Kneževa arhiva

Posted on 02 February 2015 by heroji

Tatjana Brzulović Stanisavljević

 

Kneževa arhiva – iz arhivske zbirke Joce Vujića u Univerzitetskoj biblioteci „Svetozar Marković“ u Beogradu

 

Sažetak:

U ovom radu upoznaćemo se sa arhivom kneza Miloša iz arhivske zbirke Joce Vujića koja pripada značajnoj i najvrednijoj arhivskoj zbirci u Univerzitetskoj biblioteci  „Svetozar Marković” u Beogradu. Velika zasluga što je ova kneževa arhiva sačuvana i spašena od propadanja i zaborava pripada velikom bibliofilu, dobrotvoru Beogradskog univerziteta i veleposedniku iz Sente Joci Vujiću. Saznavši da se kneževa arhiva nalazi na imanju kneževe ćerke Petrije Bajić u Rumuniji nije oklevao već se uputio na imanje da bi otkupio Miloševu arhivu. Arhiva sadrži preko 1000 originalnih rukopisa i kopija pisama i telegrama. U radu ćemo predstaviti neke do sada neobjavljene rukopise nepoznate akademskoj javnosti i istraživačima a tiču se naše bogate kulturne istorije. Među rukopisima možemo pronaći zanimljiva dokumenta koja nam mogu pomoći da razjasnimo neke nedoumice i upoznamo značajne istorijske ličnosti u nekom novom svetlu.

 

Ključne reči: arhivska zbirka, kneževa arhiva, knez Miloš Obrenović, Joca Vujić, Univerzitetska biblioteka „Svetozar Marković”

 

Uvod

 

Univerzitetska biblioteka „Svetozar Marković“ u Beogradu, kao jedna od ustanova kulture od nacionalnog značaja, ima važan zadatak i obavezu da neguje kulturno-istorijsko nasleđe Srbije i učini ga dostupnim svim zainteresovanim korisnicima. Ne treba zaboraviti činjenicu da je Univerzitetska biblioteka prva namenski izgrađena biblioteka u Srbiji zbog čega veliku zahvalnost dugujemo Slavku Grujiću i Mihailu Pupinu. Odluku o izgradnji nove biblioteke u Beogradu donela je Karnegijeva zadužbina zahvaljujući inicijativi dva Srbina koja su u to vreme živela u SAD-a, diplomate Slavka Grujića, poslanika Kraljevine SHS u Vašingtonu (1871-1937) i Mihajla Idvorskog Pupina (1854-1935), poznatog profesora fizike na Kolumbija univerzitetu.[1]  Biblioteka je svečano otvorena na dan Ćirila i Metodija, 24. maja 1926. godine. Njen prvi upravnik, Uroš Džonić ostao je na mestu upravnika  sve do penzionisanja 1941. godine i početka Drugog svetskog rata. Prilikom proslave stogodišnjice rođenja Svetozara Markovića 1946. godine, Biblioteka je dobila naziv koji i danas nosi: Univerzitetska biblioteka „Svetozar Marković“.

 

Arhivska zbirka Joce Vujića

 

Biblioteka je na samom početku svoga postojanja počela sa prikupljanjem arhivskih zbirki.  One su se nabavljale na dva načina: poklonom ili kupovinom i smeštale su se na čuvanje u Odeljenje retkosti Univerzitetske biblioteke „Svetozar Marković“, sa jednim izuzetkom. Arhivska zbirka Vojislava Jovanovića – Maramboa čuva se u Odeljenju za narodnu književnost Univerzitetske biblioteke „Svetozar Marković“ u Beogradu, u Birčaninovoj ulici broj 24.  Bogata i obimna arhivska zbirka Maramboa, poznavaoca mnogih oblasti zajedno sa posebnom bibliotekom i kućom zaveštana je Univerzitetskoj biblioteci. Posebna biblioteka Maramboa pod signaturom PB22 koju čine knjige iz narodne književnosti obrađena je kompletno i nalazi se u elektronskom katalogu Biblioteke. Dve zbirke kupljene su posle rata: Zbirka Vase Pelagića 1945. godine i Zbirka Jovana Skerlića 1950. godine.

Proces kontinuiranog prikupljanja zbirki traje i danas. Možemo se pohvaliti činjenicom da u Biblioteci imamo 18 različitih zbirki arhivske građe. Stručna obrada arhivske građe, inventarisanje i izrađivanje regesta počelo je posle rata, 1948. godine. Regesta su arhivska obrada dokumenata koja sadrže osnovne podatke o predmetu. Sređena su azbučno i čine katalog arhivske građe. Do danas je inventarisano ukupno 4911[2]  predmeta-jedinica. Međutim, s obzirom na to da neka dokumenta i rukopisi imaju više strana, ukupno je inventarisano oko 22.500 ispisanih listova, što ovu kolekciju čini izuzetno značajnom i po obimu i po sadržaju.

Arhivska zbirka Joce Vujića najznačajnija je zbirka arhivske građe Biblioteke.  Njenu  vrednost dodatno pospešuje činjenica da su dokumenta iz ove zbirke malo ili nimalo iskorišćena u našoj nauci. Dobila je ime po Joci Vujiću veleposedniku iz Sente, poznatom bibliofilu i dobrotvoru Beogradskog univerziteta, koji je 1931. godine svoju bogatu arhivu zaveštao testamentom, Univerzitetskoj biblioteci, a u Biblioteku je preneta krajem 1932. godine.  Njegova zbirka, koja većim delom predstavlja prepisku sa kraja 17. pa do početka 20. veka, možemo podeliti u  četiri grupe:

 


[1] Akund, Nadin. Delatnost Karnegijevih zadužbina na Balkanu posle prvog svetskog rata: Univerzitetska biblioteka u Beogradu, 1919-1926. Infotheca.  God. XII,  br.  1 (2011), str. 6.

[2] Podatak je iz septembra 2014. godine, uvidom u Inventar arhivske građe Univerzitetske biblioteke „Svetozar Marković“

 

1. Prepisku iz 18. veka

2. Prepisku kneza Miloša

3. Prepisku Koste Anastasijevića, srpskog agenta u Bukureštu

4. Prepisku poznatih i manje poznatih ličnosti novijeg vremena.

 

Arhivska građa u zbirci Joce Vujića u Univerzitetskoj biblioteci u Beogradu jeste popisana, ali ne i detaljno opisana, a ona ima višestruki značaj, i još je ne samo nedovoljno istražena, već i neprepoznata kao prvorazredan arhivski izvor za buduća naučna istraživanja. S obzirom na sadržaj ove zbirke značajna je za proučavanje političke i kulturne istorije 18 – 20 veka.

Arhivska građa Joce Vujića čuva se u Odeljenju retkosti Univerzitetske biblioteke i sadrži 2002 inventarna broja, broji 2965 dokumenata a pošto dokumenti obično sadrže i više listova , ukupno imamo 4751 list.

Pre nego što upoznamo šta sve čini kneževu arhivu nije zgoreg da se podsetimo biografije plemenitog darodavca Joce Vujića.

 

Biografija Joce Vujića (1863-1934)

 

Joca Vujić kolekcionar, bibliofil, veleposednik i dobrotvor rođen je kao šesto dete 1. jula u Senti (po starom kalendaru), od oca Save Vujića, advokata i velikoposednika i majke Terezije (rođene Mudrić). U ranom detinjstvu, kao dečak od sedam godina ostao je bez majke, koja je umrla od tuberkuloze 1870. godine. Detinjstvo i mladost proveo je bez majčinske nege i ljubavi, jer su ga više odgajile dojilje i kuvarice, koje su ga veoma volele. Imao je braću: Đuru, Vasu i Isu i sestre Idu i Oliku.

Od malena je imao sklonost ka učenju i uglavnom je bio najistaknutiji đak. Živeo je na području Južne Ugarske, tako da je već od petog razreda škole učio i mađarski. Ubrzo se Vujić upoznaje i sa nemačkim jezikom, a kasnije je oba jezika savršeno govorio i čitao. Od petog razreda osnovne škole živeo je u Požunu i taj je grad na njega ostavio divan utisak. Iako je kasnije imao izraženi osećaj srpstva, koji se kod njega razvio posebno u vreme bosansko- hercegovačkog ustanka i srpsko- turskog rata  (1875-1878) pa čak bio i politički veoma aktivan, njegova mirna i blaga priroda ga je vodila prijateljstvu sa mnogim Mađarima, Slovacima, Nemcima. On je uvek prema prijateljima iz drugih naroda osećao veliko poverenje i sa mnogima od njih je ostvario divna i dugogodišnja duboka prijateljstva. Shodno tome upoznao je mnoge kasnije istaknute ljude iz različitih nacija: Herceg Ferenca, kasnije poznatog mađarskog pisca, Terefi Đulu, prvog mađarskog pravnika, Gal Žiga, poznatog lekara, Pap Zoltana, pesnika, Franca Kočiša poznatog slikara, Emila Černog, Slovaka, kasnijeg direktora gimnazije u Moskvi, Hajnriha Adlera, austijskog socijalistu, kasnije i Josipa Štrosmajera, Hrvata, velikog zagovornika sveslovenskog jedinstva, Eusebia Fermencina, čuvenog vatikanskog arhivara i mnoge druge. Iako je bio vatreni Srbin, nacionalista, on je tu energiju okrenuo ljubavi prema svom narodu i težnji da pomogne kulturnom napretku. Njegov nepokolebljivi stav je bio da srpstvo treba mnogo više da se upoznaje sa zapadnom kulturom. Na tlo same Srbije kročio je tek u dvadesetoj godini života, kada je i preduzeo jedno detaljno putovanje sa svojim starijim bratom Đurom.

Upisao je 1881. Filozofski fakultet u Beču i tu je upoznao mnoge znamenite Srbe: Gavru Manojlovića, predsednika Jugoslovenske Akademije, Paju Adamova, predsednika Srpskog kola, Đuru Goncića, ministra kralja Aleksandra Obrenovića, kasnijeg organizatora zavere protiv kralja. To je bilo vreme Vujićevog intenzivnog obrazovanja, učenja, poseta muzejima, izložbama. No, Vujić je živeo u veoma oskudnim materijalnim uslovima, što je učinilo da se vrati u Sentu, gde mu je zbog gladovanja u Beču trebalo puno vremena za oporavak.

Tada je doneo odluku da se u Beč ne vraća, već da upiše Agronomsku akademiju u Altenburgu 1882. godine. Po diplomiranju je puno putovao, a 1884. godine ponovo je slušao botaniku i zoologiju u Beču.  Šest meseci je učio i spremao se za ispit, pa je u martu 1885. godine prijavio diplomski ispit u Altenbergu. Ispite je polagao na mađarskom jeziku. Sva tri teška i ozbiljna ispita pismeno i usmeno položio je sa odličnim uspehom. Nakon poslednjeg ispita direktor mu je čestitao pred celom Akademijom na odličnom uspehu i obećao da će ga preporučiti ministarstvu. Diplomu je dobio 21.03.1885. godine i vratio se u svoju Sentu.

Otac je insistirao da ostane u Senti i da sa svojim znanjem počne rad na njihovom salašu. Poklonio mu je 160 lanaca zemlje, alat i sve što je bilo potrebno za ekonomiju, i pride još 1400 forinti u gotovom za razne investicije. Tada je Joca krenuo marljivo da obrađuje svoju zemlju i za kratko vreme pokazao je sjajne rezultate. Za nepunih deset godina unapredio je svoju i očevu ekonomiju, i udvostručio svoj kapital. Njegovo imanje postalo je uzor ne samo u Senti, nego i u celom Potisju.

Letnji raspust, 1883. godine, predstavlja vrlo važan datum u životu Joce Vujića. Prvi put, sa svojim starijim bratom Đurom proputovao je veliki deo Srbije. Putovanje je trajalo mesec dana, i mnogo je naučio o svom narodu na tom putu. Celog života je pamtio ovo putovanje i često je prepričavao uspomene sa njega. Naročit utisak su na njega ostavili srpski manastiri. Putovanje je vrlo značajno za njegov dalji rad, probudilo je u njemu težnju za proučavanjem  nacionalne istorije. Iz tog perioda datira i njegova ljubav prema knjigama, starinama i slikama. Počeo je sakupljati i kupovati starine i umetničke knjige, a interesovao se i za srpsku knjigu, istoriju i književnost.

Uvek je isticao srpstvo i zalagao se za bolji život Srba u Senti. Pokretač je osnivanja Srpskog kluba u Somboru još pre prvog svetskog rata. Taj klub pod njegovim vođstvom mnogo je doprineo poboljšanju položaja Srba u Bačkoj. Kao politički vođa svog naroda težio je unapređenju srpstva u svim domenima, očuvanju nacionalnih tekovina. Uvek u svakoj prilici zalagao se za srpske interese.

Vujić je bio vrlo angažovan i uključen u rad Matice srpske i Društva za srpsko pozorište. Celog svog života pomagao ih je i moralno i finansijski. Godinama je bio član Upravnog odbora Matice srpske a brigu za njihovu budućnost najbolje je izrazio time što im je još za života za njihov muzej  poklonio pedeset značajnih umetničkih dela. Ljubav prema pozorištu takođe nije krio. Pozorište je uživalo njegovu podršku i novčano ih je pomagao. Tadašnji uspešni glumci bili su njegovi iskreni i odani prijatelji. Pozorišne predstave imale su velikog uticaja na narod i učinile su mnogo za srpski narod, pre svega uticale su na to da se ne zaboravi srpska istorija, da se sačuva ljubav prema srpstvu i da se ne dozvoli otuđivanje i pomađarivanje.

Veliki rodoljub, patriota i pre svega veliki čovek, Joca Vujić pomagao je i u vreme Balkanskog rata 1912. Tada je poklonio srpskoj vojsci i Crvenom krstu  robe i hrane u vrednosti 20.000 zlatnih kruna. Sve je to dopremio u Beograd i potrudio se da se to na pravi način iskoristi.  Za ovaj požrtvovani gest odlikovan je visokim srpskim odličjem.

Ljubav prema umetnosti i knjigama otkrio je još u  vreme svojih studentskih dana u Beču, i tu svoju veliku ljubav pokazivao je na svoj specifičan način, skupljajući starine, slike i knjige. Još za života je predao svoju biblioteku Univerzitetskoj biblioteci u Beogradu, kao i veliki broj rukopisa i arhivske građe za proučavanje srpske istorije i srpske prošlosti. U toj arhivskoj zbirci nalaze se rukopisi znamenitih Srba iz 19. veka. Veliki značaj za proučavanje srpske istorije ima prepiska kneza Miloša i kneza Mihaila, koju je Joca Vujić pronašao u Temišvaru i sačuvao od propasti. Ovim svojim poklonom Joca Vujić postao je veliki dobrotvor Beogradskog univerziteta.

Srpske starine prikupljao je više od pola veka, arheološke predmete, oružje, knjige, arhivsku građu, numizmatiku i naročito umetničke slike nacionalne vrednosti. Kao ljubitelj slika bio je usredsređen na prikupljanje slika starih srpskih slikara iz Vojvodine. Njegova galerija slika brojala je 400 slika, a bili su zastupljeni bolji srpski slikari 19. veka. Zahvaljujući Joci spasene su slike Konstantina Danijela. Preko dvadeset njegovih slika pronašao je u Gracu, kupio ih i preneo u domovinu. Skupljajući slike godinama Joca je u svojoj kolekciji imao slike poznatih srpskih slikara: Teodora Ilića Češljara, Avramovića, Arsa i Steva Todorovića, Konstantina Daniela, Đurkovića, Đorđa Krstića, Radovića, Marka Murata, Bukovca, Uroša Predića, Teodora Kračuna, Nadežde Petrović, Hristofera Žafarovića i mnogih drugih. Svoju kolekciju slika predstavio je u Letopisu Matice srpske za 1914-1921. godinu.

Član Matice srpske bio je od 1922. godine i učestvovao je u radu Matice srpske. Bio je izabran za počasnog člana Književnog odeljenja, i počasni član novosadskog Istorijskog društva. Kada su primili poklon od 46 umetničkih slika, prilikom otvaranja Muzeja 1933. godine, Matica srpska proglasila ga je počasnim predsednikom novoosnovanog Muzejskog odbora.

U svojoj kući u Senti otvorio je prvi privatni muzej kod Srba početkom 20. veka. Kolekcija je imala oko 400 slika, umetnosti od 18. veka do prve polovine 20. veka, oko 20.000 knjiga, 3.000 dokumenata, oružje, narodna odela, bakroreze, numizmatiku. Inicirao je kolekcionarstvo, te je Jovan Milekić iz Subotice, uz njegovu pomoć sakupio svoju kolekciju koja se danas nalazi u fondu Galerije Matice srpske, druga po redu privatna kolekcija prikazana posle Drugog svetskog rata u Subotici. Privatni muzeji inače nisu uobičajeni za našu zemlju. Danas, postoji takav muzej sa javnom postavkom u Novim Banovcima, vlasništvo je Vlade Macure, u njemu se čuva kolekcija domaće i strane umetnosti druge polovine 20. veka.

Za svoj zaslužni nacionalni rad Joca Vujić je bio odlikovan više puta. Odlikovan je ratnom spomenicom iz balkanskih ratova i odličjem Crvenog Krsta, kao i ordenima Svetog Save IV, III i II stepena, kao i ordenima Jugoslovenske Krune i Belog Orla. I Beogradski univerzitet je na svoj specifičan način odao priznanje svome velikome dobrotvoru, njegov umetnički izrađen portret  izložen je u svečanoj sali staroga univerziteta, pored ostalih dobrotvora Beogradskog univerziteta.

Krajem avgusta 1934. godine umro je u Beogradu. Njegovi posmrtni ostaci preneti su u Sentu, gde su sahranjeni 3. septembra 1934. godine uz ućešće velikog broja građana, poštovalaca i prijatelja, ne samo iz Sente nego i sa strane. U ime Beogradskog univerziteta govorio je Uroš Džonić, upravnik Univerzitetske biblioteke u Beogradu. U svom govoru izneo je velike zasluge Joce Vujića za srpsku nauku, naročito što je poklonio veliku i značajnu zbirku svojih knjiga i arhivske građe Univerzitetu u Beogradu.

 

Kneževa arhiva

 

U arhivskoj zbirci Joce Vujića u Univerzitetskoj biblioteci nalaze se i dokumenta koja su nekada pripadala arhivi kneza Miloša Obrenovića, tj. kneževoj kancelariji. Arhiva je pronađena u Rumuniji na jednom kneževskom dobru. Naime, porodica Bajić, u kojoj je kneževa ćerka bila udata, nasledila je tu arhivu zajedno sa kućom i imanjem i prenela u svoj dom u blizini  Temišvara. Kasnije je porodica prodala imanje a arhivu je kupio Joca Vujić 1925. godine. Kneževa Arhiva je sadržala 1071[3]  dokumenat iz vremena kada je knez Miloš živeo u izgnanstvu. Kupovinom ove vredne arhive sačuvana je kneževa korespodencija koju možemo koristiti za istraživanja o životu kneza Miloša i njegove porodice.

Kneževu arhivu možemo razvrstati u 5 skupina koju čine: porodična prepiska, lična prepiska, poslovna prepiska, sudski akti i dokumenta iz sporova i predmeti i dokumenta iz ostavine kneza Miloša.

 


[3] Filipović, Danica. Joca Vujić, veliki dobrotvor Beogradskog univerziteta i Univerzitetske biblioteke: katalog izložbe povodom Dana Biblioteke i 80 godina od dobijanja njegovog velikog poklona. Beograd: Univerzitetska biblioteka „Svetozar Marković“, 2012. str. 22.

MilosObrenovic_1848

 

Porodična prepiska Obrenovića

 

Porodična prepiska Obrenovića sadrži većim delom pisma kneza Miloša sa sinom knezom Mihailom i ćerkom Petrijom, udatoj Bajić[4]  (nekoliko Petrijinih pisama je već objavljeno). Sačuvano je 71 pismo kneza Miloša upućeno sinu Mihailu iz 1846-1854, i 60 originalnih pisama kneza Mihaila upućenih knezu Milošu iz 1845-1858. Zatim, 19 pisama kneza Miloša upućenih ćerki Petriji Bajić iz 1845-1858, kao i 19 Petrijinih pisama upućenih ocu iz 1846-1860. Tu su zatim i pisma  ostalih članova porodice Obrenović. Sačuvana su 4 pisma Anke J. Obrenović[5]  iz 1851-1854, jedno pismo Jevrema Obrenovića[6] , najmlađeg kneževog brata iz 1848. godine i 2 pisma Jovana Obrenovića[7] , kneževog brata iz 1845. godine i 3 pisma kneginje Julije[8] , žene Mihaila Obrenovića iz 1854-1858.

 

Pisma koja je knez Miloš pisao sinu i ćerki, predstavljaju nam kneza u jednom potpuno novom svetlu, kao brižnog i nežnog oca. U pismima Mihailu savetuje sina da živi uredno, da ne rasipa novac i da se ne šenluči previše jašući konje, a ćerki Petriji deli savete oko podizanja dece. Petrijina pisma su uglavnom čestitke za praznike: Uskrs, Božić i Novu godinu. U nekim pismima ga obaveštava o svom zdravlju. Kroz neka pisma se provlači priča o ergelama konja i njihovom preseljenju u Vlašku. Neka Petrijina pisma su važna za istoriju jer se spominje buna iz 1848. godine, a u nekim pismima vide se nagoveštaji Miloševog povratka u Srbiju.

 


[4] Brzulović Stanisavljević, Tatjana. „Pisma kneginje Petrije svome ocu knjazu Milošu Obrenoviću – iz arhivske građe Joce Vujića u Univerzitetskoj biblioteci ”Svetozar Marković” u Beogradu“. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, knj.72 (2011). str. 133-149.

[5] Anka Obrenović (1821-1868) ćerka je Tomanije i Jevrema Obrenovića. Bila je pisac i njeni prevodi su bili prvi literarni radovi žene u Srbiji 1836. godine. Poznata je po nadimku „Anka Pomodarka”.

[6] Jevrem Obrenović (1790-1856) najmlađi brat kneza Miloša rođen je u Gornjoj Dubici. 1816. postavljen je za obor-kneza Šabačke nahije. Naučnici ga opisuju kao naočitog, učenog i prosvećenog čoveka koji je uvek bio okrenut ka novom. U Šapcu se oženio Tomanijom, ćerkom Ante Bogićevića i sa njom izrodio osmoro dece. Njegov sin Miloš bio je otac kralja Milana.

[7] Jovan Obrenović (1787-1850) mlađi brat kneza Miloša. Bio je guverner distrikta rudničkog i požeškog, poznat pod imenom Gospodar Jovan.

[8] Julija Obrenović (1831-1919) udala se za kneza Mihaila 1853. godine u ruskoj kapeli u Beču. Do povratka u Srbiju 1858. godine živeli su na svom imanju “Ivanka” u Austrougarskoj. Učila je srpski jezik kod Đure Daničića. Rastali su se 1865. godine(“rastali su se od postelje i stola”).

 

 

 

Lična prepiska

Lična prepiska sadrži pisma kneza Miloša i kućepaziteljke Ane Rafelsberger, i to 19 pisama kneza Miloša upućenih Ani iz 1848-1851, i 9 Aninih pisama knezu Milošu iz 1849-1850. Anina pisma knezu su uglavnom topla i emotivna u njima mu izražava svoju ljubav i odanost, tuguje što su rastavljeni i piše kako jedva čeka njegov povratak. Đura Daničić, koji je Anu učio srpski jezik napisao je neka Anina pisma. Miloševa pisma  Ani iz Petrograda (10) puna su toplih reči i uveravanja u njegovu naklonost prema njoj. U pismima je savetuje kako da vodi kuću u Beču, šalje joj novac i „mali znak njihove ljubavi i života”. Raduje se što uči srpski jezik i zahvaljuje joj se na portretu koji mu je poslala. U pismima koja je slao iz Bukurešta njegov ton se bitno promenio, nije više blagonaklon već srdit. Prekoreva je i govori joj da je neiskrena i da je zloupotrebila njegovo poverenje, te se nedolično ponašala u njegovom odsustvu. Naređuje joj da se hitno i bez pogovora iseli iz kuće i da ga ostavi na miru. Takođe, u ovoj grupi pronalazimo i 14 sačuvanih pisama Fani Hipenberger[9]  upućenih knezu Milošu iz 1849-1850. Ova prepiska uglavnom se odnosila na Fanikino potraživanje novca za izdržavanje i izdržavanje njihovog vanbračnog sina Aleksandra.

 

Poslovna prepiska

Poslovna prepiska kneza Miloša sadrži uglavnom prepisku sa upravnicima svojih mnogobrojnih imanja po Srbiji i Vlaškoj, lekarima, advokatima, bankarima, trgovcima, arendatorima, dužnicima i drugim važnim ljudima toga perioda. Sačuvano je 130 pisama sa Dimitrijem Mitom Vučićem, upravnikom kneževih dobara iz 1845-1858. Prepiska sa Kostom Anastasijevićem, srpskim agentom u Bukureštu, 33 pisama iz 1860. godine. Zatim prepiska kneza Miloša i bankara Simona Sina iz Beča, 41 Miloševo pismo iz 1848-1851 i 20 pisama Simona Sina knezu Milošu iz 1845-1853. Slede pisma kneza Miloša upućenih Đorđu Stojakoviću, advokatu iz 1845-1852, njih 17. Sačuvano je 15 pisama kneza Miloša Raši Zdravkoviću, nastojniku njegovih dobara u Srbiji iz 1846-1850 godine.

 

Prepiska kneza Miloša i nastojnika Raše Zdravkovića odnosi uglavnom na vođenje ekonomije u Srbiji, izdavanje kuća pod kiriju i naplati kirija, slanju novca u Beč, opravci kuće u kojoj živi austrijski konzul.

 


[9] Prema podacima iz pisama sa njom je imao vanbračnog sina Aleksandra, plaćao je alimentaciju.

 

Prepiska kneza Miloša i Barona Sina, bankara odnosi se na novčane transakcije koje je knez  Miloš imao sa bankarskom kućom Simona Sina u Beču (izdavanje i isplata obligacija knezu Milošu i licima ovlašćenim od njega, obračuni, prodaje i dr.). U pismima se pominju i razne ličnosti poput Demetra Cinera, Dimitrija Kurta, braće German, Konstantina Suce i dr.

Prepiska kneza Miloša i Dimitrija Kurta, bankara odnosi se na finansijsko poslovanje i razne trgovačke transakcije. U pismima se spominju i Ana Rafelsberg, Fani, Ciner, sekretar Hadija i drugi.

Prepiska kneza Miloša i Milfelda, advokata uglavom se odnosi na razne finansijske poslove i sudsko-pravne poslove u kojima je Milfeld zastupao kneza Miloša pred sudovima u Beču.

Prepiska kneza Miloša i Dimitrija Cinera, punomoćnika kneza Miloša uglavnom se odnosi na razne poslove finansijske prirode kao i pravno-sudske poslove koje je Ciner obavljao kao punomoćnik kneza Miloša. Najveći deo prepiske odnosi se na sudski proces kneza Miloša i Ane Rafelsberger, kao i na sudski proces kneza Miloša i Fani Hipenberger i izdržavanje njihovog vanbračnog sina Aleksandra. U prepisci se pominju i Vuk Karadžić, Milfeld, Dobran i Đorđe Stojaković.

 

Sudski akti

Posebnu grupu dokumenta iz kneževe arhive čine sudski akti iz 5 sudskih procesa vođenih pred sudovima u Beču. Građu čine sudska akta presude, tužbe, odgovori tuženoga, razne izjave, saslušanja i svedočenja na nemačkom jeziku. Prvo, 10 dokumenata iz procesa kneza Miloša sa Johanom Sebastijanom Šambergerom 1850-1851. godine. Drugi sudski proces je proces  kneza Miloša sa Anom Ananić iz 1851. godine i iz ovog procesa su sačuvana su dva sudska akta i dokumenta vezana za proces. Treći sudski proces je proces kneza Miloša i Ane Rafelsberg vođen 1849-1852. godine. Sačuvano je 35 dokumenata koje čine sudska akta, presuda, ugovor iz 1848. godine, tužba, odgovori tuženoga, razne izjave, saslušanja i svedočenja iz pomenutog sudskog procesa kneza Miloša i Ane. Ana Rafelsberg, domostroiteljica kuće kneza Miloša u Beču tužila je kneza što je otpustio iz službe, i tražila naknadu štete od 30.000 forinti kao obezbeđenje predviđeno ugovorom od 12. februara 1848. godine.  Zatim, sledi još 40 sudskih akata iz procesa kneza Miloša sa Fanikom Hipenberger iz 1846-1849. godine. Na osnovu pisama može se zaključiti  da su Fani i knez Miloš imali vanbračnog sina Aleksandra. Sudski spor se odnosi na Fanikino potraživanje alimentacije. Naposletku, sačuvano je još i 76 sudskih akata iz procesa kneza Miloša sa Markom Đorđevićem iz 1845-1850. godine. Marko Đorđević, bivši knežev službenik tužio je kneza za naknadu sume od 3.814 forinti sa kamatom za nekoliko godina. Po njegovim tvrdnjama ovu sumu je potrošio po odobrenju kneza Miloša za izdržavanje Danice Petrović i njenog i Miloševog vanbračnog sina Teodora.

 

Iz kneževe ostavine

1.Poslednju grupu iz kneževe arhive čine predmeti i spisi iz kneževe ostavine. Beležimo:

1. Spisak knjiga u dvoru kneza Miloša u Bukureštu, nedatirano na srpskom jeziku , ćirilicom gde piše „ 282 komada sume”

2. Arhiva knjiga knjaza Miloša, knjaza Mihaila, blaženopočivšeg knjaza Milana i blaženopočivše knjaginje Ljubice , iz 1851. godine (nedatirano i nepotpisano, rukopis je Koste Brzaka, ćirilicom).

3. Ugovor zaključen između kneza Miloša i Nikole Dimovića u Topčideru, 24. maja 1860. godine.

4. Spisak raznih koža kneza Miloša, u Beogradu 9. avgusta 1851. godine.

2.Akta iz ostavine kneza Miloša, 4 kvite raznih ličnosti na primljeni novac, iz 1836-1858.

Na primer Kvita Jelene (Karađorđeve žene) na novac primljen za „moe žalovanje,“od kneževog kaznačeja Pavla Stanišića, potpisano sa „Elena Černa“,  iz Kraljeva, 30. maja 1839. godine (Ibr. 2035/2).

Kvita (kopija) Pavla Stanišića, knjaževskog kaznačaja na novac primljen od prihoda sa mošija u Vlaškoj, iz Herešta, 31. jula 1839. godine  (Ibr.2035/3).

3. Sledi, 11 računa, „kantrica“ iz 1838-1864.

 

To su razni računi koji se tiču ekonomije doma Obrenovića u Bukureštu, u Vlaškoj u periodu 1838-1864. godine. Osim bilansa prihoda i rashoda kneževskih mošija, ima računa od arende, računa putnih troškova kao i zapisnik o primopredaji kase direktora kneževih dobara novom direktoru. Navešćemo nekoliko:

Bilans prihoda i rashoda kneževih mošija u Vlaškoj za 1838. godinu (Ibr. 2036/1).

Mesečni navod troškova za dom kneza Miloša u Bukureštu za 1853.godinu, 31. oktobra 1853. godine (Ibr. 2036/3).

Zapisnik o primopredaji kase između bivšeg direktora kneževih dobara u Vlaškoj Koste Anastasijevića i novog kneževog punomoćnika dr Karla Paceka od 4. juna 1862. godine (Ibr.2036/6).

 

4. Zatim, 35 raznih dokumenata iz ostavine kneza Miloša iz 1838-1868.

 

Uglavnom su računi, kvite, „priznanice i osvedočanstva“, obligacije, deklaracije i druga novčana dokumenta raznih ličnosti koje su bile u novčano-poslovnim odnosima sa knezom Milošem i Mihailom u periodu 1838-1864. godine.

Na primer priznanica barona Hristofera Sakelarija, Bukurešt 1.februara 1839. godine, na francuskom jeziku i overom ruskom konzulata u Vlaškoj na ruskom jeziku (Ibr. 2037/1).

Osam obligacija, vekeli na pozajmljeni novac od kneza Miloša, datiranim u Beču i Prezburgu (stari naziv za Bratislavu) u toku 1847-1851. godine. Među njima je i obligacija princa od Salerna od 24. februara 1847. godine. Tekst obligacija je na nemačkom i francuskom jeziku (Ibr. 2037/7).

Kvita Koste Anastasijevića, srpskog agenta u Bukureštu na pozajmljen novac od uprave kneževskih dobara u Vlaškoj za isplatu plata činovnika srpske Agencije u Bukureštu, 29. decembra 1860. godine, na srpskom jeziku. Na kviti je potvrda A. Jovanovića, upravnika kneževog dvora (Ibr. 2037/14).

Priznanica kneza Mihaila primljena na novac uzet iz kase ekonomije u Vlaškoj, na srpskom jeziku , sa originalnim potpisom kneza Mihaila, iz Beograda 18. decembra 1865. godine (Ibr. 2037/17).

 

5. Sledi grupa 27 raznih računa iz 1838-1888 koju čine razni računi troškova prihoda i rashoda na kneževskim mošijama ( Ibr. 2038/1-27).

6. Zatim 5 računa prihoda i rashoda ekonomije kneževih mošija u Vlaškoj od 31. decembra 1851. do 12. jula 1864. godine ( Ibr. 2039/1-5).

7. Dokumenta iz ostavine kneza Miloša, 12 raznih rukopisa iz 1840-1858. godine. kontrakti, dokazateljstva, skice, akti, koncept pisma, jedna beleška i dr. (Ibr. 2040/1-12).

„Dokazateljstvo“ izdato od kneza Miloša o dugovanju Arona Gavrilovića iz Kovina, u Beogradu 25. maja 1853. godine, na srpskom jeziku. (Ibr. 2040/7).

8. Zatim, 4 akta iz 1854. godine koju čii tužba Konstantina Hadija protiv kneza Miloša u 3 primerka iz 1854. godine ( Ibr. 2041/1-4).

9. Dalje, 8 akata iz 1847-1863. godine koju čine: računi od izdavanja dobara kneza Miloša, zatim 5 sudskih akata iz sporova kneza sa raznim ličnostima, predstavka protiv dužnika Petra i 1 pismo

 

Računi i izdavanja od dobara kneza Miloša u Srbiji za 1847. godinu, podneo R. Zdravković, u Beogradu 3. septembra 1847. godine (Ibr. 2042)

 

 

Zaključak

 

U radu smo predstavili samo mali deo neprocenjivog arhivskog blaga koje se može naći u ovoj obimnoj i vrednoj Arhivskoj zbirci Joce Vujića. Arhivska zbirka i knjige prenete su 1932. godine u biblioteku. Dokumenta ove zbirke inventarisana su u julu i decembru 1948, sa prekidima od februara 1949. do aprila 1952. i u junu i avgustu 1957.godine. Iako je ova građa popisana i inventarisana nikada do sada nije bila detaljno opisana. U okviru izrade doktorske disertacije, čija tema je upravo pomenuta arhivska zbirka, urađen je sumarno-analitički inventar Arhivske zbirke Joce Vujića, koji će kao reprezentativno informativno sredstvo pomoći zainteresovanim korisnicima i akademskoj javnosti u daljem istraživanju.

 

Literatura:

Akund, Nadin. „Delatnost Karnegijevih zadužbina na Balkanu posle prvog svetskog rata: Univerzitetska biblioteka u Beogradu, 1919-1926“. Infotheca.  God. XII,  br.  1 (2011)

Brzulović Stanisavljević, Tatjana. „Pisma kneginje Petrije svome ocu knjazu Milošu Obrenoviću – iz arhivske građe Joce Vujića u Univerzitetskoj biblioteci ”Svetozar Marković” u Beogradu“. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, knj.77 (2011). str. 137-149

Durković-Jakšić, Ljubomir.„O srpskom knjigoljupcu Joci Vujiću,“ Bibliotekar, God. 27, sv. 1-2 (1975), str.126-127.

Dimitrijević-Stošić, Poleksija D. Žene dinastije Obrenović.Knj.1 Udaja Petrije. Beograd, 1962.

Đorđević, Bojan. Arhivistički pojmovnik. Beograd : Filološki fakultet, 2010.

Knežević, Miloš. „Joca Vujić“. Književni sever, Senta, juli-novembar 1935. str. 113-128.

Knežević, Miloš. Joca Vujić. Senta. Zbornik priloga za istoriju grada Sente, Senta, 1935. str. 126.

Lazarević, Nebojša. „Joca Vujić.“ Bibliotekar. God. 28,  br. 6 (1976), str. 848-876

Lekić, Bogdan. Arhivistika.  Beograd : Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, 2006.

Marković, Radosav. Univerzitetska biblioteka u Beogradu: (1921-1945). Beograd:  Zavod za izdavanje udžbenika Socijalističke Republike Srbije, 1968.

Filipović, Danica. „Arhivska zbirka Univerzitetske biblioteke „Svetozar Marković“  u Beogradu“, (preuzeto 9.09.2013.) http://www.nb.rs/view_file.php?file_id=473

Fajfarić, Željko. Dinastija Obrenović. Sremska Mitrovica, 2009.

Filipović, Danica. Joca Vujić, veliki dobrotvor Beogradskog univerziteta i Univerzitetske biblioteke: katalog izložbe povodom Dana Biblioteke i 80 godina od dobijanja njegovog velikog poklona. Beograd: Univerzitetska biblioteka „Svetozar Marković“, 2012. str. 22.

Džonić, Uroš. Izgradnja Univerzitetske biblioteke u Beogradu: 1919-1925: dnevnici Uroša Džonića. Priredili Nikola Marković i Danica Filipović. Beograd: Univerzitetska biblioteka „Svetozar Marković“, 2011.

Džonić, Uroš . „Joca Vujić“. Glasnik Istorijskog društva u Novom Sadu. God. VII, sv. 1-3 (1934). str. 418-425.

Related posts:

Radoje Domanović i časopis "Stradija"
Kosmističko putovanje u signalizam: „Moje srce na vrhu gromobrana“
Polemička vatrovanja Miroljuba Todorovića

12 Comments For This Post

  1. Šepseskaf Says:

    Pa ovo je sjajno! Dragoceno! Dajte još ovakvih tekstova…

  2. Vesela Says:

    Sjajno i – uzbudljivo…

  3. Opsenar Says:

    O Joci Vujiću sam čitao dosta, ali ovakvih podataka nigde do sada našao nisam…

  4. Pink F(r)ojd Says:

    Veliko se blago krije u srpskim bibliotekama, a ljudi često toga nisu svesni… Ovaj tekst na sjajan način to potvrđuje…

  5. Profesor Says:

    Da je više ovakvih ljudi bilo, danas bismo bili respektabilan narod i ozbiljna zemlja. Usud je hteo – i ponešto strana namera i domaća glupost – da smo ovakve ljude odbacili, ponizili, proterali ili pobili (ako ne lično, a ono u kolektivnom pamćenju), pa nam je i aktuelna kultura u znaku uspona beznačajnosti. Kultura, kako potvrđuje ovaj sjajan tekst, nije samo čitanje knjiga i slušanje muzike. Kultura je, pre svega, odgovornost! E to i takav odnos reprezentuje Joca Vujić. Zato je značajno imati ljude koji će o tome pisati i savremene portale koji će to objavljivati. Uostalom, naziv ovog sajta najbolje odgovara temi.

  6. shaka zulu(f) Says:

    Kada je reč o Univerzitetskoj biblioteci i “plemenitim bogatašima” – o kojima možemo pričati i ovako i onako, ali im ne možemo osporiti ulaganje u kulturu – čini mi se da se tamo čuva i arhiv Gedeona Dunđerskog. Još jedna velika vrednost naše kulture…

  7. Sonja Says:

    Zanimljivo i interesantno! Odlican tekst!

    Neprocenjivo blago lezi u mnogim bibliotekama i arhivima i ceka da ih neki vredni istrazivac iznese na svetlo dana i podeli sa nama…

    DAJTE JOS OVAKVIH ZANIMLJIVIH TEKSTOVA!

  8. nenad Says:

    Izuzetno značajan, vredan i obiman istraživački rad, prikazan na zanimljiv i originalan način, kao doprinos ne samo našem bibliotekarstvu, već i celokupnoj srpskoj istoriografiji. Novi dokaz da se istorijska zbivanjama jednog vremena i naroda možda i na najbolji način mogu sagledati i upoznati kroz originalne arhivske zbirke. Autor, kao stručnjak Univerzitetske biblioteke “Svetozar Marković”,svojim radom na najbolji način čuva i neguje srpsko bibliotekrstvo, dokazujući da je ova naša nacionalna ustanova bila i ostala najznačajniji svedok srpske kulture i istorije. Sve čestitke za objavljeni rad, kao deo mnogo obimnijeg i šireg rada, sa željama za novim temama, projektima i istraživanjima.

  9. Opsenar Says:

    Gospodin Joca Vujić iz Sente je 1925. godine predlagao da svoj muzej, biblioteku i arhivu preseli u Novi Sad “pod okrilje Matice srpske”. Do dogovora sa tadašnjim Matičinim rukovodstvom nije došlo, ali je uspostavljena saradnja dobrotvora sa Univerzitetskom bibliotekom u Beogradu (današnja Univerzitetska biblioteka “Svetozar Marković”)…

  10. Tatjana Says:

    Tačno je da je gospodin Joca Vujić imao nameru da svoj Muzej preseli u Novi Sad i stavi pod okrilje Matice srpske. Imao je ideju da kupi kuću u kojoj bi bio Muzej i obezbedi novac za njegovo dalje upravljanje. To je želeo pre svega zato što se građa u njegovom muzeju ticala pre svega Srba iz Vojvodine i što je smatrao da bi to bilo korisno za buduća mlada pokolenja. Godinama je pokušavao da ostvari svoju zamisao no usled nerazumevanja gradskih vlasti i uoprave Matice srpske to nikada nije ostvario. O ovome možete pročitati u pismu koje je gospodin Vujić 1927. godine uputio Radivoju Vrhovcu, predsedniku Matice srpske. Pismo je publikovano prvi put 1969. godine u Građi za istoriju biblioteke Matice srpske. Vrhovec je hteo mnogo ranije da ga objavi u Letopisu 1927. godine ali je odustao na molbu Vujića.Arhivska zbirka Joce Vujića (1863-1934) testamentom je zaveštana Univerzitetu u Beogradu tj. Univerzitetskoj biblioteci 1931. godine. Izvršilac testamenta bio je sin Jovan Vujić, mlađi. Arhivska zbirka i knjige prenete su 1932. godine u biblioteku.

  11. Zoran D. Nikolic Says:

    Izvanredan i veoma kulturan tekst vezan za jednog velikog srpskog dobrotvora koji je život i rad posvetio dobrobiti svoga naroda. Koliko mi je poznato autor teksta je doktorandica koja je upravo kao temu svoje disertacije uzela bogatu arhivsku zbirku koju je Joca Vujić testamentom poklonio Univerzitetskoj biblioteci u Beogradu. Autorka je ispoljila veliku studioznost, energiju i fokusiranost da nam dočara bogatstvo i vrednost ove arhivske zbirke. Sve najbolje u daljem radu šarmantnoj i elokventnoj doktorandici!

  12. Sneska B. Says:

    Интересантан, вредан и значајан текст. Свака част аутoру на занимљивом и озбиљном истраживачком раду.

Ostavi komentar