Tag Archive | "Tihomir Ostojić"

Tags: , , , , , , , , ,

Tihomir Ostojić

Posted on 13 December 2015 by heroji

Aleksandar Radović

 

Predislovije

 

U vremenskom razmaku od pola stoleća, sredinom prve decenije i polovinom šezdesetih godina XX veka, dvojica istraživača srpske kulturne prošlosti, prof. dr Tihomir Ostojić i Miloš Šajinović istraživali su aktuelne potrebe rada sa čitaocima u bibliotekama Neoplante, Nojzaca, Ujvideka i Novog Sada. I Ostojić i Šajinović su tokom niza decenija bili upućeni na Maticu srpsku, ustanovu kulture sa respektabilne novosadske adrese sa br. 1.  Prvi kao sekretar “srpske pčelice” u prvoj deceniji XX veka (1911-1919), a drugi kao radnik Biblioteke Matice srpske tokom šezdesetih i sedamdesetih godina u kojoj je rukovodio Odeljenjem za prijem i obradu neknjižne bibliotečke građe.

Popularizacija rada biblioteka i transformacija njihovog rada bio je cilj kojem su se „odazvali“ Ostojić i Šajinović upućujući poruke domaćoj kulturnoj javnosti.  Na početku i sredini prethodnog stoleća ukazano je, radovima dvojice intelektualaca,  na važnost stručnog rada u bibliotekama i poboljšanje  njenog imidža u našoj sredini.

Tihomir Ostojić

TIHOMIR OSTOJIĆ, SAVREMENIK NOVOSADSKIH BIBLIOTEKA POČETKOM 20. VEKA

 

Tekst Tihomira Ostojića (1865-1921), profesora Univerziteta, pisca brojnih studija iz srpske istorijske i književne nauke (monografije Dositej Obradović u Hopovu (u izdanju Matice srpske, 1907) i Zaharija Orfelin život i rad mu (1923) nosi naslov Novosadske biblioteke: prilog narodnom prosvećivanju. Prilog je objavljen kod znamenitog “nojzackog” štampara Ivkovića 1910. godine, u kojem je Ostojić promišljao o nauci o knjizi u srpskoj kulturi krajem XIX i na samom početku XX veka.

Osnovni cilj i pretpostavku u širenju prosvetno-kulturnih ideja među sunarodnicima Tihomir Ostojić vidi u objedinjavanju različitih tipova knjižnica u jedinstveni, današnjim rečnikom rečeno, bibliotečko- informacioni sistem. „Matičina biblioteka će biti centrala“[1] a sistem već tada čine: Biblioteka Srpske Vel. Gimnazije, Biblioteka Eparhije Bačke i Biblioteka Srpske Osnovne Središnje Škole. Sastavljač Istorije srpske narodne književnosti iz 1917. godine, autor niza “sitnih” priloga o našoj etnološkoj tradiciji i narodnoj kulturi, muzikolog i arheograf,

 


[1]  Tihomir Ostojić, Novosadske biblioteke: prilog narodnom prosvećivanju, 10.

 

slično Stojanu Novakoviću u knjizi Srpska knjiga i njeni trgovci u XIX veku komentariše stanje i daje predloge za uobličavanje srpskog bibliotekarstva kao naučne discipline. U tom smislu, Tihomir Ostojić kao primere od kojih bi valjalo da učimo organizaciju bibliotekâ ističe knjižnice i čitaonice u Americi gde se “bibliotekarska struka (se) kod njih razvila do najvećeg savršenstva”[2].

Istaknuti melograf, muzikolog, profesor Univerziteta, Ostojić je zadužio Maticu srpsku i pre nego što je, kao član Književnog odbora “srpske pčelice”, 1911. godine imenovan za sekretara naše ugledne kulturne ustanove. Matica srpska je tada, početkom druge decenije XX veka, već čitavo stoleće uobličavala kulturni identitet Srba u Karlovačkoj mitropoliji. Prema rečima Radovana Mićića, “dobro obavešteni Ostojić imao je jasnu predstavu o osnovnim potrebama biblioteke[3]. Ovu činjenicu dokumentuje javna delatnost Ostojićeva u Matici srpskoj i njenoj biblioteci. Vešt organizator kulturnih aktivnosti,  autor Pravoslavnog srpskog crkvenog pjenija (1896) objavio je 1912. godine Molbu dobrostojećim Srbima da pomognu rad BMS. Iste godine objavljen je u “Radu i imeniku Matice srpske” Apel na pisce, izdavače i urednike u kojem je navedeno da su Biblioteci Matice srpske neophodne stare srpske knjige, rukopisi i časopisi, te drugi pisani dokumenti. Namera akcije sekretara Matice srpske i bibliotekara BMS Vojina Srđanova bio je da formiraju nacionalnu biblioteku Srba u Austrougarskoj monarhiji. Ova aktivnost  se na teritorijama  na kojima je živeo srpski narod u Karlovačkoj mitropoliji smatra početkom prikupljanja obaveznog primerka štampanih stvari. Danas, Biblioteka Matice srpske, baštineći tradicije Tihomira Ostojića, evidentira obavezni primerak na celoj teritoriji Republike Srbije.

 


[2] Ostojić, isto, 5.

[3] Radovan Mićić, Tihomir Ostojić o Biblioteci Matice srpske, Godišnjak GBMS za 1998. godinu, 37 (Novi Sad, BMS, 1999).

Comments (2)

Tags: , , , , , , , , , , , ,

Prepiska Jovana Grčića

Posted on 25 September 2012 by heroji

Vasilije Milnović

PREPISKA JOVANA GRČIĆA

Jovan Grčić (1855–1941), profesor Velike srpske gimnazije u Novom Sadu, danas je gotovo potpuno zaboravljeni pisac. Područje njegovih interesovanja je zahvatalo široko polje književne istorije, pozorišne i književne kritike, drame, putopisa, publicistike, prevodilaštva, leksikografije i uređivanja književnih časopisa (Stražilovo, Javor, Novo pozorište) i kalendara. Glavni radovi njegovi su: Kratka istorija rimske književnosti, Istorija srpske književnosti (za gimnazije), Rečnik nemačko–srpski, Srpsko–mađarski rečnik, Rečnik stranih reči, kao i pet knjiga prepiske pod nazivom Portreti s pisama. Ova poslednja knjiga je naročito zanimljiva za našu temu, ali i za opus profesora Grčića.[1]

Naime, ova knjiga, pre svega, može služiti na čast Jovanu Grčiću, zbog svoje jedinstvene iskrenosti, pošto u ovu prepisku on inkorporira i ona pisma koja mu ne idu na ruku i koja su izuzetno kritična prema njemu samom (na primer: pismo Tihomira Ostojića, njegovog negdašnjeg štićenika, koji iznosi čitav niz primedbi, slobodno možemo reći i neumesnih, na njegovu Istoriju srpske književnosti). Zatim, ova specifična knjiga pisama priređena je na jedan, za to vreme, neobično pedantan i minuciozan način, po najvišim standardima: pisma su uvek data u celosti, u autentičnom svom obliku, bez ikakvih ispravki, uz dodatne opširne informacije o konkretnim ljudima i jednom prošlom vremenu, a knjiga sadrži i podatke o tome gde se svako pojedinačno pismo čuva. Takođe, knjiga predstavlja svojevrsno blago, jer se u njoj nalaze pisma nekih od najpoznatijih srpskih pisaca i kulturnih pregalaca.

Verovatno je od čitave prepiske Jovana Grčića najintrigantnija ona sa Tihomirom Ostojićem, pre svega zbog njihovog veoma posebnog odnosa i težine pojedinih pisama u okviru ove prepiske. Njihova prepiska se čuva u Rukopisnom odeljenju Matice srpske. Sa pozadinom međusobnih odnosa ova dva čoveka stručnu javnost je prvi upoznao Milivoj Nenin, koji je zaslužan za svojevrsnu, svakako zasluženu, rehabilitaciju Jovana Grčića.[2]

Pošto je 1877. godine Grčić došao za suplenta Velike srpske gimnazije u Novi Sad, jedan od učenika mu je bio i Tihomir Ostojić (1865–1921), budući redovni profesor Velike srpske gimnazije, sekretar i predsednik čitaonice Matice srpske, istoričar književnosti i kulture i bečki doktor filozofije. On je samo jedan u nizu poznatih učenika Grčićevih. Uz njega tu su i Mileta Jakšić ili Milutin Jakšić, na primer.

Jednog hladnog novembarskog dana, videvši detinje suze i želju da nastavi sa gimnazijskim školovanjem, a ne onim zanatskim, na koje je morao ići zbog teške finansijske situacije u kojoj se nalazila njegova majka (otac mu je umro dok mu je bilo dve godine), profesor Grčić je uzeo dete, koje je i do tada primećivao kao „vanredno bistro“, kod sebe u kuću, a uskoro će preuzeti i brigu o njegovoj majci. Sedam godina će Tihomir Ostojić živeti u njegovoj kući, njegovu tadašnju ženu Zorku će zvati mama, a sam Grčić će se u Ostojićevom dnevniku pojavljivati kao Gospodin. U jednom pismu Ostojić veli: „Dođe mi moj sedmogodišnji žitak u Vašem domu kao kakva raznobojna slika u zlatnom okviru“.

 


[1] Grčić, Jovan, Portreti s pisama I–V, Zagreb, Novi Sad, 1921–1939.

[2] Videti: Nenin, Milivoj, Prepiska učitelja i učenika, Polja, br. 442, novembar–decembar 2006.

Ne samo da je svom mladom štićeniku omogućio normalan život i školovanje, nego mu je, daleko preko toga, obezbedio vrhunsko obrazovanje i jednu, gotovo roditeljsku, brigu za napredak u njegovoj kasnijoj karijeri. Kako zaključuje Milivoj Nenin, „i da ništa drugo nije učinio Jovan Grčić za srpsku književnost to bi mu bilo dovoljno da u njoj ostane!“[3] Pa ipak, učitelj i učenik će uskoro stajati na suprotnim stranama.

Iz korespodencije je jasno da je Grčić puno pomagao Ostojiću i u vreme studija. Ostojićeva pisma iz tog doba liče na kakve novinarske izveštaje o pozorišnom i muzičkom životu u Pešti. Zanimljivo je da Ostojić nijednog trenutka nije želeo da bude profesor, jer mu je to predstavljalo manjak slobode. Pa ipak, Grčić je uvek tu da ga brani ili zameni, kad je to potrebno u školi, gde su sada obojica radili. No, baš ta prevelika brižnost za svog štićenika, od samog Ostojića bivaju protumačena na pogrešan način i on prestaje u jednom trenutku da se javlja svom dobrotvoru.

Uskoro, pak, dolazi do teškog udarca za profesora Grčića. Već uzdrman smrću starije ćerke Draginje i razvodom od Zorke, koja mu je odvela i mlađu ćerku od njega, Grčić ostaje i bez posla u novosadskoj gimnaziji, kome je toliko bio predan. Radi se, zapravo, o jednoj vešto smišljenoj zaveri protiv njega, u kojoj je on optužen za pedofiliju i koja je, izgleda dugo spremana.[4] Kasnije će mu sam Tihomir Ostojić priznati da je čitave tri godine pre te „gnusne afere“ saznao da se sprema nekakva akcija protivu Grčića, ali se pravdao time da u to vreme nisu govorili, te da ga zato nije mogao upozoriti (sic!). U toku same afere, Ostojić, kao i drugi Grčićevi đaci, stali su nasuprot svom profesoru, sklanjajući se iza izgovora: „Nama jeste bio nesebičan dobrotvor, ali ako je istina ono, što za njega tvrdi sadašnji naraštaj, onda je to sablazan, koju ni mi ne možemo oprostiti.“[5] Kao rezultat ovoga, Grčić je prisilno penzionisan u svojoj 45-oj godini.

Ipak, neposredno pre penzionisanja, izmirili su se Grčić i Ostojić, na nagovor vladinog poverenika Margalića. Kada je postalo jasno da je optužba protiv Grčića besmislena i da počiva na staklenim nogama, Tihomir Ostojić je zajedno sa Milutinom Jakšićem posetio svog profesora i dugogodišnjeg zaštitnika, koji ga je i tom prilikom prijateljski dočekao. Njih dvojica o pomenutoj aferi više nikada ni reč nisu prozborili, ali je reči o tome ipak bilo u Grčićevoj prepisci sa svojom drugom ženom Julkom, dok je on u Novom Sadu kao predavač u ženskoj gimnaziji školske 1922/23, a ona u Zagrebu. Ona je, verovatno, jedina bila uz njega, kada su mu svi okrenuli leđa.

Pored brižnih redova punih ljubavi prema svojoj supruzi, gotovo dečijih prekora što mu se ponekad ne javlja, izveštaja o svom boravku u Novom Sadu, radu na školi, društvenom životu ondašnjeg Novog Sada, novosadskim porodicama i nekim starim prijateljima, pokatkad sevne koje sećanje na mučnu aferu, što će poput stare rane, profesora Grčića mučiti do smrti. Ipak, u svojoj Julki će pronaći, za duga vremena izgubljeni mir. Tako se iz pisma, datiranog na 28. XII 1922. godine, može iščitati njegova čvrsta volja da, ukoliko mu žena ne dođe kod njega iz Zagreba, on pođe kod nje iz Novog Sada, u vreme „ferija“. Kasnije, u pismu datiranom na 18. III 1923. godine, on svoju odluku potvrđuje, govoreći kako se primio nekih obaveza u Novom Sadu (svakako i željan izvesne rehabilitacije), samo da ljudi ne bi posumnjali u njegove prave namere, a

 


[3] Ibid.

[4] Ovo se vidi iz njegove prepiske sa Isidorom Bajićem, koja se, takođe, čuva u Rukopisnom odeljenju Matice srpske, a objavljena je i u Grčićevoj IV knjizi Portreta s pisama. Kontakt sa pomenutim, Grčić je prekinuo nakon što ga je ovaj izneverio povodom članstva u odboru Društva za srpsko narodno pozorište.

[5] Navedeno prema: Nenin, Ibid.

 

 

to je njegov konačni povratak u Zagreb, kod njegove Julke: „Budi uverena, moja dobra Julka, da mi nije ni na kraj pameti da se vežem za Novi Sad. Meni treba mira, a taj mogu naći samo uz tebe.“

Što se tiče dalje prepiske između Grčića i Ostojića, ona teče uz kraće ili duže pauze, sve do Ostojićeve smrti (na njegovu veliku žalost, Grčić će sahraniti većinu svojih poznatih učenika). I kada se uloge menjaju (poput one strašne Ostojićeve kritike Grčićeve Istorije…, gde piše: „Bibliografija i biografija nije još istorija književnosti.“) i kada Grčić, nalik detetu, traži potvrdu ljubavi svoga učenika, koji ga, sada iz pozicije učitelja, uverava:      „Moja osećanja prema tebi bilo je uvek isto i onako kao sad“; i još: „Ne daj da te u tom iko i išta buni“, Grčićeva naklonost svome štićeniku ne jenjava. Čak i u vreme one afere, Grčić se trudio da ne dođe u kontakt sa Ostojićem, jer bi mu mogao time naškoditi, a sada, nakon svih bura i dalje mu pomaže koliko god može. Istina, sad se i Ostojić poverava svome drugom roditelju o svojim planovima, putovanjima i premeštanjima, naročito za vreme rata, a kasnije, npr. o svom poslu na Univerzitetu u Skoplju i pred kraj, o svojoj zdravstvenoj situaciji.

Poslednje njegovo pismo Grčiću bilo je ono iz Rogaške Slatine, gde je bio na oporavku, datirano na 30. VII 1921. godine. Zanimljivo, pre četrdeset godina, upravo je profesor Grčić tamo vodio Tihomira Ostojića i Milutina Jakšića. Krug se zaista ubrzo zatvorio. Njihov poslednji susret desio se u jednom letnjikovcu u okolini Zagreba, kada je Tihomir Ostojić još bio pun planova, radeći vredno na svojoj monografiji o Branku Radičeviću. Ubrzo nakon toga, Ostojić umire u Beču 18. oktobra, jedan dan pre Grčićevog 66-og rođendana.

Jovan Grčić se, pak, zadržao u Zagrebu još nekoliko godina. Vratio se u Novi Sad 1928. godine, a umro 1941. Sahranjen je na Uspenskom groblju u Novom Sadu.

Danas, kada sam u novinama pročitao vest o nesvakidašnjoj krađi biste Tihomira Ostojića, ispred Biblioteke Matice srpske,[6] kao dokument o nekulturi i agresiji jednog vremena, neka bude pomenut i veliki dobrotvor i učitelj ovom velikanu srpske kulture, nepravedno zapostavljen i zaboravljen, koga većina onih malobrojnih koji su za njega uopšte čuli još uvek brka sa Jovanom Grčićem Milenkom – profesor Jovan Grčić.

 


[6] Dnevnik, četvrtak 22. novembar 2007, odeljak Novosadska hronika.

Comments (2)