Tag Archive | "Mišel Šreder"

Tags: , , , , , , , ,

Mišel Šreder: PRIVLAČNOST INDUSTRIJSKOG NASLEĐA

Posted on 13 December 2013 by heroji

Mišel Šreder: PRIVLAČNOST INDUSTRIJSKOG NASLEĐA

 

„Rote fabrik” je legendarni alternativni kulturni centar koji se nalazi na obali ciriškog jezera. Zapravo je to nekad bila fabrika svile, koja je sedamdesetih godina prošlog veka trebalo da bude srušena. Na sreću, pretvorena je u ono što je do danas kulturni centar koji se  sastoji od tri celine – muzičke, one koja se bavi vizuelnim umetnostima i, naravno, one koja se bavi teatrom. Postoji od 1980. godine, a epitet legendarni umnogome opravdavaju imena onih koji su prodefilovali njegovima odajama – predavanja su tamo držali Noam Čomski, Ernesto Kardenal, Ginter Gras… Režirali su Hajner Gebels i Kristof Martaler… nastupali su Sonic Youth, Yello, Nirvana…. Između ostalih.

Koliko je prostor važan u teatru, izlišno je pričati, naposletku, prostor daje kontekst dešavanju, vrstu okvira,  jedan je od učesnika, a ako pričamo o kontekstima sasvim je prirodno da je pozorište u poslednjoj četvrtini prošlog veka, kada su ljudi postali svesni mogućnosti industrijskog nasleđa i slobode koja se nalazi u skeletnim konstrukcijama,  svoje mesto našlo u napuštenim industrijskim prostorima. Otišlo je tamo da se inspiriše i da na miru stvara.

„Rote fabrik” je veliko, moćno zdanje od crvenih cigala, s nezaobilaznim raskošnim grafitima posvuda…Ima nečeg dendističkog u tim odajama i tom dvorištu. Ipak je to bila fabrika svile, a opet, ti su prostori postali otvoreni za svaku vrstu dobrog eksperimenta…. Zapravo je tako sa alternativnim, supkulturnim prostorima – mešavina osetljivosti, vitalnosti, oštrine i dobrog ukusa.

Pozorišne programe „Crvene fabrike”, „Fabriktheater”, od 2010. godine  kreira  mlad i posvećen tim. Koreograf Mihael Rueg, dramaturškinja Silvi fon Kenel i moj sagovornik – reditelj Mišel Šreder.

Razgovor koji je pred vama daje ključ, objašnjava čitavu filozofiju tog crvenog fabričkog teatra.

 

Teaterfabrik je pozorište koje je smešteno na obalu ciriškog jezera u prostor nekadašnje fabrike. Dakle, u industrijskom prostoru vi nudite pozorište koje nije konvencionalno. Ipak, počeću s jednim konvencionalnim pitanjem.

Na koji način funkcioniše „Rote fabrik”, kako birate saradnike, komade koje ćete igrati?

 

Mi zapravo nemamo sopstvenu produkciju, radimo samo koprodukcije, uglavnom sa švajcarskim trupama. Oni donose većinu novca, mada „Rote fabrik” ima subvencije koje dobija od vlade. Postojimo već trideset godina i naše finansiranje podržavaju i grad i država, ali to nije veliki novac. Zato i radimo koprodukcije, obezbeđujemo prostor i tehničku podršku.

Saradnike biramo tako što nam razne kompanije šalju svoje biografije i snimke radova, a mi biramo ono što nam se čini da odgovara našem senzibilitetu ili što nam se čini uzbudljivim, uznemirujućim. Često se ovde igraju komadi koji su postavljeni negde drugde, prosto otvaramo prostor za različite, gotove produkcije.

Deo smo velikog letnjeg festivala „Theater spektakl”, zatim festivala „Okupacija” u kojem učestvuju stvaraoci koji su hendikepirani. Takođe, počinjemo da pravimo sopstvene male festivale, kažem počinjemo, jer smo odnedavno direktori Teatra Rotefabrik –moj kolega Mihael Rueg i ja.

 

 

Pozorište čini niz situacija koje su uslovljene prostorom. Prostor je jedan od učesnika predstave. Mi se nalazimo u fabrici,  adaptiranoj da primi umetnike, ali ipak fabrici. Ona nosi sopstvenu istoriju. Ovaj prostor daje drugačije iskustvo.

 

Sigurno je da je drugačije igrati u prostoru koji izvorno nije pozorišni. Mi imamo jednu malu salu koja je uređena na principu crne kutije i koja prima samo stotinjak ljudi. Gledalište se, da tako kažem, nastavlja na scenu.

Ja sam ranije puno radio u „Schauspilhausu” – to je veliki prostor, prostor klasičnih situacija, on ima svoje kvalitete. Veliki prostor vam otvori um. Raditi u malom prostoru je teže, ovde nemate ništa osim male sobe. Konfrontacija s publikom je žešća, konfontacija između glumaca i publike. Toga morate biti svesni. Hoću da kažem, ne možete biti previše poetični, na način koji to veliki prostor dozvoljava. Ne možete, ni na koji način vrdati, jer publika vidi i oseti apsolutno sve. Zbog toga je žestoko, ali je i veoma dobro. Jasno osetite energiju koja odlazi u gledalište i vraća se na scenu. Prostor vas proziva da budete pošteni u onom što radite, da radite to do kraja. Možete biti sumanuti od početka do kraja predstave i biti samo to. Ali u potpunosti. Sve se vidi. Sve se čini u punoj snazi. Vaše prisustvo mora biti stvarno.

 

Uloga reditelja je prilično promenjena u odnosu na nedavnu prošlost. Režija je, u poslednje vreme, sve češće kolektivni čin.

 

To je veoma važna promena. Gledao sam  kako radi starija generacija i nisam mogao da razumem zašto rade iz pozicije u kojoj je reditelj Bog, tačnije onaj koji ima celu situaciju na dlanu. Zašto? To je glupo, na kraju krajeva. Znamo da to nije istina. To je lažna situacija koja vas ne vodi na pravi put. Ne pušta da do kraja izrazite šta ste hteli.

 

Zašto je važan kolektivan rad?

 

Zato što, a to je lični stav, na svetu ne postoji samo jedan način za bilo šta. Pitanje je kako doživljavamo sebe. Šta hoćemo da budemo, koliko smo ono što želimo da budemo. Tako je u svakom segmentu – politici, ekonomiji – postavlja se pitanje za šta se predstavljamo, koju igru igramo i kako zapravo stoje stvari.

U tom kompletnom haosu između htenja, želja i onoga gde stojite trenutno, između stvarnosti kakva jeste i kakva može da bude, stvara se kosmos na sceni. Ja jednostavno ne verujem da samo jedna osoba ima sva rešenja. Na kraju krajeva ja sam taj koji selektuje, ali nisam isključiv ni na koji način.

Publika učestvuje u režiji, što je važno za mene. Ne zaboravimo ni publiku koja takođe učestvuje u kreiranju predstave. U odnosu s njom, s njenim očekivanjima, dešavaju se određeni obrti koji menjaju predstavu, koji menjaju stvarnost.

RoteFabrik

 

Šta je stvarnost?

 

Stvarno je ono što se dešava na sceni. Ta je stvarnost jednako istinita kao i ona van scene. Tu nema razlike. Postoji haos koji živimo i koji pokušavamo da osmislimo. To traje dok god smo živi, dok god smo tu. Zato je važno biti pošten prema sebi, prema ljudima s kojima radiš. U suprotnom je vaš rad besmislen. Ako ste pošteni i otvoreni, a to je moguće biti, onda možete da proverite sopstvene ideje. Tek tada stvarate atmosferu u kojoj i vi i ljudi s kojima radite „idete do kraja puta”. Može taj put biti i ludilo. Možda će vas upravo ono izvući iz haosa u kojem ste, ako se posvećeno bavite njime.

Ja nikad ne kažem scenografu kako da radi svoj posao. To je njegova fantazija, on tu dolazi do svoje poente. Dok radim predstavu, s kolegama pričam o svemu, komunikacija je veoma otvorena. I to je rizik, veoma je naporno tako raditi. Ali na kraju nađete način kako da sve uklopite. Takav je moj odnos prema životu i prema teatru. Uklopiti sve elemente kroz jednu moćnu silu. Kolektivan rad je proces uklapanja različitih kreativnosti.

 

U onome što je „duh vremena”, elekticizam je veoma prisutan. Na koji način koristiš „prelazak granice” u svom radu?

 

Prirodno je da granice budu propustljive, većinu vremena. To nije deo koncepta – kada radim,ne kažem: „E, sada ćemo staviti malo videa u predstavu.”

Dok radimo, pitamo se kako da kažemo, pokažemo neke stvari, pa je prirodno da kombinujemo vizuelnu umetnost s pozorišnim izrazom. Ono što pravimo je istovremeno i teatar i savremena umetnost. Često „pričamo priču” kroz performans ili ples. To daje naročitu dinamiku pozorištu. To je senzibilitet, talas koji se dešava, koji daje ton večeri , a ne koncept. Možda nam je najvažnija avantura publike – kako počinjemo, kakav utisak ostavlja scena na publiku, kakav je doživljaj publika ponela sa sobom.

Ako ste ušli, onda prosto idete dalje, u  čudnovati kosmos. Važno je pronaći pravu meru u dinamici predstave, njenoj muzikalnosti, ritmu. U trenutku kada je tenzija prevelika i kada se čini da je neizdrživo, ponuditi oslobađanje, rasterećenje.

Šta god da pravimo na sceni, u kojoj god formi, važno je da je to umetnost a ne public service.

 

 

Šta je cilj? Promeniti publiku?

 

Saznati nešto o životu. Publici, ne reći, ne objasniti, nego im dati osećaj, dati im mogućnost da budu deo pozorišnog iskustva.

 

Tetar je život i važno je da umetnici koji se bave pozorištem znaju da od života naprave umetnost. Na sceni se, bez ikakve ograde, dešava ono što je živo. Film to ne može, jer je drugačija forma. U svesti o tome leži potencijal teatra. To je ono što je drugačije u načinu na koji radim od klasičnog teatra. Raditi direktno i videti koje su posledice onoga što radite na sceni. To je kvalitet žive umetnosti – promena koju izaziva. Zato je normalno danas u pozorištu koristiti različite umetničke forme. Nekad imam utisak da klasičan teatar nije važan, da nije u duhu vremena. Ima sjajnih produkcija u klasičnom teatru, ali često je intelektualan – ide samo iz glave. Vi sedite i mislite – ovaj čovek želi da mi kaže to i to. Za mene  je to neinteresantno.Želim doživljaj koji me u potpunosti obuzima, čak i ako je on direktno povezan s mojom sopstvenom tamom. U pozorištu koje nije intelektualno, već celovito, vidim velik potencijal.

 

„Rote fabrik” je institucija koja ima ozbiljnu reputaciju. Koliko je to obavezujuće?

 

Borba oko ove zgrade dešavala se kada je osnovana, osamdesetih. Ovde je trebalo da bude opera. Izborili su se da to bude neka vrsta kulturnog centra koji ima tri dela: muzički, jedan posvećen savremenoj umetnosti i teatar. Za dve i nešto decenije grad je razumeo da je takva institucija potrebna. Ubedili smo ih da smo važni.  Prihvaćeni smo i sada nije teško.

 

Važni uticaji.

 

Bio sam asistent Kastorfa i Martalera. Njihov rad je veoma važan za mene, imao sam sreću da radim s njima i učim od njih. Ono što sam naučio od njih staje u rečenicu: There is only your way to make an evening. Odučili su me od krutosti. Kastorf na svakoj probi govori: „Ja ne znam šta mi sada radimo”. Možda i zna, zapravo. Ali ovakvim pristupom on otvara prostor saradnicima. Važno je bilo naučiti da se računa jedino tvoj put.

 

Razgovarala Nataša Gvozdenović

Comments (4)