Archive | February, 2016

Tags: , , , , , , , ,

Između olovnih reči i ćutanja

Posted on 15 February 2016 by heroji

Ilija Bakić

 

IZMEĐU OLOVNIH REČI I ĆUTANJA

 

Nova knjiga Dragana Jovanovića Danilova (1960), zapaženog pesnika srednje generacije (i jednako uzbudljivog prozaiste i esejiste) pod zagonetno/provokativnim naslovom „Simetrija vrtloga“, sazdana je od pedesetak pesama razvrstanih u cikluse „Vrtlog“, „Olovne reči“, „Ludi vodopad“, „Naša deca“, „Seoba ruža“ i „Ušteđevina“. Na početku knjige stoji, izvan ciklusa, pesma „Simetrija vrtloga“ koja bi se znatiželjnom čitaocu, obzirom da se njen naslov podudara sa naslovom knjige, mogla učiniti programskom pesmom odnosno pesmom „ključem knjige“. Ukoliko bi, polazeći od ovakvog stava, čitalac nastavio da iščitava knjigu brzo bi zaključio da je u pravu ali i da nije u pravu. Jer pesnik u prvoj pesmi otkriva/postavlja nekoliko težišta repera oko kojih će se ostali stihovi u knjizi razvijati ali se ne ograničava samo na njih već se u nastupajućim pesmama otkrivaju i druge teme. Reč/reči, njihova značenja, moć i slabost u definisanju/određivanju misli/emocija/duševnih stanja i slutnji, prvo su (i centralno) problemsko žarište uvodne pesme i knjige. Za njim se, sledstveno, postavlja pitanje postojanja i opstajanja pesnika, onoga ko je i gospodar i sluga reči, njegove sudbine, govora ali i ćutanja jer „(…) ne podrhtava lišće / već to ja ćutim u svojim rečima.“ Danilov uvodom pesmom problematizuje i sam čin poetskog oglašavanja, „pevanja“; poetski subjekt/glas kazuje „Kao krtica, kopam hodnike u jeziku:“, potom taj, kome je reč temelj postojanja,  priznaje/tvrdi, u prvom stihu te prve pesme i prvom čitave knjige „Najtačnije reči izgovorile su senke!“ i „Sunčev dan je tako rečit, ali ćutljive / senke imaju poslednju reč.“ Poeta koji se oslanja na snagu reči spoznaće da „(…) ni reči utehe / ne mogu te zaštititi od stvarnosti.“ kao i da „srce je ono što nastane kada se ta / krvava reč iščupa iz rečnika (…)“. Time se odsecaju odstupnice romantičarskog sentimentalizma poezije i otkriva front direktnog sučeljavanja sa sirovom realnošću koja, istini za volju, nije lišena svojih zavodljivosti. Kao podupiranje tog stvarnosnog/verističkog tona već u uvodnoj pesmi se srećemo sa navođenjem imena Milana Šipke i Ivana Klajna za kojima će slediti imena Glena Gulda i Selme Hajek, nekolikih imena ulica i opština u Beogradu.

simetrija vrtloga_Danilov

            Ono što je naznačeno početnom pesmom širiće se i produbljavati „čvrstim“ stihovima/tvrdnjama sa usklikom na početku pesme „Čišćenje od reči“ (i više drugih) „Previše si pesama iz mene iščupao!“ za kojim će doći tvrdnja „Ne radim s rečima, ja se od njih čistim“. Pozicija lirskog subjekta/glasa u pesničkoj inkarnaciji bespoštedno se demistifikuje, raz-romantizuje pa se iza oblandi umetničke nedodirljivosti otkrivaju i demoni stvaranja koji muče pesnika ali i njegova fatalna neuklopivost/neusklađenost sa okruženjem i vremenom u kome živi, koja nije uvek kompenzovana dosezanjem željenih estetskih i intelektualnih visina. Na drugoj strani, pesnik je, i pre i posle stvaralačkih zanosa, ranjivo ljudsko biće sa uobičajenim prohtevima i problemima tela sred uobičajene urbane egzistencije. U postojanje između ispisivanja stihova uklinjene su mnoge trivijalne situacije, svakodnevne odluke, dileme i greške. Ponešto od doživljenog profiltriraće se u stihove ali će mnogo više ostati kao talog na ramenima pesnika, bića sa tananijim emotivnim i mentalnim sklopom, osetljivije i krhkije konstitucije. Otuda, neminovno, i sumnja u sopstvenu sposobnost umetničkog delanja, valjanost onoga što se napiše ali i u snagu alatki kojima se pesnik koristi jer on spoznaje da „Reči su preslabe za ono što im se poverava.“ („Čišćenje od reči“) što, sledstveno, vodi do sledećeg iskaza „Ovo su samo reči, ali mi ne znamo šta stoji iza njih!“ (“Jutarnja pesma sa železničke stanice u Požegi”) te spoznaji da „Nema načina da se jasno kaže ono što se / želi reći, ništa ne jemči svemoć jezika.“(“Orao i dete, ili šta mi je na samrti rekao otac”). Konačno, ako su reči nemoćne i prevrtljive onda se pred pesnikom otvara paradoks jer „Govorim ti ovo da bih prećutao, otuda ti / slušaš ono neizgovoreno (…)“(“Orao i dete, ili šta mi je na samrti rekao otac”). Ali, reč, razgovor, ispovest, pesma, konačno i misli, sazdani su od reči; one su, ma kako uboge bile, jedino sredstvo za komunikaciju sa drugim jedinkama ali i za spoznaju sveta u kome jesmo. Ma kako nemoćan bio pesnik i dalje piše pesme, bavi se tim “neskromnim poslom”; neke će stihove pojesti miševi, druge će ostati u kupeima vozova ili biti skriveni gavranu (Poovom?) ispod krila. A kako treba sa onima spasenim od drugih fatalnog usuda? „(…) pesme treba / bacati kao komade mesa tigrovima u kavezu,“ (“Orao i dete, ili šta mi je na samrti rekao otac”)! Od potištenosti i osećaja nemoći stiže se do siline zanosa, do osećanja važnosti onoga što se radi i ispunjenosti, opravdanosti sopstvenog delanja i postojanja jer “Živi su prolazni, a mrtvi večni / u svojim lavirintima koje ne čine / zidovi i zapetljani  prolazi, već reči / koje živi nikada neće izgovoriti.” (“Ono što vide mrtvi”). Sledstveno tome, ma kako kontradiktorno zvučalo, mora se, iako su reči slabe, govoriti/pevati/pisati stihovi da bi živelo!

Višestrukost/višesmislenost a ne jednoznačnost odlika je pesničkih slika u “Simetriji vrtloga”. Dileme i suprotnosti pretočeni su u sukobljene/suprotstavljene stihove iste pesme ili dijametralno različite vrednosne predznake istog pitanja u različitim pesmama. Kad se fokus pažnje/interesa poetskog subjekta od pitanja stvaranja proširi na njegovo okruženje, na mikro i makrokosmos jedne egzistencije naziru se obrisi sveta koji se dobrano poklapa sa našom sadašnjošću a ova, pak, jeste produžetak onih prošlih (i klica budućih). Neminovno se otvaraju dileme ljubavnog odnosa žene i muškarca, izazovi i iskušenja, nagrade i blagodeti koje nosi, od prvih zanosa do zrelosti veze, telesne strasti i duhovne ispunjenosti. Svaka od tih faza ima svoje “slasti” i “gorčine”, od privremenog pretapanja/ispunjenja u drugom do toga da “vremenom su se jedno u drugo pretočili / pa smrti neće ostaviti čak ni kosti.” (“Ostareli bračni par”). Mikrosvetu pripadaju i pogledi na decu, na kćeri koje odrastaju, na dileme stasavanja, uvođenja u “veliki svet” i usmeravanja na tom putu te na (ne)moć roditeljsku da shvate decu i deca shvate njih. Na razmeđi između ličnog i onoga što lično nadilazi otvaraju se dileme vere/verovanja u Boga, odnosa prema Njemu kao (ne)pojmljivom entitetu. I ovde su pesnikovi stavovi kontradiktorni, od potpunog priznanja Njegovog postojanja do poricanja istog. Zapitanost mislećeg, racionalnog bića i potpuna, bespogovorna predanost jednako su izazovne i uzbudljive pesniku, jednako ga mame.

Konačno, u pesmama koje su okrenute spoljašnjem (mada, naravno, ono što je sagledano izvan subjekta biva, u njemu, profiltrirano i tek tada pretočeno u reči) zabeleženi su prizori u rasponu od ratova i političkih događanja do svakovrsnih putovanja; oni su ispevani ili kao pretežno veristički zapisi (“Albanske neveste”) ili kao manje-više alegorijski  (“Gradonačelnik pustoši”) sve do vrcavih vragolija (“Pijana sova na Dorćolu”).

Danilov sred svih pomenutih rukavaca pesničkih vizija i interesovanja nastavlja da razvija i neke od svojih znanih motiva i tehnika. Tako se u nekolikim pesmama “pojavljuju” prizori (ili slutnje prizora) nagih mladih devojaka i žena odnosno žena lakog morala, što je mogući omaž inspiraciji likovnom umetnošću ali i sopstvenim ranijim pesmama. Prisutno je, u sloju metatekstualnosti, i pozivanje na dela klasičnih pesnika i filozofa ali i ukazivanje na jednog – golubara. No, ranija jezička bujnost i manirističko afektiranje sada su stavljeni pod znak pitanja; u pesmi “Zašto pesma nema reči?” najpre se tvrdi „Nekad je sve bilo previše dekorativno.“ a zatim zaključuje „Duge, barokne rečenice prošle su / i zaboravljene, pa se sad nameće pitanje: / zašto pesma nema reči?“ te „Nema razumevanja između mene / i očitog mog rasipništva negdašnjeg.“ (“U Veneciji nema vode”). Ova će (samo)kritičnost iznova postaviti krucijalno pitanje kako pisati pesmu (jer se pesnik ne odriče svoje neskromne rabote)? Jedan od ponuđenih odgovora je „(…) Kao i senke / sve moraš ostaviti nedorečeno. (…)“(“Orao i dete, ili šta mi je na samrti rekao otac”). Zašto tako? Jer su reči slabe i u njih ne može stati sve što se želi, zato što „Nemam više reči koje će biti / više od otkucaja srca.“ (“Srce i dete”). Taj iskaz je priznanje i trijumfa i poraza poezije, njene slave, snage veće od života ali i nemogućnosti da ga trajno nadmaši. Ipak, ovaj iskaz potvrđuje neraskidivost poezije i života jer “Mrtvi su mrtvi zato što su iščupali / iz sebe sve reči koje bi ih mogle / proglasiti živim.” (“Ono što vide mrtvi”). Dakle, dok ima reči/poezije biće i života.

 

          Prikaz knjige „Simetrija vrtloga“ Dragana Jovanovića Danilova; izdavač Kulturni centar Novog Sada, 2014.

Comments (4)

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , ,

Džon Lenon

Posted on 07 February 2016 by heroji

Dragan Uzelac

Džon Lenon

 

 

 

          ,,Working class hero”

 

,,Nakon posla i gužvanja u metrou, ležim i odmaram svoje četrdesetogodišnje kosti. Kao da sam utonuo u laki dremež, kad me prenu ženin glas:

-Ove tvoje stare naočare za sunce samo mi smetaju. Daj, skloni ih negde ili ih baci, ionako ih već petnaest godina ne nosiš.

Stajala je iznad mene, držeći u ruci moje stare naočare s okruglim ramovima i staklima koje sam mnogo, mnogo voleo.

-Ne, nemoj da ih baciš, skloniću ih ja već negde. Trebaju mi.

Negde iz ćoška sobe doputovao je i glas mog dvanaestogodišnjeg sina.

-Daj ćale, što se foliraš, zašto bi mogle da ti trebaju?

Nisam mu ništa odgovorio. Mislim da ne bi shvatio…Pitao sam se posmatrajući ga dok gleda TV, da li bi ga to uopšte zanimalo: patike, farmerke, kožnjak, duga plava kosica i nemarno zafrljačena (uslovno rečeno školska) torba,u koju staje dve i po sveske, ali zato potpuno išarana imenima svih mogućih rok grupa. Za neke nikad nisam čuo, ali on kaže da su super. On ni ne zna da nekada nije bilo tako. Nekad smo nosili u školu punu torbu knjiga, štofane pantalonice, uniformu i bedž svog koledža, šimi cipele, sasvim kratku kosu…

A onda se odjednom sve pokrenulo. Neka ogromna snaga povela je mlade da pomere svet malo u stranu, i evo, zato je sada mnogo toga drugačije. Razmišljao sam hoće li se ikada zapitati ko je zaslužan što je on baš takav, tako slobodan, bez klišea, uštogljenog razmišljanja, ponašanja i odevanja i kako je sve počelo. Ali, možda, to i nije tako bitno. Život ide dalje,napred, a ne nazad.

Onda je, iznenada, jednog dana, taj isti moj klinac uleteo u moju sobu i teško dišući upitao:

-Tata, ko je bio Džon Lenon? “

Čarli Hopkins  

 

 Lennon , ne Lenjin (grafit sa berlinskog zida)

 

Kako legenda kaže, bili jednom jedni Bitlsi i s njima jedan buba-Džon sa električnom gitarom i otkačenim smislom za humor. Jednog uobičajeno ružnog dana svet im se učini pomalo tupim i dosadnim, te čika Džon odluči da otkloni tu delimičnu opasnost: dve gitare, bas bubanj i višeglas počeše da klate i kotrljaju planetu nekom novom muzičkom vizijom. I od tog dana živeše svi kratko i sretno do pred sam kraj sopstvenih života i slušaše svoj unutarnji glas.

Bila bi ovo moderna verzija bajke (bez hapienda,naravno), da čika Džon i ,,jednom jedni Beatlesi” nisu stvarno postojali i učinili nas sve pomalo drugačijim. Bile su to burne šezdesete kada su Bitlsi, kao što to sam Lenon jednom reče ,,stvarali električnu narodnu muziku dvadesetog veka”, jednostavno nazvanu rokenrol.

U prvom naletu inicirali su na muzičkom, društvenom i opštekulturnom planu ,,veliku premetačinu”. Vremenom su Bitlsi u tek stvorenoj ,,novoj situaciji” tražili nove puteve za sebe. Muzički od ,, yeah- yeah” varijante američkih derivata načinili su ugledni žanr, definišući, pritom, jednu novu, širu i slobodniju formu koju su svojim stalnim eksperimentima unutar kompozicije, neočekivanim harmonijama, višeglasnim pevanjem, uvođenjem tradicija indijske muzike, primenom elektronskih inovacija i novih načina u procesu snimanja, stalno dopunjavali. Rušeći predrasude, stalno se menjajući, pionirskim duhom nadahnjujući i nudeći uzbudljive alternative umnogome su ohrabrivali hiljade mladih umetnika. Prosto rečeno, digli su revoluciju na svim frontovima i nije nikakvo čudo da posle njih ništa nije izgledalo isto, niti je moglo biti. Nažalost, jednu značajku zle kobi nisu ni sami izbegli-vremenom su postali žrtve vlastitog uspeha.

 

In his own write

 

         ,,Upoznao sam ga na žurci u selu Volton.Kao đak bio sam buckast. Kad se tom prilikom oslonio na mene,ukapirao sam da je mortus pijan. Bili smo mladi i, bez obzira na njegove zulufe postali smo drugari.Tetka Mimi koja se o njemu brinula još od malena,obično je govorila da je pametniji nego što se pravi i tako to. Za školske novine je napisao pesmu o pustinjaku koji je rekao:,,Pošto je moj život disanje, ne smem, da ne smem, da prestanem da dišem”.Ove reči su me odmah naterale da se upitam,ima li tu nečeg dubljeg? Nosio je naočare,pa je to bilo sasvim moguće,ali i bez njih ga nije bilo lako prokljuviti”.

Pol Mekartni

 

Džon Vinston Lennon- gitarista,pevač, kompozitor, pesnik, bivši student umetničkog koledža, pisac, ilustrator, otac, glumac, buntovnik i bogataš, očuh, asketa, farmer, levičar, borac za mir i šta još sve ne, jedna je od najbitnijh ličnosti šezdesetih godina dvadesetog veka-sve u svemu i zauvek…HEROJ RADNIČKE KLASE.

         Rođen 9. oktobra 1940. godine u siromašnoj četvrti Liverpula, lučkog grada na severozapadu Engleske. Dete jednog nesretnog braka,tako tipičnog za siromašniju varijantu engleske srednje klase, detinjstvo provodi uz tetku Mimi, koja umnogome zamenjuje rano izgubljenu majku.

 

Čuo sam nešto

O mojoj majci i mom starom

Nisu me želeli

Pa su me načinili zvezdom.

 

Iz poznanstva sa Polom Mekartnijem nastao je ne samo tandem koji će postati nedostignuto tvoračko jezgro u istoriji muzike, već i jedna sjajna pokretačka snaga koja će umeti sve svoje talente da istera na videlo i čije će delovanje tokom šezdesetih godina izmeniti mnoge zakonitosti i običaje u životima mladih širom planete, nametnuti nepoznata pravila unutar popularne muzike, celokupnog šou-biznisa i ispisati scenario po kojem će se prilagođavati tokovi mnogih kretanja u kulturi naših dana. Međutim, kako je izgledala druga strana te iste medalje?

,,Ono što smo jedno vreme radili,bilo je zaista fantastično-govorio je Lenon o radu Bitlsa. Mislim dok smo svirali strejt rok,niko u Engleskoj nije mogao da nam se približi.Međutim,čim smo uspeli, izgubili smo oštricu.Postali smo najveći,ali smo se, istovremeno,i prodali. Osećali smo da smo u govnima jer smo morali da skratimo naš jednočasovni nastup u kome smo uživali na svega dvadeset minuta muzike. I onda smo tih istih dvadest minuta ponavljali svake večeri. Bitlsi su kao muzičari tada umrli.Zato mi,kao muzičari,nikada nismo napredovali; ubili smo sami sebe da bismo uspeli. ,to je bio naš kraj.Kasnije smo postali tehnički savršeni, studijski umetnici,jer smo, zaista, bili kompetentna ekipa i, u bilo koji medij da si nas ubacio, mi bismo uradili pravu stvar”.

        

Ideolog legendarnih Bitlsa (1962-1970), njihova je najbritkija i najkontroverznija ličnost. Autentičan i istinski originalan nikada se nije priklanjao kolotečini, vladajućim ukusima, pomodarstvu ili komercijalizaciji. Upravo iz tih razloga ga je najviše i pogađala opšta fama i laž naduvane priče o slavi i uspehu Bitlsa. Slika koju su kroz medije proturali menadžeri i brojni manipulatori muzičke industrije vremenom je sve više izjedala Lenona iznutra, čineći ga u očima javnosti brutalnim i ciničnim.

 

,,Taj posao je bio odvratan, jebeno ponižavajući-objašnjavao je Lenon. Morao si da se do krajnjosti ponižavaš da bi bio ono što su bili Bitlsi. I to je ono što sam ja odbijao. Sve se događalo korak po korak, sve dok se nismo našli okruženi totalnim ludilom, u situaciji gde radiš tačno ono što ne želiš da radiš, sa ljudima koje ne možeš da podneseš.U pitanju je bilo čisto ugnjetavanje. Doživljavali smo poniženje od svih redom-srednje klase, ljudi iz šou-biznisa, gradonačelnika i svih ostalih. Bili su tako ograničeni i glupi. Svi su pokušali da nas iskoriste. Za mene je sve to bilo posebno ponižavajuće jer nikada nisam mogao da držim jezik za zubima i uvek sam morao da budem ili pijan ili stoned da bih odoleo njihovom pritisku. Bio je to pravi pakao.

           Ni kasnije se ništa nije promenilo osim što smo promenili krpe,a ostavili smo da iste drkadžije drže sve u svojim rukama”.

 

         Lenonove poruke, stihovi i druga literarna ostvarenja primana su i tumačena šire i pažljivije od ostalih. Pokušavajući da od svojih umetničkih zanosa uspostavi stvarnost, makar u malom, vlastitom svetu, on ostaje u uspomenama i mimo muzike, kao čovek, humanista željan nečega što se ne nalazi i ne podrazumeva u bogatstvu i slavi. Prisećajući se muzičkih ostvarenja Bitlsa, po ko zna koji put sam uživao u Lenonovim impresivnim autorskim ostvarenjima kao što su pesme:,,A hard day’s night”, ,,I should have known better”, ,,No reply”, ,,Baby in black”, ,,Help”, ,,You’ve got to hide your love away”, ,,Ticket to ride”, ,,Norwegian wood”, ,,Girl”, ,,In my life”, ,,Run for your life”, ,,I’m only sleeping”, ,,Tomorrow never knows”, ,,Strawberry fields forever”, ,,I am the walrus”, ,,Lucy in the sky with diamonds”, ,,A day in the life”, ,,Dear prudence”, ,,Happiness is a warm gun”, ,,I’m so tired”, ,,Yer blues”, ,,Revolution”, ,,Dig a pony”, ,,Across the universe”, ,,One after 909”, ,,Don’t let me down”, ,,Come together”, ,, I want you”, ,,Because”…izuzimajući ovaj put mnogobrojne obrade rok standarda iz rane faze i pesme nastale u tandemu s Polom Mekartnijem. Lenonov autorski opus doista je impresivan: autor je više od 300 pesama. I to kakvih!

,,Ja sam umetnik i ne zezam se. Stvarno želim da me porede sa Šekspirom. Moja konkurencija nije Elvis Prisli.Rokerol je samo medij u kome stvaram”.

 

         Nakon početne, euforične faze Bitlsa, uspeha na svim listama, koncertima i turnejama širom sveta, kao i znamenitog priznanja od britanske kraljice-ordena MBE,dolaze prelomne godine u karijeri benda i životu Lenona.

Godine 1964. Džon debituje u svetu književnosti – sredinom marta pojavljuje se njegova prva knjiga ,,In his own wrire”, zbirka kratkih priča i pesama, uvrnutih mladalačkih igara rečima koja prikazuje neobičan duhovni svet inteligentnog šereta, visprenog šaljivdžije i poete.

Godinu dana kasnije iz štampe izlazi ,,A Spaniard in the works”, Lenonova druga knjiga. Bio je to 24. jun 1965. godine. U jednom od brojnih intervjua Džon objašnjava vlastito književno iskustvo:

-Švrljam ponešto na papiriće i to skupljam po džepovima. Kada se dovoljno nakupi, eto knjige.

         -Zašto ste nemilosrdni prema ljudima u svojim knjigama?

-To je dobar način da ih dokrajčim. Predpostavljam da je to manifestacija nekih mojih prikrivenih okrutnosti. Do sada su knjige bile pretrpane Alisama, Snežanama i Vini Puima.To mi je dojadilo. Ježeći se od toga ustanovio sam novu verziju događanja. To je moja ,,uobičajena kritika ”kao što su neki kritičali primetili.

         -Džone,šta nastojite da kažete u svojim knjigama? Zašto ih ljudi slabo razumeju?

-Važno je da ih ja kapiram! Ako bih pisao u normalnom spelovanju,ne bi imalo smisla da ih uopšte pišem.Ne govorim ništa.Tu nema nekih većih poruka.

U vreme snimanja drugog igranog filma Bitlsa-,,Help”, godine 1965., na površinu izbija jedna od brojnih nesavršenosti iz njihovog ,,idiličnog” sveta. O čemu je zapravo bilo reč:

,,Kada je „Help“ nastao, ja sam stvarno zvao u pomoć. Bitlsi su nam preko svake mere udarili u glavu. Pušili smo marihuanu u ogromnim količinama da niko nije mogao da dođe do nas. Sve vreme smo se smejali bez razloga i svima su se oči caklile”.

         Bio je to samo lagani uvod u novu burnu stvaralačku i životnu fazu novih Bitlsa. Godina 1966. bila je prekretnica u svakom pogledu. Bežeći od sivila i monotonije svakodnevnice i klišea u koji su lagano upadali u svet,,čarobne indijske biljke”, Lenon i ekipa tokom leta zauvek napuštaju obavezu smarajućih ,,legendarnih turneja i nastupa”,tražeći novu inspiraciju u oblacima marihuane,kolažima LSD i eksperimentalnom studijskom radu. Pomenutu godinu otvara još jedna u nizu šokantnih Lenonovih izjava. Svet se našao u čudu:

 

,,Hrišćanstvo će nestati.Nestaće i izgubiće značaj.To ne moram da dokazujem. U pravu sam i na kraju će se to pokazati.Mi smo trenutno popularniji od Isusa.Ne znam još šta će pre propasti-rok and rol ili hrišćanstvo.

           Isus je bio dobar ali njegovi sledbenici su glupaci i primitivci. Što se mene tiče, oni su upropastili hrišćanstvo”.

Džon Lenon

 

A day in the life

 

Priklanjajući se sve više avangardnim umetničkim stremljenjima, svetu halucinogenih i drugih stimulativnih sredstava, samostalnim istupima u radu van grupe i početku političkog angažovanja, Lenon se sve žešće obrušava na jedan ,,mit u nestajanju”, stvoren u kuhinji beskrupuloznih bogataša. Neprikosnovena slika o lepoti i bezgrešnosti ideala šezdesetih naglo je tamnela. Lenon u intervjuu razobličava iluzije o famoznim Bitls turnejama:

 

,,Turneje Bitlsa nisu bile nimalo legendarne.Bile su to prave narko-orgije upriličene od pohlepnih menadžera,dosoljene od kojekakvih grebatora, i zaštićene od korumpirane policije. Naše turneje su bile poput Fellinijevog ,,Satirikona”. Imali smo takav imidž, kao svi mi imamo supruge i kod nas nema takvih orgija i svih tih sranja,što se dešavaju na turnejama. Ali, naše turneje su bile nešto sasvim drugo od onoga što su ljudi mislili.Svako je imao svoju sobu u hotelu i tu su uvek bile nekakve ženske, svakojaki ljudi. Kad bismo stigli u neki grad mi bismo ga rasturili. Nije to bilo obično zezanje.I mam fotografije na kojima četvoronoške izlazim iz javne kuće u Amsterdamu, a policajci bi me pratili do sobe, kako bi sprečili eventualni skandal. Prokleta velika kopilad, to su bili Bitlsi. Moraš da budeš kopile da bi radio sve to što smo mi radili.

         A Bitlsi su najveća kopilad na svetu. Pa ipak, svi su želeli da održe naš neokaljani imidž. Novinari,svi…zato što su želeli besplatno piće, besplatne kurve i zabavu. Svi su želeli da ostanu u tom društvu. Mi smo bili Cezari. Ko je smeo nešto da nam zameri, kad smo donosili milione funti? Svi su se pravili da ne vide, bilo je podmićivanja policije, političara…Svi smo bili u tome, a neki od nas bi želeli da to još traje. Ne uskraćuj nam to, govorili su mi, ne uzimaj nam Rim, naš mali Rim, gde svi možemo da imamo kuće, automobile, ljubavnice, žene, zabavu ,piće i drogu. Ako sve to odbaciš Džone,onda si lud! ”.

 

Ni odlazak u Indiju, kod gurua Maharišija, nije mnogo pomogao. Duh i zajedništvo Bitlsa pucao je po svim šavovima i nestajao sa scene kao lanjski sneg.

,,U Indiju nas je odvelo traganje za sobom. Harrison i ja bili smo jedina dva bitlsa koja su tamo stvarno boravila. Meditacija se pokazala korisnom,i za nas dvojicu je bila odlična vežba duha. Naučio sam da je svako svoj vlastiti učitelj. Uostalom, nisu li Hrist i Muhamed govorili nešto slično-da svako može biti prorok. Da,mi smo svi proroci,mi ljudi!”.

 

         Sve u svemu oblaci tame ubrzano su se nadvijali nad sudbinom Bitlsa. Lenonova nova ljubavna veza,sa japanskom umetnicom Joko Ono, samo će ubrzati skori kraj.

Pod snažnim uticajem svoje buduće supruge Lenon ulazi u mnogo radikalniju životnu i umetničku fazu-snažan zaokret bio je više nego očigledan. Nakon razlaza sa prvom suprugom Sintijom, sa kojom je dobio sina Džulijena, on se okreće svim dotad potisnut vizijama i snovima koji su ležali u tami Bitls sveta i malograđanske bračne idile sa Sintijom. Upliv ideja i bizarnosti Joko Ono samo je pojačao novi umetnički impuls rezigniranog Lenona.

Što se muzike tiče, on se okreće nizu uvrnutih avangardnih eksperimenata, dijametralno suprotnih lepršavom i lizergičnom svetu Bitls-pop melodija. Tenzije unutar benda naglo su narastale-sve više su ličili na ekipu pojedinaca na zajedničkom projektu. Posebno je bolan bio raspad genijalnog tvoračkog tandema Lenon-Mekartni, kreativnog jezgra koji je obeležio čitavu jednu epohu. Pesma sa Belog albuma Bitlsa ,,Revolution 9” najava je perioda bizarnih muzičkih lutanja ,,novog Lenona”. U periodu od kraja 1968. godine, pa sve do zvaničnog raspada Bitlsa aprila 1970. ,Lenon izdaje niz samostalnih singlova i albuma: prvi u nizu bio je ekstremni solo projekat-,,Two virgins”,kolekcija zvukova snimljenih prve zajedničke noći s Joko Ono. Cvrkut ptica, vrištanje Joko Ono, zvuci puštanja gasova u stereo tehnici, usporeni i unazad pušteni snimci, kao i mnoštvo drugih koještarija, čine ovaj album žestokom reakcijom na sve moguće pritiske industrije i malograđanske okoline koji su godinama slamali mladog Lenona-njegova reakcija je bila više nego gorka pilula za Establišment. Ako se svemu tome doda čuveni omot albuma-fotka na kojoj John i Joko pojavljuju kao od majke rođeni, svaki komentar biva suvišan. Albumi koji su usledili naredne godine:,,Life with the lions” & ,,The Wedding album”,još su na bizarniji način produbili eksperiment i Lenonovu potragu za novim, avangardnijim vidovima izražavanja vlastitih umetničkih vizija i stavova. Pomenuti albumi donose još nepristupačnije oblike izražavanja i bilo kakve komunikacije s publikom: čujemo čudesnu mešavinu kakofonije, free džeza, besmislenog ponavljanja reči, radio programa i nekoliko minuta tišine!

Establišment je bio više nego uzdrman…bila je to kap koja je prelila čašu! Reakcija je, naravno, usledila odmah-Lennon je uhapšen u sopstvenom stanu zbog posedovanja kanabisa. Naizgled beznačajan događaj, koštaće Lenona mnogo muka u narednim godinama života. Njegova legendarna borba za dobijanje američke useljeničke vize,tzv zelene karte, koju će mu američka administracija uskraćivati godinama zbog hapšenja u Londonu 1968. godine, biće više nego mučna i iscrpljujuća-nažalost,biće to samo prva u nizu osveta Sistema koji nikome ne ostaje dužan.

Još jedna značajna transformacija, ,,porok” koji će Lenona deceniju kasnije koštati života, desila se te, sudbonosne 1968.godine. Naime, u godini burnih političkih i socijalnih previranja, dolazi do laganog buđenja Džonove političke svesti i početnog angažovanja: pesma ,Revolution”,kritički intoniran poziv na bojkot svih političkih aktivista sveta koji žele da stvore novi svet nasilnim putem, bila je prva u nizu budućih reakcija na ludilo i propast jednog zabludelog sveta.

 

This is the end

 

Početkom 1969. godine Bitlsi su se našli na još jednom zajedničkom projektu. Reč je naime bila o snimanju njihovog poslednjeg filma ,,Let it be”, kao i istoimenog albuma. Prvi put,nakon 1966. svet će ih uživo videti na jednom javnom nastupu-bila je to čuvena svirka na zgradi njihove kompanije Apple, u Savile row 3, London. Cela ta priča pokazala je još jednom neminovnost kraja legende-cela atmosfera odisala je rastrzanošću i unutarnjim tenzijama benda. Evo kako je junak ove priče video celu stvar:

,,Ukratko,bilo je vreme za još jedan bitl-film ili tako nešto. Pol je hteo da ponovo krenemo na turneju ili da radimo nešto drugo. On je,kao sve sredio, pa su počele diskusije gde da idemo i sve to. Bio sam sa Joko u to vreme i samo trčkao za njima. Sve vreme sam bio stoned i bolelo me dupe. Kao i ostale. Sve je bilo kao što film pokazuje. Mi,lenje drkadžije, koje sviraju već 20 godina. Odrasli smo ljudi, jebi ga, ne možemo da sedimo i vežbamo. Ja ne mogu,u svakom slučaju. Bilo je to užasno osećanje biti sniman sve vreme. Hteo sam da nas ostave na miru. Dolazili smo u studio u 8 ujutru. Ne možeš praviti muziku u 8 ujutru,o kružen reflektorima i ljudima koji te slikaju. Zamalo da izdamo taj album u zaista usranom stanju. Bilo mi je svejedno. Mislio sam da je dobro da ga pustimo i pokažemo ljudima šta nam se događa: mi ne možemo više zajedno, mi ne sviramo više zajedno, ostavite nas na miru”.

 

I mada je tokom leta 1969. godine snimljen poslednji LP Bitlsa ,,Abbey road” (objavljen septembra 1969.), genijalno remek-delo koje je pokazalo svu njihovu kreativnu energiju i neponovljivost: priča o njima bila je završena. Tokom pomenute godine John Lenon uglavnom radi na nizu samostalnih projekata i albuma, od kojih su neki već pomenuti. Nakon venčanja sa Joko Ono, sve se više angažuje u vodama avangarde i politike,kao pacifistički orijentisan umetnik.

,,Kada smo se venčali (20.mart 1969.,Gibraltar) ,znali smo da nećemo moći da se sklonimo od očiju javnosti za vreme medenog meseca, pa smo odlučili da to iskoristimo za javno opredeljivanje. Sedeli smo 7 dana u krevetu amsterdamskog hotela Hilton protestvujući protiv rata i pričali sa novinarima. Bilo je ludo. Jedan tip se stalno vraćao na Hitlera:,,Kako možete da imate mir ako se ponovo pojavi neki Hitler?”.Joko mu je rekla da bi pošla sa njim u krevet i da bi bilo dovoljno 10 dana da to sredi. Ispalo je da smo na naslovnim stranama listova uspeli da obezbedimo reklamu za mir,umesto uobičajene reklame za rat”.

 

Džon i Joko 31. maja 1969. godine snimaju u Torontu definitivnu pacifističku himnu ,,Give peace a chance”, a potom kao bend ,,Plastic Ono band” učestvuju na povratničkom rokenrol koncertu gde snimaju čuveni live album. Ključnu muzičku ulogu je odigrao Lenonov prijatelj Erik Klepton – gitaristički virtuoz koji je svirao muzičke teme na tekstove Džonovih pesama. Sledeći u nizu izazova bio je suštinski singl, „Cold turkey”, jeziva ispovest o heroinskoj zavisnosti-bilo je to 24. oktobra 1969. godine.

Dva dana nakon pojave singla Lenon ponovo šokira britansku javnost – ovaj put je bio u pitanju otvoren politički protest zbog kolonijalnog ratnog angažovanja Velike Britanije u Africi i podrške kraljevstva američkom ratu u Vijetnamu. Naime, Džon se odlučuje da uz grubo protestno pismo vrati kraljici orden MBE. Britanija mu to nikad neče oprostiti, optužujući ga uz put za raspad Bitlsa. Priča o njima zauvek je završena aprila 1970. godine.

Nakon razlaza Bitlsa Lennon sve češće odlazi u Ameriku, gde uz sve moguće prepreke pokušava da dobije useljeničku vizu. Međutim, zla kob prošlosti vezana za korišćenje narkotika kao i njegovo sve otvorenije podržavanje antiratnih i radikalnih levičarskih pokreta učinila ga je vremenom jednim od brojnih državnih neprijatelja američkog opšteusrećiteljskog poretka i sistema.

Lenonovo lečenje emotivnih rana, katarzična reakcija na godine bitlmanije i sveopšte lažne slike o tom čudu šezdesetih, bolno je obeležilo naredni period njegovog života. Njegov angažman na strani radikalnih levičarskih pokreta bio je jedan od pokušaja pražnjenja nagomilanog besa, očaja i rezignacije godinama laži i turobne imperijalističke stvarnosti koja je ugrožavala milione mladih ljudi u svetu. Nova američka levica oslobađala je u njemu svu nakupljenu agresiju i cinizam. Lenon žaoku radikalizma najpre okreće ka sebi i sopstvenim umetničkim lutanjima iz prošlosti. Bez imalo ustezanja i sa ogromnom količinom sarkazma on se osvrće na mit o Bitlsima, tu svetinju i pozlatu šezdesetih.

U legendarnom intervjuu za časopis ,,Rolling Stone”, početkom 1971. (objavljenom kasnije kao knjiga ,,Lennon remembers”), Lenon oporo i cinično iznosi osvrt na prethodni period:

 

         -Šta su šezdesete stvarno promenile?

-Ništa! Nema nevinosti,nema spasa svetu nakon 5000 godina irelevantne civilizacije.Nakon 60-ih godina ništa se nije dogodilo,osim što smo se svi obukli. Ista je kopilad na vlasti…čine tačno iste stvari, prodaju oružje Južnoj Africi,ubijaju crnce po ulicama. Ljudi žive u jebenoj bedi sa pacovima koji gamižu po njima.

         Sve je isto,samo što sad imam 30 godina i što mnogo ljudi nosi dugačku kosu.

 

Oktobra 1970. godine Džon snima svoj prvi pravi solo album: ,,John Lennon-Plastic Ono band”.

Bio je to zastrašujuće intenzivan, katarzičan, jedak i emotivan album, neka vrsta psihološke audioterapije, lizanje emotivnih rana, čistilište uz obilje primalnih krikova i pražnjenja nakupljenog gneva. Album je prepun genijalnih brojeva i sirove muzike, kombinirane sa zvucima akustike i esencijalne rok lirike. Pesme:,,God”, ,,Love”, ,,Working class hero” & ,,Mother” nemerljiv su doprinos istoriji jedne muzike i shvatanja života. I njegov naslednik, LP,,Imagine” iz 1971., bio je ništa manje genijalno delo: znatno manje opor, album nudi niz lirskih i melodičnih impresija jednog neverovatnog umetnika i čoveka. Pesma ,,Imagine” ostaće njegovim zaštitnim znakom. I kada se činilo da je Lenon napokon pronašao svoj mir i put ka sreći usledili su godine kreativne i životne krize: problemi sa američkim vlastima, narkoticima, izneverenim političkim nadanjima i uverenjima, dvogodišnji rastanak sa Joko Ono i napokon godine potpune koncertne i bilo kakve muzičke i političke aktivnosti. No vratimo se malo unazad…

 

Some time in New York city

 

Tokom decenije provedene u Americi, Lenon je bio meta FBI, produžene ruke američke oligarhije i kapitalističkih jastrebova uvek željnih krvi i novca, naravno tuđih. Njegov politički dosije narastao je godinama do ogromnih razmera – Lenon je bio samo još jedna žrtva perfidnih političkih igara, žrtva sistema koji se hranio vlastitim narodom. Verujući i boreći se za neki mnogo bolji i pravedniji svet, podržavajući radničku klasu i sve obespravljene ljude trulog sveta, Lenon se našao u kandžama multinacionalnog zla koje sebe predstavlja kao vođu opšteusrećiteljskog demokratskog poretka – sistema u kojem bogati postaju još bogatiji i bezobzirniji, a siromašni još siromašniji i beznadežniji.

Razmišljajući o revoluciji i barikadama, Džon u jednom od intervjua tokom sedamdesetih iznosi vlastito viđenje stanja stvari:

,,Stalno čitam ,,Morning star” da bih video ima li kakve nade,ali ta novina kao da je u 19.veku i kao da je pisana za sredovečne liberalne društvene otpadnike. Trebalo bi da se približimo mladim radnicima, jer su to ljudi koji imaju u sebi najviše idealizma i najmanje straha. Pičili su me zbog toga što sam tražio da se vlast da narodu, tvrdeći da nijedan društveni sloj ne bi trebao da poseduje vlast. Sranje. Narod nije sloj. Narod,to smo svi mi.Smatram da bi svako trebalo da raspolaže svim dobrima podjednako, i da narod treba da poseduje deo fabrika, i da je njegovo pravo da odredi ko će njima upravljati i ko će šta raditi”.

         Prevaren, rezigniran i pritisnut od sistema, Lenon se sredinom sedamdesetih povlači u izolaciju -ono što će jednom prilikom nazvati ,,eksperiment kućnog života”. Bila je to samo još jedna od njegovih brojnih životnih transformacija, period samopreispitivanja vlastitih stavova i burnih godina života koje nisu mogle proći bez niza posledica.

,,Pokušavaš da govoriš istinu, mada moraš nešto i da slažeš jer je cela stvar na neki način laž, neka vrsta foliranja. Ali ti se nadaš da ćeš ako s nekim budeš iskren uspeti da taj čovek izbaci svoju plastičnu reakciju, da će ti uzvratiti iskrenošću i da će to onda biti vredno svog tvog truda. Međutim,svi igraju istu igru, i zato se često osećam razgolićenim, jer sam iskren sa svima,a oni me onda svi grizu. To je užasno razočarenje!”

 

Narednih nekoliko godina života Lenon posvećuje porodici. Iako nije izdavao albume on nastavlja sa snimanjem, sledeći nit jednog impresivnog post-bitls niza. Nakon hitova:,,Love”, ,,Working class hero”, ,,Mother”, ,,Imagine”, ,,Crippled inside”, ,,Jealous guy”, ,,Mind games”, ,,Instant karma”, ,,Happy xmas/war is over”, ,,Woman is the nigger of the world”, ,,Sunday bloody Sunday”, ,,John Sinclair” i sjajnog albuma obrada rok standarda pedesetih – ,,Rock and roll”, Lenon pušta u etar još jedan od proročanskih singlova, čuveni ,,Nobody told me” koji bez ustezanja i pardona govori o besmislu i praznini tzv. modernih vremena:

 

Everybody’s talking and no one says a word,

            Always something happening and nothing going on,

            Everybody’s making love and no one really cares…

            Nobody told me there’s be days like these

            Strange days indeed…

 

                                           Just like starting over

 

Nakon niza godina ,,dobrovoljnog” izgnanstva Lennon se 1980. godine odlučuje na povratak ili još bolje rečeno novi početak. Bitan razlog je bio novi LP ,,Double fantasy”. Međutim…

Mnogima se ta želja i činjenica nije svidela – pre svega novoizabranom predsedniku Reganu i njegovoj republikanskoj administraciji. Svet multinacionalnih kompanija, krupnog kapitala i još krupnijih vladara krenuo je u osvajanje ostatka sveta, ne želeći na vlastitom putu bilo kakve prepreke i uticajne pojedince. Konzervativna i samodopadljiva sila sveta pustila je iz boce duh zla – obračun je mogao da počne.

Sloveći godinama u nazad kao jedan od retkih lidera koji je svojom harizmom i snagom poruke mogao da okupi i povede levičarske snage, kao i sve obespravljene ljude koji su tragali za novom vizijom sveta koji ne podrazumeva rad, bogaćenje i trošenje kao jedine vrednosti života, Lenon se našao na udaru usrećitelja sveta. Dosije skupine FBI bio je sjajan alibi za još jednu egzekuciju.

Desilo se to na ulicama New Yorka, 8.decembra 1980.godine, negde oko 23 časa – nekoliko revolverskih hitaca i kraj…Beživotno telo Džona Lenona na jednom od pločnika Amerike… više nego upečatljiv simbol demokratije i viših ciljeva do kojih se stiže preko ljudskih leševa – ne morate se prezivati Kenedi ili Lenon da vam se ukaže ta počast društva blagostanja i hrišćanstva u ekspanziji.

,,Ja Ameriku volim i mrzim.Trebalo je da se rodim u Njujorku, tu pripadam. Svi žele da budu tamo gde se nešto dešava i zato sam ja sada ovde. Tu sam da bih udisao taj vazduh. U Evropu idete da se odmorite, kao u selo - reči su kojima počinje jedan od poslednjih intervjua Džona Lenona. Ironija sudbine očigledno nema granice i mere. Sa 64. godine, nadam se da ćemo Joko i ja biti stari i srećan par. Živećemo na obali Irske i prisećati se naših davnih ludosti. Kao klinja mnogo sam se plašio smrti. Sada mi taj strah znači sve manje. Kada smo bili Bitlsi, okruživala nas je brigada telohranitelja zato što smo bili zabrinuti za naše skupocene živote. U meni jedino postoji bojazan od nepoznatog. Okruženi smo iluzijama o ljubavi, ratu, mržnji, miru. Ispred i iza je sfera nepoznatog. Plaši me šta se tamo krije. Verujem da raspolažem sa dva života. Jedan je bajno okončan,drugi upravo počinje. Mislim,divan je bio prvi,ali će drugi biti čak bolji, jer sam našao svoj unutarnji mir i uspostavio vezu sa Joko.

         Imam jednu želju:da umrem pre nje. Postali smo toliko jedno da ja bez nje ne bih umeo dalje”

         Intenzitet publiciteta koji je dat Lenonovoj smrti sam je po sebi bio ironičan, jer je on bio prva zvezda koja je započela proces demaskiranja veličina. Bitlsi su delovali tako sveže i novo zato što su se ponašali poput običnih momaka; oni su drsko pregazili svete klasne međe,čineći provincijski akcenat, ne samo prihvatljivim već i poželjnim, lansirajući jedan stil otkačenog humora koji je zarazio sve slojeve društva. Međutim, Lenon je otišao mnogo dalje; njegov odbrambeni sistem poprimio je formu britkog sarkazma, jetke arogancije i glatkog odbijanja bilo kakvog kompromisa. Sve što je uradio, kao što je i sam potvrdio, uradio je bez trunke kajanja.

Na kraju, ostavio nam je vlastiti epitaf u jednoj pesmi sa poslednjeg albuma, pesmi posvećenoj sinu Šonu, kojeg mu je podarila voljena Joko:

 

,, Život je ono što ti se događa,

                dok ti razmišljaš

                o nekim drugim stvarima”.

 

P.S .  ,, NOTHING’S  GONNA CHANGE  MY WORLD…”

                                                                                          ,, Across the universe”                

 

by Yer blues Mizzy, januar 1998.,Sombor town

 

JOHN LENON i ,, Fantom slobode“ :

 

 ,, Čovek koji je došao u New York sa gomilom traka muzike ,,The Beatles“ i revolverom, ostvario je svoju ambiciju: njegovi pucnji odjeknuli su po celom svetu. Ubistvo Lenona imalo je takvo dejstvo, da se u jednom trenutku čitava zemaljska kugla osetila poput sela, potrešena do srži smrću voljenog čoveka“.

     Dejan D. Marković- ,, Glas jedne generacije“( časopis  Rok , 1985.)

 

Bio je 8. decembar 1980. godine, u gradu Njujorku, U.S.A. – na pločniku, ispred zgrade Dakota (kraj Central parka), ležalo je, u lokvi krvi, beživotno telo Džona Lenona, pevača, ideologa i istinskog revolucionara ,, šezdesetih“ i njenih ,, besmrtnih“ Bitlsa… Okidač je povukao anonimni mladić, navodni psihotični fan – Mark Čepmen, međutim… Bio je to, u suštini, još jedan od mnogih pucnjeva brutalne i nasilne Amerike, one iste koja je tako dugo odbijala da prihvati Lenona, pucanj svih onih snaga protiv kojih je odvažni umetnik, ,, čupavac“ iz dalekog lučkog grada Liverpula, na severozapadu Ostrva, davno ustao i podigao svoj buntovni rokenrol glas jedne generacije… Bio je to pucanj u čoveka dovoljno smelog i nepotkupivog da ustane sam protiv svih i otvoreno kaže šta misli o svetu nasilnika i lažova, da kaže sve ono što mnogi drugi, poniženi i zastrašeni, nisu smeli ni da pomisle… Čoveka koji je bio dovoljno ,,lud“ da saopšti mnoge neprijatne istine, kao na primer: ,, Bitlsi su popularniji od Isusa Hrista“, a potom ispeva niz revolucionarnih pesama koje ogoljeno i smelo pogađaju u samu srž nemilosrdnog sveta bogatih i obesnih: ,, Revolution“, ,, Give peace a chance“, ,, Working class hero“ ili ,, Imagine“… Čoveka dovoljno smelog da se slika potpuno nag za omot albuma ,,Two virgins“ (1968), a potom, naredne godine, grubo se obrati britanskoj Kraljici zbog pogubne i nasilne politike Krune, vraćajući joj dodeljeni orden za zasluge uz pesmu ,, Cold turkey“, čoveka angažovanog kao jednog od glavnih ideologa omladinskih kontrakulturnih i subverzivnih pokreta, angažovanog na strani radikalnih alternativnih i levičarskih pokreta spremnih da revolucijom, nakon ubistva legendarnog argentinskog revolucionara Če Gevare, promene svet zauvek…

 

###

 

 ,, Če Gevara je ostao naš najveći idol – napisaće u svojim sećanjima na buntovne šezdesete (godine rokenrola, ,, Kose“ i dugih, razbarušenih hipi frizura, Antonjonijevog filma ,, Blow up“ i revolucionara Če Gevare, Martina Lutera Kinga, Džona F. Kenedija i ,, mirisa napalm bombi u vedro jutro nad vijetnamskom džunglom“ – citat iz kultnog filma F. F. Coppole ,, Apocalipsa sada“) Lenonov prijatelj Su Albert, koji je svedočio o Lenonovoj izjavi: ,,da je hipi pleme buntovnika protiv rata bilo isto što i Bitlsi, samo bez gitara“. Ponavljali smo poput zakletve reči Če Gevare: ,,Pravi se revolucionar uvek rukovodi ogromnim osećanjem ljubavi“.

 

Nakon burnih studentskih demonstracija u Parizu, maja 1968. godine, Džon Lenon definitivno prelazi na stranu buntovne kontrakulture mladih, ne ustručavajući se da javno podrži radikalnu političku levicu. Bio je to početak njegovog veoma ozbiljnog, demonstrativnog političkog angažovanja, koji će se, nažalost, samo dvanaest godina kasnije tragično okončati na pločnicima Amerike.

Posle raspada Bitlsa, početkom 1970. godine, Lenon sa suprugom Joko Ono odlazi u Ameriku, gde se ubrzo angažuje na strani radikalne i subverzivne Nove američke levice. Ona je u rezigniranom Lenonu (nakon decenije isfabrikovanog mita o ,, The Beatles“, gnusne, ultrakomercijalne farse) probudila i oslobodila nagomilani cinizam i agresiju, radikalnu političku svest o promeni sistema koji je mleo i porobljavao ljude, čineći ih marionetama i slugama. Žaoku radikalizma prvo okreće protiv sebe, svojim životnim i umetničkim lutanjima, kompromisima, pomenutom mitu i svemu što ga je do tada tištilo pretvarajući mu život u totalnu laž i komercijalno smeće. Napokon je kod njega u potpunosti sazrela svest da je fenomen tzv. ,,bitlsomanije“ predstavljao kanalisanje buntovne energije mladih u pravcu koji je vlastima zadavao najmanje glavobolja, a biznisu se najviše isplatio.

 

     Šta su šezdesete stvarno promenile?, glasilo je pitanje u čuvenom intervjuu sa Lenonom, za časopis ,,Rolling stone“, s početka 1971. …

 ,, Ništa, odgovorio je Lenon. Nema nevinosti, nema spasa svetu nakon 5000 godina irelevantne civilizacije.

    Nakon 60-ih ništa se nije dogodilo, osim što smo se svi obukli. Ista kopilad je na vlasti… čine tačno iste stvari, prodaju oružje Južnoj Africi, ubijaju crnce po ulicama. Ljudi žive u jebenoj bedi sa pacovima koji gamižu po njima…“.

 

Bile su to godine njegovog otrežnjenja, besa i arogancije. Godine katarze, tako bolno prikazane na njegovom ,,prvom pravom“ solo albumu nakon raspada Bitlsa – ,,John Lennon – Plastic Ono band“ (1970). Lenon se sa gorčinom prisećao brutalnih prizora „Krvave nedelje“ (događaja, koji se pod tim imenom odigrao u Severnoj Irskoj, kada je britanska vojska ubila 13 ljudi u Londonderiju, demonstranata u večnoj borbi Iraca za nezavisnost i oslobađanja od stega Velike Britanije), gadio se cinizma Londona, shvatajući istinu sa kojom se nije mirio: u krvavim i ciničnim britanskim ,,kuhinjama“ jastrebova rata i eksploatatora sveta ,,smućkan“ je mit o Bitlsima zarad komercijalnih interesa, prikupljanja novca… A onda je taj novac, novac od ,,liverpulskih buba“ pretvoren u Severnoj Irskoj (delu britanske imperije, koja je u jednom momentu imala pod kontrolom gotovo čitav svet) u krvavi novac … Lenon je nemoćno besneo…

 

JOHN LENNON: ,, John Lennon- Plastic Ono band“ (1970)

 

Aprila meseca 1970. godine Pol Mekartni saopštava ono što je svet već duže vreme naslućivao- ,,Napuštam grupu zbog razlika u pogledima, razlika u poslu, razlika u muzici a najviše jer mi je lepše sa porodicom“. Maja meseca 1970. izlazi album Bitlsa ,,Let it be“, snimljen 15 meseci ranije, ali Bitlsa više nema, kraj… Ipak, prvi koji je najduže pokušavao i prvi saopštio ostatku benda da odlazi bio je Džon Lenon. ,,Imao sam ideju da se vratimo u bazu i napravimo seriju koncerata po malim klubovima“, priseća se Mekartni tih dana. ,,To sam predložio i ostalima. Počeli smo da pričamo o budućnosti grupe, nemajući pojma da je Džon, dan ranije, rekao našem tadašnjem menadžeru da nas napušta“. ,, Pričaš svašta, ja ionako nisam više u grupi“, rekao mi je Džon…

 Džon Lenon se napokon osećao kao oslobođen kada su se Bitlsi razišli – ,, Ja ne verujem u Bitlse. Ne verujem u njihov mit. Bio je to samo san. On je sada gotov i mi moramo da se vratimo u realnost. Sada sam slobodan. Godinama smo bili pod ugovorima, na snimanjima, turnejama. Za život nije bilo vremena. Konačno se to đubre završilo i svako je pošao svojim putem. Ako negde vidite Bitlse pozdravite ih u moje ime!“.

I mnogo pre zvaničnog raspada Bitlsa, Lenon je već dugo bio na sopstvenom putu – iza njega je već bilo nekoliko solo projekata (prvi već decembra 1968., sa Joko Ono – ,, Two virgins“), uglavnom avangardne  „muzike“, koji su na još apstraktniji način razrađivali eksperiment započet sa ,,pesmom“- ,, Revolution 9“, sa ,,belog“ Bitls albuma. Pomenuti solo debi ,,Dve device“ sastoji se na primer od snimaka svega što je Džonu i Joko palo na pamet – od cvrkuta ptica, vrištanja i kafanskog klavira, pa do zvuka puštanja gasova u stero tehnici! Ništa manje uvrnuti nisu bili ni sledeći- :,, Unfinished music no. 2- Life with the lions“, maja 1969, kao ni treći solo ,,album“-,, The wedding album“, objavljen novembra 1969., gde se čitava prva strana sastoji od beskonačnog ponavljanja imena Džon i Joko, u različitim varijacijama!?! Ipak, da sve ne bude tako  „komercijalno“ pobrinuo se album ,,Live peace in Toronto“ iz decembra 1969. godine, ,,živi“ zapis klasičnog, čvrstog i ortodoksnog rokenr ola.

Prvi ,,pravi“ Lennonov solo album došao je na red krajem 1970. godine. U postavi: John Lennon – gitara,vokal, Klaus Vorman – bas i Ringo Star – bubnjevi, uz neizbežnu, kmečeću Joko Ono, snimljen je prvi pravi, a mnogi smatraju i najbolji Lenonov solo album- ,, John Lennon-Plastic Ono band“, veoma bolna, katarzična emotivna reakcija na godine bitlmanije. ,,Morao si da se do krajnosti ponižavaš da bi bio ono što su bili Bitlsi. I to je ono što sam ja odbijao. U početku nisam znao čemu sve to vodi, nisam to mogao da predvidim. Sve se događalo korako po korak, postepeno, sve dok se nismo našli okruženi totalnim ludilom, u situaciji gde radiš tačno ono što ne želiš da radiš, sa ljudima koje ne možeš da podneseš- ljudima koje si mrzeo još dok si imao deset godina. U pitanju je bilo čisto ugnjetavanje. Doživljavali smo poniženje za poniženjem od svih redom  – od srednje klase, ljudi iz šou-biznisa, gradonačelnika i svih ostalih redom. Bili su tako ograničeni i glupi. Svi su pokušavali da nas iskoriste. Za mene je sve to bilo posebno ponižavajuće jer nikada nisam mogao da držim jezik za zubima“…

    Bilo je to otvoreno i jetko lizanje emocionalnih rana iz prošlosti, u muzičkom smislu veoma sirovo i čvrsto, gotovo ogoljeno do kosti i nivoa minimalizma, istinski rokerski odgovor na sva poniženja i kompromise… Gorčina je napokon istrešena do kraja, kao neka vrsta intenzivne psiho-audio terapije…

 

                    … God is a concept by which we measure our pain…

                        i don’t believe in magic

                        i don’t believe in I-ching

                        i don’t believe in Bible

                        i don’t believe in tarot

                        i don’t believe in Hitler

                        i don’t believe in Jesus

                        i don’t believe in Kennedy

                        i don’t believe in Buddha

                        i don’t believe in mantra

                        i don’t believe in Gita

                        i don’t believe in yoga

                        i don’t believe in kings

                        i don’t believe in Elvis

                        i don’t believe in Zimmerman

                        i don’t believe in Beatles

                        i just believe in me… and that reality…

                        The dream is over what can i say?

                        the dream is over yesterday

                        i was the dreamweaver but now i’m reborn

                        i was the walrus but now i’m John……………..

 

Upravo tako, ovaj album na veoma iskren način prikazuje ogoljeno ponovno rađanje novog, pravog Džona Lenona, oslobođenog i pročišćenog od taloga prošlosti i kompromisa koji ponižavaju, svega onoga na šta je gledao sa velikom dozom gađenja, ironije i brutalnog sarkazma. Ne verujući ni u koga i ni u šta, osim sebe samog, Lenon kroz ovaj suštinski album predstavlja nešto sasvim, sasvim lično, neku vrstu ispovesti, deleći je sa svima koji su mu verovali, ali ga nisu istinski poznavali.

    Album otvara Mother, pesma koja se bavi bolnim iskustvom gubitka majke, Džulije Lenon, koja je nastradala u saobraćajnoj nesreći kada je Džonu bilo 18 godina. Taj tragični događaj zauvek ga je obojio tamom i gorčinom – ,,Mother, you had me i never had you, i wanted you but you didn’t want me, so i got tell you goodbye“… Kako je sam jednom prilikom rekao, tada je izgubio po drugi put; pre toga kada ga je ostavila kod tetke Mimi, napustivši ga kao i otac, lutalica i mornar Fred. Ostalo je samo – zbogom… Iskren, kakav je oduvek bio, Lenon se na ovom albumu otvara do krajnjih granica. Bio je takođe čovek kojeg su mnogi sledili, verovali u njegovu iskrenost, pacifističke i slobodarske ideje, viziju boljeg i humanijeg sveta i neuništivi duh koji ga je borbeno vodio do dana atentata, decembra 1980. na pločnicima Njujorka. Tada, 1970. godine, put za Ameriku je bio još u pripremama, a raskid sa Bitlsima i prošlošću još svež i jeziv… Smirenje na albumu stiže u lenonovski elegičnoj Hold on, numera koja ukazuje na njegov dalji stvaralački pravac i emociju tokom sedamdesetih, u postbitls fazi. Ukazuje na njegov mnogo ličniji i smireniji muzički materijal, ali i politički buran angažman koji će ga odvesti do tragičnog kraja. Na istom je tragu i pesma I found out, ali znatno reskija i dinamičnija. Oseti se grč i obilje nataložene, neoslobođene energije – strejt rock je bio njegovo pravo ,,agregatno“ stanje, čistina i energičnost kojoj je još kao mladić težio, u vreme kaljenja po brojnim klubovima rodnog Liverpula i u Hamburgu. Sve to je bojio filigranskom setom koja dira dušu. Posvetu korenima uradiće par godina kasnije, obradom rok klasika pedesetih na albumu ,, Rock and roll“.

Sledi jedna od ključnih, pesma od koje me svaki put podiđe jeza – brutalno iskrena, borbena priča o ,, heroju radničke klase“- Working class hero. Godine 1968. počinje da se budi i sazreva Lenonova politička svest – pesma Revolution negira svaku vrstu nasilja i poziva na buđenje ljudske svesti i savesti. Bio je to usud jednog prelomnog vremena, revolucionarnih ideala zdrobljenih cinizmom perfidnih vladara ljudskih života i poslednji veliki krvavi obračun sa neposlušnima – epoha ,,šezdesetosmaških“ snova kada su brutalno ubijeni braća Kenedi, Martin Luter King i legendarni komandant Ernesto Če Gevara, kada je sasečena levičarska radikalna oštrica i sama pomisao na neki humaniji i pravedniji svet. Pesme ,, Revolution“ , ,,Give peace a chance“, ,, Working class hero“ i ,, Imagine“, pre svih, utirale su put Lenonovom političkom angažmanu na levici i ulozi jednog od ključnih lidera sedme decenije 20. veka. Sedamdesete su Lenona kao nepoželjnog državljanina SAD odvele u pravcu angažovanja i podrške radikalnim levičarskim pokretima, kao što su ga dovele nakon praćenja od strane FBI na crnu listu buntovnika za ,, odstrel“. Heroj radničke klase koji je pevao o svetu bez podela i bede, na kraju je platio glavom…

 

                    … Keep you doped with religion, sex and T.V.

                        and you think you’re clever and classless and free

                        but you’re still fucking peasents as for as i can see

                        working class hero is something to be…

 

    Nakon heroja radničke klase drogiranog religijom, seksom i televizijom, poniremo u svet izolacije i sećanja – Isolation i Remember donose novu iskrenu emociju, katarzu, dalje ogoljavanje, sliku kruga koji je nepravilan i nikad se ne zatvara… I kad udarimo u zid bezizlazne nesreće i izolacije, pomislimo da nema dalje, javlja se poslednja i večna nada, spas vere… ljubav. Na trenutak, sav bes, strah, gorčina i nemir utihnu… zvuk klavira izranja iz setne tišine, pojačava se i iz čistog srca odzvanja pesma Love…

 

                    … Love is real, real is love

                        love is feeling, feeling love

                        love is wanting to be loved…

U nekoliko iskrenih i jednostavnih stihova otkriva se sav raskoš talenta i jedini mogući odgovor na sve …

 

Love is you, you and me

                        love is knowing we can be…

                    … love is free, free is love

                        love is living, living love

                        love is needed to be love…

 

Onda još malo gorčine u Well well well, iskrene topline i ljubavi u jezivo melodičnoj i setnoj Look at me, konačan opraštaj sa prošlošću, ispovest, ponovno rođenje i samospoznaja u pesmi God, zatvaranje kruga pročišćenja, pokajanja i zle kobi u nepunih minut akustične ispovesti My mummy’s dead i …kraj.

Imao je svega 40 godina kada je nasilno napustio svet koji ga često nije prihvatao i najbolje razumevao. Iza sebe je ostavio fantastično delo, opomenu, snove i lepotu, kao i jedinstveno iskrenu ispovest, album John Lennon- Plastic Ono band. Džon Lenon je bio jedan i jedinstven, jedan od predvodnika koji se prepoznaju po sjaju svetlosti kojom iznutra zrače i osvetljavaju put onima koji traže… Look at me…

 

###

 

Džon Lenon i aktivisti irskog porekla u Njujorku bili su sistematski praćeni od strane FBI tokom sedamdesetih, o čemu naknadno svedoči Lenonov politički dosije u podrumima FBI, godinama strogo čuvan kao tajna. Priča se odnosi i na sva ostala Lenonova politička angažovanja unutar američke radikalne levice tih uzburkanih godina vijetnamskog rata i svih mogućih pokreta protiv Niksonove administracije i Pentagona…

U jednom od brojnih intervjua tih godina, Lenona direktno pitaju kako kao autor himne svetskog pacifističkog pokreta – ,, Give peace a chance“ povezuje svoje zalaganje za metode nenasilja sa svojom sve očiglednijom naklonošću sa IRA (Irska republikanska armija). Lenon odgovara; ,,Ne znam tačno šta osećam prema IRA, jer shvatam šta čini. Ako treba birati između IRA i britanske armije, ja sam za IRA. Ali ako treba birati između nasilja i nenasilja, ja sam za nenasilje“.

Bilo je to vreme njegove katarzične transformacije i sve većeg skretanja na radikalnije staze. Buntovna keltska (Irska) krv tih je godina postala uzavrela. Mada, i kao član ,,The Beatles“, Lennon nikoga nije baš puno štedeo. Prisetimo se nekih od legendarnih izjava, cinizama i pesama koje su menjale sve(s)t…

    Jednom prilikom, na koncertu namenjenom zabavi elitnih britanskih slojeva društva, Lenon je cinično prokomentarisao: ,,Molimo običan narod s jeftinim sedištima u sali da pljeska rukama, a svi ostali među vama, sa skupim prednjim sedištima, zveckajte vašim jebenim nakitom!“.

Avgusta 1967. Lenon je gledao antiratne demonstracije pred Američkom ambasadom u Londonu. Događaj u Londonu ga je inspirisao da napiše svoju prvu političku stvar, pesmu ,,Revolucija“:

… You say you want a revolution

well, you know, we all want to change the world.

You tell me that it’s evolution,

well, you know, we all want to change the world,

but when you talk about destruction

don’t you know that you can count me out…

U čuvenom pismu Kraljici Britanije (od 25. novembra 1969.) Lennon je poručio: ,,Vaše visočanstvo, vraćam Vam orden MBE u znak protesta zbog britanske uloge u Nigeriji-Bijafri i podrške američkim trupama u Vijetnamu. S ljubavlju, Džon Lenon“.

Raspršivale su se mnoge iluzije nastale ,,zlatnih“ šezdesetih, šarene i usrećiteljske boje idealizovanog sveta mašte… S druge strane, to nikako nije moglo da promakne moćnicima i uvek budnim, njihovim doušnicima i slugama – dosije Džona Lenona s početka sedamdesetih u Americi naglo se debljao i rastao, sve do tragične decembarske noći 1980. godine u Njujorku…

Što se radikalnih staza tiče, i angažovanja Lenona na strani Nove levice, on se okreće ideji da rokenrol muzika može imati misiju totalno drugačiju od  „bitlsovski“ iskonstruisane i komercijalne… Za njega, levičarski orijentisanog i usmerenog ka novoj, pravednijoj i humanijoj viziji sveta, rokenrol postaje odraz duha nove generacije i radikalne revolucije. Sve to je FBI shvatio kao mogući ekstremizam i organizovanje antisistemskih snaga radi mogućeg ustanka u SAD. Za FBI, CIA i vlast Ričarda Niksona Džon Lenon postaje vremenom opasni subverzivni element (poželjan za odstrel), ujedinitelj, finansijer i novi duhovni vođa radikalnih levičarskih američkih antisistemskih grupacija…

 ,, Danas su mi dostavili najnoviji album Džona Lenona i njegove aktuelne supruge Joko Ono“, poručuje u pismu (marta 1969.) ozloglašenom direktoru američke obaveštajne službe – FBI, Edgaru Huveru, kongresmen Nelson. Na omotu ovoga albuma je fotos Lenona i Joko potpuno golih i – verujte mi! – oni ništa ne kriju. A to se sad prodaje našoj omladini po prodavnicama ploča. Ovo je najružnije i najvulgarnije smeće koje sam ikada video u svom životu. Ima li načina ili sredstava da se ovaj album povuče iz prodaje? Vi pitate zašto je današnja omladina ovakva kakva je? Pa eto, ovo je jedan od glavnih razloga!“.

Za Ričarda Niksona (ili bilo kog drugog klovna-marionetu onih koji zapravo novcem vladaju njima i svetom) Lenon je postao opasni politički radikal i protivnik…

,,Stalno čitam ,,Morning star”da bih video ima li kakve nade, ali ta novina kao da je u 19. veku i kao da je pisana za sredovečne liberalne društvene otpadnike.Trebalo bi da se približimo mladim radnicima, jer su to ljudi koji imaju u sebi najviše idealizma i najmanje straha. Pičili su me zbog toga što sam tražio da se vlast da narodu,tvrdeći da nijedan društveni sloj ne bi trebao da poseduje vlast. Sranje. Narod nije sloj. Narod, to smo svi mi. Smatram da bi svako trebalo da raspolaže svim dobrima podjednako, i da narod treba da poseduje deo fabrika,i da je njegovo pravo da odredi ko će njima upravljati i ko će šta raditi”, objašnjavao je Lenon svoje viđenje stvari.

Lenon nije krio svoju podršku radikalnim političkim grupacijama. Već tokom rada s Bitlsima, šezdesetih, u Velikoj Britaniji, finansijski je pomagao IRA (tvrdio je da je Irac, i da je 80% žitelja njegovog rodnog Liverpula irskog porekla) i niz levičarskih partija, pre svih Radničku revolucionarnu partiju (podaci iz Lenonovog britanskog policijskog dosijea, prikupljeni od agenata MI5). Njegov svet se delio na ,, mi“ i ,, oni“ (kao i svet većine pripadnika buntovne generacije iz 1968.), pri čemu je ,,mi“ bila pobunjena radikalna kontrakultura mladih koju je on podjednako podsticao i kreirao preko Bitlsa. ,,Oni“ su bili gomila bezličnih staraca koji su upravljali novcem, zemljom i sudbinama ljudi izazivajući ratove, protivnici njegove generacije…

 

###

 

Nažalost, već tokom prve polovine sedamdesetih ,, revolucija“ se lagano i tiho gasila, razvodnjavajući se i pretvarajući u još jedan čudesno ironični obrt… Za Džona Lenona reizbor Niksona 1972. godine bila je definitivno kap koja je prelila čašu, uništila i poslednju nadu u suštinske (ili bilo kakve promene) i krah svih njegovih snova, truda i moguće ,,revolucije“ proizašle iz duha rokenrola, supkulturnih stremljenja ili dejstva Nove američke levice…

… Baš u trenucima dok je duh pobune iz Šezdesetosme dobijao najviša priznanja i okupljao oko sebe sve širi krug uticajnih pristalica ili istaknutih i uglednih ličnosti širom sveta, osoba koja ga je najverodostojnije izrazila svojim rok-porukama – Džon Lenon – prognana je i izolovana iza debelih zidina Dakote – zdanja u Njujork sitiju.

    Spoljna slava rok legende je gasnula. Unutra se u njemu sve obrušavalo. Činilo se kao da se čitav idejni kosmos Šezdesetosme ruši na njemu: imperijalni predsednik do guše u vijetnamskom genocidu, lažima, prevarama i zločinačkim manipulacija je trijumfovao, dok je ogromna humanistička i oslobodilačka energija omladinskih masa gasnula – razvejana poput kakvih iluzija generacija koje su sanjale o slobodi naroda u svetu bez represije, država i granica.

    Koliko je dubok bio taj intimni Lenonov šok, najbolje su mogli da osete svi oni pripadnici generacije iz 1968. koji su beskrajno tragično doživeli prizor legendarnog Če Gevare na bolivijskom odru…

    Zašto je do toga došlo? Najbliže istini je po nama tumačenje koje veli da je postojeći sistem uspeo, nakon uklanjanja objektivnih uzroka masovne pobune mladih (regrutacija, strah od vijetnamskog ratišta), da kanališe njegov najmasovniji izraz – pokret kontrakulture – u pravcu koji je bio bezopasan za društvo, pa čak i da u njemu nađe izvor za nov oblik profitiranja. Na kraju rok muzika, seks i stil odevanja postaju potrošna dobra, na kojima se razvila nova vrsta biznisa.

    Da li je to Lenon shvatio? Da li se intimno suočio s gorkom istinom da je nakon čitave jedne decenije ponovo na početku – da ga je istorijski talas bacio ponovo na obale istog onog bespuća s kojeg je pun otrovne mržnje prema ,,bitlsomaniji“ pobegao u Ameriku?“.

                                                                 Slobodan Lazarević – ,, Dosije Lenon“

 

 ,, Kada u nešto verujem, onda to činim iskreno iz dubine svoje duše“.

                                                                                                 Džohn Lenon

 

Lenon je poslednju deceniju svog života u Americi doživeo kao sezonu lova na njega. Poslednjih pet godina života rezignirani Lenon proveo je u samoći dobrovoljne izolacije i preispitivanja sopstvene prošlosti, okružen spolja tišinom, a duboko iznutra razaran gorčinom razočarenja i besa, postavši brutalnom igrom ironične sudbine jedan od likova o kojima je pevao tokom epskih šezdesetih – ,, Nowhere man“ (Čovek niotkuda!) – bez utočišta i daljeg jasnog usmerenja! Odavno je bio spalio mostove prema rodnoj Britaniji, gde su ga još pre odlaska u Ameriku optuživali za raspad Bitlsa i rušenje ,,zlatnog mita“ (opet brutalna ironija!), dok je u Americi, od koje je mnogo očekivao, doživeo pravi debakl i konačno raspršenje snova o svetu, kojeg je opevao, pre svega u epskoj ,,Imagine“! ,, Živeo“ je asketski poslednje dane u njujorškoj zgradi Dakota, vodeći turobne beleške, okružen paranojom izolacije jednog očajnog izgnanika… Na kraju, pripremajući ,, povratnički“ album ,,Double fantasy“ (opet simbolika u nazivu, naizgled ironična?!) i ,, ponovno rođenje“ nakon pet godina ,, eksperimenta kućnog života“ (kako je sam sve to objašnjavao) Džon Lenon je postao osoba rastrgnuta između svetske slave koja je bledila i usamljenosti, duboko utonuo u ispaštanje greha prošlosti i asketizam odricanja, razapet između ,, Heroja radničke klase“ i lika Isusa Hrista… Ipak, kako je neko pametan nekad davno primetio, ne možeš goreti ako nisi u vatri!

 

,, Kako je bilo moguće da su jednog pevača smatrali tako značajnim, da je njegovo ubistvo odmah upoređeno sa ubistvom jednog predsednika (Kenedija)? Lenon je bio motorna snaga čitave jedne industrije, ali je njegova smrt stavila tačku na kraj jednog fenomena poznatog pod imenom šezdesete… iako su se njihove vesele šarene boje (u međuvremenu) zaprljale, a njihovi ideali zdrobili u cinizam“.

     Dejan D. Marković – ,, Glas jedne generacije“ (časopis Rock , 1985.)

 

… You may say i’m dreamer

but i’m not the only one

i hope some day you’ll join us

and the world will live as one …

 

priredio : Beat Nick, uz malu pomoć nekih Beat Nich, in Nowhere land, today

 

 

 

Comments (5)