Tag Archive | "Nato bombardovanje"

Tags: , , , , , , , ,

Poslanica Ginteru Grasu

Posted on 14 April 2014 by heroji

Ratomir Rale Damjanović

 

Poslanica Ginteru Grasu

 

Her Gras,

 

„Bit pacova je trostruko razbacivanje koje transcedentalno izvire u svetskom projiciranju pacova ili u kanalizaciji”, stoji u Vašim „Psećim godinama”. Harold Pinter prepoznao je u ovom vremenu to „svetsko projiciranje pacova”. „Zarad održavanja vlasti”, kaže on, „od suštinskog je značaja da ljudi žive ne saznavši istinu, čak ni istinu vlastitih života. Zato je ono što nas ovde okružuje zapravo ogroman i gust splet laži kojima se hranimo.”

Dogodilo se, eto, da ste i Vi (postali) jedna od velikih laži savremenog sveta, uprkos svojoj savršenoj tehnici prikrivanja. Toliko ste se dugo borili protiv sebe i stekli veliku slavu, krijući ko ste! Zakopano sećanje je kao zakopana kost za koju ne znamo u koju smo je rupu zakopali. Ali vreme oglođe i tu „kurjačku spilju” pamćenja. I očas, uvidimo koliko smo duboko i trajno u kolopletu „psećih godina”. Ili pacovštine veka.

„Istina, pacov truli i bez pacovštine, ali nikada pacovluk ne može da bitiše bez pacova.” Reči Vašeg junaka, dragi Gintere.

Godina 1999. je prelomna godina u našim životima. Vi ste dobili Nobelovu nagradu za književnost, mi smo dobili bombe (redosled je obrnut, i, sigurno, slučajnost) koje ste Vi opravdali svojim govorom. Bilo je to 26. marta, u Gradskoj biblioteci, u okviru sajma knjiga, u Lajpcigu. Pravo vreme i pravo mesto za komandu jednog pisca! I pravi grad. U Lajpcigu je „Vuk, Stefanov sin, Srbin” piše veliki Gete u članku „Srpska književnost”, „u godinama 1823. i 1824. štampao tri sveske narodnih pesama u originalu”… koje se „mogu staviti uz ’Pesmu nad pesmama’”.

Vidite gospodine Gras, mi ovde imamo pravo na nešto drugačiji pristup Vašem „otkriću”, i Vašoj poslanici Srbima, toliko drugačijoj od „Srpske poslanice” koju je dan posle bombardovanja Beograda napisao Bertold Breht („Padoše tvoje bombe i napraviše jame, / Veće od naših srušenih kuća…”). Nas ste zadužili. Ovde su ljudi ginuli. I ta činjenica ne dopušta metafore i okolišenja. Komande se ne menjaju vekovima, ni prizori koji ostaju iza komandi, slični onima koje Vi opisujete u svom dnevniku. Čitali smo Remarka, kojeg navodite, čitali smo i našeg Crnjanskog, i „Magnum krimen” smo čitali, Viktora Novaka, znamo to iz mnogih drugih knjiga, ali citiraćemo kako mladi esesovac Gras, pripadnik elitne jedinice „Jerg fon Grundsberg” mnogo godina kasnije, u svom dnevniku „Pri guljenju crnog luka”, doživljava svoje stradanje: „Strah je zagospodario mojim bićem… Oko mene se pružao prizor pustoši… Među mrtvima su puzali preživeli, ili su stajali kao i ja, skamenjeni od straha…. Pogled mi je bio ustremljen ka lešu momka čiji je grudni koš bio potpuno otvoren… Gledao sam u njegova creva i okruglo lice koje se, učinilo mi se, u trenutku smrti smanjilo…”

Zamenite imena gradova, gospodine Gras, upišite umesto gradova i sela iz Vašeg dnevnika, Grdelica, Niš, Aleksinac, Varvarin, Batajnica, Ralja, i dobićete prizore koje opisujete.

Svetska javnost će se, bez sumnje, dugo baviti vašom esesovskom prošlošću i raspraviti da li ste krivi što ste ćutali 60 godina i licemerno sudili drugima, perući svoje „pseće godine koje grizu jedna drugu za rep.” Pretpostavljam da Vam neće verovati samo na reč, nego da će Centar „Simon Vizental”, ipak, pokrenuti temeljniju istragu. Ali, jedno je sigurno, gospodine Gras, krivi ste zbog toga što ste pristali uz novi fašizam 1999. godine, što ste biranim rečima blagoslovili operaciju „Milosrdni anđeo”, koja tako podseća na operacije iz 1939. godine. („…Ako i svi iznevere, mi, međutim ostajemo verni.”)

Grass, 1944

Ima previše dokaza za to, barem danas, sedam godina kasnije. Čitajte Handkea, čitajte Brehta, čitajte Pintera, čitajte Solženjicina, čitajte Čomskog. Prelistajte druge knjige. Čitajte Viktora Igoa iz 1871. (članak „Za Srbiju”) i dnevnik Dostojevskog iz 1877. (o „prokletim interesima evropske civilizacije”); Migela de Unamuna iz 1918. (članak „Za srpski narod”); Malroa i njegovo pismo Narodnoj biblioteci Srbije: „Dok su, u najmračnijim časovima poslednjeg rata, posle Varšave, Roterdama i Denkerka, preostali narodi predavali Trojnom paktu svoju sudbinu i svoju teritoriju”, piše Malro, „Beograd se, jednog prolećnog jutra 1941, pobunio. Sa svim svojim narodom on je izabrao slobodu, dok se ceo kontinent pokorio. Odmazda koja će uslediti imala je razmere besnila, izazvanog tom nepokornošću.”

„Razmere besnila”, her Gras! Taj izraz kao da je preuzet iz „Psećih godina”. Na taj grad ste vi odapeli svoje reči kojima ste faktički opravdali „besnilo” novih gospodara sveta.

Ali, znate Vi, sigurno, sve. Znate Vi više nego što mi znamo.

Zašto Vam pišem? Ne verujem da ćete priznati svoje danas kao što ste priznali svoje juče. Prosto, to bi bilo protiv onih koji su Vas naterali da stanete uz njih i pozovete na bombardovanje Srbije. U protivnom, mogli bi Vam pronaći da ste Vi, ipak, ispalili neki metak. U samoodbrani. Ne verujem da će Vas mnogo potresti fraza da je piščeva krivica veća nego komandantova. Branićete sigurno stav da smo dobili ono što smo  zaslužili. Pišem Vam zbog onih koje čudi naša tvrdoglavost. I zbog onih koji bi da nam ukinu pravo da se branimo, onih koji od nas traže priznanje i potpunu, ratnu i duhovnu kapitulaciju. Da učinimo nešto na šta Vi, inače, nikada niste pristali. Uzgred, imam i nekih ličnih razloga koji su u vezi sa godinom 1945-tom, zbog koje sam, u romanu „Sančova verzija”, napisao, misleći na ovaj, naš, novi rat: „Neka se maknu sa pozornice svi koji neće da igraju ovu komediju, ovu ljubavnu priču u kojoj se događaji prikazuju kao da je sve plod piščeve fantazije, iako je je rat koje određuje sudbine junaka – s t v a r a n.”

A šta znači to „stvaran”, znamo i Vi i ja, i svi oni koji danas, bilo gde, čekaju da im se očevi vrate iz rata.

Pristali ste uz komandante, her Gras, i sad Vam sleduje komandna odgovornost. Nekada Hitler i SS – danas Vesli Klark i NATO. Komandanti uvek imaju svoje mrtve i svoja odlikovanja, gde god bili. Oni najvise odgovaraju Mefistovom profilu „zemljinog malog boga (Geteov „Faust”): „A uma sav mu smer / Da bude zverskiji no sama zver.”

Geboren-in-unruhigen-Zeiten

 Sećam se jednog teksta koji je objavljen u „El paisu”, 4. aprila 1999. godine. O jednom generalu, i jednom humanisti. General je Vesli Klark. Humanista je Havijer Solana. Pisac teksta „Dve ukrstne sudbine” je Gabrijel Garsija Markes. A Vi me, tako namrgođeni, podsećate na tog nasmešenog humanistu, koga, piše Markes, „u svetu bije zaslužen glas čoveka koji se najviše smeje i grli”.

Otkud Vi s njima gospodine Gras? Takav pisac!? Zasšto ste u tome učestvovali? Zašto ste se stavili na spisak onih čiji je pristanak trebalo dobiti, kako Noam Čomski definiše najamnički soj? Da li odgovor daje vaš junak Matern?:

„Diskutant: ’Čiji je Pluton?’”

„Matern:’Pripada onome ko mu da da ždere.’”

Odgovor je, naravno, nesto složeniji: „Naša još uvek nesavladljiva prošlost”, kako stoji u romanu „Pseće godine”, obavezuje u sadašnjosti. Nesto su znali o Vama, i to je to. I sve vreme su to znali o Vama, i sve vreme ste Vi znali da to o Vama znaju. Ulovili su Vas, Gintere, književni prinče. Priterali su Vas, a Vi ste izabrali da čučnete, umesto da kleknete.

Verujem da će Vam stići još koji otpozdrav odavde, sličan onome koji ste dobili 1999. od tadašnjeg predsednika Udruženja književnika Srbije, Slobodana Rakitića, koji Vas je pročitao: „Vaš stav shvatam kao osećanje krivice, kao da njime lečite neke svoje duboke komplekse. Pokajanje je, međutim, jedini put da se krivice oslobodite a ne da pravdate bombardovanje jednog starog i ponosnog naroda. Za pokajanje nikada nije kasno.” (Politika, 3. april 1999)

Entlassungspapier Guenter Grass

Za pokajanje nikada nije kasno, uistinu, kao ni za ispravljanje grešaka. Godine 1994. dodeljena Vam je nagrada „Karel Čapek”, i ovom prilikom želim da Vas na tog češkog humanistu podsetim. „Pre dvadeset godina smo svojom političkom verom stajali protiv fronta – koji su činili velikogermanizam i hungarizam”, piše Karel Čapek, u praškim „Lidovim  novinama”, od 28. oktobra 1934. „Ova situacija se ponavlja još jače. Pre dvadeset godina smo s posebnom ljubavi i saučestvovanjem mislili na krvareću Srbiju; i ta se analogija ponovo ostvaruje”.

Vi ste, gospodine Gras, doprineli da se ta analogija ostvaruje. Malo 1943, malo 1999. Bojim se da, posle svega, ne zaslužujete nagradu koja nosi ime tog časnog čoveka.

Za svet je Vaš slušaj pitanje morala i etike. Za nas ovde je to pitanje koje isključuje retoriku i podrazumeva jasnost sa kojom je izraelski premijer Olmert nedavno raskrinkao licemerje svih vojnih, političkih, književničkih i filosofskih NATO komandanata, i svih njihovih pomagača u medijima. Uključujući i Vas. „Odakle im pravo da pridikuju Izraelu”, pita se on, „Evropske zemlje su napale Kosovo i pobile na hiljade civila. Deset hiljada. A nijedna od tih zemalja nije bila pogođena, pre toga, ni jednom raketom.”

Her Gras, u Norveškoj su spaljivali knjige Knuta Hamsuna.

Vaše su ovde, u Srbiji, vraćali u biblioteke.

Oni koji ih budu ponovo čitali, imaće jednu činjenicu više o Vama. I o nama. Jer, sve što ste ikada rekli, o bilo kome, sada podleže novim merilima.

Sećam se onog pitanja iz vašeg romana:

 „Brojali smo do osam, kako se zvaše deveti?”

Glas odavde:

Deveti je Gras. Ginter je 999-ti.

Glas iz romana:

„Ako hoćete da se ispovraćam prijatelji,

onda mi pridržite lavor!

Sav pasulj pojeden pre mnogo psećih godina

prepustiću vam bez ustezanja.”

Glas odande:

„Trebalo bi ga zaustaviti u starenju, da bi ga što duže pokazivali potomcima.”

Glas odavde:

Želim Vam dug život gospodine Gras.

 

 

Objavljeno u beogradskim Književnim novinama, 2006.

Comments (7)

Tags: ,

Katalog naprslog života

Posted on 25 April 2013 by heroji

Mila Medigović Stefanović

 

Katalog naprslog života

 

Na seminar o katalogizaciji u nacionalnoj biblioteci pošli smo uoči bombardovanja, našu glagoljivost u kolima obavijala je neverica da će se pretnje velikih sila obistiniti. Kako katologizirati učinke onoga što se moglo naslutiti, vreme se otkidalo, topila se nada da će razum uspostaviti neki red. Vratili smo se neuobičajeno skrušeni, prateći vojne konvoje na autoputu. Uveče je u kragujevačkoj biblioteci otvorena grčka izložba „Dan povratka” – o starinama koje su pokradene u nečasnim pohodima i sada se nalaze u evropskim muzejima. Pristigli gosti, ataše za kulturu Grčke ambasade, predsednik Društva grčko-srpskog prijateljstva i njihova pratnja, neumorno su i zabrinuto razgovarali mobilnim telefonima, prijateljski su bili na našoj strani. Za večerom su pre nas obavešteni o objavljenom stanju neposredne ratne opasnosti. Problem su im predstavljali grčki studenti okupljeni ispred Ambasade u Beogradu. Hteli su garancije da neće biti mobilisani kada pređu grčku granicu. Nelagodnost i strah ispunjavala je i goste i domaćine. Protokol je skraćen, ostadoh sama, ohlađena večera kezila se na aranžiranom stolu, raskošna sveća podsetila me da taj ratni rekvizit nisam pripremila.

Sutradan na poslu tenzija se povećavala iz sata u sat, obaveza da napravimo raspored dežurstva okupila je zaposlene. Stereotipno, reakcije su bile različite, neko se podsmevao – uveren da se neće desiti najgore, drugi su bili uplašeni, treći sigurni da će nas takva kazna kolektivno opametiti. Preuzela sam obavezu da prva dežuram, ne hrabrosti radi, već iz očaja, pre toga potražili smo neke prašnjave vojne planove, neaktuelne i besmislene iz arhivirane sadašnjosti „ništa nas ne sme iznenaditi”. Nad našom taštinom kezila se tehnološka NATO nadmoć, a nemoć malog čoveka učaurila se u svaku misao.

- Gde je moj sin, njegovi drugovi, moji đaci? Opet za nekog postradavaju prolećnooktobarska deca od Slavonije do …

Neću da plačem, krivim sebe, svoju generaciju zbog neefikasnog otpora, aroganciju onih od čijih potpisa sve zavisi.

- Kakva je ova stvarnost? Telefonske slušalice jedino tople od usijanih razgovora. Ima li Kragujevca među ciljevima? Sestra me zove, kaže na velikom spisku je i Kragujevac i Divostin.

- Nemojte u vikendicu, u Divostin, sklonite se i sa trinaestog sprata. Pa kuda da idemo?

Nema bežanja, samo iščekivanja najgoreg. Prozori su izlepljeni trakama, to je prava metafora zajedničke zakrpljenosti, postojimo, krećemo se prividno restaurirani. Hamlet kaže – spavati, spavati. Popodnevno spavanje kao priprema za noćno dežurstvo. Odlazim u Biblioteku, u tašni su dokumenta, nešto novca – sakupljenog za odlazak na Međunarodni seminar bibliotekara u Kelnu (16. juna). Dežurstvo počinje, uključen je televizor, sirene se oglašavaju negde oko 20 časova, potom se čuju detonacije, nagađam šta je meta. Okrećem telefone, kad spustim slušalicu zazvoni. Iz Podgorice me moji obaveštavaju da je pogođen Aerodrom u Golubovcima, javljaju se koleginice i kolege, prijatelji, rodbina. Gase se svetla, prekida se film Kozara. Neprekidno se vraćamo na staro. Jedan deo mene odbacuje uplašenost, imam li snage za dalje, a gde je moj sin?

Zovem Ljubu da dođe, bolje zajedno u Biblioteci nego u soliteru. Stiže moj muž. Bože, nosi torbu, u njoj su naše diplome i neke dragocenosti, veruje da taj prtljag ima smisla. Razmenjujemo iskidane rečenice o nabavci neophodnih potrepština, obavezno o lekovima bez kojih njemu nema opstanka. Izbegavamo priču o sinu u vojsci. Pratimo vesti, izanđale ratne filmove. Tegobna je i duga noć na dežurstvu. Još jednom se u toku noći oglašava sirena, telefon zvoni, javljaju se oni što nisu verovali da će biti bombardovanja. Oko sedam ujutro prestaje vazdušna opasnost. Sutradan se obustavlja rad sa čitaocima, pravi se novi raspored obaveza zaposlenih. Uredbe regulišu naše poslovanje.

Prva nedelja ratnog stanja je prošla, a bombardovanje ne prestaje. Čas je toplo, čas hladno vreme. Sa sinom se čujem, najavljuje da će biti lekar na vojvođanskom terenu, uvek me ohrabri.

- Mama ne brini, nije mi tako loše.

Brižnost me ophrva i parališe. Ljubi i meni je pristojno u vikendici, prijatelji su mi obezbedili peć i ogrev, gomilamo neke namirnice. Uveče se okupljamo i pratimo televizijske programe, vesti su strašne, u hijerarhiji strahota ništa se ne izdvaja, uviđam da smo jednaki pred užasom.. Nagađamo kada će prestati. Nema cigareta, čekamo ulje i šećer, uprkos sirenama i nadletanju aviona. Noći su strašne, taman se pripremiš za spavanje, a  avioni nastavljaju svoj program.

- Gde li je moj sin?

Kako gde pogode, telefoniramo, uteši nas to međusobno razmenjivanje informacija. Hvala Bogu, svi su živi! Moji s mora vide kada avioni polete iz Italije ka Srbiji. Aktuelna duhovitost je groteskna „Iz Avijana imate svakih petnaest minuta let za Novi Sad”. Na redu je Zastava. Kragujevčani plaču, fabrika je bombardovana – nagoveštaj otpisanosti, srča u centru, živost je usahla, hoda obuća izgubljenih vlasnika.

g_AMRP10velickovicGrunewald02

Na prigradskim stanicama gužva, svi bi autobusom na posao, izmešani trpimo nadvikivanje onih što detaljno „poznaju” i pretresaju NATO strategiju. Nepodnošljiva je ta količina neukosti. Ne volim kolektivno pevanje, taj sramni način vređa, trguje se na trgovima i pijacama gluposti, Majka hrabrost vozi po ratištu svoju pokretnu kantinu, neka ginu njena deca – ona od rata zarađuje. Najkonvertabilniji je patriotizam. Jasno je da su diplomatski koraci usporeni i da smo prepušteni sopstvenoj zaluđenosti i volji moćnika.

Kalendar se pomera iako je svaki dan isti, sirene, pa avioni, blizu ili daleko, projektili, PVO, strah i olakšanje kada se najavi prestanak opasnosti. Uskrs je, očekujemo poštedu, a zbilja je gruba, ne zaustavljaju se. Molim Boga da mi se javi sin, čekam ga, kapija je otvorena. Lep uskršnji ručak gutam u koktelu suza. Jedemo mnogo, neutaživo je halapljiva praznina zagledana u ništavilo. Biblioteka se otvara za posetioce, neverovatno je, dolazi mnogo čitalaca. Struja nestaje, računari ne mogu da rade, vraćamo se na ručno poslovanje. Internet prepun poruka i pisama, a sve nedostupno. Odjednom se život sveo na primitivnu meru, kao da smo na parkingu sunovrata. Još samo da presuše izvori vode, možda bombe mogu zaustaviti vodotokove, izazvati biblijski potop! Udišemo ugljenu prašinu, vazduh obogaćen uranijumom.

Ucvetale livade ovlaš stanu u prozore pogleda. Odsutno zurim u raskošnu belu trešnju – nevestu, najlepša je u kraju, prvi put pratim sve faze u voćnjaku. Hoću zaborav, a tragedije su svakodnevne, ginu vojnici, nevin svet, deca u intimnim prostorima. Marija, kuma mog sina, u Boru rađa bebu, a njen Igor je u vojnik u Crnoj Gori. Zaštićena prvom opnom materinstva, ushićeno priča o novorođenčetu, ne plaši se bombi, kaže da su oni pošteđeni.

- Kad avioni nadleću Bor, piloti vide površinske kopove i konstatuju – ovo smo već bombardovali.

Smeh nam je gorak, čeznemo za našim vojnicima, strepimo, ona za supruga, a ja za sina. Čitam Solženjicinovu Rusiju u provaliji, naličje socijalizma odvelo nas je u iracionalnu destrukciju. Priželjkujem srećne trenutke pisanja i čitanja u opuštenoj atmosferi. Kako to sve uskladiti kada smo svedoci večernjih vatrometa, budimo se iz krhkog sna i gonetamo gde su bombardovali, ko je stradao i šta je stradalo?

g_GAMRP10velickovicPoursuite01

Jedno jutarnje buđenje uz crni ekran, bez signala iz Aberdareve, kao da je nagovestilo beskrajni sumrak. Zašto njih šesnaest, zašto mnogi pre njih i oni posle? Mostove su porušili, kako ću do sina za rođendan, kad ne znam gde je?

- Sugar,sugar, munchmallow – prekršivši glupu vojničku tajnu o mestu stacioniranosti, jednom je odgovorio na moju upitanost, a ja bila umirena celih pet minuta, jer je Crvenka blizu, a tako, tako nedostižna.

Comments (4)