Tag Archive | "Vojislav Despotov"

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , ,

Nekonvencionalno o velikom pesniku

Posted on 10 July 2017 by heroji

Aleksandar Radović

Nekonvencionalno o velikom pesniku

 

Rotar, Nemanja. Sutradan posle detinstva. Beograd: Arhipelag, 2014.

 

Neke od najsugestivnijih stranica o Banatu, posle Miloša Crnjanskog i Miroslava Antića ispisuje pančevački prozni pisac i esejista Nemanja Rotar. Teritorija između ostalog, poznata po svetskom prvenstvu u tucanju uskršnjim jajima, kikindskim “Danima ludaje”, zrenjaninskom “avangardnom duetu” (Vujica Rešin Tucić i Vojislav Despotov) kao i vršačkim vinogradima, dala je u umetnosti pisane reči i likovnim umetnostima vrhunske stvaraoce. Nemanja Rotar, autor knjige Sutradan posle detinjstva, nastavlja ovaj briljantni niz označen Đurom Jakšićem, Isidorom, Mihailom Pupinom, Arsom Teodorovićem, Konstantinom Danilom, Stojanom Trumićem.  Nakon čitanja sledećih redova brojni čitaoci novog Rotarovog rukopisa (izašlo drugo izdanje!) čitaocima (makar oni bili i „izabrani”) biće teško da poveruju da naredne redove nije napisao ni autor Seoba, ni pesnik Plavog čuperka.

„Banatska ravnica je stišaj uzbibane zemlje, pustarski razjapljena raskrsnica vetrova, čiji nas beskraj baca u beznađe, raskriljena, ona se neprestano menja i nikada ne odustaje od sebe…[1]

Autor knjiga pesama Početak sna, nekoliko knjiga eseja i više romana (Čuvari Balkana, Poslednja noć na Levantu, Dnevnik ljudoždera…) napisao je u „knjizi o Miki Antiću, nežnosti, pticama i detinjstvu“ svoje najintimnije stranice. Jedan od najpopularnijih pesnika i boema bivše Jugoslavije, uz Duška Trifunovića stvaralac čiji su stihovi najčešće citirani u đačkim spomenarima i posvetama na stranicama knjiga poklonjenih prijateljima, dobio je tekstualni spomenik nalik na onim bronzanim koji krase Antićev rodni Mokrin i novosadski Dunavski park. U knjizi Sutradan posle detinjstva  nećak Miroslava Antića, sin Mikine sestre, prikazuje život onih što „čuperak kose obično nose…“[2] ne kao niz anegdota i banalizovanih zgoda i nezgoda već kao iskreno svedočanstvo o vremenu koje nastupa nakon doba u kojem su se deca igrala klikerima i lutkama. Bivajući savremenik tvorca Mita o ptici, Nemanja Rotar deli sa Miroslavom Antićem i društveni život u nekadašnjoj zemlji: uspomene na Jugoslovensku narodnu armiju, letovanja na Jadranu (od Opatije, Korčule, do Dubrovnika i Kotora, „odabrao (je) da služi vojni rok u mornarici da bi video Jadran“ piše Rotar), kumstva i prijateljstva.

 


[1] Rotar, Nemanja. Sutradan posle detinstva. Beograd: Arhipelag, 2014., str. 12.

 

[2] Antić, Miroslav. Plavi čuperak. Novi Sad: Prometej, 1997, 73.

 

Jer, paralelno se nižu biografije slavnog pesnika rođenog u Mokrinu i pisca rođenog u glavnoj pančevačkoj ulici (JNA, danas Njegoševa), a porodične veze nisu jedina i isključiva „nit priče“. Osim familijarnosti, Miroslava Antića sa Nemanjom Rotarom povezuje zajednička strast ka pisanju. Kao što je Mika „delio“ stihove za kafanskim stolovima, tako i Rotar nastoji da priču o Antiću započne iz kafane. Ali, avaj, pravih kafana sve je manje…

prava foto

 A prema tekstu Sutradan posle detinjstva  ostaje zabeleženo da je autor knjige eseja U vrtlogu samoće proveo rano detinjstvo u istom dvorištu gde je rođen pisac Miroslav Antić. Ta porodična bliskost samo je literarni okvir priče o dva detinjstva: Mikinom i Nemanjinom. Rotar nije sebi „dozvolio“ da mu krvno srodstvo isključi objektivnost u promišljanju života i dela „pesnika Vojvodine“ (kako je Poeta najčešće posmatran). Na stranicama ovog brevijara uspomena na Rotarovo detinjstvo sa obala Tamiša, istican je pesnikov prgav karakter, nezgodna i neuhvatljiva priroda obeležena „izdajstvima lirike.“ Nemanja Rotar podseća na nemogućnost „posmatrača zvezda“ da se uklopi u malograđanski društveni milje oivičen bratstvom i jedinstvom, zajednicom radnika, seljaka i poštene inteligencije  kako je, u velikoj meri pežorativno, posmatrana SFRJ.

Naslovi poglavlja „Stari Banat pun čudesa“ (i još više Mokrin gde se „svakih stotinak godina… rodi (se) neko ko će postati značajna ličnost“[3]), „Mokrin pod plavim zvezdama“ jesu vremeplov „pre detinjstva“. Samo je tada, u mlađim danima (na odsustvo iz JNA) vojnik Antić mogao da sa Korčule „uplovi“, kroz kibicfenster, u pančevačko dvorište. Porodična nit priče (uokvirena potragom za požutelim fotografijama u posedu bake Melanije) ne umanjuje socijalnu komponentu Antićevog fingiranog životopisa ispevanog u Sutradan posle detinjstva. Nemanja Rotar ukršta zvaničnu i onu, manje oficijelnu, ali kudikamo životniju hagiografiju Miroslava Antića. Sestrić je slavnog ujaka (koji je nastupao u beogradskom Domu sindikata uz legendu jugoslovenske estrade Tomu Zdravkovića), sačuvao od stereotipnih „veličanja“ jer Nemanja Rotar zna da su za to zaduženi facebook lajkovi. Podseća pisac da je pesnik bio i ostao jedan od najboljih novinara (danas su to kolumnisti) i da je „obično petkom“ objavljivao tekstove u novosadskom „Dnevniku“. Uz pesme, poeme i novinske tekstove, knjiga Sutradan posle detinjstva  Nemanje Rotara skreće pažnju kulturne javnosti na Miroslava Antića scenaristu  i reditelja (dugometražni filmovi Sveti pesak (1968) i Doručak sa đavolom (1971)). Piščevi prijatelji Pero Zubac, Miroslav Nastasijević, Petar Latinović i mnogi drugi svedočili su tokom minulih decenija o prijateljstvu sa izvođačem „koncerta za 1001 bubanj.“ Bibliografiju Miroslava Antića[4] izradila je dugogodišnji bibliograf Biblioteke Matice srpske Mara Todorović 2001. godine.

Nakon „Laganog hoda vremena“, poslednjeg u „Rotarevom delu“ knjige, nastupio je Antić, njim samim (naslov knjige o Antiću, biografa Radovana Popovića…): tokom nedelju dana pesnik, pripovedač, novinar i esejista piše „Tajni Antićev dnevnik“. Pesnik koji je preživeo dve kliničke, „Na vest o smrti“ rekonstruiše društveni ambijent tog 24. juna 1986. godine kada je stigla vest o Antićevom ovozemaljskom kraju.

„Ako ti jave: umro sam,….

 


[3] Rotar, Nemanja. Sutradan posle detinstva. Beograd: Arhipelag, 2014., str. 17.

 

 

[4] Mara Todorović. Bibliografija Miroslava Antića. Novi Sad: Biblioteka Matice srpske;  Memorijal Miroslava Antića;  Prometej, 2001.

Comments (2)

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

Polemička vatrovanja Miroljuba Todorovića

Posted on 25 April 2017 by heroji

Dušan Stojković

 

POLEMIČKA VATROVANјA MIROLjUBA TODOROVIĆA

 

Mirolјub Todorović je objavio dve knjige polemika: Štep za šumindere. Ko im štrika creva, Arion, Zemun, 1984. i Pevci sa Bajlon-skvera i moja frka sa njima, Novo delo, Beograd, 1986. One su preštampane u knjizi Nemo propheta in patria: polemike, Everest media, Beograd, 2014.[1]

Naša književnost po tome nikakav izuzetak nije: polemike su se vodile često i bile oštre i nemilosrdne te je literarno perje letelo na sve strane. Polemičara je bilo različitih vrsta. Svetislav Stefanović je, na primer, upamćen po tome što je „udarao“ na najznačajnije naše kritičare i pisce i ostajao pritom u sedlu. Stanislav Vinaver je uspešno vojevao protiv zlih volšebnika. Zenitisti su se okomili na sve koji su im se našli na putu, a svi su im na putu bili. Rade Drainac je našao za pametno da se obruši na Tina Ujevića koji je svoje polemičko umeće stekao deleći polemički dvoboj s Antunom Gustavom Matošem. Crnjanski nije štedeo nikoga. Velibor Gligorić će – to je sada sasvim izvesno – u srpskoj književnosti ostati zapamćen – ako se to uopšte i desi – jedino po pamfletima koje je pisao. Đorđe Jovanović je u Nadrealizmu danas i ovde, i ne samo tu, i ne samo tada, imao polemički poligon. Marko Ristić se svojim polemičkim napadima nije proslavio. Danilo Kiš je poželeo da napiše svoju srpsku varijantu Krležinog Dijalektičkog Antibarbarusa, ali je njegov Čas anatomije ostao knjiga koja je izvukla samo nerešen rezultat, ako je i to bio slučaj, uporedi li se sa Narcisem bez lica njegovog polemičkog protunošca Dragana M. Jeremića. Ni Oskar Davičo, kao ni Marko Ristić, nije se preterano svojim polemikama proslavio. U poslednje vreme kao vrsni polemičari oglasili su se Ljiljana Đurđić, Predrag Čudić, Boško Tomašević i Nebojša Vasović. Mnogi od njihovih polemičkih utuka / ataka nisu dobili odgovore ili su polemike nasilno i nefer prekidane.

Razlozi da se zapodevaju polemičke čarke koje bi, ne retko, i u čitave požare buknule, bili su sasvim različiti i, ponekad, ne sasvim jasni. Zašto je Miroljub Todorović naoštrio svoje polemičko pero, međutim, jasno nam je od prve. Vođa srpskog signalizma nije mogao više da sluša kako se ono što stvara tumači na pogrešan, iskrivlјen način, bilo zbog neznanja, bilo zbog loših namera onih koji su se pera latili i na njega i njegovo delo nasrnuli. Još manje je mogao mirno da gleda kako se ono što je on stvorio bezobzirno potkrada, te tobože ispada kako on, potkradajući druge, potkrada samoga sebe. Nikakve tu logike nije bilo. No, bilo je, nesumnjivo, potkradanja i trebalo je stvari, kako bi rekao Branislav Nušić, rečima svojih junaka, postaviti na svoje mesto. Miroljub Todorović se poduhvatio –  kada to drugi nisu hteli, ili nisu umeli, ili nisu smeli – da to učini sam. Da pokaže onima kojima to nije bilo jasno, ili koji su želeli da prikriju da jedino tako jeste, kako njegovo delo izgleda, koje su visine do kojih se ono ispelo i ko su oni koji, namerno

 


[1] Ona je trodelna jer sadrži, kao treći deo, „Niške animoznosti“ u kojima se nalaze dva polemička teksta „Krnja reč o šumnom vremenu“ i „Niške animoznosti“. U pitanju je Todorovićeva polemika  iz 1984/1985. godine sa Dragolјubom Jankovićem, „hroničarem niških polemika“.

 

 

/ zlonamerno, njega i njegovo delo vide onako kako ne može da se vidi, tumače kako ne sme da se tumači i potcenjuju e da bi precenili one koji su u njegovoj senci i koji se mrvicama sa njegove književne trpeze hrane.

Štep za šumindere je kolaž polemičkih tekstova objavlјenih, ili onemogućenih da objavlјeni budu, od 1981. do 1983. godine. Knjiga otpočinje specifičnim objašnjenjem datim na šatrovačkom jeziku: „U ovom ćitapu nabošćete na frcangle, duple pegle, vatrovanja, maks–macole, cepanja književnih, umetničkih i birokratskih šminkera, vonjifera, štampajzera i ostalih dibdileja.“[2] I kasnije, u svojim polemikama, Todorović se sporadično, izuzetno efektno, šatrovačkim jezikom služi. Šatrovačkim jezikom ispisane su i mnogobrojne njegove pesme, haiku pesme, kratke priče i romani. Mirolјub Todorović je, nikakve sumnje nema, najveći šatrovac srpske književnosti.

stepzasumindere

Prvi tekst u knjizi je „pismo“ „Glјarku šalinu u bulјinu pa smo kvit“, odgovor na „pandursku šizblazu“ Vujice Rešina Tucića[3] štampanu 1, oktobra 1975, godine u Književnim novinama.[4] Ono označava Todorovićev razlaz sa poznatim našim (neo)avangardistom koji je tvrdio kako nikada signalista nije bio, iako njegovih priloga ima u antologiji Signalistička poezija (1971) koju je vođa srpskog signalizma sastavio, kao i u signalističkim zbornicima i katalozima. Upoređujući nove Tucićeve pesme, štampane u Književnim novinama, i svoje, ranije objavlјene u zbirkama Kiberno (1970) i Naravno mleko plamen pčela (1972), Todorović beleži: „Ja ovde ne mogu da kažem da si koristio moju ličnost, ali neke druge stvari – zaista, i to obilato.“ (str. 8) I (neo)avangardisti, posebno ako sami budu neopravdano prozivani za zagledanje u tuđe zbirke i kopiranje nečijih formalnih izmislica, spremni su da odgovore ravnom merom. Posebno ako su u pravu, a u pravu jesu ako je vremenski momenat / hronologija objavlјenih pesama i knjiga na njihovoj strani.

 


[2] Pošto je u knjizi Nemo propheta in patria ono štampano pre Štepa…,  „objašnjenje“ se proširilo na sve Todorovićeve polemičke tekstove. Kada navodimo stranu na kojoj se citirano nalazi, u našem radu služimo se knjigom Nemo propheta in patria. http://signalizampolemike.blogspot.rs/

[3] U Čekiću tautologije. Pregledu novih vrsta tehničke inteligencije u poeziji SFRJ [štampan je u Davičovom časopisu Dalјe u (dvo i tro)brojevima 18/19 (1986/1987), 20/21/22 (1987/1988) i 29/30 (1990) i, posthumno, 2005, kao knjiga, u Zrenjaninu] Vojislav Despotov je Vujicu Rešin Tucića tretirao kao najznačajnijeg neoavangardistu srpske književnosti. Despotov piše, na primer, kako se Tucićeva knjiga San i kritika mora „gotovo u celosti citirati pošto je u pitanju neposredna proizvodnja poezije od riblјih kostiju, granična strategija komuniciranja sa čistim, tradicionalnim sredstvima“ (str. 49. navedene knjige). Najveći broj primera, citiranih odlomaka i čitavih pesama Despotov preuzima upravo od njega. Despotov piše i kako je Rešin Tucić pisac prvog jugoslovenskog vizuelnog romana Struganje mašte (1970–1982). Pohvalјuje i knjigu, roman (?), „komplikovanije strukture“ (str. 170) – Pustolina (po autoru, napisana je 1962, a objavlјena 1968) Vladana Radovanovića, citirajući četiri odlomka iz njega. Smeće s uma kako je Mirolјub Todorović radio između 1972. i 1975. godine na verbalno-vizuelnom romanu Apeiron koji je ostao nedovršen, ali čiji su se verbalni i vizuelni delovi bili objavlјivani u našim časopisima. Doduše, Despotov dozvolјava sebi da prizna i kako kada je o signalizmu reč ovaj „ostaje nejasno kao strog smer verbo-voko-vizualizma“. (str. 28)

[4] Pismo nije tada štampano i po prvi put se, dakle, kao neka vrsta uvoda, pojavilo tek u Todorovićevoj knjizi.

 

 

Slede dva polemička teksta, „Neznanje udruženo s malicioznošću, ili: kako po Br. Čecu mail-art postaje jail-art“ i „Mali zeleni Čegec“ (ima podnaslov „DRAMA oksiDIRA u mulјu raspoJASALE nišTICE“), u kojima se razotkriva Čegecovo neznanje. Ovaj hrvatski književnik, sasvim površno i pogrešno, smatra kako je mail-art isklјučivo vezan za poštu, iako umetnik i teoretičar Ulis Karion piše kako „mail-art ima veoma malo veze s poštom, a vrlo mnogo s umetnošću“. (11) Čegec, koji se „nonšalantno brčka u blatu sopstvenog neznanja i neobaveštenosti“ (12), hteo bi tako da „pripitomi“ mail-art trpajući ga u zatvorenu sferu privatnog i intimnog. U drugom svom polemičkom tekstu, pošto je iščitao i druge Čegecove recenzije i zbirke pesama, Todorović pokazuje kako dela neko ko je u svemu čime se tobože stvaralački bavi sušti epigon kojem je osnovni cilј da skrije sve tragove svoje neinventivnosti i pozajmica od drugih, bolјih i talentovanijih, te oboli od „herostratskog sindroma“. Pritom, paradoksalno, Čegec, neupoznat u dovolјnoj meri sa poetikom (neo)avangarde, smatra kako je originalnost „temelјno problemsko pitanje“, iako, na primer, jedan od klјučnih (neoavangardnih) estetičara Abraham Mol „doslovce kaže: `Bit umetničkog dela nalazi se u kopiji a ne više u originalnom delu`.“ (17) No, mora se znati koga treba kopirati i kako to izvesti. Marsel Dišan „dorađuje“ Mona Lizu tako što joj docrtava bradu i zašilјene brkove. Od tada, hteli to da priznamo ili ne, postoje dve Mona Lize: Leonardova i Dišanova.

stepyasumindere2

U Beogradu je aprila 1982. godine organizovana u Muzeju savremene umetnosti izložba „Verbo-voko-vizuelno u Jugoslaviji 1950–1980“ čiji je autor bio Vladan Radovanović. Nezadovolјan načinom na koji je bilo planirano da on, degradirano, bude predstavlјen na istoj, familijarno-klanovskim ponašanjem organizatora, precenjivanjem značaja Vladana Radovanovića koji je, indirektno, proglašen (proglasio se sam, zapravo) papom jugoslovenske neoavangarde i, konačno, nekorektnim odnosom prema njemu lično onih koji su za organizovanje izložbe bili zaduženi, Mirolјub Todorović je otpočeo i vodio polemiku, u zagrebačkom Oku, Omladinskim novinama, Danasu, Polјima i Književnim novinama, sa više aktera ove „smešne, i pomalo tužne, komedije“ (18). Polemiku je zapodenuo tekstom „Ostrvlјeni psi na tragu signalizma“ u kojem se osvrnuo na ulizički odnos bivšeg signaliste Slavka Matkovića „bosu“ Vladanu Radovanoviću. Ironično primećuje kako je Matkovića moguće čak „hipnotisao“ da u signalizmu, koji sada otpisuje, dela punom parom. Nije to samo karakteristično za signalizam već važi za svaku avangardu i neoavangardu: oni koji se otpade od nje, najviše pokazuju zube i plјuju ono u šta su se do juče kleli. U toj grupi, koju obrazuju „kulturni otpad, lešinari“, „antitalenti, psi koji su u stalnom traganju za novim gospodarima“ (27), obreli su se, uz Matkovića, i Žarko Rošulј i Balint Sombati. Da grupa narasta uvećavanjem broja otpadnika od signalizma, pokazuje naredni polemički prilog „O čoporu i fantomima“ koji otkriva kako su se njoj priklјučili i Dobrica Kamparelić i Ranko Igrić. Pošto su oni, vizuelna pesma to pokazuje, čopor, potreban im je predvodnik čopora, kolovođa, „njihovo sema-sintetičanstvo, mister verbo-voko-vizuelnog, `noćnik avangardni`“ (31) i oni ga iznalaze u, takođe vizuelnom pesmom ovekovečenom, Vladanu Radovanoviću.

čopor

„Kako odbraniti svoje delo od (ne)kulturne birokratije“ donosi „otvoreno“ pismo (i sve ono što je mu je usledilo i pratilo ovu aferu) Mariji Pušić, upravnici Muzeja savremene umetnosti u Beogradu kojim Todorović zabranjuje da se na pomenutoj izložbi pojavi bilo koji njegov rad ili bilo koja knjiga, publikacija, časopis i antologija koje je on uredio, kao i bilo koji prilog iz njih. To se ipak zbilo i izvestan broj radova bio je fotokopiran iz njegovih knjiga i prikazan mimo njegove volјe. Da zlo bude veće – i prekršaj teži – pritom nisu navedeni izvori pozajmica. To svedoči o neprimerenoj i nedopustivoj „privatizaciji“ Muzeja savremene umetnosti: umesto da bude ono što treba da bude, on se očito našao u rukama razgranatog klana.

„Šoder avangardista“ uvodi u igru Franca Zagoričnika koji  umišlјa kako je „Brus Li, Simon Templar, agent 009 našeg avangardizma“ (45), a zapravo je „devica, sveta deva, junferica, džana colovača, blomba, virdžinijana, limenka, neosuđivana riba, celka“ (47), „šuminder, lјubitelј lovudže i institucija“. (47) Pošto je naveo svoju pesmu „Mirolјub Todorović zauzima krajnje subjektivne stavove“ iz ciklusa „ABC o Mirolјubu Todoroviću“ zbirke Svinja je odličan plivač, pisac dodaje – šatrovačku – posvećenu Zagoričniku i njegovoj umetničkoj „aktivnosti“. Todorović svoj tekst okončava – ovaj put u post scriptum-u datoj – drugom šatrovačkom pesmom i jednom vizuelnom, a u obema je Zagoričnik „junak“.

Pesme posvećene slovenačkom neoavangardisti otvorile su slavinu i bile su praćene pesmama upućene drugim bivšim signalistima i onima koji su bili samo (bivši) simpatizeri ovog pokreta: „Vujici Rešinu alijas Tuci histe(o)riku jugoslovenskog avangardizma“, Kosti Bogdanoviću – „Ufurani `umetnik`“, Draganu Veličkoviću – „Kom li papaju papi?“, Bori Ćosiću – „Bora Ćos“, Vujici Rešić Tuciću (još jednom) – „Ušnirani miš“, Ostoji Kisiću – „Kanarinac Kisko“, Miru Glavurtiću – „Tane od satane“, Borivoju Radakoviću – „Privatno `Oko`“. Vladan Radovanović (Jadovanović) bio je privilegovan te je „počašćen“ još jednom vizuelnom pesmom.

Evo pesme naslovlјene „Navalna petorka veve/ovaca“ (lako se mogu dešifrovati imena i prezimena umetnika spomenutih u njoj):

 

            1. Žderko Energi

            2. Pajt Kosta

            3. Franci Ždanovičnik

            4. Tektonac Jadovanović

            5. Vonjifer Smuca

 

Tu je još jedna pesma, „Neuro-artist Fra. Z.“, ispevana „u čast“ Franci Zagoričnika, čije se prezime uvek – polemički – premeće u Ždanovičnik. Sve pesme ispevane su, naravno, šatrovačkim jezikom, te tako Todorović ozvaničuje stihovnu šatropolemiku unutar srpske poezije. One nas izdaleka podsećaju na ono što je svojim čuvenim pantologijama ostvario nezaobilazni Stanislav Vinaver.

Poslednji tekst u knjizi, „Birokratija i avangarda“, posvećen je izložbi „Nova umetnost u Srbiji 1970 – 1980, pojedinci – grupe – pojave“, održanoj aprila 1983. godine u Muzeju savremene umetnosti u Beogradu. Sa ove izložbe potpuno je uklonjen signalizam. Mislilo se kako će ovaj pokret nasilnim prećutkivanjem biti stvarno „ispisan“ i izbrisan iz savremene srpske umetnosti. Osim Todorovića, i pre njega, svoje neslaganje sa ovim postupkom izrazili su Dragan Veličković i Zoran Markuš. Nije samo izložba bila falsifikat, bio je to i katalog koji ju je propratio. Vršena su namerna izostavlјanja značajnih tekstova (npr. „Signalistička umetnost tela“ Ljubiše Jocića) iz „Hronološkog pregleda“ i „Dokumentacije“ koji su bili sastavni delovi istog, prećutano je kako su Marina Abramović, Zoran Popović i Neša Paripović svoje umetničko delovanje započeli kao signalisti, potpuno su ignorisani manifesti signalizma i signalističke akcije u prostoru / gestualna poezija, vizuelni radovi signalista i signalističke izložbe. Falsifikat nikada neće, i ne može,  postati relevantna umetnička činjenica. On ostaje ono na šta moramo s prezirom gledati – (umetnička) laž.

„Udarni“ tekst ove polemičke knjige naslovlјen je „Homunkulus iz Paracelzijusove tegle“ i ima podnaslov „Prilog proučavanju `stvaralačkog` lika Vladana Radovanovića kao kontra-fazon na panegirike koje su `autoru`odrecitovali Vujica Rešin Tucić, u broju 169. i Franci Zagoričnik u broju 270. `Oka`“. Vladan Radovanović je, po Todoroviću, „duhovno nedonošče“ (56) Mediale, a ova „nema nikakve veze s avangardom“. (56) Pustolina Radovanovićeva, koja je štampana 1968. godine, pojavila se, osam godina ranije, u Vidicima i nije imala „nikakvih vizuelnih elemenata“ (57), nije bila kosmološka poema i bila je sasvim na tragu francuskih „šozista“. „Po svoj prilici je `Pustolina` postala `verbo-voko-vizuelna` i `kosmološka poema` u poslednjem momentu, pred štampanje, 1967, ili čak 1968. godine, kada je ovaj grebaroš, načuvši opet nešto o konkretnoj poeziji, brže bolјe vizuelizovao pojedine delove svoje `šozističke` mažnjevine…“ (58) No, tri godine ranije, 1965, štampana je Todorovićeva Planeta. Vladan Radovanović nije sam ni svoje „pipazone“ opipao, već ih je pronašao u „Manifestu taktilizma“ koji je Filipo Tomazo Marineti“ 1921. godine u Parizu objavio. Potom je Marsel Dišan od sunđeraste gume napravio „Ružičastu dojku“ koja je bila izlagana uz uputstvo kako da bude pipana. Pošto je „demaskiran“ kao pipazonac, Radovanović je „otkrio“ taktizone (i njih inspirisan onim što su drugi u/radili pre njega). Opiplјivo je dakle kako je Vladan Radovanović samo pipavo sledio tuđa otkrića i išao za njima tvrdeći kako osvaja pionirski nove prostore. Rezultat je bio unapred predvidlјiv: uvek je – nužno – ispadao smešan.

Nije zgorega da pogledamo kako je ovu polemičku knjigu pročitao njen – posle autora –  prvi čitalac, nesumnjivo najvatreniji pratilac i najpouzdaniji tumač signalizma, Živan Živković. (Nјegov tekst se nalazi na zadnjim koricama prvog izdanja.) Po njemu, sve što je dotakao polemičkim svojim žarom Todorović je „nesputanom igrom duha protkao“ i (crnim) humorom uzneo. S razlogom je Živković predvideo da se mnogi od prozvanih neće osetiti i pozvanim da se u dijalog o pokrenutim problemima uklјuče, a bez dijaloga – znao je to i Sokrat – nikakvog rešenja nikakvog duhovnog spora nema.

Drugoj Todorovićevoj polemičkoj knjizi, Pevci sa Bajlon-skvera i moja frka sa njima, Živan Živković je napisao predgovor i nazvao ga „Anatomija anatemisanja avangarde“. Ovaj naslov zbira ono što je bio naum čitave knjige: skinuti maske pritajenim i pritulјenim tradicionalistima i prelakiranim tobožnjim avangardistima koji su se, i jedni i drugi, zatekli osupnuti i nemoćni pred pravom avangardom koja je snažno brizgala i s kojom nisu bili u stanju da se ponesu. Živković piše: „U ime drukčijih senzibiliteta i saznanja i u skladu s civilizacijskim tokovima našeg doba, signalizam se pojavio kao avangardna nužnost – kao reakcija na obnavlјanje preživelih tradicionalističkih shvatanja pevanja i mišlјenja.“ Kao i Vinaver sa svojim, Todorović boj bije sa novim zlim volšebnicima, ali ovi su obukli novo ruho te se obrušavaju istovremeno i na signalizam i na istorijsku avangardu, naročito na zenitizam, i više još na nadrealizam, ne uviđajući kako Vasko Popa, na primer, ne može biti sledbenik nadrealizma ako je ovaj pokret pokret koji ne donosi ništa odistinski trajno u poeziju. Oni koje polemički raskrinkava Mirolјub Todorović misle za sebe da su priznati književni kritičari, umišlјaju kako se i teorijom književnosti bave, sastavlјaju antologije, a da pritom „ne osećaju dah svoga vremena“. Tako im se može desti da budu – a skoro zdušno svi to jesu – protiv eksperimentisanja u književnosti, nesvesni kako Teodor Adorno u svojoj Estetičkoj teoriji s razlogom tvrdi da „više nikako nije moguća umetnost koja ne bi eksperimentisala“. Da bi vođu signalizma sveli na pukog eksperimentatora, oni njegovu poeziju svode – otpisujući usput, jer je se plaše, i konkretnu i vizuelnu poeziju, kao i ludizam, njihovu osnovnu komponentu – na kompjutersku / „mašinsku“ poeziju koja tobože može samo da proizvede ne samo smrt poezije, nego i smrt čoveka. Nјihovi napadi lišeni su svake poetike, jednako kao i svake etike. Difamno je njihovo favorizovanje pesnika epigona i plagijatora. Todorović u svojim polemikama „ne brani nego stvara“. Polemikama se ne može ostvariti ništa bolјe i uzvišenije.

Pevci sa Bajlon-skvera imaju dva mota; prvi je uzet iz Hlebnjikovlјevog Zangezija, drugi iz eseja Stanislava Vinavera. Knjiga je polemički „roman“ čija poglavlјa imaju naslove i koji hronološki prati rat koji je vođen od strane naše (ne)kritike protiv signalizma. Čim se jedan polemičar umori, drugi ga, kao na nekoj pokretnoj traci, zameni. Todorović se tako sam obračunava još jednom sa mnoštvom protivnika (u prethodnoj knjizi one koji su se, kočićevskim izrazom zgomilavali, nazvao je čoporom).

Todorović tvrdi kako su „signalistička istraživanja i eksperimenti u jeziku i sa jezikom, otkrivanje novih pesničkih postupaka i oblika omogućili da srpska poezija krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina krene sasvim novim, drugačijim putevima“ (81–82), ali i da je taj „pesnički prelom“ od strane naše književne kritike bio potpuno „prećutan“. Ako je neki zli volšebnik o signalizmu proustio koju, u pitanju je bilo totalno nerazumevanje onoga što signalizam srpskoj (i svetskoj) poeziji (umetnosti) donosi, odbacivanje s gnušanjem njegovog radikalnog prevrednovanja zatečenog i žestok, neopravdan napad na ono što se nije razumelo uopšte ili se razumevalo sasvim pogrešno i zlonamerno. Zli volšebnici pokazali su svoje zlo lice. Napadali su signalizam i tradicionalisti i lažni avangardisti[5], avangardisti iz treće ruke, kao i „kal koji je sam (signalizam – D.S.) stvorio“, oni koji su mu pripadali pa ga se odrekli. Ne zna se ko gore, i oštrije, i promašenije  i, iz današnje perspektive, smešnije.

Prvi ozbilјniji napad izveo je tada mladi Pero Zubac kada je, 1966. godine u novosadskom studentskom listu Index, objavio prikaz Planete. Napad se sveo na prigovor da Todorović nije za svoje „planetarne vizije“ koristio – poeziji jedino primeren – pesnički jezik, već je pribegao – poeziji sasvim stranom – naučnom jeziku.

Sledeći napad je bio i ozbilјniji i žešći. Izveo ga je tada jedan od vodećih, ako ne i stvarno vodeći, naš književni kritičar Zoran Mišić, urednik Književnosti. U eseju „Vreme jarosti i igara“, objavlјenom u tom časopisu, konstatovao da su se zaigrale nove priče „pune buke i besa“ koje ništa ne znače, a u narednom „Na vest o smrti čovekovoj“, štampanom u istom časopisu, pošto je obznanio kako je i u srpskoj književnosti za stvaranje stihova korišćen kompjuter, proglasio je ovaj za čovekovog „elektronskog dvojnika Baš Čoveka, koji će u njegovo ime govoriti narodu, pisati pesme i upravlјati svetom“. Da bi se to zbilo, čovek na kojeg smo se svikli mora mrtav da bude, a mašina treba sve da zgrabi u svoje ruke. Kada je bio upriličen razgovor / diskusiona tribina o uređivačkoj politici časopisa Književnost, Mišić će se pohvaliti: „Mi ne štampamo eksperimente, probe se prave kod kuće, ne objavlјuju se u časopisima.

 


[5] „U signalizmu lažna avangarda, kao u ogledalu, vidi svoj odraz, svoj nestvaralački jad i duhovnu jalovost, znajući da pred njim uzalud, folirantski krije svoje pravo arijergardno poreklo i krajnje namere,“ (83)

 

Jedini časopisi koji su štampali eksperimente bili su nadrealistički časopisi koji do literature nisu ni držali“, da bi zaklјučio, pogrešno naravno: „Pravi avangardni pisci ne eksperimentišu.“[6]

            Uskoro mu se pridružio kritičarski doajen Eli Finci koji će, u Politici, početkom 1970, „gotovo panično reagovati“ (86) na pojavu Signala. Pitanje koje ga muči, a po njemu trebalo bi i sve ostale da zamuči, bilo je: „Dokle se prostire moć i gde počinje nemoć mašine? Ili, još šire: U naše tehnokratsko vreme, šta će biti sa iskonskim lјudskim vrednostima?“

            Osnovno izvorište svih napada na signalizam bio je „smešni, mizonistički strah od mašine i dušebrižništvo nad tobože ugroženim humanizmom“. (87) Kao vođa tradicionalista pojavlјuje se, kritičar i antologičar, Bogdan A. Popović. On se radije „klovnovski“ prerušava u baroknog plemića nego što prihvata bilo šta što signalizam donosi. Ide toliko daleko da čak i ne želi uopšte da zna kako on postoji. Ipak, malo zažmuri i onda ga vidi isklјučivo kao kompjutersku i vizuelnu poeziju, antihumanu sasvim, te potvrđuje stav teoretičara avangarde Renata Pođolija[7] po kojem svaki retrogradni književni kritičar avangardu obavezno definiše kao „proces dehumanizacije“. Svoje poglede na signalizam Bogdan A. Popović je izložio u tekstovima „Stihovi iz mašine“ i „Pesnička avangarda danas – šta je to“, štampanim 1970. i 1972. godine u Savremeniku (po Todoroviću, njih je Popović oformio, petrificirao, iako zapravo ništa što su signalisti stvorili nije ni pročitao), a da je „neosporni vođ srpskog pesničkog tradicionalizma“ (90) dokazao je svojom antologijom Poezija i tradicija (Savremenik, 8/9, 1971). U nju  je smestio dve Petrovićeve pesme, „Suložnica“ i „Slovorodanije“. One su, predavangardne, usput i najtradicionalnije, i najlošije, pesme koje se u ovoj, inače izuzetno lošoj, antologiji nahode. Naslov druge među njima najbolјe „pokriva“ šta je u tom trenu Milutin Petrović mogao pesnički da izvede.

Na Popovića se, svojim „neznanjem i bavrlјanjem“ (91), nadovezao Predrag Protić, tada veoma zapažen kritičar koji će se potom prebaciti u vode književne istorije. U tekstu „Granice i mogućnosti signalističke poezije“, štampanom u Savremeniku 1982. godine, kao i mnogi drugi protivnici signalizma, sasvim pogrešno vezuje ovaj za nadrealizam. Sam Todorović, međutim, s razlogom tvrdi kako signalizam nikakve dodirne veze sa nadrealizmom nema i kako on prihvata ponešto od onoga što su teorijski najavili i ostvarili italijanski futuristi i dadaisti. Po Protiću, ono što je za nadrealizam bio psihički automatizam / automatski tekst[8], Todoroviću je bila poezija stvarana uz pomoć kompjutera (pritom Protić piše – neobavešteno – o ciklusu pesama koje su pisane bez ikakve pomoći elektronske mašine).

 


[6] Naši raniji avangardisti, nadrealisti, demantovali su ga ubrzo. Najpre je Dušan Matić pohvalio kompjutersku poeziju u svojoj pristupnoj besedi u SANU.  Usledila je podrška Oskara Daviča, izneta u prikazu Todorovićeve zbirke Naravno mleko plamen pčela: „Otud za mene predstavlјaju eksperimenti kojima se sa toliko inventivnosti odaje Mirolјub Todorović više no praznični svež i svečan trenutak, a signalizam kao i primena matematičko-kibernetičkih poetskih impulsa i podsticaja, prvu šansu da se posle skoro pedeset godina i u ovoj našoj palanci duha počnu da događaju pesničke činjenice od podsticajnog značaja kako za nas tako i za ceo svet.“ Najzad će stari nadrealista, nikada ne i oficijelni član grupe, Ljubiša Jocić pristupiti signalizmu (i napisati svoje najbolјe pesme), a društvo će mu praviti i Oskar Davičo.

[7] v. Renato Pođoli, Teorija avangardne umetnosti, Nolit, Beograd, 1975.

[8] Mnogo suptilnije je mišlјenje Miodraga Pavlovića koji je bio recenzent Todorovićeve zbirke koji piše: „Ovaj postupak podrazumeva jedan automatizam, koji za razliku od ranijeg, nadrealističkog pseudoautomatizma, koji je bio subjektivan, i koji je zapravo značio, inaugurisao stvaranje jednog novog, odredlјivog pesničkog stila, ovaj, kompjuterski automatizam, dakle, donosi nam pokušaj jednog spolјnjeg, objektivnog automatizma. Ali na više načina i taj automatizam nosi tragove subjektivnosti, ima svoju unutarnju proporciju očekivanog i neočekivanog, ima svoju prozodiju, i svoju tipologiju, svoj verbalni horizont.“

 

Protić ide korak dalјe i piše o „slepim crevima“ (132) literature i takva vidi u zenitizmu i nadrealizmu za koje vezuje našu narodnu poslovicu „Gde si bio, nigde, šta si radio, ništa.“ Pošto su nadrealizam i zenitizam u korenu signalizma, sasvim je jasno kako je on za našeg kritičara literarno slepo crevo na kvadrat.

Još jedan antologičar, Milan Komnenić, priklјučuje se jatu protivnika signalizma. Nјegova mimikrija je veća, ali njegovo pripadanje pesničkom tradicionalizmu nije sporno nimalo. Sa novom poezijom, pa i signalizmom, on „koketira“ pomalo, ali mu to ne smeta da, potpuno apsurdno, na jednoj književnoj večeri u Zagrebu na kojoj je promovisao 1970. godine svoju antologiju Novije srpske pesništvo[9], izjavi kako signalistička poezija predstavlјa „neautorsko pesništvo“. (94) Kompjuter je, po njemu, dakle, „progutao“ pesnika i nije onaj ko pesniku pomaže, već, sasvim obrnuto, pesnik je taj ko je njegov nesporni sluga.

Tradicionaliste su nasledili neotradicionalisti čiji su glavni zastupnici Jasmina Lukić i Miodrag Perišić. Oboje pesnike zdravorazumski savetuju da se svakog eksperimentisanja u poeziji klone pošto ono predstavlјa „proizvolјnost“ i „puku ženju za igrom“. Todorović koristi priliku da izdvoji Hansa Magnusa Encesbergera i njegov atak na avangardu kao polazište naših kritičara koji se na ovu obrušavaju. Ovi potonji, i ne samo oni, i ne samo kod nas, zaraženi su „kugom encensbergerijanom“. (96) I nemački pesnik i oni koji idu njegovim tragom smatraju da je gotovo svaki eksperiment ravan nuli, običan blef i potpuno besmislen. Pročitamo li, međutim, nove estetičare, sasvim „otvorene“ prema avangardnoj umetnosti, Abrahama Mola i Maksa Benzea, videćemo kako je po njima avangardni eksperiment“ oblik „samoočuvanja umetnosti“. Todorović piše: „Činjenica je, međutim, da je upravo zahvalјujući avangardi eksperiment ušao na velika vrata u literaturu i umetnost i da u njima egzistira već više decenija. Činjenica je, takođe, da je ovaj pojam, ušavši u jednu novu oblast poprimio drugačija značenja od onih koje ima u nauci, tako da pored strplјivog posmatranja, oštroumnosti i promišlјenosti, kao osnovnih pretpostavki za njegovu egzaktnu upotrebu, podrazumeva još i stvaralačku invenciju, smelost, kao i agoničku težnju za osvajanjem novih umetničkih prostora, što mu Encensberger kategorički odriče.“ (99) Slovenački avangardni kritičar i antologičar avangardnih ostvarenja Denis Poniž smatra, saglasno Todoroviću, kako zahtev za eksperimentom „treba da postane centralni vodič umetničkog stvaralaštva, ako ne i prevladajuća i vodeća snaga svake literature“.

 


[9] Antologija se, najpre, pojavila u časopisnoj verziji (Delo, 1, 1970), da bi bila, izmenjena i dopunjena, štampana kao knjiga pod istim naslovom (Književna omladina Srbije, 1972). U njoj će Mirolјub Todorović biti sasvim „preskočen“, a onaj ko ga je „sledio“, Milutin Petrović, prisutan sa čak pet pesama, biće, posle Božidara Milidragovića koji ih ima devet, najzastuplјeniji mlađi srpski pesnik. Da ne može da zatomi u sebi pritajeno divlјenje prema tradicionalnom i pesnički preživelom, antologičar otkriva tako što izbor Petrovićevih pesama otpočinje pesmom „Iz `Zlatnih stihova`“ koje se Petrović – želeći da odbaci sa sebe zmijsku košulјicu romantizma i tradicionalizma – odrekao, kao što je to i učinio sa dvema pesničkim zbirkama kojima je u našu poeziju stupio. U časopisnoj verziji antologije, Petrović će biti predstavlјen samo ovom pesmom.

 

I Jasmina Lukić i Miodrag Perišić u svojim kritičkim tekstovima uopšte ne spominju signalizam, klone ga se kao da je kuga u pitanju. Tako oni, kao i Bogdan A. Popović, na primer, ali i mnogi drugi, postaju ne hroničari, već obični „falsifikatori srpske pesničke epohe sedamdesetih godina“. (137) Za njih je signalizam, koji je najvidlјiviji tada na srpskoj pesničkoj mapi, potpuno nevidlјiv, a pesnički najživlјe postaje ono što je pesnički mrtvorođeno i ono što pred njihovim očima pesnički umire. Falsifikat uvećava to što oni kao  jedinog pravog avangardistu, čija se poezija, po tvrđenju Jasmine Lukić, „ne opterećuje nepotrebnim eksperimentisanjem“, vide, „epigona signalizma“ (111), Milutina Petrovića. Jasmina Lukić u svojoj knjizi Drugo lice. Prilozi čitanju novijeg srpskog pesništva (Prosveta, Beograd, 1985) jedno poglavlјe, naslovlјeno „Kreativnost destrukcije“, posvećuje Milutinu Petroviću.[10] Miodragu Perišiću je on, u antologiji / panorami novije srpske poezije – Ukus osamdesetih (Književne novine, Beograd, 1986), sa deset pesama[11] „udarni“ pesnik.

Pošto drugi to ne žele da urade, čini to Mirolјub Todorović. Čitaocima njegove polemičke knjige on jasno predočava šta je sve signalizam doneo srpskoj poeziji. Izlaže kratki istorijat pokreta, te onda nabraja kako je sve signalizam ratovao sa tradicionalizmom i neosimbolizmom koji je u srpskoj poeziji predvodio Branko Milјković. Činio je to „razgrađivanjem tradicionalnih obrazaca pevanja“ (101), pomeranjem naučnih jezika, korišćenjem imaginacije, „ka estetičko-iracionalnim zračenjima“ (102), „metodom mešanja, kondenzovanja i spajanja egzaktnih i lirskih činjenica“ (102) koji dovodi do stvaranja „fantazmagoričnih“ pesničkih slika, uvlačenjem nauke u poeziju što menja, suštinski menja, biće poezije, shvatanjem reči kao jezičkih molekula čiji su atomi slova i glasovi, davanjem potpune slobode poslednje spomenutim, vizuelnom, kompjuterskom, gestualnom poezijom, jednako i fenomenološkom u kojoj „dolazi do desubjektivizacije pesme i pesničke slike“ (106), ready made poezijom i stohastičkom u kojoj se rečenica, po Kornhauzeru, razbija kubističkim rezovima te se pristiže do verbalnih kolaža, aleatornom (koristi kolokvijalni jezik, jezik štampe, reklama, mas-medija) i šatrovačkom poezijom koja je osobeni prinovak u srpskoj poeziji uopšte… Jednom rečju, pojavila se planetarna umetnost koju duhovni pigmeji nisu bili u stanju da vide.

Sledi najubojitiji segment knjige Pevci sa Bajlon-skvera, obračun sa poezijom Milutina Petrovića i dokazivanje „koliko je ova pesnička maskota neotradicionalizma i njegovih zagovornika, brojnih literarnih droćkaša i ostalih kulturtregerskih dustabanlija, u stvari epigon signalizma, koji je koristeći iskustva ovog srpskog avangardnog pokreta, a posebno preuzimajući jedan od brojnih stvaralačkih postupaka što je otkriven u predkompjuterskoj (stohastička poezija) i kompjuterskoj fazi signalizma, uspeo da se u vremenu pometnji pred lavinom signalističkih otkrića nametne kao nekakva srednja, dakle, manje opasna varijanta tradicionalističkom establišmentu i njegovim nastavlјačima“. (111) Petrović se odriče svojih pesničkih početaka, zbirki Tako ona hoće (1968) i Drznoveno roždestvo (1969).

 


 

[10] Po deset pesama imaju samo još Borislav Radović i Miroslav Maksimović.

[11] v. str. 57–87. U ovoj knjizi kritički tekstovi se odnose, pored njegovog, i  na pesnička dela Adama Puslojića, Novice Tadića, Raše Livade. Milana Milišića, Predraga Čudića, Rajka Petrova Noga, Bratislava Milanovića, Miroslava Maksimovića, Duška Novakovića, Radmile Lazić i – zbirno – Sinana Gudževića, Miloša Komadine, Nemanje Mitrovića i Gordane Ćirjanić.

 

No, po Todoroviću, to su „autentične“ zbirke koje otkrivaju njegovo pravo lice. Sve ostalo je naličje, kamuflaža, šminkeraj. Od tradicionaliste on se preko noći premeće u avangardistu. Sve njegove tobožnje formalne inovacije mogle su se naći u ranije napisanim Todorovićevim pesmama. I ne samo to. Poneka njegova pesma isuviše je blizanačka sa, takođe ranije ispevanom, Todorovićevom pesmom. Zbirka Glava na panju „pozajmila“ je razorenu stihovnu sintaksu, alogičnost i „potmuli tektonski ritam“ od Todorovićevog pesničkog ciklusa „Konjic-Ljelјen“ i zbirke Signal / Kiberno.[12] Najviše za promociju epigona u poetskog inovatora učinio je Slobodan Rakitić. Iako primećuje kako Petrovićeva Promena „poseduje nešto od kompjuterskog načina pisanja stihova, čak neke crte signalističke poezije“, on će stvar okrenuti tumbe i zaklјučiti: „No, za razliku od signalizma, koji, tako reći, ništa ne kazuje, koji je pre šara nego pesma, kod Petrovića je i dalјe reč osnovni nosilac sudbine bića.“ Na stranu, što poslednje nije slučaj, nije se ni od šare pristiglo do relјefne slike. Go car nije obukao novo odelo već je pokušao da se udene u ono koje je sa drugog svukao, a to nipošto lako ne biva.

Cirkus odbrane neodbranjivog se tu ne okončava. Miodrag Perišić optužuje Dušana Vukajlovića da je svoju zbirku Sprave za mučenje palimpsestno pisao preko Petrovićevog Svraba. Tako je ovaj pesnik postao Petrovićev epigon po Perišićevu mišlјenju, to jest njegovoj kritičarskoj „pandurijadi“[13], odnosno epigon epigona, pošto je prethodno već Petrović epigonisao.

Trebalo bi pogledati kako su Mirolјub Todorović i Milutin Petrović u antologijama srpske poezije prolazili. Todorovića je popriličan broj antologičara zaobišao, Petrovića niko. I ne samo to. Ako je Todorović u antologijama bio, nalazio se u nezasluženoj senci onoga ko je stalno preko ramena u njegovu poeziju zavirivao a u antologijama se lјudski branio.[14]

 


[12] Pošto nije dobio po pesničkim prstima, Petrović nastavlјa sa svojom rabotom: Ciklus „Hvala Eli“ iz Todorovićeve zbirke Čorba od mozga (1982) biće inicijalna kapisla za „proizvodnju“ ciklusa „Nerazumne“ kojima je okončan Petrovićev pesnički izbornik Stihija (1983). Ako se ranije trudio da prikrije svoje „nevešto plagiranje“, ohrabren žmurenjem naše književne kritike, baškarenjem po mnogim antologijama, pohvalnim panegiricima, nagradama, umislio je – piše Todorović – kako je „postao tolika čaruga da smatra kako je moje delo alajbegova slama odakle može svaki netalentovani kreša da mažnjava kad hoće i kako mu dune iz bulјine u bubreg“.(121)

[13] Evo antologija u kojima je zastuplјen Mirolјub Todorović (navodimo i pesme kojima je zastuplјen u njima): Ostoja Kisić, Jedan vek srpske poezije (Hronometar, Beograd, 1971): Putovanje u Zvezdaliju 2, 3, 3, 5, 7, 8. i 17; Stevan Tontić, Moderno srpsko pesništvo, Velika knjiga srpskog pesništva od Kostića i Ilića do danas (Svjetlost, Sarajevo, 1991) : „ABC o Mirolјubu Todoroviću, I, II“ i, vizuelna, „Ajnštajn“; Ljubiša Đidić, Beskrajni plavi krug, Antologija modernog srpskog pesništva (1945–1995) (Apostrof, Beograd, 1999): „Mirolјub Todorović zauzima krajnje subjektivne stavove“; Miroslav Lukić, Nesebičan muzej, Antologija poezije 1938–2000.

[14] Evo antologija u kojima je zastuplјen Mirolјub Todorović (navodimo i pesme kojima je zastuplјen u njima): Ostoja Kisić, Jedan vek srpske poezije (Hronometar, Beograd, 1971): Putovanje u Zvezdaliju 2, 3, 3, 5, 7, 8. i 17; Stevan Tontić, Moderno srpsko pesništvo, Velika knjiga srpskog pesništva od Kostića i Ilića do danas (Svjetlost, Sarajevo, 1991) : „ABC o Mirolјubu Todoroviću, I, II“ i, vizuelna, „Ajnštajn“; Ljubiša Đidić, Beskrajni plavi krug, Antologija modernog srpskog pesništva (1945–1995) (Apostrof, Beograd, 1999): „Mirolјub Todorović zauzima krajnje subjektivne stavove“; Miroslav Lukić, Nesebičan muzej, Antologija poezije 1938–2000, drugo, dopunjeno izdanje (Mobarov institut piščevih izdanja, Beograd, Zavetine, Rabrovo, 2000): „Zlatna materico carstva“, „Himne pletem“, „Gnezdo zebe zelene“, „Preokret i magnovenje“ i „ Zvezdana mistrija“; Miloslav Šutić, Antologija moderne srpske lirike 1920–1995 (Čigoja štampa, Beograd, 2002): „O prostoru i kretanju 3“, „Pod plјuskom zvezda na glini mokroj“ i „Azbuko hromog Vuka“; Milutin Lujo Danojlić, Ozarenja, 255 srpskih pesnika (MLD, Beograd, 2004): „Gnezdo zebe zelene“, „Zvezdana mistrija“, „Trava vidova“ i „Svinja je oličan plivač“; Časlav Đorđević, Srpski sonet (1768–2008: Izbor, tipologija) (Službeni glasnik, Beograd, 2009): „Žmara“; Dobrivoje Stanojević, Poezija i poslednji dani, 30 godina savremene srpske poezije (Serbika, Beograd, 2009): „Mešaš živi pesak“ i „Zatetrebio“; Nenad Grujičić, Antologija srpske poezije (1847–2000) (Brankovo kolo, Sremski Karlovci, 2012): „Bob kopa pop“ i „Vid“; Milјurko Vukadinović i Dušan Stojković, Trezor 1, Srpki pesnici dvadesetog veka, Troglava antologija (Fondacija „Solidarnost Srbije“, Beograd, u štampi): „Četiri čavke“, „Mirolјub Todorović zauzima krajnje subjektivne stavove“, „Ugasi kreč“, „Vidov dan“, „Zangezi“ i „Kupujte samo signalističku poeziju“. Todorović je, normalno, prisutan i u tri antologije niškog pesništva.: Sava Penčić i Veselin Ilić, Pohvala vatri („Nestor Žučni“, Niš, 1964): Iz Planete: „Kristali“, „Skakavci“, „Himne kristalima“, „Nevreme“, „Jaje“, „Istraživanja“, „Vrtovi zvezda“ i „Metali“; U Sazvežđu arilјskog anđela (Prosveta, Niš, 1996) Krstivoja Ilića sa pet pesama: „Zemlјa“, „Svetlost“, „Vazduh“, „Voda“ i „Merenja“, a  u Antologiji niških pesnika (Prosveta, Niš, 2003) Milentija Đorđevića sa sedam: „Zeleni lokvanji Australije“, „Od šlјafgusta nema ništa“, „ABC o Mirolјubu Todoroviću“, „Insekt na slepoočnici“, „Zalud me gromni zâri grom“, „Pod plјuskom zvezda na glini mokroj“ i „Zakoni gravitacije“. Prisutan je i u tematskim antologijama. Navešću za koje sam se njegove pesme odlučio kada sam sklapao svoje: Telo u telu, Antologija srpske erotske poezije (Geo, Mladenovac – Beograd, 2003): „Od šlјafgusta nema ništa“, “Ne kopčaš da sam peškir“, „Pala mu trola“, „Šamara majmuna“, „Jedva puni sarmu“, „Laka konjica“ i „Soitije (Snošaj)“; Gramatika smrti. Priroci. Antologija pesama o samoubistvu i samoubicama (Šumadijske metafore, Biblioteka grada Beograda, Biblioteka „Despot Stefan Lazarević“, Mladenovac, 2007): „Vešanje“;  (sa Milјurkom Vukadinovićem) Nisu sve bolesti za mene, Antologija pesama o bolesti, bolnicama, bolu… (Fondacija „Solidarnost Srbije“, Beograd, 2014): „Recept za zapalјenje jetre“ i „Trbobolјa“; (sa Milјurkom Vukadinovićem) Nisu sve bolesti za mene, Antologija srpskih pesama o bolesti, bolnicama, bolu… (Dinex, Beograd, 2015); „Recept za zapalјenje jetre“ i „Trbobolјa“; (sa Dejanom Bogojevićem) Dadaizam nije mrtav, Živela dada da da (2017): „Četiri čavke“, „Mirolјub Todorović zauzima krajnje subjektivne stavove“, „Kupujte samo signalističku poeziju“, „Snvnj rs“ i „Jakge caglan kegulјar“. Todorovićeve kratke šatrovačke proze nalaze se u antologiji koju sam priredio sa Dejanom Bogojevićem – Zrnca, Antologija najkraće priče na srpskom jeziku (Od Gavrila Venclovića do Maje Solar) (Legenda, Čačak, 2011), koja je štampana i na slovenačkom (Apokalipsa, Ljublјana, 2012) i na slovačkom jeziku (Romboid, Bratislava, 2016). Milutina Petrovića nalazimo u sledećim antologijama: Bogdan A. Petrović, Poezija i tradicija, Antologija (1951–1971) (1971) (dve pesme); Milan Komnenić, Novije srpsko pesništvo (1972) (pet pesama);  Aleksandar Petrov, Poezija jugoslovenskih naroda 1945–1975, Tokovi – opredelјenja (1975) (tri pesme); Vito Marković, Antologija i komentari savremene jugoslovenske misaone poezije (1980) (jedna); Tiodor Rosić, Savremena poezija jugoslovenskih naroda i narodnosti (1984) (četiri);  Stevan Tontić, Moderno srpsko pesništvo, Velika knjiga srpskog pesništva od Kostića i Ilića do danas (1991) (osam); Vuk Krnjević, Među javom i med snom (1985), (četiri); Miodrag Perišić, Ukus osamdesetih (1986) (deset); Ljubiša Đidić, Beskrajni plavi krug, Antologija modernog srpskog pesništva (1945–1995) (1999) (četiri); Milivoje Marković, Antologija srpske poezije dvadesetog veka (2000) (četiri); Miroslav Lukić,  Nesebičan muzej, Antologija poezije 1938–2000 (sedam); Bojana Stojanović Pantović, Srpske prozaide (2001) (jedna); Zoran Bognar, Novo raspeće, Antologija savremene srpske poezije tragom estetskog egzorcizma 1967–2000 (2001) (četiri); Miloslav Šutić, Antologija moderne srpske lirike 1920–1995 (2002) (dve); Gojko Božović, Places We Love (2006) (pet); Milutin Lujo Danojlić, Ozarenja, 255 srpskih pesnika (2004) (šest); Miroslav Egerić,  Antologija srpskog pesništva XIX–XX vek (2008) (dve); Dobrivoje Stanojević, Poezija i poslednji dani, 30 godina savremene srpske poezije (2009) (pet) i Nenad Grujičić, Antologija srpske poezije (1847–2000) (2012) (dve). Petrovićeve pesme su prisutne i u dva cvetnika niške poezije: u Sazvežđu Arilјskog anđela (1996) Krstivoja Ilića dve, a u Antologiji niških pesnika (2003) Milentija Đorđovića pet. Sumirajmo, Mirolјuba Todorovića (na štetu samih antologija) nema u antologijama Bogdana A. Popovića, Milana Komnenića, Aleksandra Petrova, Vite Markovića, Tiodora Rosića, Miodraga Perišića, Milivoja Markovića, Bojane Stojanović Pantović, Zorana Bognara, Gojka Božovića i Miroslava Egerića. Milutina Petrovića samo je Ostoja Kisić „preskočio“.

 

 

Kada je svoju knjigu Todorović pisao mnogi su bili sasvim uvereni kako je Milutin Petrović pesnik koji zevsovski grmi srpskom poezijom. Nije ta grmlјavina brzo utihnula. Čula se koliko do juče. Sada je, izgleda, pesnik (da li privremeno?) zamukao, a oni koji su ga nekontrolisano hvalili poprilično su utihnuli. Na drugoj strani, pristižu novi signalisti i niko ko se u književnost razume ne bi mogao da kaže kako se signalizam umoru bliži.

Dve knjige Todorovićevih polemika svojevrsna su odbrana poezije. U njima se novo sukoblјava sa starim, tradicionalnim, a njihov autor pokazuje kako je i zašto novo novo i kako i zašto je staro izanđalo i pesnički prevaziđeno. Otkriva se ko su novi zli volšebnici. Protiv njih je poveden, i dobijen, pesnički rat. Na jednoj strani su bili oni koji su se ka planetarnoj umetnosti ustremili, a na drugoj duhovni pigmeji koji su hteli da nastave da kusaju iz, odavno praznog, starog pesničkog čanka. Na jednoj strani bio je sam Mirolјub Todorović, a na drugoj gomila koja je samo menjala  lice a zapravo čuvala prepoznatlјivu masku. Dokazalo se kako laž ima ograničeni vek trajanja, kako se tantuz nikada, i nikako, ne može proturiti kao zlatnik.

 

 

Comments (4)

Tags: , , , ,

Puls beskraja u skučenim menama konačnosti

Posted on 07 June 2016 by heroji

Snežana Kesić

Puls beskraja u skučenim menama konačnosti

 

 

Vladimir Kopicl: 27 pesama: tenkovi & lune

Kulturni centar, Novi Sad, 2011.

 

 

U stvaralačkoj vertikali Vladimira Kopicla prepoznatlјivo je višedecenijsko plodno i nadahnuto izražavanje u neoavangardnom obrascu pesničke, pozorišne, konceptualne i uredničke prakse. Isklјučujući dominaciju dekonstruisanog, anarhičnog i ekscesnog (poput Vujice Rešina Tucića i Vojislava Despotova) njegovo delo se u eksperimentalnoj poetskoj igrivosti (u formuli ozbilјnog i ironičnog) identifikuje prisutnošću svesti o aksiomatskoj zasnovanosti sveta. Stvarnost u pesnikovoj recepciji ne poseduje potrebne atribute da prigrli čoveka u neophodno plemenitoj meri, ali se dubina njegovog pada ne izjednačava sa prostorom ponora, već sa mogućnosti regenerativnog otpočinjanja ciklusa. U potvrdi civilizacijskog dijalektičkog karaktera izostaje opsesivnost njegovom mračnom dimenzijom i panični strah da je konačna dezintegracija moguća.

 

Poslednja pesnikova zbirka 27 pesama: Tenkovi & lune (2011) zrelim, individualističkim glasom se nadovezuje na poetički šifrarnik prethodnih u akcentovanju rasutosti identiteta između teskobnog tela konačnosti i  astralnog igrokaza beskraja. Nagovešteno naslovom ironijski se osvetlјava čovekova pozicija u nagriženoj  stvarnosti u mogućem sabiranju ostataka radosti u preostaloj fantaziji. Poetska nežnost salivena iz supstance lјubavi, sa iste strane stvarnosti utišanog pulsa i nedovolјne prokrvlјenosti intuitivno priziva nužnost metafizičkog, jer prostor uliven u svoju hermetičnost vapi za udisajem prema beskraju. Konstantan metaforički napon u imenovanju stvari ustrajava uzmicanju pred pretećim čelјustima konačnosti.

 

U duhovnoj sferi “sitnih radosti” čovečanstvo je užleblјeno u dvopolnim punktovima onoga što jeste i što želi da bude. Božji glasovi su neumitni, i kad nisu umnoženi, jer žude da nasele prazninu i uspostave neki predznak smisla. U prvoj pesmi Tenkovi iako vučji kod ne uvažava san večne device, srne i bezbrižnog kutka, u svetlosti ponovnog izranjanja lika, u samoiscelјivanju mogu se naslutiti obrisi celovitosti. “Tamo, sa druge strane, kao da nadire šuma,/ a negde stoji voda iz koje jagnje pije, / trezveno, nikad pijano, uprkos rosi i vinu./ Tu ono ogleda lice koje ništa ne govori,/ jer ne govori nikad da ne poremeti lik/ koji je jednom zasvagda već poverilo pesku,/ onom pesku što čeka da otekne sva voda.“ (Kopicl 2011: 8). Dubina emocija u esencijalnoj punoći korelira konstituisanju duhovnog prostora sa predznakom smisla, u neophodnosti uspostavlјanja balansa. “Svaka stvar ima ruku i zna da je to ruka,/ baš ona ista ruka koja ju je i stvorila./ Zato svaka stvar nije tek stvar, nekada je i ruka,/ nekad vatra i ptica, ona što sriče znanje../(str.14) (…) “Jer ako ima dana, ima i crnog i žutog,/ i majke, pa čak i ostalog o čemu piše Oto,/ i onda kad ničega nema, čak ni tripoznih zvezda.“ (str.25).

 kopicl

Inkorporiranje mitskih simbola Nojeve barke, Kosovog polјa u strahu da se “sav svet ne utopi” (str.10), u serioznoj recepciji u horizontima  u kojima “nema neke jasne sreće” (str.11) implicira se žal za nemogućnosti apsolutizovanja  čovekove pozicije. Insistiranjem na arhetipskom uslojavanju oponira se nestabilnosti, dezorijentisanosti, dezorganizovanosti, raspadanju stvari, apokaliptičnosti ne izjednačavajući lјudsko postojanje sa poništavanjem organskog, već saobražavanjem elementima vanvremenskog i sveobuhvatajućeg.

 

Budući da je osmišlјenost života pesnikov traženi  uslov za iluminaciju spoznaje, on u zreloj i intuitivnoj formuli uočava u kolikoj meri je saobrazno znanju: „Volim početak. Volim kraj. Volim jezero. Vatru“ (str.15) (…) “Znam da ne znam baš sve što znam, ali i to je znanje./ Znam da i to je znanje, čak i ako ga ne vidim. / Ipak, kad vidim to znanje, kao da sam nešto video, / neki dan, neku dubinu, neka moguća vrata,/ jezero koje ih dotiče kao da ima ruku“ (str.13). Iako je u pojasu zračenja praznine teško premeriti značenja, Kopicl na početku pesničke knjige kroz slikovitost simboličkog jezika bilјnog i životinjskog sveta ne poriče postojanje prvog elementa (“Ona čuva ta slova kao i golub grančicu,/ kao maslina plod, kao žirafa drvo,/ ili kao što brod možda čuvala bi planina/ kad već ima taj vrh i kad broda bi bilo, / onog što nije ni započet a možda čak ni začet/ onda kad je početak umalo postao kraj “ (str.12), sugerišući “stanje utišanog smisla”.

 

Posustalost čovekovog duha, posebno naglašeno u pesmama iz drugog cilkusa Ježeva kućica osvetlјava delanje iz prostora senke, ravnodnevnice osećanja i misli, “gde se telo troši, to je mreža sred zraka,/ bezbojan vazduh, suv, ne leden koliko istrošen, /prazan, isisan jednom i posle nikada pun, /sav svemu stran i nepodatan, kao da nije bezmeran”( str.42).  Kopicl prepoznatlјivu Ćopićevu metaforu Ježeve kućice ilustruje uporišnom zonom napajanja u neophodnoj revitalizaciji u prostoru “izvan svetilišta glasa koji stiže s neba” i onemoćalih duhovnih punktova.[1]

 

U doba modernističke distance od preduboke mudrosti, “i biću i telu” (str. 37), koje sa duhom čine celinu učestvujući u senzitivnom sveosećanju esencije sveta, šanse su minimizirane. Govor lirskog subjekta u uslovima u kojima “Bol zatvara usta“ (str.39) je postojano malaksao, a telo se skuplјa pod balastom teško probuđenog smisla: “tamo sada je tačka, podobije praznine,/ a u njemu tek sidro, teško, kao od olova,/ onog koje je izneverilo svoj prelazak u zlato. / Ipak, tu su i ruže./ ne stvarne, one nestvarne.” (str.57) U menama virtuelnog, još jedino mogućeg, spas je sve manje realan u kolopletima sveopšte humanističke iscrplјenosti. Čovekove mogućnosti percepcije istine su nejasne: “sve to je mutno kao zora pre jutra, a kada jednom svane opet se ne vidi bolјe, pa gledali mi krupno ili sitno kao kad zmaj spazi mrava i tako ga je dostojan.” (str. 63).

 

U dvosmernom toku mogućih saobražavanja aktivna energija je intuitivnim sazivanjem “životnih teza”, pod nagnječenjem aktuelnosti teško uhvatlјiva i funkcionalna. Ipak, u odupiranju sećanju, lažima, prividima i veštačkim izlazima, na rafinirano sugestivan način ucrtavaju se linije konstruktivnosti: “Tu nekad dolaze Muze, svaka stvar i svaka žena želјno pruža noge da svaka želјa ih širi“ (str.43).

 

Nežno saučesnička podrška zrelog pesnika mladim znak je neophodnosti uspostavlјanja tačke oslonca i oaze zajedništva u preovlađavajućoj strukturi autourušavajućeg: „zato ne grabi dane, grabi minut i čas,/ svaki maleni čas u kome se prepoznaješ/ kao glas samog trena kome pouka ne treba / jer čim dotakneš taj tren same dođu i reči, / one što kao i ti uvek istinu kažu“ (str.50).

 

Kopiclove poetske situacije se u nizu sličnih uvode kao mogućnost primirja između anarhičnih i pripitomlјenih, uređenih stanja, nagoveštavajući slutnju o prihvatanju dihotomijske perspektive sveta i ideje o struktuiranosti i harmoničnosti. U spoznaji “stalne evolutivne civilizacijske dinamike” njegova poetika upućuje da je svaki potencijalni besmisao u stvari imanentna težnja za njegovom negacijom. Prepoznatlјiva višeslojnost i punoznačnost stihova u svojoj jedinstvenosti, u nekima od najlepših pesama ovog pesnika, ali i srpske poezije,  je sublimišući zalog preostale nežnosti (u mogućnosti da se „usklikne lјubav“) u nagomilanoj tenziji nesvrsishovitosti i nekoordinisanosti.

 


[1] “Ćopićeva Ježeva kućica ima povlašćeno mesto (…) i vremenom је postala metafora toplog, dragocenog skrovišta, slatkog doma.“ Pavković (2011: 70)

Comments (1)

Tags: , , , , ,

Plovidba u Penelopinim kutijama

Posted on 28 February 2015 by heroji

Jelena Maričević

Plovidba u Penelopinim kutijama

 

(Kroz priču P, Save Damjanova i pesmu Penelopina politika, Vojislava Despotova)

“Ja lično ubuduće ću smišljati isključivo ‘remek-delca’
i nadahnjivaću njima odabrane isce, onajpre one
kurčevite, one koji u književnosti
(ali i izvan nje!) imaju muda”
(Sava Damjanov, P)

Sastavljajući Antologiju srpskog pesništva (XI-XX vek), Miodrag Pavlović je iz pesničkog opusa Laze Kostića uvrstio četiri pesme: Među javom i med snom, Na ponosnoj lađi, Pevačku himnu Jovanu Damaskinu i Santa Maria della Salute. Nama su u ovom trenutku važne prve dve pesme, kojima je Pavlović omogućio korespondenciju, postavivši ih posredstvom antologije, jednu do druge. U pesmi Među javom i med snom, pratimo pletisankin (Penelopin) vez iščekivanja onog koji je “na ponosnoj lađi / lađi ljubavi” krenuo da je pronađe, ali “u uzdisaj se slego / nametnut poljubac” (Kirke).
No, u šta ovim kazivanjem želimo da vas uvedemo? Pokušajmo za trenutak da budemo antologičar, da sugestivno razmišljamo kao Miodrag Pavlović. Pokušajmo od ovog teksta da načinimo komentar o neka druga dva teksta koja su se našla u liniji dodira neke zamišljene, još nesastavljene antologije. Pokušajmo i da ta dva teksta budu komplementarna s pesmama Među javom i med snom i Na ponosnoj lađi. Mislite da je to moguće? O kojim bi se tekstovima moglo raditi?
Naša pretpostavljena antologija baštini rafinirana saglasja između pesme Penelopina politika, Vojislava Despotova i priče P, Save Damjanova. Njen “antologičar” ukazao nam je na stazu koju mi, (pod)s(a)vesno moramo istražiti. Dok Odisej kod Despotova traga za izgubljenom P., Damjanov nam potanko ispreda životnu priču, “odiseju”, “gospođice Ičke”, nekakvog mogućeg alter ega gospođici “P.” iz Penelopine politike. Saznajemo, dakle, čime se bavi i šta “plete” “gospođica Ička” dok joj nema Odiseja. U tom smislu, mogli bismo Despotovljevoj pesmi dati radni nadimak Na ponosnoj lađi, a Damjanovljevoj priči pridodati prezime Među javom i med snom, ujedno omogućivši prodor novih asocijacija u naše konotativno polje.
Linija dodira između ova naša dva teksta, račva se u nekoliko rukavaca. Zaplovimo prvim od njih. Suočimo se s prvom opasnošću, krenimo za mitološkim likom naše dvosmislene junakinje i ka sastavljanju njenog obezglavljenog imena, čiji je jedan deo vaskrsao u Despotovljevoj pesmi, a drugi u Damjanovljevoj priči. Penelopina politika naslovom nam imenuje Penelopu, Odisejevu ženu, ali se u pesmi samo jednom imenuje: “Stidljiva je skritost politikina Penelopa”. Sve vreme Penelopa je prisutna u višeznačnom “P”. Brojne reminescencije na Kiklopicu, sirene, Kirku, tj. Odisejeva lutanja, sugerišu nam mitsko poreklo naše junakinje. S druge strane, “I eriod (od rođenja do groba)” iz priče P, ukazuje da je ovo doba kada je “formiran njen [Ičkin] realno-mitološki lik”. Tekstualno, ne samo posredstvom čitaočevog lakog domišljanja, sklopili smo dva delića: Despotovljevo “P” stopilo se s Damjanovljevim “Ička”. Tako smo izlečili Ičkinu “govornu manu zvanu ‘gubljenje P na očetku reči’”, melemom Penelopinog “P”. Kako smo to uspeli? Povodeći se pričom P, upućeni smo u smrt gospođice Ičke, koja je “umrla a otom vaskrsla, odnosno orodila se o ko zna koji ut osle svoje fizičke smrti i to u nekom remek-delcu”. Poučeni tajnama staroegipatske magije, odlučili smo da vaskrsnemo Ičku u ovom tekstu, tj. “remek-delcu” i to na sledeći način: pronašli smo deo koji joj nedostaje – P, ispevali smo mantru – Penelopina politika, i vaskrsli je, kao što je Izida oživela raskomadanog Ozirisa.

the-odyssey-4
Zbog čega je naša junakinja bila obezglavljena? Zbog čega je “dobijala razne vulgarne titule”, pa je “njeno rafinirano biće sve češće i češće krvarilo, umesto da drhti i vlaži?” Jer je “P. centar sveta”, oko kojeg se vrti falusno Odisejevo srce, kako kaže Despotov? Doplovismo do sledećeg rukavca. Nalazimo se između Scile i Haribde, suočavamo se s Odisejem i Đokom Drkajlovićem “Mačkicom”. Ko je Odisej iz Penelopine politike? Neko ko traži i usredsređuje sve na P., neko kome su osećanja “falusna”, čija se suština života svodi na etimološko poigravanje s njegovim imenom: “tu odi! tu sej! tu odi! tu sej!” Nasuprot Odiseju, Đoka Drkajlović stoji kao Ičkina “Robija-Ideologija”, što je odvodi u smrt, “III eriod njenih aktivnosti, tj. Ičkin metafizički Roces”, koji otpočinje upravo “književni(m) i književnoteorijski(m) kalamburi(ma) gospođice Ičke”. Despotovljev Odisej i Damjanovljev Đoka, u izvesnom smislu mogu se poistovetiti. Kroz njih se ocrtava i priroda (P)Ičkinih politika. U Penelopinoj politici oseća se apsolutna (apsolutistička?) vlast i sveprisustvo P., koja “klopara malenim rumenim ustima” i naređuje: “tu odi! tu sej!”. Zadnja dva stiha čine kulminativnu tačku: “Sve dok iz blizine ne zine cev Odisej-topa / stidljiva je skritost politikina Penelopa”. Top nas, naime, upućuje na rat (ne samo na falus), dok poslednje dve reči predstavljaju inverziju naslova, a samim tim usložnjavaju smisao. Penelopa sada figurira ne samo kao aluzija i subjekt, već može da simbolizuje polni organ (objekt) personifikovane politike, koja se hrani oružjem, ratom, pa i smrću. Uzgred, a propo ovakve vrste ratovanja, setimo se i Damjanovljevog Rata u međunožju iz Porno liturgije arhiepiskopa Save, no zadržimo se, ipak, na P. “A sutilne usne [gospođice Ičke] večno su bile oluotvorene: ovaj otvor služio je kao baza raznovrsnih ilegalnih aktivnosti, mesto gde se slivao konsirativni materijal i gde su utočište nalazili rogonjeni Ičkini drugovi”, dok se “nije ulela u Drkajlovićeve mreže” i “očela da radi za njega”. Ičkina politika u Damjanovljevoj priči svodi se, ne na apsolutnu vlast, već je usmerena “ka osvajanju beskrajne slobode, ali utem koji je odsećao na rostvo (…) ristuao joj je rostački-okrutno, no i atrijarhalno nežno (…) ucao je vešto iz svih oružja gosodin ‘Mačkica’, baš kao što to biva u jednom ravom remek- delcu”. Dok je Damjanovljeva Ička spas svoje “tanane duše” pronašla nakon smrti i vaskrsenja u raju “remek-delca”, što joj je dalo “svetačku auru”, “politikina Penelopa” svela se najposle na puki objekt sejanja – života? smrti? Još jedna razlika između Despotovljeve P. i Damjanovljeve Ičke ogledala bi se u tome što Ička voli Đoku i živi za njega, ona prelazi “odiseju”, a P. “uvek Odiseja čeka”. Može li ova obezglavljena (P)Ička, kako smo je nazvali, da ima P. kao glavu, racio, telo, a Ičku kao dušu? Ipak, Damjanovljeva Ička preživljava i ljubav i “metafizički Roces”.
Najposle i nismo bili previše proizvoljni kada smo još na početku našeg teksta rekli: Penelopina politika zvana Na ponosnoj lađi, i P – Među javom i med snom. Suština Penelopine politike bila bi da sačeka da se nađe na Odisejevoj ponosnoj lađi, ona je pasivna, stidljiva i skrivena sve dok je on ne pronađe. P se sasvim lako nadovezalo na Među javom i med snom, prevashodno zbog ljubavi, “srca” koje sudeluje u stvaralačkoj samosvesti prilikom građenja pesme/priče. Kod Kostića je srce (odakle dolazi pesma) – samohrano, ludo, kivno; kod Damjanova, Ička je piščeva inspiracija – njemu je “uravo ona odarila božanski dar – ‘gubljenje P na očetku reči’. Zbog toga ću, a i zarad Insiracije, na svom radnom stolu zauvek držati ikonu s njenim likom: ko bi joj živ mogao odoleti?!…” I Penelopina politika i P, artificijalni su primeri inspirativnih dovijanja na temu – kako se izboriti sa “vulgarnim titulama” naše junakinje.
Naravno da je nebrojano “remek-delaca” koji se veselo i sugestivno poigravaju s ovom problematikom. Ona se verovatno već nalaze u zamišljenoj antologiji sa početka teksta. Takva bi bila i jedna od pesama iz pesmarice Avrama Miletića, s početnim stihom: “U Tamišu su ribe je, je, jedljive”, a za nas značajnim odlomkom: “Druga rekla: ‘Vi, vi, višnjice / da slatke su pi, pi, / pizma na nas tolika, / jer, je u nas velika / udica, udica!’ // Treća rekla: ‘Bre, bre, breščić, / raščešla pi, pi, / pila mleko surutku, / punu drži u ruku / puščica, puščica!’”. Autor priče P, i sam je sastavio jednu antologiju, srodnu našoj zamišljenoj. Radi se, naravno, o Graždanskom erotikonu (Erotskim stranicama srpske književnosti XVIII i početka XIX veka). Nova antologijska zamisao, koja je odveć realizovana u budućnosti, otkriva nam se deo po deo, dok jednom ne budemo držali u rukama taj “cvetnik” umetničkih igrarija s našom “svetom” junakinjom, u vidu: imenovanja prvog slova naše junakinje, brisanja prvog slova u imenu, izneverenog horizonta očekivanja, čitalačkih dopisivanja, raznobojnih parafraza, prefinjenih aluzija itd.

Comments (7)