Tag Archive | "„Samoubici”"

Tags: , , , , , , , , ,

Subotička duga ćutnja Dušana Maluševa

Posted on 28 September 2013 by heroji

Pero Zubac

 

Subotička duga ćutnja Dušana Maluševa

 

U nezanemarljivom broju naših zaboravljenih i skrajnutih pesnika jedno od dragocenih imena je ime pesnika Dušana Maluševa. Ovaj zapis kani da osvetli vreme u kojem je živeo, njegovo rano pesničko mladalačko proleće i njegov predani rad na polju medicine,

bolje kazano hirurgije, u Subotici. Biografija našeg pesnika, ako ovoga puta zanemarimo njegove stručne radove iz oblasti medicinskih nauka, dosta je štura. Rođen 18. januara 1884. godine u Banatskom Novom Selu u kome završava osnovnu školu, pa realku u Vršcu, odlazi na studije medicine u Budimpeštu u vremenu od 1902 do1906. godine. Po diplomiranju radi u Budimpešti na hirurškoj klinici, a od 1909. do 1911. boravi na specijalizaciji u Parizu i u Berlinu. Kratko vreme po specijalizaciji radi kao lekar u Vršcu. Po završetku Prvog svetskog rata šef je hirurškog odeljenja Gradske bolnice u Subotici (izuzimajući ratne godine kada gubi posao). Penzionisan je godine 1952. Vraća se u Vršac, bliže rodnom selu, i tu živi do kraja svoga veka, 30. oktobra 1966.

Prve pesme objavio je 1903. godine, a pesme je, uglavnom, pisao do 1920. godine. Za života je pripremao knjigu pesama, koja je svet ugledala, u strožoj selekciji, tek 1978. godine i izdanju Književne opštine Vršac, sa pogovorom Dragiše Vitoševića.

_douard Leon Cort_s - Bouquinistes de Notre Dame

Kažu da je bio omiljen u svim sredinama gde je živeo, a najvećma u Subotici i Vršcu, i kao lekar i kao čovek. Njegove zasluge iz oblasti medicine nisu tema ovoga zapisa, no samo njegov pesnički opus koji zaslužuje ozbiljno vrednovanje i istraživanje. Moguće je da u zaostavštini pesnikovoj ima još pesama koje nikada nisu videle svetlost dana. A i ono malo objavljenih pesama svedoči o veoma darovitom, modernom pesniku za ono, pa i za ovo vreme, počev od prvog javljanja u „Novoj iskri” Riste Odavića, takođe jednog u nizu zaboravljenih naših pesnika, pa do poslednjih objavljenih pesama u „Književnom jugu” 1919. godine. U te pesme spada i „Balada”, napisana u Subotici, koja pripada krugu najlepših naših antiratnih pesama, jer nosi svevremene, univerzalne poruke. Kratka je i rado ću je ugraditi u ovaj zapis o pesniku koji je u Subotici napisao svoje najzrelije pesme:

 

„Gde je naš babajko, mila naša mati?

– Odjezdiše s njime besni carski hati.

Kuda ga odneše, mila naša mati?

– Gde piruju pusti i krvavi svati.

Kad će da se vrati, mila naša mati?

– Dok zadnju kap krvi ne šćerda i strati.

Šta će nam doneti, mila naša mati?

– Žig sramote crne što se ne da sprati!”

 

Ispod pesme je podatak da je naš Malušev prvi u nas prevodio Bodlera. Preveo je i objavio njegovu pesmu „Stranac” u vreme kada je Bodler bio skoro nepoznat na našim literarnim prostorima. U pesmi iz 1911. godine „Život” navodi da je „oružan do zuba s Kantom, Spenserom, Tolstojem, Rusoom, Marksom i Lasalom” zaplivao životom, burnim valom, s tvrdoglavom i sebičnom verom, u drugim pesmama pominje Verlena i Ničea, kao svoje učitelje, a jedan sonet posvećuje Arturu Rembou. U jednom nizu kasnih pesama na inovantan način za ono vreme piše o nacionalnim temama srpske istorije, o Marku Kraljeviću i Srđi Zlopogleđi. Jedan samoironičan rakurs u lirskoj poeziji, u ovim pesmama širi se na lako satiričan pristup nekim starim nacionalnim patriotskim temama našeg pesništva. U pesmama u kojima se oprašta od mladosti ima i dosta pesimističkih

zvukova: „zar ima život jošte za nas čari?”. U ljubavnim pesmama bliži je duhovitom i sklonom eksperimentu Ćurčinu, no Dučiću i Rakiću. Kada se pregledaju godišta pominjanih časopisa i „Venca” Jeremije Živanovića, može se videti, međ drugim objavljenim pesmama, da je Malušev bio jedan od najmodernijih naših pesnika toga vremena. Kao lekara interesovao ga je večni problem samoubistva. Biće da sa Suboticom ima vezu i jedna od njegovih najboljih pesama „Samoubici” iz godine 1913:

 

„Dok ti život ovaj, grub kô kamen,

Svileno srce gnječi i mrvi,

I polako gasi u grudima plamen,

I žar i vatru vruće ti krvi.

Dok ti se duša, kô šajka, koleba,

Lome ti kosti pomamni vali,

I dok si gladan i mrvice hleba, –

Ti si bedan, sitan i mali!

Al’ kada tvoje zasvetle oči,

I buknu besi, kô divlje vatre,

I prsne iskra, iz srca ti skoči,

I ne daš, da te sudbina satre,

Već sam digneš ruku, tvrdu kô čelik,

I smoždiš život oholim mahom, –

Ti si tad lep kao heroj i velik,

I smrt te prima s pobožnim strahom! ”

 

Na kraju ovog zapisa, pisanog rad umeća nezaborava, beležim pohvalu Subotici koja se tako nerado odlučuje na menjanje naziva ulica, i šaljem malenu poruku, da, kad se izgradi neki novi medicinski centar, ili neka zdravstvena stanica, da se gradski oci, mada su mladi, sete nekih starih i otišlih koji su svojim radom zadužili Suboticu.

Comments (5)