Tag Archive | "Amerika"

Tags: , , , , , , ,

Odškrinuta vrata

Posted on 17 July 2014 by heroji

Vojislav Karanović

 

ODŠKRINUTA VRATA

 

 

Književnost i rokenrol, njihov međusobni odnos, prožimanja i doticaji, trenutno mi se to razlama u niz asocijacija koje se tiču dva imena. Prvo je ime Vilijam Blejk, a drugo Džim Morison. Iza prvog imena nalazi se nadahnuti maštar, pesnik, slikar, buntovni mislilac i prorok; drugo ime iza sebe krije rok pesnika (ima li ova sintagma smisla?), pevača, buntovnika na sceni i u životu. Oba su imena zapravo fasada. Vrata koja, kada se odškrinu, otkrivaju jedno neobično lice. Ali o tom licu nešto kasnije.

karanovic_oslobadjanje_andjela

 

                                                *  *  *

 

Kao mlad voleo sam i slušao pesme Džima Morisona. Ti su mi stihovi i ta muzika tada nešto značili. „People are strange / When you are stranger…” Mladalački bunt i nezadovoljstvo zbog života koji traži i zahteva uklapanje u određene propisane okvire – otprilike takvo jedno osećanje lelujalo se po mojoj duši tada, bilo mi je oko dvadeset godina, kada sam sedeo kraj groba Džima Morisona na čuvenom groblju Per Lašez. Bilo je u tom mom osećanju i izvesne afektacije, unapred pripremljene poze, kao i nesvesnog romantizovanja i pokušaja „podizanja cene” sopstvenoj ličnosti. Ali je u tom osećanju bilo i nešto što je na neki način odredilo, „prizvalo” jedan drugi susret neobično značajan za mene. Događaji se u ljudskom životu sklapaju kao kockice nekog mozaika – i tek naknadnim pogledom vidimo kakvu sliku one sve zajedno stvaraju.

 

                                                *  *  *

 

Pet godina nakon što sam na Per Lašezu posmatrao Morisonov lik izvajan u kamenu, u ruke sam uzeo jednu antologiju engleske poezije, otvorio je na stranicama gde se nalaze pesme Vilijama Blejka – i otkrio svet koliko čudesan, toliko meni blizak. Kada sam se ovoj poeziji prepustio i dozvolio da i ona mene otkrije (možda je bolje reći: ogoli) nisam ni slutio da između ova dva pesnika postoji neka bitna veza. Znao sam odranije da ime grupe Doors po svoj prilici potiče od čuvenih stihova iz Blejkovog Venčanja raja i pakla. Iznenađenje je predstavljala činjenica, slučajno sam je saznao, da je Morison voleo Blejka, da je fanatično i predano čitao njegove stihove. U trenucima kada bi napustio neki od veštačkih rajeva, Morison je kucao upravo na vrata umetničkog raja Vilijama Blejka. Kucao je i, naravno, vrata su mu se otvorila.

 

                                                *  *  *

 

Morisonov imidž proroka kakav je gradio na sceni, apokaliptički tonovi u njegovim pesmama, slavljenje slobode duha i tela, bunt i opiranje konvencijama – sve mi je to tada postalo jasnije. Svetlost Blejkove poezije stvarno je, kroz ta odškrinuta vrata, obasjala i Morisonovu dušu.

 

                                                *  *  *

 

Kada je o slobodi duha i tela reč, interesantno je dovesti u vezu Blejkovu proročku knjigu Amerika i Morisonovo delo Američka molitva. Blejk je u Americi video metaforu slobodnog i nesputanog života, dok je američku borbu za nezavisnost od engleske dominacije doživeo kao uvertiru u slobodan i čoveka dostojan život; za Morisona je život u Americi, slobodnoj i nezavisnoj, postao metafora za apokaliptički finale njegove poezije. „This is the end, my only friend…” – to nije poklič slobodnog čoveka – to je pre krik čoveka koji suštinski nije postao slobodan. Život jeste postao manje stegnut, duh poletniji a tela slobodnija – ali čovek je i dalje bio u ropstvu: novac, mediji, ideologije… Trijumfovala je civilizacija čija je zvezda vodilja postala vera u materijalne vrednosti. To nije bio san Vilijama Blejka, a to je postala noćna mora Džima Morisona.

 

                                                *  *  *

 

A možda amblem ove naše, savremene civilizacije, nalik nekakvom apokaliptičkom inicijalu, stoji na nekim novim vratima. Vratima nekog novog raja. Ali, nije naodmet upozorenje: nemojte da se prestravite ako pokucate na vrata raja, veštačkog ili onog drugog (umetničkog?), a vrata vam otvori demon. Nemojte se prestrašiti, prvo stoga što je to neumitno: ta vrata samo demon i može da otvori. I drugo, lice demona, koje smeh krivi u čudnu i jezivu grimasu, nije toliko strašno. Naravno, toga ćete postati svesni samo ako uspete malo duže da zadržite pogled na njemu.*

 

 

 

 

 

 

 

______________

* Iz knjige: Vojislav Karanović, Oslabađanje anđela, Narodna biblioteka „Stefan Prvovenčani”, Kraljevo 2013, str. 96–99.

Comments (3)