Archive | September, 2015

Tags:

Napravili smo decu od pruća

Posted on 21 September 2015 by heroji

Nemanja Raičević

NAPRAVILI SMO DECU OD PRUĆA

 

Kako se sve to dogodilo? Razlike u odgovorima bile su još uvek netaknute poređenjima, metaforama i knjigama sa novinskih kioska. Ali, svakako bi sve podlegalo pesničkoj slobodi kao i ekonomskoj krizi. Moje sećanje odavno nije bilo sasvim stvarno. I nije prestajalo, jer je uvek nekuda putovalo.

Tamo iza, u ogledalu kod biblioteke, poklonu predsednika MMF-a, mogla sam da vidim njene slike. Predele, „Šuma u magli detinjstva“, decu, „Pioniri Havane“, seksualne zavisnike na internetu, „Privatni 21. vek“, CEO farmaceutskih kompanija, „Portret Harpagona u starosti“, pokajničku decu koja nude ostarelim roditeljima komadić čokolade, „Ljubav“, inteligentne i ukusne oktopode, „Spas u moru“, ljude koji i dalje troše novac da bi kupovali knjige koje će početi da čitaju čim dođu kući, „Vernici“, umorne negovateljice neprijatnih i tužnih starica koje su ne kad bile lepe, „Nove ćerke“, vojnike koji su odbijali naredbe da pucaju, „Kragujevac“, Hermana Melvila, „Novembarski sanduk“, Leontinu Kraus, „Beograđanka“, umorne ljubavnike, „Počnimo ljubav iz početka“, nakupce dijamanata iz Afrike, „Trgovci kamenjem“, snove srednje klase o dizajnerskoj garderobi, „Autlet“, iluzije o veličini, „Autoportret“.

Sve su to bile majčine slike. Neke su ostale zaključane u kući u planini koja joj je oduzeta posle Pada, i ja ih nikad nisam videla. Pričala je ponekad o njima, sa gorčinom i setom. Ove su tu, ispred mene, i sada kada im okrećem leđa; čudnovati galimatijas majčinog stvaralaštva, siluete boja, vremena i razmišljanja, onoga što nas tek čeka kada ona, kako je volela da kaže, konačno stane na pravu scenu. Izazov bi bio pred publikom anđela i demona, sa Svedenborgom kao šaptačem, i samim počasnim gostima, Bogom i Satanom, izvesti „Tramvaj zvani želja“. Blanš Diboa bi bila svrgnuta vladarka. O tome je kovala planove, jedne noći kada je trpela bolove zbog kojih sam opet morala da joj dam morfijum.

Majka je bila amaterska glumica, profesionalna političarka, i strastvena slikarka. To je bio, vrlo skraćeno, njen životni put. Kroz glumu je otkrila život, sa politikom ga je prezrela, a sa slikarstvom bez previše talenta, pokušala je da bude i tužilac i branilac. To su njene reči, u skraćenom intervjuu novinaru koji je bio najpoznatiji kao nekadašnji učesnik, a zatim i voditelj veoma popularnog riality šou programa. Dobar deo nacije sličan meni ostajao bi nekad budan po čitavu noć hipnotisan beskrajnim intrigama oko hrane i neprestanim navalama emocija, koje je voditelj razumevao i razotkrivao u isto vreme. Sasvim je prikladno, rekla je majka, da svoj poslednji intervju dam njemu. Uostalom on i jeste (što sam i ja potvrdila, donoseći joj, krišom od lekara, šampanjac) neko kome nacija veruje i koga voli. U toj veri i ljubavi nalazi se ključ razumevanja, filozofirala je majka uz čašu šampanjca, i nastavljala da objašnjava. On takođe voli parče dobrog bifteka, i vreme je da priznamo da smo svi samo ljudi, zajedno u svemu ovome, zajedno na procesu. Jer, ne postoje starački domovi za propale političare i za zaboravljene učesnike rijaliti šou programa.

Ifgenija na Tavridi

Intervjuisana je ove zime. Bio je to dan kada je ćerka jedine sobarice koja je ostala posle Pada napravila Sneška Belića ispred kuće. Sobarica je bila žena koja je majku obožavala i još uvek je oslovljavala sa „Predsednice“. Ja verujem u pravdu, ja verujem u Predsednicu, ona nije mogla naručiti ničije ubistvo, rekla je zbunjeno mašući krpom u jednom intervjuu za stranu televiziju. Gledali smo taj prilog, sa podnaslovom „Housekeeper defends Mrs. Monster“. Majka se kikotala i zatim, kao i uvek, zadremala, držeći za ruku sobaricinu ćerku. Bila je to bolešljiva devojčica koja je uglavnom bila nesvesna sebe i ostalih, sa bledim osmehom deteta koje ne razumeju. Liči na Smrt, šapunula mi je jednom majka dok je bila u bunilu. Kada je videla Sneška, majka je počela da lupa u prozorska okna. Naredila je da je odmah odnesemo u vrt. Hoću da se slikam sa Sneškom, hoću nazad moje detinjstvo! Vikala je, i mogla sam da je zamislim kako je istim tonom naređivala dok je bila predsednica. Kakav generalni sekretar Ujedinjenih nacija, od- mahnula je rukom, ovo je fotografija koja mi treba. Tada je bila već veoma slaba i pala je naprežući da mu stavi metlu u kratke snežne ruke. Srušila je Sneška Belića, očajnički pokušavajući da sačuva bar nešto od njegovog snežnog tela; čvrsto je držala sneg koji joj se topio u rukama. Fotograf, koji je postao svetski poznat posle snimaka pijanke pirata sa Crvenog mora, u kojoj je i sam uzeo učešća, pokušao je da taj trenutak uhvati kamerom. Poluluda starica, bivša i iznad svega kontroverzna Predsednica, u haute couture haljini, sa divljim sjajem u očima, verovatno od morfijuma i iščekivanja kamera i smrti, na fotografiji u kojoj drži metlu za Sneška Belića, na koga pada, sa rukama kao da će zaroniti, bila bi to jedna od fotografija moje karijere. Tako je rekao kasnije, u jednoj od emisija posvećenoj majčinom životu. Imala sam utisak da su isekli deo njegovih reči. Na fotografiji koje su prikazali majka izgleda kao da brani Sneška, u ljubičastoj haljini iz Pariza, sa metlom u ruci, mršava, savijena, sama.

Kasnije je došao i voditelj, nasmejan i u bundi od vuka. Bio je servilan i brbljiv, mnogo manji nego na televiziji, i neprestano je ponavljao majci kako je najbitnije da kaže ko se iz sadašnje vlasti nekada primao novac od njenih službi. Razočarano sam, ispod majčinog „Autopotreta“, ostavila hartiju koju sam spremila za njegov autogram. Uprkos savetu lekara, i stalnom škljocanju fotografovog aparata, majka je odlučila da ne otkaže intervju. Nije reč o televiziji, već o istini, rekla je zagonetno, i zatražila da joj stavim ogrlicu sa brazilskim akvamarinima.

Fotograf i voditelj su ustali kada je majka ušla. Sobarica i ja smo je pridržavali (i da li se uopšte dobro sećam njene hladne, male ruke koja se drži za mene čvrsto, poput kandže, i nežno poput onih tihih, životom izmučenih žena, koje rukom dodirnu nečije rame kad hoće da izađu iz autobusa). Sedite, rekla im je majka zapovedno, i oni je poslušaše. Počnimo odmah. Mene čeka umiranje, vas gledaoci, i nijedno od njih nije previše milosrdno. Voditelj se hrapavo nasmejao (bio je toliko iskreniji u rijaliti programu, pomislila sam tužno) dok je fotograf škljocao aparatom. Zatim je dat znak skoro nevidljivim kamermanima. Svetla kamere su obasjala biblioteku, majčine slike, akvamarine, i nju samu.

Mene optužuju za ratne zločine, rekla je majka pošto je kratko odbila da odgovara na bilo kakva pitanja, i ja sam spremna da, ako me rak pre toga ne ubije, stanem ili sednem pred moje sudije, od kojih su mi neki svojevremeno donosili Tom Collins koktele. Neka požure samo. Odmah im mogu reći da se osećam krivom kao Klitemnestra. Naredila sam bombardovanje grada bez odbrane, ali u tom gradu besmisle- no su žrtvovane Ifigenije. Uklanjala sam političke neis- tomišljenike, ali oni su me trovali sa Kasandrama. I na kraju, dokusuriće me sopstvena deca. Prihvatam svoju sudbinu, bar sada na televiziji, i zagovornik sam novog viđenja tragedije, u kojoj je jedina prava žrtva istina. Možda ću stići na napišem rad na tu temu. Jesu li ljudske žrtve važne ? Kao svaki lažljivac – svi znamo da je to deo politike, čak i na nivou predsedništva nekog društva lečenih alkoholičara – i kao svaki pravi zločinac, na pitanje odgovaram pitanjem. Pitam vaše gledaoce, od kojih je većina nekad glasala za mene – da li su čitali Hanu Arent, da li su sasvim sigurni da bi njihova savest mogla biti mirna da imaju mogućnost izbora za neograničeni šoping u boljem supermarketu, ili tajne seksualne usluge iz snova? To je hor koji bih ja volela da vidim kao naratora. Uzvisiti se iznad najnižih nagona, biti Antigona iz vremena bozona, ja sam čitav život imala to na umu, i ponašala se upravo suprotno. Kako su se dogodile sve te stvari ? To je prostačko pitanje. Ipak, uticalo je na život i smrt miliona ljudi. Ja u odgovorima vidim jedini smisao, ne u pitanjima bez kojih oni navodno ne bi ne postojali. To nije komplikovano kao što zvuči, ali izmiče savesti i pameti starice koja bi najradije brbljala o svom slikarstvu. Vladavina je trajala previše dugo. To je bio, verujte mi, najbliži dodir sa beskonačnošću koji sam imala. Ja sam zalutala u grandioznost zbog neravnopravnog sukoba sa vremenom koje sam pokušala da učinim smrtnim. Uviđala sam da je uprkos promenama, sve zapravo isto. Zar nismo ukopani u pesak vremena, sposobni da mrzimo, željni da volimo. Razumela sam Beketa. Bolje bih odigrala Vladimira nego što sam igrala ulogu Vrhovnog komandanta. Bilo je neozbiljnosti u svemu tome, i ja ponekad nisam mogla da verujem da me ljudi ozbiljno shvataju. Uostalom, šta će bilo kojoj civilizovanoj zemlji vojska ? O kakvoj vrsti humanzima smemo govoriti dok je ljudima i dalje nužna dozvola za kretanje po planeti koja pripada svima nama, i možda Bogu? To su ozbiljna pitanja za neozbiljan svet. Svima mi nam dobro došla po jedna atomska bomba, to sam rekla direktoru CIA-e, i on se smejao. Da, da, smejao, i ljubio mi ruke. Pili smo viski i mislila sam da samo zbog njega samog vredi što sam postala majka nacije. Koliko vas me je zamislilo u toaletu? Mene ljudi nisu prepoznavali na ulici. Zato što me tamo nisu očekivali. Da jesu, možda bismo bili svi srećniji. Jer, i ja sam kao i svi, glumim, snevam, bežim. Pošto je prirodna ljudska potreba da uvek opravdava sebe, ja sam se videla kakvom su drugi želeli da budem. Najposle sam kriva i zbog toga. Budućnost naše zemlje, usuđujem se da kažem i čovečanstva, biće u ljudima koji mogu da popiju prvu jutarnju kafu ne želeći već ono što nemaju. Recite me, da li je Euripid pogrešio kada je napisao da dobri i mudri ljudi žive tihim životima? Slikati u miru, odigrati nešto od Judžina O’Nila i gledati na život sa umerenim pesimizmom, to je sve što sam zaista želela od života u jednom trenutku. Možda sam svojim generalima klimala glavom dok su mi pokazivali tačke na kartama koje je trebalo bombardovati (iskreno, na većini tih mesta nikada nisam bila) ali ja sam uvek iskreno volela Antona Pavloviča. Ja nisam imala svog ujka -Vanju, i sve je krenulo stranputicom koja nije ništa novo za čovečanstvo. Kao i svi krivci, ja počinjem svaku rečenicu sa „ja“. Pokušavala sam da govorim o svetu, a govorila sam o sebi. To je, uostalom, sudbina čoveka pred kamerama. Ja ne znam. Pokušala sam da slikanjem možda dam odgovor. Slikala sam svoje heroje i antiheroje, sećanja, društvene fenomene. I kao netalentovan slikar bila sam uspešnija nego kao talentovan političar. Pogledajte moje slike. Imena su neinspirativna, slikanje u najmanju ruku prosečno. Ali, ona su tu zbog neke vrste pokušaja ljubavi prema istini. Grozničavo sam pokušavala da osudim i opravdam život, znajući da umirem. Van Gog je rekao da najviše želite slikati, onda kada čujete unutrašnji glas koji vam govori da ne slikate. Zato sam se verovatno i setila nečega što sam davno zaboravila. Nema razloga da to ne kažem pred kamerama. Ja znam da vašim gledaocima već dosađujem svojim brbljanjem.

Majka sam. Govorila sam previše, i vi me niste prekidali, što me podsetilo na stare, dobre dane vlasti. Istina je da ne mogu biti sigurna u gotovo ništa od onog što sam rekla. Zar nisam ja jedna lažljiva morfinistkinja? Ali, sasvim sam sigurna da se ništa od ovog ne bi desilo, da smo svi mislili na našu decu. Da sam toga setila, ne bih ih pravila od pruća. Jer, gde god ona bila, na grobljima, u kancelarijama, bolnicama, ili na aerodromima, ja ih molim da mi, sa gorčinom i tugom, nikada ne oproste.

Rekavši to, majka je zaćutala pred foteljom u kojoj već dugo nije sedeo voditelj, i kamerama koje su davno bilo ugašene i iznešene. Sobarica je, frenetično počela da aplaudira. Majka je, verujem po navici, podigla ruku onako kako je nekad pozdravljala svoje glasače. Mislim da sam se u toj polutami biblioteke osmehnula kao krivac. Sada, kada majke više nema, dok pokušavam da ne mislim o tome kako se to sve dogodilo, isuviše redovno pijem jutarnju kafu i odbijam ponude upornih aukcijskih kuća koje žele da kupe njene slike.

Comments (3)

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

„Čudovišta koja smo voleli” – Ranko Munitić – ENCIKLOPEDIJA FANTASTIČNE UMETNOSTI

Posted on 12 September 2015 by heroji

Ilija Bakić

Knjige koje ni(je) prekrila prašina – „Čudovišta koja smo voleli – Ranko Munitić – ENCIKLOPEDIJA FANTASTIČNE UMETNOSTI

 

Ranko Munitić (19432009) pripadao je retkim i otuda dragocenim ljudima koji poseduju bogato znanje iz više oblasti i sposobnost da ta znanja spoje stvarajući sintetičke, multidisciplinarne tekstove. Stručnjak za igrani i animirani film, te za strip, ali i veliki poznavalac literature i popularne kulture, Munitić  je u svojim knjigama, kakve su „Fantastika na ekranu I–II” (19711973), „O animaciji” (1973), „Strip – deveta umetnost?” (1975), „Kinematografska animacija u Jugoslaviji” (1979), „Uvod u estetiku kinematografske animacije” (1982), „Zagrebački krug crtanog filma” (19781986), postavio temelje za teorijsko određenih oblasti ili je ispisao knjige koje su reperi budućim istraživačima, ali i zanimljivo štivo čitaocima voljnim da steknu širi uvid u teme koje ih interesuju. Njegov stil, uprkos složenosti tema, te brojnim referencama, jasan je i prijemčiv.

ranko mutic

            Godine 1986. Munitić, u izdanju „Dečjih novina”, objavljuje obimnu knjigu „Alisa na putu kroz podzemlje i svemir”; analizom Kerolovog remek-dela započinje Munitićevo bavljenje arhetipovima fantastične umetnosti. Žanrovska i klasična literatura, film, slikarstvo, strip izukrštani su i grade impozantnu sliku svakovrsnih uticaja koje je Kerol spojio u „Alisi”, odnosno uticaja koje je ovo delo imalo na savremenike i potonje generacije.

Nastavak bavljenja fanstastičkom umetnošću Munitić je 1990. godine ukoričio u prvi tom dela naslovljenog kao „Čudovišta koje smo voleli” objavljenog takođe, u „Dečjim novinama” i takođe, kao „Alisa”, u reprezentativnom izdanju većeg formata, na preko 500 strana u tvrdom povezu, sa zaštitnim omotom, s mnoštvom crno-belih  ilustracija s kadrovima iz filmova, filmskim plakatima i strip sličicama. „Čudovišta…” sadrže dvadeset eseja o junacima iz mitova, literature i filmova, od Noe, „božjjeg miljenika”, preko Odiseja, Herkula, Orfeja, Simbada, Doktora Fausta, Pepeljuge, Gulivera, Barona Minhauzena, Frankenštajna, Kvazimoda, Pikove dame, Uklete kuće, Kapetana Nema, Alise, Karmile, Doktora Džejkila i gospodina Hajda, Ajše Besmrtne, Drakule do Nevidljivog Čoveka, Šerloka Holmsa, praistorijskih čudovišta i napadača sa Marsa.

Ranko-Munitic-Cudovista-koja-smo-voleli_slika

            Predviđeni drugi tom „Čudovišta…” nije objavljen zbog propasti izdavača, izazvane slomom države, ratom i sankcijama. Tek 1997. godine, u izdanju „Terra Pressa”, pojavljuju se „Čudovišta koja smo voleli 2”, u vidno skromnijoj opremi jer, kako sam Munitić piše u „Uvodnom Post Scriptumu”: „Čudovišta, tako i dalje dele našu zajedničku sudbinu”. U ovom tomu je sledećimh dvadeset ogleda o Fantomu opera, Alrauni, Fantomasu, Tarzanu, Fu Mančuu, Orlakovim rukama, Vladarki Atlantide, Doktoru Mabuzeu, generalu Zarkofu, Džemsu Bondu, Rozmerinoj bebi, nakazama, zombijima, vukodlacima, mutantima, „Planeti majmuna” I Zvezdanoj bebi iz „Odiseje u svemiru, 2001”.

Sadržaj oba toma „Čudovišta…” razotkriva se kao impozantna ekciklopedija svekolike ljudske kulture; ekciklopedija, naravno, nepotpuna ali neprikosnovena u delovima-temama koje obrađuje. Fascinantno je kako Munitić lako i elegantno, nadahnuto ivispreno prati razvoj mitova od začetaka do današnjice, kako ih preuzimaju literatura, glavnotokovska i žanrovska i filmska umetnost, razvijajući ih I produbljujući ili vulgarizujući ih i siromašeći; sva kazivanja prati mnoštvo citata iz dela o kojima je reč ili iz teorijskih knjiga.  U daljem razvijanju teza Munitić prati kako je neko “čudovište” ušlo u sfere široke , popularne kulture dobijajući neretko sasvim drugačiji lik I oblik u odnosu na originalni mit ili knjigu. Masovno konzumirane umetnost, kakve su film ili strip, bitno utiču na taj “svakodnevni” lik mitova koji “nasleđuju i troše” potonje generacije konzumenata. Munitićev pogled na vrhunsku I “potrošačku” umetnost, na prošlost, sadašnjost i budućnost, njegovo široko razumevanje kulturoloških fenomena te zaključci o njihovom razvoju samo sun a korak od formulisanja filozofsko/teorijske hipoteze o tokovima kulture.

„Kreativni centar” 2007. godine započeo je izdavanje „Čudovišta koja smo voleli” u šest tomova koji su trebali da sadrže još dvadeset novih ogleda odnosno dopune onih ranije objavljenih. Prva tri toma sadrže nova poglavlja o Zigfridu, kralju Arturu, Prosperu, Lepotici i zveri, Maloj sireni, Ahabu I belom kitu, Pinokiju, Dorijanu Greju, devojčici Doroti iz „Čarobnjaka iz Oza”, Velsovom „Vremeplovu” i Petru Panu. Zbog Munitićeve iznenadne smrti, projekat je sveden na pet knjiga. U poslednjoj knjizi, pre „Indeksa imena i pojmova” (koji je sačinio Zoran Penevski), odštampan je „Epilog galaksije slika” koji svojom konciznošću i univerzalnošću sagledavanja „duhovnog putešestvija” svedoči o Munitićevoj izuzetnoj viziji kulture – kao temelja Čovekovog samopoimanja. „Čudovišta koja smo voleli” svakako su vredan deo našeg dela tog fenomena.

Cudovista-koja-smo-voleli-1-5-Ranko-Munitic

 

(“Dnevnik”, 2015)

Comments (2)

Tags: , , , , , , , ,

Voleo film i Šibenčanku Oju Kodar

Posted on 06 September 2015 by heroji

ORSON VELS – VEK OD ROĐENJA SLAVNOG SINEASTE

Voleo film i Šibenčanku Oju Kodar

 Siniša I. Kovačević

 

Ove godine odvija se bogat program povodom veka od rođenja Orsona Velsa (1915-1985), mada počasti i retrospektive kada su u pitanju značajna imena svetske kinematografije ne izostaju i van pravila „okruglih godišnjica”. Za mnoge najveći filmski reditelj svih vremena i potpisnik najboljeg filma („Građanin Kejn”), Vels i danas ne prestaje da izaziva polemike o sebi i svom stvaralačkom izrazu. Podsetimo, tokom bogate karijere, ovaj velikan svetskog filma učestvovao je u nekoliko koprodukcija snimanih na području bivše Jugoslavije („Tatari”, „Austrelic”, „David i Golijat”), a glumio je u filmovima „Bitka na Neretvi” Veljka Bulajića i „Tajna Nikole Tesle” Krste Papića.

Orson Vels - foto

 

Uprkos izuzetnom uspehu filma „Građanin Kejn”, Vels se četrdesetih godina prošlog veka sukobio s medijskim magnatom Randolfom Herstom koga je i opisao u svom remek-delu. Prešao je u Evropu i ‒ posle dugog nagovaranja ‒ prihvatio ulogu u filmu „Treći čovek”. Opovrgao je glasine da je on režirao film umesto Kerola Rida, dodajući da je pored glume njegov skromni doprinos bila jedino rečenica (koja ne postoji u scenariju) „Italija je imala Bordžije, ali i Mikelanđela, Leonarda i renesansu, dok je Švajcarska za pet vekova mira i demokratije dala samo sat s kukavicom”.

 

Kao režiser i scenarista, Vels je ostao na margini velikih studija, a mnogi njegovi filmovi nisu postigli značajniji komercijalni uspeh. Pratio ga je glas da je „težak autor” za svoje producente, zbog čega je večito ratovao s holivudskim establišmentom. Za Velsa se često govorilo i to da je imao nekoliko verzija scenarija, da je trošio mnogo novca i probijao rokove. Skupljao je novac i tehniku za svoje autorske projekte, i istovremeno sticao veliku popularnost kao filmski glumac. U Zagrebu 1962. godine režirao je adaptaciju Kafkinog „Procesa”, a ekipa filma (Entoni Perkins, Žana Moro, Romi Šnajder) bila je smeštena u hotelu „Esplanada”. Tu se Vels upoznao s mladom vajarkom Ojom Kodar, koja će tokom sledeće dve decenije biti njegova partnerka, muza, ali i filmski saradnik.

 

Oja Kodar (pravo ime Olga Palinkaš) rođena je u Šibeniku, u porodičnoj kući Belamarića ‒ od kojih je poticala njena majka. Smatra da je od oca arhitekte Palinkaša (mađarskog porekla) nasledila sklonost ka likovnim umetnostima, što joj je bilo veoma korisno tokom studija vajarstva (Zagreb, Pariz). Sada, kada nije posvećena filmu, ima više vremena da izlaže svoje skulpture i slike. Pre šest godina imala je izložbu u Tribunju (šibenska regija), a 2006. u Galeriji sv. Krševana u Šibeniku. Sa setom pominje intenzivnu izložbenu aktivnost u inostranstvu, kao i vreme kada su o njenim radovima pisali „Boston san”, „Patriot lider” i „Boston gloub”.

 

Orson Vels - Oja Kodar i Orson Vels - foto

Filmska karijera, kao i privatni život Oje Kodar, neraskidivo su vezani za Orsona Velsa. Od kraja šezdesetih, pa sve do umetnikove smrti, bila je glumica ili saradnik u njegovim filmovima iz tog razdoblja (televizijski „Mletački trgovac”, nedovršeni igrani filmovi „Dubina” i „Druga strana vetra”, dugometražni dokumentarni „Istine i laži”). Kao Velsova nasledica i suvlasnik njegovih nedovršenih filmova, Oja Kodar ima mnogo sačuvane građe. U njenoj vili u Primoštenu nalaze se stotine fotografija sa snimanja i zajedničkih putovanja, kao i Velsovi originalni crteži i slike.

 

Godine 2008, u Supetru na Braču, organizovana je izložba posvećena Orsonu Velsu, a poznati glumac Arman Asante čitao je pisma koja je veliki reditelj pisao svojoj Oji. Već duže vreme, Kodarova nastoji da ostvari Orsonovu ideju i da u Primoštenu osnuje filmsku školu, u okviru koje bi bio muzej s predmetima iz rediteljeve arhive. Vels je u Primošten dolazio bar dva puta godišnje, najčešće brodom iz Italije, ali uvek inkognito jer nije želeo publicitet. Danas, kada je svaki turista s mobilnim telefonom potencijalni paparaco, teško da bi mu ovakva želja za privatnošću pošla za rukom. Mada, ko zna, možda bi „čovek sa hiljadu lica”, svojevrsni umetnički kameleon, uspeo da se provuče maskirajući se u nekog od svojih likova.

 

Dalmatinski „susret” dvojice velikana

 

Nije poznato da li je došlo do susreta Orsona Velsa i Nikolasa Reja u Dalmaciji. U svom filmu „Doktor Rej i Đavoli”, rađenom prema romanu Dilana Tomasa, reditelj i scenarista Dinko Tucaković „uredio” je da do susreta dođe. Orson Vels i Nikolas Rej su se dobro poznavali, s obzirom da je čuveni glumac bio narator Rejovog biblijskog spektakla „Kralj kraljeva”. Često su boravili u Jugoslaviji u tom razdoblju, pa je postojala sumnja da li su se našli u trenutku dok je Rej na Hvaru pisao „Doktora i đavole”, a Vels pripremao „Dubinu” sa Žanom Moro, Lorensom Harvijem i Ojom Kodar u glavnim ulogama. Kako je u Tucakovićevom filmu ostvaren spoj fikcije i stvarnih događaja tokom Nikolasovog boravka u Jugoslaviji, on je odlučio da prekine dilemu i prikaže susret dvojice filmskih velikana.

 

Sjaj i raskoš zagrebačke „Esplanade”

 

Potreba za izgradnjom „Esplanade” nastala je jer su dva najpoznatija hotela tog vremena postala premala za sve veći broj putnika koji su u Zagreb stizali poznatim Orijent ekspresom. Tih godina, „Esplanada” je postala mesto radnje ljubavnih priča u nekim proznim delima savremenih pisaca, a hotel je, kako se govorilo, „privlačio nezadovoljne žene i njihove ljubavnike”. Interesantno je i to da se prvi striptiz u Zagrebu dogodio u „Esplanadi”, na oproštajnoj zabavi jednog italijanskog grofa. Još jedan, vrlo zanimljiv događaj, odigrao se u ovom hotelu. Bio je to izbor za Mis Jugoslavije 1926. godine.

 

Ovaj, najmoderniji hotel srednje Evrope, privukao je mnoge poznate ličnosti. Gosti „Esplanade” bili su Džozefina Bejker, ali i Čarls Lindberg, čovek koji je prvi preleteo Atlantski okean. Tokom 1941. godine i prvih dana strane okupacije, hotel „Esplanada” postao je sedište Gestapoa i Vermahta. Ratnu atmosferu u hotelu najbolje je opisao italijanski pisac Kurcio Malaparte u svojoj noveli „Kaput”, koji je tokom 1943. bio ratni dopisnik rimskih novina iz Zagreba. Tokom šezdesetih i sedamdesetih godina XX veka, najpoznatiji gosti hotela bili su Šarl Aznavur, Artur Miler, Dizi Gilespi, Luj Armstrong, Orson Vels, ali i mnogi drugi. Kada je davao na čišćenje odela, Vels nikada nije uzimao novac koji je bio u džepovima. Pored napojnica koje je ‒ kao što se vidi ‒ davao na originalan i šarmantan način, hotelsko osoblje ga se sećalo i kao velikog gurmana i živahnog čoveka.

Comments (4)