Tag Archive | "Šok-soba"

Tags: , , , , ,

Biti svoj, svačiji i ničiji

Posted on 04 March 2013 by heroji

Miloš Zubac

BITI SVOJ, SVAČIJI I NIČIJI

„Skrojen od prvoklasne mimikrijske tvari”

Duško Trifunović (1933–2006) bio je pesnik izrazitih antinomija. Cela njegova poetika praktično je bila zasnovana na protivrečnostima. Trifunovićeva moćna mitska intuicija od početka se grlila i rvala sa ironijom koja do temelja razgrađuje mit. Bio je znalac predačkih mudrosti i narodnoga jezika, a isti je taj jezik svesno inficirao žargonom svakodnevlja, politike i birokratije. S jedne strane, imao je dubokouvidnu gnomatičnost i pulsirajuću filozofsku misao, a s druge – rečnik ulice, potrošnih parola, konferencija i štampe. Svevremen i savremen, uzvišen i banalan, samonikao i tradicionalan, pesnik koji je stalno gledao da sačuva paradoksalni status – biti svoj, svačiji i ničiji. Sebe je duhovito nazivao „sadistom” zbog interesa za sadašnji trenutak, ali je upravo bio duboko istoričan, tačnije paraistoričan pisac. U Trifunovićevom naizgled čitljivom i jednostavnom autorskom profilu sticali su se i prožimali antički, renesansni, trubadurski, prosvetiteljski, romantičarski, avangardni, nadrealistički, modernistički i postmodernistički modeli. Međutim, nijednog modela on se nije držao s nekom mimetičkom namerom. Više su se pobrojane književne paradigme spontano prelamale u pesnikovoj hipertrofiranoj stvaralačkoj ličnosti i jednom pesničkom identitetu koji je ipak ponajviše dugovao narodnoj književnosti.

Široko prihvaćen diljem nekadašnje države, zadobio je naklonost mnogih ljubitelja poezije. Akademska kritika, pak, smestila ga je na margine svoje pažnje. Pogotovo kada je postao Sirano bosanskohercegovačke estradne scene. Kada je uspeo u tom poslu i bio bolji od drugih.

U književnost je ušao kao radnik-pisac, zanatlija, a iz tog sveta i samog života iskoračio kao enciklopedista, erudita, čovek antičke mudrosti. Voleo je da citira Katula, još kao mladić. „Jadni Katule, sve što misliš da je propalo, zaista je propalo, znaj.”

U Sarajevu je bio vodilja celom pesničkom naraštaju takozvanih sudbonosnih dečaka. Formirao je generaciju pesnika, a nikoga sam nije sledio, niti je ikoga zvao da pođe za njim.

Dok je književna cenzura radila svoj posao, uspeo je da je uhvati u dremežu i objavi Tumača tiranije.

Svoj pesnički opus suštinski je zaokružio zbirkom Šok-soba, rano, kao četrdesetogodišnjak, da bi se potom upustio u avanturu primenjenog pesništva, koja mu jeste donela ogromnu medijsku prepoznatljivost, ali mu je nepovratno odnela naklonost akademskih glava.

Toliko je univerzalno pisao pesme za pevanje, da su one neprimetno i lako nadrastale povod i trenutak nastanka i postajale kolektivno dobro. Savremena narodna poezija. Svi su se našli u njegovim stihovima, a malo ko je znao o čemu oni govore.

Verovatno je mnogima podvalio s Tajnom vezom. Pesma govori o čuvaru kaznenog doma, koji mora da ostane u tom zatvoru, dok zatvorenici dolaze i kada odsluže svoje – odlaze. O čudnoj sponi između čuvara i osuđenika. Narod ju je pročitao na svoj način, kao ljubavnu pesmu i šilerovsku himnu jedinstva i uzajamne ljudske povezanosti na stadionskim koncertima. Danas refren koristimo kao svakodnevnu šifru bogate semantike, koja može službeno ući u frazeološki rečnik.

Pisao je poeziju za decu, ali je umeo da kaže da se takvom poezijom deci samo podvaljuje.

Do građanskog rata bio je jedan od najviđenijih bosanskohercegovačkih pisaca, a od rata – apatrid bez ikakvih ličnih dobara, dok mu se nisu našli prijatelji iz Novog Sada i Sremskih Karlovaca.

Morao je da napusti zemlju s trostrukom dušom, koju je u ranim knjigama zvao svojom Bosnijom, i da pronađe utočište u Vojvodini, u kojoj se harmonično sabiraju različite kulture i jezici. Ipak, živeo je i tamo kao usamljenik, po starom Cvajgovom iskustvu – dve tuđine a nijedne otadžbine.

Svoju jedinu knjigu ljubavne lirike, Veliko spremanje, objavio je pred smrt, u sedamdeset drugoj godini. U toj zbirci odabrao je za mesto svog počinka staro groblje Čerat u Sremskim Karlovcima.

Bio je najpevaniji pesnik srpskog jezika, a smatrao je da pevanje nema nikakvu svrhu.

Na svakodnevna pitanja o zdravlju poslovično je odgovarao rečenicom: „Dobro sam, ali Bogu hvala, i to će proći.”

SUDBONOSNI DJEČACI

„Ispričaj  da deca čuju

ali ne ponavljaj često”

Bezazlenost i pesnička lukavstva. Pristojan je to naslov za imenovanje poetičke strategije Duška Trifunovića, koji je svoj rani pesnički govor zaista utemeljio na novozavetnom nauku o bezazlenosti goluba i mudrosti zmije. Njegov lirski dvojnik vodio se tom devizom u svom propovedanju i potonjem tumačenju tiranije, te se jednako vladao i sam pesnik kada je svoje poetičke koncepcije uzeo da primenjuje u praksi. Trifunovićev mentorski rad s pesničkom mladošću koja je iznedrila sudbonosne dečake bio je prilično uspešna praktična primena njegovih poetičkih koncepata. Razume se, kao i sve drugo u književnom radu, i svoje pesničko pokroviteljstvo Trifunović je vešto držao uravnoteženo na tasovima bezazlenosti i lukavstva.

Priča o sarajevskom književnom krugu u osnovi je bila konkretizovana javna razrada poetičkih načela jednog još sasvim mladog čoveka koji je za ono što je do tada napisao već imao sigurnu „rezonansu”. Trifunović je magnetski privukao mlade sarajevske pesnike i poput kakvog vremešnog meštra delio je svoje životne i pesničke nauke s njima. Doneo je svoje zakone i dao je tim mladićima na volju hoće li ga slušati ili ne. Zato su njegovi postulati bili u antinomičnom paru. Prvi je pozivao na različitost i glasio je: „Jednom svetu jedan pesnik jedne vrste sasvim je dosta!” Imao je i varijaciju: „Nešto svoje dodati svetu.” Drugi postulat pozivao je na slobodu izbora i donekle je relativizovao onaj prethodni: „Slušaj mene, radi po svome.” Tako je ovaj nekonvencionalni narodski guru štitio svoje pesničke šegrte od sopstvene gravitacione sile, a sebe samog od njihovog vezivanja za njegove lekcije.

U deo tih lekcija, padalo je i Trifunovićevo dosledno zalaganje za pesnički rad sa emocijom i ekspresijom u korpusu maternjeg jezika. Smatrao je da pesnik, ako jeste pesnik, ima samo jedan istinski zavičaj – jezik. Sve drugo za Trifunovića bilo je obmana ili sumnjiva konvencija. Od onih koji su od njega želeli da uče tražio je samo njihovo lično iskustvo i osećanje, ne skrivajući skepsu u pogledu pisanja kao jezičke transpozicije tuđih iskustava i osećanja. Kao čovek koji je znao da drugi u njemu vide mogući odgovor na predviđanje Isidore Sekulić o tome kako će jezičko bogatstvo bosanskog podneblja dati visprenog pesnika, Trifunović je mogao ironično da udari po prepevima engleske poezije koji su dopadali u ruke sarajevskoj mladeži. Dosetljivo je znao da primeti kako su njegovi sudbonosni dečaci naizust govorili Jesenjina, Majakovskog, Prevera i Tagora, sve dok im nisu „podmetnuli Eliota i Jejtsa”. S njima već nisu mogli ništa da urade, jer nisu bili recitativni.

Trifunović se u praktičnoj razradi svojih poetičkih nazora oslanjao upravo na recitativnost i na kritičnu masu koju je fenomen svakodnevnog govornog pesništva postigao u Sarajevu:

 

„Šezdesetih godina je toliko pjesnika bilo da nisi mogao da dišeš. Nama je bio potreban taj nukleus za masovnu kulturu. U Sarajevu je bio na svakom uglu kamen sa koga se recitovalo, na svakom raskršću, ulici….”

 

Duško Trifunović svakako nije sam zapalio vatru recitativne poezije „na svakom uglu”, ali jeste bio taj koji je vatru razgorevao i promišljeno koristio njenu jačinu. On je znao šta će s mladošću koja piše. Bio je spreman na to da satima strpljivo sluša prve pesničke pokušaje, spreman da okuplja i imenuje te sudbonosne dečake i da ih svojim autoritetom štiti od zloćudnih komentara, akademskih i čaršijskih podjednako, a bio je spreman i na jedan obuhvatniji, bezmalo misionarski angažman i konkretno usmeravanje mladalačkog lirskog elana. Trifunović je prvo zašao u škole po bosanskim opštinama kako bi tamo otkrio talentovanu decu, zainteresovanu za umetnost pisanja. Potom je počeo da osluškuje lirsko bilo onih koji su se okupljali po literarnim klubovima u selima i gradovima Bosne i Hercegovine. Konac njegovog javnog delovanja bili su tada popularni pesnički festivali, maratoni i karavani. I već je tu bilo sasvim dovoljno dokazne građe za one koji su kasnije Trifunoviću u književne grehe pripisali estradizaciju poezije. Ako i nije bila sporna pesnikova uloga u održavanju masovne književnosti, onda se ipak zabašurila činjenica da Trifunović u svom javnom misionarenju nije pozivao na masovno pisanje poezije. Naprotiv, pozivao je na – masovno čitanje.

dusko trifunovic

 

„Za početak će biti dovoljno ako svi koji pišu budu i čitaoci. Podsećam vas da je bolje biti dobar čitalac i poznavalac književnosti nego loš pisac.”

 

Ono što je šezdesetih praktikovao sa Sudbonosnim dječacima, sedamdesetih i osamdesetih ponavljao je u pisanju za sarajevsku muzičku scenu i u televizijskom radu za najmlađe. Trifunović je jednu istu ideju razvijao i novim generacijama vešto podmetao na svakih deset godina. Ideja je očigledno valjala.

U SVEMU DRUGAČIJI OD DRUGIH

„Ja sam svesno pristao da ne budem veliki pisac jer nisam pristao da pominjem imena neprijatelja svoga vremena”

Duško Trifunović bio je zamašna ličnost srpske, bosanskohercegovačke i jugoslovenske poezije. Ne obavezno velik pesnik u uhodanom konvencionalnom značenju, koliko krupna ličnost koja je dosledno negovala mit o sebi. Tačnije, o savremenom pseudomitskom junaku koji je pesnika zastupao u napisanim zbirkama, a koji nije bio drugo do pesnik sâm. I kako to obično biva s junacima mitskih karakteristika, narod ih vaskrsava kada mu ustrebaju.

duskoobrva

Duško Trifunović verovao je da će i njega tako oživeti i prizvati natrag. Uzimao je Branka Radičevića u primer.

Kakav god bio pesnikov život posle života, a namiriće se uskoro sedam godina od njegove smrti, mera neporecivog uspeha jeste u tome što je u svemu što je radio bio drugačiji od ostalih, u duhu načela koje je sam propovedao – jednom svetu jedan pesnik jedne vrste, sasvim dosta. Svet u kojem je stvarao svoja najbolja dela uveliko je jučerašnji svet. Drugi svet svakako potražuje drugog pesnika, druge vrste. Bez obzira na dalju egzistenciju njegovih pesama, Duško Trifunović je odavno stigao na cilj, onda kada je ostvario svoju stvaralačku sudbinu. A obličje sveta – kakav je nama ostao da se s njime nosimo – uveliko je baš Trifunović prorekao i naslutio ga pre drugih. U pesnikovoj rukopisnoj zaostavštini sačuvane su i ove reči:

„Jednom će se računati

odakle je ko došao

a ne ko je ko (maj 1986)”

Nije prošlo mnogo od njegovog odlaska, a već nam je postao nasušno potreban. U vremenu koje je pesnik nazivao „jagma halal”, u kojem svako grabi i otima jedino za sebe, a za drugoga ne mari, dobro bi nam došla njegova mudrost, razboritost i karakteristična kosa perspektiva. Makar toliko da u novom lirskom pokeru ponovo izvede „emotivni napor jedne generacije da spasi dušu pred opštim zlom”.

Comments (4)