Tag Archive | "money"

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , ,

Interkulturalni aspekti kao manifestacije Andrićevog „teatra senki” na primeru romana Gospođica

Posted on 18 December 2013 by heroji

Jelena Marićević

Interkulturalni aspekti kao manifestacije Andrićevog „teatra senki” na primeru romana Gospođica

SAŽETAK: Interkulturalnost nas tera da mislimo o dijalogu i dodiru između kultura, ali uz zadržavanje različitosti, koje jedine i omogućavaju stvarni dijalog, kaže Danijel-Anri Pažo (Daniel-Henri Pageaux) u ogledu pod naslovom „Od multikulturalizma do interkulturalnosti”. Andrićev „teatar senki” nije neistražen aspekt njegovog stvaralaštva, međutim, na primeru romana Gospođica, može se govoriti o orijentalnom „teatru senki” kao kulturnoj matrici, kroz čiju prizmu postaju saglediviji i drugi vidovi interkulturalnosti u spektru različitosti kultura. Kroz tumačenje likova, koji se u Gospođicinim sećanjima manifestuju kao senke sa manjim ili većim svetlosnim koloritom, mogućno je govoriti o različitosti kultura Zapada i Istoka, evropske i vanevropske kulture, te o sve izraženijoj kulturi potrošačkog društva posle Prvog svetskog rata, nasuprut situaciji pre Velikog rata, ali i ideologiji kao kulturnom sistemu.

KLJUČNE REČI: interkulturalnost, Ivo Andrić, Gospođica, teatar senki, mit, novac, ideologija.

 

Pojam interkulturalnosti može biti raznoliko shvaćen. S jedne strane može označavati interdisciplinarnost (svest o različitim tipovima, slojevima kulture), a sa druge, može se odnositi na uži pojam intencijske i empirijske „književne” interkulturalnosti (Kovač: 2011, 128). Zvonko Kovač je s idejom „poredbene i/ ili interkulturne povijesti književnosti”, ne samo aktuelizovao metodologiju tzv. „regionalne, primenjene komparatistike” (Kovač: 2011, 128), već je potcrtao kako je „recepcija književnoga djela (…) zavisna od činjenica samog djela, ali i od kreativnoga odnosa recipijenta, koji raspolaže određenim tekstovnim činjenicama, prvenstveno iz književno-teorijskoga, književnopovjesnoga, kulturološkoga i sociološkoga područja” (Kovač: 2011, 132). Tako zamišljen recipijent može biti kadar da učestvuje u „dijalogu” ili „polilogu”, „ukrštanju perspektiva” koje nudi neko književno delo. „Interkulturalnost nas tera da mislimo o dijalogu i dodiru između kultura, ali uz zadržavanje različitosti, koje jedine i omogućavaju stvarni dijalog”, rekao je Danijel-Anri Pažo (Daniel-Henri Pageaux) (Pažo: 2006, 28). Uz to, oslanjajući se na razmišljanja Eberharda Scheiffele-a, Kovač je posebno istakao da u „ukrštanju kultura”, „ne dolazi samo do razmjene već potencijalno i do proširivanja i produbljivanja ’hermeneutičke kompetencije’ svih sudionika” (Kovač: 2011, 131). Kada je reč o dijalogu kultura, ne treba prenebregnuti mogućnost nekomunikacije. Postoje, naime, otvorena i zatvorena društva, a, shodno tome, i termini koji ih imenuju, pa je tako plurikulturalizam oznaka za otvoreno društvo, koje podrazumeva više kultura na jednom prostoru, unutar jedne zajednice; dok je multikulturno društvo – društvo zatvoreno u sebe (Pažo: 2006, 24). Iako se, dakle, ponekad čini, da postoji jaz koji onemogućava „ukrštanje kultura”, književnost je ta koja premošćava zatvorenost i ćutnju. Pisac „ćuprija”, pomiritelj obala različitih kultura, Ivo Andrić jeste interkulturni pisac. U ovom radu biće razmatrani različiti vidovi interkulturalnosti u Andrićevom romanu Gospođica, sagledani kroz prizmu „teatra senki”, koje može biti shvaćeno ne samo kao pozadina za perspektivu Gospođicine vizije sveta, već i kao kulturna matrica orijentalnog pozorišta senki, kroz koju se daju osmotriti i drugi aspekti interkulturalnosti.

Karagoz

Iako se pri pomenu Andrićevog „teatra senki”, isprva, pomisli na Prokletu avliju i Karađoza, nije nemogućno naslutiti da je ono prisutno i u drugim njegovim delima. Uzgred, pozorišni reditelj, Petar Zec doktorirao je 1994. godine s temom „Dramsko u delu Ive Andrića – Andrić skriveni dramatičar”. Ova doktorska disertacija objavljena je i u vidu knjige Andrićev teatar senki (Beograd, 1994), međutim, čini se da ova tema nije dovoljno iscrpljena, bar što se tiče romana Gospođica, budući da se ovde o „teatru senki” može implicitno govoriti, za razliku od romana Prokleta avlija, u kome sam lik Karađoza direktno upućuje na orijentalno pozorište senki.

No, krenimo otpočetka. Prva rečenica u romanu Gospođica glasi: „Jednog od poslednjih dana februara meseca 1935. godine sve su beogradske novine donele vest da je u Stiškoj ulici, u kući broj 16a, nađena mrtva sopstvenica te kuće” (Andrić: 1964, 9). Nekoliko stranica zatim, pročitaćemo sledeći odlomak: „Njen život počinje negde u njenoj petnaestoj godini. Počinje na mračnoj tački, sa gorkim trenutkom. To je bilo pre tridesetak godina” (Andrić: 1964, 22-23). Gospođica je, inače, rođena u Sarajevu, a život je okončala u Beogradu. Šta zapravo znači „mračna tačka” i da li nam vreme i prostor smrti i počinjanja života Rajke Radaković nešto sugerišu? Postoji jedan važan podatak, koji se može pročitati u knjizi Dünyada ve bizde gölge oyunu (Teatar senki u svetu i kod nas), Metina Anda (Metin And)  (Ankara, 1977). Radi se, naime, o tome da se 1904. godine u Sarajevu, a ujedno i na prostoru nekadašnje Jugoslavije, prvi put izvodio Karađoz (And, 1977, 369). Približno, 1904. godina, godina je kada počinje život Rajke Radaković, petnaestogodišnje devojke. Znači li to da nam je Andrić sugerisao kako je „mračna tačka” Gospođicinog života, ujedno i početak njenog života, shvaćenog kao pozorište senki, ako uz sve to imamo u vidu i da „mračna tačka” upućuje na etimologiju imena Karađoz (crnooki, kara na turskom znači crn, a  göz – oko)? Možda bi trebalo otići i korak dalje, jer se čini da se Gospođica u izvesnom smislu može poistovetiti sa Karađozom, što bi mogao potvrditi sledeći odlomak: „Njeno lice je žuto, izbrazdano mnogim borama. Te bore su neobično duboke, a na čelu, pravo iznad nosa, one se ukrštavaju i ocrtavaju pravilan trougaonik koji spaja dve jake obrve. U dnu svake od tih bora leži, kao crn talog, tanka senka. Od toga celo njeno lice ima taman i izmučen izraz koji pogled očiju ne razvedrava, jer iz njih bije pomrčina” (Andrić: 1964, 15). „Senka je antipod svetlosti i simbolizuje sliku nestvarnog, promenljivog i nestalnog. Senka je druga priroda bića i stvari i predstavlja magično delovanje ljudskog tela i esenciju njegovog bića. Sena je aspekt Jina suprotstavljen aspektu Janga u dualističkom kineskom filozofskom učenju. Islamski mistici tumače da čovekovo telo nalikuje svetiljci u čijem se srcu nalazi žižak koji prosvetljuje svetlost duha. Stalnim isijavanjem božja svetlost emanira lepotu i čistotu u ljudskoj duši i upravo je to svetlost nad svetlošću” (Zec: 1994, 23). Ako iz pogleda Rajke Radaković „bije pomrčina”, znači da iz njene duše ne izbija nikakva svetlost, tj. čistota duše. Čak je i njena sreća, sreća „krtice koja slepo rije kroz mrak i tišinu meke zemlje” (Andrić: 1964, 130). Stoga, ne slučajno, njeno mrtvo telo, koje se pominje na kraju romana, ostaje u mraku: „Telo se opusti i smiri i ostade ispruženo u mraku i tišini” (Andrić: 1964, 271), za razliku od prizora zavejanog groba fra Petra, sa kraja Proklete avlije: „Ničeg nema samo sneg i prosta činjenica da se umire i odlazi pod zemlju” (Andrić: 1965, 120). 

Nije, međutim, samo Rajkin lik u romanu Gospođica, okarakterisan svetlosnim atributima ili aluzijama na pozorište. Ovaj, tzv. „ženski Karađoz” ima i svojevrsnog parnjaka – Jovanku. Likove Rajke i Jovanke, Andrić je sugestivno približio time što je istakao kako su „različni ljudi koje nevidljivim koncima privlači novac i potreba za novcem” (Andrić: 1964, 67) posećivali Gospođicu, dok Jovanku precizno određuje sledeći odlomak: „mogla (je) da živi desetinama tuđih života i da, kao neko nakazno i zloćudno ali moćno božanstvo, plete i raspliće konce tuđih sudbina” (Andrić: 1964, 200). Rajka i Jovanka, dakle, u Andrićevoj zamisli dobijaju obrise onih koji imaju moć; rečju, onih koji drže „konce u svojim rukama”, svojevrsnih božanstava,[1] spram

 


[1] Držeći „konce” tuđih sudbina u svojim rukama, Gospođica nije pokazivala znake humanosti, gotovo ni prema kome. Kako je pomrčina (odsustvo božanskog) osnovna determinanta njenog bića, ne čudi što se ne ponaša prema prosjacima u skladu sa običajima kulture kojoj pripada. „Treba znati da su tadašnji sarajevski prosjaci bili još od one naročite vrste prosjaka kakvi postoje u svakoj istočnjačkoj varoši”. Oni su „božji ljudi, opšta briga i svačija dužnost (…) oni liče na samog Gospoda iz priča koji je, prerušen u prosjaka, krenuo svetom da kuša ljudska srca (…) To prosjačenje kod nas nema isti smisao i jednako značenje kao u zemljama Zapadne Evrope. Njihovi su prosjaci često poročni ljudi, paraziti i varalice, koji traže svoje žrtve, dok su naši (bar po našim istočnjačkim shvatanjima ) i sami žrtve” (Andrić: 1964, 55-56). Ne pomažući prosjacima, Gospođica se odrekla tradicije i vere kojoj pripada po poreklu, što je jednim delom približava viđenju prosjaka u očima zapadnoevropskog čoveka. Sticanje kapitala jedino je za šta se zalaže, te tako nije prezala da izneveri ne samo tradiciju, veru, poreklo, već i nacionalnu pripadnost, izdajući i svoj narod za vreme Prvog svetskog rata, zbog čega je i prešla kasnije u Beograd. Odričući se svega osim „sna o milionu”, obeskorenjena i bezbožna Rajka Radaković ostala je tako do smrti „gospođica”, bez bračnog druga i dece, bez i jedne „pruge svetlosti”, sa samo jednim blještavim sećanjem na dajdža Vladu.

 

kojih su svi drugi ljudi „marionete”, bili oni, najposle, senke ili lutke onog pozorišta kojim one upravljaju. Posebno je simptomatičan način na koji je Gospođica posmatrala Ratka Ratkovića nakon njegove pronevere: „Pokušavao je da se objasni i opravda, ali Gospođica ga je gledala kao lutku sa naslikanim osmejkom, a njegov govor prolazio je pored nje kao prazno čegrtanje” (Andrić: 1964, 250).

Rajka Radaković, treba i to naglasiti, „vremenom (je) postala slepa za spoljašnji izgled ljudi” (Andrić: 1964, 202). Utoliko postaje jasnije zbog čega su svi likovi i ambijenti njene prošlosti, kojih se priseća i „oživljava” u mraku svoje sobe, određeni uglavnom svetlosnim koloritom. Primera radi, gazda Mihailovo lice, „sa velikim smeđim očima koje su uvek sjajne od svega što čoveka tišti i boli, a što ugled i pristojnost traže da se prećuti, podseća na likove španskih[2] slikara ’zlatnog veka’” (Andrić: 1964, 41); Rafove „crne, španske oči zalivene su vlažnim sjajem” (Andrić: 1964, 77); i zvezda kabarea, Karmensita, u španskom kostimu pevala je pesmu o ljubičicama, i smešila se „osenčenim očima” (Andrić: 1964, 222; 238); jedino što je u Rajki uspelo da „bljesne” jeste misao o dajdža Vladi (Andrić: 1964, 202), a bledilom lika odlikovao se i gazda Đorđe Hadži-Vasić (Andrić: 1964, 256). Prostori Gospođicinih sećanja su ili „pri slaboj svetlosti proste sijalice” (Andrić: 1964, 230) u „jarkoj svetlosti” (Andrić: 1964, 233) pod svetlošću „električne lampe od mlečnog stakla”  i „fijakera sa zapaljenim fenjerima” (Andrić: 1964, 242) ili „u potpunoj tami, u slatkoj tami koja je isto što i štednja” (Andrić: 1964, 269).

giovanni bellini

Šta, međutim, znače ove igre svetlosti i tame? Možda je jedan od odgovora upravo prisustvo pomenute božanske svetlosti koja emanira lepotu i čistotu nečije duše, te su tako, spram toga i likovi manje ili više osenčeni. Nećemo se, ipak, zaustaviti na ovom mestu, budući da se kada je reč o interkulturalnosti može pomenuti kako je orijentalni „teatar senki” poreklom iz

 


[2] Boldirala J. M. „Špansko” nije kako se primećuje bez važnosti za Andrića (valja npr. pomenuti „Razgovor s Gojom”). Uz to, treba ukazati i na interkulturalni element „nemačkih putopisa” koje je čitala Gospođica (Andrić:1964, 102), a zatim i pejzaže italijanskog slikara Đovana Belinija, čija se dela, inače, izdvajaju majstorskom upotrebom boja i svetlosti, sa efektima sunčevog svetla, ali ne smemo zaboraviti ni nameštaj u Hadži-Vasićevoj kući koji je nalikovao na „stil Luja XV” (Andrić: 1964, 174), što jeste od važnosti ako imamo u vidu da je ovaj stil nastao u 18. stoleću, tj. u „veku svetlosti”.

 

Egipta, a direktno je uticao na orijentalni najviše u 16. stoleću (And: 1977, 251). Kako je sunce u staroegipatskoj mitologiji smatrano božanstvom, a smene dana i noći – večnom borbom između Ozirisa i Seta, nije bilo svejedno da li će pobediti svetlost ili tama. Dolazimo, dakle, do mita. Petar Džadžić inspirativno je pisao o „mitskom u Andrićevom delu”. U ovom trenutku od važnosti je ukazati na mitološke elemente koje je analizirao u romanu Na Drini ćuprija, a koji se tiču „crne pruge”. Ne samo da su romani Gospođica i Na Drini ćuprija objavljeni iste godine (1945), već Andrić u oba romana obrađuje motiv „crne pruge”. Za Mehmed-pašu Sokolovića „crna pruga” je „organski korelat života; čudna izvesnost trajnog prožimanja bića i materije” (Džadžić: 1995, 71), a nje bi se mogao osloboditi „kad bi obuzdao haos ’zle vode’ i sagradio most” (Džadžić: 1995, 73). „Crna pruga” u tom smislu značila bi haos (tamu), a oličenje haosa u staroegipatskoj mitologiji jeste crna zmija Apop (koja u sebi sjedinjuje sve neprijatelje sunca, Matje: 2004, 55). I ne samo to. „Vodena stihija [koja se pominje u Tekstovima piramida] je u tekstu nazvana ’senek en mu’ – ‘vodeni haos’. Vrlo je interesantno da reč ’senek’, koja u tekstu znači ’haos’ ima isti koren kao i pojmovi ’mrak’, ’tama’” (Matje: 2004, 59). Gospođicina „crna pruga”, pak, pojavila se nakon očeve smrti u vidu „kratke crne bore među veđama” (Andrić: 1964, 32) No, kakav „haos” bi Gospođica trebalo da savlada, i da li će uspeti u tome? Možda je Gospođicin „haos” upravo Veliki rat (1914-1918) koji je bio prekretnica u njenom životu sa kojom nije baš uspela da se izbori, te je tako prešla put „od moderne veštice do anahrone starice” (Vladušić: 2007, 99-127). Mitološka pobeda svetlosti i večno obnavljanje, Prvim svetskim ratom dovedeno je u pitanje. Čini se da je nastupilo vreme stvaranja nekakvog novog mita, a Rajka Radaković bila bi simbol za „in illo tempore” (Elijade: 2003, 111) upravo tog modernog mita – „zmija” i tama koja mora biti raskomadana da bi zavladala svetlost novog vremena. Posleratni haos u Andrićevoj vizuri izgledao je kao „cela jedna bujna i šarena dubinska flora koju ratovi i veliki potresi rađaju a mir izbacuje na površinu (…) U tom mnoštvu i u vazduhu koji ga okružuje vladala je nezdrava i varljiva ali uzbudljiva i moćna atmosfera neograničenih mogućnosti na svima područjima i u svima pravcima (…) Nečega od bujnosti i haosa zlatonosne zemlje Eldorada bilo je u životu te prestonice [Beograda] jedne velike države koja još nije imala ni određenih granica ni unutarnjeg uređenja ni konačno utvrđenog imena. U svemu je vladao neki bogat i topal nered” (Andrić: 1964, 190).

Posleratni nered bio je uvertira za promene koje će nastupiti ne samo u Beogradu, nego i u Evropi i u svetu. Oseća se postepena dominacija Zapada, a prevashodno Amerike.[3] Svet se posle Velikog rata nije obnavljao onako kao u ratovima koji, ipak, nisu bili globalnih razmera. Novac je jedino nastavljao da se obnavlja: „Na jednoj strani krupna boginja Slobode, na počelici joj piše: ’Liberty’, a na drugoj amerikanski grb, sa sitnim ali jasnim natpisom ’Ex pluribus unum’. Sve je to uvek isto, ali može da se čita satima, danima, godinama, kao čudesna knjiga koja se sama produžuje i obnavlja” (Andrić: 1964, 265). Raznolikost, pa i interkulturalnost novčanica i kovanica koje je Gospođica imala u posedu, ogledala se, opet, u količini svetlosti koja je na njih padala: „Tu leže te skupe švajcarske novčanice u slikovitom neredu, pored rastresenih banknota od pet i deset funti, belih kao ljubavna pisma. Iza tih humaka dragocene, raznobojne hartije proviruje sjaj zlata (…) pružaju (se) krupni Amerikanci, u krivudavom nizu: zlatna vojska u pohodu preko rumenih, belih, ljubičastih visova i ravnica od nakita i banknota. Uporedo sa njima ide povorka prividno (samo prividno!) rasturenih i neurednih turskih rušpi i madžarija. One su potamnele od starosti i tako lake i tanke da na mermernoj ploči daju od sebe više šum suvog lišća nego zvuk metala (…) Svi su ti turski dukati (Gospođica se dobro seća) iz kritičnih godina 1908, 1912. i 1913, kupljeni neverovatno jevtino od raznih muslimanskih gospodičića i raspikuća ili begovskih udovica koje se lako zaplaču, ali isto tako lako krenu leđa, zalupe vratima i pokvare ceo posao (…) Kraj i bokove i jedne i druge povorke zlatnika prati stotinak napoleona, sitnih, žustrih, francuskih petlića svetlog i jasno određenog lika” (Andrić: 1964, 264-266). Zapaža se da je turski novac taman i istanjen, dok je švajcarski, američki i francuski svetao, sjajan i beo; čime se zapravo sugeriše opadanje, trošenje Osmanskog carstva, koje je u Velikom ratu bilo na strani Centralnih sila, a s druge strane sile Antante i nove novčanice uspostavile su hegemoniju u svetu, a i „američki san o milionu”, moderni mit u koji je Gospođica poverovala.

Ni odnos bogatih i siromašnih posle Prvog svetskog rata nije ostao isti. Beograd je zapahnuo i talas kapitalizma u vidu – novčanica, mogućnosti, potrošnje, otvaranja kompanija (konkretno, Fordovog predstavništva), ali prodrele su i ideje boljševizma i Ruske revolucije iz 1917. Pesnika Budimirovića, Mišinog druga, Adamson je upravo i nazvao „boljševikom” (Andrić: 1964, 185), nakon čitanja njegove pesme u prozi. „Klasno osveštana pesma uperena (je) upravo protiv bogate, ’zlatne’ mladeži koja aplaudira pesniku. Činjenica da jedino Gospođica obraća pažnju na ’sadržinu’ pesme u prozi, dakle pesme koja je lišena pesničke forme upravo da

 


[3] Američke brave mogle su se nabaviti u Zagrebu (Andrić: 1964, 263), pa je i Gospođica sebe obezbedila njima.

 

bi njena sadržina jasnije izašla na videlo, ukazuje da je jedino Gospođica ovu pesmu razumela kao stav subjekta, a ne tek kao formu”[4] (Vladušić: 2007, 122).  Treba, nadalje, naglasiti i kako je Budimirović opisao podelu sveta na bogate i siromašne: „Dobro ste podijelili svijet: sve što je svjetlosti i ljepote uzeli ste sebi a sve što je mraka i tegobe ostavili ste nama, pa sad se svi rađamo sa jasno predodređenim sudbinama, vi sa svijetlim a mi sa tamnim. Dobro ste podijelili svijet! Ali vaša podjela je samo grozna, a ne i vječna” (Andrić: 1964, 184). Predeli svetlih, novih novčanica, prethodno opisani, uklopili su se i u „svetlu sudbinu” bogataša, a siromasi su, kao potrošeni i zatamnjeni turski dukati ostali „u senci”. Možemo se onda zapitati, nije li čovek ovom analogijom izjednačen sa novcem? Ukoliko se došlo do ovakve pretpostavke, znači li to onda da čovek može da izgubi vrednost, pa i da se potroši, baš kao i novac? Znači li to i da kad jednom izgubi vrednost i jednom zatamni, kao petnaestogodišnja Gospođica, više nikad neće emanirati lepotu i božansku svetlost, jer, budući da je opredmećen u novac, on gubi dušu, pa tako i svoj večan sjaj. Znači li to, najposle, da je mitološka obnova sveta posle Velikog rata iščašena, pa religija potrošnje zahteva klanjanje vodećem idolu – Novcu?

Budisavljevićeva pesma u prozi, iako je oblik umetnosti reči, ideološki je obojena. U tu svrhu pesnik je tendenciozno „(zlo)upotrebio” i stilska sredstva književne retorike. Njegova pesma napisana je svečanim biblijskim stilom, te poprima i obrise propovedi. Sadrži metafore, ima poliptotona („djecu vaše djece”), antiteze (svjetlim/ tamnim), eksklamacije sa ironijom („Dobro ste podijelili svijet!”) i specifičnog ritma. Ipak, „ideološko izražavanje nije ni samo figurativno. Njegov najveći deo sastoji se od sasvim bukvalnih, čak izravnih tvrdnji koje je (…) teško razlikovati od naučnih tvrdnji (…) Kao kulturni sistem, ideologija koja je prevazišla stadijum čistog sloganiranja sastoji se od zamršene strukture međusobno povezanih značenja – međusobno povezanih u okviru semantičkih mehanizama koji ih formulišu” (Gerc: 1998, 293-294). Rajka Radaković razumela je bukvalno Budisavljevićevu pesmu, dok je za ostale pesma s obzirom i na njenu potencijalno hermetičnu prirodu, ostala zamagljena u zamršenoj strukturi značenja, koja i ne moraju da nužno postoje.

Razmišljanja o Andrićevom „teatru senki” u romanu Gospođica, pomoglo nam je da u igrama svetlosti i tame, prepoznamo i druge vidove interkulturalnosti. Orijentalni teatar, reprezent turske kulture, ukorenjen u staroegipatsku, mitsku dramu smene dana i noći, pomogao nam je da osvetlimo i elemente srpske, španske, nemačke, italijanske, francuske, švajcarske, američke kulture, bile one slikarstvo, putopisi, stil nameštaja, ideološki obojena pesma ili novac, koji, ne zaboravimo, ima ugravirane ili naslikane predstavnike nacionalnih kultura ili simbola određene nacije.

 


[4] „Pišući Gospođicu za vreme rata, Andrić je već mogao da nasluti kraj takve zlatne beogradske mladeži, jer će upravo ona, dvadeset godina kasnije, nestati u oslobođenom Beogradu” (Vladušić: 2007, 122).

 

Summary

Intercultural aspects as manifestation of Andrić`s ”shadow theatre” on example of novel Miss

Interculturalits forces us to think about a dialogue and touch between cultures, but with saving differentialities, which are the ones that enable true dialogue, says Daniel-Henri Pageaux in his essay called ”From multiculturality to interculturality”. Andrić`s ”shadow theatre” is not an unexplored aspect of his opus, however, on the example of his novel Miss, we can discuss about oriental ”shadow theatre” as the cultural centre, through whose prism other forms of interculturalits became comprehensible in spectar diversity of cultures. Through interpretation of characters, who in Miss’s reminiscence manifest as shadows with lower or higher light colorite, is potential to discuss about differences between West and East, European and non-European cultures, and also about more and more expressed culture of consumer society after the First World War, as opposed to situation before the Big War and  the ideology as a cultural system.

Keywords: Interculturalits, Ivo Andrić, Miss, shadow theatre, myth, money, ideology

 

Literatura

  1. And: 1977 – And, Metin, Dünyada ve bizde gölge oyunu, Türkiye Iş Bankasi Kültür, Ankara, 1977.
  2. Andrić: 1964 – Андрић, Иво, Госпођица, Уједињени издавачи, Београд, 1964.
  3. Andrić: 1965 – Aндрић, Иво, Проклета авлија, Уједињени издавачи, Београд, 1965.
  4. Vladušić: 2007 – Владушић, Слободан, „Од модерне вештице до анахроне старице – Успон и пад Рајке Радаковић” у књизи: Портрет херменеутичара у транзицији, Дневник, Нови Сад, 2007.
  5. Gerc: 1998 – Gerc, Kliford, Tumačenje kultura I, prev. Slobodanka Glišić, Biblioteka XX vek, Beograd, 1998.
  6. Elijade: 2003 – Елијаде, Мирча, Свето и профано, прев. Зоран Стојановић, предговор: Сретен Марић, Издавачка књижарница Зорана Стојановића, Сремски Карловци – Нови Сад, 2003.
  7. Zec: 1994 – Zec, Petar, Andrićev teatar senki, Rad, Beograd, 1994.
  8. Kovač: 2011 – Kovač, Zvonko, Međuknjiževne rasprave (Poredbena i/ ili interkulturna povijest književnosti), Službeni glasnik – Prosvjeta, Beograd – Zagreb, 2011.
  9. Matje: 2004 – Matje, M. J, Staroegipatski mitovi, Dečja knjiga, Beograd, 2004.
  10. Pažo: 2006 – Pažo, Danijel-Anri (Pageaux, Daniel-Henri), „Od multikulturalizma do interkulturalnosti”, u zborniku: Susret kultura, prev. Pavle Sekeruš, Filozofski fakultet, Novi Sad, 2006.
  11. Džadžić: 1995 – Џаџић, Петар, Митско у Андрићевом делу (Храстова греда у каменој капији), Завод за уџбенике и наставна средства, Београд, 1995.

 

Comments (3)