Archive | July, 2016

Tags: , , , , , , , , , , , , ,

Tematski krugovi u pesništvu Svetislava Stefanovića

Posted on 31 July 2016 by heroji

Filip Marinković

 

Tematski krugovi u pesništvu Svetislava Stefanovića

 

Obiđete li danas Novi Sad, Jagodinu, Ćupriju ili Kruševac, nećete pronaći ni jedan pomen, ulicu ili spomen ploču, na kojoj stoji ime Svetislav Stefanović.  Takva situacija može se zateći i u književnoj kritici. Sem nekolicine kritičara, koji su imali hrabrosti, ili ludosti u vremenima poretka koji je još uvek trajao, da istupe izvan okvira kanona i budu, Kišovski rečeno  ,, časni lјudi i pouzdani svedoci“, poput Laze Kostića i polemike oko ,, Knjige o Zmaju“ uperene na ,,barda sviju nas“, afirmativni tekstovi o stvaralaštvu ipak postoje, gomilaju se, i nasuprot njih  Stefanović bi zaista, u potpunosti bio ,, odustvo, belina, neka vrsta aveti“[1].

Takav tretman Stefanovićevog stvaralaštva počinje još aprila, 1945. godine, kada se iznosi predlog spalјivanja svih štampanih knjiga ,, Srpske književne zadruge“ u periodu okupacije, u čemu, usput rečeno, stoje i kanoni srpske književnosti Ivo Andrić, Desanka Maksimović, Velјko Petrović, Isidora Sekulić, i dr. Kako u nemačkoj književnosti predlažu spalјivanje pisaca sa etiketom ,,izdajnika“, a sada bardova i bisera nacionalne književnosti, poput Tomasa Mana, tako i mesta za ,, izdajnike“ nema ni u Srbiji. Tako, kasnije, Marko Ristić, proučavalac humanističke nauke, kakva je književnost, reči stavlјa u službu bajoneta strelјačkog svoda, poziva na smrt i navodi ,, neuklonjeni izdajnik je kvasac budućeg izdajstva“. Problem nastaje, kada progovore dela koja stoje iza ovog ,, saradnika okupatora“ i ,,ološa“, kako ga naziva jedan akademik SANU-a, a ne samo reči ozlojeđenih lјudi.


[1] Konstantinović, Radomir (1983). ,, Svetislav Stefanović“. Biće i jezik. Beograd: Prosveta.

Tako je, ovaj ,, izdajnik“ učestvovao u oba balkanska rata, prešao albansku Golgotu u prvom svetskom ratu, bio lekar koji leči, a ne ubija lјude, kao i naučni radnik koji je pisao, dočekajući pedesetogidišnjicu književnog angažmana,  kritikovao i prevodio četrnaest  dela Šekspira, kao i prevode sa italijanskog, jevrejskog, mađarskog i nemačkog. Uz sve to, bio je i lični prijatelј genija srpske književnosti poput Laze Kostića[2], kome je toliko afirmativnih redova i vremena posvetio, kao i Crnjanskog, Disa, Vinavera, Dučića… Otkuda onda, da takva zadužbina srpskom narodu, svoj život završi pod rednim brojem šezdesetšest, među stopet imena pod smrtnom presudom, u ,, Politici“, tog dvadesetsedmog novembra, 1944. godine kao ,,državni neprijatelј“ , gde stoji ime Svetislav Stefanović, bez ikakvih dokazanih osuda pa čak i bez ikakvih elemenata za hapšenje. Ako ni u koga nije upirao prstom, poput onih koji su kasnije u njega, i ako ničiji život nije ugrozio ( postoje tvrdnje o pomaganju komunistima tokom okupacije), Stefanovićev greh  je dakle, nezvanično- nepriklanjanje komunističkoj ideologiji, zvanično- štampanje knjiga za vreme rata .

Nije bio jedini. Komunistička partija pronalazi još pedesetdve hilјade ,, grešnika“.Takav podvig izgleda da je bio dovolјan za ubistvo. Da ,, rukopisi ne gore“, kako je pisao M. Bulgakov, dokazuje vreme. Tako svaka ,, ideologija“, pa čak i ,, crvena“ bledi do krajnjeg zaborava, a Šekspir, kako i tih krajnjih godina šesnaestog veka, tako i danas, prelazi iz ruke u ruku, večito akutelan,  a sa njim i prenete srpske reči Svetislava Stefanovića. Estetska i književna relevantnost njegovog stvaralačkog pesništva i kritičarskih tendencija,takođe se ne može osporiti.


[2] Po Milanu Saviću, Kostić je od svih mlađih pesnika jedino pažljivije čitao pesme Stefanovića.

Posebno treba istaći Stefanovićev doprinos ,, prvog“, kako je i sam isticao, koji je,, uočio da je neophodna evropeizacija srpske književnosti, potom ko je uočio mogućnosti narodne književnosti, i toliko drugih pitanja..“[3]. Iako prvi po mnogim pitanjima, pitanje ulaska kao jednog od poslednjih među ,, kanone“, odnosno u udžbenike za buduće naraštaje, pitanje je vremena.  Stefanović je tu, svakako ga vredi pronaći. Do tada, iza Stefanovića stoje sami njegovi stihovi, gotovo proročki: ,, O večno poslednji i večito prvi, sinovi sunca“.

 

Obnova umetnosti i tok modernosti

Pesništvo Svetislava Stefanovića ne može se tumačiti van njegovog kritičkog pera, kao i vremenskog okvira, vremena ,, modernosti“. Sam Stefanović, isticao je da su upravo pisci u poziciji kritičara oni koji književnost unapređuju i čini relevantnijom. Poetika Stefanovića dakle, može se čitati u klјuču njegovih eseja, kritika i polemika o modernoj srpskoj književnosti. Na samom početku tumačenja svoje poetike stoji njena odbrana, uperena ka ,, učitelјu energije“ i kritici koja ,, sudi,a ne tumači, koja osuđuje, a ne razume“.

Primedbe, koje iznosi Stefanović, odnose se, pre svega na ustalјenu, iscrplјenu formu modernista, na ,, majmunisanje Pariza“, kako je Crnjanski nazivao beogradski krug pesnika. Stefanović se zalaže za neprestano traganje forme, novog izraza, muzikalnost i ritam, bodlerovski orijentiri estetičkog nasuprot poeziji zdravlјa, više slobodnog stiha.  ,, Svako veliko delo je u početku nejasno, ali njega će održati ‘unutrašnja vrednost koju ima’“[4].

 


[3] Svetislav Stefanović- preteča modernizma. Novi Sad: Svetovi.

[4] Isto.

Svoje tendencije Stefanović plastično opisuje slikom crkve Aje- Sofije. On navodi, da Aju Sofiju treba ostaviti na miru u svojoj lepoti i veličini, i da se prošlost ne nameće. ,, Možda mladi hoće sasvim drugačije crkve, a možda ih uopšte neće“. Ono što će kasnije uslediti sa Crnjanskim i ,,novim žicama“ sa Itake, Stefanović je propovedao ranije, i upravo on stoji na čelu modernizma, što potvrđuje i Tin Ujević, kada navodi da su ,, vođe modernizma bili sijedi Toša i Stefanović, uz dostojan dodatak Siba i Vinavera“[5].

Osnovnu pretpostavku ka obnavlјanju umetnosti, Stefanović do tada vidi pre svega u dominaciji kolektivnog nad individuelnom, i upravo na završetku takvog sukoba, odnosno u sintezi ta dva, tada nespojiva protivnika, Stefanović vidi dalјi tok i jedini pravac književnosti. Za primer, on navodi Šekspira i Getea, i smatra da je, Šekspir pre svega, podjednako ,, najveći  evanđelista i apostol individualizma“[6]. Takav stav pronalazi i u srpskoj književnosti, u ličnosti Nјegoša, ali navodi ,, našu“ krivicu da nismo dozvolili da ta ,, klica (sinteze) oplodi književnost“[7]. Takvo stanovište za cilј ima individualnost koja stremi sveopštem lјudskom uzoru, a ne samo nacionalnosti kao  centralne sile čovekovog života, jer to funkcija književnosti nije. Dakle, i narodne književnost kao okvir, otelotvorena u Hasanaginici, i Laza Kostić, u kom vidi ,, jevanđelјe prave, velike, nove i buduće poezije“, kao celina, odnosno ne verno podražavanje realnosti, već najviša ,, idealno moguća realnost“[8].

Stefanović teži da granice građanskog individualizma sruši. Težnja ka beskrajnom , uvideo je dobro Stefanović, ne može nikada biti dosegnuta ako se do njega dopire estetizmom i razumskim racionalizmom, u kojima on vidi samo ograničavanja, odnosno granice, i tako pesnikovo oruđe, stih, nastoji da se ujednoliči i postane monoton.


[5] Tin Ujević (1930). ,,Drainizam kao univerzalna pojava kulturne krize“. Boemi i antiboemi. Sarajevo: Jugoslovenska pošta.

[6] Stefanović, Svetislav (2005).  ,, Na raskrsnici- Kozerija“. Na raskrsnici. Novi Sad: Matica srpska.

[7] Isto.

[8] Isto.

Tako i sama francuska književnost, iako se u Beogradu francusko smatra savršenim, vidi siromašnu metriku i samim tim i svoj stih, te se javlјaju, baš tu, tendencije ka stihu slobodnih ritmova, jer sve drugo, kako kaže Stefanović jeste ,,očajna impotencija mrtvog pravila da okuje živu prirodu“[9]. Tako, razvoj moderne poeziji kreće se u pravcu kada se materija gubi u ideji, pesma i sama moderna poezija ide od slike ka zvučnom, odnosno od telesnog ka senzacijama. ,, Ponekad otplovim na krilima zvuka“, navodi Stefanović u pesmi ,, Sklad“.

Primeri takvog stava, mogu se naći i u samoj Stefanovićevoj poeziji. Najbolјi reprezent takve tendencije jeste pesma ,, Uništenje“, gde se melodičnosti posvećuje najveća pažnja, gde smisao nije inkoporiran, već simboli osećaja streme ka podrhtavanju smisla ( pr. ,,osećanje to je što umetnik ima… Još ne pozna more, tek ga hvata plima“). S toga, imperativ je postavlјen na ,, ne samo muzikalni tok i kretanje reči, nego i tok i kretanje osećanja, ideja… Zbog toga je to vizija umesto slike, ali vizija koja se ne može svesti na sliku (muzička vizija)“[10].  Umesto ,, cele lepe pesme“, i lepote kao estetizma, Stefanović je više okrenut ka romantizmu, kao inovativni nastavlјač, neoromantičar, koji prevagu postavlјa crpeći je iz univerzalnosti duha, koji nije ,,duh umetničkog savršenstva“[11], već  je to čovečanski duh, koji je prožet mišlјu o sopstvenoj nesavršenosti, i koji zbog toga ne može da se zadovolјi artizmom. Stefanović želi čoveka, a ne umetnika estetizma, odnosno čoveka koji bi bio ,, epitetom univerzuma, središte sveta“, kako Konstantinović navodi reči Roberta Brauninga u ,, Pesnik mislilac“, čoveka koji se dakle, izdiže iznad granica svog tela i svoje svesti,  ,, ne gleda okom, nego ‘čulom duše’“[12] . Prilikom takvog odnosa prema poeziji, takav pesnik nikada ne svodi svet na puku dekorativnost i ustalјenost u stroge, propisane okvire poezije, jer njegov doživlјaj sveta ne može biti tek riznica simbola svoga Ja. Sa duge strane, pesnik ne može da se zalaže i za previše autobiografskih crta, već za neposrednost, pa tako kod Stefanovića postoji težnja ka mitizaciji sopstvenog iskustva.

 


[9] Stefanović, Svetislav (2005).  ,,Više slobode stiha“. Na raskrsnici. Novi Sad: Matica srpska.

[10] Konstantinović, Radomir (1983). ,, Svetislav Stefanović“. Biće i jezik. Knj.7. Beograd: BIGZ

[11] Isto.

[12] Isto.

svetislav stefanović

 

 

 

Slike iz ,, grobnice života“ i ,, kolevke smrti“, spomenici elegije i zemlјe

,, Stefanovićeva elegičnost podseća na sumornost ranog proleća iza kojeg dolazi leto“[13]

U pesmi ,, Glas zemlјe“, liriski subjekat, odnosno njegova duša je u potpunosti identifikovana sa ,, dušom zemlјe crne“, koja struji. Kroz strujanje, Stefanović pokušava da odgoneta pitanja večnosti i beskraja, kojima toliko teži, u svojoj novoromantičarskoj žudnji za oslobođenjem od granica sopstvenog Ja. Zemlјa, i sve ono što nju čini, prikazuje u Stefanoviću sveobuhvatnost iste, prenosni medij ka neprestanim traganjima. U zemlјi, čini se Stefanović voli upravo njenu sveobuhvatnost i totalitet.  Tako u pesmi ,, Zemlјo mati“, sve zavređuje podjednako pažnje, i njena brda, bore, doline, mora, njene noći i ,, pospale dubine“,ali čini se, Stefanović često piše o zemlјi, o samoj prirodi, zato što upravo u njoj pronalazi beskonačnost, neograđenu vremenom i prostorom, on joj se obraćao kao ,, Mati“, upravo jer u njoj stoji ,, beskraj tvojih svetova“.  Zemlјa, je ta koja Stefanoviću omogućuje, simbiozu datu kroz nju, kao ,, plodnu zemlјu“, u kojoj, u jednoj klici može stojati elegičnost i ,, bol tvoga najvećeg bola“ i ,, najveće tvoje lјubavi, lјubav – Misao“. Iz zemlјe, Stefanović crpi snagu misaonog pesnika. Kao što zemlјi vihor nosi i raznosi ,, sve duhove i sve dahove“, tako i lirski subjekat, u personifikovanoj slici, doziva vihor k sebi, da dođe ,, iz neba, koje nam govori ćutanje svoje“,kroz vihor, doziva svoju najdublјu misao, da se ,, zakovitla, tresne, pukne“, da ostane večno zapisana i da se ćutanje prekine. Poput opozicije proleće- jesen, odnosno života i smrti, u kojoj je Stefanović izrazito elegičan, takav odnos postavlјen je i u opoziciji noći i jutra. Iako, se kroz noć, provlače i idilični motivi poput onih u pesmi ,, Mesečina“, tako već u pesmi ,, Ponoć“ , noć označava smrtnost ,, zaspalog života“, gde zraci meseca prikazanih kao ,, tihi, srebrni i slatki“ postaju svetlost ,, avetinjski siva. Stefanović ipak teži da bude pesnik života, a ne smrti, uprkos brojnim pesmama elegičnih tonova, i upravo je motiv jutra, kao simbol rađanja života, onoj koji lirskog subjekta budi iz bespuća, i zarad kog ,, ko preplašen je mrak begati stao“. Stefanović piše o smrti, kako bi glorifikovao život, i ne zazire od nje. ,, Kukavci samo samrti se boje“, piše Stefanović u pesmi ,, Najveća sreća“, u kojoj je takođe, primarni motiv zemlјe koja čuva njegovo telo i duh, nasuprot smrti kojoj se obraća : ,, Ti ništa meni ne možeš oteti“, jer smatra da je besmrtan kroz snagu svoje duše, koja je živa, i njen sjaj, ispolјen tokom života, ostaće da ,,večno blista“, posredstvom zemlјe i prirode. Priroda je, zaista sa Stefanovićem, kao i u njemu samom ostavila neizbrisiv trag. Takvo mišlјenje deli i Marko Car, koji navodi da ,, Niko, može biti, nije znao da razna lica prirode tako vješto zaokruži i prikaže u ogledalu čovečje duše kao Svetislav Stefanović“.[14]

 

,, Ljubavlјu, ja pripadam tebi samo“, traganja mislima, srcem, venama

 

Govoreći o Stefanovićevoj poeziji, Konstantinović zaklјučuje da je ,, San o apsolutnoj lјubavi živeo kao gađenje na sve postojeće, ovde kao da je našao, očajavajući, ali i srećan zbog tog očajavanja, siloviti podsticaj za svoje gađenje i zatvaranje, za  reč slomlјenu i tvrdu, za sva ona mučenja i sladostrasti mučenja, za težnje ka izrazu i nemoć da se do idraza dođe“.[15]

Tema lјubavi, zastuplјena je dakle i u Stefanovićevoj poeziji. On sam, kao i nova mlada moderna lirika, onim ,, pesmama koje bi trebalo da budu najdrilјivije“, kako to vidi Vojislav Ilić, odnosno pesme sa lјubavnom tematikom, u Stefanovićevoj poetici, kao i ostali motivi, stoji u neraskidivoj vezi sa dodatkom misaone sadržine. Stefanović se opredelјuje za lјubav, onakvu kakva sama želi da bude, bez konvencija, jednu sveobuhvatno lјubav kojoj je sve dozvolјeno ili kako sam Stefanović kaže ,,Za sve što hoće da je“.

 


[14] Car, Marko. ,, O pjesmama Svetislava Stefanovića“. Letopis Matice srpske, 1906, knj. 236.

[15 Konstantinović, Radomir (1983). ,, Svetislav Stefanović“. Biće i jezik. Knj. 7. Beograd: BIGZ.

Stefanoviću u srcu stoji ,, nova misao",  ističe Milan Budisavlјević, i već on, uspelo pokazuje neraskidivu vezu između prirode i (elegične) misli u Stefanovićevom pesništvu. Iz elegičnosti stiha, stoji misaona dubina, i čak, iako mu tadašnja kritika zamera ,, usilјenosti nategnutog izraza“, po njoj, upravo ta snaga misaonih iskaza nadomeštava sve nedostatke Stefanovićeve poezije. Budisavlјević je lepo uočio motiv proleća, oko kog je postavlјen centrum Stefanovićeve poezije, iz neprestanog smenjivanja o proleću koje dolazi i onog ranog, između njihovih kontrasta, kritika uočava ono najbolјe što Stefanović nudi književnosti. Stefanović ima i pesmu ,, Proleće“, posvećenu svom tastu u Kruševcu, dr. Pavlu Boti, u kojoj proleće i sam vidi kao ,, života svetskog večno podmlađenje“, u kome poput pupenja i rasta drveća u pomenuto doba, tako i Stefanović poziva svoju misao i dušu da raste i zri . Pored Budisavlјevića, o motivu proleća, pozitivno govori i Ilija Ivačković koji nalazi da je najbolјa i najuspelija Stefanovićeva pesma ,, O proleću što je nastupilo“. On u njoj vidi elementarno buđenje podmlađene prirode, i postavlјa sliku u sadašnji vremenski okvir. Stefanović je zaista bio proleće inovatorske, srpske književnosti dvadesetog veka, koji umesto u stih, zaranja u dubine života i kako sam navodi, iznosi ,, ono što sam našao i još nalazim“.

 


[13] Budisavljević, Milan. ,, Svetislav Stefanović: Pesme originalne i prevedene“.  Letopis Мatice srpske, 1905, Knj. 231.

Stefanović u pesmi ,, Najveća sreća“, u kojoj je takođe, primarni motiv zemlјe koja čuva njegovo telo i duh, nasuprot smrti kojoj se obraća : ,, Ti ništa meni ne možeš oteti“, jer smatra da je besmrtan kroz snagu svoje duše, koja je živa, i njen sjaj, ispolјen tokom života, ostaće da ,,večno blista“, posredstvom zemlјe i prirode. Priroda je, zaista sa Stefanovićem, kao i u njemu samom ostavila neizbrisiv trag. Takvo mišlјenje deli i Marko Car, koji navodi da ,, Niko, može biti, nije znao da razna lica prirode tako vješto zaokruži i prikaže u ogledalu čovečje duše kao Svetislav Stefanović“.[14]

 

,, Ljubavlјu, ja pripadam tebi samo“, traganja mislima, srcem, venama

 

Govoreći o Stefanovićevoj poeziji, Konstantinović zaklјučuje da je ,, San o apsolutnoj lјubavi živeo kao gađenje na sve postojeće, ovde kao da je našao, očajavajući, ali i srećan zbog tog očajavanja, siloviti podsticaj za svoje gađenje i zatvaranje, za  reč slomlјenu i tvrdu, za sva ona mučenja i sladostrasti mučenja, za težnje ka izrazu i nemoć da se do idraza dođe“.[15]

Tema lјubavi, zastuplјena je dakle i u Stefanovićevoj poeziji. On sam, kao i nova mlada moderna lirika, onim ,, pesmama koje bi trebalo da budu najdrilјivije“, kako to vidi Vojislav Ilić, odnosno pesme sa lјubavnom tematikom, u Stefanovićevoj poetici, kao i ostali motivi, stoji u neraskidivoj vezi sa dodatkom misaone sadržine. Stefanović se opredelјuje za lјubav, onakvu kakva sama želi da bude, bez konvencija, jednu sveobuhvatno lјubav kojoj je sve dozvolјeno ili kako sam Stefanović kaže ,,Za sve što hoće da je“. Stefanoviću u srcu stoji ,, nova misao

 


[14] Car, Marko. ,, O pjesmama Svetislava Stefanovića“. Letopis Matice srpske, 1906, knj. 236.

[15] Konstantinović, Radomir (1983). ,, Svetislav Stefanović“. Biće i jezik. Knj. 7. Beograd: BIGZ

Stefanoviću u srcu stoji ,, nova misao ognja“, i zaklјučuje da jedino takvom mišlјu, one koja raste iz srca treba ,, sam iz sebe stvoriti svoje sve“. Stefanović, dakle svoju lјubavnu poeziju upotpunjuje, kao i ostale teme pesništva, i misaonom dubinom i srcem, a ne  kao šarlatan, klovan ili literarni stimulant,  od kog se ne mogu čuti oni koji pevaju od srca, kako njegovu poeziju komentariše Branko Lazarević, u najsurovijoj i najnepravednijoj kritici pisanoj o Svetislavu[16]. O surovosti takvog suda govori i Milivoj Nenin, i zaklјučuje da je jasno da ,, ‘prva moderna’, u svom veličanju forme i u pokušajima evropeizacije srpske književnosti (gde se bori protiv romantizma i boemije), nije moglo imati razumevanja za Lazu Kostića, za koga se opredelio Stefanović[17], umesto Dučićeve sadržine koja je sve drugo ali ne i poezija, ili Ilićeve forme, on je više njihov antipod, kako to zaklјučuje Todor Manojlović. Relevantnost Stefanovićeve poezije prikazana je čak i u Popovićevoj ,,celoj lepoj“ antologiji, a zanimlјivo je da pesme ,, Proleće“ i ,, Pred kraj leta“, čak i ne nailaze na negativne kritike.

Kroz pesmu ,, U ime večnoga“, takođe se provlači motiv lјubavi, ali iako je dozivanje drage ,, Dođi, draga ,dođi“, tipično za romantizam i romantičarsko osećanje, Stefanović u dragoj vidi produžetak sebe, kroz svoju neiskorišćenu plodnost, u kojoj ogleda put koji omogućuje večnost, do kog se dolazi putem stvaranja ,, iste krvi“. Za Stefanovića prizivanje drage, nije puko zasićenje strasti, odnosno ,, slasti“, kako sam navodi, najveća slast je upravo ,,slast stvaranja“. U njoj se ogleda božanstveni duh koji odiše neizmernom i neizrecivom snagom naspram koje stoji krhko lјudsko telo koje joj samo ,, tek dostojno služi“.

 


[16] Branko Lazarević je (i) relevantnost svog suda pokazao i u kritici o Lazi Kostiću, u kome vidi samo „slabog“ pisca koji nastoji da ispadne velik, zahvaljujući isključivo prevodima Šekspira, poput Stefanovića.

[17] Nenin, Milivoj (1997). ,,Između dve moderne ili prve kritike o poeziji Svetislava Stefanovića“. Pesme- Svetislav Stefanović. Sremski Karlovci: Kairos.

Zanimlјiv je Stefanovićev odnos prema dragoj, odnosno njegovo udalјavanje u poeziji od ustalјenog motiva ,, idealne drage“. Stefanovićeva draga znatno više podseća na bodlerovsku dragu, koja je suprotstavlјena estetskim konvencijama nepregledne lepote. Ona je više ,, tužna, usamlјena, jadna“ nego Dučićeva idealna draga ,, veća no sve žene“, kakvom je vidi u pesmi ,, Žena“. U pesmi ,, Sebičnost tuge“, ona je sa očima ,, crvenim od plača, naborana čela i obraza bleda“, gde Svetislav ističe da jedino može da se prikloni takvoj ženi, realnoj i lјudskoj, bez ikakvih božanskih crta, jer samo iz patnje vidi pravo lјudsko biće. ,, Takvu ja te volim“, zaklјučuje Stefanović.

Motiv patnje u lјubavnoj poeziji Svetislava Stefanovića, takođe je često zastuplјen. U pesmi ,, Svete mošti“, kroz nju Stefanović jedino može da spozna lјubav. Tu je Stefanović najbliži romantičarima, gde navodi da voli ,, da me muči, gazi“, za lјubav mora da se strada, a sam kontekst ,, spokojstva“ prikazan je kao potpuno nepoželјan među uzavrelim osećajima koji tinjaju u lirskom subjektu. Ipak, određene razlike u odnosu na romantizam postoje. Već na samom početku pomenute pesme, Stefanović navodi priznanje ,, voleo te nisam“, i težište sa drage prenosi na samo osećanje patnje kao posrednika kroz koji se može spoznati lјubav, dok je u romantizmu draga tipičan primer najvišeg ideala, i ona, sama po sebi reprezentuje lјubav i nije tek posrednik preko kog se do lјubavi dolazi. Određene sličnosti postoje i sa srpskim modernizmom, pre svega sa Milanom Rakićem. U Stefanovićevoj pesmi ,, Poezija“ i Rakićevoj ,, Iskrenoj pesmi“ odnos prema dragoj se u određenoj meri podudara. Obojica dragu sa pijadestala savršenstva sklanjaju, i postavlјaju više za svedoka nego inicijatora ili učesnika. Draga nije ona u kojoj je utemelјena uteha, niti ima ikakvu moć promene, iako se i Rakić i Stefanović njoj obraćaju. Osnovna razlika između njih dvojice jeste sam odnos šta oni u dragoj vide. Dok Rakić u njoj ,, voli sebe sama“ i više uživa u njenim strastima nego u njoj, Stefanović čulnost strasti gotovo da isklјučuje. On ne govori da dragu ne voli, naprotiv, on kaže ,, Od tebe niko miliji mi nije“, ali svedoči da od drage više voli ,, drugog stvora, kom ne znam lika, imena, ni glasa.“ Dok joj Rakić ,, iskreno“ govori da je ne voli uopšte, već u njoj voli isklјučivo sebe, odrednicu ,, voleti“ Stefanović ne isklјučuje. Pored drage, njega neprekidno okupira nešto neopisivo, vanvremensko i vanprostorno, odnosno beskonačno i nesagledivo, njegov duh i njegova neprestana težna ka dalјinama ka šumoru ,, dalekih talasa“, one nesagledive tajne u duši, koju i on i njegova draga imaju.

Potpuno drugačiji odnos prema dragoj, Stefanović ima, možda u svojoj najuspelijoj pesmi sa lјubavnom tematikom ,, Sukobi i izmirenje“. Draga je sada ,, Bog i nebo celo“, ona oplemenjuje dušu lirskog subjekta, dok je telesnost ponovo inferiorna u odnosu na nju. Ona spaja ,, nevidlјive, bezbrojne veze“, između lirskog subjekta i drage. Iako je žudnja za telesnim prisutna, lirski subjekat prednost i najveću radost sagledava u tome što u njoj uvek ima nesagledivih, novih tajni, i to je ono što ga upotpunjuje. Ona je uvek ,, izvora voda čista“, koji u svojoj dubini, krije svu svoju tajanstvenost, koju on nagoni da sagleda. Nemogućnost sagledavanja upravo je ono što on u njoj nalazi za najlepše – ,, svetlost duše“.

 

Zaklјučak

 

Poetika Svetislava Stefanovića ogleda se u težnji za oslobađanjem sadržine i forme od utvrđenih šablonam pristupu humanosti izvan samih nacionalnih granica, kosmičkih nostalgija, novih poetičkih ideja i aspiracija, u neprestanom traganju za dubinom, za carstvom duha. Tematski krugovi u Stefanovićevoj poeziji, svoj put ka unutrašnjem pronalaze kroz prirodu, lјubavne i životne  spiritualne iskaze, kao i elegična raspoloženja prikazana kroz ,, onu čežnju za beskrajnošću, onu nostalgiju za dalјinama kojom su Rusi preplavili i zarazili modernog čoveka“.

Prisutna je Stefanovićeva intuitivna svest, sva u pokretima melodičnog pevanja, ka vezi čoveka sa celim univerzumom,svest koja je daleko iznad našeg bića, ali od koje ono celo zavisi. Neprestana njegova težnja o opsesivnoj temi, ka pomirenju lјubavi i smrti, video je u u poeziji Miloša Crnjanskog, kao zatvoreni krug njegovih nastojanja. Stih Crnjanskog ,, u sneg što saranjuje kad lјubi“, u pesmi ,, Vetri“, za Stefanovića znače ostvarenje svojih poetičkih iskaza, te je ujedno i prvi pozdravio ,, našu najmlađu poeziju“, jer je u njoj video svoju pobedu i ,, uspeh stvari u koje je verovao“. ,, Bog religijskog misticizma“[18], koji je zapravo duboko religioznog karaktera, samim tim i etičan, daje jedan neprestani mistični ton kojim odiše, ne samo Stefanović, već i cela nova moderna, jeste zapravo nova manifestacija religijskog duha. Tako se Stefanović odvaja i od estetizma, i romantizima, jer više nema neodređenog traganja natprirodnog boga, kao u romantizmu, već se to traganje kreće u intimnom osećanju kroz misticizam ,, nađenog, nazrenog ili samo naslućenog boga, u nama i svemu oko nas“.[19]

Moderne struje, u njegovom pesništvu ne funkcionišu kao novina, zarad koje prošlost nije relevantna, pa samim tim nije nji njegov odnos kao da ne postoji. Malarmeovi simbolični pokliči ,, za palјenje biblioteka“, kod Stefanovića ne dobijaju svoje mesto. Štaviše, on uopšte ne pronalazi negaciju moderne i narodne književnosti. On, smatra da joj je upravo estetizam u suprotnosti. Poput njegovog prijatelјa, kako po peru tako i po medicinskoj profesiji- Laze Kostića, on smatra da je narodna književnost ,, svesni, intelektualni, izražaj onog, što narodna poezija na izvestan, primitivan način izražava“. Bitan elemenat koji Stefanović uočava u

 


[18] Konstantinović, Radomir (1983). ,, Svetislav Stefanović“. Biće i jezik. Knj. 7. Beograd: BIGZ.

[19] Isto.

narodnoj književnosti, sa mističko- intelektualnog stanovišta jeste muzikalnost, ali i zalaganje za analizu mitoloških, odnosno religioznih pesama nasuprot herojskim. Posebnu pažnju zavređuju pesme koje Stefanović vidi kao anti-individuelističke, traži one univerzalističke, odnosno sintezu u svim lјudskim bićima, kao i sintezu u svakom biću zasebno. Takvu posebnost u poetici video je upravo u Kostiću, i to je ono što ga je, čini se zauvek opsedalo. Ukoliko se pogleda njegov esej ,, Nešto o lirici Laze Kostića“, i Stefanovićev sud o njemu, osnovni principi koje je primetio, zaista se mogu primeniti i na njega samog. On, navodi ,, dramatičnu vidovitost, težnju za prevazilaženjem sopstvenog Ja, putem vrhunske osećajnosti i vrhunskog intelekta, spoj zanosa i intelekta, sintezu racionalnog i iracionalnog, sposobnost da se izađe iz autobiografskog Ja, i iz stega ,, bolesnog racionalizma“ i realizma, vizionarstvo koje je mitotvorno i koje se hrani vizijama mita narodne pesme. Čudan je zaista njihov spoj. Obojica osporavani, kako nakon, tako i za života, a sa druge strane, obojica su toliko poklonili i dali srpskoj književnosti. Da nije slučaj o ,,Kleontu i njegovom učeniku“, kako nosi naziv Ilićeve najreprezentativnije pesme, govori i obimna prepiska pismima, koje je Stefanović objavio, vidi se zaista odnos prijatelјa, vrhunskih intelektualaca ali i iskrenih, dobronamernih kritičara. Stefanovićev nije puki podražavalac Kostića, ili njegov epigon, već je jednostavno pronašao nekog nalik sebi*[20]. U prilog tome govori i Skerlić kada govori o Stefanoviću ,, jedan od vrlo retkih branilaca“[21], misleći na njegov odnos sa Kostićem. Nјihova zajednička lјubav, engleska i narodna književnost, spojila ih je, a njihovi, u mnogo čemuzajednički, a opet i induividualni  mističarski pogledi na književnost, vezali su ih kao neraskidive prijatelјe, a srpsku tradiciju učinili neprocenjivo bogatijom.

 


[20] Da je u pitanju odnos iskrenog prijateljstva, baziran na zajedničkim stavovima a ne na kakvoj koristi kako tumače pojedini kritičari, svedoči i sam Stefanović,, Ta mi je polemika, donosila samo štete, taki da mi je ‘siromah Laza’jednom prilikom predlagao da ga napustim, ne bih li bar sam sebi pomogao“.

[21] Skerlić, Jovan (1967). Istorija nove srpske književnosti. Beograd: Prosveta.

Pavićev veliki san iz ,,Hazarskog rečnika“, o spajanju lјudi posredstvom knjige, na prijatelјskom planu, zaista je lepa stvar. Još lepša je, kada su u pitanju dve individue, dva prijatelјa, dva književna genija srpske književnosti, kojima književnu relevantnost niko više gotovo i ne spori, makar sa argumentima koji se odnose isklјučivo na književnost. Jedan nosi ime Laza Kostić. Drugi je Svetislav Stefanović.

 

Comments (3)

Tags: , , , , , , , , , , , , , , ,

Muzej Vojvodine u Novom Sadu

Posted on 20 July 2016 by heroji

Aleksandar Radović

Muzej Vojvodine u Novom Sadu

 

            Muzeji su, izgledat će nekome, sitan dio problema i malena nada u njegovom rješavanju[1]

T. Šola

UVOD

            Muzej Vojvodine u Novom Sadu opovrgava te „nečije“ sumnje i „sitan problem i malenu nadu“.

U proteklih stotinu i šezdeset godina od „mesta gde će se čuvati starine i znamenitosti“ izrastao je u savremenu i na naučnim principima zasnovanu ustanovu kulture. Postao je ne skladište, već inspiracija kulturi i umetnosti. Dilemu i spor muzeološke struke – da li je muzeologija nauka ili ne (već „akciona filozofija“) – ostaje po strani osnovne muzeološke ideje da je muzej mesto identiteta. I mesto kreiranja identiteta. Regionalnog, lokalnog, grupnog, individualnog.

ICOM (International Council of Museums – Međunarodni savet muzeja) je 2001. godine uspostavio definiciju po kojima je „muzej neprofitna, stalna ustanova u službi društva i njegovog razvoja, otvorena za javnost koja pribavlјa, štiti i konzervira, istražuje i objavlјuje materijalne i nematerijalne dokaze o lјudima i njihovoj sredini u svrhu njihovog, obrazovanja i uživanja.“[2] Muzeji su još i „mesta za snoviđenje i dijalog“, stoji na sajtu Narodnog muzeja u Beogradu.

Prema podacima Zavoda za proučavanje kulturnog razvitka, u Srbiji je 1983. godine bilo 52 matična muzeja i 25 depadansa, a 2006. Ih ima 149 (u svetu, navodi Tomislav Šola ima ih oko 40 hilјada). Novi muzeji, po autorima koji prate svetsku statistiku, nastaju po stopi od 1 odsto godišnje.

Centralno mesto vojvođanske muzeološke aktivnosti je u Novom Sadu. Kao i većina ustanova sa prosvetitelјskom misijom u Vojvodini i Muzej Vojvodine je osnovan trudom osnivača Matice srpske (1826. godine u Pešti: ideju o „matici“ Lukijan Mušicki preneo Milošu Svetiću).

Veoma autoritativno, kao muzejski savetnik u Muzeju Vojvodine, dr Mladenko M. Kumović je u doktorskoj disertaciji Muzeji Vojvodine: 1847-1997: kulturna politika i razvoj[3] kritički obradio muzeološki rad od „Srpske narodne zbirke“ do savremenih tendencija u ovoj struci.


[1] Šola, Tomislav. Marketing u muzejima ili O vrlini i kako je obznaniti. Beograd: Clio, 20012, str. 12. Шола, Томислав. Маркетинг у музејима или О врлини и како је обзнанити. Београд: Цлио, 20012, стр. 12.

[2] Gavrilović, Ljiljana. Kultura u izlogu: ka novoj muzeologiji. Beograd: Etnografski institut SANU, 2007, str. 13.

[3] Kumović, Mladenko M. Muzeji u Vojvodini: 1847-1997: kulturna politika i razvoj. Novi Sad: Muzej Vojvodine, Panpapir, 2001.

 

 

Dr Kumović podseća na istorijski trenutak kada se u Enciklopediji (koju su izdavali nosioci revolucionarnog društveno-filozofskog pokreta pod nazivom „Prosvećenost“) predlaže stvaranje centralnog muzeja nauke i umetnosti Francuske. Na osnovu toga je 27. jula 1793. godine donet dekret o proglašenju carskih zbirki narodnom svojinom. Tako je Luvr otvoren za javnost kao državna ustanova pod nazivom „Muzej Republike“.

Jedan od zbornika nosi naslov Od Srpske narodne zbirke do Muzeja Vojvodine[4]. U istoriji Muzeja Vojvodine, dužoj od vek i po, autori-hroničari izdvajaju više etapa. Prva je od 1847. do 1933. godine kada je, bez posebnog plana, ali sa jasnom idejom, “narodna zbirka” arheološkog i etnološkog karaktera prerasla u Muzej Matice srpske.

muzej_vojvodine

Razvojni put Muzeja Vojvodine, čije zbirke početkom 21. veka sadrže “oko 400.000 muzejskih predmeta različitog žanra”[5] razmeštenih na prostoru od 2.000 kvadratnih metara, u tridesetim i četrdesetim godina  19. veka se odvijao u peštanskom Tekelijanumu (osnovanom 1838, Pešta; u proleće 2008. godine svečano otvoren rekonstruisani deo). Zadužbina dobrotvora Save Tekelije namenjena prosvetitelјskoj pomoći mladim, siromašnim a darovitim Srbima “gde god da su”, prvobitno je sedište i središte Matice srpske (od 1826. do 1864. godine).  Po seobi iz Pešte u Novi Sad (aprila 1864. godine, brodovlasnik Jovan Forović iz Velikog Bečkereka prevezao je sve Matičine stvari Dunavom besplatno) “celokupna” Matica srpska sa knjigama i muzejskim predmetima, privremeno je smeštena u kući bačkog episkopa Platona Atanackovića, poznatoj kao Platoneum.

Iste je godine pokrenuto pitanje trajnijeg smeštaja Matičinih vrednosti. Za tu “akciju” najzaslužniji je Jovan Subotić, jedan od najagilnijih članova Matice srpske iz njenog “cvetnog peštanskog perioda”, već pomenuti zagovornik osnivanja “Srpske narodne zbirke”. Matica je tri godine bila na privremenoj adresi u Glavnoj (Zmaj Jovinoj ulici), a zatim je za njene potrebe kuplјena “Gilmingova kuća na Glavnoj trgu” (današnji Trg slobode) u koju je uselјena 1888. godine. Tu je muzejska zbirka bila sve do između dva svetska rata, dok su za Biblioteku („kojoj je uprava poklanjala više pažnje nego muzejskoj zbirci”) 1897. dozidane nove prostorije.

Centralni Vojvođanski muzej je menjao adrese: bio je u Zadužbini Marije Trandafil (današnja zgrada Matice srpske), u srušenoj kući u današnjoj ulici kralјa Aleksandra, u Topovnjači na Petrovaradinskoj tvrđavi, a koristio je prostor u bivšoj Sokolani da bi se “skrasio” u Dunavskoj 35.


[4] Od Srpske narodne zbirke do Muzeja Vojvodine: zbornik radova sa Međunarodnog naučnog skupa povodom stopedesetogodišnjice Muzeja Vojvodine. Novi Sad: Muzej Vojvodine, 1994.

[5] Kumović, Mladenko, nav. delo, str. 379.

 

Tihomir Ostojić (jedan od tada pristigle “mlade garde” u Maticu) je 1912. godine predložio Skupštini Matice srpske da se uputi javni poziv darodavcima za potrebe Biblioteke i Muzeja. “Ovo je”, piše Mladenko M. Kumović, “posle dužeg vremena bilo prvo pominjanje Muzeja.”[6]

Muzejska delatnost, zapaža Kumović, prolazi kroz krizu koja je obeležavala javni, politički i kulturni život u Vojvodini nakon Prvog svetskog rata. Rat, promena državno-pravnog položaja Vojvodine, opšta prestrojavanja u svim sferama života uticali su na to da se muzejska aktivnost i zanos ispolјena desetak godina ranije, skoro potpuno ugase. Jovan Cvijić je 1922. godine primetio da “u vojvođanskim muzejima fali živa etnografija, narodni život našeg stanovništva Srba, Šokaca i Bunjevaca.”[7]

 

1. ISTORIJSKI OKVIR

 

            Inicijativa za stvaranje muzejske zbirke koja bi sakuplјala tragove i dokaze o kulturnom identitetu vojvođanskog tla, pojavila se u prvom broju časopisa Serbska letopisi 1825. godine. Pre toga je 1818. godine, jedan od najuglednijih Srba u Habzburškoj monarhiji Sava Tekelija (1761-1842), prvi Srbin doktor pravnih nauka u mnogonacionalnoj kralјevini i doživotni predsednik Matice srpske podneo Mađarskom nacionalnom muzeju predlog “da se u okviru muzejske biblioteke postavi nameštenik sa znanjem slavenoserpskog jezika koji bi se brinuo o srpskom odelјenju Muzeja.”[8] Tekelijina inicijativa nije naišla na razumevanje.

Sava_Popovic_Tekelija

Ideja izneta u prvom broju budućeg Letopisa Matice srpske “oživotvorena” je 14. oktobra 1847. godine. Jovan Subotić[9]  i Teodor Pavlović[10] su na sednici Matice srpske podneli inicijativu za osnivanje “Serbske narodne sbirke” ili “Muzeuma” i time realizovali višedecenijske težnje pre svih Srba u Ugarskoj, ali i drugih naroda Monarhije, da se u okviru kulturne ustanove objedini rad na prikuplјanju muzealija sa ovog tla.

(U istom časopisu, Letopisu Matice srpske, objavlјena je 1866. godine studija Baltazara Bogišića Slovenski museum, teorijska elaboracija o osnivanju muzejske institucije za “svekolika muzejska plemena”, koja je ostala samo na ideji.)

 


[6] Kumović, Mladenko M. Muzeji u Vojvodini: 1847-1997: kulturna politika i razvoj. Novi Sad: Muzej Vojvodine, Panpapir, 2001, str. 62.

[7] Kumović, nav. delo, str. 121.

[8] Milisavac, Živan. Istorija Matice srpske, Deo I: vreme nacionalnog buđenja i kulturnog preporoda: 1826-1864. Novi Sad: Matica srpska, 1986, str. 369.

[9] Jovan Subotić (1817-1886), doktor pravnih nauka u Pešti, autor pesama i istorijskih epova, jedan od urednika LMS, organizator rada Matice srpske u prvim decenijama XIX veka.

[10] Teodor Pavlović (1804-1854), pored rada u Matici srpskoj bio pokretač Serbskog narodnog lista (1835) i Serbskih narodnih novina (1838).

 

Godine 1925. na svečanosti povodom stogodišnjice rođenja Đure Daničića, predloženo je Srpskoj kralјevskoj akademiji da se u “Karlovcima ili Novom Sadu osnuje muzej za Bačku, Banat i Srem u kojem će se prikupiti sve starine iz ovih krajeva”. Ovaj gest bi bio lep pijetet prema Daničiću s obzirom da je on “mnogo činio na polјu izdavanja i proučavanja naših starih spomenika”. „Ovaj predlog osvežio“ je u Matici stara razmišlјanja o tome”. Vasa Stajić je iste godine u Letopisu pledirao da se Matici predaju “spomenici o kulturnim nastojanjima Vojvodine”.

Još dva predloga su vredna pažnje za osnivanje pokrajinskog muzeja za Vojvodinu u okviru Matice srpske. Jedan je predlog Jovana Hadžića o osnivanju prirodnjačkog odelјenja pri Matici srpskoj, a drugi, zapravo, koncept Vojvođanskog muzeja (sa dva odelјenja: prirodno-istorijskom i društveno-istorijskim), izneo je dr Miodrag Grbić kao nameru da se “pristupi otvaranju jednog muzeja sa predmetima iz Vojvodine.” Dr Grbić je predložio i osnivanje Muzejskog društva Matice srpske.

O Muzeju se u Matici srpskoj prvi put raspravlјalo na zajedničkoj sednici Književnog i Upravnog odbora 12. februara 1932. godine, a odluka o osnivanju Muzeja doneta je na sednici Izvršnog odbora 21. marta 1933. godine. Svečano otvaranje Muzeja Matice srpske održano je 9. jula iste godine. Za mesec dana u muzejskoj arhivi bilo je već 22 imena darodavaca. Zapisano je, takođe, da su slikari Petar Dobrović i Milan Konjović “odbili molbu da poklone muzeju svoj rad”, dok su se vajar Đoka Jovanović i slikar Uroš Predić oglasili svojim delima.

Prvi upravnik Muzeja Matice srpske Franjo Malin[11] i tadašnje rukovodstvo  Matice srpske (1933-1945) izloženi su nizu administrativno-političkih pritisaka koji su kulminirali komesarskom upravom za vreme Drugog svetskog rata, kada Matica srpska privremeno “ćuti”. Ipak, I u takvim okolnostima, Muzej Matice srpske uspeva da spretnim “diplomatskim” akcijama obogati zbirke sa 40 slika poklonodavca Joce Vujića iz Sente, poklonima Đorđa Jovanovića, Milenka Šerbana, Milenka Grčića, Aleksandra Moča i drugih, Matici naklonjenih darovaca.

Prva sednica Muzejskog odbora posle rata održana je oktobra 1945. godine. Tadašnji potpredsednik Matice srpske dr Milan Petrović predočio je da će mnogi

“posednici kulturnih vrednosti pritešnjeni teškim prilikama biti skloni da prodaju slike od vrednosti” i da bi tu situaciju trebalo iskoristiti i “nabaviti što veći broj umetnina i otpočeti stvaranje uistinu pravog Vojvođanskog muzeja”.

U februaru 1946. godine “posle pauze od četiri godine” (izveštava Slobodna Vojvodina) otvoren je Muzej.


[11] Franjo Malin (1884-1955), studirao slavistiku i germanistiku u Pragu I Zagrebu, prvi upravnik Muzeja Matice srpske, bibliotekar (darodavac BMS sa oko 5.000 naslova)

 

 

Članovi Muzejskog odbora Matice srpske, arheolog Miodrag Grbić i slikar Milenko Šerban, bili su najuporniji u nastojanjima da transformišu Muzej Matice srpske u tzv. “Opšti muzej”. Nјihova vizija (i realizacija) vodi ka tome da Muzej proširi svoju delatnost na što više oblasti od etnologije do zaštite spomenika kulture na ovom prostoru.

Centralni muzej u Pokrajini do 30. maja 1947. godine novi naziv Muzej Matice srpske.

Na sednici Muzejskog odbora pročitan je referat Miodraga Grbića o formiranju novog muzeja koji nosi naslov Vojvođanski muzej. Ovaj period je važio kao novi početak u mnogim oblastima društvenog života, pa i u muzeološkom. Prvobitnu, stihijsku akciju narodnih povereništava, zamenila je planska akcija za uspostavlјanje “mreže muzeja, arhiva i biblioteka u Vojvodini”.[12] Muzeološki rad je ubrzo nakon oslobođenja organizovan tako da su po vojvođanskim muzejima prve izložbene postavke održane već tokom 1945. godine. Na zavidnoj muzeološkoj tradiciji po vojvođanskim gradovima (Subotica, Sombor, Zrenjanin, Vršac, Sremska Mitrovica) do Drugog svetskog rata, uspostavlјena je posleratna muzejska delatnost. Za razvoj vojvođanske muzeološke delatnosti, kao njen motivacioni faktor, nije bez značaja ni da je prvi posleratni direktor Gradskog muzeja u Somboru bio afirmisani slikar Milan Konjović.

Muzej Matice srpske je organizovao prvu veliku izložbu vojvođanskog nasleđa (1946. godine) sa želјom i cilјem da upotpuni fondove iz prirodnjačke zbirke, zbirke primenjene umetnosti i stilskog nameštaja i proširi arheološku i istorijske zbirke. Ova izložba, otvorena oktobra iste godine, prva je velika posleratna izložba muzeološkog rada u Vojvodini. Praistorijsko doba, rimsko i vizantijsko kao i doba seobe naroda, činili su arheološku postavku, uz izloženu likovnu umetnost u Vojvodini, etnografsku zbirku i zbirku dokumenata o radu Matice srpske. U uvodnom tekstu za izložbeni katalog, privremeni upravnik Muzeja Matice srpske Milenko Šerban obrazložio je osnivanje i “formulisao zadatke” novog, Vojvođanskog muzeja koji će biti “uređen po istorijskim periodima tako da originalnim dokumentima bude prikazan razvojni put i uzročno-posledična povezanost društvenih zbivanja.”[13]

Katalog te prve izložbe sa tekstom Milenka Šerbana danas se čuva u Rukopisnom odelјenju Matice srpske. Druga izložba sa radovima akademskog slikara Stojana Trumića, otvorena je aprila sledeće, 1947. godine.

Sa promenom odnosa u kulturi tadašnje jugoslovenske zajednice, promenila se i “muzejska platforma”.

Jedinstveni Vojvođanski muzej u narednom periodu “stvara” razgranatu mrežu muzeja, galerija i zavoda i postaje sve značajniji činilac ne samo vojvođanske kulturne politike.

Preteče Muzeja grada Novog Sada su dve izložbe predstavlјene u Vojvođanskom muzeju, Novi Sad kroz istoriju (1950) i Novi Sad u prošlosti i sadašnjosti (1954).

 


[12] Kumović, Mladenko M. Muzeji u Vojvodini: 1847-1997: kulturna politika i razvoj. Novi Sad: Muzej Vojvodine, Panpapir, 2001, str. 165.

[13] Isto, str. 219.

 

Poznati novosadski lekar i kolekcionar Branko Ilić je 1966. godine poklonio Novom Sadu i Pokrajini svoju zbirku slika i umetničkih predmeta. Ta kolekcija čini poseban fond Muzeja grada Novog Sada i poznata je kao Zbirka strane umetnosti. Muzej savremene umetnosti do 1966. godine nosi naziv Galerija savremene umetnosti u Novom Sadu, iako je od osnivanja zamišlјena kao specijalizovan muzej savremene umetnosti. Iako je Muzej savremene umetnosti afirmisan u regionu, još je u iznajmlјenim prostorima, a konkurs za autohtoni objekat raspisan je 2007. godine. Spomen-zbirka Pavla Belјanskog, diplomate sa kolekcionarskom strašću, od 1957. godine je u muzejskoj ponudi Novog Sada sa više od 200 umetničkih predmeta, slika, skulptura, tapiserija.  Galerija likovne umetnosti poklon zbirka Rajka Mamuzića je legat od 1972. godine u kojem su respektabilna dela nekadašnje jugoslovenske umetnosti.

Kulturne ustanove nastale “odvajanjem” od Vojvođanskog muzeja su: Zavod za zaštitu I naučno proučavanje spomenika culture Vojvodine (osnovan 1951. godine; od 1974. godine nosi naziv Pokrajinski zavod za zaštitu spomenika kulture Vojvodine), Zavod za zaštitu prirode Vojvodine (osnovan 1966. godine; od 1966. nosi naziv Pokrajinski zavod za zaštitu prirode) i Pozorišni muzej Vojvodine (osnovan 1982. godine).

Matičin muzej je tih godina već posedovao veoma vrednu galeriju slika sa radovima Nikole Aleksića, Đure Jakšića, Novaka Radonića, Pavla Simića, Uroša Predića, koje je do 1941. godine na izložbama prikazivana desetak puta. Odlukom rukovodstva Matice srpske je 1958. godine otvorena za javnost Galerija Matice srpske (GMS) kao samostalna ustanova.

Muzejska misao prisutna već pri prvoj stalnoj postavci Muzeja – čovek ovog podneblјa u vremenskom rasponu od osam milenijuma – nije napuštana. Iako je vremenom menjala nazive zbirki, stalna postavka nekadašnjeg Muzeja Matice srpske iz 1933. godine aktuelna je i početkom 21. veka. Tadašnja numizmatička zbirka danas je deo stalne postavke arheologije Muzeja Vojvodine. Arheološki odsek je “periodiziran” prema geološkim periodima (paleolit, mezolit, neolit, eneolit, bronzano doba, starije i mlađe kameno doba…). Istorijski odsek je muzealije specifikovao na stariju i noviju istoriju Vojvodine, u izložbenim salama prikazane kao Istorija I i Istorija II.

Iako je sistem otkupa za muzejske zbirke periodičan zbog češćih finansijskih neprilika nego prilika, Matičin muzej je relevantne dokumente ovog podneblјa stavio pod svoj krov i u svoj registar.

Sa kulturnim nasleđem koje je pod dugogodišnjom zaštitom i brigom Muzeja, javnost je dolazila u “prisniji kontakt” preko tematskih izložbi. Svrha ovih izložbi je, prema rečima Mladenka M. Kumovića, preko potrebna prilika za popunjavanje pojedinih zbirki.

Jedan od imperativa pri osnivanju Vojvođanskog muzeja bio je i utvrđivanje sistema muzeološkog rada na celoj teritoriji Vojvodine. Mladenko M. Kumović navodi da je 1948. godine na teritoriji Vojvodine delovalo 15 muzeja, dva pokrajinska, osam gradskih (regionalnih), tri mesna (gradska), jedan privatni (Bačka Galerija na Paliću) i Muzej crkvene umetnosti. Činjenica da je “muzejska mreža” u Vojvodini razvijena planski, svedoči o postojanju muzejske tradicije i prakse i pre “prisajedinjenja” Vojvodine Srbiji, odnosno tadašnjoj Kralјevini Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine.

Vojvođanski muzej je, kao matični za Vojvodinu, I pre nego donošenja zakona na osnovu kojeg je tako definisan, pružao stručnu pomoć ostalim muzejima u okruženju u osnovnoj delatnosti – prikuplјanju, konzervaciji i prezentaciji muzejskog materijala. Između ostalog, krajem četvrdesetih i početkom pedesetih godina prošlog veka, dolazi do organizacionih promena u ovoj ustanovi kulture. Tada je u Vojvođanskom muzeju uspostavlјeno više organizacionih jedinica kao što su: Odelјenje za zaštitu i kulturno-obrazovni rad, Izdavačka delatnost i publicistički rad, a 1952. godine oformlјena je Biblioteka Vojvođanskog muzeja.

Metal, keramika, staklo, tekstil, hartija, koža i ostali materijali iz diskursa slične baštine  bili su od 1956. godine u nadležnosti Konzervatorsko-restauratorskog odelјenja Vojvođanskog muzeja.  Pored “osnovnog” posla, tj. zaštite predmeta iz fonda Muzeja, tada još malobrojni stručnjaci, čiji je rad kasnije organizovan u više radionica, preduzimali su zaštitarske radove i na arheološkim lokalitetima i na terenu.

Odelјenje zaštite je, zbog obima poslova, 1951. godine preformirano u Zavod za zaštitu i naučno proučavanje spomenika kulture AP Vojvodine. Inače, svojevremeno je i Đorđe Tabaković, novosadski arhitekta sa zavidnim stručnim rejtingom, angažovan na poslovima zaštite vojvođanskog kulturnog blaga.

Vojvođanski muzej u Novom Sadu je šireći stručne i kadrovske potencijalejoš 1977. godine oformio Matičnu službu koja i danas, nakon trideset i osam godina rada vrši stručni nadzor po muzejima u Vojvodini. Pravni osnov za ovu aktivnost omogućen je “Zakonom o utvrđivanju određenih nadležnosti Autonomne Pokrajine (“Službeni glasnik RS”, broj 6/2002, 101/2007) u čijem prvom članu stoji da “Autonomna Pokrajina , preko svojih organa, u skladu sa zakonom kojim se uređuje oblast zaštite kulturnih dobara: utvrđuje funkcije matičnih ustanova u oblasti zaštite kulturnih dobara, i to: Arhiva Vojvodine u Novom Sadu, Biblioteke Matice srpske u Novom Sadu, Muzeja Vojvodine u Novom Sadu, Muzeja savremene likovne umetnosti u Novom Sadu i Pozorišnog muzeja Vojvodine”.

Vojvođanski muzej, odlukom svog osnivača Skupštine Vojvodine iz 1992. godine, nosi naziv Muzej Vojvodine.

2. STALNA POSTAVKA

 

            Istorija stalne postavke Muzeja Matice srpske počinje 9. jula 1933. godine. Tada je predstavlјena u javnosti izložba komponovana od arheološke, numizmatičke i etnografske zbirke. Već sledeće godine je u Muzej stigao i danas jedan od najatraktivnijih eksponata, skelet mamuta, nađen u dunavskom ritu Vološinovo i plaćen 1934. godine stotinu i pedeset tadašnjih dinara. Poređenja radi, dva platna Pavla Simića otkuplјena su iste godine za 1,500 i dve ikone za 100 dinara.

Koncepcija stalne postavke se, u međuvremenu nije temelјno menjala. Ali je “rasla” predmetnim jedinicama koje su u centralni vojvođanski muzej prenete sa brojnih arheoloških lokaliteta širom pokrajine. Muzej je proširivan eksponatima vojvođanske ruralne svakodnevice koja je, pod naletima urbanizacije, spašavana od zaborava, jer, kako beleži Ljilјana Gavrilović, etnografskom muzejskom predmetu “vrednost značenja daje (mu) kultura iz koje on (predmet, prim. aut.) potiče.”[14]

Istorijski deo stalne postavke Muzeja Vojvodine u Novom Sadu prati istoriju Vojvodine od srednjeg veka do druge polovine 19. veka. Prvi period je u “vremenu seoba”, kada srpsko stanovništvo južno od Save i Dunava masovno prelazi granicu dva carstva i naselјava današnju Vojvodinu. Velikom seobom pod vođstvom Arsenija III Čarnojevića, Srbi su u Austriji stekli brojne privilegije. Imali su autonomiju u crkvenim, školskim i delimično pitanjima svetovne samouprave. Značajno je povećan broj srpskih škola, a u vitrinama Muzeja Vojvodine čuva se Mali katihizis iz 1845. godine i Bukvar za srpske osnovne škole iz 1875. godine u Novom Sadu.

Ktitori iz srpskih vladarskih porodica i despota podstiču gradnju fruškogorskih manastira (XV-XVII vek), a prikuplјena građa koja dokumentuje istorijski “hod” žitelјa današnje Vojvodine raspoređena je u salama 4,5 i 6 Muzeja Vojvodine. Kopije fresaka na kojima su prikazani Sveti Sava i despot Stefan Lazarević su samo deo bogate muzejske kolekcije. Među dokumentima su i fotolitografija Miroslavlјevog jevanđelјa iz 1897. godine i Četvorojevanđelјe arhiepiskopa Maksima Brankovića sa početka 16. veka. Gravire privilegija koje su austrijski carevi izdali Srbima (od Marije Terezije do potonjih) potvrđuju i političko prisustvo Srba u Habzburškom carstvu krajem 17. i u prvoj polovini 18. veka. Istorijska postavka insistira na konceptu multietničnosti koji je “transparentan” u eksponatima koji potiču iz katoličke i drugih verskih zajednica (svešteničke odežde, bogoslužbene knjige na jezicima naroda Vojvodine…).

Period austrijsko-turskih ratova je za vojvođansko stanovništvo bio značajan, jer je upravo na granici dvaju carstava tadašnja populacija poprimila obeležja građanskog društva. Jedno od tih obeležja su urbari “agrarno-pravni dokumenti feudalizma”.[15] Ove dokumente, kojim su regulisani odnosi između feudalaca i kmetova, imalo je svako naselјe, a Istorijski odelјak Stalne postavke Muzeja Vojvodine čuva nekoliko urbara (Slavonija i Srijemska županija (1762)). Bačka i Baranja su stekle ovaj dokument 1767. godine, a Banat 1836. godine. Za novoformirano građanstvo je karakteristično osnivanje esnafskih udruženja. Kalfe i šegrti “vandrovanjem”

 


[14] Gavrilović, Ljiljana. Kultura u izlogu: ka novoj muzeologiji. Beograd: Etnografski institut SANU, 2007, str. 135.

[15] Sarić, Vesna. Vojna granica i provincijal. U: Muzej Vojvodine: stalna postavka. Novi Sad: Muzej Vojvodine, 1997., str. 180.

 

postaju majstori zanata. Na kalfanskom pismu nalazi se grafira Zaharija Orfelina (iz 1774. godine) sa najranijim prikazom Novog Sada.

Osim izrade remeke – najkvalitetnijeg primerka majstorskog dela struke, kojim je kalfa polagao majstorski ispit – o zanatskoj i umetničkoj veštini pri izradi predmeta, svedoče zbirke oružja, pečata, zastave zanatlijskih udruženja, grbovi, zbirka plemićkih diploma, geografske karte, mape i planovi gradova, arhivalije. Revolucionarna zbivanja (1848-1849. godine) u Austrougarskoj uticala su i na stanovništvo u severnim krajevima Monarhije. Uprkos svemu rečenom, Srbi su u Ugarskoj, poneseni revolucionarnim idejama i ekonomskim jačanjem, razvijali kulturni život.

Vojvođanski muzej je sačuvao pozorišnu dokumentaciju Srpskog narodnog pozorišta (osnovanog 1861. godine), ali i arhivu ostalih pozorišta formiranih u vojvođanskim sredinama sa pretežnim nemačkim i mađarskim stanovništvom od šezdesetih godina 19. veka. Danas je ta građa uglavnom u Pozorišnom muzeju Vojvodine. Vojvođanski muzej je sačuvao zbirke plakata iz 1914. godine, kao i plakate profesionalnih vojvođanskih pozorišta, prepisku i rukopise pisaca (lična dokumenta Kosta Trifkovića i drugih autora). “Za protekle 24 godine (1952-1976) pozorišne zbirke obogaćene su veoma dragocenim dokumentima od blizu 18000 sređenih i evidentiranih predmeta i građe…”[16]

(Inače, najcelovitija zbirka u fondovima Muzeja Vojvodine su strelјačke spomen-mete koje svedoče o Strelјačkoj družini osnovanoj 1790, najstarijoj sportskoj organizaciji u Novom Sadu. Najstariji sportski plakat je sa Palićke olimpijade iz 1886. godine iz kolekcije koju je sportski radnik Milan Ercegan zaveštao Vojvođanskom muzeju).

Istorija otpora u Drugom svetskom ratu sačuvana je kao zapis o trajnom sećanju na narodnooslobodilačku borbu naroda Vojvodine od 1941-1945. godine. Materijali i dokumenti koji su svedočili o ratnim dešavanjima na vojvođanskom terenu su sakuplјani i arhivirani još u Muzeju Matice srpske, odakle potiče inicijativa za osnivanje “muzeja ratne tematike”. U okviru Istorijskog odelјenja Vojvođanskog muzeja formiran je, sredinom pedeset godina, Odsek NOB-a. Ovaj Odsek je sve do osnivanja Muzeja radničkog pokreta i narodne revolucije Vojvodine (1956) organizovao izložbe Vojvodina u narodnooslobodilačkoj borbi i Velika izložba NOB-a, povodom desetogodišnjice narodnog ustanka.

Osnivanjem Muzeja i uselјenjem u novu zgradu (1965) sedam godina kasnije je otvorena stalna postavka koja je “iako po mnogo čemu specifična, izložba ostala bez stručne ocene muzejske javnosti”.[17]

 


[16] Vojvođanski muzej: 1947-1977. Novi Sad: Vojvođanski muzej, 1977, str. 53.

[17] Kumović, Mladenko M. Muzeji u Vojvodini: 1847-1997: kulturna politika i razvoj. Novi Sad: Muzej Vojvodine, Panpapir, 2001, str. 315.

 

 

(Istorijski muzej Vojvodine je osnovan 1990. godine, a jedan od cilјeva je prikaz novije istorije Vojvodine, od 1918. godine. Ovaj muzej nije bio dugog veka najviše iz ideološko-političkih razloga. Fuzionisanje Vojvođanskog muzeja i Istorijskog muzeja Vojvodine je sprovedeno već pomenutom odlukom Skupštine Autonomne Pokrajine Vojvodine iz 1992. godine).

Muzej Vojvodine je svoj današnji “profil” dobio u poslednjoj deceniji 20. veka, tačnije 1996. godine, kada je javnosti izložena inovirana stalna postavka.

Arheološka postavka, svojevremeno bazna muzejska postavka, prezentovana je u tri sale i obuhvata nalaze iz neolita (mlađe kameno doba, na centralnom Balkanu datira od 5500 pre n. e.). Najstariji tragovi paleolitskog doba (sala I, mezolit, neolit, starčevačka, vinčanska kultura, eneolit) pronađeni su kod Iriga u nataloženim segmentima poslednjeg od četiri ledena doba.

Kada je prvi put “nikla” na holocenskim panonskim ravnicama tokom 6. milenijuma stare ere, pšenica je tu i ostala.

U okviru ovog „sistema“ sačuvani su tragovi zemlјoradničke kulture: starčevačka, vinčanska i sopotsko-leđanska kultura do mlađeg gvozdenog doba (sala II, rimski period), pretežno sa područja „Golokut“ kod sela Vizić, kao i okoline sela Obrež. Najistraženiji lokalitet iz ovog perioda je neolitska nekropola „Gomolava“ kod Hrtkovaca na levoj obali Save. Kulture bronzanog doba su otkrivene u utvrđenim naselјima Feudvar kod Mošorina i Gradina na Bosutu. Pri kraju starijeg gvozdenog doba javlјa se nova stepska populacija – Sikiti – zastuplјena u južnom Banatu. Na Gomolavi su pronađeni i stručno klasifikovani oružje, oruđe i nakit iz vremena kada u ove krajeve stižu Kelti i „zaposedaju“ tri poslednja veka stare ere.

Antički period počinje rimskim osvajanjem ovog terena i obrazovanjem prvih urbanizovanih naselјa (Sirmium – sedište provincije Paninia Secunda). Tragovi Rimlјana i Sarmata izloženi su u salama 2 i 3 Muzeja Vojvodine. Na potesu „Ašman“ (Berkasovo kod Šida) arheolozi su 1955. godine pronašli dva paradna šlema iz IV veka, delo majstora Avitusa iz dinastije Konstantina Velikog. Još jedan kuriozitet ovog perioda je „grobnica zidana od opeka, otkrivena 1965. godine u ataru sela Beška.“[18]

Grobnice oslikane geometrijskim i figuralnim motivima, prikazuju svečano odevene pokojnike „u sukobu“ ovozemalјskog i zagrobnog života. Srednji vek, obeležen pristizanjem Mađara (krajem IX veka), kada dolazi do intenzivog mešanja stanovništva, rezultira tzv. Bjelobrdskom kulturom. Ovaj period odlikuje intenzivno crkveno graditelјstvo (crkva franjevačkog samostana u mestu Bač; na obali Tise u Arači osnovan samostan sa romaničkom bazilikom početkom 13. veka).

 


[18] Dautova-Ruševljan, Velika. Rimljani i Sarmati. U: Muzej Vojvodine stalna postavka. Novi Sad, Muzej Vojvodine, 1997, str. 88.

 

Najatraktivnije arheološko nalazište je lokalitet „Dombo-Gradina (kod sela Novi Rakovac) gde su očuvani tragovi trobrodne romaničke bazilike sa kriptom, koja je bila ukrašena bogatom kamenom plastikom“.[19]

Prvi pomen Numizmatičke zbirke nalazi se još u aktu o osnivanju “Serbske narodne zbirke” ili “Muzeuma”. Jedan od zaslužnih “matičara”, Božidar Kovaček o zbirkama novca piše: “Šta je od numizmatike došlo u Tekelijanum vidi se iz spiska adiđara i starih novaca načinjenog 1864., koji se zajedno sa dragocenostima i danas čuva u Matičinim trezorima. Numizmatičkih predmeta ima 175.”[20] U zbirci dominira ugarski i novac Vizantije. Osnovnu valutnu jedinicu u tom periodu činio je bakarni novac folis. Po starim izvorima 180 folisa je vredelo jedan solid, zlatan novac težine 4,55 grama. Vizantijski novac ima “čankastu formu”, do pada Konstantinopolјa 1204. godine. Ugarski denari javlјaju se sa ugarskom prevlašću u Podunavlјu.

Od vremena kralјa Dragutina i cara Dušana (kraj 13. do sredine 14. veka), javlјa se i srpska moneta, a zlatni novac-forinta, javlјa se po prvi put u vreme vlasti ugarskog kralјa Karla Roberta (sredina 14. veka). Istorija numizmatike beleži da je u ostavi u Novim Banovcima otkriven srpski novac, kovan sve do propasti srednjovekovne srpske države. U vodiču Vojvođanski muzej: 1947-1987 (Novi Sad: Vojvođanski muzej, 1987) ističe se da su u Vojvođanskom muzeju zastuplјeni metalni i papirni novci od II veka p. n. e. , kao i asignatima, bonovima, medalјama i ordenima. Sačuvan je i novac despota Đurđa Brankovića i Jovana Hunjadija, novac dinastije Habzburga i rane monete evropskih država. Ista publikacija navodi da istraženu epigrafiku (spomeničku baštinu) čini baza postolјa rimskog spomenika u čast imperatora Valerijana, fragmentovana kamena ploča iz Petrovaca kod Rume i nadgrobni spomenik sa groblјa u Putincima.

U okviru baštine Zbirke likovnih umetnosti, u stalnoj postavci (sala 4), kao najvrednije izložene su grafike dvojice vrhunskih majstora ovog žanra, Hristofora Žefarovića (polovina 18. veka, štampao 1741. godine sa bakroreznih ploča Stematografiju, jednu od prvih štampanih knjiga novije srpske književnosti) i Zaharija Orfelina (isti period, pripremio za štampu prvi književni časopis kod Južnih Slovena). Impozantniji deo zbirke srpske likovne umetnosti 18. i 19. veka nalazi se u Galeriji Matice srpske, koja je osnovana januara 1958. godine od Likovnog odseka nekadašnjeg Muzeja Matice srpske.

U zbirci primenjene umetnosti najstarije muzealije pripadaju sakralnoj umetnosti (putiri, kivoti, kandila…). Krušedolsko Četvorojevanđelјe vladike Maksima Brankovića “okovao” je 1514. godine zlatar Petar Smederevac iz današnjeg Zrenjanina. Zlatarske radionice su intenzivno otvarane od dvadesetih godina 19. veka, najviše u Novom Sadu i Somboru. Monumentalna zbirka bečke srebrenine potiče iz zaostavštine patrijarha Rajačića (1785-1861).

 


[19] Popović, Marko. Vojvodina u okvirima ugarske srednjovekovne države: (859-1526). U: Muzej Vojvodine stalna postavka. Novi Sad: Muzej Vojvodine, 1997, str. 11.

[20] Kovaček, Božidar. Nastajanje zbirki Matice srpske. U: Srpske narodne zbirki do Muzeja Vojvodine. Novi Sad: Muzej Vojvodine, 1998, str. 42.

 

Za utilitarne predmete (tanjiri, ibrici, samovar i ostalo) iz Zbirke primenjene umetnosti, stručnjaci Muzeja Vojvodine u Novom Sadu su utvrdili da ne čine celinu, kako se ranije verovalo, već da postoje tri samostalna dela.

Duborezačka umetnost (sala 5) je bila, prevashodno, deo crkvene arhitekture (Itebej, Neštin, Čurug, Sremski Karlovci, Novi Sad) tokom 18. veka. Ovom vrstom majstorstva i umetnosti ukrašen je i stilski nameštaj (bidermajer), sekreter iz Subotice (1827) i pet kompletnih bidermajer salona iz perioda 1820-1830. godine kao i “škrinja devojački sanduk sa duplom intarzijom iz vremena oko 1760…”[21] Uz bidermajer zidne satove “na sviranje”, posebno plene satovi-tabernakli iz rokoko i klasicističkog perioda. Kolekcija stakla i porcelana je gotovo isklјučivo iz Češke i Austrije, a vredan eksponat iz ovog “opusa” je kristalna čaša posvećena mitropolitu Stefanu Stratimiroviću sa motivom kamenovanja Svetog Stefana.

Metodološki pristup etnološkom materijalu je u stalnoj postavci Muzeja Vojvodine sa cilјem da se vidi “uloga predmeta u integralnom sastavu života i etnosa”.[22] Vojvodina je region u kojem dolazi do preplitanja “geografskih crta i istorijskih fakata” kako je govorio Jovan Cvijić. Vasa Čubrilović navodi istorijsku činjenicu da “celim dunavskim prostorom nikada nije trajno vladala jedna država, niti ga je naselјavao jedan narod, niti je u tome prostoru preovlađivala jedna kultura.”[23]

U sali 9 izložena je raznovrsnost narodnih nošnji u Vojvodine, kao presek istorijskog živlјenja na panonskim prostorima. S obzirom na sastav stanovništva “upravo nacionalni kostim u ovim krajevima ima višestruki značaj”.[24] Ovaj etnološki, “kostimografski” materijal čine svečana ženska oglavlјa kao reprezentativni primerci odevnog tekstila. Kapa “zlatara” je bila vrhunac umeća modela preuzetih iz evropskih radionica.

U domenu arhitekture poluzemunice su kućna staništa XVII veka, a karakteristična vojvođanska kuća je sa zabatom-ravna površina koju zatvara dvoslivni krov pokrivan trskom i šindrom. Tokom 18. veka naselјa se zbijaju u ušorena sela, “gomilaju” se barokni stilski detalјi, ne samo na zvonicima seoskih crkava.

U sali 7 prikazane su alatke za okopavanje i seču useva (motike, vile, srpovi, kose, drveni plugovi…) uz oruđa žetvene i vršidbene radove, kao i postrojenja za mlevenje žitarica (vodenice, suvače).

 


[21] Vojvođanski muzej: 1947-1977. Novi Sad: Vojvođanski muzej, 1977, str. 50.

[22] Dragoslav Antonijević. Uvod. Muzej Vojvodine: stalna postavka. Novi Sad: Vojvođanski muzej, 1977, str. 268.

[23] Isto, str. 266.

[24] Mirjana Maluckov. Narodne nošnje. Muzej Vojvodine: stalna postavka. Novi Sad: Vojvođanski muzej, 1977, str. 362.

 

 

O etnologiji “ženskih radova” tj. tkalačkoj delatnosti, piše Bratislava Idvorean Stefanović u monografiji Muzej Vojvodine stalna postavka.[25] Najčešći motive reprezentativne zbirke ikona na staklu iz prvih decenija 18. veka , koje su u vojvođanske crkve i manastire stizale iz radionica u Somboru i Staparu, su Raspeće i Bogorodica sa Hristom.

Vodič Vojvođanski muzej: 1947-1987 (Novi Sad: Vojvođanski muzej, 1987) evidentira 61 takvu ikonu. Osim ikona, mobilijara-nameštaja za odlaganje stvari, “značajna (je) kolekcija od 63 devojačka sanduka, od kojih su neki nastali početkom 19. veka, a jedan je iz 1796. godine.”[26] Zidni satovi kao deo enterijera seoske kuće polovinom 19. veka čine izložbeni postavku veoma autentičnom i ambijentalnom.

Običajna etnologija zastuplјena je predmetima koji imaju genezu u “određenim ritualima i magijsko-religijskim radnjama.”[27] svih vojvođanskih etničkih grupa. To su kolevka sa opremom, dečje igračke, svadbeni peškiri, posmrtni pokrovi i drugo. U “zanatskoj zbirci” najbrojniji su liciderski kalupi.

U okviru Etnološkog odelјenja Muzeja Vojvodine su i Vanevropska zbirka, zbirka Jelice Belović Bernadzikovske, zbirka dr Jovana Pačua i druge.

Nekadašnji dvorac vojvođanske porodice Dunđerski u mestu Čelarevo je rešenjem pokrajinskih vlasti 1967. Godine dodelјen tadašnjem Vojvođanskom muzeju. Od maja 1968. godine tamo je stalna postavka stilskog nameštaja predmeta primenjene umetnosti 18. i 19. veka.

Etnološki deo postavke specifičnim jezikom govori prave stvari o čoveku ovog podneblјa sa namerom da bi “produžio u pamćenju etnički i kulturni identitet i savladali otuđenja, zajedno sa mnogim današnjim iskušenjima.”[28]

 

                                                4. IZDAVAČKA DELATNOST

 

            Izdavačka delatnost Muzeja Vojvodine vezana je za časopis Rad Muzeja Vojvodine  i kataloge koji prate svaku tematsku izložbu. Stalna postavka (formirana 1990, dopunjena 1996. godine) predstavlјena je monografijom Muzej Vojvodine: stalna postavka objavlјena u Novom Sadu 1997. godine povodom jubileja, stopedesetogodišnjice rada Muzeja Matice srpske, Vojvođanskog muzeja, Muzeja Vojvodine.

 


[25] Bratislava Idvorean Stefanović. Tkanje. Muzej Vojvodine: stalna postavka. Novi Sad: Muzej Vojvodine, 1997, str. 307.

[26] Vojvođanski muzej: 1947-1977. Novi Sad: Vojvođanski muzej, 1977, str. 66.

[27] Vesna Marjanović. Običaji. Muzej Vojvodine: stalna postavka. Novi Sad: Muzej Vojvodine, 1997, str. 351.

[28] Dragoslav Antonijević. Uvod. Muzej Vojvodine: stalna postavka. Novi Sad: Vojvođanski muzej, 1977, str. 276.

 

 

 

Prvi broj časopisa Rad Muzeja Vojvodine izašao je 1952. godine. Iz sadržaja se saznaje da je Odelјenje za zaštitu Vojvođanskog muzeja radilo na sanaciji županijske zgrade u Somboru, da su isti proces prošli eksponati iz dvorca Rajačića. Tih je godina urađena zaštita biblioteke dr Georgija Mihailovića iz Inđije (otkuplјena za Biblioteku Matice srpske), kao i muzejskih predmeta i biblioteke braće Vujić iz Sente. Jubilarni, pedeseti broj časopisa Rad Muzeja Vojvodine izašao je iz štampe tokom jeseni 2008. godine, u vremenu kada se proslavlјao Dan Muzeja Vojvodine (26. oktobar).

U elektronskom katalogu Biblioteke Matice srpske (www.bms.rs) danas ima više od 1200 zapisa – tekstova radnika i saradnika Vojvođanskog muzeja od 1952. godine do danas. Stručno su indeksirani kekstovi o muzejskoj stalnoj postavci, kao I radovi zborničkog karaktera koji prate muzeološki rad u Novom Sadu i Vojvodini. Arheolog Predrag Medović (Praistorijske kulture na tlu Vojvodine sa izložbenim katalogom, 1984), tekstovi istoričara Slavka Gavrilovića (Arhiva Ujedinjene Omladine srpske u Vojvođanskom muzeju (1955), za Rad Muzeja Vojvodine pisali su i pišu etnolog Mila Bosić (Božićni običaji Srba u Vojvodini, serija tekstova i studija 1985. godine); saradnici u časopisu su i Radovan Bunardžić, Bogdan Brukner, Velika Dautova Ruševlјan, Mirjana Maluckov, Vesna Marjanović…

Vojvođanski muzej je svojevremeno inicirao stvaranje Društva muzejskih radnika Vojvodine. Ova strukovna organizacija je 1962. godine štampala prvi broj časopisa Spona koji je izlazio do kraja osamdesetih godina 20. veka. Društvo muzejskih radnika Vojvodine je sarađivalo u časopisu Muzej koji je od 1948. do 1965. godine izlazio u Beogradu, kao i u periodičnoj publikaciji iz Zagreba Muzeologija.

 

5. BIBLIOTEKA MUZEJA VOJVODINE

 

            Biblioteka Vojvođanskog muzeja je formirana u prvoj deceniji nakon Drugog svetskog rata, u vremenu kada muzejska i bibliotečka delatnost u Vojvodini dobijaju na intenzitetu. Biblioteka je počela sa radom 1952. godine kada je uazbučen katalog i organizovan prema decimalnoj klasifikaciji. Početni fond se sastojao od skromnih 3.000 knjiga, da bi danas, kao posebna organizaciona jedinica Muzeja Vojvodine, Biblioteka sarađivala sa 400 ustanova u Evropi i svetu. U sastavu Biblioteke Muzeja Vojvodine je i kolekcija sa više od 2.000 naslova jednog od najznačajnijih srpskih arheologa Miloja Vasića (1869-1956) koji je iskopavanjima arhoeloških lokaliteta u Vinči dokazao stručnoj javnosti da podunavska kultura potiče iz Sredozemlјa i prednje Azije, a ne iz nordijskih zemalјa). Biblioteka i Muzej su u međusobnom “prirodnom sadejstvu”, napominju autori obeju struka. Jedan od argumenata je što se i danas Britanski muzej  dan danas zove Biblioteka Britanskog muzeja…

 

6. MUZEJI I IZAZOVI VREMENA

            Heritologija – nauka o muzeologiji (ukoliko je dilema sa početka teksta da li je ta delatnost, nauka, razrešena) priznaje da ova “disciplina” tumači svet u kojem se “malo ili ništa ne događa” i definiše muzeje kao otvorene znanstvene knjige ilustrovane trodimenzionalnim trofejima… “Pitanja, sumnje, strahovi, sve je izvan njih.”[29] Poznavaoci muzeoloških prilika smatraju da ideologija profita kao “jedina preostala ideologija” utiče i na delatnost muzeja. Kako je u ekonomiji slobodnog tržišta “sve roba”, to su i kulturna i muzejska ponuda. Muzeji, smatra isti autor, slabo stoje na skali političkog i medijskog interesovanja, nedostaje im jak i čvrst imidž i snaga da deluju na realne okolnosti. Kako privući potrošače da budu “vrednosni” konzument kulture, a ne samo statistički broj u godišnjem izveštaju ? Kako dalјe uz ove nimalo optimističke poruke ?

Savremeni muzej podrazumeva svest o korisniku, a njegova se opservacija  potrebno pomeriti izvan one latinske: Oculus habent et non videbunt – Imaju oči a ne vide. Danas je niz služni u muzejima zaduženo za edukaciju i promociju “gledanja”. Izazovi vremena današnjeg nalažu rekapitulaciju muzeja: muzeja kao mesta za čuvanje identiteta, sinteze, korektivnog i adaptivnog faktora društva, kao sredstva demokratskog živlјenja koji projicira dostupnost, informisanost, mobilnost… „Sva ova mesta“ treba da osvoji i Muzej Vojvodine u Novom Sadu. Muzej Vojvodine u Novom Sadu ima Pedagošku i Službu za odnose sa javnošću koja afirmiše muzeologiju, promoviše javno pozicioniranje Muzeja. Komunikacijom preko interneta  savremenom prezentacijom muzeoloških sadržaja sa adrese

http://www.muzejvojvodine.org.rs/

 

pokazuje da je Muzej Vojvodine u Novom Sadu usvojio i primenio savremene muzeološke i marketinške principe rada.

Muzej Vojvodine u Novom Sadu od prve zbirke u peštanskom Tekelijanumu do poslednjih dvadeseti i četiri godine kako nosi ovo ime, sa iskustvom vremenâ koja su prošla, čini se, ipak odoleva iskušenjima vremenâ koja dolaze.


[29] Šola, Tomislav. Marketing u muzejima ili O vrlini i kako je obznaniti. Beograd: Clio, 20012, str. 14.

 

LITERATURA I ELEKTRONSKI IZVORI:

1. Vojvođanski muzej: 1947-1977. Novi Sad: Vojvođanski muzej, 1977.

2. Vojvođanski muzej: 1947-1987. Novi Sad: Vojvođanski muzej, 1987.

3. Muzej Vojvodine: vodič stalne izložbe. Novi Sad: Vojvođanski muzej, 1990.

4. Muzej Vojvodine: stalna postavka. [vodič]. Novi Sad: Vojvođanski muzej, 1997.

5. Gavrilović, Ljilјana. Kultura u izlogu: ka novoj muzeologiji. Beograd: Etnografski institut SANU, 2007.

6. Kumović, Mladenko M. Muzeji u Vojvodini: 1847-1997: kulturna politika i razvoj. Novi Sad: Muzej Vojvodine, Panpapir, 2001.

7. Milisavac, Živan. Istorija Matice srpske. Deo 1: vreme nacionalnog buđenja i kulturnog preporoda: 1826-1864. Novi Sad: Matica srpska, 1986.

8. Šola, Tomislav. Marketing u muzejima ili O vrlini i kako je obznaniti. Beograd: Clio, 20012.

 

http://www.muzejvojvodine.org.rs/index.php/o-muzeju-vojvodine

 

http://www.narodnimuzej.rs/

 

http://www.nocmuzeja.rs/

 

http://www.hilandar.info/

 

http://www.hilandar.org/

Comments (2)

Tags: , , , , , , , , , ,

Knjiga o slavnom arhitekti

Posted on 16 July 2016 by heroji

Siniša I. Kovačević

 

KNJIGA O SLAVNOM ARHITEKTI

 

 

Biografija Frenka Lojda Rajta

 

 

U ediciji “Klepsidra“, izdavačka kuća “Klio“ objavila je knjigu Roberta Makartera “Frenk Lojd Rajt“. U deset poglavlja, autor predstavlja dekade Rajtovog delovanja, dajući glavna obeležja umetnikovog razvoja kao i dela koja je projektovao. U arhitektonskoj istoriografiji delatnost slavnog američkog i svetskog arhitekte podeljena je na ranu i kasnu fazu. Rani period se odnosi na razdoblje od 1887. do 1909, a kasni na vreme od 1936. do 1943. godine. Period između pomenutih etapa govori o vremenu Rajtovih putovanja, usavršavanja i upoznavanja dela drugih pravaca i kultura. S druge strane, radilo se o vremenu kada je arhitekta bio najmanje produktivan u projektantskom smislu, mada to iz današnje perspektive ne izgleda realno (od 1909-1919. sačinio je 121 projekat od kojih je realizovano 56, a od 1919-1929. uradio je 60 od kojih je 17 izgrađeno).

 

 Frenk Lojd Rajt

 

 

Prvi značajan uticaj na Rajtov rani razvoj izvršila je familija njegove majke Ane Lojd Džouns Rajt. Iskustvo od osam godina provedenih na imanju Džejmsa Lojda Džounsa, disciplina koju je ujak u njega usadio, i prilika da provodi mnogo vremena u prirodi, trajno su uticali na Rajta, stvorivši kod njega veliku ljubav i poštovanje prema prirodnom uređenju stvari. Porodica Rajtove majke nesumnjivo je imala veoma značajnu ulogu u oblikovanju njegovih pogleda na svet, što je on i potvrdio odlukom da u osamnaestoj godini promeni svoje ime iz Frenk Linkoln Rajt u Frenk Lojd Rajt. Pored pomenutog, na njega su veliki uticaj imale ideje transcendentalizma, jedinog potpuno američkog kulturnog sistema. Osnova ove grupe bili su Emerson, Toro, Teodor Parker, Margaret Fuler i Bronson Alkot, čije je razmišljanje uticalo na stvaralaštvo Hermana Melvila, Volta Vitmena i drugih.

 

Iste godine kada je otvorio samostalni biro (1893), u Čikagu je održana Svetska izložba. Tokom posete Japanskom paviljonu, Rajt je mogao pažljivo da proučava mali hram urađen po uzoru na hram Ho-o-do u Uđiju, blizu Kjota. Utisak koji je hram ostavio na njega imao je neposredan efekat, jer je u svom stvaralaštvu primenio i transformisao mnoge aspekte ove građevine, kao što su – klizni zidovi, uređenje prema kojem se enterijer ne deli na fiksne prostorije, streha koja se nadvija nad stranama građevine stvarajući senku, kao i “tokonoma” (blago uvučeni prostor u centru sobe) na čije je mesto Rajt postavio kamin. Pored efekta same građevine, on je imao priliku i da pročita tekst o hramu koji je za potrebe zvaničnog kataloga izložbe napisao Okakura Kakuzo, kasnije autor kultne “Knjige o čaju“ (objavljena na engleskom 1906. godine) koja je imala ogroman uticaj na Rajta.

 

Prvi put je posetio Japan 1905. godine. Na ovom putovanju Rajt je stekao afinitet prema japanskim drvorezima, naročito stvaralaštvu Hirošigea i Hokusaija. U periodu između 1916. i 1922. godine, više puta je odlazio u Japan gde je, pored hotela “Imperijal“, projektovao veliki broj kuća i javnih građevina. Tokom četvorogodišnjeg boravka u ovoj zemlji, potpuno se prilagodio japanskoj svakodnevnoj kulturi i počeo je da nosi kimono u svojoj kući i hotelima i gradovima koje je posećivao. Napisao je da njegov projekat hotela “ne predstavlja nametanje moderne ili američke arhitekture japanskom narodu“, već odavanje “počasti Japanu kao drevnoj moderni“, i tradiciji japanskih kuća, hramova i vrtova. Mnogi elementi japanske arhitekture i kulture primenjeni su u Rajtovom stvaralaštvu tokom rane i kasne faze njegovog opusa.

Rajt 1-2

 

Ako se prva etapa delovanja vezuje za usavršavanje u biroima (“Džozef Liman Silzbi” i “Adler i Saliven“), rad na porodičnim kućama (kuće Vinslou, Vord Vilic, Robi), začetak opredeljenja ka “organskom“ u arhitekturi, razvijanje koncepta “prerijske kuće“, inspiraciju Japanom, u drugoj nastavlja projektovanje poslovnih objekata (kompleks zgrada kompanije “Džonson Veks“), ali i dobija velike narudžbe uglednih klijenata (“Kuća na vodopadu“ za pitsburškog milionera Edgara J. Kaufmana) i značajnih fondacija (Muzej Gugenhajm u Njujorku). I u životnom i u radnom veku, što se vremenski poklapa s većim delom drugog stoleća postojanja SAD, Rajt je nastojao da razvije arhitekturu prikladnu za mladu američku naciju i novu kulturu 20. veka.

Njegovo stvaralaštvo unelo je novine u tadašnje poimanje grada, ideala zajednice, i u svojstva porodične kuće. Određeni funkcionalni elementi i prostori su prvi put primenjeni u Rajtovim projektima (u kući Robi prvi put u svetskoj arhitekturi garaža se pojavljuje kao integralni deo kuće), a za mnoga njegova dela vezane su različite inovacije. U poslovnoj zgradi Larkin, podignutoj 1904. u Bafalu (država Njujork), prvi put u SAD pojavljuje se sistem za klimatizaciju. Novina je bila i obrnuta “organizacija” u kojoj su rukovodioci smešteni u prizemlje zgrade gde su bili vidljivi radnicima u prostorijama iznad njih. Najupečatljivija bila je trpezarija na poslednjem spratu, sa stolovima koje je Rajt dizajnirao tako da niko ne može da sedi u pročelju, čime je postignuto da se rukovodioci i ostali zaposleni osećaju jednakim dok obeduju.

 

On je sve češće reagovao na arhitektonska dešavanja u Evropi a, naročito, na Internacionalni stil. Negirao je opšte prihvatanje formi koje su trenutno bile u modi u korist demokratske arhitekture, kritikovao je “kartonske kuće“ Internacionalnog stila i hvalio liberalni karakter prerijske kuće. Okarakterisao je neboder kao “prostor za iznajmljivanje“ od kojeg koristi ima vlasnik zemljišta, a ne stanari zgrade. Ostavši dosledan u svojim progresivnim uverenjima, Rajt je bio strastveni pacifista i rani predstavnik izolacionizma koji se protivio ratovanju. U svojim antiratnim esejima zalagao se za to da američka demokratija bude “uzor, a ne policajac“, ostatku sveta. Tokom američke intervencije u Koreji i nemešanja međunarodnih institucija, on je 1952. kritikovao Internacionalni stil, ističući zgradu Ujedinjenih nacija, kao upečatljiv primer mešavine “loše arhitekture i loše politike“.

 

Rajtov život i arhitektura, tema su naizgled beskrajnog niza knjiga i radova, od kojih su neke prevedene i kod nas – Brus Bruks Fajfer “Frenk Lojd Rajt – graditi za demokratiju” (Beograd, 2006). U postojećim studijama često su zanemarene ideje i uverenja koja su oblikovali Rajtov rad, širi intelektualni kontekst u okviru kojeg je stvarao, kao i način na koji je sve to uticalo na njegovu arhitekturu. Kao posledica toga, najvažniji deo njegovog života – život arhitekte, ostao je suštinski neistražen. Knjiga Roberta Makartera ima za cilj da predstavi Rajta kao arhitektu, pa se stoga može opisati kao “arhitektonska biografija”. Izvedena dela Frenka Lojda Rajta u potpunosti otelotvoruju njegove etičke ideale, kao i njegovu viziju savremenog življenja u harmoniji sa prirodom. Ti su principi važni i danas koliko i u vreme kada je Rajt osmislio svoje neverovatne građevine.

Comments (2)