Archive | January, 2016

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

Kirka i pisac

Posted on 25 January 2016 by heroji

Ratomir Rale Damjanović

KIRKA I PISAC

 

Nije uobičajeno da se reaguje na književni prikaz[1] ili kritiku, ali tekst Aleksandra Gatalice o hrestomatiji “Serbia – srpski narod, srpska zemlja, srpska duhovnost u delima stranih autora“ (Itaka, 2014), odveć banalizuje i pojednostavljuje jednu složenu temu,  da bi se to prećutalo. U toj knjizi na 1000 strana “gotovo da nema negativnih tekstova o Srbiji”, primećuje Gatalica. Nema pisaca koji su “pronicljivim zaključcima primetili i ono što kod nas u mnogim vremenima nije valjalo”. On je, veli, lično pročitao da je “Džon Rid  u knjizi „Rat u Srbiji  1915“, osim potresnih pasaža o Srbima, primetio i kako se u naše javne kuće ulazi kroz svinjce…”, a toga u ovoj dvotomnoj hrestomatiji nema, pa prema tome, slika o Srbiji nije dovoljno autentična. “Kakva je snaga montaže i kolažiranja prigodne vrste, najbolje znaju dvojica od troje priređivača ovog obimnog dvotomnog kompleta zapisa o Srbima iz pera stranaca, Novo Tomić i Ratomir Damjanović, dugogodišnji novinari…”, piše Gatalica, eksplicitno denuncirajući priređivače da su falsifikatori. Slični onima koji su se već istakli u nacionalnom falsifikovanju, bilo da su bili ZA ili PROTIV. “U brojnim knjigama stranaca Srbi ipak nisu samo zaštitinici Evrope, vitezovi bez mane, i narod koji se jedino ističe po velikodušnosti”, ističe Gatalica a baš takva slika Srba je, proizilazi iz njegovog komentara, bila namera priređivača. Malo uz pomoć kolažiranja, malo mitske čarobnice Kirke… “Ko to tamo peva Srbija!”, kaže on u stilu Šijanovih filmskih junaka.

“Dalje nećeš moći!”

Malo je požurio Gatalica i zaslužuje da mu se za ovu (ne)promišljenu diskvalifikaciju i knjige i priređivača, samo pošalje kratak otpozdrav na pismo, ali Gatalica nije bilo ko. Ugledni je pisac, višestruki laureat, muzički kritičar koji veoma ozbiljno shvata svoj posao, javna ličnost od integriteta. Istina, njegovi su javni nastupi zbunjujuće banalni, neinventivni i konfuzni, pa bi se i rečeni prikaz mogao uzeti kao jedna od nesuvislosti koje eksplicira sa akademskim tonom. Ali, da se ipak, pozabavimo njegovim pristupom, simptomatičnim za jednu pojavu koja je više od decenije vrlo popularna kod nas. U pitanju je potreba da se reaguje na sve što ima predznak srpski, ako nije reč i o tehnologiji manipulacije jednake onoj u Miloševićevo vreme, kada se reč „srpski“, „srpsko“, izgovarala s punim ustima. U isti mah, baš je to Miloševićevo vreme i dozirano angažovanje protiv mnogima bila dobra odskočna daska, od objavljivanja knjiga do prevoda na druge jezike, što je, bez sumnje, dobro za srpsku kulturu, iako bi se moglo reći i to da bi za srpsku književnost mnogo bolje bilo da neke knjige uglednih pisaca nisu prevedene.

Ali, to je već druga tema.

O “Serbiji” je pisalo desetak uglednih autora (izdanje iz 2014. je novo i prošireno), književnih kritičara, profesora univerziteta, akademika, etnologa, istoričara, sociologa, tumačeći je kao neku vrstu istorijske čitanke i antologije i multidisciplinarne studije koja otvara brojna pitanja. Na jedno od njih ukazuje u svom predgovoru Akademik Dejan Medaković:

„Brzo je postalo jasno da smo, hteli to ili ne, postali svedoci civilizacijskih smena i potresa onih sila koje se bore za globalnu vlast i poredak u današnjem svetu. U takvoj borbi jedva da ima mesta za stare pojmove o međunarodnom pravu i ostalim tekovinama jednog poraže¬nog sveta.“

“Pred nama je knjiga o kojoj treba govoriti u množini, jer je u njoj sazdano više knjiga, a njeni sadržaji su tako zgusnuti i nosivi da se iz nje, prosto, indukuju druge knjige, čineći osnov za celu, tematski jasno uokvirenu, malu biblioteku knjiga”, zapisao je svojevremeno Mile Nedeljković u listu „Vukova zadužbina“.

I tako dalje.

“Serbia” je bila nekoliko godina najtraženija knjiga u međunarodnoj razmeni Narodne biblioteke Srbije i nalazi se u mnogim svetskim bibliotekama, univerzitetskim i slavističkim centrima, kao i u bibliotekama Srba u dijaspori.

Putnici koji su prolazili kroz srpsku zemlju, najčešće nisu imali nameru da pišu ni pozitivno ni negativno, ni dobro ni loše, ni afirmativno ili suprotno od toga. Pisali su ono što vide, o ljudima i zemlji, o njenoj umetnosti, težnjama i nadama, istoriji i “sadašnjosti”. U kontekstu, razume se, mogu se naći i negativni tonovi, kako to formuliše Gatalica, ima pisaca koji su “pronicljivim zaključcima primetili i ono što kod nas u mnogim vremenima nije valjalo”, kako on napominje kao savesno đače, ali tu crno-belu šemu, kao model objektivnosti za koji se zalaže, toliko omiljenu centrima moći koje su stvorili udruženi političari, generali, intelektualci i novinari, priređivači nisu imali u vidu.

Ključni kriterijumi prilikom izbora bili su književna vrednost teksta, autentičnost, zanimljivost i originalnost autorovih zapažanja o srpskoj zemlji i srpskom narodu, srpskom stvaralačkom biću, srpskim nacionalnim težnjama, motivima i mitovima, u kojima se osvetljava kakav značajan događaj iz istorije ili istorijska ličnost.

Zastupljeni žanrovi su pesme i poeme, putopisi, dnevnici i memoari, besede i rasprave, pripovetke i romani, drame, eseji, pisma, zapisi…, 13 poglavlja, 350 autora, preko 500 tekstova, 1 000 stranica, opsežna bibliografija i beleške o delima i piscima na 90 stranica.

Autori tekstova su znameniti ljudi, pisci i putopisci nekad i u novijim vremenima, nobelovci, akademici, profesori univerziteta, doktori nauka, svetski poznati i priznati umetnici, istraživači, istoričari, ratni izveštači, novinari…

Uspon i pad Srbije, to je ključna vertikala u knjizi. Preovlađuju svetli tonovi, i sami putnici se radije opredeljuju za njih. Ponekad se romantičarski oduševljavaju i glorifikuju Srbe, nekad im se čude ili ih žale, uzdižu njihovu epsku i lirsku  poeziju, dive se njihovom neopokornom duhu, ali i uočavaju nesposobnost da se snađu u velikim prelomnim trenucima. Epsko i lirsko, herojsko i tragično se neprekidno prepliću. Pred “putnicima” je mali narod sklon mitovima i samoobmanama, ambicijama i pretenzijama koje karaterišu velike i moćne narode. Narod sa  kojim se Evropa više puta poigrala, koji se vekovima nalazio u žrvnju velikih sila bez jasne svesti o tome. U temi Srbi i Evropa stranci pišu i o mračnoj strani evropske diplomatije (nekad i sad), o evropskom Molohu i njegovoj nezajažljivoj osvajačkoj gladi, o patološkoj potrebi za katarsom u kojoj proživljava svoje ratove, tridesetogodišnje, stogodiše, hiljadugodišnje, verske, žetvene, ratove ruža i krsta, krstaške i pohode Svete lige i  svoj pakleni krug strahova u kojima preovladava “islamska opasnost”. O Evropi koja je zbog korumpiranosti, nesposobnosti, vazalske svesti i nemoći svojih vođa postala protektorat Sjedinjenih Američkih Država, kako kaže Harold Pinter. Nekada opsedana spolja, danas opsednuta iznutra, Evropa je već osvojena, razjedinjena i razbijena sa mogućnošću da doživi sudbinu Jugoslavije, jer je urušavanjem svih principa međunarodnog prava otpočelo i njeno urušavanje. Jedan od autora koji se bavi tom temom svojoj knjizi dao je naziv: „Smrt Evrope u Prištini“ (Žak Ogar).

Tekstovi (ne zapisi) su autentični i u većini slučajeva sagledavaju srpsku kulturu kao “kulturu otpora u sudaru sa velikim civilizacijama i silama, koja žilavo brani vlastiti kulturni identitet” (dr Zoran Avramović). Time se bave i “stari” i “novi” autori. Sve je više istraživačkih knjiga i studija koje stavljaju pod lupu protekle decenije i događaje. U poglavlju knjige koje je nazvano “Sunovrat Evrope”, podosta je tekstova upravo o stvaranju lažne slike, kao prvom ratnom cilju, o čemu opsežno piše Filip Najtli u knjizi “Prva žrtva rata”. Javljaju se analitičari koji sistematizuju i tumače Veliku Laž Veka, dovodeći u vezu koordinate tog projekta u kojem su učestvovali moćnici jednog vremena, oni što su rukovodili zemljama, vojnom ili medijskom silom, intelektualci, filozofi i razni drugi bojovnici koji su propovedali NATO-istinu, evropsku i američku, velikim ustima, sa velikim argumentima, menjajući istoriju,  oblikujući događaje iz savremenog doba, zastrašujući sve koji misle drukčije i kvare sliku.

O tome pišu Čomski, Pinter, Handke, Hofenbauer, Ralf Hartman, Žan Ditur, Pjer Pean, Dik Marti… Ne zaboravimo njihove prethodnike. To su Žak Merlino u knjizi “Istine o Jugoslaviji nisu sve za priču”, Klaus Biterman priređivač zbornika “Serbien muss sterbien”, Vladimir Volkov, koji ima više knjiga sa tom temom, Žan Ditur, Filip Najtli, Robert Parsons, Mišel Kolon…

Po žestini se naročito ističu Pinter, Solženjicin, Čomski, Mihalkov, Debre, Doleček, Monros-Stojaković, Zinovjev, Handke, čiji je govor prilikom dobijanja Ibzenove nagrade uključen u knjigu, Dejvid Gibs koji 2010. objavljuje knjigu o „humanitarnom razaranju Jugoslavije“, iz koje je izdvojen tekst „Rat koji nije gotov“. Oni su direktni i jasni, kao njihovi prethodnici iz ranijih vremena, Vilijam Denton u knjizi “Hristijani u Turskoj” (1862), Viktor Igo u tekstu “Za Srbiju” (1876), Dostojevski u svom dnevniku (“Prokleti interesi evropske civilizacije“, 1877), dobitnik Nobelove nagrade za književnost Karl Spiteler („Naše švajcarsko gledište“, 1914), rumunski akademik Nikolae Jorga, čiji je čuveni govor “Srbija, herojska i mučenička” (1915), takođe u knjizi, pa Gijom Apoliner („Austrijski i bugarski progon srpske ćirilice“, 1917), Gilbert Kit Česterton („Srbi u istoriji“, 1914, „O spasavanju Srba“, 1916), Migel de Unamuno („Za srpski narod“, 1918), Alfonso Rejes („Raspeće Srbije“, 1919), Bertold Breht („Poslanica Srbima“, 7. april 1941), Edmond Pari („Genocid u satelitskoj Hrvatskoj 1941-1945“, 1960), Karlo Falkoni „Ćutanje Pija 12“, 1960), Per Hanson („Oktobar 1941“, 1976), Andre Malro („Tragedija se približava“, 1984), Rudolf Burger („Duh iz 1914“, 1994) Pjer Galoa („Nemačka Evropa ili evropska Nemačka“, 1977), Ralf Hartman („Danke Dojčland“, 1988), Žan Kler („Beogradska Gernika, 1999)…

Ali, to je samo jedna od tematskih linija i vertikala knjige čija bi se “struktura mogla podvesti pod parafrazu sintagme Miloša Crnjanskog Srbija i komentari“, kako je to definisala prof. dr Danica Andrejević na prvoj promociji hrestomatije u Univerzitetskoj biblioteci “Ivo Andrić” u Prištini 1995. godine. “Istovremeno, to je i hrestomatija i hronika jednog dugog hoda po mukama, antologija i zbornik, čitanka i dnevnik događaja kroz srpsku misteriju vremena, sfingu balkanskog prostora i tajnu nacionalnog pravoslavnog bića ” rekla je ona tada.

Obuhvaćeni su svi periode u njenom istorijskom putu: nemanjićko doba, freske, ikone, zadužbine, Kosovski boj i kosovski junaci, epska i lirska poezija (istorija u pesmi), putopisi kroz srpsku zemlju, srpske teme kao inspiracija književnosti, srpski ustanci, oslobođenje Srbije, Veliki rat, Drugi svetski rat, ratovi 91-95, bombardovanje Srbije 1999, medijske laži o razbijanju Jugoslavije, otimanje Kosova i Metohije, stogodišnjica Velikog rata, petnaestogodišnjica bombardovanja Srbije…

Veliki broj stranica posvećen je srpskom pitanju kroz vekova,  jer su Srbi s vremena na vreme, “pokretači istorije”, i to u poglavljima “Za Srbiju”, “Pravda za Srbiju”, “Sunovrat Evrope”, u kojima se raspravlja i o medijskoj i propagandnoj slici Srbije. Ugledni savremenici događaje objašnjavaju u istorijskom kontinuitetu, bez obzira da li je u pitanju austrougarska, nacistička, vatikanska, ustaška ili savremena propagandna mašinerija. Pokazuje se da je Austrougarska postavila model koji je prihvatila nacistička Nemačka, i da je on kasnije, taj model, malo usavršen i osavremenjen, primenjen prilikom demonizovanja Srbije u poslednjih 25 godina od strane bivših srpskih saveznika udruženih sa zajedničkim neprijateljima iz dva svetska rata. Na prvi pogled je vidljiv propagandni angažman tih NATO-pisaca i zaista bi trebalo objaviti u nekakvom zborniku šta su pisali i govorili. Treba sabrati njihove novinske tekstove, besede, ratne izveštaje, “istorijske” studije, paskvile, karikature…, i videti kakva se pacovština (Ginter Gras) tu nataložila! Nekakav Institut za Istinu trebalo bi da sakupi šta je sve pisano nekad i šta je pisano u poslednjih 25 godina, na osnovu kakvih komandi, u kojima je učestvovala i intelektualna armada, je na Srbiju kretala kaznena ekspedicija.

Noam Čomski te i tako angažovane intelektualce naziva “čoporom nezavisnih umova”. U pitanju je etablirana “elita”, koja zna da je bolje da se nađe uz oficijelni stav, koji im obezbeđuje dalekosežnu korist, pogotovu ako im se obradom javnog mnjenja pruži alibi, da su na pravoj strani, humanosti i pravde, što ima svoju upotrebnu vrednost i na ovim prostorima. Dežurni kontrolori, poput Gatalice u ovom slučaju, odmah reaguju. Za svaki slučaj, jer posao još nije dovršen. Ne dozvoljavaju bilo kakvo drugo tumačenje osim oficijelnog, postavljanje bilo kakvih pitanja koja otežavaju poslovođama novog opskurantizma i novim filozofima, koji afirmišu princip: “Postojati – znači biti opažen (Ese est percipi) i u skladu s tom logikom nastupaju u tumačenju današnjeg sveta. Naše je, po njima, da tu doktrinu prihvatimo u nešto modifikovanom obliku: “Postojati – znači biti prokažen”. Ali, ni to nije dovoljno. Takva slika mora se razrađivati. Mi smo loši, i to, za naše dobro, moramo dokazivati. Možda je i gore od toga, ali nismo bili svesni. Što više takvih slika u svakom trenutku! U protivnom, ne samo da nećemo biti opaženi i dobiti kakvu takvu šansu, nego ćemo se bezizlazno i trajno naći među prokaženima.

kirka

1.Briton Rivjer, Kirka i Odisejevi prijatelji

Savremena Kirka preuzima ne samo obličje nego i um. Kirkina sredstva su trava moli (u “Odiseji”), kod nas je to u narodnom poimanju bunika, a u savremenom značenju medijska poruka. Mediji imaju tu moć da angažuju sve strukture društva i oblikuju stvaranje lažne slike na osnovu koje se preduzimaju akcije, bez obzira na žrtve i stradanja, s idejom da će strahote i stradanja zaseniti uzroke i povode. Uvereni u ispravnost onoga što rade moćni, koji su uvek u pravu, (jer je u njihovom vitalnom interesu), medijski promovišu to svoje pravo, svoju „veliku dušu“ i širinu pogleda koja im omogućuje da vide više od malih i slabih. I  najveće divljaštvo proglašavaju kao svoje pravo u ime pravde i humanosti.

Na udaru su sve strukture društva, sve institucije, sva vremena. Francuz Rože Mikieli to zapaža u knjizi “Subverzija” (1971): “Pri tome su uvek aktuelna dva cilja: sopstveno javno mnenje koje se u prvoj fazi priprema, kada mu se samo nagoveštava akcija koju ono samo treba da zahteva kao neodložnu i stvar svog morala i svoje države, i javno mnenje u Zemlji pariji. Stvara se određena slika kod sebe i u svetu i razara duhovno i ekonomsko uporište zemlje koja je na nišanu. U svemu tome značajni pomagači su osvedočeni intelektualni autoriteti.

Fenomen poznat iz prošlosti, koji nije imao veze samo sa autoritarnim karakterom vlasti i strahom podanika, nego i sa mirisnim ideološim čarobnim napitkom, kao što je ona trava “moli” u “Odiseji”, kojim Kirka Odisejeve mornare pretvara u svinje, ostavljajući im ljudsku misao. I sa  iracionalnom ljubavlju, o čemu rečit primer daje Ridiger Zafranski u knjizi “Zlo i drama slobode”. Kakvi su bili ti psihološki mehanizmi koji su intelektualce vodili u tabor autoritarnog režima, kao inkvizitore, egzekutore, pritajene gušitelje, kakvi su bili modeli manipulacije, prinude i nagrađivanja, o tome je već dosta pisano. Totalitarni hardver prošlosti zamenjen je totalitarnim softverom ovog vremena koji modifikuje i modernizuje te “svagda iste obrasce”. “Nevolja današnjeg sveta jeste neuviđanje nevolja”, piše profesor Mihailo Đurić u knjizi “O potrebi filozofije danas”, a jedna od tih današnjih neuviđenih nevolja jeste razaranje duhovnih vrednosti i praksa da intelektualci iz interesa, ili nekritički, prihvataju zahteve novih moćnika, svesno maskirajući njihove ciljeve, ili, ponekad, nesvesni svega, jer su se ciljano doveli u stanje nesvesnosti. “To je vrhunska finesa: svesno se dovesti u stanje nesvesnosti a onda postati nesvestan upravo izvršenog čina samohipnoze”, pisao je nekada akademik Nikola Milošević.

Nije, pri tome, na udaru samo sadašnjost nego i prošlost, jer “kontrolisanje prošlosti svakako predstavlja veliki deo mogućnosti kontrolisanja sadašnjosti”, kaže oksvordski profesor Dominik Liven, naglašavajući da “oni koji drže moć nastoje da svojim tumačenjem istorije očuvaju svoju moć i da proglase da su njihova zajednica ili njihova ideologija pravedni, da su to uvek bili i da postoje za dobrobit čovečanstva.” Oni su, dakle, dobri momci, a mi smo svakako loši momci. Tako jeste sada, tako će i biti a tako je i bilo. Zbog toga što smo loši sada, bili smo loši i u prošlosti. I to moramo da otkrijemo. Sve to što su o nama u prošlosti pričali i pisali blagonaklono, sumnjivo je, jer je izvađeno iz negativnog konteksta. I verodostojno je samo ako se uz belo priloži i crno. Nismo mi baš tako dobri, poučava nas G.A. Mnogo smo lošiji. Lošiji od dobrih. Nemojmo se zavaravati. Ako saznamo koliko smo loši, bićemo mnogo bolji. Lošiji smo i od sebe. Jednostavno loši. Nismo mi takvi kakvi jesmo, nego smo i gori.

Ali, Gataličina crno-bela naiva i nije predmet ovog teksta, nego svest koja propagira takav sistem vrednosti.

Prof. dr Milo Lompar prihvatanje takve logike naziva “duhom samoporicanja”, a mogli bismo, imajući na umu jedan roman Mišela Uelbeka, taj programirani poremećaj nazvati “duhom pokoravanja”. U pitanju je neka vrsta samohipnoze koja sjedinjuje samoporicanje i pokoravanje, i mimikriju koja po potrebi sofisticirano maskira taj fenomen.

Medijska manipulacija ima tu globalnu i lokalnu moć da uguši, prikrije, poništi drugačije mišljenje. O tome je autor ovih redova napisao seriju tekstova još krajem devedesetih, u svojim kolumnama “Slovo o jeziku”, u listu Intervju, a 1992. godine je objavio tekst u kojem je našim medijskim moćnicima dokazivao da će “izgubiti propagandni rat protiv sopstvenog naroda”. Tako doslovce, i ostao bez posla devet godina. I: da brane vlast tako žustro “jer više nije reč samo o goloj vlasti nego i o goloj koži”.

Dvadeset tri godine kasnije delimo stav Harloda Pintera, koji je govorio da je “svaka istina tek varljiv odraz stvarnosti… Ali, kao što sam rekao”, kaže britanski dobitnik Nobelove nagrade za književnost, “traganje za istinom nikad ne sme da stane. U njemu ne sme da se kasni, niti može biti odgođeno, sa njom se mora suočiti, baš tu, na licu mesta”.

Naravno da u 13 poglavlja knjige, na 1020 strana, ima i negativnih tonova i komentara, ali tema negativne percepcije malo je složenija nego što je shvata Gatalica, koji negativno izjednačava sa svinjcima kao predsoblju javne kuće a priređivačima nonšalantno pripisuje “snažno kolažiranje” slike o Srbiji! Pored svega što je Rid napisao o “istrebljenoj naciji”, njemu nedostaje i jedan prikaz svinjca kroz koji se, navodno, prolazilo u kupleraj, da bi slika o Srbiji bila autentičnija. I to hoće u naslovu, izdvojeno, krupnim slovima.

“Uprkos odsustvu ovakvih tonova, “Serbiju 1-2 trebalo bi preporučiti, ali samo za naporedno čitanje s ostalim knjigama koje su lako dostupne”, zaključuje bezazleno pisac teksta na kraju prikaza.

Dobra ideja.

Mogao bi preporučitelj da sastavi bibliografiju takvih knjiga. Čim se čitalac malo zanese, imao bi priliku da odmah uzme jednu gorku dozu da se ne bi zaneo još više.

Levo dobra Srbija, desno loša Srbija.

Smiješane najlakše se piju.

Impresionira neobaveznost sa kojom Gatalica sve to izgovara, i lakomost da na svoj konto, nonšalantno, upiše lake poene. One što dolaze kad loptica zakači tenisku mrežu, koje imaju svoje žargonsko ime. Kada bi se pravila ATP lista sa takvim poenima, mnogi bi se sa ovijeh strana našli na top-listi među prvih deset igrača. Ili prvih sto. Uz pomoć čarobnice Kirke.

Gatalica je očevidno ozbiljan kada predlaže ono uporedno čitanje. Ima ljudi koji iskreno veruju, iz dna duše, i dublje, u svaku svoju reč. Samohipnotički veruju, uprkos raciju koji se tu i tamo probudi. Nema tu pomoći, ni nama ni njima. Manipulatori manipulišu svesno ili manipulišu nesvesno, ali uvek manipulišu. Ovi drugi su, može se reći, skoro nedužni jer reaguju instinktivno, bez obzira da li je dugme pritisnuto ili nije. Metode su uglavnom iste, menja se samo ideologija. Pri tome, postupak manipulativne argumentacije obično ima za cilj da napad koji propagira svojom pričom predstavi kao puku odbranu. U ovom slučaju, Gatalica brani čitaoca od lepe slike Srbije, prihvatajući crno-belu šemu kao odraz istine i objektivnosti u savremenom svetu.

A možda je u pitanju samo arogancija, ona koja redovno prati osrednjost i “snažnu” ambiciju!

Cui bono!, rekao bi Ciceron.

2015.

 


[1]   “Prikaz” je objavljen u nedeljnom izdanju Blica 8. februara 2015. Komentar priređivača, u znatno kraćem obimu, Blic i Gatalica (urednik podlistka) nisu hteli da objave.

 

Comments (4)

Tags: ,

Veverice

Posted on 09 January 2016 by heroji

Dragoslav Čupić

Veverice

 

- Ko je on?!

- U nužnoj igri bogovi mu oduzeše igračke. On je idiot.

 

Dok su njegove ruke išle između te dve vrste voća, njegove misli – ako su to i bile misli – u njegovoj glavi, smrvljenoj i neopredeljenoj – ako je to i bila njegova glava ili možda pas napunjen helijumom čije smo uskrsnuće videli na vašaru, veruj mi, o, kako je samo bilo smešno dok smo pratili okruglim očima dušu kako odlazi u visinu tamnog neba, i onda je više nije bilo, i onda smo pili vino i mlatili rukama kroz vazduh od uzbuđenja, javi se misao – ili je to bio mehur vode ili meda (kad okreneš teglu a ona ima onaj krug što ide do vrha i natrag) – da je to voće, to mora da je, možda je to isto kao savest, kocka, broj.

Kao kad poželi da se igra, da razume svet, da se bori protiv sveta, da razume. Toliko lepih stvari da razume: kao posude od meke zemlje što se suše na vrelom limu pseće kućice, ili kako zemlja miriše međ prstima, i kako se kasnije trava hladi, i lišće se hladi kad sunce poraste i zacrveni se i spusti se tamo iza šume, iza neke druge šume koju dete nije smelo da potraži jer sada su to tužne posude, i mrke, i više nije onako lepo kao kad vatra pucketa u peći i kad je meka postelja takva da bi upao u nju, propao kroz postelju i svet gledao kroz prorez na nežnim zidinama svoje sigurnosti. Onda su uši velike, i bubašvabe su velike, i onda se iz drugog mraka kroz širom otvoreni pupak prozora što spaja dva mraka glasaju ptice što samo one znaju ime noći. I onda je prvi mrak sav uskomešan, sav od nečega što se kreće, što šuška i krcka i menja oblik, i samo se tamo negde stisnut od opreznog slušanja belasa nežni oblutak dečjeg tela. I zemlja mu kaže kako ima lepo telo, kako ima baš dobro telo za zemlju, kao što ga je i baba imala i što će ga mnogi imati.

Prazni elementi 2 za KH

          U to vreme baba je bila bolesna, i koža joj je bila siva, i kažu da je neko bolestan kad ima sivu kožu, kao voću kad je koža siva i naborana, i onda kažu da to ne jedem i da ima bube i to, i da onda napraviš ono smešno lice jer nije lepo. I kao da možeš da pobegneš u igru, ali ako si napravljen od nečeg posebnog odgovori ti sami dolaze – bez pitanja.

I leto je bilo žuto i bilo je puno mirisa, a rekli su mi da je to sećanje; kao kad staviš igračku u kutiju od kartona što je staviš u kamion što je odveze na drugo mesto, i onda ti više ne živiš ovde nego živiš tamo. Baš kao one zemljane posude što se rashlade kao trava i lišće što se rashlade, i što se napune mrakom i izgube oblik i ostane ti samo slika u glavi.

Kažu mi. Jer to je kao predmet koji čuvaš iza uha u sobi bez ogledala. Kao pas koji je jurcao za svojim repom, baba!, kako je samo smešan bio taj pas koji je jurcao za svojim čupavim repom. Čitavo popodne. Vrelo je bilo čitavo popodne. Sedeo sam tamo. Kao tragovi u debeloj letnjoj prašini.

”Kiša će uskoro, velika kiša. Gde li je naš dečak?”

Sedeo je tamo. Pre kiše. Kao tragovi u debeloj letnjoj prašini.

 

*

(Who among you will bless this high childless prison?)

Jer ko će među vama blagosiljati

ovaj visoki bezdetinji zatvor?

            Sada su njegove utrnule misli brzo preskakale jedna drugu kao smušeni lopovi koji kradu trenutak mladosti pred varvarima velikih ljudi. Jer on mora u beslovesnoj agoniji obnoviti temelj mladosti. Jer samo tu će kosti, meso i znoj obnoviti svoje biće u celokupnosti jednog čoveka.

Upravo kao što kasnije neće zapravo biti reči o nebrojenim predmetima neutažive nostalgije, tek takvi zlatni kurioziteti predstavljaće njegovu borbenu (ovo, naravno, u odnosu na svet!), a ipak nežnu, prilježnost sa kojom će obuhvatiti osećanjem i sećanjem svaku daljinu doživljenog, zapravo nadljudski čin kojim će držati sve radnike prošlosti na okupu, i obilaziti nemarne čuvare značajnih i posve ličnih totema. Temelj ne sme biti nadživljen.

Mogla je to biti reč, ili rečenica kojom se proverava sigurnost temelja i ponovo uspostavlja spokoj.

Veče je. On sada ima dvadeset osam godina. U tihom vazduhu izmaglice, gde se pluća šire i skupljaju kao život dnevnog i noćnog cveta, čak i ono nekoliko pijane dece tiše je u svojoj subotnjoj obesti. Nastajanje i nestajanje. Cigareta u ruci. Izvesnosti i neizvesnosti, i srećno prihvatanje. Amor fati. Direktni udar konačnosti mogao je potpunije primiti tek kada mu naličje oka odahne nad sigurnom mladošću.

Autobus je stigao prilično kasno.

Dvadesetosmogodišnjak je sišao iz autobusa, prošao kroz neosvetljen park pun sasušenih ruža i zimzelenog šiblja između opštinske zgrade, banke i nekakve firme.

Zatim, dvadesetosmogodišnjak izbija na bečejski trg, i prelazi preko tamnih mermernih stepenica.

”Uvek dva koraka.”

Kao ludak u tišini trga. Kao neko ko je istrčao iz njegovog mirnog koraka, i pozvao glasnika na njegova tiha usta. Kao ludak koji je u obrnutom smeru, iz nezajažljive potrebe za potvrdom, istrčao na trg, ne da objavi smrt, već da obznani život. (Možda da se upravo odbrani od smrti?) Uvek dva koraka. Nikada više i nikada manje. To je nešto što noge i vreme nisu mogli da prevaziđu. Bila je to sigurnost i stalnost mere koju sadrži taj mermer. Svežina i mladost bili su provereni i osvojeni. Oni su bili predati natrag na čuvanje u čvrstinu mermera i sećanja.

Nekada davno, možda čak s početka osnovne škole, (kada je dolazio na dugačke letnje raspuste kod babe i dede) on je bio izbrojao korake, i ovu meru radosno je izgovorio u sebi.

 

*

”Ne mogu!”, vikao je dečak. ”Ne mogu!” (Jer odluku su morali čuvati u gvozdenom kavezu, i ispravnost odluke pod šarenom zavesom.) ”Ne mogu”, vikao je jer nije bio siguran da reka neće oteći. Jer morao se vratiti i zadržati to. Biti potpuno siguran da ga poseduje. Da ga ima čvrsto u šakama. Ako samo odvrati pogled, ako samo na trenutak zaboravi. Ako zastane da donese odluku, ako zastane samo na trenutak da razmotri iznuđenu odluku, njegova nevinost srušiće se pod težinom, i osetiće stravičan i ispoštovan nesrazmer između zemlje i neba; dotaći se prokletstva odraslih.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Voće je bilo tu, to strašno voće; to užasno voće u onim plitkim grobovima; ali i leto je dolazilo svom silinom. Jedini predmet njegovog sećanja. Iza one lenije zapevaće večernja ptica, i onda znaš da treba da se vratiš, da učiniš napor kada je slika u glavi. A to je reč.

Onda je pedale od bicikla okretao jako brzo dok je peklo u kolenima, Uuuu, kako je samo peklo u mesu. Jer tu je onda mnogo vruće jer ne možeš da staviš prst. I žito šišti jer ima tajnu u korenju. I bulka je demon što krije vampira u zemlji.[1]

Sada se setio jednog jorgana, perjanog skrovišta, babine kecelje i dedinih tamnih i čvrstih grudi. Jer ono ptičje krilo narasta iza leđa toliko veliko kao pobuna i naduvana zavera prirode. Jer jede vazduh iz njegovih pluća, to ptičje pero što mete tragove sećanja, jer goni njegovu mladost u dvorac mrtvog junaka.

 

*

          Jednostavno ne znam, jer to nisu bile moje ruke, jer one nisu mogle da kažu kao kad legnem kad je mrak i probam da su mi oči otvorene da vidim gde noge idu kad je mrak, a onda se vrate kad je Sunce, jer oči i ruke i noge odlaze zajedno sa Mesecom, a onda se vrate kad je Sunce; jer voće je bilo meko kao da je htelo da bude zemlja posle kiše, i nisam mogao da kažem a trebao sam da kažem, jer samo tako smo mogli ući u veliku, belu kuću.

Jednostavno ne znam! Jer te ruke dodirivale su cvetove bez odluke u ataru, kao čisti oblak mirisa nad zemljom. I cvetovi su bili bez imena. Jer te ruke-šape tražile su daleko od doma hrčka pod zemljom sa dva psa-brata[2] da mu ponude jednostavnu i užasnu smrt. I meki ključevi pravde od kalaja nisu bili iskovani da raščine vrata takve jednostavnosti. Jer te ruke su nestajale pod mutnom vodom kanala da zahvate vodu zbog vode, i letnjeg čišćenja. Jer smeh je bio tanka svetlucava košuljica sunca razvučena preko tamne dubine prirode. Preko je stajao prost i večni čovek-brat, štićenik zemlje, tutor jednostavnosti uvijen u prašnjavi sakrament, razjeden rakijom i duvanom. Čovek sa otiskom mape sveta na zvezdanoj koži čela i vrata; čovek što u očvrsloj brazdi dlanova greje beslovesno znanje astrologije, kao kokoš što krije jaje pod pernatim zastorom navike.[3]

Jednostavno ne znam. Jer to nisu bile moje ruke. Jer te ruke bile su strane kao ruke dželata. Izdajničke ruke. Zar ne čuješ, mama, on se skriva dok prebira pod voćem svoju odluku. On se kikoće zlobno pod tim nevinim voćem dok čupa tvoje dete iz mladosti.

Ne znam: za sklonište ne znam, za vetrove duše koja živi kao mali čovek u srcu ne znam, za odbranu i svoju odluku. Ne znam: za odbranu od svoje odluke. Ne znam za dah, i naličje daha. Koji je svetlost.

 


[1]         Verglaj dečače jer tvoja je misao u bekstvu! Verglaj, i ne okreći se moje divljokoso čedo! Jer onaj ko se okrenuo da ugleda svoj strah zemlja se pod njim otvara, i ždere žbice i savija ih lako i lomi noge svojom teškom stajaćom snagom čeljusti.

Ne okreći se moja musava ljubavi! Ne daj da ti tabane grizu topli jezici trava oštri kao kravlji jezik. Mirisi su zamka, i ne spuštaj noge na toplu zemlju. Išibaj konje i poteraj kočije kao nikad do sad. Neka meso peče! Jer tu nema zemlje, tek obična debela prašina u koju se telo vraća. Tek uzana staza što vodi do jasne vatre i babinog osmeha gde ćeš ispričati legendu u svom tupom iskeženom uzbuđenju i prestrašenoj veselosti kraj peći i uz topao obrok.

 

[2] Marko i Lesa. Oba psa su bili mešanci sa, najverovatnije, preovlađujućim crtama svojih očeva pulina. Sa Markom sam, pak, bio mnogo bliskiji. Dočekao je svoju duboku pseću starost, ali nije dočekao da isprati  propadanje jednog salaša zbog čega mi je vrlo drago. Sahranjen je na tlu na kom je proveo svoj život.

[3] Pišta (Kalozi Stevan), radnik na dedinom imanju. Prijatelj.

 

Znam zašto su mutava usta ćutala.

*

          Kada je mrak baba je žena što mi priča priče da bi brže zaspala. A sada ona jeste bila. A ona je tada bila jeste, samo siva, i zato nije mogla da mi priča priče jer je bila bolesna, i ja ne bih voleo da ne mogu da zaspim zato što ne mogu da pričam priču.

“Bila je jedna devojčica i ta devojčica je imala mamu i onda se mama razbolela a oni su živeli u šumi i onda je devojčica otišla da nabere kupusa jer ako mama pojede kupusa onda će ona da ozdravi i tu je bio potok i onda ona nije mogla da nabere kupus i onda je došao zeka i pitao zašto si tužna a ona je rekla da joj je mama bolesna i da hoće da nabere kupus i da ne može jer tu je potok a mama će da ozdravi ako pojede kupus i onda je zeka preskočio potok i uzeo korpu i rekao da će on da nabere kupusa i onda je preskočio potok i vratio se i preskočio potok i dao devojčici punu korpu kupusa a devojčica je bila srećna i odnela je to mami i mama je jela kupusa i ozdravila i devojčica je bila srećna.”

A onda smo ušli u veliku, belu kuću gde baba živi, i tamo je bilo puno ljudi, i ja sam imao mokro pod rukom, a mama je imala mokro na licu jer je stajala pored babinog kreveta, i rekli su da je to drukčije, i da je loše što ja nemam mokro na licu jer je to baba, a ja sam probao da imam mokro na licu ali nisam mogao, jer je bila neka breskva i ja sam bio hteo da pojedem breskvu, a tu je bila neka žena koja je bila pih! i bila je mnogo siva i ružna, i ona je rekla da je loše što nemam mokro na licu, a jednom kad smo posle bili ona je negde otišla jer je krevet bio prazan, i ja se više nisam bojao.

Tamo je preko ograde, kad prođeš staklo, bila sveža šuma, i što je mirisala zeleno, iza bele sobe (jer onda bi ga pritislo da nije mislio da je to voće), i neka žena, na licu je imala usne kao dve debele svilene bube, i govorila je kao da je čupala dugačak konac iz usta. Jer to je kao ona hrana što je jedeš, što kad je zagrizeš a sok ti curi niz lice, niz usta i bradu, i ruke su ti oprane, majica umrljana (jer to je kao mlaka krv što izbija iz tela, kao igra i smrt), ali u taj dan ne osećaš glad jer oni su rekli da moraš da odlučiš, da prelomiš u svojoj nejakoj glavi, da razlučiš iz sopstvene nejake svesti potvrdu odgovornosti, izbor njihove odgovornosti – jedno suvišno opredeljenje, i tebi je samo malo muka u stomaku, a ona žena koja raspreda svilu sa svog životinjskog lica, ona luda gospođa reči (koje jesu bez početka i kraja, koje jesu početak i kraj i hrana) reče:

” Ovde veverice skaču kao lude. Danas ih nešto nema. ”

 

*

            Jednostavno ne znam, al’ ne kao dete što ne znam, već ne znam sada toliko daleko koliko samo jedan čovek može da zna. Ne znam za trenutak kada sam izgubio sve.

Comments (5)

Tags: , , , , , , ,

Miloš Šajinović, savremenik novosadskih biblioteka sredinom 20. veka

Posted on 04 January 2016 by heroji

Aleksandar Radović

Predislovije

 

U vremenskom razmaku od pola stoleća, sredinom prve decenije i polovinom šezdesetih godina XX veka, dvojica istraživača srpske kulturne prošlosti, prof. dr Tihomir Ostojić i Miloš Šajinović istraživali su aktuelne potrebe rada sa čitaocima u bibliotekama Neoplante, Nojzaca, Ujvideka i Novog Sada. I Ostojić i Šajinović su tokom niza decenija bili upućeni na Maticu srpsku, ustanovu kulture sa respektabilne novosadske adrese sa br. 1.  Prvi kao sekretar “srpske pčelice” u prvoj deceniji XX veka (1911-1919), a drugi kao radnik Biblioteke Matice srpske tokom šezdesetih i sedamdesetih godina u kojoj je rukovodio Odeljenjem za prijem i obradu neknjižne bibliotečke građe.

Popularizacija rada biblioteka i transformacija njihovog rada bio je cilj kojem su se „odazvali“ Ostojić i Šajinović upućujući poruke domaćoj kulturnoj javnosti.  Na početku i sredini prethodnog stoleća ukazano je, radovima dvojice intelektualaca,  na važnost stručnog rada u bibliotekama i poboljšanje  njenog imidža u našoj sredini.

 

Miloš Šajinović, savremenik novosadskih biblioteka sredinom 20. veka

 

            Uporedo sa uobličavanjem zbirki neknjižne bibliotečke građe u Biblioteci Matice srpske bibliotekar Šajinović piše tri teksta u kojima tumači novosadsko bibliotekarstvo u njegovim organizacionim formama. Javno bibliotekarstvo u Novom Sadu uspostavljeno je kada su duplikati naslova  Pozajmnog odeljenja Biblioteke Matice srpske, piše Miloš Šajinović, dopremljeni do ogranaka “Đura Daničić”, “Stevan Sremac”, biblioteke na Telepu i preostalih šest knjižnica. Bibliotekar nekadašnje “I vrste” BMS u tekstu Savremene novosadske biblioteke 1960. godine analizira status novosadskih biblioteka namenjenim najširim slojevima stanovništva. Miloš Šajinović konstatuje da “nabavlja se beletristika, domaća i strana, dečja literatura, popularna nauka…”[1] Cilj koji je postavljen prilikom osnivanja petnaest knjižnica sa gradskog područja i njihovim objedinjavanjem u Narodnu biblioteku u Novom Sadu do DANAS je ostao nepromenjen…

Miloš Šajinović

Inače, tekstovi Miloša Šajinovića (1929-2004) objavljeni su u Bibliotekarskom godišnjaku Vojvodine, glasilu koje je, pod izdavačkom palicom Biblioteke Matice srpske, od sredine pedesetih godina XX veka objedinjavalo informacije o knjižnicama i čitaonicama novosadskim i vojvođanskim. Objavljeni u vremenskom rasponu od nekoliko godina,

 


[1] Šajinović, Miloš, Savremene novosadske biblioteke, [Bibliotekarski godišnjak Vojvodine, Novi Sad, 1960], 75.

 

Šajinovićevi tekstovi precizno označavaju tada savremene prilike rada sa knjigom u novosadskoj sredini sredinom šezdesetih godina XX veka.

Kada su u Novom Sadu 1954. godine osnovani Filozofski i Poljoprivredni fakultet stvorene su biblioteke ovih akademskih ustanova koje su se, po rečima Miloša Šajinovića, formirale poklonima i donacijama stranih diplomatskih predstavništava (na Filozofskom fakultetu postoji i danas Centralna biblioteka i niz seminarskih). Poljoprivredni fakultet u Novom Sadu je sredinom pedesetih godina minulog veka (1955/1956) imao biblioteku sa azbučnim i predmetnim katalogom u kojoj je bilo 37 naslova periodike na srpskom i 180 časopisa na stranim jezicima.

Da je otvaranje Više pedagoške škole u Novom Sadu 1946. godine praćeno stvaranjem biblioteke ove ustanove (početkom šezdesetih godina imala “oko 19.000 hiljada i oko 130 naslova časopisa”[2]) dokumentuje Miloš Šajinović u tekstu Status biblioteka i bibliotekara Viših škola u Vojvodini . Spisak bibliotekâ ustanova u kojima su se školovali privredni, prosvetni i kadar državne administracije dopunjava Šajinović analizom prilika u Višoj pedagoškoj školi u Zrenjaninu, Višoj tehničkoj mašinskoj školi u istom gradu i Višoj tehničkoj školi u Subotici. Razmatrajući statutarne odredbe ovih prosvetnih zavoda Miloš Šajinović ističe prečesto “nedovoljno razumevanje vrste, obima i značaja poslova u biblioteci i odgovornosti bibliotekara[3]”. Na osnovu kontakata sa stručnim osobljem Visoke škole strukovnih studija za obrazovanje vaspitača iz Novog Sada (koja, s jeseni 2015. godine, poseduje 11.942 monografske publikacije) stiče se utisak da “стручне кадрове за јаслице, обданишта и забавишта”[4] i danas ima ko da obrazuje i uslužuje pedagoškom i drugom literaturom. Sve u gradu u kojem je službovao i slavni Đorđe Natošević, referent srpskih narodnih škola…

Biblioteka “Kliničke bolnice”, knjižnica Instituta za medicinska istraživanja sa sedištem u Novom Sadu, niz knjiga sa novosadskog Instituta za tuberkulozu, biblioteke Pokrajinskog zavoda za zdravstvenu zaštitu i Pasterovog zavoda analizirane su su Šajinovićevom radu Novosadske medicinske biblioteke iz 1964. godine. Klinička i nekadašnja Pokrajinska bolnica, današnji Klinički centar Vojvodine, poseduje biblioteku u kojoj se “praktikuje (se), u granicama mogućnosti, nabavka svake naše medicinske knjige”[5]. Danas se “okupljalište” stručne medicinske literature na srpskom i stranim jezicima  nalazi na Medicinskom fakultetu u Novom Sadu čija je Biblioteka “centar za biomedicinsko naučno-informisanje u Vojvodini”.[6] Prema podacima iz spomenice Medicinskog fakulteta izdate 2010. godine (povodom 50 godina rada visokoškolske ustanove iz novosadske Hajduk Veljkove ulice) biblioteka je matična i depozitna

 


[2] Šajinović, Miloš, Status biblioteka i bibliotekara Viših škola u Vojvodini, [Bibliotekarski godišnjak Vojvodine, Novi Sad, 1962], 224.

[3] I Šajinović, Miloš, Status biblioteka i bibliotekara Viših škola u Vojvodini, [Bibliotekarski godišnjak Vojvodine, Novi Sad, 1962], 229.

[4] http://www.vaspitacns.edu.rs/index.php?option=com_content&view=article&id=252&Itemid=178

[5] Šajinović, Miloš, Novosadske medicinske biblioteke, Bibliotekarski godišnjak Vojvodine, Novi Sad, 1964], 166.

[6] Izveštaj o radu Biblioteke Medicinskog fakulteta u Novom Sadu u 2014. godini, Novi Sad, Medicinski fakultet, 2015.

 

jer prikuplja radove zaposlenih u Kliničkom centru Vojvodine i nizu drugih medicinskih ustanova u gradu koji je još 1748. imao “gradskog hirurga”, Andriju Leba…

Osim analiziranih tekstova namenjenoj široj publici zainteresovanoj za položaj knjige u društvu, Miloš Šajinović  pisao je i o njeknjižnoj građi u bibliotekama. S obzirom da je od februara 1978. do penzionisanja 1984. godine  rukovodio Odeljenjem neknjižne građe u Biblioteci Matice srpske bibliotekar Šajinović se uverio u specifičnost rada sa plakatima, geografskim kartama, muzikalijama, raznim dokumentima…  Iz tog perioda datira njegov tekst Vojvođanski pozorišni plakat u Sečenjijevoj biblioteci u Budimpešti objavljen u Godišnjaku Biblioteke Matice srpske za 1978. godinu. U ovom stručnom glasilu se od sedamdesetih godina do danas objavljuju stručni prilozi o istorijatu i savremenim funkcijama domaćih ustanova kulture koje knjigu čuvaju.

Decembra 1979. godine pesme Miloša Šajinovića objavljene su u našem najuglednijem književnom časopisu, Letopisu Matice srpske. Ciklus od šest pesama počinje Stopom, a završava Psovkom

 

Comments (1)