Tag Archive | "Eni Hol"

Tags: , , , , , , , , , , ,

Vudi Alen

Posted on 25 November 2013 by heroji

Dragan Uzelac

 

Vudi Alen

 

Kad je svet apsurdan, humor seže u nedogled.

 

Njujork je centar njegovog kosmosa. Megapolis, raskrsnica svih mogućih i nemogućih puteva, epicentar svetskih kulturnih dešavanja, s čuvenim Kipom slobode, Menhetnom, Bronksom, Harlemom, Wall street prodavnicom najskuplje magle na svetu i Petom avenijom, poznatom pre svega po znamenitoj cvijećarnici – sedištu tajnovite TNT grupe, s pozorišnom mekom zvanom Brodvej, klubom „Cotton” i ostalim džez klubovima, žutim taksijima, Central parkom i rekom Hadson. Grad večito energičan i užurban, u furioznom pokretu ka novim izazovima, stecište andergraunda i Fabrike u stilu a la Vorhol, urbane gerile, svetskih faca željnih novih dokazivanja i prestiža, dvadesetčetvoročasovne frke, gužve i buke, betona, čelika i stakla, noćnog života i večne inspiracije za sve ekscentrike, snobove, odmetnike i umetnike s ne baš uobičajenim pogledima na svet. Mesto smrti Džona Lenona i mesto rođenja, egzistencije, ludila, kreacije i neuhvatljivih neuroza kultnog američkog reditelja, scenariste, glumca, džez klarinetiste, stand-up komičara, pisca i genijalca na ivici ludila – Vudija Alena.

Poput kamena koji se stalno kotrlja, ne skupljajući na sebi mahovinu konvencija, konformizma, neinspirativnosti, dosade i tupe ozbiljnosti proseka, Vudi Alen već pola veka nudi nešto sasvim različito, lucidno, satirično, diksilendom obojeno u svetu humora, filma i pisane reči.

Neurotičan i energičan, neuhvatljiv u svom neprekidnom džez ritmu i pokretu, vickast, crnohumoran i pronicljiv, originalan, uvek na ivici između ludila i genijalnosti, on tutnji i neprekidno priča, režira, piše i sinkopirano cupka u brodvejskom svetu skečeva, tako rafiniranom i ciničnom, spremnom da parodira sve i svakoga, bez obzira na unapred zadate klišee iz prošlosti, mitove i nedodirljivost umišljenih samoproklamovanih veličina.

Na jednoj od njegovih svetskih duhovnih turneja, ukrcao sam se u zadnji vagon voza nesvakidašnjeg ludila i romantičarske avanture, trajno zaražen virusom vudialenovskog humora, u potrazi za savršenom sekvencom. U potrazi za savršenom sekvencom u kojoj film nadilazi apsurd poprilično potrošenog sveta praznine.

 

„On nagomilava komičnost povrh apsurdnog i na vrh cedi sok od limuna, a onda jednostavno nastavlja…”

 

Vudi Alen (Allan Stewart Konigsberg), američki filmski reditelj i glumac, rođen je 1. decembra 1935. godine, u Bruklinu – Njujork, SAD. Patentirao je lik brbljivog i neurotičnog komičara, izumeo modernu romantično-satiričnu komediju, a pod stare dane – sazreo je u sjajnog dramatičara. Komedije je usmeravao protiv apsurda današnjeg sveta. U središtu pažnje njegovih satira bili su njujorški intelektualci, prikazani tragikomično, bez dlake na jeziku. Nije zaobišao ni veličine poput Dostojevskog, Šopenhauera i Bergmana, parodirajući njihove uzvišene misli u potrazi za smislom života i sveta.

Alen je jedan od onih reditelja koje smatramo autorskim. Sve svoje filmove, bilo da su u pitanju drame ili komedije, napisao je sam, izrežirao ih, a uglavnom je i glumio u njima. Kao i većina američkih autora, više je cenjen u Evropi, nego kod kuće. Sam reditelj, iznenađen tom činjenicom, jednom prilikom je izjavio: „Mora da su titlovi jako dobri!”

Međutim, pravi razlog možda jeste to što nikad nije snimao istinski komercijalne filmove. Najviše uspeha imao je sedamdesetih godina prošlog veka, kada je cvetala autorska američka kinematografija. Ipak, treba istaći i činjenicu da njegov filozofski pristup ozbiljnim temama, čak i kada je predstavljen uz humor, nikada nije mogao imati masovnu publiku.

Pasionirani je ljubitelj filma. Priznaje da voli da snima filmove u svom bruklinskom susedstvu i to bez puno celodnevnog rada, jer voli i da uživa u životu. Intelektualac, obožavalac sporta, ljubitelj džeza. Redovno, svakog ponedeljka, svira klarinet sa svojim bendom. Romantičar koji – pored sporta i džeza – obožava i mlade dame (naročito glumice). Komičar koji voli da radi drame.

Rođen je i odrastao u Njujorku, u četvrti zvanoj Bruklin; tu živi i snima. Okružen mnogim bioskopima, doslovno svakodnevno ih posećuje, što se može videti po brojnim filmskim citatima i posvetama u njegovim filmovima koji su puni fascinacije svetom filma, pozorištem i umetnošću uopšte.

Sklonost humoru, takođe, predstavlja jedno od njegovih glavnih obeležja – večitu inspiraciju i fascinaciju. Odrastao je uz komičara Boba Houpa i legende tzv. apsurdnog humora: braću Marks i ekipu Monti Pajton. Počeo je da se bavi komičarskim poslom vrlo rano, već u svojoj petnaestoj godini, tako što je slao viceve za novine, prvi put pod umetničkim imenom – Vudi Alen.

Nakon što je napustio studije komunikacije i filma u Njujorku, počeo je da piše skečeve za emisije televizijske kuće NBC i njihove komičare. Početkom šezdesetih godina XX veka, počeo je i sam, vrlo uspešno, da nastupa kao stand-up komičar.

Kao pisac istakao se nekolicinom zbirki šašavih eseja i parodija: „Sad smo kvit” (Getting even”),Kratak, ali koristan, vodič kroz građansku neposlušnost” (Without feathers”),Nuspojave” (Side effects”) iPuka anarhija” (Mere anarchy”).

 

„Izuzetno mi je laknulo što se svemir napokon može objasniti. Već sam počinjao da mislim da je problem u meni. E, pa ispostavilo se da fizika, baš kao kakav rođak koji vam ide na nerve, ima odgovor na sva pitanja. Veliki prasak, crne rupe i prvobitna supa svakog utorka pojavljuju se na naslovnoj strani ’Tajmsa’, zahvaljujući čemu je moje razumevanje opšte relativnosti i kvantne mehanike sada jednako Ajnštajnovom – mislim na Ajnštajna Mumdžija, prodavca ćilima. Kako je moguće da nisam znao da u svemiru postoje sićušne stvarčice veličine Plankove dužine, koja iznosi milioniti deo milijarditog dela milijarditog dela centimetra? Zamislite kako bi teško bilo tako nešto naći da ga izgubite u mračnoj pozorišnoj sali? I kako gravitacija radi? I – ako bi iznenada prestala – da li bi određeni restorani i dalje zahtevali da nosite sako? Ono što ja znam iz fizike jeste to da čoveku koji stoji na obali vreme prolazi brže nego čoveku u čamcu – pogotovo ako je čovek u čamcu zajedno sa svojom ženom.

      U petak sam se probudio i – s obzirom na to što se svemir širi – trebalo mi je više vremena nego obično da pronađem svoj bade-mantil. Zbog toga sam kasno krenuo na posao, a pošto je koncept smera gore i dole relativan, lift u koji sam ušao popeo se na krov, gde je bilo veoma teško zaustaviti taksi. Jedina dobra strana toga što je prostor isto što i vreme jeste to što, ako otputujete u spoljne predele svemira a putovanje potraje duže od 3.000 godina, kad se vratite, svi će vam prijatelji biti mrtvi,  ali vam zato neće trebati botoks. ”

(odlomak priče „Napet kao struna”, iz zbirke „Puka anarhija” Vudija Alena)

vudi_alen

 

Kada je Alenovo filmsko stvaralaštvo u pitanju, njegova debitantska dela uglavnom su bila čiste komedije, odnosno parodije. Godine 1965. napisao je svoj prvi scenario, za film Šta ima novo, mačkice?, u kojem se pojavljuje i kao glumac, uz legendarnog komičara Pitera Selersa. Debitovao je kao reditelj u filmu Whats up Tiger Lily? (japanski špijunski triler premontirao je i sinhronizovao na engleski, a potom izmenio dijaloge, stvorivši jedinstveno parodijsko ludilo [1966]). Sledeća meta parodije bio je slavni detektiv Džejms Bond, u filmu Casino royal (1967). Uporedo s komedijama apsurda, bavio se i pisanjem pozorišnih komada, od kojih su mnogi izvedeni na slavnom Brodveju.

Godine 1969. radi dve kratke komedije Cupids shaft (posvetu filmu slavnog Čarlija Čaplina) i bizarnu adaptaciju pozorišnog komada Pigmalion (gde lažni rabin podučava neuku bogatašicu). Potom je napisao scenario za film Uzmi pare i beži, koji je i režirao i u kom je i glumio. U pitanju je parodija na gangsterske i biografske filmove.

A onda su došle zlatne vudialenovske sedamdesete – decenija apsolutnog trijumfa njegovog ludila i kreativnosti. Duh anarhije i gegova odneo je definitivnu pobedu nad svim onim što podrazumevaju tzv. normalnost, kliše i uobičajena fabula napisana po striktnim pravilima zdravog razuma i filmske industrije. Od parodije zvane Banane (1971), koja ismeva južnoameričke revolucije, američku politiku i medije (sećam se scene u kojoj revolucionar u punom zanosu, nakon pobede, saopštava narodu sledeću vest: „Od danas će zvanični jezik biti švedski, a donji veš će obavezno morati da se nosi preko pantalona, a nikako ispod, kao do sada…”), preko Sve što ste oduvek želeli da znate o seksu, ali ste se bojali da pitate!, omnibus parodiji istoimene seksološke knjige, u kojoj Alen glumi spermatozoid sa egzistencijalističkom dilemom: „Gde smo i kuda idemo?”, a glumac Džin Vajder psihijatra zaljubljenog u ovcu, potom SF ludila zvanog Spavač, do nenadmašnog filmskog klasika Ljubav i smrt (1975), koji ismeva uzvišenost i dubokoumnost ruskih filmova i romana, prostire se jedan nestvaran svet nenadmašnog komediografskog duha, u kojem dominiraju geg, uvrnutost, pronicljivost, apsurd, britkost dijaloga, fantazije i najluđi, skriveni snovi i nesvesno, kao i smelost da se zadire u nedodirljive, tzv. tabu teme.

Jednostavno, Vudi Alen ne štedi nikoga i ništa: bilo da su u pitanju filozofi i pisci u potrazi za smislom života ili nabeđeni političari, intelektualci i umetnici u svoj svojoj ispraznoj veličini. Bilo da su u pitanju remek-dela sedme umetnosti kao što su Ljubav i smrt, Eni Hol, Menhetn, Zelig i Hana i njene sestre, ili samo sasvim obične pohvale ludosti poput Moćne Afrodite i Destruktivnog Harija, Vudi Alen ostaje dosledan samo sebi i neverovatnom talentu da vas nasmeje – sa zadrškom ili bez nje, onako, na prvu, silovito. On ostaje klasik humora koji leči dušu i greje srce, svodeći preozbiljni i preambiciozni svet apsurda na pravu meru.

 

„Salo je samo po sebi supstanca ili esencija supstance ili oblik te esencije. Veliki problem nastaje kad salo počne da vam se skuplja po bokovima. Kad je reč o predsokratovcima, Zenon je smatrao da je težina samo iluzija i da će čovek, bez obzira na to koliko jede, uvek biti samo upola debeo kao čovek koji nikada ne radi sklekove. Potraga za idealnim telom opsedala je Atinjane, i u jednom izgubljenom Eshilovom komadu Klitemnestra prekrši zavet da nikad neće užinati između obroka, te iskopa sebi oči kad shvati da više ne može da uđe u kupaći kostim. Tek je Aristotelov um uspeo da problem težine objasni naučnim putem, i u jednom ranom fragmentu iz ’Etike’ on kaže da je ukupni obim svakog čoveka jednak obimu njegovog struka pomnoženog sa Pi.

Nijedan filozof se nije ni približio rešenju problema krivice i težine, dok Dekart nije razdvojio telo od uma, tako da je telo moglo da se tovi, dok je um razmišljao: ’Koga briga, to nisam ja.’ I dan-danas veliko filozofsko pitanje jeste: ako život nema smisla, šta da se radi sa školskom supom? Lajbnic je bio prvi filozof koji je rekao da se salo sastoji od monada. Lajbnic je držao dijetu i redovno vežbao, ali nikad se nije otarasio monada, barem ne sa butina. Spinoza, s druge strane, večerao je skromno zato što je verovao da Bog postoji u svemu i da je zastrašujuće slistiti pitu ako mislite da sipate senf po Prvom uzroku svega.”

 

(odlomak priče „Tako je jeo Zaratustra”, iz zbirke „Puka anarhija” Vudija Alena)

 

    Njegova sićušna, neskladna i pogrbljena pojava, nalik na parodije i groteske kojima je obogatio svet umetnosti, kao i lik večito unezverenog intelektualca u stalnim dilemama, strahovima i snovima, skrivenog iza štreberskih naočara s debelim okvirima, te neurotično, bledo lice čoveka prodornog pogleda, ostaće zaštitni znaci izuzetno autentične ličnosti u svetu filma, humora i umetnosti uopšte.

Veština dijaloga (pričinga) kojom je Vudi Alen ponirao u suštinu svega, retkost je dragocena sama po sebi. Bilo koji film ili bilo koje pisano delo ovog autora brzo će razvejati ako postoji ikakva sumnja u to.

Na kraju svega, ostaju samo parodija, satira, cinizam, sarkazam… i uteha, uz osmeh, da ipak nije sve bilo uzalud!

 

Comments (3)