Tag Archive | "Marko Kraljević"

Tags: , , , , , , , ,

Vojvoda Mirče među perunikama

Posted on 10 December 2013 by heroji

Milica Mirković

 

 

Vojvoda Mirče među perunikama:
p
replitanje istorijskih i obrednih elemenata u lirskoj pesmi iz Vukove zbirke (SNP I, 669)

 

 

Srpska usmenopoetska tradicija objedinjuje u svojim tvorevinama brojne elemente različitog porekla i starosti. U zapisima narodnih pesama mogu se uočiti tragovi viševekovnog naslojavanja motiva, što, u izvesnoj meri, omogućava približnu procenu starosti pesme i rekonstrukciju mogućnog toka razvoja pojedinih njenih elemenata. Rezultati takvog istraživanja sadržaja pesama, uz proučavanje njihovih formalno-metričkih osobina, upotpunjuje sliku o našoj usmenoj književnosti, ali i o celokupnoj narodnoj tradiciji i kulturi.

Živeći stolećima u susedstvu, na istom geografskom prostoru, u sličnim društvenim i istorijskim prilikama i uz česte migracije, balkanski narodi delili su zajedničku sudbinu i bili upućeni jedni na druge. Neposredni kontakti i suživot uslovili su međusobne uticaje u svim oblastima ljudskog ispoljavanja, a posebno su bitni kulturni dodiri i preplitanja (na planu jezika, narodnih običaja, verovanja, književnosti, muzike, itd.). Kada je reč o usmenim književnim tvorevinama nastalim u regionu Balkana, došlo je do višestrukog prožimanja raznih tradicija, što se najčešće i najjasnije ispoljava kao pojavljivanje istorijskih ili pseudoistorijskih, te književnih junaka iz jedne kulture kao likova i junaka u usmenoj tradiciji drugog naroda; ili se opevani junaci i događaji izmeštaju u oblasti drugih država i vladara, ili u etnički različito područje, koje je u pesmi reprezentovano toponimima.

Stoga, ne iznenađuje prisustvo vlaškog vojvode Joana Mirče, srednjovekovnog vladara i velikaša, u srpskoj usmenoj tradiciji. Istorija beleži da je vojvoda Mirča (1386–1418), kao štićenik ugarskog kralja Žigmunda, porazio u boju na Rovinama[1], 17. maja 1395. godine[2],

 


[1] Tomo Maretić pretpostavlja da bi ovaj toponim mogao označavati današnje selo „Rovinari” u sjeverozapadnoj Vlaškoj (Tomo Maretić, Naša narodna epika, napomene i pogovor Vladan Nedić, Nolit, Beograd, 1966, str. 180), ali tačan položaj mesta Rovine nije utvrđen (Sima Ćirković, Godine kriza i previranja, u: Istorija srpskog naroda, druga knjiga, Doba borbi za očuvanje i obnovu države (1371-1537), urednik Jovanka Kalić, Srpska književna zadruga, Beograd, 1994, str. 54).

[2] Bitka na Rovinama se u starijoj literaturi (vidi: Tomo Maretić, Navedeno delo, str. 192) datirala 1394. godine, kako se u rumunskoj istoroigrafiji i danas čini. Tačan datum ovog događaja utvrdili su nezavisno jedan od drugog i na osnovu različitih izvora: M. Dinić, Hronika sen-deniskog kaluđera kao izvor za bojeve na Kosovu i Rovinama, Prilozi KJIF 17 (1937) 51–66, i Đ. Sp. Radojičić, Listina manastira Petre od oktobra 1395. god. kao izvor za hronologiju bitke na Rovinama, Bogoslovlje 2 (1927) 293–301; Jedna glava iz „Života Stefana Lazarevića“ od Konstantina Filozofa (Bitka na Rovinama), Hrišćanski život 6 (1927) 138–144. (Navedeno prema: Istorija srpskog naroda, druga knjiga, Doba borbi za očuvanje i obnovu države (1371-1537), urednik Jovanka Kalić, Srpska književna zadruga, Beograd, 1994, str. 54–55.)

 

 

tursku vojsku sultana Bajazita I, kojoj su kao vazali pristupili i srpski velikaši, knez Stefan Lazarević, kralj Marko, gospodin Konstantin Dragaš, a poslednja dvojica su u toj bitki i poginula.[3] Usmeno predanje, kako ga je zabeležio Vuk Karadžić u Srpskom rječniku, veli da je Marka Kraljevića „negdje u selu Rovinama ubio nekakav Karavlaški vojvoda Mirčeta zlatnom strijelom u usta, kad su se Turci bili s Karavlasima“.[4] Ovog vlaškog vojvodu, imenujući ga Mirčeta ili Mirko, pominju i neke narodne junačke pesme,[5] ali ne u vezi s pogibijom Marka Kraljevića, a Maretić kaže da u tim pesmama nema ničeg istoričnog.[6]

bajazitovo-ustolicenje

Prema tome, nije neobično prisustvo vojvode Mirče u srpskoj narodnoj epici, mada poetsko pamćenje izneverava istorijske činjenice. Neuobičajeno je, međutim, to što se ovaj vladar, vojskovođa i ratnik, dakle tipični epski junak, našao i u jednoj lirskoj srpskoj narodnoj pesmi. Ta pesma, koju je Vuk Karadžić svrstao među Ljubavne i druge različne ženske pjesme, i objavio je kao 669. pesmu u prvoj knjizi Srpskih narodnih pjesama u Beču 1841. godine[7] glasi:

 

 

Mutan Dunav

 

Oj Dunave, tija vodo!
Što ti tako mutan tečeš?

 

 


[3] Detaljnije o učešću srpskih oblasnih gospodara i njihovih trupa u bici na Rovinama, te o ishodu bitke i posledicama turskog poraza videti u: Istorija srpskog naroda, druga knjiga, Doba borbi za očuvanje i obnovu države (1371-1537), urednik Jovanka Kalić, Srpska književna zadruga, Beograd, 1994, str. 54-55;  takođe: Rade Mihaljčić, Junaci kosovske legende, BIGZ, Beograd, 1989, str. 172.

[4] Srpski rječnik istumačen njemačkijem i latinskijem riječima. Skupio ga i na svijet izdao Vuk Stef. Karadžić. U Beču, u štmpariji jermenskoga namastira, 1852, str. 487. (Prema izdanju: Sabrana dela Vuka Karadžića, knjiga jedanaesta (1), priredio Jovan Kašić, Prosveta, Beograd, 1986.)

[5] Popis pesama vidi u: Tomo Maretić, Navedeno delo, str. 193.

[6] Isto.

[7] Srpske narodne pjesme, skupio ih i na svijet izdao Vuk Stef. Karadžić. Knjiga prva, u kojoj su različne ženske pjesme. U Beču, u štampariji jermenskoga manastira, 1841. Uporedi: Mala prostonarodnьa slaveno-serbskf pesnarica, izdana Vukom Stefanovićem, u Vienni, 1814, br. 45; i: Narodne srpske pjesme, skupio i i na svijet izdao Vuk Stef. Karadžić, knj. I, u Lipisci, 1824, br. 372. (Podaci o ranijim izdanjima i verzijama pesme navedeni prema: Sabrana dela Vuka Karadžića, knjiga četvrta, Srpske narodne pjesme,  knjiga prva, 1841. Priredio Vladan Nedić, Napomene i objašnjenja, Prosveta, Beograd, 1975, (izdanje o stogodišnjici smrti Vuka Stefanovića Karadžića 1864 – 1964), str. 728.

 

 

Il’ te jelen rogom muti,
Il’ Mirčeta vojevoda?–
Nit’ me jelen rogom muti,
Nit’ Mirčeta vojevoda;
Već devojke đavolice,
Svako jutro dolazeći,
Peruniku trgajući,
I beleći svoje lice.
[8]

 

 

Deset osmeračkih stihova ove pesme,[9] nakon uvodnog apostrofiranja Dunava, uobličeno je u slovensku antitezu, sa pitanjem, odričnim odgovorom i konačnim razrešenjem u vidu potvrdnog odgovora. Slovenska antiteza u ovom slučaju nije samo stilsko izražajno sredstvo, već predstavlja i osnovni kompozicioni princip pesme, koju je Vuk naslovio prema dominantnom motivu, mutnoj vodi reke. Mada je Dunav konkretan hidronim, njime se samo okvirno dešavanje u pesmi smešta u prostor, a pripisana mu osobina mirne vode, mogla bi navesti na zaključak da je reč, opet samo približno locirajući, o srednjem ili donjem toku Dunava, što je u skladu sa karakteristikama geografskog područja na kojem je pesma usmeno tradirana i zabeležena.[10] Međutim, ne treba gubiti iz vida da je reč o svetoj reci, te da reka sama po sebi i voda uopšte ima širok spektar simboličnih značenja. Već to, uz pomen jelena i perunika kojima devojke bele lica, nagoveštava da ova pesma čuva i arhaični sloj, a može se naslutiti da je u vreme živog usmenog prenošenja imala i izvesnu magijsku funkciju i obredni karakter.

 


[8] Pesma je navedena prema tekstu SNP I, 669, u: Sabrana dela Vuka Karadžića, knjiga četvrta, Srpske narodne pjesme, knjiga prva, 1841. Priredio Vladan Nedić, Prosveta, Beograd, 1975, (izdanje o stogodišnjici smrti Vuka Stefanovića Karadžića 1864 – 1964), str. 431.

[9] Kako se tema ovog rada prvenstveno odnosi na motivsko-sadržinski plan pesme, ovde ću se samo letimično osvrnuti na njenu formalnu stranu. Naime, pesmu čini deset osmeraca stukture 4+4 sloga; eufonijski efekat je postignut različitim vidovima ponavljanja (asonanca, aliteracija, anafora, sintaksički paralelizam), dok se rima javlja samo u četiri završna stiha i to u sasvim rudimentarnom obliku: gramatička – glasovno podudaranje nastavaka u istom glagolskom obliku ili ponavljanje identične glasovne skupine jednom kao dela reči, a drugi put kao samostalne lekseme.

[10] O pominjanju Dunava u srpskoj i drugim usmenim tradicijama detaljnije u: Radmila Pešić – Nada Milošević-Đorđević, Narodna književnost, Trebnik, Beograd, 1997, str. 73–74.

 

 

Motiv kojim pesma otpočinje jeste mirna reka (tija vodo), što simbolizuje mir, red, sklad i harmoniju u životu zajednice, jer voda predstavlja izvor života, sredstvo očišćenja, središte obnavljanja, a reka ukazuje i na plodnost.[11] Ali već u narednom stihu harmonija je narušena, skladni poredak u prirodi, a samim tim i u ljudskoj zajednici, poljuljan je, što je predočeno mutnim tokom Dunava. Voda je po svojoj fluidnoj prirodi izuzetno nestalan, neukrotiv element, i ima ambivalentna svojstva. Ona može biti veoma opasna, kobna po život; stanište je demonskih bića,[12] granični prostor među svetovima, i potencijalni prostor smrti. Negativna konotacija pripisuje se naročito mutnoj, nečistoj vodi, a štetna ili čak pogubna dejstva vode mogu biti izazvana i pogrešnom i nepravovremenom upotrebom, ili magijskim manipulisanjem ovim prirodnim elementom. U našoj je pesmi ova mogućnost negativnog delovanja vode naglašena trostrukim[13] ponavljanjem (što je opet simboličan broj) korena reči mutan, bilo u pridevskom ili u glagolskom obliku.

Kao mogućni izazivač poremećaja, u pesmi se javlja jelen, koji rogom muti bistru, tiju vodu. Ova slika nije nepoznata u srpskom usmenom lirskom pesništvu,[14] a svoja simbolička značenja baštini iz veoma starog paganskog sloja verovanja. Prema drevnim mitološkim predstavama jelen je moćno htonsko biće, životinja-medijator, posrednik između ovog, sveta živih, i onog, odnosno sveta mrtvih; vodič je duša, božanski vesnik i, zbog obnovljivog rogovlja, simbol cikličkog obnavljanja, plodnosti, pa i besmrtnosti. Muteći rogom vodu, granični, htonski prostor, jelen „otvara kapiju” među dvama vidovima egzistencije, uspostavlja vezu s onostranim, i remeteći na taj način prvobitnu ravnotežu, dovodi u opasnost čitav prirodni poredak, pa je i opstanak ljudske zajednice, suštinski zavisan od prirode, doveden u pitanje. Tako se, ova kratka i naizgled jednostavna pesma otkriva u svoj svojoj dramatičnosti, koja doseže kosmičke razmere.

Uvođenje vojvode Mirčete, tipičnoepskog junaka, u lirsko tkivo pesme, najverovatnije predstavlja naknadnu istorizaciju, i još više usložnjava opseg njenih značenja; ali netipično poetsko okruženje utiče i na samog junaka i pridaje mu neka nova svojstva. Vojvoda je u pesmi postavljen, na izvestan način, kao paralela jelenu, te poprima i neke njegove osobine i moći. Slično jelenu u prethodnom stihu, i vojvoda je okarakterisan kao onaj ko može da zamuti vodu, uznemiri granicu, bilo da je reč o granici u državno-političkom smislu ili da je tumačimo u ključu tradicionalnih mitskih predstava.

 


[11] J.Chevalier – A.Gheerbrant, Rječnik simbola: mitovi, sni, običaji, geste, oblici, likovi, boje, brojevi, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1987, rijeka – str. 561–562; voda – str. 755–760.

[12] O tome videti doktorsku disertaciju dr Ljiljane Pešikan-Ljuštanović, Zmaj Despot Vuk – mit, istorija, pesma, Matica srpska, Novi Sad, 2002, str. 184–190, 196–198.

[13] Epitet sadržan u naslovu pesme nije pribrojan ovde, jer je naslov dodat naknadnom intervencijom priređivača i nije integralni deo pesme. Prim. M.M.

[14] Vidi pesmu pod naslovom Na Cvijeti na ranilu, SNP I, 199.

 

Nije, dakle, reč o običnom ovozemaljskom vladaru, već o unekoliko demonizovanom vladaocu nad elementima prirode, posredniku između ljudske zajednice i božanskih sila. Ovaj poetski postupak uzdizanja realne istorijske ličnosti na nivo natprirodnog bića verovatno je trag veoma starog kulta vladara, koji poznaju sve drevne kulture, a u nešto izmenjenom obliku prihvatilo ga je i hrišćanstvo.[15] S kultom vladara u pesmi se stopio i mlađi sloj kolektivnog narodnog iskustva i sećanja na srednjovekovnu vlastelu i gospodare. Tako je i vlaški vojvoda Mirčeta ostao zapamćen u srpskoj lirskoj pesmi, zadržavši svoju istorijom potvrđenu titulu, ali poprimivši i neka izvanredna svojstva.

iris-germanica

No, pesma u nastavku odbacuje i jelena i moćnoga vojvodu kao potencijalne izazivače nesklada, i kao na prave uzročnike mutnog toka Dunava ukazuje na devojke đavolice koje su vodu zamutile berući jutrom perunike i beleći lica. Ovakvo razrešenje opevanog događaja daje pesmi izrazito obredni karakter, jer je reč o povorci devojaka, koja ide na vodu, vrši magijsku manipulaciju biljem i izvodi jedan od inicijastičkih rituala (beljenje lica). Osvrnimo se na čas na atribuciju koja prati devojke u pesmi. Narodni pevač ih naziva „đavolicama”, što se može uzeti prosto kao metafora za živahnu, razdraganu, vragolastu mladost devojaka, ali možda ova oznaka i nije tako naivna i bezazlena, niti jednoznačna kako se na prvi pogled može učiniti savremenom čitaocu. U kolektivnoj svesti naroda, koja je, uprkos hristijanizaciji, još dugo čuvala živo prisustvo duboko ukorenjenih paganskih predstava i verovanja, devojkama, i uopšte ženama, pridavana su izvesna demonska svojstva. Mada u socijalnoj hijerarhiji patrijarhalne zajednice potpuno marginalizovana, žena je, zbog svoje specifične biološke funkcije – mogućnosti obnavljanja života i produžetka egzistencije rađanjem, sačuvala arhajsku ulogu čuvara plodnosti. Upravo stoga što može da podari život, žena, prema tradicionalnom verovanju ima uticaja i na smrt; ona je kapija između ovoga i onoga sveta, moćna, pa prema tome i opasna. Ovo još uvek ne daje epitetu đavolice potpuno negativno značenje. Može se pretpostaviti da takvo negativno određenje potiče od univerzalno rasprostranjenog mizoginog stava civilizacije i religije.[16]

 


[15] Vladar je prema arhajskim poimanjima smatran božjim izabranikom, bogom na zemlji, što se dugo održalo i u hrišćanskoj civilizaciji i religiji (papa, vrhovni poglavar rimokatoličke crkve za vernike te veroispovesti jeste božji izaslanik na zemlji).

[16] U svim civilizacijama koje su u biti mizogino orijentisane, ili u najboljim slučajevima ne naročito blagonaklone prema ženama, na žensko se gleda kao na biće čija je najbitnija odlika mogućnost da bude oplođavana, i primarna funkcija u zajednici da rađa zdravo potomstvo, pa tako u njen domen delovanja spada moć da podsticajno utiče na sve oblike plodnosti. Stoga se ženi u tradiciji pridavala prvenstveno vlast nad prirodom. I pri vršenju magijskih radnji i vradžbina žena obično manipuliše biljem, dok muškarac zastupa princip duhovnosti i istupa kao biće kulture. Hteli mi to priznati ili ne, svi civilizacijski sistemi zasnivaju se na muškom principu kao dominantnom; a žene, čija je emancipacija vrlo dug i postepen, na razne načine usporavan i osporavan proces, isprva su bile „eksploatisane” samo kao kakvi medijumi što će rađanjem novih ljudi (čitaj: muškaraca) omogućiti produžetak vrste i civilizacije koja po takvim shvatanjima počiva na muškim članovima društva. Ovo je problem opštijeg značaja i prevazilazi okvir teme koja se ovde razmatra, pa bi se o njemu moglo opširnije raspravljati u zasebnom radu iz oblasti socioloških izučavanja muško-ženskih odnosa. (Vidi: Žarana Papić i Lydija Sklevicky, Antropologija žene novi horizonti analize polnosti u društvu, predgovor knjizi Antropologija žene. Zbornik, preveo Branko Vučićević, Prosveta, Beograd, 1983.)

 

(Ovde treba imati na umu pre svega hrišćanstvo kao dominantnu religiju u regionu nastanka pesme, odakle dolazi i sama reč „đavo”; mada nisu isključeni ni neki drugi uticaji različite starosti i porekla.) U svakom slučaju, pesma kazuje da su reku zamutila bića po svojim osobinama bliska htonskom jelenu i demonizovanom vladaru, a u izvesnom smislu možda i moćnija od njih.

Perunika (iris germanica), koju devojke beru, jeste prolećni cvet, koji se u srpskom narodu često naziva i bogiša, a svojim imenom ukazuje na vezu sa starim slovenskim božanstvom, gromovnikom Perunom, što je uz neznatne modifikacije docnije preneto i u hrišćansku tradiciju. Verovalo se da ova biljka ima lekovita, pročišćujuća (lustrativna) i zaštitna (apotropejska) svojstva, naročito da štiti od groma.[17] Pošto je perunika bila čest element u ženskim vezovima, te jedan od omiljenih cvetova kojim su se kitile devojke i neveste,[18] pridavane su joj i magijske funkcije. Sve činjenice iznete u pesmi: sastav povorke, vreme zbivanja – proleće, ritualno buđenje vode nakon zimskog zamiranja prirode, kićenje devojaka cvećem, ukazuju na slavljenje kulta plodnosti, koju je trebalo obezbediti magijskim delovanjem, u čemu je značaj ovog obrednog rituala za kolektiv. Značaj obreda za život pojedinca jeste njegova veza sa inicijacijom, čime su gotovo sve prolećne svetkovine, uz još neke druge, uvrštene u takozvane obrede prelaza iz jednog socijalnog statusa u drugi. Kiteći se perunikom i beleći lica, devojke koje čine povorku pokazuju svoju polnu zrelost, te stasalost i spremnost da stupe u brak. Ali postoji još jedan razlog za izdvajanje i isticanje inicijanta specifičnim načinom oblačenja, a to je potencijalna opasnost osobe koja je stupila u fazu preobražaja. Nalazeći se u liminalnoj fazi, kada je već napustila staru socijalnu poziciju, a još uvek nije stupila u novi status, jedinka je za kolektiv socijalno mrtva, boravi u međuprostoru i u direktnom je kontaktu sa smrću, dakle opasna i po sebe i po okolinu sa kojom dolazi u dodir. Devojke u pesmi uspostavljaju vezu s onostranim vršeći magijske radnje ne samo pomoću bilja, no delujući i na vodu, o čijim je svojstvima već bilo reči. Njihovo delanje svakako ima pozitivan predznak, jer mu je cilj da od više sile pribavi blagoslov za zajednicu i podstakne sve oblike plodnosti.

 


[17] Veselin Čajkanović, Rečnik srpskih narodnih verovanja o biljkama; rukopis priredio i dopunio Vojislav Đurić, (Veselin Čajkanović, Sabrana dela iz srpske religije i mitologije, knjiga četvrta), Srpska književna zadruga, BIGZ, Prosveta, Partenon M.A.M, Beograd, 1994, str. 30–31; Pavle Sofrić Niševljanin, Glavnije bilje u narodnom verovanju i pevanju kod nas Srba, BIGZ, Beograd, 1990, (fototipsko izdanje dela: Glavnije bilje u narodnom verovanju i pevanju kod nas Srba, po Angelu de Gubernatisu skupio i sastavio Niševljanin (kao rukopis štampan rad), Beograd, 1912), str. 182.

[18] Isto.

 

Taj poželjni ishod navešćuje i doba dana u koje povorka pohodi vodu, jer je jutro po negdašnjim verovanjima pogodno i preporučljivo, pravo vreme za odlazak na vodu, i zahvatanje vode, koja je u jutarnjim časovima čista, sveža i nepomućena, što obezbeđuje povoljan razvoj događaja i ponovno uspostavljanje narušene harmonije.

Vuk Karadžić je ovu pesmu, kao što je već rečeno, svrstao u ljubavne i druge različne ženske pjesme svoje zbirke; a ovakva kvalifikacija odslikava najčešću sudbinu obrednih pesama koje, poput ove, nisu vezane za neke konkretne kalendarske praznike da bi izgubivši sakralni karakter postale običajne pesme, te tako bivaju preobražene u ljubavnu liriku. Vremenom su zamagljene i zaboravljene veze pojedinih motiva sa starim, potisnutim kultovima vladara i plodnosti, pa nekada funkcionalne mitske predstave o magijskim svojstvima biljnog i životinjskog sveta, te društvenih funkcija i konkretnih istorijskih i pseudoistorijskih ličnosti gube svoje prvobitno značenje. One ostaju senke svoje nekadašnje mnogoznačnosti, i postaju  samo neobične i lepe poetske slike, nalik na ovu vojvode Mirčete među perunikama. Srpska narodna lirska pesma, Mutan Dunav, složene motivike i predočene slojevitosti značenja, osim svojih nesumnjivo visokih estetskih kvaliteta, ima takođe bitnu vrednost kao svedočanstvo i potvrda međusobnih prožimanja srpske i rumunske kulture u oblasti usmenopoetske tradicije.

 

Comments (3)