Archive | January, 2014

Tags: , , , ,

Zdravko Mandić, 1969.

Posted on 31 January 2014 by heroji

Živojin Turinski

 

Zdravko Mandić, 1969.

 

Danas se već može reći da je slikarstvo Zdravka Mandića zrelo u onoj meri koliko su to mogli očekivati svi oni koji su sa interesom pratili njegov dosadašnji razvoj. A put, uistinu vremenski veoma kratak, kojim je Mandić došao do trenutka ove svoje izložbe, karakterišu bitno dve etape među kojima su vidljive i razlike i zajednički imenitelji. Prvi period, koji je manje zanimljiv usled značaja i vrednosti sadašnjeg opusa, obeležava trud da ovlada umešnošću građenje slike. Nesvesno obuzet ili planirano inspirisan, svejedno, tek u tim ranim radovima primetno su prisutne pouke koje su došle posredstvom slika Marka Čelebonovića. Pouka je ujedno bila i inspiracija. Stoga je Mandić iz ovog magičnog kruga izašao obogaćen jednim velikim i važnim iskustvom i što je najbitnije: svestan mogućnosti sopstvene stvaralačke ličnosti.

Drugi, i ujedno onaj pravi korak kojim je Mandić stupio u oblast istinskog traganja za formulom kojom će izraziti ono najlepše i najplemenitije što kao umetnik nosi na dnu svoje duše, načinjen je danas. Slike koje čine ovu izložbu rezultat su tog istrajnog verovanja u sopstvenu demijuršku moć.

Zdravko_Mandić,_Todor_Manojlović,_1967.

Uporišna tačka Mandićevog slikarstva je pre svega jedan prefinjeni osećaj za prostor, i kao metafizički fluid, i kao realni, opipljivi događaj. Četvorokuti njegovih slika su zapravo prozor širom otvoren prema onoj svetranoj misteriji prvobitnog haosa iz kojeg je nastao svet. Na ovom fonu svevremenosti i sveprostornosti Mandić projektuje život svoje svakodnevice, ograničene netrajnošću i euklidovskom geometrijom. U spiralnoj maglini ovog Mandićevog i našeg kosmosa lebde čaše iz kojih je ispijena i zadnja kap vina, oko neke umrle ili još nerođene žene, pesnik Todor Manojlović, vrba kraj Begeja, utopljena ljubavnica koja je pošla gola niz reku na svoj poslednji sastanak sa Crnim morem.

I na kraju umesto zaključka: ovo što sam saznao sa ovih slika je verovatno i više i manje od onog što ćete vi otkriti ako ih budete gledali otvorenih očiju.

 

Izložbeni katalog Zdravko Mandić objavljen je povodom izložbe u Maloj galeriji Umetničke kolonije Ečka – Zrenjanin koja je održana od 28. IV – 19. V 1969. godine.

Izložbeni katalog je u Likovno-grafičkoj zbirci Biblioteke Matice srpske dostupan pod signaturom Ук I 113.

Comments (2)

Tags: , , , , , , , , , ,

Šatro proza pesnika Miroljuba Todorovića

Posted on 29 January 2014 by heroji

Marko Nedić

Šatro proza pesnika Miroljuba Todorovića

 

Apstrakt: U radu se analizira proza ​​pesnika Miroljuba Todorovića, osnivača i najvažnijeg autora i teoretičara neoavangardnog umetničkog pokreta signalizma. Tri su najvažnije vrste njegove proze: šatro priče i šatro romani, zabeleženi snovi i dnevnička proza​​. Sve tri imaju neposredne veze s poetikom signalizma, odnosno s poetikom neoavangarde kao nastavkom međuratnih avangardnih pokreta dadaizma i nadrealizma i posleratne neoavangarde u svetu. U šatro prozi osnovne književne osobine proizilaze iz Todorovićevih eksperimenata s jezikom, sa slobodom izraza i komponovanja. Upotrebom šatrovačkog jezika on je svojoj prozi osigurao neposrednost, zanimljivost, nove reči i neologizme, posebnu vrstu odnosa prema svetu. Njegovi književni junaci potiču iz grupa mladih ljudi grada koje svoj ​​protest protiv građanske kulture iskazuju svojim posebnim jezikom i slobodnim ponašanjem kojim ruše konvencije, norme i humanističke vrednosti građanskog društva. I knjige priča i romani sastavljeni su od kratkih, minimalističkim sredstvima ostvarenih celina, koje na kraju svake knjige nagoveštavaju duhovne portrete književnih junaka.

 

Ključne riječi: signalizam, šatro priče, šatro romani, snovi, dnevnička proza​​, šatrovački jezik, leksičke inovacije, neologizmi, romani sastavljeni od kratkih priča, zaokruživanje portreta književnih junaka.

 

Pesnik Miroljub Todorović, osnivač, ključni autor i teoretičar signalizma, neoavangardnog pokreta poznatog i u okvirima književnog, umetničkog i kulturnog prostora nekadašnje Jugoslavije i u evropskim i svetskim okvirima, od 2000. godine pa do danas objavio je nekoliko vrlo specifičnih proznih knjiga, u kojima je svoju pesničku imaginaciju prilagođavao proznom književnom izrazu nestandardnog izgleda i značenja. Svojim proznim knjigama on je, međutim, i dalje potvrđivao osnovne postavke signalističkog pokreta, jer ga je upravo poetika signalizma motivisala na širenje njenog polja izražajnih književnih mogućnosti. On sigurno nije jedini savremeni srpski pesnik koji je u jednom vremenskom razdoblju napisao više proznih knjiga nego pesničkih. U tome je donekle sličan Miodragu Pavloviću, koji je poslednjih godina takođe objavio mnogo više proznih nego poetskih stranica, ili Stevanu Raičkoviću, koji se u poslednjim decenijama života više bavio pisanjem proznih zapisa nego pesničkih ostvarenja. To u savremenoj srpskoj književnosti nisu jedini, ali jesu najkarakterističniji primeri prelaska sa poetskog na prozni izraz, ili, tačnije, uspešnog paralelnog bavljenja jednim i drugim književnim izrazom Miroljub Todorović ima nekoliko vrsta proznih knjiga. Najpoznatije među njima, i istovremeno najprovokativnije, jesu kratke forme u knjigama Došetao mi u uho – šatro priče (“Filip Višnjić”, Beograd, 2005), takođe i Šatro priče (u izdanju Srpske književne zadruge, 2007), za koju je dobio nagradu “Zlatno pero” za najbolju proznu knjigu u toj godini, zatim Kisnem u kokošinjcu – šatro žvake (Biblioteka “Stevan Prvovenčani”, Kraljevo, 2007), Šoking-blu – šatro roman (bibliofilsko izdanje časopisa “Unus mundus”, Niš, 2009), koji je u celini ušao u knjigu Boli me blajbinger – šatro roman (Prosveta, Beograd, 2009). Pre tih ostvarenja Todorović je kao svoju prvu narativnu formu objavio roman Tek što sam otvorila poštu – epistolarni roman o prijateljstvu i ljubavi (Phoenix, Beograd, 2000), za koji je pogovor, s naslovom “Knjiga višestruke nežnosti”, napisao Moma Dimić. To je jedan od prvih imejl romana u našoj književnosti, i on se po formi i sadržini razlikuje od prethodnih knjiga, i ima zasebne narativne osobine, pogotovo što se oslanja na određenu vrstu činjenica i doživljaja proizašlih iz imejl prepiske između nekoliko žena za vreme bombardovanja Srbije 1999. godine.

Sledeću celinu Todorovićeve proze čine knjige koje su “ispunjene snovima”. U toj vrsti tekstova najpre je objavljena kratka knjiga Prozor (u izdanju Književnog društva “Sveti Sava”, Beograd, 2006), i ona je u celini ušla u Torbu od vrbovog pruća – kratke priče, snovi, nađene priče i slike priče (Tardis, Beograd, 2010), koja je, sa svoje strane, i po sadržini i po formi najsličnija njegovim knjigama dnevnicima, jer je proizašla iz njih . Od dnevničke proze najpre se pojavio Dnevnik 1982 (izdanje časopisa “Unus mundus”, Niš, 2006), zatim Dnevnik 1985 (takođe izdanje časopisa “Unus mundus”, Niš, 2012) i Dnevnik signalizma 1979-1983 (Tardis, Beograd, 2012). Osim standardno objavljenih knjiga, Miroljub Todorović, kao jedan od najdoslednijih zagovornika novih načina komunikacije između književnosti i čitalaca, objavio je i tri knjige isključivo u internet izdanju. To su Laj mi na potplat (2007), Stalno provaljuje buve (2009) i Apeiron (2013). Prve dve su najsličnije njegovoj šatro prozi, dok je Apeiron, koji je odavno najavljivan kao roman, s kraćim izborom tekstova zasad isključivo objavljen u prevodu na engleski jezik. Njegove knjige snova i dnevničke proze, koje su u najvećoj meri ostvarene u takozvanom pripovedačkom prezentu, već time sugerišu, s jedne strane, podsvesne sadržaje pesnikovih književnih i drugih snova i, s druge, određene vrste životnih činjenica koje su u dnevničku prozu, zbog sadržaja vezanih za poetiku signalizma, ulazile najčešće motivisane njegovim inicijalnim stvaralačkim interesima.

U svim tim knjigama, koje svoje preteče imaju u avangardnim pokretima između dva svetska rata, najviše u dadaizmu i nadrealizmu, i u neoavangardi posle Drugog svetskog rata, ovaj pesnik s razlogom sledi poetiku narativnih oblika i njihovih sintaksičkih principa. Međutim, njegove prozne knjige umnogome proizilaze i iz njegove eliptične i paradoksom ispunjene poetske leksike i posebnosti njenih značenjskih usmerenja motivisanih poetikom signalizma. Njegov specifični pesnički iskaz, koji se najčešće u sažetom, često i enigmatičnom obliku pojavljivao u njegovim signalističkim pesmama, kao i vizuelne i grafičke ilustracije koje su ga pratile, preneti su u njegovim proznim knjigama na plan narativnog izraza, i tu su dobijale mnogo neposredniji i prepoznatljiviji književni oblik i značenje nego što su ih imale u poeziji. Todorovićev pesnički iskaz, prepun duhovitosti, humora, kalambura, groteske, imaginativnosti, neočekivanih i alogičnih verbalnih i sintaksičkih spojeva, u narativnom izrazu, iako je naizgled znatno promenio svoju semantičku usmerenost, nije ostajao samo na nivou duhovitih verbalnih i vizuelnih igara jednog pesnika spremnog na izazove različitih vrsta, već je u prvom redu bio rezultat narativne autorske invencije koja je proizilazila iz poetski motivisane stvaralačke imaginacije. Njena funkcija u novoj književnoj formi namenjena je izazivanju šokantnog i provokativnog čitalačkog doživljaja gotovo u istoj meri u kojoj je takav doživljaj izazivala i njegova poezija. Reakcija na konvencije i klišee različitih vrsta, od onih opšte društvene, socijalne i političke prirode do osporavanja i demistifikacije tradicionalnih književnih formi i njihovih očekivanih književnih značenja bila je osnovna i primarna motivacija i Todorovićevih proznih rukopisa, a takva je bila i u različitim oblicima njegove pesničke aktivnosti, od scijentističkih, stohastičkih ili vizuelnih pesama do mejl-arta, redi-mejd i šatrovačke poezije, a inicijalno je takva I u prozi i poeziji drugih autora signalizma i internet književnosti – Ilije Bakića, Slobodana Škerovića, Zvonka Sarića, Milivoja Anđelkovića…

Portret2

Pored duhovito i slobodno naratizovanih životnih situacija, Todorović u kratkim proznim oblicima nazvanim “šatro priče” i “šatro romani”, najčešće ilustrovanih inventivnim autorskim kolažima koji izazivaju i šire asocijacije od onih koje nudi sama proza, osnovnu motivaciju za književni tekst, kao što je to činio i u poeziji, pronalazi u jeziku i u njegovim velikim transformativnim i semantičkim mogućnostima i izazovima. U knjigama snova i u dnevnicima, njegov jezik je, međutim, standardniji i podložniji horizontu standardnih čitalačkih očekivanja.

Način života i mišljenja, oblici ponašanja i iskazivanja emotivnih i drugih potreba današnjih mladih ljudi, izrečeni su u Todorovićevim šatro pričama i šatro romanima tipičnim jezičkim sredstvima koja se koriste u izdvojenim socijalnim i kulturnim sredinama današnjeg grada. Todorović zapravo sledi onaj pomalo zagonetni govor različitih sociokulturnih skupina koji je još Vuk Karadžić, u svome Rječniku iz 1852. godine, nazvao “tajnim”, “slepačkim” ili ”gegavačkim govorom”. U Todorovićevoj prozi, a jednim delom i u njegovoj poeziji, naročito iz prve stvaralačke faze, reč je o urbanom šatrovačkom govoru, kojim se služe današnji mladi ljudi, uglavnom oni koji svoju slobodu pokušavaju ostvariti verbalnim protestom protiv ideološke i tehnološke stvarnosti u kojoj žive, nekritičkim otporom prema životnim konvencijama ili razmenom i preprodajom opijata različitih vrsta. Taj govor, s jedne strane, po prirodi stvari zadržava neke svoje ključne komunikacijske, ali i morfološke i semantičke osobine, kao što, s druge strane, zadržava osnovne principe slobodnog građenja novih reči i izraza i njihovog proširenog i često apsurdom i groteskom sugerisanog značenja. Takve reči i izrazi vremenom proširuju polje svoga aktivnog delovanja u jeziku i postupno ulaze u govor svakodnevne urbane komunikacije, što je jedna od važnih posledica njihovog nastajanja i upotrebe u određenim sredinama. Jezik je stoga u Todorovićevoj prozi u isti mah vrlo jasno grupno i kolektivno označen, najčešće i kolektivno semantizovan. On je kratak, direktan, nepatetičan, uz to ide na neposredno označavanje predmeta, ali zato ima mogućnost umnožavanja svoga značenja, kako nagoveštava i sam Todorović u jednom zapisu o šatrovačkom govoru. Kao takav, taj govor se već u nastanku širi na nekoliko svojih značenjskih polja, što je jedan od najvažnijih uslova uspešnog narativnog oblikovanja jezika i njime verbalizovane stvarnosti.

Relativizovanje i destrukcija priznatih društvenih, humanističkih, emotivnih i moralnih vrednosti, koje su donedavno važile za ključnu potporu komunikacije u tradicionalnoj kulturi i tradicionalnoj književnosti, i njihovo svođenje na novi i izmenjeni jezički oblik i znak, poslužili su autoru šatro priča i šatro romana za resku, duhovitu, depatetizovanu, humornu i inventivnu narativnu sliku jednog oblika ispoljavanja današnje urbane stvarnosti i egzistencijalne neizvesnosti i otuđenosti njenih mladih stanovnika i njihovih posebno izdvojenih grupa. Osporavanje priznatih životnih vrednosti, kao jedna od bitnih karakteristika izmenjenih okolnosti društvenog života i izmenjenog načina mišljenja i ponašanja mladih ljudi u gradu u odnosu na ponašanje i način komunikacije u ranijem vremenu, u Todorovićevim kratkim pričama i romanima vrlo često je prerastalo u pravu jezičku i literarnu igru blisku burleski, u kojoj je sve bilo mogućno, dopušteno i prirodno, iako je u svom izvornom egzistencijalnom značenju, mereno normama standardnog društvenog morala, bilo upravo suprotno od toga. Pravi književni smisao takvih proznih celina mogao se otkriti učitavanjem u njih onoga što je deo opšte kulture i duha jednog vremena, a ne svođenjem na njihovo pojedinačno i direktno mimetičko značenje .

Posebne književne učinke autor šatro proze postiže na planu leksičkih inovacija, morfoloških promena reči i duhovitih sugestija njihovog novog lika, kao i na planu njihovog postupnog semantičkog širenja. U tom pogledu su značajni načini na koji on u svoju prozu uključuje nove reči i neologizme, pritom ih i sam slobodno gradeći. Takve reči najčešće su nastajale po zvučnoj ili značenjskoj asocijativnosti, ili su uzimane iz drugih kulturnih sfera, da bi u sferi života izdvojenih skupina dobijale neke nove značenjske nijanse, koje su ili po sličnosti ili po suprotnosti uključivane u njihov sistem verbalne komunikacije. Takve reči – kao što su “žmigavci” (oči), “blatobrani” (uši), “kustos” (kelner), “zembilj” (krevet), “uši” (novac, pare), “čaruga” (otimač, lopov), “darkerka” (crnka), “moša” (mobilni telefon), “kompiška” (kompjuter), “telka” (televizija), “rovac” (cinkaroš), “trandža” (tramvaj), “muzej ohlađenih” (mrtvačnica), “grabuljati” (pretraživati​​, raspitivati ​​se), “uđanisati” (videti, otkriti, primetiti), “preseliti u osmrtnicu” (likvidirati, ubiti), “popiti sovki” (zaspati, spavati), “gurati drvca” (igrati šah), “otpevati rigoleto” (povraćati) i mnoge druge – vezane za trenutak aktivne upotrebe u zatvorenim grupama mladih ljudi grada, odnosno za trenutak u kojem su pojedine kratke prozne forme bile pisane, iako u današnjem vremenu ponekad bivaju prevaziđene novim rečima za iste pojmove, jer se šatro jezik neprestano menja, u Todorovićevoj prozi najčešće zvuče sasvim adekvatno. Ponekad su, međutim, u kratkim pričama i romanima ovog autora one namnoženi do te mere da običnim čitaocima, neupoznatim s takvim jezikom ili sa značenjima pojedinih njegovih reči, onemogućavaju potpunije razumevanje svih elemenata značenja teksta, ali time ipak ne sprečavaju upoznavanje njegovog opštijeg smisla. Autor je toga bio svestan, pa na kraju svojih proznih knjiga nije davao rečnike manje poznatih reči i izraza, kako je to činio u pojedinim knjigama pesama, jer je nagoveštaj smisla i funkcije proznog teksta već bio dat i bez rečničkih objašnjenja.

Autor čitaoce svojih proznih ostvarenja ipak ne ostavlja bez semantičke sugestije, ali je takođe formira na neobičan način i indirektnim književnim sredstvima. Na kraju svake knjige predstavljeni književni sadržaji ukazuju se, s jedne strane, ne kao afirmacija i prihvatanje, ili, s druge, kao kritička i moralistička osuda određenog načina mišljenja, izražavanja i ponašanja, već pre svega kao njihova duhovita i humorom obojena književna ilustracija i slika. Za optimalno formiranje književnog značenja takvih proznih celina neophodna je aktivna saradnja između čitaoca i teksta, koja umnogome zavisi od stupnja čitaočevog duhovnog profila, od njegove radoznalosti i potrebe za otkrivanjem novih načina iskazivanja i novih značenjskih mogućnosti književnog govora. Kritički odnos prema deformacijama etičke, intelektualne, običajne ili humanističke prirode sadržan je u ovim tekstovima pre svega u njihovom novom ontološkom statusu, u njihovom književnom i jezičkom obliku, koji po prirodi svoje funkcije teži afirmaciji i jačanju individualnih duhovnih vrednosti, a preko njih i kolektivnih.

Književni junaci Todorovićevih kratkih proznih oblika objavljenih u šatro pričama i romanima pripadnici su određenih grupa mladih ljudi, takozvanih klapa, kako sami kažu, koji su ne samo istomišljenici u odnosu na standardnu ​​kulturu i moral današnjeg grada nego su i književni likovi koji se, samim tim što pripadaju određenoj mladalačkoj grupi stanovnika današnjeg grada, prilagođavaju kolektivnom načinu izražavanja i ključnim izražajnim principima kolektivnog govora. Onaj koji modeluje njihov kolektivni govor i prenosi ga u književni oblik svakako je sam autor, od čije jezičke invencije i moći književne konstrukcije zavisi u kojoj meri će taj govor biti stilizovan u narativnom tekstu i u kojoj meri će u govoru pojedinih književnih likova biti individualizovan. Miroljub Todorović je u tom smislu postupao slično načinu na koji je postupao i u poetskim oblicima. On je, naime, znatno sintetizovao strukturu narativnog teksta i ostavljao u njoj samo ono što je najnužnije. Zato u njegovim šatro pričama i romanima nema deskripcije, nema čak ni detaljne naracije, već se sve sadrži u kratkim informativnim jedinicama i u sažetim dijalozima koji daju samo najnužnije naznake stvarnosti književnih junaka. To je jedna vrsta eliptične i minimalističke proze, koja više nagoveštava nego što otvoreno (po)kazuje.

U njoj je na taj način, minimalističkim narativnim sredstvima, nagoveštena specifična psihologija književnih protagonista, pomoću jezika su nagoveštene i njihovi međusobni odnosi, pomoću jezika je otkrivana i usmeravana njihova intelektualna projekcija sveta i suženi dijapazon njihovih pojedinačnih potreba i želja. Pošto su Todoroviću likovi uglavnom mladi ljudi koji su vlastitom voljom izopšteni iz društvenog života, njihovo sudelovanje u neposrednoj stvarnosti uglavnom se svodi na primarne životne potrebe, na međusobne susrete i razgovore, na seksualne porive, na povremeno korišćenje droge u opuštajuće svrhe, na potrebu za hranom, spavanjem, odmorom. Oni u današnjem književnom vremenu predstavljaju produženu vrstu Kaporovih književnih likova koji su svoje vreme i pripadnost gradskom prostoru provodili u beskrajnom “gluvarenju” po gradskim ulicama, trgovima, bioskopima i kafanama. Zato i u Todorovićevoj prozi, kao ranije donekle i u Kaporovoj, ili u prozi Toze Vlajkovića, na primer, kao da je sve unapred dato – odnosi među likovima se ne komplikuju i ne zaoštravaju, njihov život se ne menja, svaki od njih i na početku i na kraju knjige ostaje isti. Zato oni tokom odvijanja sadržine prozne celine, što zbog forme u kojoj su oblikovani uglavnom važi za romane, ne doživljavaju nikakvu unutrašnju promenu i nikakvu vrstu moralne ili emotivne katarze, kao što se to događa u standardnoj prozi.

A ipak se iz priče u priču, iz situacije u situaciju kroz koje prolaze književni likovi, ponavljanjem činjenica i životnih prizora sličnog reda, postupno upotpunjavaju i kristališu njihovi portreti, tako da se na kraju knjige nazire ne samo njihov egzistencijalni status nego i njihova psihologija otuđenih pripadnika gradskog ambijenta koji ne mogu ili ne žele da se uklope u norme uobičajenog kolektivnog društvenog života u velikom gradu i koji nastoje da svoje živote organizuju samo u skladu s vlastitim pogledima na svet. To vredi koliko za likove u šatro pričama, toliko i za one u romanima, pošto su romani takođe sastavljeni od kratkih narativnih celina međusobno povezanih labavom fabulativnom strukturom, glavnim likom i manjim brojem likova koji se povremeno pojavljuju uz njega. Razlika između šatro romana i šatro priča ne pojačava se ni narativnom perspektivom, jer je i u jednom i u drugom žanru gotovo svejedno ko je pripovedač, da li jedan književni lik, što je uobičajeno za romane, ili naizgled spoljni narator, što je karakteristika šatro priča, pošto i u prvom i u drugom slučaju tekstom dominiraju i određuju njegov književni status pripovedački subjekti, odnosno sami književni junaci i njihov jezik koji neposredno i iz njih samih nagoveštava njihov unutrašnji život i prati njihove spoljašnje aktivnosti. Na taj način se psihologija, način života i ponašanje Todorovićevih književnih protagonista ukazuju u tvrdom prepletu s njihovim jezikom i vrstom života koji vode. Time Miroljub Todorović takođe sugeriše da izdvojene i marginalizovane društvene grupe mladih ljudi današnjeg grada svojim ponašanjem i jezikom najavljuju mnogo dublje i trajnije pomicanje odnosa prema osnovnim vrednostima na kojima počiva tradicionalna kultura nego što se to na prvi pogled čini. U toj vrsti nagoveštaja i najave nalaze se neke od najznačajnijih vrednosti opštije prirode Todorovićevih kratkih šatro priča i šatro romana, i stoga njihova književna vrednost i njihov opštiji kulturološki značaj s punim pravom mogu biti viđeni kao simbolični književni znaci otuđenog života današnjeg gradskog ambijenta.

Comments (1)

Tags: , , , , , , , , ,

Andrej Tarkovski

Posted on 24 January 2014 by heroji

Dragan Uzelac

 

Andrej Tarkovski

 

„Kad god umetnik na neki način rastopi sebe u umetničkom delu i kad nakon toga on sam nestaje bez traga, tada je to neverovatna poezija.”

                                                      Andrej Tarkovski

 

„Prvi film Tarkovskog delovao je na mene kao čudo. Neočekivano sam se našao na pragu sobe od koje mi do tog vremena nisu davali ključeve. Tamo, gde sam ja davno želeo da stignem, Tarkovski se osećao slobodno i sigurno. Našao se čovek koji je umeo da izrazi ono što sam i ja uvek želeo, ali nisam uspevao – to me je ohrabrilo i inspirisalo. Tarkovski je veliki majstor filma, tvorac novog organskog, filmskog jezika u kojem se život predstavlja kao ogledalo, kao san.”

                                                      Ingmar Bergman

 

„Razvoj današnjeg sveta odvija se na čisto materijalnom planu. Savremeno društvo kreće se u empirizmu i bez ikakve duhovnosti. Ako posmatramo stvarnost kao vidljivi i materijalni poredak stvari, onda od njega ne možemo očekivati drugo nego obične stvari koje možemo dohvatiti rukom. Ako čovek prihvata isključivo empirijske činjenice, bilo na društvenom planu, političkom, tehničkom ili planu življenja, rezultati mogu biti samo užasni i život postaje nemoguć. Jer nemoguće je živeti bez razvoja duhovnosti. Čovek gubi razloge za život, jer se njegov univerzum smanjuje i jer nestaje njegova usklađenost. Verujem da se čovek nalazi u ćorsokaku, jer je rešenje svojih problema tražio u spoljašnjim, materijalnim, tehnološkim aspektima života. Tamo ne postoje rešenja. Dokle god čovek i društvo ne mogu da ostvare harmoničan razvitak i dok se ne razvijaju duhovno, neće moći da nađu spokoj. Rešenje počiva u uravnoteženju tih dveju linija razvitka.”

                                                               Andrej Tarkovski

 

Ruski reditelj i scenarista rođen je 4. aprila 1932. godine, u Zavrožju, a preminuo je 28. decembra 1986. godine u Parizu. Andrej je sin pesnika Arsenija Tarkovskog. Kao dečak, zanimao se prvo za muziku, a potom za slikarstvo. Tokom celog detinjstva bio je okružen delima klasične umetnosti, a kao tinejdžer je mnogo vremena provodio sa ocem, slušajući Baha i proučavajući knjige o ruskoj religioznoj umetnosti. Ljubav prema umetnosti nasledio je i od majke – Marije Ivanovne, koja se bavila glumom. Ti klasični uticaji, kao i ljubav prema ruskom selu gde mu je živela baka, postaće temelji svih njegovih budućih dela.

Pre nego što se 1959. godine prijavio na poznati VGIK, moskovsku filmsku školu, Andrej je studirao arapski na moskovskom institutu za orijentalne jezike, ali i geologiju u Sibiru. Na studijama filma upoznaje M. Končalovskog, koscenarista svog diplomskog kratkometražnog filma – Valjak i violina.

Već prvim igranim filmom – Ivanovo detinjstvo (1962) – vizuelno atraktivnom, lirskom, ali ne i sentimentalnom pričom o doživljajima i snovima dečaka za vreme Drugog svetskog rata, svraća na sebe pažnju i biva nagrađen Zlatnim lavom za debitantsko delo u Veneciji. Glavnu ulogu u toj priči o ratnim strahotama, lik dvanaestogodišnjeg dečaka – obaveštajca na istočnom frontu, tumači Nikolaj Burljajev.

andrei-tarkovsky

    Nakon debitantskog, veoma uspešnog filma, montažno razlomljenog pod uticajem sovjetske montažne škole, sledi film Andrej Rubljov (1966), film epske širine, u kome preovlađuju dugi kadrovi. Tarkovski prikazuje sliku srednjovekovne Rusije, nadiranje otelotvorenog zla u obliku Tatara – bezbožnika, osvajača i napaćeni, verom oplemenjeni ruski narod, te velmože – nevernike i izdajnike, bratoubice koji zarad vlasti i novca uništavaju sve pred sobom. Priča se formira i oblikuje biografiju ikonopisca Andreja Rubljova koji – u nemogućnosti da se odupre zlu i najezdi nevernika – daje zavet ćutanja. Film je veoma složene strukture, prepun simbolike, pravoslavne mistike, poetičnih i naturalističkih prizora, freska jednog burnog i mračnog vremena. Tek u završnim scenama, iz crno-bele tehnike prelazi u kolor-tehniku, scenama koje prate katarzični prikaz ikona Andreja Rubljova, uz zvuke teško izlivenog crkvenog zvona, kao poslednje nade u spas napaćenih ljudskih duša i u konačnu pobedu nad zlom.

Umetnost je za Tarkovskog hijeroglif apsolutne istine, izraz svesnosti o beskraju, večnosti u konačnom, duha u materiji, uobličenog u bezobličnom. „Apsolut je dokučiv samo putem vere i stvaralačkog čina”, kaže Tarkovski. Vera i stvaralaštvo jesu dva temeljna principa poetike Tarkovskog; praktično, dve manifestacije iste suštine. Vera je neophodna za stvaralački čin. Umetnik koji nema vere je kao slikar koji je rođen slep. Prema mišljenju Tarkovskog, umetnost simbolizuje smisao našeg postojanja, smisao koji treba tražiti u duhovnom uzdizanju, usavršavanju i harmoniji sa večnim bićem univerzuma.

Nakon uspele ekranizacije SF romana Stanislava Lema „Solaris” (1971), za koji dobija specijalnu nagradu žirija u Kanu, Tarkovski realizuje film Ogledalo (1974), vrlo složeno delo u kojem, koristeći fragmente svog sećanja na detinjstvo, govori o istoriji jedne ruske porodice. Kada je reč o samom stilu, Tarkovski je voleo duge kadrove i sporu kameru, dok je prolaznost vremena prikazivao promenama u prirodi. U filmovima je često koristio životinje, posebno pse. Zgrade u kadrovima su često propale i uništene, a scenski detalji su bezvremenski. Ogledalo je ujedno i priča o staroj kući u kojoj je autor proveo detinjstvo, o imanju na kojem je rođen i na kojem su živeli njegov otac i majka.

Hteo sam da napravim priču o bolu čoveka koji je patio jer je osećao da svojoj porodici nikad ne može uzvratiti onoliko koliko je ona njemu pružila”, rekao je Tarkovski. Za njega suština rada filmskog reditelja jeste oblikovanje jednog celovitog isečka vremena, sačinjenog od ogromnog broja živih istina iz kojih se sve suvišno eliminiše.

Naučnofantastičnoj tematici Tarkovski se vraća narednim filmom – Stalker (1979), pričom o fantastičnom odlasku u imaginarnu zonu, s višeznačnom simbolikom koja sugeriše to da samo odabrani vide put. Nakon filma Stalker, vidno izmučen stalnim mešanjem SSSR komunističkih vlasti u njegov život i rad, te stalnim zabranama i glupostima, Tarkovski sa suprugom Larisom beži u inostranstvo, tačnije – u Italiju, gde ubrzo snima svoj novi, šesti po redu, igrani film Nostalgija (1983). Formalna tema filma jesu lutanja i maštarije jednog Rusa (Rusa – uopšte), za koga nostalgija predstavlja doslovno bolest, nešto što ti oduzima svaki životni san, svako uživanje u životu. Rus u Italiji traga za jednim svojim zemljakom, za kompozitorom iz XVIII veka, Zasnovskim. Junak filma, Gorčakov, prepun je oduševljenja za lepotu italijanskog kulturnog predanja i za lepotu pejzaža, ali sve to naposletku negira.

Ja sam u Nostalgiji želeo da nastavim svoju temu o slabom čoveku kojeg vidim kao pobednika u životu. Čovek me interesuje po svojoj sposobnosti da služi nečem višem, po svom otporu, ili svojoj nesposobnosti da se povinuje običnom moralu, uskom i bednom. Privlači me čovek koji shvata da se smisao života prvenstveno sastoji u borbi protiv zla koje on sam u sebi nosi, borbi koja će mu omogućiti da se tokom života popne sa nekoliko stepenica prema savršenoj duhovnosti. Nažalost, postoji samo jedna alternativa na tom putu, a to je duhovna degradacija na koju nas predodređuje egistencija i svakodnevni pritisci…”

Tarkovski smatra da se ritam filma stvara ne u montaži, već naponom vremena unutar samih kadrova.

„Dobar reditelj može se prepoznati već na osnovu jednog kadra. Uvek ćete prepoznati režiranje Bergmana, Kurosave i Antonionija, niko od njih nikada ne može biti pomešan s bilo kim drugim, jer je kod svakoga od njih opažanje vremena uvek isto. Pravi umetnik stvara intuitivno.”

Svoj sedmi – a ispostaviće se i poslednji – igrani film, Žrtvoprinošenje (1986), Tarkovski snima u Švedskoj, već teško bolestan od raka pluća. Film je predstavljao oporuku s prevladavajućim, dugim kadrovima o postnuklearnom svetu u kojem se čovek žrtvuje za čovečanstvo.

Kao i većina značajnih ruskih umetnika, Tarkovski je suštinski bio vezan za motive apokalipse i kraj istorije (zato i „Otkrovenje Jovanovo” smatra možda najvećim poetskim delom stvorenim na zemlji). Njegov stil kritika je najpreciznije odredila sintagmom – metafizički realizam. Krećući se snolikim prostorom, Tarkovski je plovio između obe obale života: gornje – u kojoj živimo u snu, i donje – u kojoj sanjamo da živimo. Svojim organskim filmskim jezikom, u kojem se život predstavlja kao ogledalo, kao san, kao i prinošenjem vlastite žrtve posredstvom umetnosti i vere, uzdigao se do neslućenih visina, ostavljajući za sobom remek-dela koja sama više nego rečito svedoče o istini, ljubavi i konačnom prevladavanju patnje putem istinske vere i stvaralaštvom pročišćene duše.

Comments (4)

Tags: , ,

Podzemne priče

Posted on 18 January 2014 by heroji

Dušan Jovanović

 

Na kućnom oltaru, visi jedna mračna ikona s likom žene. Lice joj je takvo kao da umesto kože ima zemlju, njen pogled nije hrišćanski blažen, već je nekako zagonetan i pomalo jeziv. Njene oči se čudno smeškaju, pa se odmah zatim pomrače, kao da će ikona svakog časa da se pretvori u čeljust neke nemani, nekog bezdana, a pritom, istovremeno, oseća se božansko prisustvo i bujanje života, pa se zatim pogled smrtno uozbilji.

Kad je u prolazu pogledam, osećam se kao kad vam neko iskoči nenadano i kaže. „Bu!”

I tako…svaki put mi ona kaže „Bu!” , i potom se njen pogled smeška…. ona i ja onda pričamo…

„Bu!”

A potom mi je rekla:

„Puniš se crnilom kao pluća katranom i olovom. U duši ti zbog toga rastu demoni i strašna izvitoperena lica, ali ti se igraš s njima.Tada poželiš da si podzemno ogledalo sveta u kom se svet ogleda iz uglova koje ne želi da vidi, koje želi da zaboravi i da zacementira.Ti voliš da se igraš u podzemlju svoje duše, ali ti se oči tek privikavaju na mrak.”

„Potrebno je provesti određeno vreme u podzemlju da bi video razne obrise, siluete, senke i hodnike koji se vešto kriju u mraku. U podzemlju ima svetla, ali ne suviše, ono se tamo ne nameće nego sija pritajeno i  prigušeno.”

„Odgore dopiru razne vibracije, a ovde je sve osetljivo na vibracije, jer sve posmatra kroz puls, ritam, pokret. Sve što vibrira i odzvanja, dospe do dole i menja ga. Kao što i to ispod šalje nazad takođe vibraciju promene.”

Priča prva

„Na koga ili na šta si to nabasao dole? Vidim ti po licu da si imao neki  susret.” Pitala me je kada sam se vratio.

„Da…sreo sam nekoga. Čovek izduženog ćosavog lica i sivkaste kože. Ličio mi je na nekog vrača”, rekao sam.

On se nalazio na vrhu ogromnog crnog zida koji je delio jamu iz koje je izlazio vihor od blistavih i šarenih zgrada.

Sedeo je na ivici zida, pogleda prikovanog za tu odvratnu i grozomornu jamu. Sporednim putem tutnjali su automobili. Izgledao je polublažen i polusnužden u teget radnom kombinezonu, s grivom od crnih elektronskih kablova prikačenih na trafostanicu. Imao je dojke i povremeno bi dojio prolaznike koji su zastajali kod njega.

Popeo sam se na zid, prišao mu i seo blizu njega. Tada je podigao pogled s jame i uperio ga u mene. Oči su mu zableštale plavkastobelo, toliko jako da je izgledalo kao da umesto lica ima ledeni oreol. Prikovao me svojim pogledom, zatim mi je rekao da pogledam u jamu. Gledali smo zajedno duboko u jamu. Njegove oči osvetlile su celu jamu kao reflektor.

Leševi su zablistali, posvuda nagomilani i razbacani. Bili su večito sveži, nisu trulili. Počivali su u toj prašnjavoj kotlini okruženoj strmim i oštrim stenama. Iskasapljeni i izrešetani, silovani i oskrnavljeni, izgladneli, zarazni i bolesni. Svi su zajedno počivali tu, ne bi se moglo reći spokojno, ali se spokojno isticalo ono što je preostalo do njih, od svakog ponaosob.

Osmesi bez usana i lica bez očiju i dalje su izražavala:  „Hej! To sam i dalje ja.”

„To truplo je i dalje moje iako mi je glava razmrskana u paramparčad.”

„Iako sam pretvorena u pepeo, to sam i dalje pepeljasta ja!”

Svuda se prigušeno i kroz šapat čulo: „To sam i dalje ja!”

Iz svakog leša je to vibriralo, svaki leš je to odašiljao iz sebe. To što se odašiljalo, kovitlalo se i tvorilo jedan zajednički vihor.

Zgrade su podrhtavale, zidovi su upijali vibracije, ljude su prožimali žmarci kada ih osete i potom su nastavljali svojim poslom i putem.

Povremeno su dolazile spodobe do te jame, na viljuškarima, i vadile neke od tih skupina leševa, posebno odabranih i probranih za svoje potrebe. Stavljali su ih na orgomne pokretne bine i priključivali ih na pokretnu napravu, tako da su leševi sijali kao neonske reklame. Oko bina, spodobe su okupljale ljude, kamere, narikače. Ljudi su plakali nad leševima, tresli su se frenetično, tražili osvetu ili pretili božanskom pravdom. Spodobe su mirno i dostojanstveno sve odobravale, a potom su zadovoljne raspuštale svetkovinu. Ljudi su se vratili svojim kućama, spodobe su se vraćale u svoje vile, a leševe su isključili da više ne svetle i vratili ih nazad u jamu.

Leševi su zapomagali i molili da ih ostave na miru i puste da iščeznu. „Koliko je samo iskasapljenih i oskrnavljenih ljudi iščezlo i u miru se sjedinilo sa zemljom! Ostavite nas! Dosta nam je da postojimo kao leševi i kao ljudi! Ne vraćajte nas u jamu!”

Vibriralo je iz svakog leša.

Bila je noć kada se svetkovina završila. Počelo je vreme odmora i razbibrige. Sutrašnji dan je spokojno oštrio svoje zube…

ikona

Priča druga

Svetkovina je prošla, ljudi su se razišli. Ja sam krenuo prema nepoznatom delu grada. Dugo sam šetao zamišljen, bolje rečeno, misli su mi se samo kovitale kao veš u veš-mašini kada centrifugira. Bilo mi je jedino važno da brzo i energično hodam. Tek kada sam došao do ivice grada, stao sam, stala je i centrifuga u glavi.

Kraj grada je bila litica – zaliv, koja je gledala na ogromno more. Na izbočenom delu litice bila je jedna vikendica. Pun mesec koji se pušio kao živi kreč koji se gasi, stajao je iznad pučine. Kuća je bila jednostavna i lepa, s velikom terasom koja je gledala na more, trava oko nje bila je suva, tlo je bilo kamenito. Ona me je dovukla dovde. Na terasi je bila ležaljka. Postavio sam se na ležaljku i gledao sam more. Ono je divljalo i penilo. Udaralo je silovito o visoke stene. Svaki udar se odbijao i raspršivao, pa se skupljao i izoštravao i vraćao nazad u more. Ličilo je na monstruoznu hobotnicu koja sebe probada svojim pipcima. Posle nekoliko časova, ono se smirilo…

Bila je kasna noć kada je moja unutrašnjost počela da fermentira – sve se pretvorilo u kašu i zapljuskivalo je tanku opnu. Vrenje koje mi se dešavalo bilo je slatko i opijajuće, iako se sve rastvaralo. Sjaj meseca bio je kristalizovan kao i sve pod njim. Činilo se sve jasno i tiho.

Ušao sam u kuću da spavam. Slio sam se u san kao u slivnik. Ubrzo me je nešto probudilo. Blizu mog prozora na suvoj travi i oštrom kamenju, šunjale su se dve male prilike. Bile su to devojčice, tek na početku života, a kao da su već ugašene. Mršave, rastrzane kose, upalih obraza, senka im je padala preko očiju, usta im nisam video. Imale su svu dečju radost i znatiželju, ali su nevešto prikrivale stravu koja je tekla iz njih i nadirala kao poplava.

Od straha je počelo da mi se komeša u grudima. Nastao je vrtlog koji je penio. Naglo sam se razbudio. Ustao sam četvoronoške i tako sam ih vrebao na krevetu, izbezumljeno čekajući da se približe mom prozoru.

„Hajde da ga uplašimo dok spava!”, šapnula je jedna drugoj i potom su se tiho zakikotale. Bezbrižno su mi prilazile, korak njihovih malih stopala šuškao je polako po suvoj travi. Kada su došle do prozora, videle su kako ih razjareno i zverski gledam. Počele su da mi se smeju. Smeh im je bio radostan, ali i jeziv u isto vreme, zbog čega se nisam usuđivao da pogledam u njihova lica. Iz očaja i straha počeo sam da režim i da lajem. On su se smejale još jače. Kroz krvotok sam osetio kako mi celim telom ritmično bije puls. Srce je lupalo mahnitije i mahnitije. Prsti su mi se izdužili u kandže, vilica mi se raširila, pokidala obraze, zubi mi su porasli, a one su mi se i dalje smejale. Počeo sam da urličem i zavijam ovako izobličen, ali ih nisam prevario svojom pojavom, samo sam izneverio sebe. I dalje nisam smeo da se suočim s njima.

„Ma, pusti ga, vidiš da se uplašio. Neće da se igra”, rekla je druga prvoj.

Otišle su iz sažaljenja i nastavile da se igraju po suvoj travi i oštrom kamenju, dok se sve van mog prozora natapalo sjajem meseca. Ja sam se razobličio iz svog izobličenja u svoj uobičajeni lik. U sobi smo ostali mrak i ja.

Priča treća

Mrak se pretvorio u garež koji je padao po meni i nije mi dao mira. Počeo sam da se znojim od straha i nervoze. Upalio sam svetlo, garež je nestao i onda sam otišao do kupatila da se umijem.

Kada sam ušao u kupatilo, ono je bilo ogoljeno, bez pločica, ve-ce šolje, lavaboa i kade. Samo goli zid i par rđavih cevi koje štrče iz poda i zida. Niz zidove se polako, u tankim mlazovima, slivala zamućena voda.

Dodirnuo sam rukom vlažni zidi zagrebao ga, krunio mi se pod noktima. Naježio sam se od toga.

Trgao sam se i hteo da izletim iz kupatila, ali kada sam se okrenuo, iza vrata se nalazila samo tama u kojoj su se nazirali crvenkastonarandžasti blesci. Prišao sam polako vratima i uvideo da se iza vrata nalazi noćno nebo koje gori. Kupatilo je stajalo kao ogoljena kula od cementa. Nešto mi je šapnulo; „Slobodno zakorači napred”. Zakoračio sam i pao kroz nebo, ogromnom brzinom, na zemlju.

Probudio sam se na pločniku. Čim sam otvorio oči, ugledao sam goruće nebo. Gorelo je kao užaren ćumur. Garež je padala iz njega, kao hiljade sitnih meteorita koji su se raspršivali i prekrivali sve. Kroz nebo se s vremena na vreme naziralo svevideće oko. Metalikcrne boje, kao „stelt” avion. Konture su mu svetlele blagobeličasto. Posmatralo je i nadziralo, ravnodušno dominirajući nad svime.

Nalazio sam se na ulici kod gradskog trga. Na ulicama, ljudi su srljali iskrivljenih osmeha, razjareni i opijeni. Alkohol i opijati su se konzumirali i prodavali na sve strane, kafići su bili puni.

U poprilčnoj gužvi, ljudi su se gurali i urlali, smejali se sirovo i grozno. Jedni su se tukli na ulici, drugi su se teturali.

Međutim, niko se nije obazirao na ono što se dešavalo nasred ulice. Isprva sam mislio da je tamo neka osoba koja mirno stoji usred gužve. Kada sam se približio, video sam nešto što je imalo glavu, trup i udove, i imaloje boju rđe. Ni lica, niti ušiju, ni kose, niti ikakvih crta na telu. Bilo je nalik plastelinu i upijalo je garež i pepeo koji je padao po njemu. Povremeno bi iz sebe poput raspršivača svuda okolo izbacivalo upijeni pepeo koji se pretvarao u blistavo šarenilo i poput konfeta padao po gužvi koja je to oduševljeno i zadovoljno pozdravljala. Zatim se ono valjalo, trljalo i mazilo po garežu.

Kako sam mu prilazio, ono me je opazilo i okrenulo prema meni lice kojeg nema. Osetio sam pogled bez očiju. Bio je veoma magnetičan i privlačio me je prema sebi. Izdužilo je svoju glavu i približavalo se mom licu. I ja sam se približavao njemu, gledajući ga pravo u „oči”. Odjednom sam propao kroz zemlju i pao na pod ogoljenog kupatila. Zamućena voda se slivala sve jače i jače, vrata više nije bilo, samo zidovi koji su počeli da se drobe pod pritiskom nadiruće vode.

„Srećom, znam da ronim….”, rekao sam sebi.

 Priča četvrta

Voda me je izbacila na živicu. Nasukao sam se na zelenu površinu oko zgrade. Bio sam prekriven muljem. Ustao sam i koliko sam mogao, skinuo mulj sa sebe. Zgrada je bila od armiranog betona, visoka, široka i siva. U sredini se nalazio haustor. Iz njega je strujalo nešto toplo i opijajuće. Prošao sam kroz haustor i ušao u dvorište koje je sa četiri strane bilo okruženo zgradama. Тu se nalazilo olistalo drveće i svuda se zelenila trava. Osetio sam topao vetar. Seo sam na klupu imeđu dva drveta koja su se nalazila u levom uglu, tik uz zid zgrade, i potom zadremao. Probudio me je zvuk vrata koja su se otključala i otvorila. Ona su bila udesno, iza mene, ugrađena u zid. Ustao sam i prošao kroz njih. Unutra je bio stan prosečnog izgleda i veličine. Ispred mene je stajala figura oca koja mi je rekla: „Ono tamo je čovek koji je mogao da spreči sav pokolj što se desio ovde.” Pokazivao je prstom ukoso, s moje leve strane. Na regalu je stajao ram za sliku, a unutar njega se nalazio isečen novinski članak sa slikom. „To je jedini članak napisan o njemu, a njega su ubili…Znao je previše.” „To je bio čovek za divljenje, bio je sin, muž, pater familias i rodoljub. On je znao da treba biti čvrst i nepokolebljiv da bi se porodica nosila na leđima svezana, jer smo i kao porodica i kao društvo poput pruća – jaki samo kada smo čvrsto svezani u snop.”

Na slici se nalazio jedan visoki obaveštajac. Lice mu je izgledalo neobično iz daleka. Prišao sam da bih video lice tog čoveka i shvatio da mu je leva strana normalna, dok je desna otečena i deformisana. Unutar te slike, u desnom uglu, nalazila se mala slika njegovog sijamskog blizanca od kojeg su ga odvojili. Pažljivije sam pogledao čoveka s veće slike i onda sam primetio njegove oči. Bile su sitnije, naizgled lepe i crne, sa oštrim pogledom, a onda sam iza te skrame video njihov sjaj. Sijale su svim crninlom koje su imale u sebi. Iz njih je zračila ogromna moć od koje mi se celo telo naježilo i uzbudilo. Prišao sam bliže ne bih li dublje pogledao, želeo sam da saznam šta je to sve znao i doživeo, želeo sam da mi otključa i podari tu moć. Njegove oči su počele da me opijaju i upijaju.

Iz dubine mog želuca izleteo je glas i rekao „Beži! Hoće da te proždere!”

Trgao sam se. Zidovi su počeli da se tresu. Pogledao sam oko sebe. Zidovi se nisu samo tresli, nego su počeli da se natapaju zamućenom vodom i da se mrve kao i sve ostalo u stanu. Odmah sam izleteo napolje. Tamo su se zgrade takođe mrvile. Voda je ponovo nadolazila. Krenuo sam da bežim dalje od tih zgrada, preko neke poljane. U daljini sam video okean. Bio je dan tamo i bilo je proleće, to sam osetio po vetru koji je duvao odande. Iza mene je nadiralo tamno more. Vikao sam okeanu. „Stižem i ja da uskočim u tebe, a ovo iza mene ti donosim kao poklon!”

Epilog epilozi pilozi ilozi lozi ozi zi ii / i ! : .~

Izbacile su me podzemne vode, izleteo sam kroz podvodni ponor na pod. Taj ponor su bila usta ikone koja su bila širom otvorena pošto je voda tekla iz njih.

„Podzemlje… ono se penje….”, rekla mi je, a potom joj se lice istopilo i stopilo s vodom, a za njim i kućni oltar, dnevni boravak, porodica, tradicija, hijerarhija, večni zakoni.

„Neka…”, rekao sam joj: „Čovek je dovoljno zreo i hrabar da bude mnogo tečniji. Brane koje su držale naboj plime, crpeći i koristeći energiju vode, postale su bespotrebne zidine koje čuvaju smrdljive baretine, od kojih smo napravili svetinje. Sidro koje nas je čuvalo da ne odlutamo, postalo je kamen oko noge koji nas davi i zbog kojeg tonemo. Čvrsto uobličenje koje nas je čuvalo da se ne razlijemo, postalo je ljuštura u kojoj skučeni ključamo. Na leđima smo levijatana koji  pliva stopljen sa okeanom. On pleše svoj ples u igrama okeana. Na njegovim leđima se igre okamenjuju u korale. Ti korali sijaju u raznim bojama, grade se uvis daleko od okeana, kao da će večno sijati iznad njega, kao da se vremenom neće sprati, skrhati i pretvoriti u pesak. Kao što će se i levijatan rastvoriti u okeanu. Samo je tok večan. Budimo tečniji…”

Comments (3)