946. godine praćeno stvaranjem biblioteke ove ustanove (početkom šezdesetih godina imala “oko 19.000 hiljada i oko 130 naslova časopisa”[2]) dokumentuje Miloš Šajinović u tekstu Status biblioteka i bibliotekara Viših škola u Vojvodini . Spisak bibliotekâ ustanova u kojima su se školovali privredni, prosvetni i kadar državne administracije dopunjava Šajinović analizom prilika u Višoj pedagoškoj školi u Zrenjaninu, Višoj tehničkoj mašinskoj školi u istom gradu i Višoj tehničkoj školi u Subotici. Razmatrajući statutarne odredbe ovih prosvetnih zavoda Miloš Šajinović ističe prečesto “nedovoljno razumevanje vrste, obima i značaja poslova u biblioteci i odgovornosti bibliotekara[3]”. Na osnovu kontakata sa stručnim osobljem Visoke škole strukovnih studija za obrazovanje vaspitača iz Novog Sada (koja, s jeseni 2015. godine, poseduje 11.942 monografske publikacije) stiče se utisak da “стручне кадрове за јаслице, обданишта и забавишта”[4] i danas ima ko da obrazuje i uslužuje pedagoškom i drugom literaturom. Sve u gradu u kojem je službovao i slavni Đorđe Natošević, referent srpskih narodnih škola…

Biblioteka “Kliničke bolnice”, knjižnica Instituta za medicinska istraživanja sa sedištem u Novom Sadu, niz knjiga sa novosadskog Instituta za tuberkulozu, biblioteke Pokrajinskog zavoda za zdravstvenu zaštitu i Pasterovog zavoda analizirane su su Šajinovićevom radu Novosadske medicinske biblioteke iz 1964. godine. Klinička i nekadašnja Pokrajinska bolnica, današnji Klinički centar Vojvodine, poseduje biblioteku u kojoj se “praktikuje (se), u granicama mogućnosti, nabavka svake naše medicinske knjige”[5]. Danas se “okupljalište” stručne medicinske literature na srpskom i stranim jezicima  nalazi na Medicinskom fakultetu u Novom Sadu čija je Biblioteka “centar za biomedicinsko naučno-informisanje u Vojvodini”.[6] Prema podacima iz spomenice Medicinskog fakulteta izdate 2010. godine (povodom 50 godina rada visokoškolske ustanove iz novosadske Hajduk Veljkove ulice) biblioteka je matična i depozitna

 


[2] Šajinović, Miloš, Status biblioteka i bibliotekara Viših škola u Vojvodini, [Bibliotekarski godišnjak Vojvodine, Novi Sad, 1962], 224.

[3] I Šajinović, Miloš, Status biblioteka i bibliotekara Viših škola u Vojvodini, [Bibliotekarski godišnjak Vojvodine, Novi Sad, 1962], 229.

[4] http://www.vaspitacns.edu.rs/index.php?option=com_content&view=article&id=252&Itemid=178

[5] Šajinović, Miloš, Novosadske medicinske biblioteke, Bibliotekarski godišnjak Vojvodine, Novi Sad, 1964], 166.

[6] Izveštaj o radu Biblioteke Medicinskog fakulteta u Novom Sadu u 2014. godini, Novi Sad, Medicinski fakultet, 2015.

 

jer prikuplja radove zaposlenih u Kliničkom centru Vojvodine i nizu drugih medicinskih ustanova u gradu koji je još 1748. imao “gradskog hirurga”, Andriju Leba…

Osim analiziranih tekstova namenjenoj široj publici zainteresovanoj za položaj knjige u društvu, Miloš Šajinović  pisao je i o njeknjižnoj građi u bibliotekama. S obzirom da je od februara 1978. do penzionisanja 1984. godine  rukovodio Odeljenjem neknjižne građe u Biblioteci Matice srpske bibliotekar Šajinović se uverio u specifičnost rada sa plakatima, geografskim kartama, muzikalijama, raznim dokumentima…  Iz tog perioda datira njegov tekst Vojvođanski pozorišni plakat u Sečenjijevoj biblioteci u Budimpešti objavljen u Godišnjaku Biblioteke Matice srpske za 1978. godinu. U ovom stručnom glasilu se od sedamdesetih godina do danas objavljuju stručni prilozi o istorijatu i savremenim funkcijama domaćih ustanova kulture koje knjigu čuvaju.

Decembra 1979. godine pesme Miloša Šajinovića objavljene su u našem najuglednijem književnom časopisu, Letopisu Matice srpske. Ciklus od šest pesama počinje Stopom, a završava Psovkom

 

Comments (1)

Tags: , , , , , , , , ,

Tihomir Ostojić

Posted on 13 December 2015 by heroji

Aleksandar Radović

 

Predislovije

 

U vremenskom razmaku od pola stoleća, sredinom prve decenije i polovinom šezdesetih godina XX veka, dvojica istraživača srpske kulturne prošlosti, prof. dr Tihomir Ostojić i Miloš Šajinović istraživali su aktuelne potrebe rada sa čitaocima u bibliotekama Neoplante, Nojzaca, Ujvideka i Novog Sada. I Ostojić i Šajinović su tokom niza decenija bili upućeni na Maticu srpsku, ustanovu kulture sa respektabilne novosadske adrese sa br. 1.  Prvi kao sekretar “srpske pčelice” u prvoj deceniji XX veka (1911-1919), a drugi kao radnik Biblioteke Matice srpske tokom šezdesetih i sedamdesetih godina u kojoj je rukovodio Odeljenjem za prijem i obradu neknjižne bibliotečke građe.

Popularizacija rada biblioteka i transformacija njihovog rada bio je cilj kojem su se „odazvali“ Ostojić i Šajinović upućujući poruke domaćoj kulturnoj javnosti.  Na početku i sredini prethodnog stoleća ukazano je, radovima dvojice intelektualaca,  na važnost stručnog rada u bibliotekama i poboljšanje  njenog imidža u našoj sredini.

Tihomir Ostojić

TIHOMIR OSTOJIĆ, SAVREMENIK NOVOSADSKIH BIBLIOTEKA POČETKOM 20. VEKA

 

Tekst Tihomira Ostojića (1865-1921), profesora Univerziteta, pisca brojnih studija iz srpske istorijske i književne nauke (monografije Dositej Obradović u Hopovu (u izdanju Matice srpske, 1907) i Zaharija Orfelin život i rad mu (1923) nosi naslov Novosadske biblioteke: prilog narodnom prosvećivanju. Prilog je objavljen kod znamenitog “nojzackog” štampara Ivkovića 1910. godine, u kojem je Ostojić promišljao o nauci o knjizi u srpskoj kulturi krajem XIX i na samom početku XX veka.

Osnovni cilj i pretpostavku u širenju prosvetno-kulturnih ideja među sunarodnicima Tihomir Ostojić vidi u objedinjavanju različitih tipova knjižnica u jedinstveni, današnjim rečnikom rečeno, bibliotečko- informacioni sistem. „Matičina biblioteka će biti centrala“[1] a sistem već tada čine: Biblioteka Srpske Vel. Gimnazije, Biblioteka Eparhije Bačke i Biblioteka Srpske Osnovne Središnje Škole. Sastavljač Istorije srpske narodne književnosti iz 1917. godine, autor niza “sitnih” priloga o našoj etnološkoj tradiciji i narodnoj kulturi, muzikolog i arheograf,

 


[1]  Tihomir Ostojić, Novosadske biblioteke: prilog narodnom prosvećivanju, 10.

 

slično Stojanu Novakoviću u knjizi Srpska knjiga i njeni trgovci u XIX veku komentariše stanje i daje predloge za uobličavanje srpskog bibliotekarstva kao naučne discipline. U tom smislu, Tihomir Ostojić kao primere od kojih bi valjalo da učimo organizaciju bibliotekâ ističe knjižnice i čitaonice u Americi gde se “bibliotekarska struka (se) kod njih razvila do najvećeg savršenstva”[2].

Istaknuti melograf, muzikolog, profesor Univerziteta, Ostojić je zadužio Maticu srpsku i pre nego što je, kao član Književnog odbora “srpske pčelice”, 1911. godine imenovan za sekretara naše ugledne kulturne ustanove. Matica srpska je tada, početkom druge decenije XX veka, već čitavo stoleće uobličavala kulturni identitet Srba u Karlovačkoj mitropoliji. Prema rečima Radovana Mićića, “dobro obavešteni Ostojić imao je jasnu predstavu o osnovnim potrebama biblioteke[3]. Ovu činjenicu dokumentuje javna delatnost Ostojićeva u Matici srpskoj i njenoj biblioteci. Vešt organizator kulturnih aktivnosti,  autor Pravoslavnog srpskog crkvenog pjenija (1896) objavio je 1912. godine Molbu dobrostojećim Srbima da pomognu rad BMS. Iste godine objavljen je u “Radu i imeniku Matice srpske” Apel na pisce, izdavače i urednike u kojem je navedeno da su Biblioteci Matice srpske neophodne stare srpske knjige, rukopisi i časopisi, te drugi pisani dokumenti. Namera akcije sekretara Matice srpske i bibliotekara BMS Vojina Srđanova bio je da formiraju nacionalnu biblioteku Srba u Austrougarskoj monarhiji. Ova aktivnost  se na teritorijama  na kojima je živeo srpski narod u Karlovačkoj mitropoliji smatra početkom prikupljanja obaveznog primerka štampanih stvari. Danas, Biblioteka Matice srpske, baštineći tradicije Tihomira Ostojića, evidentira obavezni primerak na celoj teritoriji Republike Srbije.

 


[2] Ostojić, isto, 5.

[3] Radovan Mićić, Tihomir Ostojić o Biblioteci Matice srpske, Godišnjak GBMS za 1998. godinu, 37 (Novi Sad, BMS, 1999).

Comments (2)