Archive | August, 2016

Tags: , , , , ,

Slikarka Leposava-Bela St. Pavlović

Posted on 30 August 2016 by heroji

Siniša I. Kovačević

 

 

Slikarka Leposava-Bela St. Pavlović

 

 

U okviru edicije “Žene u srpskoj umetnosti” objavljena je deseta po redu knjiga o još jednoj značajnoj umetnici, slikarki Leposavi-Beli St. Pavlović (“Topy”, Beograd). Autor ove monografije je Ljubica Miljković, naša ugledna istoričarka umetnosti i rukovodilac Zbirke jugoslovenskog slikarstva 20. veka Narodnog muzeja u Beogradu. U dvanaest poglavlja knjige predstavljena je po mnogo čemu nesvakidašnja biografija slikarke, ali i prevodioca, lektora, pedagoga, dvorske dame kraljice Marije Karađorđević, stanovnika nekoliko evropskih metropola, izdanka čuvene porodice čijem ugledu je i sama doprinela.

Bela St. Pavlović (1906-2004) je bila naš najstariji slikar. Rođena je u Beogradu, u uglednoj porodici intelektualaca koja je od 1882. stanovala u Gospodar Jevremovoj 39. Pavlovići su zakupili stan u Parizu, gde je Leposava završila osnovnu školu i niže razrede gimnazije, ali je osim jezika primila i duh francuske kulture. Kada joj je bilo 14 godina, cela porodica se zbog očevih službenih obaveza vratila u Beograd. Od malena sklona slikarstvu, Bela je po savetu Bete Vukanović završila pripremni tečaj na tada veoma uglednoj Umetničkoj školi.

 

Leposava-Bela Pavlović1

U Bukureštu, gde su se preselili nakon novog očevog naimenovanja, uspešno je ovladala osnovama crtačke veštine u ateljeu poznatog rumunskog slikara Jona Steriadija. Nastavak učenja na beogradskoj Umetničkoj školi, značio je usavršavanje znanja stečenih u Bukureštu, kao i produbljivanje veština o boji i njenim odnosima. Činjenica da je celokupan nastavni program od četiri godine Bela Pavlović prošla za samo godinu dana, a zatim prešla na Akademski tečaj kod slikara Milana Milovanovića, svedoči o visokom umetničkom nivou njenog stvaralačkog izraza.

Kada je završila Akademski tečaj (1932), na predlog školskih kolega Bela je postala član ULUS-a. Sa nekolicinom drugih slikara, 1937. postaje član Društva srpskih umetnika “Lada”. Osobine vrsnog stvaraoca i dobrog organizatora, biće joj osnovne preporuke da posle kratkog vremena postane sekretar (1939), a zatim i potpredsednik i predsednik Društva. Zbog zasluga koje je imala prilikom obnavljanja našeg najstarijeg umetničkog udruženja, imenovana je za počasnog doživotnog predsednika “Lade”.

 Leposava-Bela Pavlović

 

Osim toga, njenim nastojanjem osnovan je legat Darinke i Đorđa Lučić-Rokija, čija je dragocena kolekcija ustupljena Narodnom muzeju u Beogradu. Bela je sopstvenu zbirku slika poklonila Narodnom muzeju, dvanaest ikona Galeriji Matice srpske, a 168 svojih crteža i album sa delima poznatih srpskih umetnika podarila je Spomen-zbirci Pavla Beljanskog. Kao ugledna slikarka i prijatelj čuvenog diplomate i kolekcionara, Pavlovićeva je 1995. otkrila spomenik Nadeždi Petrović (rad Mihajla Tomića) ispred zgrade Spomen-zbirke u Novom Sadu.

Posle 1944. slikarka je boravila u jednoj sobi na mansardi, jer joj je u deo porodične kuće useljen stanar. Zbog toga nikada nije pokazala mržnju, trudeći se da razume ono o čemu drugačije misli. Napisavši zanimljivu biografiju Leposave-Bele Pavlović, Ljubica Miljković je osim slikarskog opusa umetnice dala i svojevrsni esej o etici obrazovane građanske klase, omogućivši nam da ovu višeslojnu monografiju čitamo i kao svojevrsnu pedagošku poemu.

 

Izdanak ugledne porodice

     Retka je u nas porodica koja traje kroz pokolenja i stalno se uspinje u našem društvu, kao familija Pavlović. Pored Belinog oca, sklonost ka umetnosti imali su i naslednici Dimitrija Pavlovića, brata od strica naše slikarke. Njegov sin Milivoj bio je lingvista koji je osnovao katedru srpskog jezika na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, a unuk Zoran Pavlović je bio značajni predstavnik enformela i uspešan likovni kritičar.

Stariji Belin brat Kosta, bio je diplomata, koji se po završetku Drugog svetskog rata nastanio u Engleskoj, gde je na Univerzitetu u Kembridžu radio kao bibliotekar, predavač i publicista, uz to je bio i predsednik Srpske crkvene opštine u Londonu. Bio je zakoniti nosilac autorskih prava na dela Slobodana Jovanovića, koja nakon smrti Koste St. Pavlovića, 18. septembra 1989, prelaze na njegovu sestru Belu. Sa njenim odobrenjem, 1990. objavljena su Sabrana dela Slobodana Jovanovića, u izdanju BIGZ-a i Srpske književne zadruge.

Kostin sin i Belin bratanac, Stevan K. Pavlović je profesor istorije na Univerzitetu u Sautemptonu i član Kraljevskog istorijskog društva. Kapitalna dela ovog znamenitog istoričara i balkanologa objavljena su i kod nas – “Istorija Balkana” (“Klio”, 2001), “Srbija – istorija iza imena” (“Klio”, 2004), “Božid‘art” (“Klio”, 2012).

Mlađi brat Leposave Bele Pavlović, Dobroslav-Bojko, doktor arhitekture, bio je najstariji član porodice. Rođen 1916. u Parizu, osam decenija živeo je u kući svojih predaka u Gospodar Jevremovoj 39, koja je pod imenom Dom porodice Pavlović uvrštena u spomenike kulture i nalazi se pod zaštitom Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Beograda.

 

Comments (1)

Tags: ,

Džon

Posted on 22 August 2016 by heroji

Dragoslav Čupić

Džon

 

 

Tamo su parčići jezera

ovde leže

otpaci palme

ovde leži

list

 

Tenebreuse, kada spavaš

san će ti

reći

kako

ti

dobro

 

ovi fragmenti lica

sad

naležu

Majkl Palmer

 

Dopustimo li cvetu da otperja niz vodu, zaludu žalopojke svih svirala od žada. Potražićemo, onda, njegov tanani miris: on se uvukao u islikanu svilu što visi kraj prozora.

                                           ”Razasute mrlje

                                          Kjang K’uej

 

“Možeš se okrenuti i biti sasvim tih kao ulica. Sada možeš biti miran. Džone, uvek si bio ćutljiv. Može li još jedan gutljaj vina? Ovo je tuga kao u filmu gde umiru najmilije životinje.”

“Roditelji su te voleli kao sina, devojka te je volela kao ljubavnika, i prijatelja, prijatelji su te voleli kao prijatelja.”

“Možda za dvadeset godina – “, rekli su roditelji. “Manje verujem tim ženama u nesrećnim brakovima nego tebi. A tebi isto ne verujem.”, rekla ti je devojka.

“Svi su te voleli, ali ko te je zaista voleo onakvog kakav jesi? Ne traži to od njih, Džone. Njihova ljubav je divlja i okrutna, i tako treba da bude. Jer i tvoja je ljubav bila divlja i okrutna.” (A ti nisi voleo bilo kakva očekivanja, sem onih očekivanja od samoga sebe, i tada si davao najviše. A onda kada je bilo najviše očekivanja, tada si uzimao – sve.)

“Dovoljno krivice imaš, Džone, da postaneš odrastao čovek, a krivica nije nikakav način da počneš da učiš kako treba saosećati sa ljudima. Krivica nije nikakav način za bilo šta. To je ono sa čime se budiš, znaš da ćeš se buditi sa time do kraja. To je ono sa čime ležeš, Džone, ali ga ne prihvataš. To je ono sa čime se rveš tokom čitavog dana. Ali mi smo od vučje vrste, Džone. Sami i jaki. (U surovoj odlučnosti opredeljeni za borbu.) Krivica slama i razdražuje, nakon izvesnog vremena. Uvodi bes u igru. Ne daj da te krivica slomi i razdraži, Džone. Iz nje se ništa ne započinje, jer to je odvratnije od najprljavijeg zločina.”

“Krivica je za uboge hrišćane, Džone, a ti si nikakav hrišćanin.”

Nor death nor revolution came knocking on my door. Sećaš se? Kada su nam pevali, kada su nam odricali mogućnost da zbacimo taj teret. Ne da se pokajemo, Džone. Ne. Jer Hrist je mogao zbaciti komad drveta i prihvatiti smrt jednostavno, kao što se prihvata vrč vode da se utoli žeđ – ali smrti nije bilo Džone. Njemu je smrt bila odrečena. I to je bio njegov najveći pakao. Pa ipak, Džone, on je bio vučji sin. Imao je odluku, i mišiće. Rvao se bez izlaza, u otvorenoj borbi. Nije tu bilo više ničega sem sirove hrabrosti da se to iznese do kraja. (Tek onda dolazi ideologija.)”

“Da li smo hrabriji, sada, kada imamo smrt u ovoj tihoj ulici, da iznesemo to do kraja? Ali nikad pre no što nas slomi. Moramo ipak biti brži Džone. Jer mi imamo onu jednostavnu smrt za ponosne ljude.”

“Muve oživljavaju u pepelu, Džone. Nikada nemoj baciti muvu u pepeo. Nemoj bacati muvu u pep’o inače će oživeti, rekli su mi, a ja sam bacio muvu u pep’o. Oživeo čitavo predačko nasleđe religije u sopstvenom mesu.”

samuraj

“Prvo odmeri sopstvenu snagu i sačuvaj jedan metak u cevi. Uvek sačuvaj jedan metak u cevi. Jer za krivicu treba imati snage. Sa odlukama je uvek bilo lakše – jer to smo bili mi. Uvek smo to bili mi. A onda su nam rekli da bi to moglo nekoga povrediti.”

“Najveća nepravda koju je, iz ljubavi, čovek učinio životinji – jeste što je odomaćio.”

“Džone?!”

Džon je bio tih i ukočen, i slušao je pažljivo sa poluotvorenim ustima na užasnom i lepom licu. Imao je od onih lica koja su vam ili lepa (mada se ne može reći da je bio lep čovek), ili bude bezrazložni bes i antipatiju koja vas drži i nakon što nekoga upoznate. Imao je ono gotovo strašno lice na kome se, kako su neki rekli, očituje dobrota. Bio je moj prijatelj od rođenja.

Ako bi ga posmatrao pod određenim uglom, mogao bi videti prejanicu dima kako kreće od njegove glave, pa u nežnim i pravilnim zavojima, i obilazeći hladne i orošene vlati trave, dolazi, tamo negde, do mrkog tamnog zida zemlje, udara u njega, i ponire u trošnu, tamnu dubinu.

Ulica je bila mirna. Sutra je radni dan, i bogovi su zaboravili na svoje poreklo.

 

*

Noć je bila divna. Gore, na svetlijoj pozadini neba, skoro tamni i ljubičasti oblaci ocrtavali su svoja puna telesa. Iza njih su bile zvezde, uvek znaš da su tamo zvezde, ili bar mrtva svetlost onoga što je nekada bilo zvezda.

Comments (2)

Tags: , , , , , , ,

Iskliznuti svet

Posted on 07 August 2016 by heroji

Slobodan Škerović

 

ISKLIZNUTI SVET

 

Usudim li se da pomislim o naučnoj fantastici danas (2008)  misli mi odmah skrenu na nešto drugo. Naime, razmišljati o književnosti, a nemati svet u kojem bi se ta književnost realizovala – ne samo da je apsurdno, nego proizvodi drugačiji prostor – proizvodi književnost koja ni u kom slučaju više ne može biti naučna fantastika, jer je ovoj zadatak uvek bio da upotpuni svet nekakvom vizijom mogućeg napredovanja u smislu usavršavanja čoveka – pa i kritičkim rasplitanjem scenarija antiutopije – ali danas, kada je svet nestao u najgoroj mogućoj antiutopiji, naučna fantastika se preobrazila u delfijsku riznicu koju samo nezamislivo čudo čuva od upada novih varvara – čudo (ne)pismenosti!

Ukoliko naučna fantastika (O, nesrećnog li naziva!) ne sagledava svet na početku trećeg milenijuma kao survani san o komfornoj dokolici, u kojem bi svaki čovek imao kad da filozofira i kreativno mašta – onda je ona puka apologija demonskog zabavišta, u kojem ljudi odrastaju da budu večno upaljena smola u bezizlaznom lavirintu postistorijskog pakla.

Ono što se dogodilo žanru – raspad žanra na žanrove – jeste ono što se dogodilo sa svetom. Ako je ideja NF bila da osvoji prostor (kosmos) promišljanjem i sticanjem iskustva, ideja o NF kao žanru, odnosno formi, proizvela je u najvećoj meri fantaziju lišenu središta. Ako pod središtem razumemo egzistencijalno jezgro čoveka, sa punim etičkim nabojem, onda je žanr pronašao mnoštvo središta koja simuliraju etos: kult, modu, stil, osećanje/raspoloženje, trend, itd. Išlo se naruku potražnji – a to je najopasnija stvar za umetnost.

Žanr naučne fantastike slio se s potrošačkim mentalitetom i izgubio sopstvena merila, fantastika se prelila u stvarnost u obliku neobičnih – fantastičnih formi. To je omogućila savremena tehnologija, i tu je ono u šta se prelilo i ono „naučno“ iz ovog žanra. Tako da je naučna fantastika zapravo umrla – sa izuzetkom malog broja dela, koja više nisu u stanju da sebi obezbede opstanak kao okosnicu „književnog pravca“. Ali, to nije samo problem naučne fantastike, već umetnosti kao takve.

Umetničko delo ima snagu univerzalne konstante. Dela kao što su Ilijada, Božanstvena komedija, Bura, Vrli novi svet, Helikonija, i mnoga druga, precizno određuju prostor u kojem obitava čovek, kao i njegove mogućnosti. Svako ko je čitao ova dela, i pri tom se bavio sobom, filozofirao i pokušavao da sprovede u praksu iskustva opisana u tim delima, mogao je da uvidi da usavršavanje čoveka zavisi od velikog napora koji ulaže u promišljanje i delanje, da bi se taj ideal  ostvario i, na kraju krajeva, prevazišao. Ovakav pristup životu dijametralno je suprotan idealima savremenog, globalnog društva.

Čovek globalnog društva uključen je u jednosmernu struju edisonovskog sna – on je postavljen na dno, k njemu, se obrušava struja, pali ga, troši, sagoreva. Od njega ne ide ništa. To je u grubim crtama savremeni čovek – potrošač: tuđeg senzibiliteta kao svojeg; sve što treba da uradi jeste da iz kataloga odabere žanr – to je prosto stvar ukusa – i da se u-živi.

Ovakva postmoderna univerzalna konstanta u sebi uopšte nema ideju središta – središte je svugde, energija je ravnomerno raspoređena, svi smo isti, jer smo u istom položaju, na istom nivou, na dnu gnezda, a odozgo, s nebesa, pada ambrozija pravo u naš kljun.

planetarni teror

Naučna fantastika je izgubila odsudnu bitku. Jedan od najvećih živih protagonista naučne fantastike, Nikola Tesla, poklonio je čovečanstvu naizmeničnu struju. Čovečanstvo je pokrenulo moćnu industriju upravo tim čudom, ali taj neverovatni napon je kroz savremenu mašineriju transformisan u jednosmernu struju, u kaleidoskopski mozaik konačnih proizvoda koji svoju rezonancu nalaze u bezdanim tupanima.

To su oni tupani-roditelji iz Bredberijeve priče, dokoni i odsečeni od sopstvene suštine, na koje su deca pustila virtuelne lavove – da ih ovi pojedu i tako ih se reše.

I tako, sada oni koji su nam se podsmevali zbog toga što smo čitali i gledali sve te gluposti… Evo, recimo: uđem u autobus, a svi zure u svoje gedžete, kljuckaju po tipkicama, čitaju poruke, bave se „nečim“ važno umišljeni, zanimaju se, brinu, pričaju, da im ne bude dosadno dok putuju. Ali njima je virtuelnost pala u šake preko naučne fantastike tipa Bond, Džems Bond, a to je onaj baja u službi njenog veličanstva… reklamne mašinerije.

Tako savremeni čovek, koji uživa u holodekovima i koristi trajkodere, nije ni omirisao ni okusio naučnu fantastiku – njemu je sve dato na gotovo. A mi, koji smo bezbrojne sate proveli u društvu te plemenite fikcije, sada s gađenjem posmatramo njeno prostituisanje.

Šta je naučna fantastika učinila da sagleda i da sabotira stvarnost? Ljudi su se navikli na razređenu, nezašećerenu, dekafeinizovanu, razmašćenu, laku za varenje, neobavezujuću – marvelizovanu karikaturu mitologije, u kojoj su drama i akcija iskaz frustracije i čudotvorni lek za nju – fantazija je upotrebljena za iluzorni beg od neprijatne i nasilne stvarnosti ljudskog bića.

Stvarnost se prema vremenu života odnosi kao prema tajm-autu, nema se vremena za suočavanje, za odlučni potez koji dobija utakmicu. Mašinerija je rastrojena, velikani su napustili tim, strategija je zamenjena taktikom. Lopta je u gledalištu. Gledaoci se tuku.

Sagledajmo situaciju: književnost je izgubila pažnju publike. Ovde ne govorim o poeziji, koja je prva izgubila pozornost. Nove tehnologije, prenapučene informacijama, ubrzano vreme, to jest, skraćeni vremenski intervali u kojima se prima i obrađuje informacija, u potpunosti izbacuju iz igre pisani materijal koji zahteva promišljanje – proza, kao obuhvatni virtuelni svet koji je vladao nekoliko vekova, ustuknula je pred aerosolskim kiber-paketima o kojima se ne može razmišljati, jer se moraju udisati ubrzanim ritmom.

Nove tehnologije poremetile su hijerarhiju čula. Misao je spora, kljasta, nikotin i kofein zamenile su sintetičke droge, slova su zamenili titraji ekrana, zvuci su degradirani na semplove i šumove, ličnost je zamenjena profilom.

Sistem uz pomoć skenera pritiska monadu, i ona se još više sažima. Nije da će sistem prodreti unutra, nego će ugušiti svaki nagoveštaj odziva. Vrhovna monada tako asimiluje svoje česti, organizuje ih po svetopavlovskom principu, ženi i udaje, razvodi i ponovo sastavlja.

Naučna fantastika je danas mit. Mit koji se bavi samim sobom. Ona je kao prezrelo voće u buretu, od nje se peče brlja.

Pre svega, naučna fantastika je izgubila korak s naukom. Umesto nauke, ona se bavi gotovim proizvodima, a njen futurizam je samo predimenzionirana stvarnost. Šta danas čačkaju naučnici, NF će to saznati tek kroz deset ili dvadeset godina. Kada piscima, zanetim fantazijama, spemovi konačno stignu u sandučiće.

Između Žila Verna i današnjice više nema nikakvog razmaka. To je univerzalna konstanta u koju su sada zarobljeni pisci i oni više nemaju tvoračku moć.

Homer je s one strane. Ni Tesla se ne može probiti kroz debelu blokadu. Onaj mutni lik koji kao da nešto dovikuje – to je Prometej, on zove upomoć, hoće li ga neko odmeniti?

Postmodernističko trabunjanje – pisci zajedno s čitaocima! Komunikacija pisaca s čitaocima je najgora moguća varijanta kreativnog delanja; ukoliko pisac ne grmi s nebesa, to može da znači samo jedno: on nema snage da se uzdigne i da raspali.

Velika dela naučne fantastike? Izvolte, kopajte po prošlosti.

Vratiću se na početak – dobar pisac govori o sadašnjosti kao o najgorem đubrištu. Govori o svemu onome što je iza kapaka i ne može se videti jer se to ne želi – a on mora to da želi.

Naći ćemo je i kod Roberta Rodrigeza, u Planetarnom teroru. Istinski horor je ugrađen u sam početak filma, kao slutnja– koja je osnov (umetničkog) metoda „odlaganja“ (suspense). Iako je očigledno da preti stravična opasnost od nekontrolisane pošasti, prava opasnost ne dolazi spolja – ona je u samim protagonistima – postaje sve očiglednija kako se radnja odvija.

Rodrigez je žanrovski horor sveo na nešto potpuno prevladano, lišeno efekta; pri tome je sam filmski efekat upotrebljen da zavara gledaoca te da ga suoči sa onim ne-žanrovskim, dakle, atipičnim – promišljenim stanjem ljudskosti.

Za razliku od tarantinovskog, neobaveznog i u velikoj meri postmodernističkog pristupa, konkretno, pristupa u filmu Od sumraka do svitanja (na kojem su obojica radili), u Planetarnom teroru zlo nije prikazano na tradicionalan (holivudski) način, kao spoljašnja sila koja pokušava da ovlada ljudima i tako ih uništi. Zlo je već u ljudima, i aktivno se bori za opstanak – ali ostaje otvoreno pitanje: protiv koga, to jest čega?

Ovaj film navodim kao primer, jer je umetnik zlurado podvalio publici koja će zadovoljiti potrebu za „stilom“ artikulisanja nasilja – Rambo-stilom silovitog i kažnjavajućeg reagovanja na suštinsku frustraciju. Ovaj antihamletovski metod, tako svojstven postmodernom senzibilitetu „dobitnika“, efikasno je osvojio prostor i uspostavio novu univerzalnu konstantu: zlo izvan se može pobediti – ali tada nastaje muk: šta dalje?

Uporedimo Pjera Bezuhova i potrošača Rodrigezovog pomračenja. Pjer je zalutao na bojno polje (Bondarčuk ga je izvanredno naslikao), oko uživa u neverovatnom aranžmanu nasilja i razaranja, ali – duša pati. No, nije li baš ljudska duša izazvala svu tu propast? Tolstoj joj suprotstavlja snažnu idilu – ali je upravo ta idila ono lažno lice ljudske psihe, koju Rodrigez tako uspešno demaskira, slikajući svoje superrealistične arhetipove, ispunjene zlom do srži.

Ono što omogućuje kritičnost autora nije sâmo opisivanje predstave, već pozicioniranje i tumačenje uzroka, što u najvećoj meri nedostaje u savremenoj produkciji – uostalom, uvek je bilo tako.

E, upravo to je ono što se desilo naučnoj fantastici.

Kao da postoje dva uma – jedan koji hoće da saznaje, i drugi koji bi da ne čini nikakav napor, već da samo krstari postojećim.

Ovaj drugi um, producira ideju o unapređenom čoveku – to je stara ideja o nadčoveku. Ali i ovde problem nastaje po pitanju tumačenja. Ono što miriše na „naučno“, danas jeste genetsko – juče je bilo ideološko – ibermenško, danas klonsko, borgovsko ili prosto mutantsko.

Savremena produkcija kao da ne zna šta će s „herojskim mitom“. Heroji su uvek imali društvenu funkciju, bili su samo malo jači, malo više uporni ali nisu imali naročite osobine, osim kao poklon od bogova – ali bogova nema u savremenoj mitologiji. Ulogu boga dobila je nauka, a kad baš zatreba, i fantazija. Ali ovo nije prosta analogija – današnji bog/nauka, i sâm je u funkciji – tu je situacija obrnuta. Svet se okrenuo naglavačke – bogovi više nisu ti koji programiraju ljude, danas bogovi bivaju programirani.

I etički momenat je uvek bio jedva vidljiv, i u starim i u modernim vremenima. Više je korišćen kao osećajna mirođija nego kao motivator. Ovo je stoga što nedostatak razumevanja ljudskog stanja jeste i nedostatak razumevanja etosa – ljudsko stanje određuje etos, i ako tom stanju nedostaje iskustvo ljudske celovitosti, biće izgubljen onaj momenat koji razrešava konflikte u trenutku večnosti, umesto njega moraće se iznaći neko drugo rešenje, neki nosilac procesa – a to je najčešće mehanička ili fiziološka proteza, često zapakovana u parapsihološku papazjaniju.

Na bojištu određenom postmodernističkom konstantom vladaju sledeći uslovi: nužno je izmisliti superiornu formu koja će svojim dejstvom odrediti ishod večno ravnopravne bitke između „dobra i zla“ – slično kao u jednom novijem fantazijskom delu, Noćna straža, ruskog pisca Lukjanenka, odnosno blokbasteru snimljenom po njegovoj knjizi (režirao Bekmambetov). Karakteristično je dominantna „nerešena“ situacija između sila mraka i svetlosti. To je sindrom večnog vraćanja. Junaci, odnosno autor, remete ravnotežu: u nju niko ne veruje, teži se prevazi kao stabilnom stanju.

Pošto su obični ljudi slobodni da se odluče za jednu ili drugu varijantu – jedna druga sila pokušava da to porekne – to je taj drugi: strani um, koji siluje. Taj um je podvojen u sebi, on simulira borbu i trudi se da njegov simulakrum prevlada kao stvarnost. Podvojenost je suprotstavljena celovitosti – u tradiciji, oličena je u Luciferu koji se suprotstavio autoritetu/poretku – ne društvenom poretku, već etičkom. On i jeste taj koji proizvodi društveni poredak.

Noćna straža

U umetnosti, pa tako i u naučnoj fantastici, uvek postoje dve vrste nosilaca akcije – potrošni i nepotrošni. Potrošni je onaj kojem je potrebna proteza, produžetak, dodatna snaga ili organ, kako bi prevladao fizičke prepreke. On se troši u sukobu. Nepotrošni subjekt je onaj koji situaciju razrešava razumevanjem, na taj način on prevazilazi nametnuta ograničenja. Nije to prosto lukavstvo uma već osobina da se ne bude aficiran – sama sloboda u ljudi uopšte nije odlučujući momenat u borbi dobra i zla. Ta sloboda da se bira između ove dve krajnosti ne proizlazi iz etosa. Etos nudi jednu drugu vrstu slobode, one slobode koja uznosi.

Pitanje koje ovde treba razrešiti – pitanje razlike između ove dve vrste slobode – jeste uvek bilo merilo kvaliteta umetničkog dela, naročito u književnosti, jedinoj umetnosti osposobljenoj da precizno, pojmovno artikuliše egzistencijalnu tvar.

Sloboda da se bude zao, to jest glup – mora se dovesti u pitanje.

Želja da se utiče na druge, makar bila ne znam koliko dobronamerna – realizovaće se kao nasilje. Tu se, naizgled, sukobljavamo s onom slobodom ljudi da budu i ostanu glupi. Ali, šta je s našom slobodom da silujemo glupake? Nije li to situacija u kojoj nam se nudi da manipulišemo te tako negiramo pretpostavljenu slobodu, kao opšte dobro?

Pisac je vidovnjak koji govori iz ogledala.

Predlažem piscu da piše o svojim čitaocima. Pa makar i u formi naučne fantastike. Pišemo o Ejlijenu, o Borgu, o Godzili.

 

Zaboravite na žanr

 

Bez kreativnog razmišljanja ne može se doći do predstave o mogućoj budućnosti. Sve što se uspeva, kada se oslanja na postojeće elemente, jeste predimenzioniranje, iskrivljivanje ili anihilacija – sadašnjosti. Treba li autoru naučne fantastike motivacija za uništenje takve sadašnjosti? Za stvaranje neke „druge“, po mogućstvu „bolje“ sadašnjosti, to jest budućnosti? Naučna fantastika nije o tome da se stalno stvaraju novi okviri kaveza za istu zver, e da toj zveri ne bi bilo dosadno i da se ne bi uparložila. Kako bi bilo da malo čačnemo tu zver, da je razjarimo, pa neka pokaže svoje zube i kandže, svoju pravu narav?

Umetnost se nikada ne bavi stvarima, ona se bavi čovekom, njegovim bićem, njegovom suštinom. Fantazijski element se odnosi na opipljivu stvarnost, ne na čoveka. Čovek je taj koji svojim delanjem određuje sebe samog, a što se to odražava kao stvoreni svet, to je sasvim druga stvar. Zato u NF fantazijski element ima sporednu ulogu, otuda i tolika raznolikost fantastičnih svetova, u rasponu od pljunute sadašnjosti do potpuno neshvatljive budućnosti. Ono što se, međutim, ne menja jeste – čovek.

I, uopšte, ta ideja da svet treba menjati, koja je ideja ostvarena u dvadesetom veku na takav način da je svet postao animirana pazla, i više od toga – postiglo se da je čovek apsolutno aficiran tim promenama i, stoga, apsolutno bez identiteta – nema više ničega u čoveku što je večno, što odoleva promeni.

Pa je tako, dakle, marksizam – na mala vrata, kao krv kapitalizma, kao nekakva „molekularna kiselina“, razjeo čvrstu strukturu kvaliteta.

I kao što se Pjer Bezuhov pitao – Ko nas ubija? Niko, sistem… – tako i jeste. Naučna fantastika, makar naizgled radikalna kao, recimo,  Bakunjin, u najvećoj meri pokušava da iznađe nekakav „benigni“ sistem – kao da je sistem taj koji treba da ljude izleči od svoje bezočne prirode; i samu prirodu – od samosaplitanja.

Najbolji pisci naučne fantastike su „zli“ pisci, kao Balard ili Bredberi, koji zlurado opisuju propast ljudskih snova. Ne zaboravimo, od ideala da se „sačuva naš način života“ do onog „da se očuva naš san“ mera je samo transformacija reči, a reči su tu da ozakone onaj impuls koji se u „velikoj“ filozofiji naziva volja, a u pesničkoj filozofiji – silovanje.

Ratnički metod predlaže jednu prostu stvar – odbaciti sve što je nepotrebno.

Zaboravite na žanr.

Poštovanje forme žanra, to je kao (bezobrazna metafora).

Bredberi kaže: Neko zlo dolazi. Posle toga, nastao je žanr: neko zlo koje razara smislenost – zato i jeste zlo. To je žanr – horor.

Problem je u tome što je horor neutemeljen u egzistenciji. On postoji samo u mišljenju. Skretanje u ovaj žanr je jedna od glavnih artikulacija postmodernizma, pojačavanje efekta razaranja kao neobuzdane refleksije, a predstava je impresivna – čitav svet je razoren.

Sada, u raznolikoj žanrovskoj produkciji, tražimo (fragmentovanu) naučnu fantastiku.

Ako se već upalo u dihotomiju, izlaz nije u obračunu na strani jedne od arhetipskih sila – već u napuštanju tog bojnog polja.

Tako mi uvek imamo slobodu da biramo hoćemo li da glupog pisca smatramo dobrim. Ukoliko glupi pisac zadovoljava potrebe naše gluposti, on će nam biti „dobar“ – pa tako i ta večno eksploatisana ideja o dobru i zlu biva „dobra“, zanimljiva tema.

Uporedimo sada Planetarni teror i Noćnu stražu. U Rodrigezovom filmu, dobro je samo zamaskirano zlo. Bojno polje uopšte nije na filmskom platnu, ono je s njega sišlo, preselilo se u gledaoce. U Bekmambetovom filmu, kao što su „obični“ ljudi pasivni, tako su i gledaoci pasivni. Preostaje im samo da se pozabave aranžiranjem sopstvenih utisaka i da razlog za svoje oduševljenje pripišu autoru. Ali šta je to što godi, što izaziva oduševljenje?

Ona „sreća“ koju autor dodeljuje junaku, kao nekakvo proviđenje koje ga spasava, ta volja da se izazovu određene emocije – simulakrum osvrhovljenog, pobedničkog života – programiranog egzistencijalnog orgazma.

U Rodrigeza, lik naučnika je naučnik/brigand koga jedino zanima zarada od prodaje izuzetno opasne i otrovne supstance, a posledica je i te kako svestan. Država/armija, ona koja, takođe odmetnuta u sivu zonu banditizma, kupuje plodove naučnog rada i to zbog čega: jer jednom otrovana postaje zavisna od istog tog otrova; društvo, provincijsko, zaneto u svoje sitne, liberarne forme sa zanemarenim ličnim aspektom, neprekidno tlačenom karakternim deformacijama i zabludama. Istina koja nam se ovde razotkriva je užasna – to je osnov Rodrigezovog horora – istina!

Istina je ono spektakularno ogledalo koje odražava – ljudsku prirodu!

A ljudska priroda nije tamo, u ogledalu.

Žanr

Ako treba da se divimo fantaziji, onda svakako ne njenoj urođenoj logoreičnosti, čulnoj zavodljivosti, već pre umetničkom aranžmanu fantazijskih elemenata kroz koje autor provodi svoj subjekt. Možda su najbolji primer za upotrebu fantazije u umetničke svrhe pisci kao Kafka ili Čapek, jer je u njihovim delima fantazijski element alegorijski precizan snimak najmračnije ljudske emocije – „bezosećajnosti“.

Kao što sam ranije naglasio, tumačenje je okosnica kritičnosti, od njega zavisi čitav svet. A shodno tome i odnos prema njemu. Ako su autori odustali od kritičnosti, izgubljen je kompas – ostala je samo fascinacija divljinom, i prećutana činjenica da svet ima četiri strane. I, u ovom nedostatku etičkog osnova u autora, vidim najopasniju zloupotrebu „slobode“ kao ideje – sloboda izbora bačena publici, prazna sloboda jer autor nema egzistencijalnog iskustva da ponudi, već samo pretenziju, odnosno laž – da je „osećanje slobode“ isto što i sloboda da se iskušava.

A iskustvo laži suprotno je iskustvu postojanja.

Posao je umetnika da od datog materijala stvori eksploziv. Čapek je stvorio svoj krakatit, Tarkovski je imao svoje sporodejstvujuće ogledalo, Dik je imao svoj psihodelični cinizam, Džarmuš svoj anti-action modus zaustavljenog vremena, Olson projektivne stihove, Kafka – proces. Naboj koji autor ulaže u stvaranje svog dela jeste eksplozija sveta kakav je do tog momenta postojao. Ta eksplozija je novi svet – nova univerzalna konstanta. Čovek ima tu moć.

Čovek nije definisan kao „zver s razumom“, gde je razum data superosobina, kojom se poima va vjeki vjekov od Boga dati poredak, kako tradicionalisti smatraju; a postmodernisti nastavljaju tu tradiciju, samo s jednom razlikom – oni otvoreno govore to što tradicionalisti, s lažnim pijetetom, prećutkuju: Bog smo Mi koji proizvoljno određujemo šta je šta.

Razum zaista nije centar moći za sebe, on je čulo razlučivanja, no, neko drugi odlučuje kako će se čulnost urediti.

Posao je umetnika da svet uređuje eksplozijom, baš onako kako je Niče preporučivao. Precizno rušenje kontrolisanim eksplozijama daje preciznu sliku novog prostora u kojem se dalje može graditi.

Ako je to ono što tražimo od naučne fantastike, onda ćemo jasno videti kada je ona prestala da postoji – baš onda kada je sklopljeno primirje – i kao u Noćnoj straži, nastupilo je doba zatupljenosti, tradicionalizma, žanrizma, policije koja iz zone sumraka, slično kao u Manjinskom izveštaju Filipa Dika, projektuje „harmonični“ poredak i odseca svaki stručak koji se usudi da štrči.

Svako delo koje se bavi borbom između dobra i zla osuđeno je na neuspeh, ukoliko se u igru ne uvede treći čovek. To i jeste najveća slabost žanra uopšte – jer, po definiciji, granice žanra ne bi trebalo preći. Znači li to da je žanr proizvod policijskog uma ?

 

Radoznalost

 

Danas je pred naučnom fantastikom mnogo veći izazov nego nekada, kada je sâm sistem podržavao „radoznalost“ istraživačkog duha. Ali sada je, prema filozofiji globalizma, upravo radoznalost ono što ubija (mačku). Forenzika je trenutno jedna od najnaprednijih naučnih disciplina, i dakako, valjano se koristi – u pronalaženju radoznalih duhova, koji su predisponirani da sabotiraju sistem. Još je Hejnlejn nabacio o tome u svom Putu slave, kada je govorio o ideologiji bezbednosti. U globalnom društvu, odsek za bezbednost narasta brzinom tumora, i pri tom metastazira. Paradoksalno, Holivud je verovatno poslednje mesto iz kojeg se još može javno kritički komentarisati postojeći poredak, a posle njega ostaje močvara Interneta u koju će se posakrivati slobodni mislioci.

Na poetskom nivou poigrava se jezikom, ali implicitno to je poigravanje smislom, a smisao definiše smer kretanja duha. To usmeravanje nije ništa drugo do li trasiranje puta – oslobađanje prostora njegovom transformacijom. Direktan govor, parezija, je nemoguć u sistemu – setimo se, to je onaj sistem koji ubija. Poetsko sredstvo je jedino koje može da udahne snagu govoru, književnom govoru. To je onaj naboj koji razara šar sveta i ostavlja otvorene rane:

K njima lete noćni leptiri.

Jer novi jezik se uči novim rođenjem, zato stvaralaštvo smeta, novi jezik odvlači struju života sobom.

Ključna stvar je odbacivanje jezika, kao nepotrebnog. Ovo je neophodno, i to bez prethodne provere i analize. Pisac se oprobava u nepredvidljivim okolnostima, to je, uostalom, najbolji izvor fikcije. On odbacuje i tradicionalna sredstva kao što su asocijacija, alegorija, metafora, parabola… To ne znači da se one neće pojaviti (kao same od sebe) u korpusu koji nastaje. Sama književna forma garantuje postojanje jezika, samo, taj je jezik neuslovljen prethodnim nanosima. U „novom talasu“ u okviru naučne fantastike, najviše se eksperimentisalo novim jezikom, koji je maksimalno poetizovan, često ponicao iz mitološkog konteksta u kojem se jezik formira neposredno oko, to jest iz, likova koji svojim dejstvom i tvore priču (Dilejni, Zelazni). Spekulativna fikcija je takođe doprinela probitačnosti naučne fantastike u ovom uzletnom periodu; unela je stohastički element u pripovedanje i rešila se klasičnog metoda racionalizacije. Junaci se ne ponašaju racionalno, u tom slučaju se ne bi mogli ni kretati protiv struje, niti izvršiti svoje zadatke. Čak i kod Hejnlejna, kod koga ima mnogo idealizacije, kroz ideju o dugovečnosti probija pobuna protiv poretka (Lazarus Long). Njegov lik Majk, iz romana  Stranger in a Strange Land, kombinacija Isusa i kneza Miškina, u potpunom je kontrastu s čitavim ljudskim svetom. Hejnlejn preko njega nudi ličnost koja ne ume da se razmenjuje, što je osnovni princip društva, već (se) u potpunosti daje/uzima.

Sveopšta globalizacija je jedan od osnovnih uzroka krize u umetnosti. Brisanjem kulturnih granica dolazi do slivanja različitih tradicija i senzibiliteta, do umnožavanja količine informacija u čijoj masi je teško odrediti fokus(e). Od svih problema koji nastaju u ovom času možda je najzanimljiviji problem distribucije kvaliteta, pošto globus kao takav nema piramidalnu strukturu, i jedan centar više ne može biti dovoljno dominantan. Praćenje publikacija na nivou globusa podrazumeva izmenjenu viziju sveta – globalnost zapravo ne znači „velika lopta“ već „mreža“, s više loptica-čvorova. Da li ovo znači nestanak kulturnih centara i žarišta, kada se govori o književnosti, pre svega, pošto je filmski medij i dalje preskup da bi se mogao realizovati na individualnom nivou. No, digitalna tehnika bi mogla da dovede do pomaka u tom smislu.

Ali u globalnom poretku akcenat jeste na razmeni. Kako to u stvarnosti funkcioniše? Kao mešanje različitih krvnih grupa u organizmu – defunkcionalizacijom na svim nivoima, aktiviranjem autoimunog sistema u borbi protiv samog sebe.

Hoće li naučna fantastika, odnosno autori, uhvatiti korak sa stvarnošću? Hoće li shvatiti, konačno, kako se zaista ponašaju kulture koje se nameću jedna drugoj, kada se zna da su kulture zapravo enklave, samodovoljne i ekskluzivne?

Globalizam ima ambiciju da stvori jednu globalnu kulturu, kao miks svih postojećih. On ne stvara ništa novo. Rezultat toga na može biti ništa drugo do – đubrište!

Zbog toga se oni koji vladaju, ili uobražavaju da vladaju, ponašaju kao Noje. Oni već prave sebi Arku, spremaju se za beg, svesni su posledica sopstvenog delanja – delanja programiranog i promovisanog nizom prethodnih vekova. Mit o potopu, o kataklizmi – i to je jedna konstanta, to je stvarnost koja se proživljava na nivou čovečanskom.

Pitanje je, da li je rešenje u samom mitu, ili izvan njega?

Možda je sada došla sloboda, izvan reda, da o istini govore ćutljivi. Sada, kada je gotovo s čitanjem. Kada niko neće ponavljati reči.

Valja istražiti onu silu koja nas gura protiv iskustva – u prokletstvo ljudskosti. Šta je zaista više nego ljudski? Šta su to izopačene životinje? Šta je to kraj detinjstva?

Pa zar su to čokolade i banane na koje, kada ih pojedemo, jednostavno zaboravimo?

Književnost ne nudi recept umesto leka, ona jeste lek. Ali da bi taj lek bio delotvoran, neophodno je da očuva konzistentnost. Da se ne ukvari.

O tome, naravno, ne mogu čitaoci da vode računa.

Zato, ne mogu to dovoljno da naglasim, autor nikada ne sme da vodi računa o zahtevima čitalaca, već isključivo o njihovim nedostacima koje treba nadomestiti, jer to oni sami ne mogu. Zbog toga je postmodernistički poklič: pisac = čitalac isto što i iscelitelj = pacijent!

Tako i fantazijska jednačina: naučna fantastika = fantazija, može da odgovara samo onima koji nikada nisu ništa znali o književnosti. Ne zaboravimo, ovde se radi o praksi – stvarnost je praksa, sačinjena je od posledica, a odgovornost za posledice snosi onaj ko ih proizvodi.

Ko je proizveo univerzalnu konstantu i koliko je ta univerzalna konstanta sposobna da izrazi svu silu kojom raspolaže čovek, to je pitanje koje treba postaviti pred ogledalom, pred fenomenom s kojim treba da živimo.

Scenarionoćne more

 

Inercija sistema, „ono što ubija“, ne savladava se tako što se kreće trasiranim putevima – tako što se koristi pravo da se kaže to što sme da se kaže. Sistem je definisan svojim ograničenjima, a čovek, kao poseban sistem, može da se kreće u okvirima zadatog, ali ne mora. Ispitivanje granica spoljašnje stvarnosti jeste opasno, jer urušava tu stvarnost, ali ispitivanje ljudskosti ima još jednu dodatnu opasnost – i sam čovek se često smatra delom obuhvatnog sistema, opasno je baviti se sobom: jer to ugrožava druge, to jest sistem!

Svet-globus, koji je mreža, u kojem se putovanje zamenjuje surfovanjem, u kojem svaki pojedinac predstavlja referentnu tačku refleksije, jer je sav napon raspoređen na površini kugle i sve lebdi kao da je bestelesno – to je svet naučne fantastike u kojem su prevaziđeni svi istorijski, društveni i politički modusi, a mi: izloženi spektaklu – zrcalo sâmo, koje još jedino u sebi može da nađe uzrok pokreta.

Ovakvo projektovanje koje nalazi oduška u obezvređenom spektaklu postmoderne ima za posledicu radikalnu promenu viđenja vlasti u smislu njenog rasprostiranja. Ono što danas izoluje vlast u sve većoj meri jeste sama ideja vlasti i njenog pozicioniranja u funkcijske „tastere“ sistema – prava vlast je daleko od realno viđenog. Ona se povukla iz sistema, sistem postoji kao ekologarijum ili, ako hoćete, kao pokretna slika na ekranu, a vlast je izašla iz njega, ona može, ako hoće, i da okrene glavu, pa i da isključi struju.

Može li „stohastički čovek“ koji udara po tastaturi opisati ono što se neposredno zbiva kao ono što će se zbiti, pa da umesto proročanstva budućnosti imamo proročanstvo sadašnjosti, te da se tako ispuni svrha ove pokolebane književne radionice – anticipacija aktuelne faze u razvoju ljudskog roda shvaćene kao globalni sistem, kao jedinstvo individualnog i društvenog u medijumu informatičke mreže? Ono što je realno, to je da postmodernizam shvata književnost kao „objektivnu projekciju proizvoljnog“, međutim, ovakvo viđenje ni na koji način se ne dotiče književnosti – naprotiv, ono što književnost projektuje i te kako utiče na sam svet – no svet to ne primećuje.

Praznoslovna bajalica koja proglašava „nestanak“ smislenog može da začara jedino sebe, tako da u očima besmislenog smisao i ne može biti viđen. Jeste da se to pokazuje kao nestanak vrednosti u globalnom sistemu razmene, ali ko kaže da je umetnost nešto što se može razmenjivati? Vizija jeste stvarnost, ali postoje dve vrste vizija – jedna koja se lomi u sebi, odjekuje dok gubi snagu, i druga, koja se nameće svom silinom, pa iako nevidljiva, određuje nove granice univerzuma.

Uređenost sveta u smislu odnosa vlasti prema njemu kao proizvodu danas ima poseban vid koji se manifestuje kao izbegavanje kontakta sa simulakrumom. Ovo je neophodno jer simulakrum nema načina da sagleda pravu poziciju vlasti – a to je osnov bezbednosti: bekstvo autoriteta iz globalnog sistema, jer se komunikacija između čvorova ne može ni kontrolisati niti projektovati, pa se zbog toga oni prepuštaju samoorganizovanju, latentnom samourušivanju u autocenzuru ili probijanju opni zaštitnih polja „zakona i poretka“. Ovaj naboj „kulture“ kao sume istorijskog iskustva simulira svetski poredak, a autoritet samom svojom izdvojenošću ostvaruje sebe u „egzilu“. Tako vlast danas postoji u laboratorijskim mantilima, a svet je in vitro.

Politika danas moćno pozira, ali pogledajmo stvarne efekte njenog globalnog „redarstvovanja“ – već je očigledno da su mnogi kapaciteti probijeni: kapaciteti zatvora, kapaciteti industrije, kapaciteti za borbu protiv prirodnih nepogoda, kapaciteti za borbu protiv terorizma, kapaciteti ishrane, kapaciteti ljudskih prava, kapaciteti…

Globalizam se završava upravo u tački u kojoj je nastao – svaki čvor je žarište. U ovom milenijumu, na njegovom početku, već je to jasno, umnožavaju se žarišta koja više nema ko da gasi. Je li to samo zbog toga što je vidljivost poboljšana? Pa i da je to jedini razlog, svejedno je to nova realnost – globalni požar, koji je prekoračio granice dosadašnjih političkih i društvenih teorija, te je sada potrebno razviti industriju istih kako bi se zadovoljila dnevna potreba za tumačenjem događaja – a ko će biti taj ko će zadovoljiti tu narastajuću glad? Čija će ruka urezati nove zakone u titrave digitalne tablice?

Hoću da kažem – sad ili nikad! Ako se u trenutku „sažvaće“ čitava faza ljudskog razvoja, u jednom titraju globalne samorefleksije u milijardama čvorića, gde je svaki čovek postao bog koji proizvodi univerzalnu konstantu – ko će dati najbolju definiciju tvari, hoće li važiti i dalje Njutnovi zakoni ili Hjumovi, hoće li tvar-kvantitet proizvesti kvantni skok? Možda je gorivo za Interstellar Overdrive upravo u tom izvoru – u slomu i njime izazvanoj lančanoj reakciji ljudskog poimanja? Kako će izgledati ta mutacija – kao silazak Boga?

Ili kao aktivno ludilo koje se širi brzinom novih pustinja i novih virusa? Kao noćna mora novih migracija kroz virtuelna vrata naroda? Naroda definisanih novim kulturama, plesovima, modama koje nastaju i nestaju u trenu?

Ugrožena kulturna postrojenja, ozračenost ksenofobijom – sve su to stare bolesti koje izazivaju osip po tankoj koži „političke korektnosti“. Ali šta ako je kultura virus koji treba ubiti a ne organizam koji treba štititi? Šta je ljudskost bez kulture – kostur bez nabubrelih mišića koji proizvode rad, oslobođena duhovnost koja se vije u nepojmljivim prostorima bez emocija i ideologije, opažanje same sile koja stvara. To što je svet, đubrište kultura, kompost iz kojeg niču zaraze, telo boleštine.

Pozajmljene mudrosti, memorijski kapaciteti, to su mehuri stvarnosti, prištevi kuge.

Kraj istorije je posledica gubitka linearnosti, mogućnost da se rekreiraju uslovi – to je osnov sposobnosti sećanja. Sada čovečanstvo raspolaže tom mogućnošću, da ponovi istorijsko iskustvo, zato ono nije više u razvoju, u očekivanju do sada neviđenog. Kretanje globusom je istorijski turizam, politički sistemi su antičke ruševine, ideologije su hramovi – što su uvek i bile, ali sada s odmakom, posmatrane iz vagona iskliznutog sveta.

Replikatori, transporteri – pesničke alegorije u žiži naučne fantastike, ali u stvarnosti to je mnogo više od: „šolje kafe, vruće i bez mleka“.

Repliciranje emocija, tih „naboja lažnog postojanja“ –  tu nema ni govora o prisećanju, radi se o rekreiranju uslova postojanja, a beskonačno ponavljanje je ideal večnosti kao silovane stvarnosti.

Svaka kultura je nasilje, jer proizvodi poredak na način repliciranja (tradicija), s ciljem da održi „uslove života“. Ali ti uslovi se teško razlikuju od „načina“, a taj način jeste emocionalni/ideološki naboj – to jest „stvar koja siluje“.

I kakva je uopšte razlika između „stvari koja ubija“ i „stvari koja održava život“?

I u toj borbi za „opstanak“ čovek je samo potrošna stvar – to je ono što niko ne želi da prizna. Borba za životne uslove, ono što treba da preživi – a čovek koji se bori = žrtveno jare.

Kako sagledati svet, sve s ljudima u njemu, i znati šta je ono što zaista treba i što je moguće sačuvati? U bavljenju mitovima i urbanim legendama, u karikiranju karaktera, u provociranju dekultivacije? Šta hoće pisac naučno-fantastičnog dela? Da preispita sebe, da zabavi brata, da pomogne opismenjivanje? Šta god, on učestvuje u stvaranju vizije koja atakuje na ljudsku percepciju i tako u sebe usvaja čoveka.

Comments (4)