Archive | March, 2014

Tags: , , , , ,

Arada

Posted on 28 March 2014 by heroji

 Nemanja Raičević

ARADA

 

Lišiti se svake ozbiljnosti, konačno, osloboditi se poput nudiste u najmodernijem japanskom vozu.  Biti nepredvidiv, samim tim i nevin, biti bagrem, prozor staračkog doma ili obdaništa. Biti svaki čovek sagledan očima onog drugog, onoga ko ga ne poznaje, i koji će proći ulicom pored njega (ili sedeti u avionu) ne razmišljajući o onome što će se s njim zbiti iza ugla, nekog tamo jula ili februara, ili, uopšte, o tome šta taj čovek predstavlja, koliko je talentovan, ili da li više voli da ljubi ili da se tuče (bude tučen).Raskrstiti s lažima, nedostajanjem, strašću očekivanja. Priljubiti se uz sve što je obično, nepristrasno, neosetljivo i neobjašnjivo. Pozdraviti sve neobično s pozdravom onemoćalog i pomalo pripitog cirkuskog radnika bez dana radnog staža, izbeći i sam naklon publici, iz dosade, ne iz sujete. „Postoje starački domovi za ostarele glumce”, pisao je čuveni pisac. Zamisliti Anu Karenjinu kao Eskimku, s najlepšim sankama, voleti život, ne razumeti ga nimalo, i opet, i posle svega, voleti ga.

Bilo je jasne ozbiljnosti u ovim rečima, pa, ne bez određenog  gnušanja prema uvaženom piscu (koji se jednom davno, pred mojim očima, toliko prejeo da je morao da zamoli konobara da nikog ne pušta u toalet), bučno zaklopih knjigu. Bestseleri! Bagrem! Prozor obdaništa! Prijatelji iz detinjstva!

Bila je to najjeftinija knjiga u knjižari. Iz sasvim ličnih razloga, ali i iz određene solidarnosti,  zarekao sam se da ću na mestima gde su knjige preskupe, kupovati samo te, najjeftinije. Njegovu knjigu videti među njima, izazvalo je ono što ja zovem osećanjem duge. Od prevelike radosti, do tupog osećaja gubitka. Nije za čuđenje, dakle, što sam odmah počeo da je čitam.

Debeljko lukavog pogleda, u somotskom sakou (somotski sako u Adis Abebi!),beloj košulji, i sa azurnoplavom, vrlo dugačkom kravatom, konačno se nagnu prema stolu za kojim sam sedeo s knjigom i pivom. Stranim i jedinim hladnim, stara zamka ugostitelja na svim kontinentima, u svim zemljama. Ta flaša piva bila je skuplja od većine knjiga u toj maloj knjižari s knjigama na engleskom jeziku, u zoni bezbednoj za strance. Žena koja mi je prodala knjigu bila je obučena u haljinu kakvu ste mogli videti i u Mančesteru – ipak, nesumnjivo je nosila u očima tugu svog kontinenta i prezrenje prema strancima koji u Africi žele uvek da prođu što jeftinije, posebno u zonama bezbednim za strance.

– Kažu da su u Istočnoj Etiopiji pogledi s brda fantastični – obrati mi se debeljko, gledajući me iznad velikih okruglih naočara, koje su mu spale na sam vrh nosa. Govorio je engleski kao putnik sa nekog interkontinentalnog krstarenja. Bilo je apsolutno nemoguće odrediti mu godine.

– Verujem, ne sumnjam – rekoh brzo, i otvorih knjigu ponovo.

– Moja ćerka će ubrzo doći, i ona pije pivo. Dopada li vam se Afrika?

– Mislite, Etiopija?

– Da, da… – rekao je, i odmahnuo rukom, kao da se dosađuje.

– Nisam video puno od nje – odvratih nabusito.

– Nema potrebe videti nešto da bismo znali da li nam se dopada. Govorim o onom unutrašnjem osećaju, o ljubavi, o svemu tome zajedno. O grčenju mišića i igranju oka, o navali krvi, nesvesnim pokretima usana, trenucima kad nas oči zaista odaju. Govorim o želji da se nekuda vratimo, dok još nismo ni otišli, o potrebi da odemo nekuda gde nikada nismo bili. Naravno, pretpostavljajući da nije reč o bekstvu. Kakvo god ono bilo, od promašenog života, zakona, roditelja, grehova. Poznavao sam osobu koja je bežala od knjiga, iako ih je veoma volela, kunem vam se!…Popijmo nešto zajedno, hoćemo li? – rekao je, uvukao stomak, i kao vrlo zadovoljan, sit čovek, potapšao se po njemu. Namerno, ili slučajno, đavo će ga znati, kravatu je zabacio preko ramena. Jasno sam mogao na njoj da vidim inicijale skupog dizajnera veoma nesrećne sudbine. Posedovao sam par majica sa istim inicijalima. Nosio sam ih samo u posebnim prilikama.

aradaimg

– Možemo, ako insistirate – rekoh, i nehotice s nekim novim poštovanjem prema njegovom ukusu, možda i njemu.

– Ja nisam baš pri parama, ali, popićemo, popićemo, neizostavno ćemo popiti… – rekao je on. Sada me gledao kroz stakla naočara, velike dioptrije (u plusu), i oči su mu izgledale groteskno velike, raširene, kao da glumi u nekoj tragikomičnoj reklami, kao da je zbunjen celom ovom situacijom. Osetih se kao uljez, krivac, đavo će ga znati zbog čega. Kako sam mogao da pomislim da ima lukav pogled? Knjiga je kriva za to. On je jedan siroti, usamljeni, pijanac u Adidas Abebi, pritom, još i bez para. Lukavi pogledi! Somotski sako! Ima li nečeg nižeg od potcenjvanja ljudi zbog odeće koju nose.

– Dozvolite, molim vas, da nam ja platim piće – rekoh, već mašući rukom mladom konobaru, koji je u beloj uniformi izgledao sputan, nezadovoljan.

– Molim, molim, ako insistirate… – reče on, i najednom, ponovo spusti naočare, i pomalo lascivno mi namignu –A kravatu sam dobio od jednog izuzetnog gospodina, ima tome već stotinak godina…

Konobar je došao do mog stola, i osmehnuo mi se. Debeljko, očigledno nije pri sebi, i najbolje bi bilo platiti svoj račun, i otići.

Konobar je kucnuo po stolu. Trgnuo sam se.

– Gospodine, zvali ste me?

– Molim vas, dva hladna piva – rekoh.

– Dva?

– Da, za mene i…

Debeljka u somotskom sakou i azurnoplavoj dizajnerskoj kravati, kao ni moje knjige, nije bilo.

– Da? – rekao je konobar, sumnjičavo me gledajući, i trudeći se da olabavi mašnu oko vrata. Kao da mu, odjednom, nije bilo stalo šta ću ja misliti. Ako je ikada uopšte i bilo. Belci u Africi!

– Ništa, ništa…Račun samo, molim vas – rekoh, donekle iznemoglo.

Konobar mi se malo unese u lice, gotovo zabrinuto.

– Ali, vaš račun je platio mladi gospodin s kojim ste pričali.

Posle, hodajući žurno, kao da se vraćam kući, pijacom Gaba Ardom, mestom koje sve privlači u dolinu, knjiga mi je očajnički nedostajala. Knjižara je bila zatvorena – u izlogu su stajali stari primerci Fajnenšel Tajmsa i nijedna knjiga. Prolazio  sam, sve sporije,  pored prodavaca soli, iz Tigraija, lavlje i tigrove kože, iz Velege, parfema i začina, iz Harara, divnih, divljih konja, iz Voloa, meda iz Gojama, ručno pravljenih molitvenika, iz Gondora.

Comments (2)

Tags: , , , , , , , ,

Stvaranje energije čudesnom iskrom božanske vizije

Posted on 24 March 2014 by heroji

Dragan Uzelac

 

Nikola Tesla

 

  ,,Stvaranje energije čudesnom iskrom božanske vizije“

 

uvod: Paljenje iskre – osnove biografije…

 

Srpski naučnik, čovek van vremena i poređenja – Nikola Tesla, jedan je od najoriginalnijih mislilaca u istoriji čovečanstva, preteča na mnogim poljima tehničke civilizacije, blistavi um koji je vlastiti vizionarski istraživački rad usmerio ka dobrobiti ljudskog roda, nasuprot mnogim ,,genijima“ čija je kreacija završila na polju destrukcije i razvoja sredstava za uništenje sveta ratom. Velika duša, čisto srce, plemenit čovek uvek barem za korak ispred svog vremena, humanista u potrazi za istinom, lepotom i vizijama koje su ga progonile ka cilju da vlastitom kreacijom osvetli svet i obuhvati kosmos čudesnom stvaralačkom iskrom koja premoštava sve udaljenosti, granice i predrasude neznanja i straha od nepoznatog. Ogroman čovek, sa širokom dušom Like, koji je vizijom obuhvatio sav svet i prosvetlio ga energijom empatije i božanske lepote radosti življenja…

Rođen je 10. jula 1856. godine u Lici, u selu Smiljan kraj Gospića, graničnoj pokrajini (Vojna krajina) Austrougarske monarhije, kao sin srpskog pravoslavnog sveštenika Milutina i Đuke (rođene Mandić), ćerke srpskog pravoslavnog sveštenika. Nikola je bio četvrto, od ukupno petoro dece oca Milutina i majke Đuke. Omanja kuća u kojoj je rođen nalazila se uz samu srpsku pravoslavnu crkvu, kojom je upravljao njegov otac, paroh Milutin Tesla. Pošto je Milutin u slobodno vreme pisao pesme, Nikola je odrastao u ritmu poezije i hrišćanskom duhu, uz citate iz Biblije. U svojoj mladosti Tesla je takođe pisao pesme, ponevši ih kasnije sa sobom u Ameriku. Pisanje pesama nastavio je tokom čitavog života, uvek rado recitujući poeziju pred prijateljima na više jezika koje je rano savladao.

U dobi od svega pet godina sagradio je svoj prvi izum  malo vodeno kolo na obližnjem potoku, verovatno preteču budućih moćnih turbina. Legendarni pokušaj malog Nikole da poleti uz pomoć kišobrana s vrha krova od senika završio se kao neuspešna anegdota budućeg istraživača i konstruktora. Čudesna dečačka mašta iz pastirskog Smiljana i poljana Like prenela se kasnije na brojne fantastične tehničke izume i rad sa strujama visokog napona. Idilični pastoralni prizori rodne Like obogatili su ogromnu dušu budućeg genija lepotom i energijom koju je kasnije preneo na čitav svet, nenavikao na tu vrstu nesebičnosti davanja, deljenja i radosti, one najhumanije moguće – radosti stvaranja i darivanja. Iz tog ranog doba razvoja budućeg naučnika seže i trauma gubitka brata Daneta, kojem se divio, te verovatni začetak Tesline ekscentričnosti i nekih njegovih teško razumljivih navika i osobina. Budući ,,vuk samotnjak“ (nikada se nije ženio, posvetivši svu energiju i život nauci i dobrobiti za druge ljude) i vizionar, nosio je u sebi mnoštvo neuhvatljivih i nerasvetljenih tajni, osobenosti teško razumljivih bilo kom običnom smrtniku. Njegova aura ostala je gotovo netaknuta spoljnim uticajima, obogaćujući svet oko sebe svetlošću božanske iskre i energijom besmrtnih.

Osnovno školovanje uspešno završava u rodnom Smiljanu i Gospiću, a gimnaziju u Rakovcu kod Karlovca (današnja Hrvatska). Nakon smrti brata Daneta, koja ga je veoma pogodila i probudila u njemu uspavanu snagu volje, mladi Nikola se okreće gotovo spartanskom duhu i počinje sa disciplinovanim vežbanjem samokontrole. Mada mu je od rođenja bio namenjen sveštenički poziv, on je hteo da postane inženjer. Da bi ga odvratio od te želje, nepopustljivi otac, paroh Milutin zadavao mu je svakodnevne obaveze: One su obuhvatale vežbe pogađanje tuđih misli, ponavljanje dugačkih rečenica ili obavljanje računskih operacija napamet. Ove su dnevne vežbe trebale osnažiti pamćenje i um, a posebno razviti osećaj kritičnosti, i nesumnjivo su za mene bile od velike koristi, prisećao se kasnije Nikola Tesla. Kao i njegovog pokojnog brata, Nikolu su mučile čudesne pojave koje su mu se javljale u glavi u vidu snažnog bleska svetlosti. On sam je to opisao kao ,,čudnovatu boljku zbog pojava slika, često propraćenih snažnim bleskom svetlosti, koji bi mu zamaglili pogled na stvarne predmete i uticali na moje misli i delovanje. Bile su to slike stvari i prizora koje sam stvarno video, a ne onih koje sam izmišljao“. Pomenute vizije stvorile su u Teslinoj glavi sve njegove buduće izume – slike mašina koje su postale stvarnost koja je osvetlila, prosvetlila i unapredila čovečanstvo izvevši ga iz mraka kako fizičkog tako i duhovnog. Da bi se oslobodio slika koje su ga progonile i sebi olakšao dušu, Tesla je počeo predočavati izmišljene svetove.

Na studijama tehnike u Gracu bio je prvi u rangu iz svih predmeta. Pronicljivi, božanski duh pronalazaštva i intuitivnog poniranja blistavog uma sa one strane vidljivog i nedokučivog, u tajne prirode, javlja se u njemu već tih godina. Sam Tesla objašnjava svoje vizije koje su ga dovodile do izuma: Moja je metoda drugačija. Ne žurim se započeti s praktičnim radom. Kad mi se javi ideja, odmah u svojoj mašti počinjem s njenom izgradnjom. Menjam konstrukciju, usavršavam je i u mislima pokrećem uređaj. Meni je sasvim svejedno radi li moja turbina u mislima ili je ispitujem u laboratoriji. Bez izuzetka, moj bi uređaj radio onako kako sam i zamislio kako treba raditi, a rezultati eksperimenta bili bi onakvi kakve sam očekivao. Odlučan da položi dve godine studija u Gracu za jednu, učio je od tri sata ujutru do jedanaest naveče. Nagon da dovrši sve do čega se dohvati umalo ga je ubio kad je počeo čitati dela francuskog mislioca Voltera. Na svoj očaj uvideo je da se radi o gotovo stotinak knjiga, štampanih sitnim slovima ,,koje je taj monstrum napisao ispijajući 72 šolje kafe na dan“. Tesla se nije smirio dok ih nije pročitao sve.

Radnu karijeru započinje kao crtač u telefonskoj centrali Budimpešte. Potom radi na izgradnji nove telefonske centrale, a nakon prodaje firme, seli se u Pariz. Kao već dokazan i perspektivan pronalazač sa idejama i vizijom zapošljava se u Edisonovom Električnom kontinentalnom društvu za Evropu. Kao uspešnog mladog inženjera dalji put ga odvodi ka samom Edisonu, u Ameriku, s najboljim preporukama. Nakon uspešno obavljenog rada (ali bez dobijene obećane novčane nagrade, što će ga pratiti kroz život  kao osobu čije su pronalaske i novac prisvajali drugi) na poboljšanju dizajna generatora Edisonovih električnih centrala, Tesla bez razmišljanja i straha daje otkaz slavnom američkom pronalazaču i otvara svoju firmu. S malim brojem saradnika počinje izradu svojih patenata za naizmeničnu struju. Kao veliki vizionar, čovek ogromnog intelekta i duše, pronicljivosti i neverovatne posvećenosti idejama i radu (uz asketsko odricanje od svega što ne služi toj svrsi), Tesla otkriva brojne nedostatke jednosmerne struje (koju je forsirao perfidni Edisonov duh, zaslepljen isključivo materijalnom, sebičnom korišću), suprotstavlja se Edisonu i istrajava u radu na vlastitom projektu do trijumfalne pobede u desetogodišnjem ,,ratu struja“.

Teslini osnovni radovi obuhvataju: obrtno magnetno polje, polifazne sisteme naizmeničnih struja, prenos energije na velike daljine, visokofrekventne struje visokih napona, antene, i osnove radiotehnike. Kao čovek koji je svojim vizijama, umom i snovima išao daleko ispred svog vremena, učestvovao je u pronalaženju ili bio preteča: radara, elektronskog mikroskopa, telemehanike, teledinamike, televizije, termovizije, Kirlijanove fotografije, elektromedicine, fiziološkog dejstva elektrostruja, pravljenja veštačke kiše i munja, promena klime, izazivanja zemljotresa, kao i tehničkih čuda koja su samo njemu bila jasna i danas ostaju tajnama koje izazivaju kontroverze. Pored pomenutih pronalazaka, radova i ideja, on je za života svojom metodom izračunao udaljenost između Zemlje i Meseca i odredio rezonancu Zemlje. Proračunao je i otkrio svojstva visokofrekventnih struja i predvideo njihovu višestruku upotrebu. Da ne postoje ove struje, radio i televizijske stanice prestale bi da rade, a astronomi u svemirskim letelicama izgubile bi vezu s ljudima na Zemlji.

Otvorio je vlastitim radom i eksperimentima neslućene mogućnosti na polju elektrotehnike, upkos činjenici da mnogi nisu priznavali njegove brojne patente ili su koristili njegova saznanja. Najočitiji primer jeste pronalazak radija. Tesla je u svom predavanju u Sent Luisu 1893, tri godine pre ,,prvog zvaničnog“ pronalazača radija  Markonija, objavio pet osnovnih principa radija, a to su bili: antena, uzemljenje, antensko kolo za podešavanje, odašiljač i prijemnik, međusobno podešeni na istu frekvenciju, i električni detektor signala. Vrhovni sud Amerike je 1943. godine presudio u korist Nikole Tesle i priznao ga kao istinskog pronalazača radija. Bio je to samo izuzetan, redak primer Teslinog stvarnog priznanja iza njega su ostali mnogi pronalasci i ideje kojima su se drugi okitili. Iza njega su ostale mnoge nerazumljive vizije, crteži, zabeleške i sve ono nezabeleženo osim u njegovim mislima i slikama.

Nikola Tesla je bio daleko iznad grabežljivog, materijalističkog i sebičnog shvatanja uskih ljudskih interesa i koristoljublja. Nošen duhom i lepotom stvaranja, otkrivanja i davanja, vođen božanskom iskrom otkrovenja i duhom nesebičnosti uzdigao se iznad svega i otišao putem vlastitih vizija i snova. Njegovo skromno poreklo, vaspitanje u duhu pravoslavnog hrišćanstva i nesebičnosti, kao i širina prostodušnosti krajeva u kojima je odgojen, bili su mnogo veći i humaniji od trivijalnosti i perfidnih, licemernih i koristoljubivih gadosti sveta kojem je pripadao a koji je svojim delima obogatio, osvetlio i oplemenio.

Preminuo je 7. januara 1943. godine, usamljen i skrajnut u njujorškoj hotelskoj sobi, na pravoslavni Božić. Simbolika datuma odlaska u večnost i svet ideja koji je sam sebi stvorio, govori više od bilo kakvih reči…

 

tema: životopis – Neka bude Tesla, neka bude Svetlost …

 

Svojim neobičnim otkrićima i mašinama, kao tvorac savremenog tehnološkog sveta, obasjao je čovečanstvo najsjajnijim bleskom vlastitih munja koji je kao nikad pre njega osvetlio stazu ljudskog tehničkog napretka. Prodrevši duboko, bez straha, pre svih u tajne elektriciteta, stvorio je savremeni svet električne energije. Ta Teslina energija je postala temelj na kome je sazdan industrijski sistem celog sveta. Osvetlio je tamu neonkama i fluorescentnom svetlošću, podario svetu struje visoke učestanosti koje stvaraju sva naša tehnološka čudesa bez kojih nam je život vremenom postao nezamisliv, bežičnim prenosom, radiom i televizijom, komunikacijski povezao celu planetu i spojio ljude u jedno globalno selo. Pronalasci ovog naučnog sveca bili su namenjeni miru, bezbednosti i opštem blagostanju svih ljudi na planeti. Njegov sistem polifazne naizmenične struje je omogućio da se iskoriste Nijagarini vodopadi i da počne novo doba vrlo velike električne snage, moći koja se prenosi celim svetom, pokreće i osvetljava čitav ljudski rod i život na planeti Zemlji. Osvetlio je i prosvetlio svet, uvevši ga u novo elektrificirano doba dodatnog ubrzanja, potonje informatike i povezanosti svega i svih na do tada neviđen način…

 

… doba dečačkih snova …

 

Neobični čovek Tesla razvio se iz darovitog deteta Nikole koji je crpeo nestvarnu snagu iz neobičnih izvora u sebi samome. Više nego ocu svešteniku, izvor za svoje pronalazačke moći pripisivao je svojoj nepismenoj, ali veoma praktičnoj majci Đuki. Od nje je nasledio neverovatno pamćenje i umetnički dar. Mnoštvo knjiga, pesama i vlastitih projekata držao je fotografski upamćene u glavi, i ,,prelistavao“ ih po potrebi, radeći na brojnim projektima, bez ikakvih zabeleški. Vrlo rano, još kao dete u svom ličkom selu Smiljanu, u dodiru sa bogatom prirodom tih krajeva iskazivao je svoju pronicljivu radoznalost i moći koje nisu krasile njegove vršnjake.

Vreme provedeno u školi više je vredelo po onome što je naučio van nje nego po onome što je naučio u njoj. Sve što je radio van škole mnogo ga je više zanimalo. Omiljeni predmet mu je bio matematika. Brzo je čitao, i imao gotovo nepogrešivo pamćenje. Lako je učio strane jezike i brzo je savladao nemački, italijanski i francuski jezik. Ipak, najviše su ga zanimale stvari iz mehanike. Biblioteka njegovog oca Milutina, sveštenika i paroha pravoslavne crkve u Gospiću, gde su se preselili iz Smiljana, u njegovom ranom detinjstvu, bila je bogata knjigama koje su sadržale znanje privlačno mladom Nikoli, mnogo više od onoga ponuđenog u školi. Sklon krajnostima, kao i u većini stvari, čitao je po celu noć uz svetlost sveća koje je sam izlivao u kalupe. Najviše ga je krasio njegov znatiželjni pronalazački i posmatrački duh. Igrajući se s lukom i strelom, on je u svojoj mašti leteo sa strelom u plavi nebeski svod. Poredio je taj osećaj uznošenja sa osećajem lakoće koji je imao kada bi duboko disao, uveravajući sebe da bi mogao da leti kroz vazduh samo kad bi izmislio neku mehaničku spravu koja bi ga odbacila i omogućila mu da savlada ono malo težine koja je po njegovom mišljenju ostajala u njegovom telu olakšalom od dubokog udisanja i zanosa letom strele. Dubokim je disanjem pročišćavao pluća od taloga ugljen dioksida, a povećanom količinom kiseonika remetio je hemijsku ravnotežu u telu i izazivao u mozgu reakciju čiji je proizvod sličan mističnom, religioznom iskustvu. Sa tim osećajem je posmatrao ptice i njihov odličan let, uveren da će jednog dana i čovek moći da poleti. Želeo je da napravi mašinu koja će ga odvojiti od zemlje i podići u vazduh. Priroda, s kojom se mladi Tesla najviše družio, brinula se da spremi uvek neki novi prizor kojim mu je otkrivala tajne obrasce svojih neizmernih sila.

Jednog snežnog dana, igrao se na planini sa drugovima. Jedna od snežnih grudvi koje su bacali u igri, formirala je kotrljanjem ogromnu snežnu masu, a potom i lavinu koja se zastrašujuće skotrljala niz padinu rušeći sve pred sobom. Dečaci su se uplašili, a ovaj događaj ostavio je dubok trag na Nikolu, koji je kasnije u životu snažno uticao na njegovo mišljenje. Video je kako jedna mala, lagana grudva snega, pokreće hiljade tona inertne materije, stvarajući razarajuću energetsku silu lavine. To ga je uverilo da u prirodi postoje neizmerne zarobljene sile koje se mogu osloboditi u neverovatnim razmerama i iskoristiti za ljudske potrebe. Kada ga kao trinaestogodišnjeg dečaka zadesio na putu strahovit letnji pljusak, video je blesak munje i u mislima ga povezao sa elektricitetom koji je izazvao padanje kiše. Zaključak je bio da neko može upravljati vremenskim prilikama ako bi bio u stanju da proizvede munju. Onda više ne bi bilo suše i propasti žetve, pustinje bi se mogle pretvoriti u vinograde, hrane bi na svetu bilo dovoljno za sve. Zašto on ne bi mogao da stvara munje?

Uprkos nežnom zdravlju, teškim preležanim bolestima i očevoj izričitoj želji da postane sveštenik, Tesla još u gimnaziji čvrsto odlučuje da postane inženjer. Profesor fizike u karlovačkoj gimnaziji, vešt eksperimentator, naprosto ga je zarazio vežbama iz elektriciteta. Nakon završene gimnazije vraća se kući u Gospić, ali roditelji ne izlaze u susret njegovoj želji da studira elektrotehniku. Još gora stvar koja ga je u tom momentu čekala bilo je skoro trogodišnje služenje vojske. Ipak, najgore od svega je bilo oboljenje od kolere, koje ga je slomilo i vezalo za postelju u narednih devet meseci. Bolest i pomisao da neće moći studirati i izučavati elektricitet ubijala je u mladom dečaku svu volju. Ja bih ozdravio kada bi kada bi mi dopustio – da studiram elektrotehniku, šapatom je oboleli mladić govorio svom ocu. Uplašeni otac, videvši ga gotovo na samrti, dao mu je obećanje. Usledilo je čudesno ozdravljenje, povraćaj životne energije ovog neobičnog mladića. A potom i prekretnica u njegovom životu, odlazak u Grac na studije elektrotehnike. Vojska je na neki nestvaran način izbegnuta, prošlo je vreme dečačkih snova, mašte, vizija i igara. Mladi Tesla je kipteo od silne energije, igrao se boga i bio je u svojim vizijama spreman da preobrazi Zemlju…

… evropski dani sazrevanja …

 

    Dolaskom u Grac 1875. godine, Tesla sve svoje snage posvećuje nauci i savladavanju nepoznate, tajanstvene sile elektriciteta, njenom iskorišćavanju u svrhu ljudskog blagostanja i korisnosti. Kocka sudbine je bačena…

Studije su otpočele fanatičnim radom, gotovo bez sna, u želji da se dokaže ocu  uspesi su se nizali, ali je opet stradalo zdravlje. Ipak, trud nije bio uzaludan – na studijama u Gracu po prvi put se rađa Teslina epohalna ideja o naizmeničnoj struji. Povod je bila vežba na času sa takozvanom Gramovom mašinom, električnom spravom koja je tada bila podešena na jednosmernu struju. Posmatrajući njen rad, Tesla je došao na ideju kojom su se već mnogi pre njega bavili, ali bez uspeha. Tada nisam mogao da dokažem svoja uverenja (o radu mašine pomoću naizmenične struje, bez upotrebe suvišnog komutatora), govorio je Tesla, ali ono mi je dolazilo na um preko nečega što bih, u nedostatku boljeg izraza, mogao nazvati instinktom. Ali, instinkt je nešto što prevazilazi saznanje. Mi svakako imamo u mozgu finija vlakna koja nam omogućavaju da opažamo istine do kojih ne bismo mogli doći logičkom dedukcijom  i koje bismo uzalud pokušavali da saznamo hotimičnim naporom mišljenja.

    Teslina snaga vizuelnog predstavljanja misli, stvari i ideja, praktičnih rešenja omogućila mu je da u svom duhu konstruiše mašine jednu za drugom. Napokon je pronašao i vremena za razonodu i rasterećenje od neprestanog učenja i rada ‒ kartanje, bilijar i šah bili su otkriće na drugoj godini studija.

Nakon Graca, usledio je kratkotrajni rad u jednom tehničkom zavodu u Mariboru, pa studije u Pragu. Smrt Teslinog oca, odmah nakon diplomiranja na Univerzitetu u Pragu, nagnala su ga da potraži ozbiljniji posao. Put ga je odveo u Budimpeštu. Za prvu ruku, zaposlio se kao crtač u Državnoj mađarskoj telegrafskoj centrali. Zahvaljujući pokazanim sposobnostima brzo napreduje u službi i 1881. godine postaje šef telefonske službe u Budimpešti. Tu nastaje i njegov prvi pronalazak – telefonski pojačavač (zvučnik, proizvođač glasa). Iscrpljujući rad sa svega dva sata sna dnevno iznova ga je bacio u krevet. Neobičnu bolest niko nije mogao da objasni, osim da ona kod čudesnog mladića izaziva preteranu osetljivost svih čulnih organa. Tesla, zakovan za postelju, osećao je kako sunčev zrak koji bi pao na njega izaziva dejstvo unutrašnje eksplozije, u mraku je osećao predmete na daljinu pomoću jeze na čelu, a puls mu je varirao od nekoliko slabih udara u minutu pa do preko sto pedeset.

Nikola-Tesla

    Nakon ove čudne bolesti i hipersenzibilnosti, prilikom jedne šetnje gradskim parkom u Budimpešti, u pratnji prijatelja, Tesli se iznenada, dok je posmatrao panoramu obasjanu sunčevim zalaskom i recitovao Geteovog Fausta, javila neobična vizija. Gotovo ukočen i odsutan, kao u transu govorio je prijatelju: Zar ne vidiš? Vidi samo kako lako radi. Sad dižem ovu ručicu, sad je vraćam. Gle, u suprotnom smeru ide isto tako lako. Pazi! Sad ga zaustavljam. Sad ga pustih. Nema varnica. Nema ničega što bi davalo varnice. ,,Ali ja ne vidim ništa“, uzvratio je prijatelj. ,,Sunce ne baca varnice. Jesi li bolestan“, pitao je zbunjeni čovek, ne razumevajući o kome ili čemu je govorio zaneseni Tesla, godinama pre toga misleći o rešenju svoje epohalne zamisli o motoru koji bi proizvodio naizmeničnu struju. Ja govorim o svom motoru za naizmeničnu struju. Rešio sam problem… Sad mogu umreti. Ali moram da živim, moram da se vratim na rad, da sagradim taj motor da bih ga predao svetu. Ljudi više neće biti robovi teškog rada. Moj motor će ih osloboditi, on će raditi posao sveta. Nakon što se malo smirio i vratio iz transa, Tesla je dohvatio jednu grančicu, i njome nacrtao dijagram u prašini prljave staze. Čim je objasnio tehničke principe svog otkrića, njegov prijatelj je shvatio svu lepotu njegove zamisli. Zamisao obrtnog magnetnog polja bila je veličanstveno lepa.

Uskoro je usledilo i preseljenje u Pariz – s malo prtljaga i glavom prepunom pronalazaka i novih ideja. Započinje da radi kod američkog pronalazača Edisona, kao mladi, perspektivni inženjer, u njegovom kontinentalnom društvu za razradu dinamo- mašina, motora i instalacija osvetljenja. Uz rad, Tesla je sve vreme konstruisao u glavi svoj novi motor. Usledili su i njegovi praktični ogledi. Ideja se pokazala ispravnom, ali patent niko nije hteo, pre svih Edison, pogotovo ne da je finansijski podrži. Kao jedino moguće rešenje nametnuo se odlazak u Ameriku – tada još uvek veoma progresivnu u industrijskom i tehnološkom smislu, pionirsku zemlju s prijemčivošću za nove ideje i projekte, poput Teslinog motora. Lični Edisonov prijatelj, Čarls Bačelor, nagovorio je Teslu da ode u SAD, radi za Edisona i nastavi rad na usavršavanju njegovih dinamo-mašina i motora.

… američki san…

 

    Brodom je stigao u Njujork. Ceo njegov imetak sastojao se od četiri centa, knjižice njegovih pesama, dva njegova članka iz oblasti tehnike, nacrta za jednu leteću mašinu i par matematičkih zabeleški – pokušaj da reši jedan preteški integral. Pismo preporuke koje je Bačelor uputio Edisonu glasilo je ovako: ,,Poznajem dva velika čoveka, jedan od njih ste vi; drugi ovaj mladi čovek“.

Prilikom prvog susreta, Tesla je oduševljeno objašnjavao svoj sistem naizmeničnih struja i njegovu praktičnu primenu. Edisona to nije zanimalo njegov koncept jednosmerne struje za njega je bio više nego dobar i funkcionalan. Bio je to susret dva velika pronalazača i dva suprotstavljena sveta. Drugu stranu gramzive i licemerne Edisonove ličnosti Tesla je tek imao da upozna. Nakon jednog uspešno obavljenog posla, vezanog za osvetljenje na tada modernom parobrodu ,,Oregon“,  Tesla je očekivao isplatu dogovorenih pedeset hiljada dolara po obavljenom poslu. Edison mu je samo hladno-cinično odgovorio: ,,Tesla, vi ne razumete američki humor“. Neprijatno iznenađen, Tesla daje otkaz – bilo je to u proleće 1885. godine. Teslina epska borba za vlastite ideje, priznanje i finansijski momenat cele priče, a protiv sveta laži i pohlepe, upravo je počinjala nakon razlaza sa Edisonom. Dve strane Amerike okretale su lice pred njim, u pravcu vetra koristoljublja i sebičnog napretka. Na sreću, bilo je tu i progresivnih i dobrih ljudi koji su ga podržavali u njegovim namerama, shvatajući njegove genijalne ideje i korist po celo čovečanstvo.

Period od proleća 1886. do proleća 1887. Tesla preživljava kao nadničar, radeći najgore poslove za bednu nadnicu vlastite ideje i planove s naizmeničnom strujom nije tada uspevao da plasira i obezbedi finansijsku podršku. Nikada kasnije nije spominjao gorčinu i poniženje ovog perioda, mada je on na  njega ostavio dubok trag. Ipak, njegova harizma, znanje, upornost i podrška razumnih ljudi koji su ga shvatali, cenili i videli korist, uvek ga je na neki način vadila sa dna, gde je u vizionarskim zanosima upadao, usred svojih često nerentabilnih planova. Već 1887. godine, uz ,,malu pomoć prijatelja“, osniva vlastito elektrotehničko društvo u znamenitoj njujorškoj Petoj aveniji, kao sused i konkurent tada već bogatom i slavnom ,,jednosmernom“ Edisonu. Upornost i vizija stalno su ga terali dalje i dalje… Brzina i napredak elektrotehnike proizašle iz Tesline laboratorije bili su u tim danima finansijske podrške i totalne kreativne slobode zadivljujući i teško objašnjivi po svom obimu i inovativnosti dela. S Teslom je svet ulazio u novi vek električne energije – sa zadivljujućim brojem otkrića, od višefaznih motora do višefaznih transformatora električne energije i sistema razvođenja koji je po efikasnosti potukao Edisonov prevaziđeni nerentabilni i nedalokosežni sistem. Njegovi metodi su koristili naizmeničnu struju koja se mogla jeftino prenositi stotinama milja daleko, a on je pronašao i ekonomični dvofazni i trofazni sistem za električne vodove. Teslin sistem je omogućavao prenos električne energije s neverovatno malim gubicima u jačini struje i padu napona, na znatno veće daljine. Sistem jednosmernih struja pokazao je tada sve svoje nedostatke i neekonomičnost. Teslin jednostavan, efikasan, ekonomičan i lagan za rukovanje sistem prenosa energije, na do tada neslućene daljine, pokazao je svu svoju snagu i prednosti. On je kao dalekosežan položio temelje današnjeg gigantskoj proizvodnji energije i izvršio revoluciju američke industrije dajući joj zamah da postane vodeća svetska sila u narednih pola veka. Gradovi su osvetljeni i počela su neka sasvim nova, moderna vremena.

Džordž Vestinghaus, direktor električnog društva u Pitsburgu bio je prvi ,,vidovnjak“ koji je shvatio ogromne trgovačke mogućnosti Teslinih pronalazaka, kao i prednosti naizmenične struje nad jednosmernom. Tesla je nastavio samo da prati vlastite vizije, ne obazirući se previše na materijalnu stranu i ličnu dobit. Kako je sam govorio, nije imao vremena da se osvrće na razradu i finansijski momenat bilo kog novog patenta nakon njegove primene, jer su ga vizije u glavi terale stalno dalje. Njegova ovozemaljska misija imala je drugačiji, mnogo sveobuhvatniji, napredniji i humaniji cilj, teško shvatljiv bilo kome usmerenom samo na prolazne vrednosti i svetu okrenutom sebičnosti i profitu kao jedinim svrhama svega delotvornog i postojećeg.

Usledio je istorijski susret dva velika čoveka… ,,Daću vam jedan milion dolara u gotovini za vaše patente za naizmenične struje, plus tantijeme“, kazao je Vestinghaus iznenađenom Tesli… i tako, dva velikana s vizijom budućnosti ogromnih razmera, dogovorili su posao, verujući u tom momentu jedan drugom, ne vodeći računa o nebitnim pojedinostima. Ostatak priče kontroverzna je storija o Teslinoj naučnoj i pre svega ljudskoj veličini, sukobu sa Edisonom, materijalnom žrtvovanju zarad ostvarenja ideja, i priča o Americi čijem je enormnom osvetljenju, prosvetljenju i usponu kumovao nesebični duh i veličina duša nenadmašnog srpskog genija. Ograničenja rada u Pitsburgu navela su ubrzo idealističnog naučnika na povratak slobodi vlastite njujorške firme. Pedeset godina kasnije, Tesla se osvrnuo na ličnost i značaj Džordža Vestnghausa: Vestinghaus je bio, po mom mišljenju, jedini čovek na svetu koji je bio u stanju da prihvati sistem naizmeničnih struja pod onim okolnostima koje su tada postojale, i da izvojuje pobedu nad predrasudama i moći kapitala. Bio je pionir velikih razmera, jedan od pravih plemića sveta kojim Amerika može da se ponosi i kome ljudi duguju ogromnu zahvalnost.

Tridesettrogodišnji Tesla, bogatiji za prvih milion dolara, razmišljao je kako napokon može slobodno trošiti novac na prodiranje u tajne prirode i svojim otkrićima unaprediti ljudsko blagostanje i sreću. Bio je svestan svog ogromnog talenta i neslućenih mogućnosti koje su se pred njim otvarale…

Ogledi sa strujama visokih učestanosti i visokog napona bili su veličanstveni: praskanje varnica, sevanje elktričnih plamenova, sjajne loptice i dugačka vlakna električne vatre, čudesno fizičko dejstvo koje su donosile Tesline nove struje, fascinirale su svet koji mu je odjednom počeo laskati – samo par godina ranije, Tesla je lutao gladan ulicama Njujorka, u gomili isto tako gladnih i nezaposlenih. Tada niko nije hteo da zna za njega, a sada mu je duhovna elita Amerike ukazivala počast kao geniju bez premca.

Godine 1891, Tesla je bio naočita ličnost u Njujorku. Visok, lep, dobro sazdan sa odećom koja mu je davala gospodski izgled, sa savršenim izgovorom engleskog jezika i utiskom evropske kulture koji je odavao, tih, povučen i neobično skroman, Tesla je poput njegovog moćnog i zagonetnog elektriciteta naprosto blistao, zapalivši maštu Amerike i sveta. Bio je magnet za svaku priliku, a kao privlačan i bogat neženja mamac i za žene. Ali njegovi čvrsti stavovi, držanje i mistični svet elektrike daleko su ga odvajali od ljudi, mada je bio privlačan svima – od kćeri za udaju, poslovnih magnata do intelektualaca koje je nadahnjivao vlastitom dominantnošću i otkrićima. Večerao je sam, u hotelima gde su stolovi za njega bili posebno rezervisani i odvojeni od znatiželjne mase. Povrh svega su išle sve njegove sitne ekscentričnosti koje su ga još više udaljavale od običnog sveta, poput pustog pacifičkog ostrva na nepreglednoj pučini samoće. Pored sveg laskanja kojim su ga obasipali, Tesla je imao samo jednu želju – da nesmetano nastavi svoj rad na ogledima u svojoj laboratoriji, gde je bukvalno boravio 24 sata dnevno. Neotkrivene tajne i istine bile su njegova jedina misija i smisao ovozemaljskog boravka na planeti Zemlji. Tri velike oblasti bile su u fokusu njegovog istraživačkog rada: sistem bežičnog prenosa snage, nov način osvetljenja i bežični prenos vesti. Njegov život bio je razapet između danonoćnog eksperimentalnog i praktičnog rada sa strujama u svojoj laboratoriji, niza predavanja širom sveta i večera koje je priređivao kao izvanredan domaćin u svom Valdorf-Astorija njujorškom hotelu. Biti Teslin gost, bila je stvar od velikog prestiža. Put u Evropu radi predavanja, poseta Parizu, put u Gospić i smrt njegove majke Đuke , poseta sestri Marici u Plaškom i jedna jedina, poseta Beogradu, na dan 1. juna 1891.godine, gde je dočekan kao narodni junak, gde su mu ukazane sve počasti i gde ga je svojom poezijom razdragao slavni čika Jova Zmaj (Tesla ga je jako voleo i cenio), obeležili su jedan deo uzbudljivog Teslinog života, pogoto njegove stvaralačke faze, gde nije bilo sekunde za gubljenje – misija otkrivanja tajni prirode koje su mu se još od vremena dečačkih snova vrzmale po glavi tražila je totalnu posvećenost, asketizam i angažovanje svih snaga.

Prva javna proba Teslinog višefaznog sistema naizmeničnih struja desila se na Svetskom sajmu u gradu Čikagu, otvorenom povodom četiristo godina od otkrića Amerike. Sledeći veliki poduhvat bio je pokušaj iskorišćenja snage Nijagarinih vodopada. Dečački snovi počeli su jedan za drugim da se ostvaruju, kotrljajući se planinom nauke poput grudve snega iz dečačkih dana u rodnoj Lici, kada je prvi put naslutio ogromnu snagu materije i energije koja čuči skrivena svuda oko nas i čeka na mogućnost iskorištenja – u korisne svrhe, kako se nadao ponekad naivni Nikola Tesla.

,,Razvitak električne snage, od Faradejevog otkrića 1831. godine, pa do prve velike instalacije Teslinog višefaznog sistema 1896. godine, neosporno je najveći događaj u istoriji cele tehnike“, reči su divljenja i priznanja profesora Skota, koje najbolje govore o značaju Teslinog genija i rada.

Kad se, u martu 1893. godine, vratio u svoju laboratoriju sa svojih predavanja po Evropi i Americi, Tesla je isključio sve društvene aktivnosti i pun nove kreativne energije zaronio u oglede u vezi sa svojim bežičnim sistemom prenosa vesti. U časopisu ,,The World“ 1894. iznosi svoje planove: Pomislićete da sam sanjalica i da sam mnogo zastranio ako vam budem kazao čemu se zaista nadam. Ali vam mogu reći da se sasvim pouzdano nadam da ću moći da šaljem vesti kroz zemlju bez upotrebe žice. Isto tako se nadam da ću moći da prenosim električnu snagu na isti način bez slabljenja…

A onda, usred eksperimenata na tek izgrađenim predajnim i prijemnim stanicama, 13. marta 1895. godine, u toku noći izbija požar u donjem delu zgrade u kojoj je bila smeštena laboratorija, koji je potom zahvatio celu zgradu. Veći deo Tesline imovine, uložen u laboratoriju i uređaje nestao je potpuno u plamenu. Njegovo životno delo bilo je zbrisano – sve zabeleške, hartije, podsetnici i slavni izložbeni predmeti bili su uništeni. Nije više bilo njegove laboratorije u kojoj je pronalazio i prikazivao svoja čuda – tragedija se dogodila upravo kada se spremao da izvrši prvi prikaz svog daljinskom bežičnog sistema. Silna duhovna energija i volja, uz finansijsku pomoć ljudi dobre volje koji pokreću svet, vratili su Teslu u kolosek samo dve godine kasnije – proleća 1897. godine izvršeno je uspešno testiranje bežičnog sistema. Genijalni naučnik omogućio je rođenje savremenih radiokomunikacija, onih kojima se i danas služimo. Bežični prenos vesti bio je jedna od najdavnijih želja ljudskog roda, koji je oduvek pokušavao da savlada opštenje kroz prostor. Revolucionarni duh Nikole Tesle omogućio je još jedno ostvarenje snova čovečanstva. On se uz to odlikovao plodnošću u otvaranju ogromnih novih naučnih oblasti. Tesla je s takvom brzinom i lakoćom obasipao svet novim otkrićima, zbunjujući naučne duhove svog vremena. Bio je suviše zauzet i zanesen da bi se bavio tehničkim i trgovačkim mogućnostima svojih novih patenata – u njegovim vizijama nalazilo se uvek par novih zamisli koje su čekale iznošenje na svetlost dana. Kada je počeo da proučava nov način električnog osvetljenja sveta, on je uzeo sunce za model.

Istina i pravi smisao mnogih Teslinih ogleda ostali su zagonetka i tajna do današnjih dana, koju je izvesno poneo sa sobom u grob ili neku drugu ravan vlastitog postojanja, nama za sada nepoznatu. Legendarni su bili eksperimenti u Kolorado Springsu, s njegovim oscilirajućim strujama koje ,,prisiljavaju i samu Zemlju da oscilira u Teslinom vizionarskom ritmu, ritmu neuhvatljive božanske iskre koja se ne da sagledati niti definisati postojećim ljudskim saznanjima. Budući da je posedovao neobično pamćenje i sposobnost živog predstavljanja onoga što je video u mislima do sitnih pojedinosti, on nije ostavljao mnogo bitnih pisanih podataka, niti ih je delio sa saradnicima koji su uspevali da ga isprate u radu. Osnovne činjenice je čuvao u arhivi svog duha, da bi sačekale pravo vreme za praktično predstavljanje. Svet je, nažalost, ostao bez glavnih tehničkih pojedinosti o ključnim Teslinim otkrićima u Koloradu Springsu.

Teslin idealizam i jedinstven put kojim niko pre i posle njega nije koračao, bar ne na njegov krajnje originalan, ,,božanski“, način, činio ga je neshvatljivim pa i nastranim za većinu. Zanimljiva je priča iz 1912. godine, kada je saznao da on i Edison treba te godine da podele Nobelovu nagradu za fiziku. Uprkos finansijskim poteškoćama koje su ga s godinama sve više stizale, Tesla glatko odbija da podeli nagradu sa Edisonom i po tome slovi kao jedinstven primer u svetu nauke, pa i šire. Razlog je bio njegove idealističke prirode: on je pravio razliku između pronalazača korisnih izuma i otkrivalaca velikih principa. Po Teslinim rečima ,, otkrivalac novih principa je pionir koji krči put u nove oblasti saznanja u koje posle dolaze hiljade pronalazača da novo znanje primene u trgovačke svrhe“. Sebe je smatrao otkrivaocem novih principa nauke, a Edisona pronalazačem. Shodno tome, ako bi obojica bili stavljeni u istu kategoriju, to bi uništilo svaki smisao relativne vrednosti njihovih postignuća. Dosledan do kraja, verujući samo sebi i vlastitoj viziji, Tesla se do zvezda probijao bez kompromisa, jednim od najtežih puteva, žrtvujući sve blagodeti ovoga sveta i nesebično poklanjajući drugima plodove svog uma i posvećenog rada. Novac, materijalna korist od izuma i naučnih dostignuća promicale su čitavog života kraj jedinstvenog srpskog genija, čoveka koji je kao malo ko pre i pole njega zadužio nesebično svet svojim delima. Novac koji je pristizao ulagao je stalno u nove projekte, živeći više nego skromno i ostavljajući dobit i dalekosežnu korist drugima – uglavnom sitnim dušama koje su se kitile tuđim znanjem, slavom i novcem. Radio je za čovečanstvo, ljudsku sreću i blagodeti koje će olakšati i ulepšati život svima. Svoju sreću ugrađivao je u patente, eksperimente i ostvarenje dečačkih snova – vizije koje prevazilaze shvatanja smrtnika naviknutih samo na opipljivu propadljivost i prazninu koja se raspršuje kao mehur od sapuna na prvi dodir stvarnosti i istinske lepote…

 

umesto epiloga: … i bi Tesla, i bi Svetlost …

 

… Priroda i njeni zakoni

sve beše mrkli mrak;

,,Nek bude Tesla!“ reče Bog

i blesnu svetlosni zrak …

 

U jednom neobjavljenom članku, pod naslovom ,, Najveći uspeh čovekov“, Tesla je napisao: Ispoljava se kod potpuno razvijenog bića – čoveka – jedna tajanstvena, neispitljiva i neodoljiva želja: da podražava prirodu, da stvara, da sam tvori sva čuda koja vidi. Nadahnut ovim zadatkom, on ispituje, otkriva i pronalazi, daje nacrte i gradi, i pokriva spomenicima lepote, veličine i divljenja zvezdu na kojoj se rodio. On silazi u utrobu zemlje da bi izvadio njeno skriveno blago i oslobodio na svoju korist njenu ogromnu zarobljenu energiju. On osvaja mračne dubine okeana i azurne visine neba. On zaviruje u najskrivenije uglove i skrovišta molekularne strukture i otkriva svome pogledu beskrajno udaljene svetove. On savlađuje i potčinjava svojim potrebama divlju i pustošnu Prometejevu vatru, titanske snage vodopada, vetar i plimu. On pripitomljava Jupiterove gromove i uništava prostor i vreme. Čak i moćno sunce on pretvara u svog vrednog i poslušnog roba. Tolika je moć i snaga čoveka da nebo odjekuje a zemlja drhti od samog zvuka njegovog glasa… Stvoriti ili uništiti materijalnu supstancu, naterati je da uzima oblike po čovekovoj želji, bila bi najviša manifestacija moći ljudskog uma, njegova najpotpunija pobeda nad fizičkim svetom, kruna njegovog uspeha, što bi ga stavilo pored njegovog Tvorca, doprinelo ostvarenju njegove konačne sudbine.

U svojim osamdesetim godinama života, Nikola Tesla je i dalje zadržao vitalnost i um genija, i to u većoj meri nego sa dvadeset. U njegovim ranijim snovima vizije su bile vezane za zemlju, ali sada su one obuhvatale celu vasionu. Obogativši svet saznanjima o elektricitetu i magnetizmu, dva vida jedne jedinstvene sile, proširio je ljudske vidike i dao jednu novu civilizaciju i nov kulturni pogled na svet. Izuzetno vredno pažnje je i njegovo otkriće vezano za „kosmičke“ činioce. Naime, negde oko 1920. godine on iznosi svoj čudesni prikaz pod nazivom ,, zaprepašćujuće otkriće“ i ovako ga opisuje: Iako nisam uspeo da nađem dokaze koji bi potvrdili navode psihologa i spiritista, ja sam, na svoje potpuno zadovoljstvo, dokazao da postoji automatizam života, i to ne samo stalnim posmatranjem pojedinih radnji već, što je ubedljivije, i pomoću izvesnih generalizacija. One predstavljaju otkriće koje smatram najvažnijim po ljudsko društvo, i o tome ću nešto ukratko reći: Prvi nagoveštaj ove zaprepašćujuće istine imao sam kao vrlo mlad čovek, ali sam to kroz dugi niz godina tumačio prosto kao koincidenciju. Naime, kad god je mene ili neko drugo lice kome sam bio privržen, ili stvar kojoj sam bio odan, neko drugo lice uvredilo, osetio sam neki neobičan i neopisiv bol koji sam, u nedostatku boljeg izraza, nazvao ,, kosmički“, a ubrzo posle toga su oni koji su taj bol naneli uvek doživeli neku žalost. Posle mnogih takvih slučajeva ja sam to poverio izvesnom broju mojih prijatelja, i oni su imali priliku da se uvere u istinitost moje teorije koju sam postepeno formulisao i koja se može opisati ovako: Naša tela su sličnih sastava i izložena su istim spoljašnjim uticajima. Odavde sledi sličnost reakcije i slaganja opštih radnji na kojima se osnivaju sva društva i druga pravila i zakoni. Mi smo automati, potpuno pod uticajem sila spoljašnje sredine, i krećemo se tamo amo kao zapušači od plute u vodi, pri čemu rezultantu spoljašnjih podsticaja pogrešno smatramo kao slobodnu volju. Pokreti i druge radnje koje vršimo uvek teže samoodržanju i mada smo prividno potpuno nezavisni jedni od drugih, ipak smo povezani nevidljivim sponama. Sve dok je organizam u potpuno ispravnom stanju, on reaguje pravilno na sve podsticaje koji deluju na nj, ali čim se kod čoveka pojavi neki poremećaj, njegova moć za samoodržanjem slabi…

    Vrlo osetljivo i pažljivo biće, čiji je visoko razvijeni mehanizam očuvan i koji dela sasvim precizno u skladu sa promenjivim uslovima svoje sredine, obdarena je transcendentnim mehaničkim čulom koje mu je omogućilo da izbegava opasnosti i suviše tanane da bi bile neposredno primećene. Kad takav čovek dođe u dodir sa drugima čiji su kontrolni organi iz osnove manjivi, čulo dejstvuje i on oseća ,,kosmički“ bol …

Uprkos monaškom životu i skoro pustinjačkoj povučenosti u svojoj intelektualnoj sferi, Tesla je, u ophođenju s ljudima, bio vrlo privlačna ličnost. Kako su ga to videli ljudi njegovog vremena, neki od savremenika koji su na bilo koji način, mada on nije voleo publicitet, uspeli da ga ,,omekšaju“ i da mu se približe? Odličan opis donosi novinar časopisa ,,The Citizen“ iz 1897. godine: Što se njegovog ličnog izgleda tiče, niko ga ne može pogledati a da ne oseti njegovu snagu. Visok je preko šest stopa i vrlo vitak. Ali fizički je vrlo jak. Šake su mu velike, palci nenormalno dugački, a to je znak velike inteligencije. Kosa mu je crna i prava, i sjajno crna. Jagodice su mu jake i ispupčene, odlika Slovena; koža mu liči na mramor kome je vreme dalo tamnožućkastu boju. Oči su mu plave, upale i gore kao žeravica. Izgleda kao da iz njih seva ona ista neobična svetlost koju dobija pomoću svojih instrumenata. Njegova glava je duguljasta. Brada mu se završava skoro u tački. Nikada ljudsko biće nije bilo nadahnuto višim idealima. Nikada čovek nije radio tako neumorno, tako ozbiljno, tako nesebično za dobro ljudskog roda. Tesla nije bogat. On ne haje za novac. Da se bio rešio da ide Edisonovim tragom, on bi možda bio najbogatiji čovek na svetu. Tesla je, pre svega, ozbiljan čovek, nesumnjivo najozbiljniji u Njujorku. Pa ipak, on ima jako osećanje za humor i najlepše manire. On je stvarno najskromniji čovek. On ne zna za zavist. On nikada nije potcenjivao tuđa postignuća, nikada nije odrekao priznanje. Kada govori, vi slušate. Ne znate o čemu govori, pa ipak vas zanosi. Osećate važnost iako ne razumete smisao. Svakodnevni život ovog čoveka bio je isti, tako reći, još od kako je došao u Njujork. U svoju laboratoriju odlazi pre devet ujutru, ceo dan provodi u tom svom čudnom, nezemaljskom svetu, nastojeći da zarobi novu silu, da stekne novo znanje“.

Često je priređivao večere u hotelu Valdorf-Astorija. Galantan, popularan i harizmatičan, privlačio je veliku pažnju – biti u njegovom prisustvu bila je velika stvar stanovnika velegrada. Voleo je operu i posećivao njujorški ,,Metropoliten“, odlazio je ponekad u pozorište i bioskop. Nije voleo tragedije, ali je uživao u komedijama i lakoj zabavi. Poslednjih decenija života, kada više nije bio tražen i interesantan kao nekad, još se više osamio – vreme je provodio u šetnjama i jednoj velikoj ljubavi poznih godina: hraneći golubove. Ta ljubav prešla je vremenom u strast, za koju je uvek pronalazio vremena.

Tesla nije pripadao nijednoj veri. Mada iz svešteničke porodice i pravoslavnog okrilja, rano u životu on je raskrstio s crkvom i nije prihvatio njena učenja. Prilikom svog sedamdeset petog rođendana, izjavio je da ono što nazivamo dušom nije ništa drugo do funkcija tela i da čim rad tela prestane, prestaje i duša da postoji.

Za svoju dugogodišnju sekretaricu, gospođicu Doroti F. Skerit, on je bio svetac i genije. Opisala ga je na sledeći način: ,,Kad prilazite Tesli, vidite visokog mršavog čoveka. Izgledao je kao neko božansko biće. Kada je imao blizu sedamdeset godina, držao se pravo, njegovo vrlo mršavo telo bilo je jednostavno odeveno u besprekorno odelo tamne boje. Nije se kitio ni iglom, u kravati, ni prstenom. Njegova gusta crna kosa bila je razdeljena na sredini i začešljana unazad, pravo od visokog širokog čela, duboko naboranog usred rada na naučnim problemima koji su ga bili oduševili i očarali. Ispod gustih veđa, njegove upale, čeličnosive, meke, ali prodorne oči izgledale su kao da čitaju vaše najskrivenije misli. Njegov vedar osmeh i dostojanstvenost ponašanja uvek su bili izraz otmenosti koja je bila tako svojstvena njegovom duhu“.

Nikakva nadražajna sredstva nisu potrebna da podstaknu misao, govorio je Tesla (mada je verovao da rakija koju su pili još njegovi preci i zemljaci u Lici produžava život). Smatrao je da je čista šetnja bolja pomoć za pribiranje misli. Dok je šetao, izgledao je kao da to čini u snu. Njegove misli su obično bile miljama udaljene od mesta na kome se nalazio. Tvrdio je da nikad ne spava duže od dva sata. Nikada nije prestajao da radi, pa čak ni onda kada je spavao. Nikad nije imao glavobolje i nikad se nije podvrgao lekarskoj nezi od kako je postao svoj čovek. Nikad nije bio oženjen, nijedna žena sem njegove majke i sestara nisu imale ni najmanji udeo u njegovom životu. Jednom prilikom je rekao: Naumio sam da svoj život posvetim radu, a iz toga razloga odrekao sam se ljubavi i društva dobre žene; a i više od toga. Mislim da književnik ili muzičar treba da se ožene. Oni tako dobijaju nadahnuće koje ih vodi većem uspehu. Ali pronalazač ima tako žestoku narav, sa toliko divlje, strasne osobenosti, da bi morao sve da napusti i da se tako odrekne svoje izabrane oblasti rada ako bi se posvetio ženi. A i šteta što je tako; ponekad se osećam tako usamljenim.

Usamljenost, kako fizička, tako i materijalna, besparica u starosti i nerazumevanje njegovih vizija i života, ispratila ga je sa ovog sveta koji ga je tako malo razumeo i sledio rano ujutru, 8. januara 1943. godine, jedna je sobarica ušla u Teslinu hotelsku sobu i zatekla ga mrtvog. Imao je potpuno smiren izgled, kao da se odmara, s lakim osmehom na koščatom licu. Lekar je izjavio da je smrt nastupila prirodno, usled starosti i da je umro tokom noći, u četvrtak 7. januara. Bio je pravoslavni Božić, godine 1943, radostan hrišćanski dan i trenutak kada je jedan čovek velike duše, koji je osvetlio i prosvetlio čovečanstvo, zauvek otišao putem svojih neuhvatljivih vizija. Delo koje je ostavio za sobom veličanstvena je freska njegove božanske iskre i elektriciteta kojim nas je nesebično obasjao, za sva vremena.

Comments (4)

Tags: , , , ,

Otkrivanje prostora poezije

Posted on 19 March 2014 by heroji

Ilija Bakić

 

Otkrivanje prostora poezije

 

Dušan Vidaković: Balkan Baltik,  Liber, Beograd 2010.

 

Nova pesnička knjiga Dušana Vidakovića (1969), autora nesvakidašnje prefinjenosti i invencije, nastavak je njegovih traganja za smislom pesničkog izraza, njegovim granicama kao i odnosa/relacija tradicije i savremenosti. Vidaković kontinuirano poseže za starim japanskim pesničkim formama (haiku, tanka) i ravna svoj pesnički glas prema tim obrascima ali i pomera njihove granice. Ovo poigravanje formom i sadržinom jedna je od karakteristima i knjige Balkan Baltik. Pesniku je poznata tradicionalna forma, odnosno broj slogova i njihovih rasporeda u stihovima, kao što su mu znani i tematski rasponi koji ovakve pesme u svom klasičnom obliku sadrže. Neminovnom samoodabranom disciplinovanju sopstvenog glasa, njegovom svođenju i brušenju na traženu metriku, pridružuje se i specifični pogled na svet u pesniku i izvan pesnika. Konačno, ovladavanje zadatim obrascima tek je prvi (svakako temeljni) korak u pesničkoj avanturi, jer osnovni postulat umetnosti jeste uvažavanje nasleđa, ali i pomeranje granica, otvaranje novih horizonata, traganje za drugačijim percepcijama i osećajnošću. Vidaković u novoj knjizi, jednako kao i u ranijim, demonstrira suvereno vladanje formom odnosno onim što se očekuje da ista izražava. Namesto trenutno pomodne raspevanosti (koja se ogleda kako u dužinama savremenih pesama tako i insistiranju na što obimnijim pesničkim zbirkama), u Vidakovićevoj se poeziji imperativ škrtosti pretapa u eleganciju i lakoću kratkih, oštrih poteza kojima ne manjka ni suptilnosti ni valera. Naravno, jednostavnost u izrazu je odlika majstorstva, dugotrajnog i preciznog rada na rečima i njihovim sklopovima odnosno na slikama i njihovim finesama. Vidaković se otkriva kao pažljivi i vispreni posmatrač spoljnog i unutrašnjeg okruženja, talentovan da iz mnoštva izdvoji tek jedan prizor/pokret/reč koji će, poput holograma, u sebi sadržati širu, bogatiju sliku. Ako je haiku idealan odgovor na staru maksimu da u poeziji rečima mora da bude tesno a duhu široko, onda je Vidakovićev haiku uspeo da bude i škrt i bogat.

BALKTIK

            Ispunjenjem formalnog zahteva/uslova za haiku pevanje pesnik se izdiže prema sledećem izazovu, problemu i dilemi: kako u tradicionalno uneto novo, kako da srednjevekovni haiku bude odraz drugačijih vremena, okolnosti, nove organizacije života, konačno novih koncepata u jezičkoj komunikaciji. Nije dovoljno u pesmu uneti par reči koje su u trenutnom opticaju jer se njima ne doseže do duha vremena, te prisutne a neuhvative esencije. Vidaković kombinuje različite metode za uspešno i ubedljivo dostizanje ovovekovne atmosfere, mada ponekad ne insistira ne aktuelnom već beleži trenutke bezvremene snage koji zrače dubokom smirenošću. Osciliranje između kratkotrajnog, fragmentarnog, svakodnevnog i gotovo primordijalnog osećanja, trivijalnog i uzvišenog, mikro i makrokosmičkog, pokretačka je snaga dinamizma knjige. Nizanje prizora, vinjeta i krokija, osenčenih ili, naprotiv, svedenih na konture predmeta osvetljenih jarkim sunčevim svetlom podneva zavode čitaoca koji prateći knjigu-slikovnicu tone u sasvim osoben svet čije granice nisu omeđene slovima na belim stranicama.

Konačno, dualizam naznačen samim naslovom, odnosno znanim geografskim lokalitetima (koji, svakako, podrazumevaju istorijsko i mentalno nasleđe i razlike), zahvalan je prostor za pesnikovo iskušavanje veštine kontrapunktiranja. Put iz jedne tačke u drugu (baš kao i njihov sudar), od toplote do hladnoće, sa severa do juga, način je da se preispita i fleksibilnost samog jezika, pojmova, koncepata komunikacije. Vidaković na početku knjige citira pesnika Transtremera koji insistira na susretanjima krajnosti u poeziji koje ima snagu da plemenito poveže suprotnosti. Prateći ovaj smer promišljanja poetike, Vidaković je otvorio sasvim nove prostore stihovnog izražavanja. Stoga je Balkan Baltik Vidakovićev veliki iskorak ka oslobađanju od svih stega koje ograničavaju maštu i njeno pretapanje u pesmu.

(2013)

Comments (4)

Tags: , , , , , , , , , , , ,

Enciklopedijska paradigma i modernistički hronotop smrti u romanu „Krila“ Stanislava Krakova (o nemačkom istorijskom revizionizmu ni reči)

Posted on 16 March 2014 by heroji

Vasilije Milnović

Enciklopedijska paradigma i modernistički hronotop smrti u romanu „Krila“ Stanislava Krakova

(o nemačkom istorijskom revizionizmu ni reči)

 

ANĐELI (lebdeći u najvišoj atmosferi, noseći Faustovo besmrtno biće):

Plemenit duhova se član

spasao vražje vlasti:

ko trudom stremi svaki dan,

tog možemo i spasti.

Johan Volfgang Gete, Faust[1]

 

Ukoliko roman, više od svih drugih žanrova, teži totalitetu, kroz nastojanje da se beskrajno područje saznanja sjedini sa metafizičkim i etičkim domenima, onda i modernistički roman, iako nastao kao reakcija na tradicionalnu paradigmu, ipak teži izvesnom sistemu. Doduše, sistemu kao idealu, a ne ostvarenju, ali svejedno idealu koji uporno nadilazi sve kritike, uključujući i one savremene, postmodernističke. Uostalom, taj modernistički re-interpretiran obrazac klasičnog diskursa, apostrofira i Umberto Eko, upravo povodom romana Džejmsa Džojsa: „Reći ćemo da istorija moderne kulture nije bila ništa drugo nego neprestana opozicija između potrebe za jednim redom i potrebe da se u svijetu individuira jedna promjenjiva forma, otvorena avanturom, prožeta posibilitetom; ali svaki put kada smo pokušavali da ovo novo stanje svijeta u kome se krećemo nekako definišemo, nalazile su nam se u rukama formule, makar i travestirane, klasičnog reda.“[2] Tako se težnja ka totalitetu, kao filozofska intencija u tradicionalnom redu stvari, poslednji put snažno manifestovana sa nemačkim idealizmom, u novije vreme ispoljava u domenu književnosti, koja je uspela konačno da pozicionira svoj diskurs kao dominantan.[3]

Sam problem totaliteta u modernoj umetnosti je i otvoren zahvaljujući jednoj teoriji romana, onoj prvoj, znamenitoj, koju je 1916. objavio Đerđ Lukač. Jedan hegelijanski duh zrači iz ove teorije za koju će Teodor Adorno reći da je „dubinom i elanom koncepcije, kao i izvanrednom gustoćom i intenzitetom, uzdiglo merilo filozofske estetike, koje se od tada nije ponovno izgubilo.

 


[1] Gete, Johan Volfgang, Faust, prev. Branimir Živojinović, CID, Podgorica, 1997, str. 439.

[2] Eco, Umberto, Otvoreno djelo, prev. Nika Mlićević, Veselin Masleša, Sarajevo, 1965, str. 228.

[3] Uporediti: “Tvrdim stoga da glavno zaveštanje metafizičkog idealizma jeste sposobnost književne kulture da se osamostali od nauke, da nametne svoju duhovnu superiornost nauci, da tvrdi kako ona ovaploćuje sve što je najvažnije za ljudska bića.“ Rorti, Ričard, Konsekvence pragmatizma, prev. Dušan Kuzmanović, Nolit, Beograd, 1992, str. 288-289.

 

“ Zasnivajući, dakle, jedno filozofsko poimanje književnosti, Lukačeva teorija teži univerzalnom i sveopštem razumevanju književnog dela, čime implicira i sveopšti karakter samog tog dela. Međutim, budući da je kategorija totaliteta u modernom svetu, usled narušavanja antičko-srednjevekovnog metafizičkog jedinstva, postala problematična, roman, kao vrhunski izraz epohe modernosti, mora da traga za nutarnjim smislom (za razliku od epopeje koja je spontano izražavala jedan neposredno dat totalni okvir). Iako između modernog pojedinca i smisla zjapi jaz nerazumevanja i neprihvatanja, roman ipak ostaje žanr usmeren na totalitet.[4]

Kada govorimo o modernističkom romanu, svetska književnost je dala nekoliko reprezentativnih primera, koji mogu da posluže kao vrhunski estetski izrazi nove posleratne stvarnosne paradigme – svojevrsne Summa-e moderne kulture, otvorene prema širenju semantičko-znakovnog diskursa u stvarnost, ali istovremeno bez prekida krucijalne veze sa mitskim obrascima i idealističkim nastojanjima: „Uliks“ Džejmsa Džojsa, „Menhetn transfer“ Džona Dos Pasosa, „Kovači lažnog novca“ Andre Žida, „Kontrapunkt“ Oldosa Hakslija ili „Berlin Aleksanderplac“ Alfreda Deblina. Neki od ovih romana će poslužiti i kao uzorak za teorijsko promišljanje same savremenosti, kroz studije kakve su one Hermana Broha „Džejms Džojs i savremenost“ ili Valtera Benjamina „Kriza romana: uz Deblinov Berlin Alexanderplatz“.

Herman Broh se, u izvesnom smislu, nadovezuje na Lukača. I sam romanopisac, on u pomenutom eseju, potvrđuje izvesni istorijski idealizam romana. Po njemu, roman je vrhunski izraz epohalne situacije svoga vremena, koji je jedini u stanju da zasnuje nešto što će predstavljati duh epohe. Štaviše, svojom estetičkom nadgradnjom, roman gradi smisao istorijskom besmislu, približavajući se tako kategoriji mita.[5] Valter Benjamin, pak, zasnivanje totaliteta u modernističkom romanu vidi u izvesnoj revalorizaciji kategorije epskog u modernoj umetnosti i to ponajpre izvodi iz tehnike montaže.[6]

 


[4] Lukač kao ujedinjujući princip romana, kao moderne forme opterećene disonancom, označava ironiju, koju određuje kao etičku kategoriju; i iskustvo vremena, kao konstitutivni princip. Videti: Lukač, Đerđ, Teorija romana: jedan filozofskohistorijski pokušaj o formama velike epske literature, prev. Kasim Prohić, Veselin Masleša, Sarajevo, 1990.

[5] Videti: Broh, Herman, Džejms Džojs i savremenost, Pesništvo i saznanje, prev. Svetomir Janković, Prosveta, Niš, 1979.

[6] Benjamin, doduše, ovo vezuje i za dramu, naročito Brehtov epski teatar. Videti: Benjamin, Walter, Kriza romana: uz Deblinov Berlin Alexanderplatz, Estetički ogledi, prev. Truda Stamać, Školska knjiga, Zagreb, 1986; kao i esej Što je epsko kazalište?, Ibid.

 

U kontekstu epohe srpske istorijske avangarde[7], Stanislav Krakov je uvek ostajao, u izvesnom smislu, poeta minor. Nije ni moglo biti drugačije, u reprezentativnom društvu srpskih avangardno-modernističkih stvaralaca, od kojih su neki – najveća imena srpske kulture u celini. Njegov najpoznatiji i najpriznatiji roman „Krila“, objavljen je 1922. godine, upravo, dakle, one godine, kada je put Svetskog Duha imao svoje najjače avangardno-modernističko prosijavanje. Već i letimičan pogled na spisak tada napisanih ili objavljenih dela govori sam za sebe: „Uliks“ Džejmsa Džojsa, „Pusta zemlja“ T. S. Eliota, „Devinske elegije“ i „Soneti posvećeni Orfeju“ R. M. Rilkea, „Čari“ Pola Valerija, „Anno Domini“ Ane Ahmatove, „Sestra moja život“ Borisa Pasternaka, „150000000“ Vladimira Majakovskog… U našoj tadašnjoj književnosti, iste godine izlaze dve sveske Puteva, u kojima je objavljen, početkom godine, najradikalniji i najintrigantniji tekst srpske avangarde poetsko-manifestativnog karaktera “Spomenik” Rastka Petrovića; zatim, vođa zenitizma Ljubomir Micić piše najizrazitiju konstruktivističku zbirku, blisku ruskoj avangardi “Stotinu vam bogova”, koja će kasnije dobiti prigodniji naslov “Kola za spasavanje”, izlazi Hipnos Radeta Drainca i, naravno, suštinska knjiga srpske avangarde – “Otkrovenje” Rastka Petrovića.

Ipak, pojavljivanje ovog romana u kontekstu tadašnje srpske književosti se, iz današnje perspektive, čini događajem par excellence, jer to predstavlja potvrdu nastojanja iste da svoju praksu veže za najaktuelnija intelektualna i duhovna strujanja Evrope.

 


[7] O tome da je avangarda ipak epoha, pisao je Gojko Tešić, koji je ovo tipološko zasnivanje utemeljio na istovremenosti sličnih ili identičnih dešavanja širom Evrope, obrazlažući to po prvi put kao gotov književni period, sa formiranim sistemom žanrova i funkcionalnim odnosom prema takvom sistemu prethodnog, ali i nastupajućeg književnog perioda. Takođe, u svojim istraživanjima, on je samu srpsku istorijsku avangardu periodizacijski proširio, ukazujući na 1902. godinu kao početnu, a 1934. godinu kao završnu, uzimajući u obzir ne samo avangardna književna dela dvadesetih godina prošlog veka, kao zenitnu tačku srpske književne avangarde, nego i književna dela koja su im prethodila i na neki način ih najavljivala (stvaralaštvo Milana Ćurčina, Svetislava Stefanovića, Sime Pandurovića, Vladislava Petkovića Disa, Dimitrija Mitrinovića), kao i ona koja su im sledovala (nadrealisti, Ljubiša Jocić), pozicionirajući ovu epohu između njenih još neartikulisanih početaka vidljivih u stihovima Milana Ćurčina („Zašto uvek jedno i isto, / Zar sve baš mora biti jasno i čisto, / I svuda propisan broj?! / Ta pesma nije akt, i mis’o nije slovo, / A duh traži uvek novo, / I hoće da bude svoj,“ – simptomatično objavljenih 1902. godine u Srpskom književnom glasniku, glavnom čuvaru tradicionalne paradigme srpske kulture i književnosti), preko 20-ih godina kao zlatnog perioda i vrhunca srpske istorijske avangarde, sve do njenog završnog dometa i okvira – 1933. godine, kada Marko Ristić završava pisanje „Turpitude“ (koja će biti objavljena tek 1938), odnosno 1934. godine, kada Ljubiša Jocić objavljuje roman „Ljubav i sloboda“. Videti: Tešić, Gojko, Srpska književna avangarda: književnoistorijski kontekst (1902-1934), Institut za književnost i umetnost, Službeni glasnik, Beograd, 2009.

 

Bio je to krucijalni trenutak moderne evropske istorije, kada je nakon Velikog rata, evropski umetnički senzibilitet počeo da upoznaje zajedničku kulturu – ono što Peter Birger naziva kulturom totalnog raskida s tradicionalnom paradigmom. Sam Birger će, na ovom stavu, kao i na daljem razvijanju Benjaminovih ideja, zasnovati koncept avangardnog, neorganskog dela.[8]

Nužnost formiranja mladih kultura na talasu evropskih avangardnih aktivnosti, bila je u srpskoj književnosti naslućena već s početka XX veka, ali i definitivno potvrđena nakon Velikog rata i to 1919. godine objavljivanjem “Lirike Itake” Miloša Crnjanskog. Samo godinu dana pre pojavljivanja Krakovljevog romana, pokrenut je međunarodno afirmisan avangardni časopis “Zenit”, kao i prva čisto modernistička “Biblioteka Albatros”.

250px-Stanislav_Krakov_serbian_revolutionary

Upravo unutar pomenute biblioteke, 1921. godine će biti objavljeni tekstovi, najčešće definisani kao romani: “Dnevnik o Čarnojeviću” Miloša Crnjanskog i “Burleska Gospodina Peruna Boga Groma” Rastka Petrovića. Takođe, sam Stanislav Krakov će iste godine objaviti svoj prvi roman “Kroz buru”, koji se doduše, spram prethodna dva ostvarenja Crnjanskog i Petrovića, danas čini kao još neuspešan otklon od tradicionalne romaneskne forme. Ipak, biće to prvi, rasni pokušaji srpske kulture, da iznedri u svom, mahom tradicionalnom okruženju, modernistički roman.

Razume se, ni najbolji Krakovljev roman ne može ni po jednom kriterijumu da se poredi sa svetskim modernističkim remek-delima, kao ni onim poznije formiranim u kontekstu srpske književnosti („Seobe“, „Dan šesti“ itd.), pa ipak, da se radi o modernističkom romanu, uočljivo je već posle prvih nekoliko stranica, gde preovladava postupak montaže. Pred čitaočevim očima iskaču žive slike Velikog rata, naizgled bez fabularne povezanosti i karakterizacije likova. Baš kako je prvi primetio Todor Manojlović, kao da nas pisac stavlja među krila ratnog aviona i pred nas postavlja ono što bi potencijalni pilot takvog aviona mogao da vidi u ratno doba, bez bilo kakve tradicionalne romansijerske podloge. „Akcija Krila je ceo onaj prešareni, fantastični metež rata koga je pisac gledao, u koji se utapao od Soluna do Kajmakčalana, od pristaništa do rova, od besnih orgija pozadinskih varijetea do krvavih i samrtnih užasa vojišta; junaci romana – svi oni koje je pesnik tu zapazio, na čijem se delanju i paćenju ili

 


[8] Videti: Birger, Peter, Teorija avangarde, prev. Zoran Milutinović, Narodna knjiga, Beograd, 1998. Zanimljivo je da Birger osnov svoje teorije ne pronalazi toliko u Benjaminovim promišljanjima romana, koliko u njegovoj studiji o baroknoj drami – Poreklo nemačke žalobne igre. Uporediti: „U tome kako barokni pesnik izdvaja fragmente iz njihovog izvornog konteksta i potom ih spaja u novu značenjsku celinu, Birger prepoznaje analogiju sa onim što čini avangardni umetnik kada izvlači segmente iz životne realnosti, montira ih u umetničkom delu i tako uspostavlja nove smisaone odnose među fragmentima, drugačije od onih izvornih.“ Petrović, Predrag, Otkrivanje totaliteta: romani Rastka Petrovića, Službeni glasnik, Beograd, 2013.

 

i samo kakvom slučajnom gestu ili prostoj egzistenciji njegovo oko, trenutno zaustavilo; jer oni su svi skupa nosioci velike tragedije i dinamike rata.“[9]

Sam Stanislav Krakov, bio je u svojoj ranoj mladosti svedok i učesnik rata. Kao mladi pitomac Vojne akademije, Krakov je osetio rat intenzivnije od mnogih drugih pisaca, konstantno među rovovima, u prvim borbenim redovima.[10] O tome nam ubedljivo svedoči još jedan veliki avangardno-modernistički pisac, na koga je Prvi svetski rat presudno uticao i kada je reč o njegovoj umetnosti: „Stanislav Krakov je video rat. Više nego ijedan drugi naš ili strani pisac. To je bio jedan mladi čovek koji je skoro odrastao u ratu. (…) On u to doba ne samo da je video čoveka kako umire kraj njega već je i sam imao da vodi ljude tamo gde je svakoga časa smrt. Nigde, kao na tako osnovnoj bazi života i smrti, susret sa ljudima nije toliko subliman i tragičan.“[11] Ova biografska referenca nam, čini se, daje za pravo da kažemo, kao što je za Deblinovo ili Džojsovo remek-delo rečeno – da priču njihovih romana kazuje sam grad (Berlin, odnosno Dablin), da priču romana „Krila“ Stanislava Krakova priča sam rat. „Da biste upoznali ljude, morate da ih vidite u nekontrolisanom stanju“, govorio je Oto Diks, nemački ekspresionistički slikar. Događaji koje su preživeli i iskustvo koje su iz rata poneli, izmeniće evropskim umetnicima čitav dotadašnji pogled na svet.

Modernistički roman, stoga, predstavlja svojevrsni moderni pokušaj spašavanja tog sveta, poslednji umetnički potez koji teži onom nesaznatljivom u idealnom. Enciklopedijski karakter takvog romana, počiva na  duboko humanističkom nastojanju da se odgovor na pitanje o suštini da kao estetika, gde se među prividno haotičnim i nepovezanim zbivanjima, preko postupaka kao što su montaža, simultanizam ili asocijativnost, uspostavlja novi smisaoni red.

 


[9] Manojlović, Todor, Krila, Stanislav Krakov, u: Krakov, Stanislav, Krila, Filip Višnjić, Beograd, 1991, str. 142.

[10] Još kao đak sedmog razreda gimnazije, on se prijavio kao dobrovoljac u Prvom balkanskom ratu protiv Turske, ali je zbog godina bio odbijen. Sledeće godine je, međutim, učestvovao u Drugom balkanskom ratu protiv Bugarske, kada je bio i ranjen. Po završetku gimnazije, Krakov je upisao Vojnu akademiju, pa je kao tek svršeni pitomac Niže škole Vojne akademije krenuo u Prvi svetski rat. Kao retko koji pisac u svetu, Krakov je učestvovao u mnogim bitkama, preživeo „albansku golgotu“ i bio među prvima koji su osvojili Kajmakčalan i ušli u Veles. Ranjen je 1915. godine, a 1921. penzionisan sa činom poručnika. Kasnije se bavio novinarstvom, književnošću, filmom i kolekcionarstvom, a zbog podrške Ljotiću i Nediću (koji mu je bio ujak), nakon Drugog svetskog rata, odlazi u egzil. Živeće mahom u Parizu. U svojoj autobiografskoj knjizi „Život čoveka na Balkanu“ (Naš dom, Beograd, 2009) će napisati da je u jednoj enciklopediji od pre rata bio naveden kao „veliki junak ratova“, dok je nakon Drugog svetskog rata postao „narodni neprijatelj“.

[11] Petrović, Rastko, Svetski rat u stranoj i našoj književnosti, Stanislav Krakov, u: Krakov, Stanislav, Ibid, str. 133. Interesantno je da ovaj esej Rastka Petrovića, kako primećuje Gojko Tešić, kao i esej o Dragiši Vasiću, takođe iz celine pod naslovom „Svetski rat u stranoj i našoj književnosti“, nije ušao u knjigu Rastka Petrovića „Eseji i članci“ (priredio Jovan Hristić, Beograd, Nolit, 1974).

 

Razlog, naime, zbog koga u romanu „Krila“ nema glavnog junaka jeste jedno veoma moderno piščevo nastojanje da svakoj odrednici njegovog teksta, koji se danas može tumačiti i kao svojevrsna stvaralačka enciklopedija rata, prida isti značaj. Svaki junak je glavni i najvažniji, a u toj nivelaciji ih sve ujedinjuje zajednički usud – Veliki rat.

Kao što drevni epičar pravi kataloge brodova, junaka i oružja, kao što pomenuti modernistički velikani nabrajaju ulice, prevozna sredstva i oglase (čime daju presek jedne, pre svega, urbane kulture), u kontekstu svog vremena i književnosti iz koje dolazi, Stanislav Krakov pravi kataloge rata. Pri tom, u ovom romanu bez romana, Krakovljeva encikopedija rata nema nikakvu ambiciju da preraste u patriotsku deklamaciju. Trebalo je velike hrabrosti da se u to vreme piše na takav način o pobedničkom ratu; poznata je u tom smislu potonja sudbina romana „Osam nedelja“ Rastka Petrovića (prvi deo romana „Dan šesti“). U jednom kinematografskom stilu, blisko prilično kasnijoj izvedbi fenomena urbanog od strane Boška Tokina u romanu „Terazije“, tekst romana „Krila“ vivisecira fenomen rata, naizmenično prikazujući front i pozadinu, besmislenu orgiju ubijanja na frontu i pripadajuću orgiju ploti i pohote iza fronta. Bez ikakvog ulepšavanja i junačkih poetizacija, naslikani su bežanija i panika, isto kao i pobednički juriši, avijatičari Bora i Sergije, koji na nebu izazivaju divljenje, a na zemlji žive od solunskih prostitutki, bolničarka, po tituli baronica, koje se noću uvlači pod čaršave ranjenicima, Rusi koji se opijaju, Škoti koji se plaze na francuske patrole, srpski oficiri koji se pogađaju sa debelim igračicama. U skladu sa ovakvom brutalno istinitom poetikom, u tekstu se manifestuje i snažna socijalna komponenta, oličena u grudobolnom pisaru Kazimiru, koji neprestano ponavlja pacifističke ideje i zbog toga biva streljan, ili pijanom majoru koji uzvikuje ono o čemu trezan razmišlja: „Živela republika!“ Ne nedostaje ni sarkastično intonirane satire, u opisu pijanke gde je neko „pao dole u parter, polupao čaše, prevrnuo sto i ugnječio srpskog tajnog policajca.“[12]

Sličan motivski postupak je sproveden i u još jednom srpskom modernističkom romanu, „Gluvne čini“ Aleksandra Ilića, još direktnije jer je roman pisan u prvom licu, u kome po prvi put srpska književnost tretira fenomene droge ili lezbejske ljubavi. Sve u duhu vremena modernizma, baš onako kako je nadahnuto primećeno povodom Krakovljevog romana: „Krakov nam daje u duhu vremena jednu aeroplansku viziju solunskog fronta, u vremenu borbi za Kajmakčalan. On je pisao Krila u ritmu muzike timi, pas sacades, u modernističkom koraku i pokretu, punim grča, pohotljivosti i prezira starih normi, morala i religija očeva naših.

 


[12] Svi citati iz Krakovljevog romana su dati iz navedenog izdanja.

 

Krakov je doista dokazao da živi u gordoj 1922. godini, koja traži svoje sopstvene izraze, za osećanja i čudna preživljavanja duše. Današnji čovek nije više Abelar, koji stidljivo voli Heloizu, niti jedan stari čistunac koji crveni nad prvom knjigom Rablea i odmah trči u biblioteku da potraži Sumu od pobožnog Sv. Tome Akvinskog, već je bezobzirno erotičan, kao satir.“[13]

Čitava ova mala enciklopedija rata, u svom istinskom, faktografsko-kinematografskom ispoljavanju, data je u jednom radikalnom sada, bez sećanja na prošlost, bez misli o budućnosti.[14] Još je Lukačeva „Teorija romana“ anticipirala značaj vremenskog iskustva za uspostavljanje romanesknog totaliteta. Zasnovan na fenomenu umetničke organizacije vremena, događaji „počivaju na mogućnostima da se među prividno haotičnim i nepovezanim zbivanjima uspostavi smisaona analogija sinhronizovanjem različitih temporalnih planova.“[15] U slučaju ovog romana, u pitanju je prilično savremen postupak istovremenosti.

Pa ipak, ovaj kataloški, poslovno-hladni, fragmentarizovani stil, lišen bilo kakvog patosa i usmeren, na jedan gotovo lakomislen, mladalački način, na sadašnjicu, uz izuzetno uspelu igru svetlosti, boja i ritma, svedoči o monstruoznosti i apsurdnosti rata sugestivnije nego čitava mreža antiratnih, racionalno pacifističkih ili patetično patriotskih natpisa. Krakov nam je, zapravo, jednim telegrafskim jezikom, tipičnim za „zadihani“ vid govora kojim se komunicira u ubrzanom maršu, ali i za modernističko privilegovanje glavnih, kratkih crta, bez mnogo detalja, više nego u bilo kom vidu tradicionalno zasnovane romaneskne forme, predočio sav užasni besmisao i suludi kaleidoskop ratnih epizoda-odrednica njegove enciklopedije rata. Zato je postupak istovremenosti kod njega, zapravo, ironijska kategorija. Tako jedan od likova romana uzvikuje:

„- Posle?… Ama i nema nikakvoga posle. Mi smo ljudi za koje to posle ne postoji… Ljudi osuđeni na smrt…“

Enciklopedijske odrednice ovog romana, dakle, nalaze se, pod dominantnim uplivom hronotopa smrti. Doduše, ovde hronotop smrti, naizgled, nema nužno emotivni prizvuk. Tako, na kraju romana, u specifičnom stapanju sa personifikovanom prirodom, sunce, nebo i osunčani greben, kao da se ironično smeju čitavom ljudskom ratnom pozorištu: „Duško je osetio kako se iz njega širi beskrajna radost i ljubav, te se lagano peo na beli grudobran rova.

 


[13] Mihajlović Svetovski, Miodrag, Stanislav Krakov, Krila, u: Krakov, Stanislav, Ibid, str. 148.

[14] Zanimljivo je da se u prvom izdanju ovog romana, iz 1922. godine, na poslednjoj stranici navodi, u spisku objavljenih knjiga od istog pisca, ili knjiga koje autor u to doba priprema, roman koji nikada nakon toga nije objavljen (Gojko Tešić, kao priređivač kasnijeg izdanja pretpostavlja da rukopis, verovatno, nije sačuvan), simptomatočnog naslova: „Čovek koji je izgubio prošlost“.

[15] Petrović, Predrag, Ibid, str. 22.

 

Svuda se rasuo beskrajni splet grebena, planina, jaruga i šuma, sve je blistalo i svugde su treperile sjajne pege u zraku. (…) Nešto je zašuštalo brzo i kobno. Stresla se zemlja. Ogroman stub zemlje i dima izbio je uvis. Grozno su zapevala parčad. Na porušenom rovu zaljuljao se oficir i podigao nemoćno ruku. (…) Ipak se greben i dalje veselo rumenio na suncu.“[16] Osnova ovog hronotopa je izvesna pomerenost sveta, abnormalnost života u ratnom okruženju i pojačane strasti, koje i trenutke van konkretne opasnosti pretvaraju u orgiju. Ipak, taj suvi, faktografski Krakovljev hronotop smrti, imun na pojedinačna uzbuđenja i iznivelisan u pogledu individualnih ili nacionalnih karakteristika, biva takav upravo zbog tektonske potresenosti opštom činjenicom rata. To je jedna nova, modernistički reinterpretirana, ideja humaniteta.

Zbog svega navedenog, na ovu Krakovljevu prozu se može primeniti Benjaminovo viđenje montaže kao osnovnog konstitutivnog elementa modernističke obnove kategorije epskog u umetnosti: „Gradivo montaže nije nipošto proizvoljno. Prava montaža počiva na dokumentu. Dadaizam je u svojoj fanatičnoj borbi protiv umjetničkog djela dnevni život uz njezinu pomoć učinio svojim saveznikom. Ponajpre je, makar i nesigurno, proglasio isključivu vlast autentičnosti. Film se u svojim najboljim trenucima trsio da nas navikne na nju. Ovdje je prvi put postala upotrebljiva za epiku.“[17] Benjamin, dakle, poreklo montaže izvodi, ne iz filma, nego iz dadaističkog kolaža, koji koristi fragmentarne restlove realnosti (novinsku hartiju, oglase, dokumente iz svakodnevnog života itd.) kao integralni deo umetničke kompozicije.

Ukoliko se prisetimo samog početka Krakovljevog romana, koji je otvoren navodnim dokumentom („Dokument koji je koza pojela“), iz koga se opet profilišu i oni likovi, među brojnim drugim likovima, koji se češće pred čitaočevim očima pojavljuju i jasnije od drugih individualiziraju, možemo zaključiti da se u ovom romanu susrećemo sa jednim ranim pokušajem modernističke revalorizacije epskog totaliteta, u kontekstu srpske književnosti.[18]

Široko i kontinuirano interesovanje za fenomen enciklopedičnosti u književnosti, započinje Bahtinovim istraživanjima romana.

 


[16] U čitavoj seriji nabrajanja ovakvih paradoksalnih ratnih slika, možemo pored završnog poglavlja simboličnog naslova „Večita radost“, navesti i mnogo manjih epizoda kao što je ona o nesrećnom Turčinu, koga je pregazio generalski auto i koji sa kesicom zlatnika umire „u nekom veselom bunilu“.

[17] Benjamin, Walter, Ibid, str. 190.

[18] Sličnu funkciju, kada je o umetnutim dokumentima reč, nalazimo i u  tzv. „nepismenim pismima“ u romanu „Dan šesti“ Rastka Petrovića. Njihov „mucavi jezik“ treba da poruši oveštalu jezičku konstrukciju, pa nevešto sricanje najednom postaje izricanje nove jezičke paradigme, kao metaforične zamene za novu stvarnosnu paradigmu.

 

Direktno se nastavljajući na Hegelovu tj. Lukačevu distinkciju epa i romana, Bahtin, kroz ukazivanje na parodiju i menipsku satiru kao bitnu fazu razvoja romana, zasniva enciklopedičnost kao imanentno svojstvo romana, koje se manifestuje od samih, drevnih početaka ovog žanra: od antičkog avanturističkog romana, preko evropskog baroknog romana (koji je, po Bahtinu idealna forma enciklopedičnosti), sve do novijeg modernističkog romana. Fenomen enciklopedičnosti, kao suštinska romaneskna karakteristika, po Bahtinu se raslojava u dva tipa ili dve stilske linije: žanrovsku (npr. sofistički i viteški romani) i jezičku (npr. parodijski okvir pozne antike: Petronije, Apulej). Ova druga razvojna linija, kojoj i Bahtin daje prednost, dobiće svoja vrhunska ostvarenja u renesansi i baroku, u delima kao što su „Gargantua i Pantagruel“ Fransoa Rablea ili „Don Kihot“ Migela de Servantesa.[19]

Bahtinovo utemeljenje enciklopedijske paradigme kao baze romanesknog žanra, uticaće i na formiranje enciklopedijskog kritičkog modusa Nortropa Fraja, a na njegovo ukazivanje na menipsku satiru kao osnovu nedovršene i uvek dijaloške forme romana, nadovezaće se Umberto Eko kroz istraživanje semiotike otvorenog dela.

U samoj modernoj svetskoj književnosti, neshvaćeni pionir enciklopedijske manipulacije jeste Edgar Alan Po, koji u crnohumornoj priči      “Šeherezadina hiljadu i druga pripovest”, svesno citira enciklopedijsko-leksikonsku fikciju zvanu Tellmenow Isitsoornot i poigrava se u cilju stvaranja humornog i ironičnog efekta, sa brojnim izmišljenim pomorskim, botaničkim, hemijskim i istorijskim “izvorima” i “arhivima”.[20]

Prekretnicu u pogledu korišćenja figure enciklopedije, načinio je Borhes, sa svojom pričom “Tlon Uqbar Orbis Tertius”, u kojoj Borhesov sagovornik (i tobožnji koautor) Bjoj Kasares, nalazi, u jednom primerku 47. toma The Anglo-American Cyclopaedia, tekst o tajanstvenoj zemlji/kontinentu/svetu, nazvanom Tlon.

 


[19] Videti: Bahtin, Mihail, Dve stilske linije evropskog romana, u knjizi: O romanu, prev. Aleksandar Badnjarević, Nolit, Beograd, 1989.

[20] U francuskoj književnosti, jednoj od reprezentativnih kada je reč o upotrebi enciklopedijskog romanesknog modusa, već je Balzak nameravao da u svoje stvaralaštvo uključi kompletan registar stanovnika, koji bi sadržao sve moguće običaje: odevanja, stanovanja, kompletan opis društva tadašnjeg vremena; dok je Viktor Igo još veće pretenzije imao: da obuhvati čitav ljudski rod iz aspekta božanske ideje (mada on pamti samo istoriju junaka i slavnih ljudi). On je beležio istorijske događaje, predviđajući sa užasom njihov ishod – raspad tadašnje stvarnosti koja se nikad više neće uspostaviti. Tako je on napisao projekt za celovitu Knjigu, zamenjujući svoju ulogu pisca za ulogu istoričara – sveznadara. U uvodu te knjige, pod naslovom “Legenda generacije”, on piše kako je sanjao da se pred njim pojavio Zid generacije, da se taj zid odjednom pretvorio u Knjigu, a Knjiga u zastrašujući ostatak Kule vavilonske, koja se opet pretvorila u beskrajne ruševine što su se rasule po “mračnoj dolini”. Nakon učinjenog zla, dakle, kojim su ljudi rušili sve pred sobom, ne postoji mogućnost da se to popravi. Kasnije, sličan motiv postoji i kod Mišela Bitora, koji posmatra svet kao ugašenu lavu vulkana u obliku džinovskog pečata, koji je u stvari ostatak ogromne biblioteke u jednom ambisu; sa ruinama bivših sala, galerija i arhiva, gde su bile smeštene knjige iz kojih bi se mogla čitati opšta ljudska istorija kao jedan zatvoreni krug.

 

To je samo uvod u traganje za “istinskom enciklopedijom Tlona”, bolje rečeno, za uranjanjem u pripovest koja će dovesti do preplitanja postojećeg i utopijskog sveta, uz slutnju buduće dominacije ovog drugog.

Umberto Eko, pak, ukazuje na modernističku enciklopedijsku paradigmu, kao vrhuncu ovakvog diskursa, koji je na fascinantan način reprezentovan Džojsovim „Fineganovim bdenjem“. Ovo delo, Eko vidi kao grandiozni i neostvarivi ideal modernizma, koji pretenduje na potpunu realizaciju pisma.

KRILA-Stanislav-Krakov

Zasnivanje XX-ovekovne enciklopedijske paradigme u kontekstu srpske književnosti, može se vezati za 1921. godinu (razvoj ove forme se kod nas može pratiti unatrag sve do stvaralaštva Đorđa Markovića Kodera ili još dalje, do „Fisike“ Atanasija Stojkovića) i objavljivanje „Burleske Gospodina Peruna Boga Groma“ Rastka Petrovića.[21] Roman „Krila“ Stanislava Krakova, predstavlja potvrdu ove ambicije srpske književnosti, pa nam ovo delo plastično reprezentuje doba u kome se još žudelo za totalitetom, gde su sva nabrajanja, katalozi sekvenci iz rata ili rušenja tradicionalnih postavki i sistema, bili upravljani u skladu sa idealistički i duboko humanistički zasnovanim težnjama modernističke generacije. Kao što Rastko Petrović, narativni totalitet „Burleske…“ uspostavlja kroz mitsko-istorijske događaje u rasponu od nekoliko vekova, Stanislav Krakov epski zamah zasniva na fragmentarnim slikama Velikog rata. I u jednom i u drugom slučaju, radi se o dvostrukom modernističkom cilju, koji se poklapa sa Benjaminovim viđenjem dvostruke funkcije montaže: razaranje zatvorene kompozicije tradicionalnog umetničkog stila i otvaranje romana, kao dinamične celine, prema iskustvima društvene stvarnosti; i pribavljanje, makar i fiktivno, autoriteta, na kome počiva epski svet. Na taj način, modernistički roman (ili antiroman) ne dovodi u pitanje samu kategoriju dela kao jedinstva opšteg i posebnog, nego organski tip tog dela. Upravo na ovom momentu će Peter Birger zasnovati svoje viđenje avangardnog neorganskog dela, a i Teodor Adorno će u ogoljavanju avangardne montažne forme i fragmentarizaciji celine videti šansu za nove oblikotvorne mogućnosti, zasnivajući sopstveni teorijski sistem na temelju avangardnih projekcija.[22]

U kontekstu opštih avangardnih tendencija onog vremena, bio je to srpski eho, zajedničkog, sveevropskog pokušaja situiranja stvaralaštva u samu stvarnost, umesto neke transcendentne stvarnosti kantovskog tipa. Radilo se, zapravo, o početku izgrađivanja „novog mita“, „moderne

 


[21] O zasnivanju modernističkih romana Rastka Petrovića kao pokušaju otkrivanja totaliteta i moderne reinterpretacije epske forme, videti navedenu studiju Predraga Petrovića.

[22] Videti: Adorno, Teodor V., Estetička teorija, prev. Kasim Prohić, Nolit, Beograd, 1979.

 

mitologije“ savremene kulture, bazirane na avangardnim teorijama. Kada pročitamo ceo Krakovljev roman, surova istinitost njegovog stila, u kome je modernitet pojačan izvesnom enciklopedijskim paradigmom, nam se čini, ako se tako može reći, stvarniji od stvarnosti. Upravo je na ovo mislio Rastko Petrović, kada je, u jednom eseju o modernom slikarstvu[23], napisao da ono što je zaista moderno u modernoj umetnosti, jeste ono što je bitno za modernog slikara, koji nastoji da sasvim raščlani tj. razori svaku formu, perspektivu, kompoziciju, pa čak i jezik boja, a sve to čini da bi od preostalog materijala tako razgrađene stvarnosti sazdao jednu novu, zapravo, celovitiju stvarnost. Ona nije baš lako prepoznatljiva, doduše, jer ne liči ni na šta poznato, ali je ipak na izvestan pesnički način stvarnija od same stvarnosti. To je ono uporedno postojanje vidljivog i nevidljivog, čulnog i apstraktnog, zemaljskog i kosmičkog, stvarnost privida i privid stvarnosti tj. kako sam Petrović veli u članku o Šumanoviću[24]: suviše stvarna stvarnost. To što za čoveka uopšte ima otkrovenja u stvarnosti, sa ljudske tačke gledišta znači, da je numenon izreciv, jer “intuitivni razum”, razum koji “poznaje” taj numenon, za modernističke umetnike, jeste samo stvaralaštvo.

Pomenuta dva srpska modernistička antiromana iz 1921. i 1922. godine, tako stoje na početku jednog razvojnog luka srpske književnosti, kao ostvarenja koja su zasnovala enciklopedijsku formu književnog dela, razvojnog luka koji će se na vrhunski način, u punom opsegu i evropskom dometu, ostvariti 1983. godine, kada će iz konteksta srpske književnosti izaći pred globalnu javnost dva teksta, enciklopedijsko-leksikonske provenijencije: „Enciklopedija mrtvih“ Danila Kiša i „Hazarski rečnik“ Milorada Pavića.[25]

Ovi romani proizvode završnu istinu čovečanstva: tekst možda više ne može da obuhvati istinu snagom totaiteta, ali je sama forma teksta – istina, ili barem težnja ka njoj. Ona je, zapravo, potraga, kako je sam Kiš govorio, za onom formom koja bi mogla da napravi čudo. Svi smo različiti. Svaka, ama baš svaka ljudska sudbina, zvezda je za sebe, pa se enciklopedijska forma, težeći i totalitetu i detalju, doima kao najdemokratičnija.

U potencijalnom postenciklopedijskom biću, forma više ne postoji. U svojoj “Univerzalnoj istoriji beščašća”, Borhes pokušava da stvori izvor Enciklopedije svih enciklopedija, Knjigu u kojoj će proza biti prožeta

 


[23] Petrović, Rastko, Savremeno francusko slikarstvo na izložbi „Cvijete Zuzorić“, u: Eseji i članci, nav. podaci.

[24] Petrović, Rastko, Sava Šumanović i estetika suviše stvarnog u novoj umetnosti, Ibid.

[25] Da bi paralela bila potpuna, u odnosu Kišove i Pavićeve proze se može pronaći sličnost, koju smo već pomenuli, kada je reč o pojmovnom paru Petrović – Krakov: dok se jedan bavi narativnim uspostavljanjem totaliteta kroz događaje proširene na nekoliko vekova, drugi prezentuje iste, takođe pod dominantnim hronotopom smrti, kao i Krakov, kroz iskustvo smrti u XX veku.

 

stvarnošću i koja će biti brana zaboravu i rušenju, pa zaključuje: ”…ali ja se plašim da se ljudski rod nalazi pred propašću, a da će biblioteke postojati i na dalje, snabdevene važnim delima koja neće imati kome da koriste.”

Još mnogo pre no što je poststrukturalizam pridodao „smrti boga“ i „smrt čoveka“, počelo se govoriti o „smrti avangarde“. Mi smo danas živi promatrači raspada dve ideje, koje su bile osnov svih razvojnih linija književnosti i kulture u celini: raspad vizije budućnosti i raspad „estetike promene“ po sebi. Ovaj potonji pojam bio je regenerativni modus evropskog duha, kulture i književnosti, započet još sa renesansom. Roman je danas samo deo globalnog medijskog proizvoda. Takva, fikcionalna umetnost, čija forma nije otvorena prema društvenoj stvarnosti, nije opasna po establišment i čak potvrđuje ekskluzivitet klasnog identiteta, bez obzira da li govorimo o identitetu građanina u tradicionalnom buržoaskom društvu, identitetu consumer-a u savremenom potrošačkom društvu ili identitetu menadžera u trenutnom korporativnom okruženju. To više nije „kriza avangarde“. To je kraj estetike.  U ovakvoj konstelaciji stvari – nastupilo je doba manipulacije političkom moći i fluktuacijom novca.

Ima već neko vreme kako se Evropa sama provincijalizovala, delimično i zbog samozatrpavanja istorijom. Paralelno s tim procesom, jedan panoramski etnicitet je naizgled zamenio onaj teritorijalni, koji je potpuno relativizovan, nizom postupaka koji možda nisu sasvim spontani. Na javnu scenu su, čini se, stupili različiti oblici „globalnih distributivnih koalicija“, koje samo i sve vreme crpu datu energiju i ništa ne čine, zaslepljene sveprisutnim duhom profita, da je, nasuprot tome, proizvode.

Iako su imperije, tobož, davno otišle iz Evrope na druge kontinente, kad god razmišljamo o zdravom razumu, strogoj nauci, kulturi, ili kritičkom mišljenju, mi se krećemo prevashodno u evropskom diskursu. Kritički um se, međutim, u savremenom okruženju, susreće sa izazovom lažnih alternativa.[26]  Aktuelni događaji nas, naime, pod pritiskom i uz stalni nadzor medija, redovno stavljaju na ovu ili onu, po pravilu – ispolitizovanu stranu. Nedostatak mogućnosti biranja srednjeg puta, između dva ekstrema, za svaki common sense je gotovo siguran znak da se nešto pokušava sakriti. Zapravo, jedan drugačiji integrativni pogled, čija bi kritička oštrica bila kadra videti kroz koprenu nagomilanih informacija, mogao bi otkriti da tradicionalne ideologije nikada nisu ni bile mrtve i da one još uvek funkcionišu, možda više nego ikada pre, sakrivene iskrivljenim i ispolitizovanim prikazima stvarnosti i prikrivanjem stvarnih interesa kojima neki istorijski procesi služe.

 


[26] Videti: Veljak, Lino, Prilozi kritici lažnih alternativa, Otkrovenje, Beograd, 2010.

 

Ukoliko poststrukturalistička teorija relativizuje svako moguće značenje (tekstualno ili stvarnosno) i ukazuje na nemogućnost donošenja potpuno neproblematičnih odluka, zašto se pravo demokratije ne bi zamenilo pravom sile, jer neke odluke se ipak moraju donositi. Ukoliko nije moguće izbeći intenciju u tumačenju književnog dela, zašto bi bilo nemoguće sa intencijom tumačiti samu stvarnost ili njenu istoriju. Onaj koji je prvi među savremenim teoretičarima uzviknuo o smrti čoveka, zapisao je i sledeće: “Danas čitava jedna nacija može da bude izložena smrti kako bi se u nekoj drugoj naciji obezbedio opstanak. Princip moći ubiti radi života postao je sada vladajući princip međunarodne strategije, a opstanak sada nije legalni opstanak suvereniteta već biološki opstanak određenog stanovništva.”[27]

Zašto bi, dakle, u kontekstu stogodišnjice od početka Prvog svetskog rata, u jednoj igrivoj konstelaciji stvari, bilo nemogućno „sarajevski atentat“ dovesti u vezu sa tadašnjim srpskim interesom u Bosni, kako bi se jedna mala zemlja na Balkanu lako mogla proglasiti neposrednim uzročnikom Velikog rata. Razume se, ta mala zemlja je isuviše mala da bi mogla poneti epitet stvarnog pokretača nekog svetskog sukoba, ali bi zato mogla da posluži kao eksponent neprijateljske sile, tobožnjeg stvarnog pokretača svetskih meteža – onoga ko bi mogao ugroziti potencijalno funkcionisanje prikrivenih starih ideologija. Ukoliko je skinuta odgovornost sa onoga ko je do sada važio za uzročnika Prvog rata, i u slučaju Drugog, samim tim, može da se pokrene diskusija, na fonu prethodno učinjene nepravde. No, ovde prestaje estetsko-naučna funkcija, jer zalazimo u područje čiste političke manipulacije, zasnovane na razlikovnom principu.

Jedan drugačiji pogled na stvari, zasnovan na principu sličnosti, zato se danas čini privilegovanom formom. Prema studiji Laku-Labarta i Nansija „Književni apsolut“[28], primesa umetnosti i života, projektovana kao rizik kako za društvo tako i za samog pesnika, povezana je prvenstveno sa romantičarskom poezijom. Sledeći iskaz Doroteje Šlegel (supruge nemačkog romantičarskog filozofa Fridriha Šlegela) to najbolje pokazuje: „Budući da je u potpunoj suprotnosti sa buržoaskim poretkom, a takođe i apsolutno zabranjeno, uvoditi romantičarsku poeziju u život, neka onda život bude uveden u romantičarsku poeziju; nikakva žandarmerijska sila i nijedna obrazovna ustanova to ne mogu sprečiti.“ Identičan, ali obrnuti proces usmeren ka izlasku iz korica knjiga u konkretnu stvarnost, figurativno govoreći, jeste glavno nastojanje avangarde. U tom smislu, o avangardi se

 


[27] Videti: Fuko, Mišel, Rađanje biopolitike: predavanja na College de France 1978-79, prev. Bojana Novaković, Gorana Mijić, Bojan Stefanović, Jelena Mihailović, Marko Božić, Svetovi, Novi Sad, 2005.

[28] Videti: Lacoue-Labarthe, Philippe, Nancy, Jean-Luc: The Literary Absolute: the Theory of Literature in German Romanticism, State University of New York Press, 1988.

 

može razmišljati, sledeći misao Laku Labarta i Nansija kao o posledici nezavršenog projekta romantizma i to prevashodno onog nemačkih romantičara iz Jene. Ako u ovom kontekstu tumačimo zamašno interesovanje nemačke kulture za srpsku narodnu tradiciju u doba romantizma ili konstantno interesovanje srpske kulture za nemačke kulturalne vrednosti, što naročito eskalira u doba predavangardne i avangardne srpske kulturalne prakse, onda time demonstriramo mogućnost sagledavanja dve kulture po principu sličnosti, bez obzira na činjenicu da je jedna od njih reprezentativna u svetskim razmerama. Jer: ukoliko bismo nacionalnu i globalnu kulturu zamislili u koordinatnom sistemu, zamišljena kriva bi u antologijskim delima ili stvaraocima tzv. malih kultura svakako morala biti uvek pri vrhu grafikona, zajedno sa onima iz tzv. velikih kultura.

Istinitost, koju bez ulepšavanja u svom romanu svedoči Stanislav Krakov, jeste kategorija kojom umetnost odgovara svim izazovima. Ta, rastkovskim rečnikom rečeno, „suviše stvarna stvarnost“, predstavlja modernističku estetsku obradu istinitosti, a ne njenu političku manipulaciju. Rečima još jednog velikog srpskog modernističkog stvaraoca: „Glavna draž i prava vrednost cele knjige (romana „Krila“ – prim. V. M.) je u njenoj dubokoj istinitosti i u njenoj (uprkos izvesnim površinskim „lakoćama“, pa, recimo baš, i frivolnostima) velikoj unutrašnjoj ozbiljnosti. Krakov nam slika, prikazuje rat iz perspektive, iz iskustva i iz osećanja borca, dakle onakav kakav je stvarno i kakav je samo vrlo retko bio opisan. (…) Stanislav Krakov dao je u svojim Krilima jednu umetničku kroniku našega rata, življu, zanimljiviju i, u svojoj suštini, istinitiju od mase pretencioznih, strogo dokumentarisanih istorijskih dela – i kao takvu, pre svega mi pozdravljamo sa zadovoljstvom taj novi ’ratni roman’.“[29]

Upravo na „krilima“ modernističke umetnosti, ovaj roman nam ostavlja svedočanstvo, svojom enciklopedijskom osnovom, o značaju težnje ka idealu, o čemu bi vredelo iskreno promisliti u vremenu ispred nas.

 


[29] Manojlović, Todor, Ibid, str. 144.

Comments (9)