Tag Archive | "Dnevnik Marte Koen"

Tags: , , , , , , , ,

Književnost über alles

Posted on 01 October 2014 by heroji

Dragana Bošković

 

Književnost über alles

(Svetislav Basara, Mein Kampf, Laguna, Beograd, 2011)

 

Moj prvi susret sa knjigom nije ni izdaleka bio tako potresan kao onaj u čuvenoj Andrićevoj pripoveci, ali je svakako bio ispunjen strahopoštovanjem. U stvari, ni ne sećam se tačno svoje prve knjige – nekako je oduvek bila tu: otkad znam za sebe, pamtim i knjigu. Nečujno, nežno, kao i najraniji nam prijatelji iz detinjstva, postojala je uz mene. Vremenom je straha bilo sve manje, a poštovanja sve više, i ona je uistinu postala moja prijateljica. Nežna da me uteši, néma da me sasluša; da me razgali, zamisli, reši dilemu ili otvori novo pitanje, ublaži u srdžbi, oprosti, zanese i opije, razbije iluzije ili pak zavara novima. Rasla je godinama u mojim očima, kao retkost koja uporno opstaje uprkos navali vulgarnosti, kiča, površnosti, komercijalizaciji. Opstajala je i opstaje zahvaljujući snazi svoje otmenosti, velikodušnosti, rafiniranosti, istrajnosti. Odolevala je fenomenima zaodenutim njenom krinkom, razobličavala lažne prikaze i utvare, demistifikovala svoje epigone, ignorisala fariseje – otmeno i dostojanstveno kao kakva vladarka sigurna u svoj nepobitni položaj. Dragocena prijateljstva negujemo i unapređujemo; ona nas obogaćuju i oplemenjuju. Ili bi bar tako trebalo da bude.

 

***

 

Početak dela koji otkriva mesto radnje asocira upućenog čitaoca na paradigmu bolesničke književnosti. Glavni lik koji progovara iz bolesničke postelje na odeljenju neurologije na Beogradskoj poliklinici naizgled uspostavlja paradigmu sa tradicijom jednog Dnevnika o Čarnojeviću, Proljeća Ivana Galeba ili pak, romanom Slobodana Novaka, Mirisi, zlato, tamjan. Čak postoji i paralelizam glavnog lika i još jednog, koji se kod Basare ogleda u vidu Aprcovića sa kojim narator najčešće komunicira i uglavnom se slaže (lajmotiv je rečenica “Aprcović je najduhovniji čovek koga sam upoznao u svom životu.”). Međutim, dok je ekspresionistička nutrina otelotvorena u rafinirane lirske niti, dok je junak u bolesti zagledan u sopstveno biće i propituje egzistencijalne topose, dotle je Basarin svet na odeljenju neurologije jedna alegorija, karnevalski mikrokosmos, ishodište za svojevrsnu filozofiju patologije savremenog društva. Bolest duše, pojedinca, je bolest življenja koja se širi na bolest naciona. Dosledno svojoj spisateljskoj matrici, njegovi likovi su farsične sinegdohe koje tek okupljene u jednom karnevalskom ambijentu ostvaruju dobro poznati parodičan efekat. U tom burlesknom miljeu, autor satirično karikira mnoge negativne društvene fenomene: bolest (“Bolesti nas, na izvestan način, odvikavaju od života.”, str. 86, ili “Strah od raka je u Srbiji sasvim potisnuo strah od Boga. Ništa čudno za Srbiju u kojoj se bolesti prenose ogovaranjem, a leče prećutkivanjem”, str. 59), klađenje, dostojanstvo (“Dostojanstvo je u Srbiji jedina održiva grana privrede.”, str. 36), višepartizam, Tito-nostalgija, pozicija umetnosti i umetnika, moć propagande, demagogije i medija, i još mnoge druge, ali ako mi dopustite, izdvojila bih ovde omiljenu: “Na oltar okrutnog idola boljeg života svakodnevno se prinose životi stotine devojaka i mladića. I – što je još gore – težnja za boljim životom neprestano spušta ionako niske duhovne kriterijume. Bolji život je apsolutno obezvredio patnju i smrt. (…) Na takve ambicije se usled sveopšte otupelosti blagonaklono gleda, a država – umesto da osujećuje takva razmišljanja – čini upravo suprotno, ohrabruje ih i polako, ali sigurno propada. Iz prostog razloga, što muškarci i žene zaneti sanjarijama o boljem životu, o slavi i bogatstvu traljavo i neodgovorno obavljaju poslove od kojih žive.” (str. 20).

Dakle, početna atmosfera romana priziva u svest jednu poznatu književnu paradigmu, ali samo prividno (opet karakteristična iluzija verodostojnosti svojstvena postmodernoj prozi), jer likovi predstavljaju određene tipove, i to parodične tipove, koji u početku delaju na fonu svih društvenih reprezenata. Međutim, kako roman odmiče, likovi se sve više „politizuju“, odnosno okupljaju oko jednog problema i otkrivaju, naglašavaju samo ovaj jedan aspekt svog društvenog bića.  Ovo nikako nije nedostatak romana, ukoliko on pretenduje da bude uistinu knjiga o borbi, borbi protiv politike, autorov krik protiv „mlaćenja prazne slame“ (ironično, na odeljenju neurologije!), svojevrsni sarkastično-burleskni šamar u lice javnom (ne)ukusu. Pa ipak, narator progovara o razlozima zbog kojih je počeo da piše Mein Kampf, „knjigu o srpskom fašizmu“ (str. 40): to je „moja borba, borba protiv zloupotrebe nacije u nacističke svrhe. To je, treba reći, unutrašnja borba“ (str.75). Time se zatvara kopča između intrigantnog naslova, koji upućuje na određeni čitalački kod, evocirajući mračno doba svetske istorije, i vremena i prostora kojim se roman otvara.

mein_kampf-svetislav_basara_v

   Stoga, i naslov i toponim predstavljaju izvesnu distorziju čitalačkog iskustva, odnosno izneveravaju inicijalni horizont očekivanja, koji se eventualno može uspostaviti na osnovu nekoliko početnih stranica, i čini se, kreću putem postmodernističke dekonstrukcije, pre svega velikog društvenog mita. Ovo je svakako preimućstvo originalnog književnog dela, koje i pored toliko bogate, lucidne i imaginativne književnosti poput srpske, može iznova da šokira čitaoca, progovori o problemu na drugačiji, sebi svojstven način. Međutim, da bi pesma bila lepa, mora biti cela lepa. Iako se možda ne slažem u potpunosti sa ovom tvrdnjom Bogdana Popovića, ona se može u potpunosti primeniti na književnu alegoriju. Alegorija nije uspela, ako se razbije banalnim značenjem – mora biti u potpunosti i dosledno sprovedena. Cvetan Todorov iznosi stav da se „izričita alegorija smatra nižom književnošću“ (podvukla D.B, Uvod u fantastičnu književnost, str. 71). Zašto? Da bi alegorija ostala alegorija, potrebno je da paralelno egzistiraju dva sloja značenja – osnovno i preneseno. To dvojstvo značenja i predstavlja suštinu alegorije – stalno razabiranje čitaoca da je na dobrom tragu, da hvata tanke veze između semantičkih sugestija. Mešanje tih dvaju planova dovodi čitaoca do zabune ili, što je mnogo češće, krnji i osipa lucidno ogledalo alegorije. Baš kao što odraz nije isti u ogledalu koje je, jednom razbijeno, ponovo zalepljeno, ili pak, kao činjenica da ne možete u potpunosti razabrati svoj lik u komadiću razbijenog ogledala, tako ni alegorija ne može ostati ista kada je jednom narušite. Iluzija alegorije nestaje.

Mogući razlog za razbijanje alegorije može počivati u činjenici da pisac ne želi da rizikuje da ostane neshvaćen. Ali, da bi alegorija bila dobro protumačena, potrebno je da postoji veza između denotativnog i konotativnog toka misli/ motiva/ ideja; znači, da je alegorija kompaktna i dosledna. Međutim, iz eventulanog straha da ostane neshvaćen, hermetičan, pisac ne bi trebalo da ubija svoju alegoriju, nudeći nam neki ključ, šifru za otvaranje Pandorine kutije. Ubijajući svoje delo, pisac ubija i sebe. Neupućeni čitalac ionako neće razumeti alegoriju, što znači da joj nije dorastao. Knjigu su vekovima čuvali templari posvećenih čitalaca, zbog kojih je književnost još uvek umetnost i zbog kojih postoji jasna podela na kič i visoku književnost, popularističku i mudru knjigu, na genije i epigone.

Naime, ono što je Basara sjajno uspeo pre nekoliko godina u romanu “Dnevnik Marte Koen”, u ovoj knjizi je razorio imenovanjem nekoliko ličnosti (pre svega, Dobrice Ćosića, Vojislava Koštunice, Borisa Tadića i dr). Samo imenovanje nije demistifikacija alegorije, ali jeste u slučaju kada su oni prvo metaforično predstavljeni čitaocu, pa se u toku teksta otkrivaju pod “pravim” imenom. Takođe, oni tako prestaju da budu metafore umrežene u ovu farsično-satiričnu alegoriju srpskog (političkog) društva, i u tolikoj meri ostrašćuju naratora da se u potpunosti gubi granica između njega i naratora (ma koliko ona tanana i delikatna bila). Realnost je silovito probila finu auru književne reči i divljački nasrnula na tekst. Proždrala je sve književne elemente jednog imaginativnog sveta i nakostrešena kao frkćuća mačka postala prokazivačka i počela da upire prstom. Ostrašćena, slepa i gluva, njena koprolalija sve intenzivnije buja i, stiče se utisak, da je sama sebi cilj. Erih Koš je definisao tu tanku granicu koju satiričar često rizikuje da pređe: “ako želi da piše satiru, onda kao u svakoj igri mora da poštuje izvesna njena pravila – da ismeva pre svega, a ne da vređa” (Satira i satiričari – članci i eseji, Beograd, 1985, str. 20).

Tu je Književnost nestala. Povukla se kao dama pred nepristojnim društvom, svesna nedostojnosti trenutka. Pružih joj ruku, kao i ona meni toliko puta pre toga, i izvedoh je napolje. Ne dam Književnost.

Comments (3)