Tag Archive | "Gi de Bor"

Tags: , , , ,

Haris Pašović: ŽIVIMO U DOBU SPEKTAKLA

Posted on 24 February 2014 by heroji

Haris Pašović: ŽIVIMO U DOBU SPEKTAKLA

 

S jednim od najznačajnijih reditelja na ovim prostorima Harisom Pašovićem, koji je sada veoma dobar menadžer sopstvenog „Ist vest teatra” , razgovarala sam nakon predstave „Mujo, Suljo i fata u društvu spektakla”, odigrane na subotičkom festivalu „Dezire”. O Gi de Boru, balkanskoj stvarnosti koja je tako često teško svarljiva i o tome kako bismo, ipak, mogli živeti u sretnim zemljama.

 

Živimo u doba spektakla, a pritom u vreme kada Evropa kakvu poznajemo nestaje u jednom svetu koji nastaje na ostacima neoliberalizma… Mi pokušavamo ući u taj sistem i Bosanci i Srbi. Kako vi vidite tu sliku?

 

Mi smo mladoženja koji je zakasnio na svadbu, koji kasni još uvjek, a već je brakorazvodna parnica u toku. Otprilike je to tako. Naravno, da je ostala Jugoslavija kakva je bila, mi bismo bili jedni od osnivača EU, mi bismo davali preporuke ko da bude član, a ko ne. Nažalost, političari su bili dovoljno gramzivi i neodgovorni da jednu zemlju kakva je bila Jugoslavija, umesto da naprave političku transformaciju koju je ona zahtjevala, da je prosto pretvore u jedan pakao iz koga mi još uvjek ne možemo da izađemo.

 

Držali ste predavanje na temu društvo spektakla. Koliko Vam se čini da se posle spektakla osećamo ispražnjenim. Koliko on gubi svoju moć ili ne?

 

Mislim da je je društvo spektakla još uvjek u punom zamahu.  Gi de Bor, posljednji politički filozof XX stoljeća, anarhista po opredeljenju, napravio je jednu analizu, koja se može porediti s Marksovom analizom, s tim što je Marks ustanovio da je osnovni društveni odnos u njegovo vrijeme bio kapital, a Gi de Bor je predvidio ovu vrstu transformacije kapitalizma u kojoj osnovni društveni odnos nije kapital nego spektakl. Spektakl je posredovan slikama  mi smo svakodnevno bombardovani hiljadama slika u kojima su postavljene vrednosti koje ne čine čovjeka slobodnim, kreativnim, neovisnim, nego od nas prave neku vrstu mašina za kupovanje, za prodavanje, i sami postajemo roba, otuđeni od vlastitog bića, vlastite kreativnosti. To je, pretpostavljam, to osjećanje ispražnjenosti o kojem vi govorite, to osjećanje otuđenosti od vlastite suštine, od naših vlastitih potreba. Čak smo sad u nemogućnosti da formuliramo šta su to naše vlastite potrebe. Mislim da je svijet u kojem je nakaradnost postala standrad nešto sa čim mi, u svojoj ljudskoj prirodi, teško možemo da se pomirimo. Nas država, politika, ekonomija, Evropa, korporacije tjeraju da budemo pijuni u jednoj ekonomskoj postavci, da budemo vojnici tog spektakla, a mi, s druge strane, imamo neke druge potrebe.

Vi, ako ste učiteljica u Bečeju, recimo, koja četrdeset godina vrijedno radi, i ako učite đake čestitosti, poštenju, marljivosti, i ako odgojite generacije koje će to na ovaj ili onaj način prenositi na svoju djecu, postajati neki korisni članovi društva vi ste za društvo spektakla beznačajni. Vi ste nepostojeći u društvu spektakla. Ako imate osamnaest godina i rešili ste da budete model, a zatim saopštili svom prijatelju novinaru da želite da operišete usta ili grudi  to će biti na naslovnim stranicama i cela zemlja će o tome da razgovara.

Ta inverzija stvarnosti je ono što je društvo spektakla.

U jednoj predstavi koju smo igrali u Subotici, davno, „Klasni neprijatelj” mi smo otkrili da je želja većine srednjoškolaca da budu kriminalci, jer je to svijet u kojem oni imaju identitet, to je po njima jedan zanimljiv svijet koji liči na holivudske filmove oni žive luksuzan život, njihove slike izlaze u novinama, ganjaju se s policijom imaju osećanje da postoje.

Haris_Pasovic

 

A smeh koji ranjava, ali i revitalizuje?

 

Nešto što je vitalno u balkanskim narodima jeste da reagiraju na humor, a svi mi još uvjek nismo prestali da se smijemo i to je najbolja vijest koju imamo na Balkanu. Uprkos svemu o čemu govorimo, mi imamo u nekom intimnom društvu prostora za ironiju i samoironiju. U tome su, naravno, šampioni Mujo, Suljo i Fata,  Bosanci koji se najviše smiju na vlastiti račun, najviše ismijavaju sebe. Kažemo da smo glupi i u mnogo prilika je to tačno, a s druge strane, to je jedna vrlo zdrava samoironija koja ipak malo potakne na razmišljanje, ili možda na oprez.

 

I onda, iz ovog društva spektakla, kuda idemo?

 

Mislim da postoje samo dvije mogućnosti za budućnost i svijet se nije opredjelio još uvjek , jedna je da mi sebe uništimo kao vrstu tako što ćemo i dalje preferirati borbu za moć, obožavanje novca, agresiju, silu, što naravno dovodi do uništavanja vrste, a oni koji na kraju ostanu  sami sebe će uništiti u takvom modelu ponašanja. Druga mogućnost je da njegujemo našu ljudsku suštinu, da se vratimo principima solidarnosti, empatije. Da ispred naše želje za moći, novcem stoji ljudski susret, da u svakom koga sretnemo pročitamo jedan roman, jer svaki je čovjek roman i svaka je priča važna i da u tim susretima pokušamo ostvariti jedan kreativniji, jedan slobodniji svijet. Ekonomski pravedniji. Mi ovu predstavu u Bosni igramo bez utvrđene cijene karte, plati koliko možeš, a ako nemaš, ne moraš ni toliko. I znate šta se događa? Dolaze ljudi koji zaista nemaju i ne osjećaju se poniženo, njima je dozvoljeno da daju koliko mogu, a imamo ljude koji daju i po dvadeset evra za kartu.

 

Hoćete da kažete da stvari ipak funkcionišu?

 

One mogu da funkcionišu, ali potreban je napor, potrebno je da se posvetimo njima, da poredamo prioritete, da prioriteti ne budu crne hronike ili skandali u sudovima i na skupštinskim klupama, nego će prioritet biti neposredna zajednica. Subotica kao grad i sama Vojvodina može toliko toga da kaže, ne samo Srbiji nego Evropi, vi imate grad koji živi na tromeđi tri velike kulture, srpske, mađarske i rumunske. To je blagodet koja je porodila jedan vrlo zanimljiv život, međutim, politički, ideološki, ekonomski, to nije moderno. Meni je uvijek bilo fascinantno, kada bih ulazio u prodavnicu u Subotici, uvjek su vas pozdravljali na srpskom i mađarskom, svi smo se osjećali slobodni i to je bio recept za to kako živjeti u višenacionalnim sredinama. Ako bismo uspjeli da ta bogatstva koja postoje u svim zemljama Balkana afirmiramo i postavimo tendenciju, vrijednosti koje svi slavimo, mi bismo onda živjeli u sretnim zemljama.

Razgovarala Nataša Gvozdenović

Comments (9)