Tag Archive | "Ferenc Bodrogvari"

Tags:

Ferenc Bodrogvari

Posted on 29 July 2012 by heroji

Pero Zubac

Ferenca Bodrogvarija slušao sam prvi put na nekom, sada već ne pamtim kakvom savetovanju, pamtim dvoranu sa visokim prozorima, kroz koje su se mogli posmatrati vrhovi drveća i njihovo njihanje na vetru, jer bio je to način da se pobegne od ispraznosti i suvoće onoga što se sluša i ja sam to umeće primenjivao i toga dana, a bio je kraj jeseni i ruj u granju, sve dok nije progovorio Bodrogvari, i već posle nekoliko njegovih rečenica u dvorani se prostrla tišina, on je govorio jednostavno, u slikama, razložno i zanimljivo i moje oči nisu više tražile bilo kakvu sliku iza visokih okana.

Posle sam se malo raspitao o njemu, pročitao njegove eseje po časopisima i nabavio knjigu „Slobodno vreme i sloboda”, izdanje Radničkog univerziteta „Veljko Vlahović”, u Subotici, godine 1976. Tu knjigu sam ponovo iščitao ovih dana. Ona je sada mnogo aktuelnija, čini mi se, nego u vremenu kada je objavljena. Pisana je onim pitkim filozofskim jezikom kakvim se Bodrogvari odlikovao i čita se kao najlepša beletristika. U njoj su malo u manjem broju utkani oni meandri u mišljenju na koje je mogao naići onaj koji sluša Bodrogvarija dok govori u običnom razgovoru ili na katedri. Nije čudo što su ga studenti toliko poštovali i voleli.

Knjiga je tobože o slobodnom vremenu a delatno, u stvari, o slobodi. U Predgovoru piše i ovo: „…Ukoliko, prema tome, u izlozimaneke knjižare nailaze na knjigu čiji naslov sadrži u sebi neku aluziju na slobodno vreme, ili pogotovo kada izravno ističe slobodno vreme kao svoj sadržaj, čitaoci s voljom i bez naročitog razmišljanja vade novčanik. Ljudi su skloni da poveruju kako se isplati uložiti koju paru, jer u dubini svoje duše su ipak ubeđeni da će zauzvrat, možda, dobiti čarobnu formulu životne mudrosti. Takva usmerenost govori nam o tome da u ljudima tinja čežnja za srećom, da su, dakle, onaj svakodnevni život procenili kao nesavršen i da osećaju potrebu njegove izmene, poboljšanja…”

 

Na formu ove osnovne teze ispisana je ova pitka, mudra i jednostavna Bodrogvarijeva knjiga. Ona posmatra čoveka u različitim društvenim sistemima, analizira vrednosti određenih sistema, mane i vrline, i upućuje na ono osnovno da je u biti osnovni filozofski problem kako ostvariti pravo na život dostojan ljudskog bića. Primeren čoveku.

Delovi o kulturi i umetnosti nisu nimalo izgubili jarkost iskaza. Kao da se ništa u vremenu menjalo nije, da smo tu kao što smo bili a da su sve promene, sem naglog osiromašenja, samo perifernene i nebitne pojavnosti i jurnjavi istorijskog točka ka svome kraju ili početku novog kretanja. I sve to u stalnoj i sveprisutnoj nesigurnosti čovekovoj u prostoru i vremenu.

„Stoga, ta veličanstvena nesigurnost, tj. pokretačka snaga ljudskog napretka, sila koja nas tera na stalno preispitivanje svojih mogućnosti, zahteva od nas da ne ostanemo na opisu sigurnih pojava. Ta nesigurnost nas tera da tragamo za onim skrivenim pokretačima ljudske prakse, koji s v e  s i g u r n i j e, zasnovanije mogu otkloniti postojeću egzistencijalnu nesigurnost življenja, da bi na osnovu stvaranja slobodnijih odnosa otvarali nove vidike, nova, nesigurna polja istraživanja. Stvar je veoma prosta: čovek hoće da otkloni nesigurnost koja je posledica vladavine od njega nazavisnih (otuđenih) sila, da bi sa svog, slobodnog stanovišta mogao proceniti svoje mogućnosti, svestan toga da ta procena nikada nije stopostotnosigurna i da odgovornost za prihvatanje rizika uvek ostaje čovekova.

U suprotnom slučaju, osećanje sigurnosti može biti obezbeđeno pribegavanjem utočištu nekih viših sila, srozavanjem sebe na prilagođavalački nivo nekritičkog zdravog razuma. Cena je, međutim, tada previsoka: sloboda čoveka.”

Koje je ovo vreme u kojem mi sada tragamo za smislom slobode? Da li smo cenu platili ili nas plaćanje tek očekuje? Koja je to sloboda koju smo izborili na planetarnom nivou svesti? Gde smo i kako ćemo?

Pitanja zapisujem kao da ih sejem u vetar. Odgovori su, opet, u starim knjigama. Uporedo sa iščitavanjem Bodrogvarija, vratio sam se, po pitkosti filozofskog ispisa, njemu bliskog francuskog filozofa, skoro zaboravljene Simone Vej, na koju nas ponovo podsećaju Bela Hamvaš i Česlav Miloš u svojim esejima. U njenoj knjizi „Ukorenjivanje” ima i ovaj stav:

„U periodu društvene stabilnosti, kad, osim, izuzetaka, oni koji se nalaze u anonimnosti u njoj više-manje i ostaju, kad čak i ne misle da iz nje iziđu, narod ne može da se oseća kao kod kuće u patriotizmu koji je zasnovan na ponosu i sjaju slave. U njemu je podjednako tuđinac kao u salonima Versaja, koji su njihov izraz. Slava je suprotnost bezimenosti. Ako vojničkim slavama dodamo književne, naučne i druge, on će se i dalje osećati strancem. Saznanje da su neki od tih Francuza prekrivenih slavom izišli iz naroda neće mu u stabilnom periodu doneti nikakvu utehu; jer, ako su iz njega izišli, više mu ne pripadaju…”

Krajem sedamdesetih, kada naš raskol, rasap, rasulo, nisu bili na vidiku, letovao sam nekoliko leta sa Bodrogvarijem, na Koločepu, malom ostrvu kod Dubrovnika, koga meštani nazivaju Kalamota, dugački ribarski štap u prevodu sa meštanskog jezika. Čak je Bodrogvari na kraju jednog leta kupio staru kuću na kraju Donjeg Čela, na rivi, negde ispred Vile „Ruža”, gde smo obično sedeli u duge dane pitomih davnih leta. Razgovarali smo samo o letnjim temama i razmenjivali štampu do koje se teško dolazilo. Bilo je divno sedeti sa njim i ćutati.

Sve što bih sada još napisao ima u pesmi Marije Šimoković, divnoj pesmi, „Mali sumrak” iz „Rukoveti” broj 5, iz 1984. godine. Na nju strpljivog čitača ovih mojih sećanja, s pijetetom, upućujem.

Comments (1)