Tag Archive | "Arada"

Tags: , , , , ,

Arada

Posted on 28 March 2014 by heroji

 Nemanja Raičević

ARADA

 

Lišiti se svake ozbiljnosti, konačno, osloboditi se poput nudiste u najmodernijem japanskom vozu.  Biti nepredvidiv, samim tim i nevin, biti bagrem, prozor staračkog doma ili obdaništa. Biti svaki čovek sagledan očima onog drugog, onoga ko ga ne poznaje, i koji će proći ulicom pored njega (ili sedeti u avionu) ne razmišljajući o onome što će se s njim zbiti iza ugla, nekog tamo jula ili februara, ili, uopšte, o tome šta taj čovek predstavlja, koliko je talentovan, ili da li više voli da ljubi ili da se tuče (bude tučen).Raskrstiti s lažima, nedostajanjem, strašću očekivanja. Priljubiti se uz sve što je obično, nepristrasno, neosetljivo i neobjašnjivo. Pozdraviti sve neobično s pozdravom onemoćalog i pomalo pripitog cirkuskog radnika bez dana radnog staža, izbeći i sam naklon publici, iz dosade, ne iz sujete. „Postoje starački domovi za ostarele glumce”, pisao je čuveni pisac. Zamisliti Anu Karenjinu kao Eskimku, s najlepšim sankama, voleti život, ne razumeti ga nimalo, i opet, i posle svega, voleti ga.

Bilo je jasne ozbiljnosti u ovim rečima, pa, ne bez određenog  gnušanja prema uvaženom piscu (koji se jednom davno, pred mojim očima, toliko prejeo da je morao da zamoli konobara da nikog ne pušta u toalet), bučno zaklopih knjigu. Bestseleri! Bagrem! Prozor obdaništa! Prijatelji iz detinjstva!

Bila je to najjeftinija knjiga u knjižari. Iz sasvim ličnih razloga, ali i iz određene solidarnosti,  zarekao sam se da ću na mestima gde su knjige preskupe, kupovati samo te, najjeftinije. Njegovu knjigu videti među njima, izazvalo je ono što ja zovem osećanjem duge. Od prevelike radosti, do tupog osećaja gubitka. Nije za čuđenje, dakle, što sam odmah počeo da je čitam.

Debeljko lukavog pogleda, u somotskom sakou (somotski sako u Adis Abebi!),beloj košulji, i sa azurnoplavom, vrlo dugačkom kravatom, konačno se nagnu prema stolu za kojim sam sedeo s knjigom i pivom. Stranim i jedinim hladnim, stara zamka ugostitelja na svim kontinentima, u svim zemljama. Ta flaša piva bila je skuplja od većine knjiga u toj maloj knjižari s knjigama na engleskom jeziku, u zoni bezbednoj za strance. Žena koja mi je prodala knjigu bila je obučena u haljinu kakvu ste mogli videti i u Mančesteru – ipak, nesumnjivo je nosila u očima tugu svog kontinenta i prezrenje prema strancima koji u Africi žele uvek da prođu što jeftinije, posebno u zonama bezbednim za strance.

– Kažu da su u Istočnoj Etiopiji pogledi s brda fantastični – obrati mi se debeljko, gledajući me iznad velikih okruglih naočara, koje su mu spale na sam vrh nosa. Govorio je engleski kao putnik sa nekog interkontinentalnog krstarenja. Bilo je apsolutno nemoguće odrediti mu godine.

– Verujem, ne sumnjam – rekoh brzo, i otvorih knjigu ponovo.

– Moja ćerka će ubrzo doći, i ona pije pivo. Dopada li vam se Afrika?

– Mislite, Etiopija?

– Da, da… – rekao je, i odmahnuo rukom, kao da se dosađuje.

– Nisam video puno od nje – odvratih nabusito.

– Nema potrebe videti nešto da bismo znali da li nam se dopada. Govorim o onom unutrašnjem osećaju, o ljubavi, o svemu tome zajedno. O grčenju mišića i igranju oka, o navali krvi, nesvesnim pokretima usana, trenucima kad nas oči zaista odaju. Govorim o želji da se nekuda vratimo, dok još nismo ni otišli, o potrebi da odemo nekuda gde nikada nismo bili. Naravno, pretpostavljajući da nije reč o bekstvu. Kakvo god ono bilo, od promašenog života, zakona, roditelja, grehova. Poznavao sam osobu koja je bežala od knjiga, iako ih je veoma volela, kunem vam se!…Popijmo nešto zajedno, hoćemo li? – rekao je, uvukao stomak, i kao vrlo zadovoljan, sit čovek, potapšao se po njemu. Namerno, ili slučajno, đavo će ga znati, kravatu je zabacio preko ramena. Jasno sam mogao na njoj da vidim inicijale skupog dizajnera veoma nesrećne sudbine. Posedovao sam par majica sa istim inicijalima. Nosio sam ih samo u posebnim prilikama.

aradaimg

– Možemo, ako insistirate – rekoh, i nehotice s nekim novim poštovanjem prema njegovom ukusu, možda i njemu.

– Ja nisam baš pri parama, ali, popićemo, popićemo, neizostavno ćemo popiti… – rekao je on. Sada me gledao kroz stakla naočara, velike dioptrije (u plusu), i oči su mu izgledale groteskno velike, raširene, kao da glumi u nekoj tragikomičnoj reklami, kao da je zbunjen celom ovom situacijom. Osetih se kao uljez, krivac, đavo će ga znati zbog čega. Kako sam mogao da pomislim da ima lukav pogled? Knjiga je kriva za to. On je jedan siroti, usamljeni, pijanac u Adidas Abebi, pritom, još i bez para. Lukavi pogledi! Somotski sako! Ima li nečeg nižeg od potcenjvanja ljudi zbog odeće koju nose.

– Dozvolite, molim vas, da nam ja platim piće – rekoh, već mašući rukom mladom konobaru, koji je u beloj uniformi izgledao sputan, nezadovoljan.

– Molim, molim, ako insistirate… – reče on, i najednom, ponovo spusti naočare, i pomalo lascivno mi namignu –A kravatu sam dobio od jednog izuzetnog gospodina, ima tome već stotinak godina…

Konobar je došao do mog stola, i osmehnuo mi se. Debeljko, očigledno nije pri sebi, i najbolje bi bilo platiti svoj račun, i otići.

Konobar je kucnuo po stolu. Trgnuo sam se.

– Gospodine, zvali ste me?

– Molim vas, dva hladna piva – rekoh.

– Dva?

– Da, za mene i…

Debeljka u somotskom sakou i azurnoplavoj dizajnerskoj kravati, kao ni moje knjige, nije bilo.

– Da? – rekao je konobar, sumnjičavo me gledajući, i trudeći se da olabavi mašnu oko vrata. Kao da mu, odjednom, nije bilo stalo šta ću ja misliti. Ako je ikada uopšte i bilo. Belci u Africi!

– Ništa, ništa…Račun samo, molim vas – rekoh, donekle iznemoglo.

Konobar mi se malo unese u lice, gotovo zabrinuto.

– Ali, vaš račun je platio mladi gospodin s kojim ste pričali.

Posle, hodajući žurno, kao da se vraćam kući, pijacom Gaba Ardom, mestom koje sve privlači u dolinu, knjiga mi je očajnički nedostajala. Knjižara je bila zatvorena – u izlogu su stajali stari primerci Fajnenšel Tajmsa i nijedna knjiga. Prolazio  sam, sve sporije,  pored prodavaca soli, iz Tigraija, lavlje i tigrove kože, iz Velege, parfema i začina, iz Harara, divnih, divljih konja, iz Voloa, meda iz Gojama, ručno pravljenih molitvenika, iz Gondora.

Comments (2)