Tag Archive | "Jaša Denegri"

Tags: ,

Vladimir Veličković, 1969.

Posted on 27 July 2013 by heroji

Jaša Denegri

 

Duhovni temelji Veličkovićeve umjetnosti nastali su sažimanjem iskustava subjektivnog sjećanja, uočavanjem pojava objektivne realnosti i slutnjom moguće, iako neželjene budućnosti. Emocionalni napon kojim Veličković iznosi svoje spoznaje i svoje istine ne proizilazi iz razloga isključivo podsvjesnog psihičkog stanja već je posljedica umjetnikova neminovog ali i svjesno izgrađivanog duhovnog stava: jer, ma koliko se na prvi pogled moglo činiti suprotno, ova umjetnost posjeduje vrlo određenu intelektualnu podlogu sa koje stvari i pojave promatra s jasnom spoznajom o složenosti njihova bića i o mnogostrukosti njihova značenja. Drastičnost prizora, na čemu Veličković inzistira, znak je njegove potrebe za otvorenom komunikacijom, za razumljivim i direktnim izjašnjenjem: on ne želi da se u svom govoru služi višesmislenim simbolima, da poseže za hermeničkim ublaživanjima iskaza, vjerujući da nema te spoznaje koja ne bi mogla biti izrečena s punom otvorenošću misli i sagledavajući snagu čovekova duha upravo upravo u toj spremnosti da sve istine prenosi i prima u punoj odgovornosti neposrednog obraćanja.

Veličković_-_VELIKA_GLAVA_S_MUHAMA,_1968

U tom cilju Veličković je izgradio specifičan tip sižea koji ne podnosi raskorak između prizora motiva i njegova značenja: jer, ma koliko bila složena poruka koja je objavljena, put njenog prenosa krajnje je koncentriran, a time se potvrđuje umetnikova sposobnost da u saopćavanju svojih iskustava govori s punom efikasnošću jezika koji neće biti opterećen parafrazama ili udaljavanjima od središta osnovne ideje. Treba cijeniti tu osobinu Veličkovićeva slikarstva upravo zbog toga što sadržaji o kojima on svjedoči nisu ni najmanje umirujući i blagi: puni su, štaviše, neke teške, često tragične i uznemirujuće vizije. Jer, ikonografija ove umjetnosti sva je sačinjena od kronike jedne inferalne realnosti: od prizora upravo trenutačnog nastupa uništenja kao oblika modernog „momento mori”, preko motiva u kojima su sile elementarne fizičke destrukcije dane kao akteri surovog i divljeg bestijarija, pa do teme „oratora” u kojoj je iskazan otpor protiv svih postavki duhovne, ideološke i političke prinude, Veličković razastire široku skalu simbola kojima reagira na neke osnovne egzistencijalne situacije suvremenog svijeta, situacije čije smo prisutnosti u svom životnom djelokrugu upravo svakodnevni svjedoci. Zato mnoštvo simbola i predmetnih indikatora u scenografiji Veličkovićevih prizora samo pobliže tumačiti vrijeme i mjesto događanja radnje: sve su to poprišta naše suvremene realnosti, našeg tehničkog i industrijskog svijeta, u kome uz perspektive neslućenog razvitka zajedničkih ljudskih graditeljskih snaga neprestano postoji i ona uvijek neizvjesna strana individualnog nemira, osobne nesreće i neumitnosti nekih trajnih prirodnih zakona. Veličković je svjestan značenja tih činjenica u čovjekovoj životnoj realnosti, i zbog prisutnosti tog momenta upozorenja ne treba ovu umjetnost smatrati za uporište duhovnog skepticizma pred horizontima progresa: on samo želi još jednom istaći ono danas opće prihvatljivo gledište da put budućnosti nije jednosmjerna mehanička fatalnost već upravo obrnuto, uzajamno i neprekidno opiranje i izgrađivanje u čijoj neprestanoj akciji dolazi do ostvarivanja novih vrijednosti života. A postojanost tih vrijednosti, dugo građenih i veoma dragocenih, može biti brzo prekinuta nekontroliranim silama destrukcije, i ovaj naš umjetnik svojim cjelokupnim naporom uvijek iznova dovodi pred predodžbu onog mogućeg tragičnog ishoda koji prijeti svakom, i najčvršćem, ljudskom činu. I zato, ma koliko nam se ponekad činio prenaglašen ton svjedočanstva Veličkovićeve umjetnosti, neka nam ne bude strano ono uzbuđenje i ona osećajnost kojom se umjetnik obraća svijetu: jer to je duhovni stav jednog od najodgovornijih tumača životnih shvaćanja one generacije koja u svom delovanju ne traži odobravanja i popuštanja već zahtijeva pravo na svoju riječ u svjesnoj i djelatnoj prisutnosti generacije koja je spremna da u djelo koje gradi unese sve svoje energije i sva svoja nadanja, ali zato više ne želi da na svoja lica navlači masku lažnog zadovoljstva.

 

Izložbeni katalog Veličković štampan je povodom izložbe u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu (5-28. IX 1969). Primerak se čuva u Likovno-grafičkoj zbirci Biblioteke Matice srpske pod signaturom Ук II 4025

Comments (2)