Tag Archive | "Lukijan Mušicki"

Tags: , , , , ,

Kako su Đurkovići postali Servijski

Posted on 05 December 2012 by heroji

Nikola Cvetković

Kako su Đurkovići postali Servijski

 

Sigurno je da danas ne bi bilo srpskog naroda da u njemu nije oduvek bilo hrabrih i ratovanju vičnih ljudi, kao i mudrih koji su znali da narod koji dozvoli da kultura vremenom usahne – obavezno propada. Još je Stefan Nemanja, prema zapisu iz XII veka, govorio da jedan narod može da bude vojnički pokoren, da njegov životni prostor pokori neprijatelj. Ipak, on neće biti nepovratno uništen ako sačuva svoj jezik, poštuje svoju tradiciju i neguje svoj duh. Kad-tad povratiće sve što je izgubio…

Ovu tvrdnju, utemeljenu sagledavanjem istorije čovečanstva i pronicljivim uvidom u budućnost, prihvatili su najumniji ljudi, što su i dokazali svojim delom. Samo primera radi pomenućemo Eustahiju Arsić (Irig, 1776 – Arad, 1843), prvu srpsku spisateljicu i pesnikinju, koja je, budući izuzezno obrazovana i materijalno dobrostojeća, zdušno pomagala Joakima Vujića, „oca srpbskog pozorišta”. Sava Popović Tekelija (Arad, 1761 – Arad, 1842), izdanak porodice koja je krajem XVIII veka u borbi protiv Turaka dobila austrijsko plemićko zvanje, izdašno je pomagao školovanje srpske mladeži. Bez njegove pomoći, Aleksandar Nisis-Morfidis, grčkog porekla, a rođen u Nišu, ne bi učio škole u Beču da bi dao veliki doprinos razvoju muzičke kulture među Srbima. Između ostalog, on je 1841. godine pri Srpskoj pravoslavnoj gimnaziji u Novom Sadu, osnovao prvu domaću muzičku školu. Među ovim velikanima je i Marko Servijski (Čerević, oko 1740 – Novi Sad, 1794).

Nakon završetka Austrijsko-turskog rata 1737-1739. godine, kada su Turci povratili Beograd i izbili na staru granicu između dve države, silan svet izbegao je preko Save i Dunava. Tako su se u Sremu našla dva rođena brata Auksenitije i Manojlo, iz severne Grčke, iz mesta Servija. Prezivali su se Đurkovići, a sebe su nazivali i Đorđevići. Bavili su se trgovinom suknom, i već bili prilično bogati. Auksentije je 1751. godine kupio kuću u Sremskim Karlovcima, da bi je osam godina kasnije zamenio za kuću u Novom Sadu. Manojlo je rano umro, a njegov sin Konstantin, kada je stasao, kupio je takođe kuću u Novom Sadu, i postao ortak svom stricu, Auksenitiju.

Po svemu što se o njima zna, posao im je išao više nego dobro. Auksentija je 1774. godine nasledio sin Marko, koji je očevu trgovinu, celu ili delimično, ustupio bratu od strica, Konstantinu, sinu pokojnog Manojla. Tada se u njihov posao uključio Teodor Duka, pridošlica iz Grčke, koji je već desetak godina bio kalfa kod jednog novosadskog trgovca. Marko i Konstantin su zatražili od Magistrata da njihovom saradniku, Teodoru Duki, dâ pravo građanstva, tj. mogućnost da ravnopravno učestvuje u njihovim zajedničkim poslovima. Tome se, koristeći svoje pravo na osnovu srpskih privilegija, protivila Pravoslavna kupečeska kompanija (tj. esnaf novosadskih trgovaca). U stvari, nisu želeli da dobiju jaku konkurenciju u poslovima. Zato su mnogo toga zamerali Đurkovićima: da oni više posluju u Trnavi, velikom trgovačkom središtu u severnoj Mađarskoj, danas Slovačkoj. Za Teodora Duku su tvrdili da je skitnica i varalica, da je turski podanik, pa se i sada oblači „za Turke”, itd. Ubrzo su se prilike u državi bitno izmenile: umrla je carica Marija Terezija (1780), a njen sin i dotadašnji suvladar Josif II dobio je punu vlast u državi. Jedan od njegovih prvih državničkih poteza bio je ukidanje svih feudalnih privilegija koje su sputavale privredni razvoj. Tako je i naredio Kupečeskoj kompaniji u Novom Sadu da u svoje redove primi Teodora Duku, što je, opet, ovome omogućilo da razvije poslovanje i postane jedan od najuglednijih trgovaca u gradu.

Porodica Đurković se znatno povećala, iako Manojlo, brat Auksentijev, i sin Konstantin, nisu dočekali staračke dane. Ipak, oni su izrodili dosta ženske čeljadi koja je brzo stasala za udaju i odnosila dobre miraze. Marko je uspeo da bez potresa namiri sva potraživanja ove vrste i ne samo sačuva celinu imovine, već da je i uveća. Odustao je od dotadašnje trgovine, za koju mu je ortak isplatio nemali novac, pa je postao zemljoposednik. Nešto ranije, 1775. godine, počeo je da se potpisuje sa „de Servijski”, što je uzbudilo dobar deo građanstva Novog Sada i nekih većih mesta u Bačkoj i Banatu. Jeste da je on bio obrazovan, znao latinski, itd. Ali – kakav je on plemić? Zato ga je konačno, 1778. godine, novosadski fiskal (pravobranilac) Jožef Kovač tužio nadležnima zbog lažnog predstavljanja. Jer, tvrdilo se u tužbi, Marko Đurković, sin nekadašnjeg grčkog trgovca, sam je sebi pripisao plemićki predikat „de” (značilo je „od”) i iskoristio ime malog mesta u Grčkoj „Servija”, odakle su njegovi preci došli u Habzburšku monarhiju. A dobro je poznato da oni tada nisu bili turski plemići, već obični podanici…

Marko Đurković je, međutim, dobro poznavao puteve kojim para ide na paru. Imao je u vidu da austrijska carska kuća još od 1751. godine podmiruje sve svoje veće vojne i ostale troškove prodajući zemljišne posede koji su posle povlačenja Turaka ostali bez vlasnika. Marko je uplatom ogromne sume novaca, (ne zna se kolike) u carsku blagajnu, omogućio sebi da pozove Magistrat Novog Sada da preko svojih izaslanika učestvuje 16. februara 1784. godine u proslavi njegovog ulaska u posed spahiluka Turske Kanjiže (danas Novog Kneževca), s kojim je dobio i plemićku diplomu.

Marko de Servijski je oktobra 1792. godine „podigao sebi spomenik za večitu slavu”, kako je 1820. zapisao Lukijan Mušicki, vladika i najistaknutiji srpski pesnik toga vremena. Zapravo, kao poseban deo svog testamenta, odredio je kako da se i s koliko novca osnuje stipendijska zadužbina, jedna od prvih u Srba, ali i koja pravila poslovanja ona mora da primenjuje. Sve u svemu, to je možda i prvi moderan pravilnik na ovim prostorima.

Za izvršioca celog testamenta, Marko je odredio svog jedinog sina Đorđa, koji je tu obavezu marljivo izvršavao. Ali on je bio još maloletan, imao svega četrnaest godina, kada mu je otac umro januara 1794. godine, i sahranjen na svom spahiluku u Turskoj Kanjiži. Đorđe je ostao neoženjen, bez potomstva, i pored sveg truda nije nije mogao da od propadanja sačuva delo svog oca. Umro je u Beču 1855. godine, a ne zna se tačno kako je ugašen Markov stipendijski fond. Zna se samo da je postojao još 1862. godine i imao dvadesetak pitomaca. Jedan od stipendista bio je i Vasa Pušibrk, potonji poznati profesor i direktor Novosadske gimnazije.

Comments (1)