Tag Archive | "Nostalgija"

Tags: , , , , , , , , ,

Andrej Tarkovski

Posted on 24 January 2014 by heroji

Dragan Uzelac

 

Andrej Tarkovski

 

„Kad god umetnik na neki način rastopi sebe u umetničkom delu i kad nakon toga on sam nestaje bez traga, tada je to neverovatna poezija.”

                                                      Andrej Tarkovski

 

„Prvi film Tarkovskog delovao je na mene kao čudo. Neočekivano sam se našao na pragu sobe od koje mi do tog vremena nisu davali ključeve. Tamo, gde sam ja davno želeo da stignem, Tarkovski se osećao slobodno i sigurno. Našao se čovek koji je umeo da izrazi ono što sam i ja uvek želeo, ali nisam uspevao – to me je ohrabrilo i inspirisalo. Tarkovski je veliki majstor filma, tvorac novog organskog, filmskog jezika u kojem se život predstavlja kao ogledalo, kao san.”

                                                      Ingmar Bergman

 

„Razvoj današnjeg sveta odvija se na čisto materijalnom planu. Savremeno društvo kreće se u empirizmu i bez ikakve duhovnosti. Ako posmatramo stvarnost kao vidljivi i materijalni poredak stvari, onda od njega ne možemo očekivati drugo nego obične stvari koje možemo dohvatiti rukom. Ako čovek prihvata isključivo empirijske činjenice, bilo na društvenom planu, političkom, tehničkom ili planu življenja, rezultati mogu biti samo užasni i život postaje nemoguć. Jer nemoguće je živeti bez razvoja duhovnosti. Čovek gubi razloge za život, jer se njegov univerzum smanjuje i jer nestaje njegova usklađenost. Verujem da se čovek nalazi u ćorsokaku, jer je rešenje svojih problema tražio u spoljašnjim, materijalnim, tehnološkim aspektima života. Tamo ne postoje rešenja. Dokle god čovek i društvo ne mogu da ostvare harmoničan razvitak i dok se ne razvijaju duhovno, neće moći da nađu spokoj. Rešenje počiva u uravnoteženju tih dveju linija razvitka.”

                                                               Andrej Tarkovski

 

Ruski reditelj i scenarista rođen je 4. aprila 1932. godine, u Zavrožju, a preminuo je 28. decembra 1986. godine u Parizu. Andrej je sin pesnika Arsenija Tarkovskog. Kao dečak, zanimao se prvo za muziku, a potom za slikarstvo. Tokom celog detinjstva bio je okružen delima klasične umetnosti, a kao tinejdžer je mnogo vremena provodio sa ocem, slušajući Baha i proučavajući knjige o ruskoj religioznoj umetnosti. Ljubav prema umetnosti nasledio je i od majke – Marije Ivanovne, koja se bavila glumom. Ti klasični uticaji, kao i ljubav prema ruskom selu gde mu je živela baka, postaće temelji svih njegovih budućih dela.

Pre nego što se 1959. godine prijavio na poznati VGIK, moskovsku filmsku školu, Andrej je studirao arapski na moskovskom institutu za orijentalne jezike, ali i geologiju u Sibiru. Na studijama filma upoznaje M. Končalovskog, koscenarista svog diplomskog kratkometražnog filma – Valjak i violina.

Već prvim igranim filmom – Ivanovo detinjstvo (1962) – vizuelno atraktivnom, lirskom, ali ne i sentimentalnom pričom o doživljajima i snovima dečaka za vreme Drugog svetskog rata, svraća na sebe pažnju i biva nagrađen Zlatnim lavom za debitantsko delo u Veneciji. Glavnu ulogu u toj priči o ratnim strahotama, lik dvanaestogodišnjeg dečaka – obaveštajca na istočnom frontu, tumači Nikolaj Burljajev.

andrei-tarkovsky

    Nakon debitantskog, veoma uspešnog filma, montažno razlomljenog pod uticajem sovjetske montažne škole, sledi film Andrej Rubljov (1966), film epske širine, u kome preovlađuju dugi kadrovi. Tarkovski prikazuje sliku srednjovekovne Rusije, nadiranje otelotvorenog zla u obliku Tatara – bezbožnika, osvajača i napaćeni, verom oplemenjeni ruski narod, te velmože – nevernike i izdajnike, bratoubice koji zarad vlasti i novca uništavaju sve pred sobom. Priča se formira i oblikuje biografiju ikonopisca Andreja Rubljova koji – u nemogućnosti da se odupre zlu i najezdi nevernika – daje zavet ćutanja. Film je veoma složene strukture, prepun simbolike, pravoslavne mistike, poetičnih i naturalističkih prizora, freska jednog burnog i mračnog vremena. Tek u završnim scenama, iz crno-bele tehnike prelazi u kolor-tehniku, scenama koje prate katarzični prikaz ikona Andreja Rubljova, uz zvuke teško izlivenog crkvenog zvona, kao poslednje nade u spas napaćenih ljudskih duša i u konačnu pobedu nad zlom.

Umetnost je za Tarkovskog hijeroglif apsolutne istine, izraz svesnosti o beskraju, večnosti u konačnom, duha u materiji, uobličenog u bezobličnom. „Apsolut je dokučiv samo putem vere i stvaralačkog čina”, kaže Tarkovski. Vera i stvaralaštvo jesu dva temeljna principa poetike Tarkovskog; praktično, dve manifestacije iste suštine. Vera je neophodna za stvaralački čin. Umetnik koji nema vere je kao slikar koji je rođen slep. Prema mišljenju Tarkovskog, umetnost simbolizuje smisao našeg postojanja, smisao koji treba tražiti u duhovnom uzdizanju, usavršavanju i harmoniji sa večnim bićem univerzuma.

Nakon uspele ekranizacije SF romana Stanislava Lema „Solaris” (1971), za koji dobija specijalnu nagradu žirija u Kanu, Tarkovski realizuje film Ogledalo (1974), vrlo složeno delo u kojem, koristeći fragmente svog sećanja na detinjstvo, govori o istoriji jedne ruske porodice. Kada je reč o samom stilu, Tarkovski je voleo duge kadrove i sporu kameru, dok je prolaznost vremena prikazivao promenama u prirodi. U filmovima je često koristio životinje, posebno pse. Zgrade u kadrovima su često propale i uništene, a scenski detalji su bezvremenski. Ogledalo je ujedno i priča o staroj kući u kojoj je autor proveo detinjstvo, o imanju na kojem je rođen i na kojem su živeli njegov otac i majka.

Hteo sam da napravim priču o bolu čoveka koji je patio jer je osećao da svojoj porodici nikad ne može uzvratiti onoliko koliko je ona njemu pružila”, rekao je Tarkovski. Za njega suština rada filmskog reditelja jeste oblikovanje jednog celovitog isečka vremena, sačinjenog od ogromnog broja živih istina iz kojih se sve suvišno eliminiše.

Naučnofantastičnoj tematici Tarkovski se vraća narednim filmom – Stalker (1979), pričom o fantastičnom odlasku u imaginarnu zonu, s višeznačnom simbolikom koja sugeriše to da samo odabrani vide put. Nakon filma Stalker, vidno izmučen stalnim mešanjem SSSR komunističkih vlasti u njegov život i rad, te stalnim zabranama i glupostima, Tarkovski sa suprugom Larisom beži u inostranstvo, tačnije – u Italiju, gde ubrzo snima svoj novi, šesti po redu, igrani film Nostalgija (1983). Formalna tema filma jesu lutanja i maštarije jednog Rusa (Rusa – uopšte), za koga nostalgija predstavlja doslovno bolest, nešto što ti oduzima svaki životni san, svako uživanje u životu. Rus u Italiji traga za jednim svojim zemljakom, za kompozitorom iz XVIII veka, Zasnovskim. Junak filma, Gorčakov, prepun je oduševljenja za lepotu italijanskog kulturnog predanja i za lepotu pejzaža, ali sve to naposletku negira.

Ja sam u Nostalgiji želeo da nastavim svoju temu o slabom čoveku kojeg vidim kao pobednika u životu. Čovek me interesuje po svojoj sposobnosti da služi nečem višem, po svom otporu, ili svojoj nesposobnosti da se povinuje običnom moralu, uskom i bednom. Privlači me čovek koji shvata da se smisao života prvenstveno sastoji u borbi protiv zla koje on sam u sebi nosi, borbi koja će mu omogućiti da se tokom života popne sa nekoliko stepenica prema savršenoj duhovnosti. Nažalost, postoji samo jedna alternativa na tom putu, a to je duhovna degradacija na koju nas predodređuje egistencija i svakodnevni pritisci…”

Tarkovski smatra da se ritam filma stvara ne u montaži, već naponom vremena unutar samih kadrova.

„Dobar reditelj može se prepoznati već na osnovu jednog kadra. Uvek ćete prepoznati režiranje Bergmana, Kurosave i Antonionija, niko od njih nikada ne može biti pomešan s bilo kim drugim, jer je kod svakoga od njih opažanje vremena uvek isto. Pravi umetnik stvara intuitivno.”

Svoj sedmi – a ispostaviće se i poslednji – igrani film, Žrtvoprinošenje (1986), Tarkovski snima u Švedskoj, već teško bolestan od raka pluća. Film je predstavljao oporuku s prevladavajućim, dugim kadrovima o postnuklearnom svetu u kojem se čovek žrtvuje za čovečanstvo.

Kao i većina značajnih ruskih umetnika, Tarkovski je suštinski bio vezan za motive apokalipse i kraj istorije (zato i „Otkrovenje Jovanovo” smatra možda najvećim poetskim delom stvorenim na zemlji). Njegov stil kritika je najpreciznije odredila sintagmom – metafizički realizam. Krećući se snolikim prostorom, Tarkovski je plovio između obe obale života: gornje – u kojoj živimo u snu, i donje – u kojoj sanjamo da živimo. Svojim organskim filmskim jezikom, u kojem se život predstavlja kao ogledalo, kao san, kao i prinošenjem vlastite žrtve posredstvom umetnosti i vere, uzdigao se do neslućenih visina, ostavljajući za sobom remek-dela koja sama više nego rečito svedoče o istini, ljubavi i konačnom prevladavanju patnje putem istinske vere i stvaralaštvom pročišćene duše.

Comments (4)