Tag Archive | "Ljubomir Simović"

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , ,

Zašto je Zmaj aktuelan danas?

Posted on 06 April 2014 by heroji

Vasilije Milnović

 

Zašto je Zmaj aktuelan danas?

 

Posredstvom ovde predočene arhivske građe iz rukopisnog fonda Univerzitetske biblioteke „Svetozar Marković“, posvećene velikanu srpske književnosti Jovanu Jovanoviću Zmaju, u prostor naše kulture posle izvesne pauze ulazi stvaralaštvo… Na ovom mestu, obeleženom sa tri tačke – koje čitalac može shvatiti i kao trostruki udar heraldovog štapa, pri ceremonijalnoj objavi ulaska veličine u dvoranu kulture – zastaje nam misao, prožeta zapitanošću: kako predstaviti Zmajevo stvaralaštvo? Kako u kratkim crtama promišljati jedno od najobimnijih i najraznovrsnijih poetskih dela srpske književnosti u celini, za koje je jedan savremeni veliki pesnički duh zapisao sledeće: „Zmaj kao da je disao na pesme. Za njega je poezija bila i zemlja i nebo, i unutrašnji život čovekov i onaj spoljni, i narod i ljubav i bes. Ona je bila univerzalni oblik postojanja, medijum sveprisutan, i to ne u smislu apsolutizovanja poezije, nego u smislu bezgraničnog poverenja u njenu neophodnost, moć, ubedljivost.“[1]

Nagovestivši prethodnim citatom osnovnu liniju spektakularne širine Zmajevog stvaralaštva, ovde moramo otvoriti zagradu da bismo predočili uobičajene teškoće u recepciji njegovog ukupnog dela. One se mogu grubo svesti na dve mogućnosti promašaja u spoznavanju Zmajevog dela, čime se gube i dragocene vrednosti koje ono sadrži: prva mogućnost se manifestuje kroz nekritičko usvajanje svega što je Zmaj napisao, a druga kroz nekritičko odbacivanje istog. Jer nema stvaraoca, u kontekstu srpske kulture, oko čijeg opusa su se u kvalitativnom smislu više lomila koplja od Jovana Jovanovića Zmaja. Gotovo da nema značajnijeg srpskog književnog tumača koji se na otvoren način nije svrstao na jednu ili drugu stranu recipijenata Zmajevog dela[2], katkad dajući međusobno potpuno suprotstavljena gledišta. Ono što, međutim, ostaje nesporno jeste činjenica da bi u eventualnom antologijskom odabiru Zmajeve poezije, on nesumnjivo zauzeo vrhunsko mesto u kontekstu srpskog romantizma i srpske poezije. Ono što je, takođe, konstanta svih tumačenja, jeste da je kvalitet te poetike platio cenu sopstvenom kvantitetu.

 


[1] Pavlović, Miodrag, Ništitelji i svadbari, BIGZ, Beograd, 1979, str. 143.

[2] Navešćemo samo najpoznatije primere: od Ljubomira Nedića, koji je otvoreno odbacivao Zmaja kao velikog pesnika, niz takvih negativnih recepcija se nastavlja preko Bogdana Popovića do Milana Kašanina, a posebno je slavna kompleksna recepcija Zmajeve poezije od strane Laze Kostića u, po mnogima, najkontroverznijoj knjizi srpske književnosti O Jovanu Jovanoviću Zmaju (Zmajovi), njegovu pevanju, mišljenju i pisanju, i njegovu dobu, koja nije bez značajnih pohvala Zmajevom duhu i pesništvu, ali koja ostaje svedočanstvo dubinskih zamerki njegovoj poeziji (Videti: Kostić, Laza, O Jovanu Jovanoviću Zmaju: (Zmajovi), prir. Dragiša Živković, Matica srpska, Novi Sad, 1989). S druge strane, pozitivna recepcija ovog pesništva, takođe je totalna: od Skerlića, koji smatra Zmajevu poeziju konstantno velikom, preko Veljka Petrovića, do modernijih pristupa koji ukazuju na kompleksnost „situacije Zmaj“, u kontekstu njegovog vremena i srpske književnosti uopšte, i koji prevashodno potvrđuju ogroman značaj ovog stvaraoca (Dragiša Živković, Borislav Mihajlović Mihiz, Miodrag Pavlović, Ljubomir Simović itd.).

 

Zaista, spisak svih poetskih nastojanja ovog stvaraoca gotovo je nemoguće pobrojati: ljubavne pesme i pesme bola, rodoljubive pesme i one satirične, humorističke, političke, prigodne, didaktičke i vizionarske pesme, parodije i, možda najslavnije, pesme za decu, čudesne probe pera i jezički kalamburi, poetska proza, ali i dnevničke pesme i svojevrsno pesničko novinarstvo.[3] Ako se tome doda i njegova lekarska praksa, pokretanje i uređivanje nekoliko vrlo uticajnih književnih, dečijih i satiričnih časopisa[4], prevodilačka delatnost, kao i aktivno učešće u političkom i javnom životu, onda postaje jasna sva polihistorska usmerenost Zmajevog stvaralačkog duha. Ne treba zato da nas čudi kad Jovan Dučić u svom eseju o Aleksi Šantiću srpsku liriku XIX veka naziva „Zmajevim periodom srpske poezije“.

Zmaj_rukopis

Danas, čini se, Zmajevo poetsko nasleđe se može promišljati u kontekstu enciklopedijske paradigme. Već je Dragiša Živković pisao o Zmajevoj pesničkoj „reporterskoj svakodnevici“, a Tanja Popović zaključuje da se danas to može „čitati i kao hronika jednog doba, prepuna svedočanstava o usputnim i sporednim događajima i tokovima u srpskoj devetnaestovekovnoj kulturi“[5]. Razume se, Zmajeva pesnička obrada podrazumeva i one glavne tokove srpske kulture, ali ceo njegov opus (a naročito pet knjiga njegovih Pevanija), može se tumačiti kao obrazac jedne poetski doživljene enciklopedijsko-leksikonske forme. „Zmaj nije samo ’narodni’ pesnik u značenju barda, nego je i ’svakodnevni’ pesnik, koji je poetizovao svaki životni trenutak, bezbroj tema i motiva i mnoge ljudske emocije i raspoloženja, stvorivši u pravom smislu reči pesnički zbornik…“[6]

Enciklopedija je do danas ostala najdemokratičnija forma, koja teži kako totalitetu, tako i detalju, i u kojoj nijedna odrednica nije važnija od druge. Ona će se kasnije u samoj srpskoj književnosti, kroz modernističke i postmodernističke varijante, etablirati kao poslednja humanistička forma, u kojoj je svaka različitost vrednost po sebi. Ukoliko Zmajev opus posmatramo kroz prizmu enciklopedijske paradigme, shvatićemo koliko je pogrešno naglašavanje jednih stihova na račun drugih. Uostalom, Ljubomir Simović je već pokazao koliko se avangardnog potencijala krije u Zmajevim tzv. „probama pera“ i naizgled jednostavnim dečijim pesmicama[7]. Iako niko ne spori da centralno mesto u Zmajevom pesništvu čine znameniti Đulići i Đulići uveoci, kroz sve kritičke natpise o njemu konstantno provejava opasnost od preteranog pojednostavljivanja stvari. Naime, skoro svi koji su pisali o Zmaju, ističu njegov jasan i jednostavan stil, koji se brzo shvata i lako pamti. Više od jednog veka deca uče srpski jezik kroz „čika Jovine“ stihove, oni su prva lektira generacijama[8], Zmaj je neko ko pripada svima i o kome se sve zna, uči se o

 


[3] „Pisao je o mesečini, i o osnivanju težačkih zadruga; o izborima i o snoviđenjima; o mađarizaciji Srba, i o štetnosti pušenja; (…) pevao je nad grobom lovca i šaljivčine Trivuna, i nad grobom ustaničkog barda Filipa Višnjića; opevao je pogreb Garibaldija, i pogreb jednog petla; pisao je o prokopavanju kanala u Novom Sadu, i o nacionalnom oslobođenju…“ Simović, Ljubomir, Duplo dno, Dela, knj. 4, SKZ, BIGZ, Prosveta, Dečje novine, Beograd, 1991, str. 96.

[4] Na primer, časopisi: Javor, Komarac, Zmaj (po ovom časopisu je pesnik dobio svoje umetničko ime i to kroz igru reči – spoj grafeme broja i naziva meseca – 3. maj, a misli se na 1848. godinu i datum kada su Srbi u Sremskim Karlovcima formulisali svoj nacionalni program i krenuli u pravcu stvaranja nacionalne samouprave u okviru Austrijskog carstva), Žiža, Ilustrovana ratna hronika, Neven, Starmali; kao i kalendari i almanasi: Priklapalo, Žižan, Postiljon, Novoletice, Pančevac

[5] Popović, Tanja, Jovan Jovanović Zmaj – klasik srpske građanske kulture, predgovor u: Jovan Jovanović Zmaj, Deset vekova srpske književnosti, knj. 36, prir. Tanja Popović, Izdavački centar Matice srpske, Novi Sad, 2012, str. 30.

[6] Živković, Dragiša, Zmajeva pevanija, u: Evropski okviri srpske književnosti, knj. 3, Prosveta, Beograd, 1994, str. 113.

[7] Videti: Simović, Ljubomir, Ibid, str. 94-126.

[8] „Da, svi smo prošli kroz Zmajevo delo misleći (pogrešno) da smo izišli iz njega zauvek i bez traga. Da, svi smo mi izrasli dosta brzo iz Zmajevog stiha, ali činjenica da smo dalje rasli, pa i to kako smo rasli, sve je to zavisno, bar jednim delom svojim, upravo od tog čika-Jovinog stiha, sve je to bilo i ostalo u vezi sa njim, više nego što smo to, često, i sami znali i priznavali sebi i drugima.“ Andrić, Ivo, Pevanija: knjiga detinjstva, knjiga života, u: Umetnik i njegovo delo: eseji, ogledi i članci, Prosveta, Beograd, 1981, str. 190.

 

građanskom moralu kroz stihove Pesme o jednom najlojalnijem građaninu, uče se napamet pesme Đulića iz ljubavnih, Svetli grobovi iz rodoljubivih i Pesma o pesmi iz poetskih pobuda. Rečju, Zmajeva poezija, to smo mi, naš život u svojim različitim ispoljavanjima. Zato se i kaže da su zbog jasnosti i jednostavnosti Zmajevih pesama, takvi i sudovi o njima – transparentni i nedvosmisleni, bilo da su afirmativni, bilo da su negativni.

Zmaj_rukopis1

Ipak, poezija je po svojoj nutarnjoj prirodi, kompleksan organizam, pa je i svaka jednostavnost često varljiva. To je, na najplastičniji način, pokazao Miodrag Pavlović, analizirajući naizgled krajnje svedenu pesmicu broj XLII iz Đulića, poznatu svakom po svojim prvim stihovima: Ala j’ lep / Ovaj svet… U toj, naizgled naivnoj i idiličnoj pesmi, Pavlović pronalazi određene socijalne i didaktičke potencijale[9]. Takođe, Ljubomir Simović otkriva čitav niz veoma modernih i iznenađujućih pasaža, mahom u Zmajevim „probama pera“ i dečijoj poeziji[10] – od dadaističkih prosijavanja, kasnije ostvarenih od strane Dragana Aleksića, preko nadrealističkih momenata i ranih anticipacija Davičove ili Vučove poetike, potom prvih naznaka taktilne poezije i budućih „pipazona“ Vladana Radovanovića u kontekstu srpske neoavangarde, sve do trenutaka vizuelne i signalističke poezije, koju će tek u savremenoj srpskoj književnosti zastupati, na primer, Miroljub Todorović. Zbog čega ovi „impulsi“ Zmajeve poezije nisu bili prepoznati u svoje vreme, kao ni kasnije u doba „modernih“ tendencija u srpskoj književnosti, nije tema ovog teksta.[11]

Naravno, s pravom se govori o „vukovskom“ pravcu u Zmajevoj poeziji i o vezi sa zaveštanjem naše narodne pesme. O tome je već iskazano mnogo nagoveštaja[12]. Doduše, srazmerno je retko tumačen jedan čisto artistički, stilski napor pesnikov, da se elementi narodne poezije i same reči Vukovog rečnika, inkorporiraju u tada aktuelno romantičarsko pisano pesništvo. Tome u prilog govore i njegove pozne zbirke Snohvatice i Devesilje, njegova prevodilačka delatnost[13], kao i činjenica da su pojedine Zmajeve pesme nastale pod uticajem (a onda i same postale deo) – građanskih rukopisnih pesmarica[14]. Ta misao o jednoj, u punom smislu – demokratskoj poeziji, već

 


[9] Videti: Pavlović, Miodrag, Ibid, str. 143-157.

[10] Ovo je, inače, prvi u srpskoj književnosti uočio Stanislav Vinaver i to na sebi svojstven parodijski način. U „beleškama“ parodiranih pisaca njegove Pantologije, stoji sledeće: „ČIKA JOVA Dugogodišnji učitelj za gluvonemu decu. Otuda u njegovim pesmama jedna naročita, mutava dečija psihologija“. Vinaver, Stanislav, Pantologija srpske i jugoslovenske pelengirike, Beograd, 2007, str. 261 (Prva dva izdanja, 1920, 1938).

[11] „Jednom rečju, Zmajevi savremenici nisu umeli da čitaju pesme onako kako ih čitaju ljudi dvadesetog veka. A čitaoci dvadesetog veka nisu u Zmajevim pesmama otkrili sve te novine jednostavno zato što čovek ponekad neku stvar ne vidi ako mu se ona ukazuje na mestu na kome je on ne očekuje.“ Simović, Ljubomir, Ibid, str. 106. Može se, takođe, govoriti o svojevrsnim „demonskim“ manifestacijama u prvim Đulićima, koje se mogu tumačiti kao dubinski simptomi kasnijih Đulića uveoka. Zato nije slučajno što je najbolji prepev Demona od Ljermontova, načinio upravo Zmaj. Ovo je još jedna potencijalno velika tema koja problematizuje navodnu Zmajevu jednostavnost.

[12] „Zaista, najpotpuniji reprezentant linije koja ide od Branka, preko njega – Zmaja, do Šantića, Zmaj je bio i ostao do kraja života vukovski pesnik, raznovrsni, plodni i inventivni nastavljač Brankove poezije, umetnički pesnik inspirisan na vrelu narodne poezije.“ Živković, Dragiša, Ibid, str. 115.

[13] Zmaj je poznavao mnoge strane jezike: nemački, francuski, ruski, mađarski, latinski, starogrčki itd.

[14] Videti: Kleut, Marija, Zmajeve pesme u rukopisnim pesmaricama, Srpsko građansko pesništvo, zbornik grupe autora, Novi Sad, 1988, str. 185-192. Moguće je, takođe, primetiti jednu čisto petrarkističku notu u Đulićima, što je samo sporadično pominjano u srpskoj kritici, notu koja je u Zmajevoj poetskoj izvedbi pretrpela značajan uticaj građanske lirike XVIII veka, što dalje komplikuje jednostrano povezivanje Zmaja isključivo sa narodnom poezijom. Pri tom, Zmajeva lirska emocija je prvenstveno lične, a ne ni knjiške ni folklorne prirode.

 

jednostavnim komparativnim pristupom, prevazilazi svako ukalupljivanje Zmajevih pesničkih intencija samo u „pevanje na narodnu“. Tako, na primer, u kontekstu evropskog romantizma, Vilijam Vordsvort u programski značajnom predgovoru drugom izdanju Lirskih balada[15] projekat romantizma definiše kroz ponovno uspostavljanje poezije i to tako što će apstrakcije uma, zaodenute u bilo kakav specijalistički način izražavanja, biti zamenjene strasnim osećanjima i izražene svakodnevnim jezikom. Kao obrazac za ovaj novi pesnički način izražavanja trebalo je da posluži jezik rustike[16]. Stoga je Zmajeva spektakularna raznovrsnost, samo odjek raznorodnosti evropske književnosti XIX veka, koja je u delima Getea, Hajnea, Puškina ili Igoa pokazivala ambiciju sveobuhvatnosti. „Na filozofski i naučni enciklopedizam XVIII-og veka nadovezala se literarna enciklopedičnost, koja je trebalo da bude odgovor na napredak pojedinih nauka, na velike filozofske sisteme, i na velike i raznorodne horizonte koji su se otvarali proučavanjem istorije.“[17]

Dakle, Zmajev razumni i intuitivni humanizam, vidljiv u svakoj pesmi-odrednici njegove poetske enciklopedije, jedan građanski i demokratski poetski postupak koji uvek i pre svega polazi od pojedinačnog konkretnog čoveka (u društvenom ili sopstvenom, emotivnom kontekstu), objašnjava istovremeno i ubedljivost Zmajevog lirskog zaveštanja i vanrednu uspešnost njegove dečije poezije, ali i one društvene humorno-satirične, kao i rodoljubive.

U jednom postenciklopedijskom diskursu, koji se kao moguća pretnja nadvija nad našim dobom, forma više ne postoji. Razlike se više ne podrazumevaju. One se veštački proizvode. U svetu u kome, po Hajdegerovim rečima, tehnicitet preuzima sve prerogative humaniteta, raznolikost je izlišna. A nama je, zaokupljenima trendom opšte zabave, lepo, kao Lotofazima u Odiseji.

Zato nam je previše dragocen ovaj intimni, dobronamerni, romantični i mudrijaški glas Zmaj Jovana Jovanovića, koji nas korektivno vraća na sopstvene početke, pa možemo zajedno sa našim nobelovcem, iz namerno tražene dečije perspektive, zaključiti da smo iz Zmajevih stihova „ne shvatajući još pravo ni potpuno, saznavali i to da u svetu, kao ni u zemlji u kojoj živimo, nije sve dobro ni u redu, i da ima ljudi koji o tom razmišljaju i pevaju, i rade i bore se da bude drukčije i bolje. I da su to pravi ljudi.“[18]

 


[15] Vordsvort, Vilijam, Poezija i poetska dikcija – Predgovor drugom izdanju „Lirskih balada“,  u: O poeziji: izbor engleskih eseja, preveo i priredio Borivoje Nedić, Prosveta, Beograd, 1956.

[16] Zanimljivo je da je sve do skoro u tumačenju Zmajeve lirike zaobilažen izvesni orijentalni uticaj (očigledan u pesmama kao što su Hafisov grob ili Lem-Edim), čime se naš pesnik približavao sferi nemačkog romantizma. Uostalom, on je i preveo Geteovu baladu Bog i Bajadera i Hajneovu pesmu Pesnik Firdusi.

[17] Pavlović, Miodrag, Ibid, str. 153.

[18] Andrić, Ivo, Ibid, str. 192.

Comments (4)

Tags: , , , , , , , , , , , , ,

Molitva u srpskoj poeziji

Posted on 26 February 2013 by heroji

Miloš Zubac

Poglavlje iz knjige Miloša Zubca „Molitve Desanke Maksimović” (Srpska knjiga, Ruma, 2008). Ovde je dato uz dozvolu autora i izdavača.

Molitva u srpskoj poeziji. Osam vekova  bogonadahnutog pesništva. Postoji li molitva bez boga? Desanka Maksimović u antologijama religijske poezije.

Početak pisane književne reči kod Srba združen je sa životima jednog starog vladara i jednog odbeglog princa. Otac i sin, Stefan Nemanja i Rastko Nemanjić, svojim ponovnim susretom na Svetoj gori udarili su temelj impresivnom hramu srpske hrišćanske kulture. Srpska književnost rodila se tako na ostacima jednog zapuštenog grčkog manastira, gde su dva monaha podigla manastir Hilandar. Centar novorođene književnosti bio je u Hristu, najsmelijem učitelju ljubavi koga su ljudi imali na zemlji. Molitveni zapisi monaha i monahinja, prinčeva i princeza, kneževa i kneginja, patrijarha, despota i kraljeva, posredstvom Hristovog imena stekli su se u jedinstvo jezika i Apsoluta. Ranko Risojević, sastavljač Antologije srpske poezije o Hristu, takvo jedinstvo nazvao je „jedinim trajnim osloncem”.

Stara srpska književnost imala je u Rastku Nemanjiću svoje prvo veliko obećanje. Rastko je to obećanje ispunio kao monah Sava. Prvi srpski književnik, prvi arhiepiskop i predani molitvenik. Hristov sluga, diplomata i osnivač samostalne Crkve, Sava je pisao ne bi li utvrdio državni i verski sistem. Zato je fokus stare srpske kulture bio u negovanju religijske književnosti i slikarstva, koji su imali da izgrade kult svetitelja i vladara. Srpski srednjovekovni tekstovi preuzeli su modele iz vizantijske književne tradicije, a vizantijski kanoni postali osnova za crkvene službe. U nasleđenim biblijskim okvirima, srpsko pesničko tkanje pronašlo je u molitvama jednu od svojih glavnih niti.

Iako su molitve prvih srpskih književnika i monaha bile deo jasno utvrđene verske dogmatike, s vremenom je zavisnost od kanonskih modela počela da jenjava, a njihova molitvena poezija mogla je da se otkrije i izgradi u vlastitoj nacionalnoj i duhovnoj tradiciji. Kada se sada, posle osam vekova, zagledamo u izvore srpskog religijskog pesništva, umesto ogromne produkcije verski funkcionalnih stihova primetićemo upravo one trenutke kada je čovekova bogonadahnutost umela da iznedri veliku poeziju. Sava Nemanjić i Stefan Lazarević, Jefimija Mrnjavčević i Jelena Balšić, Nikon Jerusalimac i Dimitrije Kantakuzin – bili su istinski daroviti pesnici, koji bi svoje književne talante zacelo umnožili u nekom drugom vremenu, više naklonjenom umetnosti pisane reči.

Podatak da su najizrazitiji srednjovekovni autori bili vladari i vladarke, velikodostojnici i monasi, može samo da osnaži spone koje povezuju pesnike starog doba s pesnicima devetnaestog i dvadesetog veka. Uprkos različitom vremenskom kontekstu u kojem su stvarali, primetna je specifična duhovna srodnost koja simbolički može da premosti vekovnu udaljenost između pesnika starog i novog doba.

Njegoš, Nikolaj i Justin bili su značajni crkveni velikodostojnici, poput svojih prethodnika. Isidora Sekulić živela je gotovo monaškim životom. Jovan Dučić držao se u poeziji kao princ, Branko Miljković kao rano sagoreli kraljević. Milan Rakić i Aleksa Šantić ostavljali su utisak kraljeva koji čeznu za monaškim smirenjem. Momčilo Nastasijević nosio je blagost starih patrijarhâ. Desanka Maksimović stvarala je i živela poput vladarke, Lazar Kostić poput pesničkog vladara. Svi su na jedan zauman način bili povezani sa svojim prethodnicima i svi su nam ostavili dragocene molitve.

Prvu molitvu u srpskoj književnosti napisao je Sava Nemanjić. Njegova Molitva o izbavljenju od strasti bila je mnogo više od pukog podražavanja vizantijskih uzora. Stihovi

„I pre smrti bivam mrtav,

i pre Suda sam se osuđujem.”(1)

već su nagovestili poeziju kakva će se pisati osam vekova kasnije. Dva veka posle Save Nemanjića, Nikon Jerusalimac zabeležio je ove stihove:

„Kao ptoma, kao pas.

Kao tuđin i plenik

beskorisno spavam.”

Ako su stihovi Save Nemanjića i Nikona Jerusalimca mogli da  anticipiraju modernu poeziju, Dimitrije Kantakuzin zacelo je bio prvi srednjovekovni autor s punim epitetom modernog pesnika. Kantakuzinova Molitva Bogorodici, ispevana u sedamdeset emotivnih, misaono zgusnutih katrena, ključna je molitva u pesničkom blagu stare srpske književnosti.

 


1. Stihovi starih srpskih pesnika citirani su prema antologiji Stara poezija, koju je sastavio Petar Milosavljević; SKZ / Bigz, Beograd, 2004.

desanka

 

 

Milan Kašanin ovako je komentarisao vrednost i lepotu Kantakuzinove poeme: „Sastavljajući Molitvu Bogorodici, on i svojim mislima, i osećanjem, i oblikom toga spisa, izlazi u primetnim srazmerama iz orbita srednjovekovne književnosti. U toj svojoj velikoj, maestetičnoj poemi, Kantakuzin, nezavisan od potreba crkve, govori o sebi i o svom odnosu prema životu i smrti, govori u svoje ime i u ime svoga čitaoca. Ne po jednoj osobini, on je prvi naš moderni pesnik.” (2)

Kantakuzin je svojim zagasitim, baroknim pesničkim zračenjem nagovestio stihove koje će u dvadesetom veku pisati Momčilo Nastasijević, Radomir Prodanović i Miodrag Pavlović. Bio je njihov duhovni pobratim i preteča. Pavlović se Kantakuzinu odužio u svojoj Antologiji srpskog pesništva, birajući tri njegove pesme.

Jednako bliska novijim srpskim pesnicima bila je monahinja Jefimija. Ivan V. Lalić smatrao je Jefimijino Moljenje Gospodu Isusu Hristu (kolažnu molitvu sastavljenu od delova teksta Simeona Novog Bogoslova i Simeona Metafrasta) prvim srpskim postmodernističkim delom. Kako je Jefimija svoje molitve zapisivala u vidu tkanine, veza i gravire u plemenitom metalu, Lalić je pesnikinju označio kao moguću rodonačelnicu srpskog multimedijalizma.(3)  Jefimijine molitve s vremenom su postale „tiho pristanište, gde vreme ne ratuje s večnošću” – da prizovemo još jednu Justinovu lirsku definiciju molitve. Jefimijino asketsko, molitveno pristanište pružilo je pesnicima dvadestog veka stvaralački podsticaj.

Srednji vek bio je zlatno doba srpskog bogonadahnutog pesništva. Svi poznati pisci iz tog vremena pisali su molitve, i mnoge od tih molitava sačuvane su  do danas. Pored Save Nemanjića, monahinje Jefimije i Dimitrija Kantakuzina, molitve su pisali Stefan Prvovenčani, Domentijan i Teodosije, Danilo Pećki, Kneginja Milica, Jelena Balšić, patrijarh Jefrem, Đurađ Branković, Božidar Vuković i Arsenije III Čarnojević, uz više imenom nepoznatih pisaca. U njihovim molitvama bila je kodirana čitava pripovest o usponu srpske države, njenom trajanju i njenom padu. Molitva zaspalom Gospodu, patrijarha Arsenija III Čarnojevića, u starozavetnom duhu evocirala je tugu starog pastira zbog rasejanog stada.  Patrijarhova antologijska pesma potresni je lament nad izgubljenim narodom, ujedno i poslednji biser u brojanici srpske srednjovekovne poezije.

 


2. Milan Kašanin: Srpska književnost u srednjem veku, Prosveta, Beograd, 1990, str. 468-469.

3. Ivan V. Lalić: O poeziji (Dela IV), Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, 1997, str. 135.

 

Novo doba donelo je i nove zakonitosti u literaturi. Vek prosvećenosti odbacio je srednjovekovne kultove, pomerio težište interesovanja sa institucionalizovanog boga na čoveka, s religijskog na svetovno. Umesto crkvenoslovenskog, književnost je prihvatila narodni jezik. U predgovoru svojoj antologiji srednjovekovnog pesništva, Petar Milosavljević izdvojio je jedan simbolički čin koji je označio kraj stare književnosti: Dositejevo napuštanje manastira, uz odlučno okretanje potrebama praktičnog života.(4) Kako nasušna potreba za obraćanjem Apsolutu nije zavisila od kultova i vladajućeg jezika, molitva je i dalje ostala prisutna u književnosti, utkana u pojedine pesme Gavrila Stefanovića Venclovića, Zaharije Orfelina i Pavla Solarića.

Kao književni oblik, molitva se ponovo šire afirmisala u devetnaestom veku. Pesnici srpskog romantizma nisu imali obavezu podupiranja svetiteljskih i vladarskih kultova. Motivski su se oslanjali na biblijske knjige, a tematski uglavnom na verske praznike koji su se u narodu slavili. Njihove molitve imale su molbeno-posrednički karakter, a molba je često bivala upućena za spas srpskog naroda. Negovala se i blagodarna i hvaliteljska molitva, na narodnom jeziku. Molitva srpskih romantičara bila je lični bogonadahnuti pesnički čin, razdružen od zakona koje propisuje verska dogmatika. Umesto za tradicionalnu srednjovekovnu skrušenost i beskrajno nabrajanje grehova, romantičarska molitva postala je prostor za ispoljavanje iskrene, neuslovljene ljubavi prema Apsolutu. Zbog takve slobode, kao i zbog univerzalnih značenja u svakom obraćanju Bogu, molitve devetnaestog veka mogle su da se nadovežu na najbolje primere srednjovekovne poezije, u kojima je izraziti stvaralački dar autora uspevao da se uskladi sa obavezom poštovanja kanonskih oblika.

Jovan Jovanović Zmaj napisao je veći broj Hristom nadahnutih pesama, u očinskoj želji da Hristov lik približi najmlađim čitaocima. Molitve naše male Danice ubrajaju se u najlepše što ih je Zmaj objavio. Lična obraćanja Bogu  stihovali su i Jovan Sterija Popović, Branko Radičević, Milica Stojadinović, Osman Đikić i Jovan Ilić. U svojim molitvama umeli su da ostvare utisak znatno prisnijeg  kontakta s Tvorcem u odnosu na srednjovekovne pisce.

 


4. Dositejev primer zanimljiv je iz aspekta asketsko-stvaralačke dihotomije. Obradović je, kao dečak, živo maštao da postane svetac, da bi se potom predomislio i posvetio predanom prosvetiteljskom radu. Nije išao do ličnog vrha, svetiteljskog ili stvaralačkog, jer mu je važnije bilo da opismenjuje narod. Njegova odluka ukazuje nam na postojanje srednjeg puta, između asketske staze svetitelja i stvaralačke staze genija.

 

Petar Preradović i Petar Petrović Njegoš napisali su najemotivnije i najsublimnije molitve koje su mogle adekvatno da prenesu pesničko osećanje Božje nedokučivosti i nedohvatnosti. Uprkos takvom osećanju, Preradović i Njegoš razgovarali su s Bogom poverljivo, kao s prijateljem. Njegoševa molitva Crnogorac k svemogućemu Bogu značajan je trenutak molitvenog nadahnuća u trebniku srpske religijske poezije devetnaestog veka.(5)

Dvadeseti vek obogatio je srpsku književnost velikim molitvenim pesmama. Finale Kostićeve životne pesme Santa Maria della Salute ispevano je u formi silne, uzburkane molitve. Šantićevo Pretprazničko veče jedna je od najnežnijih molitvenih pesama u srpskoj književnosti, od Save Nemanjića do našeg doba. Jovan Dučić, Milan Rakić i Milutin Bojić ljubopitivo su zagledani u tematska i motivska čvorišta vizantijske kulture, a Momčilo Nastasijević prvi se posvećenički okreće nacionalnom blagu srednjovekovne tradicije, prevodeći Slovo ljubve despota Stefana Lazarevića. Nastasijević piše i nekoliko molitava, uz ceo lirski krug, Magnovenja, koji svojom leksikom upućuje na staro crkveno pesništvo.

Miloš Crnjanski, u vrelom damaru evropske književne avangarde, drugačije koristi molitvene obrasce hrišćanske kulture. Crnjanski piše oporu parodiju Očenaša i naziva je Molitvom. Praksa problematizovanja nacionalnih i opštehrišćanskih vrednosti antitetički je deo molitvenog kontinuiteta u srpskom pesništvu. Zato se postojanost tog kontinuiteta delimično potvrdila i u mogućnostima njegove pesničke destrukcije.

Nakon Drugog svetskog rata, Vasko Popa i Branko Miljković posvećuju nekoliko pesama srpskim manastirima, a Miodrag Pavlović ispisuje molitvu Gospode, usliši. Obnavlja se interesovanje za stare svetiteljske kultove, pogotovo za kult svetog Save i Stefana Dečanskog.

 


5. Jedna retka knjižica iz 1902. godine objedinila je neke od najizrazitijih molitava srpskog romantizma. Antologija pod naslovom Molitva u umetničkoj pesmi srpskoj,  dragocen je pokazatelj zastupljenosti žanra molitve u drugoj polovini devetnaestog veka. Sintagma umetnička pesma sugeriše polarizovanost na crkvenu i svetovnu književnost. Knjigu je objavila Matica srpska, u ediciji Knjige za narod. Kao sastavljač potpisan je M. Šević.

 

Pesnici rado odlaze na hodočašća u srednjovekovne manastire, gde osluškuju pritajeni glas drevnih monaških molitava.

Ljubomir Simović upućuje Deset obraćanja Bogorodici Trojeručici Hilandarskoj. Legendu o ikoni Bogorodice Trojeručice i Jovanu Damaskinu, vizantijskom majstoru kanona, u stihove uvezuje Ivan V. Lalić. Njegov Šapat Jovana Damaskina antologijska je molitva koja intertekstualno korespondira s Kostićevom pesmom Santa Maria della Salute. Molitve Bogorodici posvećuju i Alek Vukadinović, Matija Bećković, te Đorđo Sladoje čija pesma Daleko je Hilandar zatvara imaginarnu knjigu velikih molitava u srpskom pesništvu dvadesetog veka.

Uz rame tim pesnicima, molitve pišu Isidora Sekulić, Justin Popović, Aleksandra Serđukova, Stevan Raičković, Slobodan Rakitić, Milan Komnenić, Dragomir Brajković i Rajko Petrov Nogo, a meditativne lirske zapise o molitvama Ivo Andrić i Jovan Dučić. Jasno je da mnoge pesnike koji su pisali molitve u dvadesetom veku ovde nismo imenovali.

Osim pojedinačnih molitava, tri su cele molitvene knjige svedočanstvo o susretu novijeg srpskog pesništva s biblijskim, vizantijskim i svetosavskim nasleđem: Molitve na jezeru (1922) Nikolaja Velimirovića, Četiri kanona (1996) Ivana V. Lalića i Tražim pomilovanje (1964) Desanke Maksimović.

Velimirovićeva molitvena zbirka, napisana u biblijskom diskursu, relativizovala je ustanovljene granice između sakralne i svetovne književnosti. Delo izvornog bogonadahnuća, na razmeđi poezije i proze, Molitve na jezeru mogu da se ubroje među najznačajnije pesničke knjige u srpskoj književnosti dvadesetog veka.(6) Sa izrazito asketskog polazišta, Nikolaj Velimirović došao je do velike hipostaze individualnog stvaralačkog potencijala. Poezija Desanke Maksimović na suprotan način pokazala je kako se ti principi ne isključuju: polazište naše pesnikinje bilo je stvaralačko, ali je pravoslavni asketizam spontano prigrlio plodove njenog pesništva.

 


6. Petar Milosavljević s pravom je ubrajao Molitve na jezeru u najlepša ostvarenja svetske religijske poezije. Nesumnjivo je da Velimirovićeva knjiga, univerzalnom vrednošću i lepotom, može da odgovori delima Rabindranata Tagora ili Halila Džubrana. Zatajna intertekstualna povezanost Nikolajevih Molitava na jezeru i Tagorovih Pevačevih žrtvi zahtevala bi posebnu analizu.

 

Lalićeva Četiri kanona sublimirala su njegovo životno interesovanje za tradiciju vizantijskog crkvenog pesništva. Pozajmljen iz vizantijskih bogoslužbenih knjiga, kanon se kao kompleksni pesnički oblik ustalio u srpskoj srednjovekovnoj poeziji,  gde je ostao prisutan sve do osamnaestog veka. Sačinjen od devet molitvenih pesama, taj se oblik u celosti zasnivao na tekstovima Svetog pisma. U Lalićevoj knjizi, poslednjoj za pesnikova života, kanon je bio osnova za testamentarnu liriku, ispisanu savremenim jezikom, obremenjenu modernim tonalitetom i složenom citatnom slojevitošću. (7)

Između Velimirovićeve i Lalićeve knjige, u središtu lirskog susreta srednjovekovne i novovekovne osećajnosti, svoje mesto pronašle su pesme Desankinog Pomilovanja. Objavljena tridesetak godina pre Lalićevih kanona, knjiga Desanke Maksimović najbolji je primer kojim se može zaokružiti kratko putovanje kroz vekove srpskog molitvenog pevanja. Poput Lalićeve knjige, i Desankina polemika sa zakonima cara Dušana upućuje na Eliotovo „zapažanje sadašnjeg u prošlosti”: u lirskom dijalogu s poetizovanim paragrafima Dušanovog zakonika, pesnikinja u hrišćanskom duhu samilosti etički interveniše na tkivu prošlosti. Toj magistralnoj pesničkoj zbirci vratićemo se kada budemo govorili o ulozi molitve u njenoj strukturi.

*  *  *

 

Kontinuitet pisanja molitava kod Srba zahvatio je u same izvore nacionalne književnosti i državnosti. Taj neprekidni molitveni niz bio je neodvojiv deo sakralne, svetosavske tradicije. U vremenu kada Srbi nisu bili skloni negovanju hrišćanskog kulta, kada je njihova unutrašnja optika bila podešena na svetovno, umesto na sakralno, taj kontinuitet bio je posve zanemaren. Međutim, čak se i pojedine patriotske / revolucionarne pesme, u godinama posle Drugog svetskog rata, formalno mogu smatrati molitvama.

 


7. Dobru monografiju o Ivanu V. Laliću napisala je Svetlana Šeatović Dimitrijević. U knjizi Tradicija i inovacija autorka posvećenički razotkriva guste intertekstualne nanose u Lalićevom pesništvu. Mnogi Lalićevi citati otkrivaju se kao deo biblijskog / vizantijskog nasleđa; Tradicija i inovacija, „Filip Višnjić”, Beograd, 2004.

 

Berđajev je u svojoj poslednjoj, testamentarnoj knjizi primetio kako je marksizam (komunizam) imao svoju dogmu, kao što teološki sistemi imaju svoju.(8) Imao je marksizam svoje svete spise, svoje prvosveštenike i jeretike. Njegovom zapažanju možemo dodati i ovo: pojedine patriotske pesme bile samo transponovane, „sekularizovane” molitve hvaliteljskog karaktera.

Razlika je bila u zameni sakralnog objekta, kulta svetitelja ili samog Apsoluta novim, privremenim vrednostima. Pesnici „patriotike” slavili su tekovine narodnooslobodilačke borbe, izgrađivali kult sopstvenih martira, srednjovekovni svetitelji ustupili su mesto narodnim herojima, a Bog je bio zamenjen odabranom istorijskom ličnošću. Nedostajao je samo jedan elemenat, neophodan za pravu molitvu, po zakonima koji su stariji i od hrišćanskih: dosluh s transcendentnim. Revolucionarni mitovi nisu imali ničeg transcendentnog u sebi. Hrišćansko učenje o Bogočoveku ostalo je zadivljujuće univerzalno i integralno: uvek je postojala mogućnost kontakta s Bogom kao višim životom.

U drugoj polovini dvadesetog veka trebalo je obnoviti sećanje na sakralne izvore srpske književnosti. Ti su izvori bili svetosavski, zasnovani na hrišćanskom učenju. Miodrag Pavlović prvi je napravio hrabar iskorak: u svojoj Antologiji srpskog pesništva veliki prostor posvetio je poeziji srednjovekovnih autora.

Sve antologije imaju svoje junake, a jedan od Pavlovićevih junaka bio je Dimitrije Kantakuzin. Poezija srednjovekovnih pesnika tako se prvi put ukrstila s novijim pesništvom i u tom susretu pokazala ravnopravnom. Posle Pavlovićeve antologije, promenio se i način na koji se vrednovalo staro srpsko pesništvo. Proučavaoci srednjovekovne umetnosti, književni stručnjaci i ugledni teolozi, prihvatili su se zadatka afirmisanja srpske sakralne književnosti. Đorđe Sp. Radojičić, Dimitrije Bogdanović, Đorđe Trifunović i Milan Kašanin objavili su dragocene studije o srednjovekovnom pesništvu, uzimajući udela u više značajnih izdavačkih poduhvata.

sveti sava

Poslednja decenija dvadesetog veka donela je nekoliko antologija srpskog    pesništva nadahnutog hrišćanstvom. Poraslo je interesovanje za crkvenootačku literaturu kao i za uticaje hrišćanskog učenja na savremenu književnost. Posle Pavlovićeve antologije, svi su potonji antologičarski napori uzimali polaznu tačku u tekstovima Save Nemanjića.

 


8. Nikolaj Berđajev: Carstvo Duha i carstvo Ćesara, Svetovi / Dobra vest, Novi Sad, 1992.

 

Raša Perić sabrao je liriku srpskih pesnika o pravoslavnim hramovima. Pavle Zorić napravio je odabir pesama za knjigu Srpsko religiozno pesništvo dvadesetog veka. Dragomir Brajković objavio je Bogotražitelje – izbor iz srpske poezije nadahnute hrišćanstvom. Ranko Risojević sačinio je jednu antologiju srpske poezije o Hristu, a Jovan Pejčić objavio je Antologiju srpskih molitava i Najlepše molitve srpskoga jezika. Od savremenih pesnika, ključno mesto u tim izborima pripalo je Nikolaju Velimiroviću, Jovanu Dučiću i Momčilu Nastasijeviću.

Pesme Desanke Maksimović dobile su nevelik prostor u pomenutim antologijama. Perićev Manastirik sadrži Desankinu Gračanicu i jednu pesmu iz zbirke Tražim pomilovanje, Brajković u svom izboru objavljuje pet njenih pesama, a Risojević tri pesme.(9) Na drugoj strani, Zorićeva antologija ne sadrži poeziju Desanke Maksimović, a Jovan Pejčić nije uvrstio nijednu njenu molitvu u svoj odabir. Tako se stiče utisak da poezija najveće srpske pesnikinje nema metafizičku vrednost koja može da se meri sa dometima Velimirovića, Dučića i Nastasijevića. Ipak, valjanost svake pesničke antologije počiva i na mogućnostima dijaloga. Poput molitvenog dijaloga s Apsolutom, i taj dijalog treba da ostane otvoren.(10)

U narednom poglavlju, krenućemo put molitava unutar lirskog opusa Desanke Maksimović. Pesnikinja ih je napisala mnogo više nego što nam govori zastupljenost njenih pesama u antologijama religijske poezije.

Molitve Desanke Maksimović ne nalaze trajno uporište u hrišćanskom mitu i njena unikatna pobožnost ne može se omeđiti samo na hrišćansku idejnu ravan. Postoje mesta u Desankinom molitveniku koja otkrivaju arhaičan, paganski doživljaj sveta i njegovih zakonitosti. Donekle je ta pobožnost određena polom, budući da intuitivna žena uvek više

 


9. Raša Perić, Dragomir Brajković i Ranko Risojević prepoznali su vrednost hrišćanskih motiva u poeziji Desanke Maksimović. Zato je neobično da Pavle Zorić i Jovan Pejčić nisu obratili pažnju na hrišćansku motivaciju većeg broja Desankinih pesama.

10. U pogovoru Antologiji srpskih molitava, Jovan Pejčić i sam poziva na dijalog, u želji da svoj antologičarski napor sačuva od pretvaranja u kakav „kameni zapis nepodložan izmenama i bez prava na popravljanje i usavršavanje.” (Jovan Pejčić: Antologija srpskih molitava (XIII – XX vek), DRASLAR PARTNER, Beograd, 2005, str. 312.)

 

komunicira s prvobitnim stihijama sveta, od intelektom uslovljenog muškarca. Otuda često stihijski karakter ženske pobožnosti. Ne možemo reći da je pesnikinja dosledno negovala ideju Jedinog Boga kao Ličnosti. Međutim, hrišćanska ideja jeste jedna od integralnih komponenti u njenom složenom, stvaralačkom doživljaju Apsoluta. Bogojavljanje, koje je pesnikinja u detinjstvu doživela, nepogrešivo upućuje na biblijski simbolički podtekst, a njene pojedine molitve neprocenjivo su „blago u polju” srpskog religijskog pesništva. Posmatraćemo ih kao delo velike stvaralačke duše, svesni činjenice da se u srpskom sakralnom pesništvu asketski i stvaralački put nisu međusobno isključivali. Izabravši jedan put, autori bogonadahnutih pesama umeli su da prepoznaju mogućnosti drugog puta, čuvajući ih u svom ličnom potencijalu.

Comments (2)