Tag Archive | "Emotivno preosetljivi junaci"

Tags: , , , , , , , , , ,

Halucinantna potraga za identitetom u knjizi poezije Kavezi Zvonka Karanovića

Posted on 04 July 2015 by heroji

 

Milica Vučković

 

Halucinantna potraga za identitetom u knjizi poezije Kavezi Zvonka Karanovića

 

Karanović Zvonko. Kavezi. Beograd: Lom, 2013.

 

Zatvorivši svoje ,,emotivno preosetljive junake“ u kaveze izgrađene od reči i tišine, Zvonko Karanović svojom poslednjom zbirkom pesama još jednom otvara pitanje inoviranja forme pesništva, ukazajući na to da poezija, kao i sam ljudski duh, ne sme da bude u funkciji reprodukcije poznatog. U svojoj imaginativnosti ona neprekidno mora da istražuje nova idejna prostranstva i oneobičene načine izražavanja, da rizikuje horizont očekivanja čitaoca tako što će ga ,,pozvati“ u eksperiment, u višestruke mogućnosti tumačenja pročitanog, od arhetipskog do psihofilmičnog.

Posredstvom opštih simbola (sunce, mesec, ptice, more, obala) i protkanim subliminalnim porukama, čitalac biva povučen u mistiku sadržajnog mraka, potom hipnotisan, da bi svoje putovanje dalje nastavio stopljen sa junacima ove romaneskne poezije i poput mesečara na žici iznenađujuće virtuozno hodao između ogoljene stvarnosti i fantazmorgičnih snova.

Kavezi kao naziv Karanovićevog hibridnog žanra odgovaraju hibridnosti života koji se odvija u kavezima na društvenoj javi. Nadrealne situacije iz narativnog poetskog toka sastavljene su od bezbrojnih elemenata realne surove stvarnosti. Na prvom mestu, kao najdominantniji element, jeste totalna dezintegracije jedinke, pa je srča identiteta ,,razbacana“ posvuda i kroz čitalačku identifikaciju zariva se u samo tkivo intimne pshičke realnosti. Upravo zato je samoća osnovna atmosfera koja vlada ovim poetizovanim pričama. Ali, to nije introspektivna samoća koja vodi razrešenju, već samoća samoće, usamljenost udavljena u sopstvenoj dezorijentisanosti, ravnodušnost kao poslednji i konačan stupanj odustajanja od nezapočetog.

Karanovićevi junaci žive u izolovanim kavezima u kojima se kao na filmskoj traci ređaju zagonetni dekonstruktivni mikro događaji. Na trenutke se čini kako su oni do te mere složeni da u sebi sublimišu sve socijalno-individualne krize, pa i one koje se nalaze na rubovima svesti, dok u nekom narednom momentu izgledaju kao dešavanja praznine, okretanje bubnja prazne veš mašine, tamni ponor ,,nepodnošljive beline“. Zbog toga je i diskretno prisustvo ironijskog konteksta bilo neizbežno da se opiše neboder ljudskih kaveza, uredno poređanih u sveopštem egzistencijalnom haosu.

Ne samo naslov zbirke, već i naslov svake pojedinačne pesme u prozi, izaziva vizuelizaciju dovoljno jaku da čitalac sam može da smisli priču. Naslovi su moćni pokretači čitaočeve mašte koji razgranavaju asocijativnost ka ushićenom odgonetanju misterioznog.

Misterioznim detaljima Karanović je svoje pesme iz Kaveza učinio intrigantnim, a takođe je njihovim povezivanjem u celinu pomerio granice pesničkog žanra na tromeđu pesma-priča-roman , pa se tek čitanjem zbirke uviđa da se od početka do kraja prepliću i mrse događaji, da se ono što se u jednoj pesmi pojavilo kao jedna slika, u drugoj pesmi pojavljuje sa manjim ili većim modifikacijama u drugačijem kontekstu, što omogućuje čitaocu da na svoj osoben način bira kako će graditi hipotetički roman od pesama-odeljaka ove knjige.

U pesmi Zapisi iz srećnog doba izvesni Žak, lik koji je taj nadimak dobio oponašanjem svog uzora Prevera, pojavljuje se kao pesnik koji bi da novopristiglom u psihijatrijsku bolnicu pročita svoju novu pesmu, a koga ta pesma podseća na nešto što bi uporno hteo da zaboravi, dok u Prozorčiću za ventilaciju saznajemo da je Žak bio propali pesnik pun entuzijazma koji je verovao da će ,,emocija spasiti novu literaturu“, strpljiv da se bori ,,sa mrzovoljom ljudi spram poezije“, ali ga je njegova ,,depresivna, hladna, proračunata“ žena provocirala i dovodila do očaja, zbog čega se odlučio da je ubije. Žak je i onaj koji se mešao u Njegove poslove i unosio ,,previše uzvišenosti“ u poeziju, on je očajnik koga su emocije pregazile, krivac za ono što je zadesilo ostale.

karanovic_kavezi

Iako se lako može učiniti da postoji mnogo više likova koji prolaze kroz ove roman-pesme, zapravo ih je samo dva: žena i muškarac, dopuna i opomenent jedno drugome na svim ravnima postojanja, dva glavna principa kao dve ose oko kojih se rotira i sam univerzum. Budući da su ta dva principa ugrađena u svako biće pojedinačno, moglo bi se tumačiti da postoji samo jedan jedini junak, postmodernistički iskušenik, čuvar vlastitog kaveza, anonimni otpadnik društva. Taj junak je istovremeno i antijunak koji osećaj za svoje postojanje čini konfuznim i degeneriše stabilnost opstanka. On je svako od nas, on je svi ljudi.

Shodno tome, ostali likovi koji se pojavljuju na Karanovićevom poetskom ,,ekranu“, odraz su u ogledalu, susret sa otkinutim komadima sebe koji lebde u kavezu bez prave čežnje za integracijom i žudnje za slobodom. Efekat ogledala daje dimenziju horor delirijuma poetskom pripovedanju, pri čemu depresija i malaksalost određuju putanju posrnuća za koju se, linijom manjeg otpora, odlučuju oni neodlučni i obeshrabreni.

Iluzija u odlučnost i posedovanje cilja sa mekom ironijom prikazana je u četiri pesme naslovljene ,,Cilj“ (I, II, III i IV), gde lirski subjekt (ona) polazi prema objektu svoje odlučnosti, da bi cilj počeo njoj da se približava i najzad je ,,nekako pronašao“, a ispostavlja se da je cilj ništa drugo nego ,,blistavo sečivo po njenom telu“.

Misteriozne smrti, nepoznate opasnosti, napadi ludila i šizofrenije, haluciogene slike – načini su na koji se završava najveći broj pesama ove zbirke, a njihovi počeci su često vezani za ležanje i posmatranje, za nepokretnost ili prividnu pokretnost, za arogantne dijaloge ili susrete u magnovenjima. Mesta dešavanja su najrazličitija: to su plaže, autobusi, bolnice, osmatračnice, kancelarija, stanovi puni nemira, nenaglašenih senki, eho-razmišljanja. Pesnikovo poigravanje motivima, simbolima, likovima i prožimanje događaja, stvara potpunu ili polu sablasnost, približavajući mesta radnje snovima ili transu. Ne može se tvrditi da li junaci sanjaju, umišljaju ili stvarno doživavaju sve senzacije, jer se ne zna ni da li su uspavani, opijeni narkoticima ili samonicijativno i svesno biraju takvu percepciju stvari. Najzad, ta razlika postaje zanemarljiva, pa i nebitna pred kompleksnošću tema kojima se pesme bave i snagom lucidnosti kojom se slike pretapaju jedna u drugu, astralno u materijalno, život u smrt, smrt u igru, igra u rešetke.

Svet koji u Kavezima okružuje ženu i muškarca, to preegzistencijalno Jedno, svet je egocentrizma, manipulacija, samoobmane i krize. Karanović u pesmi Mrtvi, lutke, usamljenost opisuje da je taj svet postao ,,izbezumljena pegava tinejdžerka s obilnom menstruacijom“, ,,svet koji izgleda drugačije kada ležiš u lokvi sopstvene krvi“ (Plaže). Lirski subjekat to zaključuje dok menja televizijske kanale u nedostatku komunikacije sa živim ljudima. Zaključuje da nema sa kim da razgovara, osim sa mrtvima koji ponavljaju ,,jedne te iste stvari“. Mrtvaci kojima je okružen umrli su pre fizičke smrti. Oni koji se osećaju živima, osećaju problem godina: junakinja sa petnaest sebi je već stara, ,,gomila proteina koja se raspada, meso koje truli, buduće đubrivo“. Lift u koji ulazi (Počinje da vrišti) ima simboličnih petnaest spratova: lift je kavez iz koga bi da što pre izađe, dok u narkotičkom tripu ,,umesto mrtvih ptica u ogledalu ponovo vidi sebe“. Broj trideset i tri čest je u pesmama: sedamanestogodišnjakinja koja gine u saobraćajnom udesu (Manekenka) ima tetovažu sa ovim brojem. Onoj kojoj je bio trideset i treći rođendan (Depresija) ,,svaka minula godina činila joj se kao planina koju je jedva savladala“, i te noći pada u san u kome tumara pustinjom dok se ispred nje isprečavaju zidovi. Ova je pesma jedna od onih u kojoj Karanović provocira religijsku simboliku.

U pesmi Bog Sunca junak se sreće sa Bogom Sunca koji ,,nije onaj momak kome su podigli hramove“, već je to žaba koja govori o jednostavnoj misiji postojanja, a ona glasi: spasiti nekog, barem jednog. Ali i pored neprekidne zvonjave mobilnog telefona, junak ne može da se pomeri i javi, jer i on je taj koji spas čeka. Ona koja je ceo život videla već u petnaestoj i shvatila da nema ničega ovde, ,,samo patnja i agonija“, otvoreno saopštava: ,,Ja sam morala da se snađem. Za ostale me baš briga.“ (Život u stezniku) Staro je pravilo: onaj ko ne može spasiti sebe, ne može spasiti ni druge. Sebičnost je dovedena u preispitivanje onoga što njena definicija označava. U savremenom svetu čak i pojmovi imaju svoju krizu identiteta (krizu značenja), a preko njih i sve što se tim pojmovima želi da saopšti, u šta spada i traganje za onim što nam nedostaje i slobodno iskazivanje Sopstva.

Diskurs identiteta u savremenom dobu nalazi se na marginama, tamo gde je prognana suština, a u centar su došli ,,bog novca“ i ,,bog mesa“, bog koji ne voli nadljude, ,,slepi miš“, ,,devojke napućenih usana“, bestseler knjige, ceo onaj ,,pejzaž“ iz pesme Malaksalost. U Karanovićevoj knjizi je diskurs identiteta centralan. Težnja da se uspostavi identitet i konektuje se na svrsishodnost prikazana je kroz čitalačku težnju da prespoji sva ona lica i naličja muškog i ženskog ,,ja“ iz pesama ove zbirke i da kroz identifikaciju sa njima doživi vrstu misaonog napuštanja kaveza, jer samo se kreiranjem svom apsurda može prevazići nametnuti apsurd.

Dakle, potraga za identitetom podrazumeva i potragu za nekom idealnom polovinom, koja je otežana time što i u realnim okvirima, kao i u pričama iz ,,Kaveza“, muškarac i žena menjaju lutaju po pozornici sveta menjajući samo maske, odbacujući arhetipove, prihvatajući predrasude. U pesmi Emotivno preosetljivi junaci kroz intervju novinarke sa piscem dotiče se tema ljubavi. Pisac je prototip materijalističkog umetnika opterećenog imidžom, slavom i novcem, koji vozi nemački automobil i posećuje spa centre, a ona svoje razmišljanje o njegovom egocentrizmu i svojoj bednoj plati prekida onda kada joj se polomi veštački nokat. Na pitanje hoće li početi da piše o ljubavi, on negira, pripisajući ljubavi status ,,efemerne stvari“, jer ovaj svet može bez ljubavi, ali ne može bez mobilnih telefona i interneta.

U nekim drugim pesmama pojavljuju se dvoje koje razmenjuju pisma: on je romantik, ona ga smatra naivnim. Nudi joj da je spase od rezanja vena, predlaže joj da ima decu, uverava je u postojanje neke više sile. Žena u tom njegovom oduševljenju vidi slabost, ali i čestitost. Uloge su obrnute u odnosu na naviknute parametre: muškarac željan nežnosti, žena je praktična, usmerena na telesno, mačo ponašanja.

Spojeni dvoje bivaju u pesmi Beskrajno leto. Oboje su zaneseni literaturom. ,,Borili su se za sećanja, svako na svoj način. Zaputili su se u literaturu i našli se zarobljeni beskrajnim letom.“ Samo prolazno bi se njemu javila pomisao da treba pokleknuti pred trendom sticanja novca, ali bi se brzo vratio pisanju. ,,Čitao joj je pesme od kojih se podmlađuje koža“, na plaži gde su ležali dok je dolazilo sve više sveta. Plaža (obala) nisu redak simbol koji se javlja u ovoj zbirci. Mnoge staze vode pored mora. More je simbol podsvesni, onostranog i beskrajnog, ono u što nas potapa i ono što nas uznosi do nekih novih obala.

Slobodu potvrđuje i prisustvo drugih simbola, od kojih su ptice najupečatljivije. Prisustvo ptica nekad donosi poovsku jezu, a nekada podseća na Harmsov stil apsurda (Tata-ptica je upalio sveće). I sama pojava Pticolike i njoj adekvatnog partnera (Žicolikog), koji se oglašavaju u Prologu i Epilogu, potvrđuju važnost ovog opšteg simbola koji u Kavezima dobija i specifičan karakter.

I konačno, Karanovićeva zbirka može se čitati i kao svojevrstan pesnički manifest, ukoliko poeziju ne shvatimo kao formu literarnog izražavanja nego kao filozofiju življenja, duboki duhovni poriv da na svet gledamo iz svog a ne tuđeg uma, smelost da se otisnemo u neistraženost.

Comments (2)