Opjevano zlo

Posted on 19 August 2013 by heroji

Matija Mrakovčić

 

Opjevano zlo


(Lautreamont, Maldororova pjevanja, Šareni dućan, Koprivnica.
S francuskog preveo Z. Mrkonjić)

Zahvaljujući Šarenom dućanu iz Koprivnice, tom neiscrpnom vrelu u Hrvatskoj nikada-ne-bi-to- objavili literature, izašao je hrvatski prijevod Maldororovih pjevanja Isidorea Ducassea, potpisanog kao Comte de Lautréamont. Prijevod potpisuje Zvonimir Mrkonjić, kojemu je na raspolaganju stajalo, osim izvornika, i ćirilićno izdanje beogradskoga Haosa iz 1990, čiji prijevod potpisuju Danilo Kiš i Mirjana Miočinović. Primjeraka srpskoga izdanja u Zagrebu ima točno dva, jedan je u Gradskoj knjižnici, drugi na Filozofskom fakultetu. Radi se o neosporno dobroj vijesti za književne fanatike, ali i kulturu u cjelini, o vijesti koja to nije. Posjednik sadašnjega trenutka, poput potpisnika ovih redaka, može zaista uživati u činjenici da je Maldororova pjevanja mogao čitati bez zastajkivanja zbog nedovoljne izvježbanosti oka ćirilićnome pismu ili uha francuskome jeziku, ali i zbog činjenice da je trenutak objavljivanja knjige, koja je odredila više od jedne književne i izvanknjiževne okolnosti ondašnjosti i suvremenosti, mogao zadržati samo za sebe.

Dalijev Lotreamon
U prvome redu, tekst je „začudan samogovor pisan uznemirujućim, iskidanim ritmom”. „Opjevao sam zlo”, rekao je Lautréamont za svoje djelo, a taj su fakt prenijela sva tri medijska priopćenja o izdanju – mvinfo, booksa i Novi list. Nije začudno što francuska književna institucija dugo vremena nije znala što učiniti s ovim djelom, objavljenim 1869. u Parizu, ne čudi ni činjenica što skoro stoljeće i pol nakon njegova nastanka i dalje ne znamo što ćemo s tim tekstom. Najjednostavnije ga je predstaviti kao djelo koje su „nadrealisti pozdravili kao svoga duhovnog suvremenika, a Breton proglasio najvažnijom pretečom nadrealizma”, jer znamo da su nadrealisti među prvima kojima je najlakše uskratiti interpretaciju, bivajući tako samorazumljivima a tako nerazumljivima. „Šume su ili bijele ili crne, nikad se neće spavati”, rekao je sâm Breton u jednome Manifestu. U razdoblju stvarnosne poezije (i proze) nazvati nešto samogovorom znači pretpostaviti hermetičnost jezika koji uskraćuje prosječnom čitatelju mogućnost uživanja u njemu. No da bismo nešto uopće okarakterizirali govorom (a učinili smo to i s dadaističkim pjesmama), potrebno je prepoznati ga. Skupu nasumično nabacanih fonema uskraćujemo riječ, a ako nešto proglasimo samogovorom, tada mu priznajemo da ga razumijemo kao jezik te mu samo pripisujemo autorovu samovolju da govori tako kao da se ne obraća nikome. Možda na ovome tragu treba potražiti rješenje misterija nečitanosti Lautréamonta, naime u njegovoj gotovo orgazmičkoj zaokupljenosti sobom i vlastitom seksualnom frustracijom, koja nakon nekoliko desetaka stranica, koliko god bila začahurena neobičnim poetskim slikama i jezikom koji odudara od svakodnevnoga, počinje umarati čitatelja u potrazi za sugovornikom. Oprimjerujući, iskaz jastreb koljač jaganjaca lijep kao zakon o prestanku razvitka grudi kod odraslih, čija težnja prema rastu nije u razmjeru s količinom molekula koje njihov organizam usvaja, izgubio se u visokim slojevima atmosfere, nije šuma Anke Žagar već stilska manipulacija jasnorazumljivih sintaktičkih struktura.

lautreamont
Potom, „napučenost negativnim”. Svaki se Lautréamontov koljački opis može, ako to želimo, čitati i kao poetska formulacija čovjekove nezasitne želje da bude voljen i prihvaćen, ako spomenuti Bretonov citat shvatimo ironijski, kao što bi nam ponekad bilo probitačno shvatiti čitavu avangardnu poetsku struju. Šesto poglavlje Pjevanja predstavlja nam pripovjedača koji, nakon pet poetsko-proznih odlomaka, odlučuje razviti pripovijest čvrste narativne strukture, bez gubljenja fokusa na poetskim sitnicama koje su dotada oblikovale tekst. I, napokon, eto čvrstoga uporišta. Usprkos sličnosti rukopisa, prvih pet pjavanja sada se nadaje kao meditativna dnevnička prepiska nekoliko pripovjedačevih alter-ega, bunovito snoviđenje prekinuto jutarnjim polucijama, dok šesto poglavlje nagrađuje čitatelja za trud i upornost. Ako smrt zaustavi fantastičnu mršavost mojih dugih ruku koje su kobno mijesile glinu moje književnosti, želim bar da ožalošćeni čitalac kaže sebi: „Treba mu odati priznanje. Mnogo me je zatupljivao”. Tematskim presjecanjima, reminiscencijom prošlih i anticipacijom budućih poglavlja pjevanja, zadržavajući pripovjedni fokus na onome koji samogovori, postiže se najsnažniji ironijski efekt ovih Pjevanja: tek ukoliko date priliku ovoj književnosti, možda vam postane jasno što toliko volite u onoj koju predano čitate. I zato je Lautréamont preteča, jer je predvidio vaš vlastiti književni ukus. On je najbolji učitelj hipnotizma koga znam.

Related posts:

2 Comments For This Post

  1. Ilija Says:

    Grof od Lotreamona – istinski preteča čitave moderne poetske paradigme… Fantomski karakter “Maldororovih pevanja” inspirisao je čitavu epohu… i samu skrajnutu, poput isidora Dikasa…

  2. Poluks Says:

    Morao bih detaljnije da istražim i da se podsetim Lotreamonovog dela da bih se usudio da komentarišem tekst, ali već na prvi pogled vidim da je prikaz pisan sa ozbiljnim ambicijama, poznavanje Lotreamonovog opusa nije nimalo lak zadatak baš kao ni čitanje dela Edgara Alana Poa, ali se vredi upustiti u tu pustolovinu…
    Bio bih vrlo zahvalan komentatorima ostalih tekstova na ovom sjajnom sajtu da me upute šta je autor pisao pre i posle članka o “Maldororovim pjevanjima”…

Ostavi komentar