Categorized | Vizuali

Dva adepta

Posted on 11 July 2012 by heroji

Danilo Vuksanović

Komentar i razgovor dva adepta o izložbi Miloša Vujanovića

Današnja umetnička produkcija često se izgubi u manirističkim ponavljanjima, vladajućim trendovima i zaplitanju u angažovanost po svaku cenu. Postojeće granice i ideološko-kulturološke stege bivaju odmaknute svesnim delovanjem male grupe ljudi u postmodernističkom svetu. Miloš Vujanović je učinio kvalitetan iskorak napred, smeo i raznolik, izložbom u Muzeju savremene umetnosti u Novom Sadu, koju je nazvao Magnetno polje crteža. Pokazao nam je kako razmišlja o simbolima, vremenu, energiji, kosmosu, magnetizmu, opiljcima, crtežu, univerzalnoj likovnosti i nauci kao njegovoj neizbežnoj saveznici (u ovom, njegovom slučaju).

Metodologija umetničkog postupka na izložbi Magnetno polje crteža koristi različite alate i otkriva neistražene hodnike stvaralačkog mehanizma umetnika, koga su u staroj Grčkoj bez razlike zvali demiurgós (tvorac). Na prvoj strani kataloga za ovu izložbu u nekoliko redaka sublimirano je čitavo tvorenje – stvaranje Miloša Vujanovića. To je haiku zapis Koste Bogdanovića koji glasi:

Prinese magnet

Izazva munju

Miloš

U ova tri stiha osećamo magični trenutak stvaranja i ponešto od moći Teslinog genija.

Kada posetioci izložbe uspeju i (ako) razgrnu postavljene nejasnoće u kojima se sugeriše novo razmišljanje o umetničkom pristupu, i kada im (nam) se izgube nastale asocijacije, opčinjeni, osete (osetimo) zračenje i prostor. Takav osećaj svakako prija, jer smo već dugo sudeonici virtuelnog točka koji nas vodi prividnoj fizičkoj moći, smešten u fioke digitalizovane stvarnosti koja nam obogaćuje misli i kretanja po beskrajnoj internet mreži.

Inicijativa Miloša Vujanovića usmerena je na jedinstvo duha i materije, karakterizaciju simbola i slobodu izvođenja. Čini se da je upravo to potrebno savremenom čoveku, odviše rastrzanom među stresovima kreditnih rokova, u potrošačkoj matrici.

Uplivi surogata dominiraju u modernoj kulturi, umetnost je deo globalnog konzorcijuma koji okajava grehe tako što joj pomaže. Sasvim prirodno, umetnost živi u skladu s vremenom, a kada joj ponestane pokretačke energije, oslanja se na druge izvore, na mnoštva svekolike zemaljske pojavnosti.

Izložba Magnetno polje crteža sastoji se iz nekoliko međusobno povezanih celina. Stožer izložbe su crteži nastali pomoću magnetnih opiljaka na papiru. Ovi crteži koji u konačnoj realizaciji izgledaju jednostavno (kada nemamo predstavu kako su zapravo nastajali), upravo su odraz prirode, faksimili skrivenih fizičkih strujanja. U ograničenoj traci s desne ivice crteža nalaze se prikazi magnetnog dešavanja ispod, u loptastim formama, studije dinamičkog procesa. S druge strane, vidimo deo umetnikove laboratorije, njegova oruđa koja mu služe i kojima on služi.

Takođe, u video radu Miloš Vujanović je približio široj javnosti atmosferu i način na koji stvara. U sledećoj, krajnjoj izlagačkoj prostoriji, to su ekranizovane ćelije strujanja kružnice ili monitorske magme, dok su kopije starih nacrta i istraživanja u geometriji projektovane na zidu. Ti pretpostavljeni obrazci nauke ukazuju na početke beskrajnih puteva u okviru kojih se autor kretao.

Odsustvo kolora i njegovih senzacija u postavci crnila, kruženje materije i umetnikovo priznanje da je saučesnik prirodne energije koju pronalazi oko sebe i u sebi, unose posmatraču enigmatični prizvuk u vizuelno polje, sluteći nagoveštaj kretanja, neprestanog i životnog.

Isto tako, ova nekonvencionalna izložba upućuje nas i na alhemiju. Mišljenja o ovom duhovnom procesu posredstvom rada prerastaju u operativnu alhemiju realizacijom ideje. Pre svega, na alhemiju najviše navodi crni prah opiljaka koji vidimo u Vujanovićevom radnom stolu. Jer, termin alhemija kojim se označava veoma složen corpusteorija i praksi nadahnutih impulsom vitalnosti sa hemijom ima zajednički samo etimološki koren, al-kimyia, arapska reč (prethodi joj određena zamenica al), poreklom iz sirijskog i starogrčke reči chumeia  ili chemeia, koja izgleda da dolazi od glagola chéo: rastopiti, ili chem: crno po Plutarhu, boja i ime egipatske zemlje za koju se verovalo da je postojbina Velike Umetnosti (A. Švarc, Umetnost i alhemija, predgovor za venecijanski bijenale, 1986).

Dakle, nasuprot onome što je u tekstu za katalog između ostalog napisao Živko Grozdanić:

Ovde se iz ontoloških razloga sugeriše da je sam odraz opiljaka na platnu, izazvan magnetima, samo bleda kopija autentične lepote, koja kao takva nema razloga da funkcioniše kao „velika” umetnost.

Grozdanićevim tvrdnjama da odupiranje i skepsa predstavljaju osnovne ključeve za razumevanje ove izložbe, možemo dodati da je u nizu sličnih pojmova koji objašnjavaju alhemiju kao kreativnu jeres, nepomirljivu s kulturom i društvom zasnovanom na vlasti, prisutna i sumnja u odnosu na realni svet. Otklon spram „realnog” sveta pomoću sredstava umetnosti zapravo jeste negiranje, nemirenje s postojećim stanjem.

Umetnički kvalitet određenog dela često zavisi od mere u kojoj je njegov tvorac podstaknut snagom nesvesnih impulsa. Prirodu odnosa između umetnika i alhemije razjasnio je Marsel Dišan. Na pitanje da li takav odnos postoji, umetnik je odgovorio: „Ako sam se bavio alhemijom, onda je to bilo na danas jedino prihvatljiv način – ne primetivši”.

Kao i prvi susret s Vujanovićevom izložbom, sve ove teorije zbunjuju i podsećaju nas da su mnogi teoretičari i istoričari umetnosti ustuknuli pred ovom svojevrsnom tezom. Nije lako govoriti o takvom uglu posmatranja samostalno. Zato, u nastavku čitajte i saznajte više-manje iz intervju-dijaloga naslovljenog:

Poluimaginarni razgovor između dva adepta (umetnika) amatera o izložbi Magnetno polje crteža

Adept I, prilazeći drugom adeptu, primeti:

Ispred njega se nalazila metalna crna konstrukcija sa otvorenom ladicom. Na sve četiri strane stola nazirao se crni prah. On je, dugokos, grebačem povlačio u nebrojenim smerovima mnogostruke vijugave linije. Tražio je potrebnu distancu poteza naspram papira kojim je sto bio pokriven. Beli papir praznine potom mu je pružio nekoliko crnih nagoveštaja. Ritual je bio ozbiljan. Igrajući oko stolapokreti su mu se kružno uspinjali ka papiru. U rukama, grebač postaje alatka mere. Fizički privid i odstojanje u naizgled svesnom činu su ga obuzimali. Refleksija. Ispust i traganje. U ograničenom prostoru kugla se njihala u pravcu obličja kupe. Pod njom, opiljci magme, aktivna zemlja. Mali sateliti tvrdog jezgra. Vibriranje. Na granici zvuka i slike.

Potom ga upita:

Koliko se istorija vizuelnog izražavanja zasniva na simbolima i analogijama među civilizacijama i kulturama, i da li sve te paralele pomažu savremenom umetniku-adeptu da ostvari bilo šta vredno pažnje? Koliko Vam je bitna pažnja i mislite li da je o Vašem radu moguće konstruktivno i kritički pisati?

Adept II:

Vizuelno izražavanje počiva na simbolima. Berđajev je tvrdio kako je neophodno da umetnost bude simbolična, simbolima se stalno treba služiti i pomoću njih govoriti. Njihovo konstantno ponavljanje kroz istoriju ljudskog trajanja čini kulturu i umetnost sadržajnijom. U stvari, oni su  suštinski sadržaj. Svaki put kada nam se ukaže neki od simbola, to znači da se nesvesno vraćamo arhetipu, prapočetku. Povratak arhetipu u istu ruku je i moderno. Zato mislim da je ovaj način jedno moguće rešenje. Pažnja je potrebna skoro svakom stvaraocu, meni takođe. A konstruktivna kritika? Ne razmišljam o tome.

Adept I:

Dobro, nije ni bitno. Svakako da umetnost i kultura bez simbola ne bi postojali, nema sumnje, ali zar ne mislite da se umetnost pomalo zamorila i istrošila svoje osnovne potencijale? Kao da ne iznalazi adekvatna rešenja i oslanja se suviše na virtuelne domene, stvarajući tako, istina, sasvim novo polje izražavanja, vizuelnog i tekstualnog, pararealnog sveta koji postaje dominantan. Gde je kamen mudrosti nestao? Kamo filozofi što su u potrazi za zlatom i večnim životom? Je li to umetnost ostala zarobljena u mikrosvetu priručnika za rukovanje poput običnog produkta civilizacije?

Adept II:

Povod za nastanak izložbe ja prepoznajem u neminovnom razmatranju o savremenoj umetnosti i njenoj neophodnosti udruživanja s drugim oblastima ljudskog delovanja. Pre svega, imam na umu nauku i njeno transformisanje kroz vreme. Tehnologiju vidim kao koristan paket alata. Umetnost vidim kao delovanje koje se mora brusiti. Zato mojim učenicima stalno govorim ono što su meni govorili: „Samo vi radite, radite i nešto će već ispasti!” Možda zato u alhemiji naslućujem mogućnosti bavljenja u podjednakoj meri duhovnim i materijalnim pojmovima. Za takve stvari, priručnici jednostavno ne postoje. Privlači me maglovitost alhemije jer želim da razjasnim nejasnoće pomoću sopstvenog rada. Ostaje pitanje je li ta umetnost XXL, XL, L ili S? Gera tvrdi da ovo nije „velika” umetnost. Kada se to izdvoji iz konteksta, ne zvuči baš ohrabrujuće, zar ne?

Adept I:

Koliko vidim, Vi se zalažete Vašom izložbom za specifičnu hibridnu varijantu umetnosti. Kombinujete likovno s nekom vrstom fizike, video sa arhetipskim patiniranim kuglama koje su poput starih zaboravljenih delova klatna, alhemiju umrežavate magijom, ritualnim, i mnogo toga još. Da li mislite da su svi ti elementi jedan drugog potencirali ili ugrozili?

Adept II:

Pokušavam da od umetnosti načinim ozbiljnu disciplinu koja može ravnopravno da parira religiji i nauci. Ako pogledate najnovija strujanja u visokokomercijalnoj umetnosti, primetićete da je na njima idealan spoj nekoliko bazičnih elemenata koji odlično funkcionišu. Na njima vidite delove dizajna, likovnosti i efektiranja u proverenim kolorističkim odnosima. Svako dobro delo danas jeste u najboljem smislu te reči kompilacija. Isto kao maestralno sklopljena muzička kompilacija. Za to ne postoji receptura, potrebno je mnogo istraživanja i uvek potrebne mere prilikom rukovanja ponuđenim. Treba biti dovitljiv, u tome je zadatak današnjeg umetnika, da bude ispred svog vremena, ako je u stanju, ako ne, neka nastavi davno započeto. To je takođe sasvim legalan postupak. Nisu svi avangardni, možda i ja ponavljam nečiju ideju realizovanu ili načetu negde daleko u neka davna vremena, to nikad ne možemo sa sigurnošću znati. Sve je analogija! Da li bi nama umetnost bila jasnija da znamo da su pećinski crteži delo jednog ili više autora? Na kraju, jesu li ti crteži nastajali u nekadašnjim podzemnim galerijama?

Adept I:

Dobro, da se vratimo simbolima… Koji od simbola je za Vas osnovni simbol? Primećujem loptu tj. krug kao neku vrstu lajtmotiv simbola. Ona izgleda kao minijaturna planeta Zemlja, u ogledalu velikih stalnih procesa na Zemlji što se iz dana u dan odvijaju.

Adept II:

Recimo da je tako. Središnji deo izložbe je nekako najstrukturalniji, pošto se zasniva na geometrijskim osnovama. Krug je za mene osnova sveta, lopta koja najbolje prenosi magnetne sile. U toku rada, magnete sam postavljao u prirodno-simboličke odnose petougla, trougla, četvorougla i drugih oblika. Normalno, jer je geometrija bila i ostala vrhunac znanja, početak svake studije. U drugom delu izložbe, gde sam stvari postavio slobodnije i samim tim publici bio nejasniji, ali zato naučnicima bliži, želeo sam da ukažem na nekoliko pitanja. Teorije o karakteru kosmosa se menjaju, a ako će se nešto promeniti u budućnosti, zašto to i ne priznati? Magnetno polje Zemlje se okrenulo i kao takvo biva uzburkano! Unutar Zemljine duplje su gasovi koji se kreću i sadrže dinamiku ovoga sveta, skrivenu u magmama, u unutarnjem obličju plazme… A u školi i dalje uče decu da unutar planete postoji tvrdo jezgro, ne bi li na taj način podržali tvrdnje da je stabilna i bez unutrašnje energije koju zasigurno poseduje! Hoće li nam biti bolje ako ne priznamo da se sve oko nas menja, da ništa nije konačno?

Adept I:

Zanimljivo i razgranato razmišljanje. Čovek se oseća sigurnijim kada misli da ima kontrolu, makar i na malom prostoru. Verovatno nije ni svestan koliko je uticaj ispod Zemljine kore na njega snažan! No, kolega, recite nešto o vašim ranijim angažmanima. Tačnije, kako gledate na prošlost?

Adept II:

Odrastao sam i sazreo kao umetnik i čovek u nekoliko različitih sistema. Nakon godina ispunjenih akcijama i protestvovanja šta to nećemo, posle 2000. godine stekli su se povoljni uslovi za bavljenje ovakvom umetnošću. Sada znam šta hoću, vreme nezadovoljstva je ostalo iza, skriveno u halucinogenoj negativnoj etapi koja je takođe deo procesa, jedne vrste razvoja u vremenu. Ja kroz crtež razmišljam, pomoću papira i olovke živim čin kreacije! To se, verujem, nikad neće promeniti. To su moja prošlost i budućnost. Istraživanje pre svega.

Adept I:

Na kraju, recite mi da li ste zagovornik neke podele umetnosti? Šta mislite o tzv. novim medijima?

Adept II:

Pobornik sam stare podele umetnosti na visoku, popularnu i narodnu umetnost. U pogledu tog pitanja sam tradicionalista. Osnovne likovne discipline pružaju velike mogućnosti za novu umetnost, šta god to značilo! Hoću da kažem da baratanje standardnim disciplinama može da ostvari mnogo rezultata. Prisustvo novih medija (koji već odavno nisu novi) smatram korisnim u svakom pogledu. Ne smatram ih neophodnim za moje stvaranje. Ja sam naklonjen eksperimentu. Veliki umovi nauke koji su bili bliži umetničkom načinu razmišljanja, a da toga nisu bili svesni, na neobjašnjiv način su čudom dolazili do svima nama poznatih i korisnih rezultata.

Adept I:

Kojom rečenicom biste zaključili ovaj razgovor?

Adept II:

Čudo je suštinski razlog zbog koga umetnici imaju pravo da se bave naukom i ostvare domete u likovnim umetnostima!

Related posts:

Mitologija–ideologija
Vudi Alen
Vim Venders

1 Comments For This Post

  1. Karlo Says:

    Likovna ezoterija!

Ostavi komentar