Categorized | Nova proza

Veverice

Posted on 09 January 2016 by heroji

Dragoslav Čupić

Veverice

 

- Ko je on?!

- U nužnoj igri bogovi mu oduzeše igračke. On je idiot.

 

Dok su njegove ruke išle između te dve vrste voća, njegove misli – ako su to i bile misli – u njegovoj glavi, smrvljenoj i neopredeljenoj – ako je to i bila njegova glava ili možda pas napunjen helijumom čije smo uskrsnuće videli na vašaru, veruj mi, o, kako je samo bilo smešno dok smo pratili okruglim očima dušu kako odlazi u visinu tamnog neba, i onda je više nije bilo, i onda smo pili vino i mlatili rukama kroz vazduh od uzbuđenja, javi se misao – ili je to bio mehur vode ili meda (kad okreneš teglu a ona ima onaj krug što ide do vrha i natrag) – da je to voće, to mora da je, možda je to isto kao savest, kocka, broj.

Kao kad poželi da se igra, da razume svet, da se bori protiv sveta, da razume. Toliko lepih stvari da razume: kao posude od meke zemlje što se suše na vrelom limu pseće kućice, ili kako zemlja miriše međ prstima, i kako se kasnije trava hladi, i lišće se hladi kad sunce poraste i zacrveni se i spusti se tamo iza šume, iza neke druge šume koju dete nije smelo da potraži jer sada su to tužne posude, i mrke, i više nije onako lepo kao kad vatra pucketa u peći i kad je meka postelja takva da bi upao u nju, propao kroz postelju i svet gledao kroz prorez na nežnim zidinama svoje sigurnosti. Onda su uši velike, i bubašvabe su velike, i onda se iz drugog mraka kroz širom otvoreni pupak prozora što spaja dva mraka glasaju ptice što samo one znaju ime noći. I onda je prvi mrak sav uskomešan, sav od nečega što se kreće, što šuška i krcka i menja oblik, i samo se tamo negde stisnut od opreznog slušanja belasa nežni oblutak dečjeg tela. I zemlja mu kaže kako ima lepo telo, kako ima baš dobro telo za zemlju, kao što ga je i baba imala i što će ga mnogi imati.

Prazni elementi 2 za KH

          U to vreme baba je bila bolesna, i koža joj je bila siva, i kažu da je neko bolestan kad ima sivu kožu, kao voću kad je koža siva i naborana, i onda kažu da to ne jedem i da ima bube i to, i da onda napraviš ono smešno lice jer nije lepo. I kao da možeš da pobegneš u igru, ali ako si napravljen od nečeg posebnog odgovori ti sami dolaze – bez pitanja.

I leto je bilo žuto i bilo je puno mirisa, a rekli su mi da je to sećanje; kao kad staviš igračku u kutiju od kartona što je staviš u kamion što je odveze na drugo mesto, i onda ti više ne živiš ovde nego živiš tamo. Baš kao one zemljane posude što se rashlade kao trava i lišće što se rashlade, i što se napune mrakom i izgube oblik i ostane ti samo slika u glavi.

Kažu mi. Jer to je kao predmet koji čuvaš iza uha u sobi bez ogledala. Kao pas koji je jurcao za svojim repom, baba!, kako je samo smešan bio taj pas koji je jurcao za svojim čupavim repom. Čitavo popodne. Vrelo je bilo čitavo popodne. Sedeo sam tamo. Kao tragovi u debeloj letnjoj prašini.

”Kiša će uskoro, velika kiša. Gde li je naš dečak?”

Sedeo je tamo. Pre kiše. Kao tragovi u debeloj letnjoj prašini.

 

*

(Who among you will bless this high childless prison?)

Jer ko će među vama blagosiljati

ovaj visoki bezdetinji zatvor?

            Sada su njegove utrnule misli brzo preskakale jedna drugu kao smušeni lopovi koji kradu trenutak mladosti pred varvarima velikih ljudi. Jer on mora u beslovesnoj agoniji obnoviti temelj mladosti. Jer samo tu će kosti, meso i znoj obnoviti svoje biće u celokupnosti jednog čoveka.

Upravo kao što kasnije neće zapravo biti reči o nebrojenim predmetima neutažive nostalgije, tek takvi zlatni kurioziteti predstavljaće njegovu borbenu (ovo, naravno, u odnosu na svet!), a ipak nežnu, prilježnost sa kojom će obuhvatiti osećanjem i sećanjem svaku daljinu doživljenog, zapravo nadljudski čin kojim će držati sve radnike prošlosti na okupu, i obilaziti nemarne čuvare značajnih i posve ličnih totema. Temelj ne sme biti nadživljen.

Mogla je to biti reč, ili rečenica kojom se proverava sigurnost temelja i ponovo uspostavlja spokoj.

Veče je. On sada ima dvadeset osam godina. U tihom vazduhu izmaglice, gde se pluća šire i skupljaju kao život dnevnog i noćnog cveta, čak i ono nekoliko pijane dece tiše je u svojoj subotnjoj obesti. Nastajanje i nestajanje. Cigareta u ruci. Izvesnosti i neizvesnosti, i srećno prihvatanje. Amor fati. Direktni udar konačnosti mogao je potpunije primiti tek kada mu naličje oka odahne nad sigurnom mladošću.

Autobus je stigao prilično kasno.

Dvadesetosmogodišnjak je sišao iz autobusa, prošao kroz neosvetljen park pun sasušenih ruža i zimzelenog šiblja između opštinske zgrade, banke i nekakve firme.

Zatim, dvadesetosmogodišnjak izbija na bečejski trg, i prelazi preko tamnih mermernih stepenica.

”Uvek dva koraka.”

Kao ludak u tišini trga. Kao neko ko je istrčao iz njegovog mirnog koraka, i pozvao glasnika na njegova tiha usta. Kao ludak koji je u obrnutom smeru, iz nezajažljive potrebe za potvrdom, istrčao na trg, ne da objavi smrt, već da obznani život. (Možda da se upravo odbrani od smrti?) Uvek dva koraka. Nikada više i nikada manje. To je nešto što noge i vreme nisu mogli da prevaziđu. Bila je to sigurnost i stalnost mere koju sadrži taj mermer. Svežina i mladost bili su provereni i osvojeni. Oni su bili predati natrag na čuvanje u čvrstinu mermera i sećanja.

Nekada davno, možda čak s početka osnovne škole, (kada je dolazio na dugačke letnje raspuste kod babe i dede) on je bio izbrojao korake, i ovu meru radosno je izgovorio u sebi.

 

*

”Ne mogu!”, vikao je dečak. ”Ne mogu!” (Jer odluku su morali čuvati u gvozdenom kavezu, i ispravnost odluke pod šarenom zavesom.) ”Ne mogu”, vikao je jer nije bio siguran da reka neće oteći. Jer morao se vratiti i zadržati to. Biti potpuno siguran da ga poseduje. Da ga ima čvrsto u šakama. Ako samo odvrati pogled, ako samo na trenutak zaboravi. Ako zastane da donese odluku, ako zastane samo na trenutak da razmotri iznuđenu odluku, njegova nevinost srušiće se pod težinom, i osetiće stravičan i ispoštovan nesrazmer između zemlje i neba; dotaći se prokletstva odraslih.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Voće je bilo tu, to strašno voće; to užasno voće u onim plitkim grobovima; ali i leto je dolazilo svom silinom. Jedini predmet njegovog sećanja. Iza one lenije zapevaće večernja ptica, i onda znaš da treba da se vratiš, da učiniš napor kada je slika u glavi. A to je reč.

Onda je pedale od bicikla okretao jako brzo dok je peklo u kolenima, Uuuu, kako je samo peklo u mesu. Jer tu je onda mnogo vruće jer ne možeš da staviš prst. I žito šišti jer ima tajnu u korenju. I bulka je demon što krije vampira u zemlji.[1]

Sada se setio jednog jorgana, perjanog skrovišta, babine kecelje i dedinih tamnih i čvrstih grudi. Jer ono ptičje krilo narasta iza leđa toliko veliko kao pobuna i naduvana zavera prirode. Jer jede vazduh iz njegovih pluća, to ptičje pero što mete tragove sećanja, jer goni njegovu mladost u dvorac mrtvog junaka.

 

*

          Jednostavno ne znam, jer to nisu bile moje ruke, jer one nisu mogle da kažu kao kad legnem kad je mrak i probam da su mi oči otvorene da vidim gde noge idu kad je mrak, a onda se vrate kad je Sunce, jer oči i ruke i noge odlaze zajedno sa Mesecom, a onda se vrate kad je Sunce; jer voće je bilo meko kao da je htelo da bude zemlja posle kiše, i nisam mogao da kažem a trebao sam da kažem, jer samo tako smo mogli ući u veliku, belu kuću.

Jednostavno ne znam! Jer te ruke dodirivale su cvetove bez odluke u ataru, kao čisti oblak mirisa nad zemljom. I cvetovi su bili bez imena. Jer te ruke-šape tražile su daleko od doma hrčka pod zemljom sa dva psa-brata[2] da mu ponude jednostavnu i užasnu smrt. I meki ključevi pravde od kalaja nisu bili iskovani da raščine vrata takve jednostavnosti. Jer te ruke su nestajale pod mutnom vodom kanala da zahvate vodu zbog vode, i letnjeg čišćenja. Jer smeh je bio tanka svetlucava košuljica sunca razvučena preko tamne dubine prirode. Preko je stajao prost i večni čovek-brat, štićenik zemlje, tutor jednostavnosti uvijen u prašnjavi sakrament, razjeden rakijom i duvanom. Čovek sa otiskom mape sveta na zvezdanoj koži čela i vrata; čovek što u očvrsloj brazdi dlanova greje beslovesno znanje astrologije, kao kokoš što krije jaje pod pernatim zastorom navike.[3]

Jednostavno ne znam. Jer to nisu bile moje ruke. Jer te ruke bile su strane kao ruke dželata. Izdajničke ruke. Zar ne čuješ, mama, on se skriva dok prebira pod voćem svoju odluku. On se kikoće zlobno pod tim nevinim voćem dok čupa tvoje dete iz mladosti.

Ne znam: za sklonište ne znam, za vetrove duše koja živi kao mali čovek u srcu ne znam, za odbranu i svoju odluku. Ne znam: za odbranu od svoje odluke. Ne znam za dah, i naličje daha. Koji je svetlost.

 


[1]         Verglaj dečače jer tvoja je misao u bekstvu! Verglaj, i ne okreći se moje divljokoso čedo! Jer onaj ko se okrenuo da ugleda svoj strah zemlja se pod njim otvara, i ždere žbice i savija ih lako i lomi noge svojom teškom stajaćom snagom čeljusti.

Ne okreći se moja musava ljubavi! Ne daj da ti tabane grizu topli jezici trava oštri kao kravlji jezik. Mirisi su zamka, i ne spuštaj noge na toplu zemlju. Išibaj konje i poteraj kočije kao nikad do sad. Neka meso peče! Jer tu nema zemlje, tek obična debela prašina u koju se telo vraća. Tek uzana staza što vodi do jasne vatre i babinog osmeha gde ćeš ispričati legendu u svom tupom iskeženom uzbuđenju i prestrašenoj veselosti kraj peći i uz topao obrok.

 

[2] Marko i Lesa. Oba psa su bili mešanci sa, najverovatnije, preovlađujućim crtama svojih očeva pulina. Sa Markom sam, pak, bio mnogo bliskiji. Dočekao je svoju duboku pseću starost, ali nije dočekao da isprati  propadanje jednog salaša zbog čega mi je vrlo drago. Sahranjen je na tlu na kom je proveo svoj život.

[3] Pišta (Kalozi Stevan), radnik na dedinom imanju. Prijatelj.

 

Znam zašto su mutava usta ćutala.

*

          Kada je mrak baba je žena što mi priča priče da bi brže zaspala. A sada ona jeste bila. A ona je tada bila jeste, samo siva, i zato nije mogla da mi priča priče jer je bila bolesna, i ja ne bih voleo da ne mogu da zaspim zato što ne mogu da pričam priču.

“Bila je jedna devojčica i ta devojčica je imala mamu i onda se mama razbolela a oni su živeli u šumi i onda je devojčica otišla da nabere kupusa jer ako mama pojede kupusa onda će ona da ozdravi i tu je bio potok i onda ona nije mogla da nabere kupus i onda je došao zeka i pitao zašto si tužna a ona je rekla da joj je mama bolesna i da hoće da nabere kupus i da ne može jer tu je potok a mama će da ozdravi ako pojede kupus i onda je zeka preskočio potok i uzeo korpu i rekao da će on da nabere kupusa i onda je preskočio potok i vratio se i preskočio potok i dao devojčici punu korpu kupusa a devojčica je bila srećna i odnela je to mami i mama je jela kupusa i ozdravila i devojčica je bila srećna.”

A onda smo ušli u veliku, belu kuću gde baba živi, i tamo je bilo puno ljudi, i ja sam imao mokro pod rukom, a mama je imala mokro na licu jer je stajala pored babinog kreveta, i rekli su da je to drukčije, i da je loše što ja nemam mokro na licu jer je to baba, a ja sam probao da imam mokro na licu ali nisam mogao, jer je bila neka breskva i ja sam bio hteo da pojedem breskvu, a tu je bila neka žena koja je bila pih! i bila je mnogo siva i ružna, i ona je rekla da je loše što nemam mokro na licu, a jednom kad smo posle bili ona je negde otišla jer je krevet bio prazan, i ja se više nisam bojao.

Tamo je preko ograde, kad prođeš staklo, bila sveža šuma, i što je mirisala zeleno, iza bele sobe (jer onda bi ga pritislo da nije mislio da je to voće), i neka žena, na licu je imala usne kao dve debele svilene bube, i govorila je kao da je čupala dugačak konac iz usta. Jer to je kao ona hrana što je jedeš, što kad je zagrizeš a sok ti curi niz lice, niz usta i bradu, i ruke su ti oprane, majica umrljana (jer to je kao mlaka krv što izbija iz tela, kao igra i smrt), ali u taj dan ne osećaš glad jer oni su rekli da moraš da odlučiš, da prelomiš u svojoj nejakoj glavi, da razlučiš iz sopstvene nejake svesti potvrdu odgovornosti, izbor njihove odgovornosti – jedno suvišno opredeljenje, i tebi je samo malo muka u stomaku, a ona žena koja raspreda svilu sa svog životinjskog lica, ona luda gospođa reči (koje jesu bez početka i kraja, koje jesu početak i kraj i hrana) reče:

” Ovde veverice skaču kao lude. Danas ih nešto nema. ”

 

*

            Jednostavno ne znam, al’ ne kao dete što ne znam, već ne znam sada toliko daleko koliko samo jedan čovek može da zna. Ne znam za trenutak kada sam izgubio sve.

Related posts:

Iguman
Kratke priče
Orfej

5 Comments For This Post

  1. Opsenar Says:

    Čini mi se, svaki put kada se tekstovi Dragoslava Čupića pojave na oivom sajtu, čini mi se, kažem, da autor sumnja u postojanje stvari i predmeta, a istovremeno kao da i podiže Spomenik, svojevrsnu Odu postojanju…

  2. Dragoslav Says:

    “Veverice” su posvećene mojoj babi, Katici Filipčev.

  3. Opsenar Says:

    Živele sve bake ovoga sveta…

  4. Marija Says:

    Pozdravljam autora i sve na Kulturnom heroju. E pa želje su mi uslišene. Čekala sam nešto da objavite ovde od Dragoslava. Dugo ga nije bilo. Mogu da kažem da je vredelo da čekam. On kad se kako da kažem na nekoj osnovi od smrti i nekih svakodnevnih stvari razigra. Prava je lepota. Sve se kao upliće i raspliće. Jedva čekam sledeće nešto od Dragoslava. I složila bih se sa Opsenarom. Neka žive sve bake ovog sveta.

  5. Marija Sauvage-Delacroix Says:

    Zdravo! Vraćam se i vraćam ovamo. sve u nadi da ću videti da je postavljeno nešto novo. Čitam ove već postavljene stvari. Očekujem nešto novo od Dragoslava.Šta se dešava sa Kulturnim herojem?

Ostavi komentar