Radoje Domanović i časopis “Stradija”

Posted on 06 October 2014 by heroji

Sunčica Glišić

Gordana Lazarević

 

Radoje Domanović i časopis “Stradija”

 

 

Apstrakt: Osnovna tema ovog rada je da predstavi političko-satirični list “Stradija”. 1904. godine, jedan od najvećih srpskih satiričara, Radoje Domanović, nezadovoljan političkom i društvenom situacijom posle Majskog prevrata 1903. godine, pokreće list pod nazivom “Stradija”. Domanovićeva osnovna ideja, kao vlasnika i glavnog urednika ovog časopisa, bila je kritika režima i negativnih društvenih pojava. Zbog slabog odziva saradnika od kojih je Domanović očekivao  više priloga i nedovoljnog odjeka kod publike, časopis je ugašen  već  1905. godine,  posle 35-og broja. Uprkos svemu tome, časopis obiluje tekstovima u  kojima pisac ne štedi  nijednu  strukturu društva, naročito političku i  crkvenu,  ljudske slabosti i malograđanske manire.

Ključne reči: Radoje Domanović, časopis “Stradija”.

 

 

 

Radoje Domanović, tvorac srpske satirične pripovetke, rođen je 16. februara (4. februara po julijanskom kalendaru) 1873. godine u selu Ovsište kod Kragujevca, u porodici seoskog učitelja. Detinjstvo je proveo u susednom selu Jarušicama, gde je završio osnovnu školu. Bio je đak kragujevačke gimnazije, a diplomirao je na istorijsko-filološkom odseku Velike škole u Beogradu.

Sa 22 godine, oktobra 1895. godine, ženi se učiteljicom Natalijom Ristić (po nekim izvorima Raketić) s kojom je imao dvoje dece –  kći Danicu, rođenu 1896. godine i  sina Dragišu koji je umro ubrzo po rođenju 1902. godine. Kao profesor srpskog jezika i književnosti radio je u gimnazijama u Vranju, Pirotu i Leskovcu. Dok je radio kao predavač u gimnaziji u Pirotu, upoznaje se sa Jašom Prodanovićem koji je tu, kao profesor, bio premešten po kazni.

Godine 1893. u novosadskom časopisu «Javor» objavljuje svoju prvu pripovetku “Rođendan“, a  zatim u listu “Bosanska vila”  i pripovetku  “Na mesečini“. Šest  godina kasnije, 1899, u Požarevcu u listu “Zvezda”  prvi put izlazi “Danga“, jedna od njegovih najpoznatijih satiričnih pripovetki.

Godine 1896. postaje saradnik lista “Zora”, ali već 1899. ta saradnja prestaje.

Da je ta godina bila posebno teška za Domanović, svedoče i reči jednog od njegovih savremenika, Svetozara Ćorovića : “Godine 1899. sastao sam se s njim u Beogradu. Bled, mršav, ispijen, pomućenih očiju, zamršene kose. Šešir izgužvan, odelo iznošeno, cipele gotovo poderane. Kad mu se potužih na nemarne pretplatnike i kad ga zamolih za novu priču, on se nasmeja i odmahne rukom: «More, ostavi. Zar mi je sad do priča? Nemam ti službe, bre, brate, ja živim od danas do sutra, kao ona ptica za koju se bog brine… Kad smo se drugi put sastali u Beogradu, izgledao mi je nekako sumorniji i više zajedljiv. U to doba pio je vrlo mnogo, bez mere. Jednoga dana,tako, pozvao na ručak Jovana Skerlića i – u piću sasvim zaboravio na njega. Dok ga gost čekao kod kuće do dva sata posle podne, on je u nekoj mehani sedeo s društvom i pio…”

 

Radoje Domanović je bio pripadnik Radikalne stranke i večiti opozicionar. Zbog svojih političkih uverenja i britke satire protiv režima Aleksandra Obrenovića, stalno je kažnjavan i premeštan sa službom u unutrašnjost, u Vranje u Leskovac, da bi kao državni službenik završio kao pisar prve klase u Državnoj arhivi.

 

“…Prikazivala despotizam Aleksandrov kao despotizam jednog smetenjaka, koji je sve okrenuo tumbe, oglasio laž za istinu, a ludost za mudrost”, ističe dr Dimitrije Vučenov.

 

Napadajući zakon o srednjim školama na profesorskom zboru u Beogradu 1898. godine,  biva otpušten iz službe, zajedno sa suprugom Natalijom. U međuvremenu, od 1898-1901. piše “Uzgrednice” za opozicioni književni list „Zvezda“, čiji je urednik bio Janko Veselinović. Kada se „Zvezda“ ugasila, osnovan je “Srpski književni glasnik”, takođe jak politički protivnik tadašnjeg režima. Baš u ovom časopisu je Domanović u nastavcima objavljivao “Stradiju”, satiričnu i duhovitu novelu po kojoj je postao poznat, ali i politički i profesionalno proganjan. Godine 1902. ponovo je premešten u Pirot. Zabeležena je priča o događaju koji je bio neposredni uzrok njegovog otpuštanja sa mesta pisara u Ministarstvu prosvete. U nekim dnevnim listovima koji su u to vreme izlazili u Beogradu, osvanuli su članci o nečuvenom skandalu u pivnici “Takovo”, odnosno o strašnoj tuči između Radoja Domanovića i Jaše Prodanovića u kojoj je povređen i Branislav Nušić. Radoju Domanoviću, koji je morao da napusti Beograd, teško je palo i to, da osim prijatelja, mora da ostavi i saradnju u mnogim listovima i časopisima, između ostalih i u “Odjeku”.

radoje_domanovic

 

Evo šta je o Domanoviću govorio Jaša Prodanović:

Domanović je uspeo da se otme od palanačke učmalosti prvo svojom ljubavlju prema devojci kojom se te godine (1895 prim.autora) i oženio, a posle i radom na književnosti…

 …Brzo su ga zavoleli svi čestiti intelektualci s kojima je dolazio u dodir. Uspeo je da zbliži i one koji su malo opštili među sobom i združi dotle razdružene. Svojom vedrinom i humorom razvredravao je sumorne, kravio mrzovoljne i izazivao osmehe.natmurenih… Nikakva nevolja nije mogla ugušiti njegovu vedrinu. Kao i većina humorista i satiričara, on je bio u dnu duše melanholik, skeptik, gotovo pesimist. Ali se to u ličnom životu nije dalo opaziti, sem u časovima razdraženosti…. On je stradao zbog političkih uverenja, ali ni pomislio nije da se ona mogu žrtvovati ili dobro unovčiti. On je u ličnom životu bio kolebljiv, neodlučan, neotporan, popustljiv, ali je u javnom radu bio čvrst, pouzdan, nesavitljiv i neukrotiv….

 

U to vreme, iako sve siromašniji, Domanović ne prestaje da piše u “Odjeku”, organu samostalnih radikala.

Iako je Domanović postavljen za šefa Državne štamparije, njegova porodica  nema pravo na penziju jer rešenje nije ukazno. Sledeće tri godine Radoje živi povučeno i rezignirano. Boemski život, nedostatak materijalnih sredstava i neizvesnost profesije obeležili su njegov kratak i buran život.  Oboleo od tuberkuloze, 1908. godine umire, iste godine kad i njegov prijatelj Milovan Glišić.

 

Časopis Stradija

 

Posle Majskog prevrata 1903. godine i ubistva kralja Aleksandra Obrenovića i kraljice Drage Mašin, razočaran što se u zemlji ništa nije promenilo nabolje, decembra 1904. Radoje Domanović godine pokreće  političko-satirični  list “Stradija” i u prvom broju svojoj budućoj publici obraća se člankom „Zdravo, zdravo u kome piše:

 

Šta ćeš sad da pišeš? – pitali su me mnogi posle 29. maja nekako pakosno i podrugljivo – nema više za tebe materijala. O publiko srpska, dobričino moja, kako si grdno prosta i naivna. Prošao je 29. maj, ali smo ostali mi. Mi isti onakvi kakvi smo i pre bili… Ministri mudri, seljaci dobri, vredni, činovnici spremni i savesni, žandarmi učtivi pa se na svakog ljubazno nasmeše… Popovi prosto kao svetitelji… Žito i svi usevi uspevaju divno, prema odluci narodnog parlamenta…Čisto se boji čovek da ne izumre ovako divna generacija Kad bi srećom tako bilo onda bi «Stradija» ozišla u penziju a ja bih pisao kako se pastir i pastirica ljube, kako žubore potočići i priželjkuju slavuji, al ovako ima se šta…

Jadikujući nad stanjem posle 29. maja, jer se ništa nije promenilo, Domanović u “Stradiji” piše: „…dođe nekakva vajna sloboda, opet podlacima dobro…“

 

Pokretanjem ovog časopisa Radoje Domanović je pokušao  da se angažuje u borbi protiv mana  i slabosti novog režima. «Stradiju» sam uređuje i izdaje, pozivajući ljude na saradnju, ali nažalost, bez većeg odjeka. Kao urednik, Domanović skreće pažnju čitalaštvu  i naglašava da to neće biti list koji će “izmišljati razne stvari radi zabave ili vica”, već glasilo koje će da žigoše sve što ne valja u našoj zemlji. Pri tom moli prijatelje da mu šalju sve što u društvu ne valja a on će izdvojiti ono što je “najcrnje zlo“.

.

Na meti su se, prirodno, našli i pesnici, pa je tako u 25. broju objavljena pesma  pod naslovom “Plavi akordi” koju Domanović posvećuje svim, kako ih podsmešljivo naziva, “pesnicima šarlatanima

 

Plavi akordi

 

Premaleće puče rano,

Zaigralo nebo šarno,

Kroz prirodu dahću čari,

Pod oblakom slon šestari

Cvrkuće mu nežni glas;

Sa ružice kvočka peva,

Na grančici tele sneva

Premaleća to je čas.

O, da l  pojmiš dušo mila,

Te krasote, takav dan?

Posle bika lakokrila,

I leptirak nestašan,

Nadleću se,

Nadmeću se,

Jedan drugog varakaju

Oko ruže obletaju

Da joj sišu mednu slast.

Oj, al leptir brže hita,

Na bika se nogom rita.

A mlad pesnik ovih dana

Iz književnog đulistanja

Svež i vedar kao plast,

Sluša cvrkut nežnog bika,

Pa očaran duh mu plovi

Jer sad nađe akord novi

Novi izraz novi slik;

I presretan pesnik mladi

Žuri sve to da presadi

U književni – u Glasnik

Domanović je, kao vlasnik i urednik ovog časopisa, nastavio da se bavi i društvenom satirom, pa tako u jednom članku, ne bez gorčine, piše:

 

Mi smo valjda jedini narod na svetu, koji energično beži od onoga što je u nas dobro, pa iz neke majmunske mode primamo ono što je tuđe, a gore. Najkulturniji, najprosvećeniji narodi na svetu ponosili bi se našom narodnom poezijom , a mi je napuštamo, mi bežimo od nje pa tražimo dekadente. Mesto da nam je naša narodna poezija podloga za obrazovanje, mi je ne znamo. Naš ženski svet, čita sulude, fantastične romane, udara u klavir i dreči koje- kakve izanđale pesmetine, a ne zna, kakvo blago leži u narodnoj našoj poeziji.

Šta je čuda Vagner poradio od one šake jada nemačkih motiva, a mi kao slepi i sumanuti prolazimo pored punih riznica zlata i dragog kamenja pa sa prosjačkim štapom vrljamo po tuđini da se tamo mudrosti naučimo…

Omladina školska zna svaku začkoljicu iz latinske sintakse a malo koji zna dve narodne pesme… Direktor jedan, matematičar otišao još dalje, on se čak podhvatio da nam izmisli novu narodnu poeziju! Budite Bog s nama šta mi radimo. Dame drže žurove na kojima blene jedna u drugu ili ma kakvom bilo ludorijom prekraćuju vreme…

Naši vajni školovani ljudi mnogi čak smatraju za neozbiljno pročitati koju narodnu pesmu….

 

Oštro Domanovićevo pero, ne štedi nikoga. On proziva sve -  političare, državne činovnike pa i običnog čoveka i pomodne žene. Posebno se na meti njegovog pera nalazilo sveštenstvo:

 

Pred Mitropolijom seljaci protestvuju protiv popa koji se opija, bije sa seljacima, živi nevenčano i ne smeš ga pustit u kuci gde ima žensko čeljade…a kod mitropolita ulaze po redu ko je veći poklon doneo. U skici Kroz Beograd, u članku Čudni glasovi piše: Po prestonici čudni glasovu kruže – Mitropolit psovao, mitropolit se pobio s nekim popom, ..mitropolita osuđuje i sam arhijerejski sabor…To nikad ni u jednoj zelmlji nije bilo da se tako govorio glavaru crkve. I mi ćutimo i mitropolit ostaje i dalje mitropolit!Pa ko sudi ovome čoveku..?

Domanović nabraja i druge nerazumne radnje sveštenika, koji sveti vodicu kroz prozor iz šprica, a drugog koji je opsovao boga crkvenjaku pred oltarom. „Postadoh kaluđerom, prestadoh čovekom, samo je jedna u nizu Radojevih opaski usmerenih na sveštenstvo toga vremena.

 

U okviru ove skice postoji i članak Novo zanimanje, u kome Domanović piše kako se u Srbiji pored toliko čuda pojavilo i jedno novo zanimanje … ja poznajem jednog gospodina koji ima to novo zanimanje. Dolazi redovno u redakciju “Odjeka”  tačno u 8 izjutra i  onda se čudi čas ovom, čas onom! Tako se čudi i iščuđava do 12, tada ogladni i  ide na ručak, odmori se malo i u 2 opet ide na dužnost da se čudi do 6 popodne...

 

Mentalitet našeg čoveka nezaobilazna je tema Domanovićevog pisanja:

 

“Pomeni koga hoćeš, niko nije kao Srbin. Bistri! O, što mo dosadi ta naša bistrina! Mi: “Bistri, bistri, bistri!” a ništa nam ne valja; pored tolike bistrine najmanje dobroga imamo! E, ali oni drugi “glupi” legnu na rad, na posao, pa ne čekaju, kao mi, da im dobro padne s neba, već ga stvaraju sami.” Na drugom mestu dodaje: “Takvi smo mi, čekamo u zlu dobra, ali se ne trudimo da dobro stvorimo, a začetku dobra pre smetamo, nego što mu pomognemo da se razvije.” 

 

Ili:

Ni sam đavo ne zna što smo mi Srbi Bogu trebali. Seo đavo pa se čudi: Srbin opanke nema, a kupuje kišobran, soli nema u kući, a ima vizitkarte, kuće nema, a pazari prozore, deca se guše po mračnim i vlažnim izbicama, a Srbi se setili da leče Ruse čak na dalekom istoku. Zaista se đavo čudi džabe, a kad se i on čudi onda se već vidi koliko je sati. Naš  ženski svet u Beogradu najaktivnije neguje ovu ludu žicu naše rase. Sutra nek napiše pismo kakav zanesenjak iz Amerike kako nema dobrih puteva za Nijagarski vodopad, i šta mislite? Odmah bi ponikao odbor gospođa i gospođica. Glavni odbor, pododbori, koncerti, konfete, proglasi, -Prilozi za ulepšavanje puteva u okolini nijagarskog vodopada. Napravite škole svojoj deci rodoljubive Srpkinje. Ne radite ono čemu se i sam đavo čudi, ako Boga znate! 

U “Stradiji”, u članku Srpska inicijativa, duhoviti Domanović kroz lik famulusa Tase koji umesto da obavi dužnost koja mu je zadata – gubi vreme, odugovlači i ne sluša pretpostavljene svojom uzrečicom “a ja mišljašem” opisuje osobinu koju oštro naziva bolešću i u zaključku članka naglašava “Nije samo Tasa ovakav. Manje više svi patimo od ove bolesti, od ove lične inicijative”

… Taso- rekoh mu- idi u četvrti razred, pa mi donesi kišobran, zaboravio sam ga tamo kod ormana

-    Ama mišljašem nešto, da nije gore u salu kad gledaste slike s g. direktora?

-    Nije

-    Ako da vidim?

-     Idi pa vidi!

On zaista ode i maločas vrati se natrag. Smeši se i uvija skinutu kapu u ruci.

-    Jel’ nije?

-    Istina, nije, a ja mišljašem.

-    Ama šta imaš ti da misliš, kad ti lepo kažem gde je

-    A da nije u treći razred?

-    Nije brate! rekoh nervozno

-    Ako li da vidim?

-    Vidi!  Rekoh, hoteći do kraja da iscrpim svoje strpljenje

-    Istina, nije ni tam’! Ako li da vidim da nije u kancelariju?

-    Vidi, brate, vidi gde hoćeš!

Vrati se otud , pa ne rekav mi ništa protrča mimo mene pa ode u četvrti razred. Nosi otud kišobran i smeši se.

-Eve ga! Veli i gleda u zemlju

- Pa eto vidiš! Kažem ti kao čoveku, i ti umesto da odmah odeš, a ti me meltretiraš čitav sat, rekoh ljutito

- E, de, a ja pa mišljašem

Šta je o državnim činovnicima Srbije tog vremena mislio Radoje Domanović, najbolje nam ilustruju članci  iz istog časopisa:

 Šta bi bilo?

Šta bi bilo kad bi beogradska opština uzela tramvaje u svoje ruke? Evo šta bi bilo: Odmah bi bio postavljen direktor sviju pruga sa platom od 10.000 dinar,. šef odeljenja električnih tramvaja sa platom od 8000 dinara, šef za konjske tramvaje 8000, tri sekretara po 4000, šest pisara sa po 2000, osam praktikanata sa po 1000 dinara…To je u glavnoj upravi. Sad dolazi Vračarski odeljak: šef, 2 sekretara 3 pisara, 4 praktikanta, pa onda Paliluski odeljak, pa Savski, pa Dorćolski itd. … Sad tek dolaze kočijaši, kondukteri, revizori, a već razume se inspektor sviju pruga sa naročitom zgradom i potrebnim osobljem. Za svaka kola imali bismo bar 2 konduktera što se po kolima motaju i tru četiri koji nisu ni došli…Na bi prošlo ni pola godine, a napisana bi bila molba da država da subvenciju tramvajima, da bi se ova korisna ustanova mogla održati u prestonici. Evo to bi bilo. A kad bi država upravljala, onda treba samo duplo računati broj osoblja.

Ugledno dobro

Bio tako jedanput neki siroma čovek i imao 1000 hektara zemlje. Dan i noć se brinuo kako će da održi svoje imanej, da ne propadne…te dođe na spasonosnu misao – dase obrati državi za pomoć…Ministar narodne privrede kad je pročitao ovu molbu zapanjio se od čuda – Ovo je strašno – uzvikuno je – ovo ja sam niti umem, niti mogu svršiti. I razume se, kao pametan čovek, odredi komisiju od stručnih lica da stvar prouče…Komisija padne na posao. Većalo se, mislilo, dogovaralo, mučilo se, nevoljisalo…ovako odluče:

1.                        Da se malerozni sopstvenik imanja od 1000 hektara oslobodi poreze
2.                        Da se tom nesrećniku da plata od 4000 dinara godišnje
3.                        Da mu se dadu 4 pomoćnika sa ukupnom platom od 10.000godišnje
4.                        Da mu se dadu robijaši koji će mu raditi besplatno, a hraniće se o državnom trošku
5.                        Da država tom čoveku i njegovim pomoćnicima sazida stanove, potrebne zgrade, da kupi stoku,fijaker, konjei sve sprave za rad
6.                        Određuje se tom čoveku još 50.000 godišnje da bi mogao imanje održati Čovek se spasao, a država stvorila uglednu ekonomiju!
U prvom broju ovog časopisa za 1905. godinu, Domanović u  uvodnom članku pod nazivom «Publici o novoj godini» piše:

 

 Ti, publiko očekuješ od mene, a ja opet očekujem od tebe. Ti se nadaš da će “Stradija” u trećem broju biti bolja, a ja se nadam da će treći broj imati veću potrošnju. Mi se, publiko volimo. Ja volim tebe, ti voliš mene, ali se ne pomažemo. Mi želimo i uspeha i dobra jedno drugom, ali se slabo trudimo da uspeh i dobro stvorimo…

 

Životne nevolje neumitno uzimaju danak i Domanović postaje sve ogorčeniji jer već u drugom broju za 1905. godinu u uvodnom članku Srećan praznik dobrima! on se svojim čitaocima obraća na sasvim drugačiji način:

 

Ne osećam se dobro. Tek je tri sata izjutra a ja moram da pišem. Nekad sam pametnije radio. Nekad sam u zoru dolazio da legnem, a noć sam provodio u pesmi i veselju…E, to je bilo srećno, zlatno doba. Tada sam najviše patio, imao bola i gorčine u duši, tada sam najviše, najaktivnije radio, tada je ovaj sumanuti Beograd najgore o meni govorio.. .Drugi jadi mene tište. Duša mi je otrovana, osećam bol i sna nemam. Ja gledam otvorenih očiju kako zlo napreduje…Jadna zemljo!…Bori se!…Bori se i padni, neka te se ne tiče sud glupaka…. jer bi samog velikog Boga kaplja udarila i zbog nas, zbog našeg zla ostao bi svet bez Boga…. 

 

O tome da list «Stradija» ni izbliza nije dostigao uspeh Domanovićeve pripovetke istog naslova svedoči i to da je  ukupno izašlo samo  35 brojeva tokom 1904. i 1905. godine,  mada piščevo  pero nije izgubilo  ni oštrinu ni britkost u opisivanju  mana, slabosti, nemorala i sitnih interesa koji vladaju čovekom.

Čitajući članke koje je Radoje Domanović pisao i objavljivao u časopisu „Stradija“, nikako se ne možemo oteti utisku da se u današnjem društvu,  i posle više od jednog veka, ništa bitno nije promenilo  -  licemerje i korupciju koji prožimaju sve strukture društva prepoznajemo kao opšte mesto, dok sitni i krupni poroci, način razmišljanja i pomodnost običnog čoveka i njegovi malograđanski maniri ne gube ništa od svoje aktuelnosti.

 

 

Abstract

The main subject of this paper is the journal of political satire called Stradija.
In 1904, Radoje Domanovic, one of the greatest Serbian writers of
satirical novels, started the journal because of his dissatisfaction with the social conditions following the downfall of the government in May 1903.

As the owner and theeditor-in-chief of Stradija, Domanovic focused on critiquing the regime and detrimental social problems. Given the weak response of collaborators
from whom Domanovic expected more frequent contributions, and given an
insufficient public reception, the magazine ceased publication in 1905,
after the 35th issue. The journal, nevertheless, included unsparing
criticism of all aspects of the social structure, especially of the
political system and the church, as well as of human weaknesses and
provincial manners.

Keywords: Radoje Domanović, Stradija

 

 

Bibliografija:

 

 (1) Ćorović, S. (1986). O Radoju Domanoviću (Uspomena prilikom dvadesetogodišnjice njegove smrti). U: Radoje Domanović, Mrtvo more i druge satirične priče. Beograd : Rad.

(2) Vučenov, D. (1963). Radoje Domanović, Beograd : Rad.

(3) Prodanović, J. (1986). Radoje Domanović (Sećanje o dvadeset petogodišnjici njegove smrti). U: Radoje Domanović,  Mrtvo more i druge satirične priče . Beograd : Rad.

 (4) Obradović, D. (2008). Život Radoja Domanovića : kratka hronologija. U: Lako pero Radoja Domanovića: zbornik radova u spomen Radoju Domanoviću: 1908 – 2008,  Kragujevac, Koraci.

(5) Stradija, Beograd, 1904.

(6) Stradija, Beograd, 1905.

(7) Jovanović-Stojimirović, M. Siluete starog Beograda. Beograd : Prosveta.

(8) http://sr.wikipedia.org/sr/Radoje Domanović

Related posts:

Duh humanosti u doba profita
Čudesna moć reči ili hazarsko otkrovenje
Avangardni perpetuum mobile Rastka Petrovića ili: objava Novog zaveta avangardnog duha

7 Comments For This Post

  1. Opsenar Says:

    Realističkim sredstvima, ne odaljavajući se od ambijenta u kojem je živeo, Domanović je pokazao da se može biti kritičan prema političkom sistemu i stranci na vlasti, a da se istovremeo do beskraja voli zemlja u kojoj si rođen, kritički duh prema manama vlasti provejava iz svake Domanovićeve rečenice, ne narušavajući društvenu zajednicu…
    Jedan od blistavih nastavljača Domanovićevih jeste Želimir Žilnik s filmom “Tito po drugi put među Srbima”…

  2. Vesela Says:

    Žilnik je satiričar prve klase, samo u drugom mediju. Preporučujem ovde Uvod u prošlost, knjigu razgovora s novosadskim rediteljem. A ni intervju sa Želimirom, ne bi bio ovde naodmet…

  3. shaka zulu(f) Says:

    A sve sam čekao kad će se pojaviti neki tekst o Domanoviću na KH.:) Domanović je na našu žalost življi nego ikada…

  4. Opsenar Says:

    Draga Vesela, drago mi je da si se setila gospodina Žilnika, da, bilo bi zadovoljstvo čitati nešto o njemu na ovom sajtu, jeste i on savremeni kulturni heroj, eh, da je Radoje imao kameru, čuda bi napravio…

  5. Pink Frojd Says:

    Mnogi velikani pera bi se, smatram, da su živeli kasnije, opredelili za svetlosni jezik filmske kamere…

  6. Opsenar Says:

    Da, da, potpuno se slažem, haha, zamislite sve te “Marke Kraljeviće” sa ful opremom (šarac, buzdovan i rujno vino) na filmskom platnu, haha…

  7. Владимир Says:

    Уколико се међу читаоцима нађе људи које дубље заинтересују приповетке и новинарски чланци Радоја Домановића, целокупна дигитализована дела Радоја Домановића могу се прочитати на domanovic.wordpress.com.

Ostavi komentar