Dete pripovedač u pripovetkama Borisava Stankovića

Posted on 20 May 2013 by heroji

Milica Mirković

Funkcija deteta-pripovedača u pripovetkama

Stari dani i Stanoja Borisava Stankovića

SAŽETAK: Oslanjajući se na elemente tradicije i načela realističke proze, Borisav Stanković u isti mah i razara pripovedni obrazac realizma unoseći senzibilitet modernog čoveka i moderne stvaralačke postupke u svoja dela. Između ostalog, to postiže odabirom naročite tačke gledišta i deteta–naratora, te pripovedanjem iz dveju različitih vremenskih perspektiva, koje se na smisaonom planu dopunjuju, poetizacijom proznog izraza, koja proizlazi iz lirskog stanovišta subjekta ili pripovedača, što je predočeno na primerima pripovedaka Stari dani i Stanoja.

 

KLJUČNE REČI: pripovedač, tačka gledišta, dete, Borisav Stanković, pripovetke

 

Pripovedač, njegova pozicija, perspektiva, tj. tačka gledišta iz koje sagledava događaje o kojima priča, distanca koju uspostavlja u odnosu na predmet svoga pripovedanja, sam oblik pripovedanja, kao i posledice koje njegova pozicija i stav ostavljaju na siže i narativni tok s kojim se susreće čitalac – neki su od bitnih problema koji se postavljaju u savremenoj teoriji proze. [1] Razumljivo je stoga da osnovni problemi naratologije privlače i pažnju proučavalaca opusa jednog od naših najinteresantnijih pripovedača i romanopisaca s početka dvadesetog stoleća, Borisava Stankovića. Književno delo ovog autora, kako na hronološkom tako na tematsko-inspirativnom i stilsko-poetičkom planu, nalazi se između tradicije i modernosti.


[1] Detaljnije o ovim i srodnim pojmovima i problemima naratologije kao discipline nauke o književnosti videti u: Rečnik književnih termina, glavni i odgovorni urednik Dragiša Živković, Institut za književnost i umetnost u Beogradu – Nolit, Beograd, 1992, pod sledećim odrednicama: pripovedač, govor pripovedača, pripovedanje u prvom licu, pripovedanje u trećem licu, tačka gledišta, perspektiva, naratologija, doživljeni govor, unutrašnji monolog, vreme u književnosti, vreme u pripovedanju. Takođe videti i literaturu preporučenu uz svaku od ovih odrednica, kao i: Franc K. Štancl, Tipične forme romana. S nemačkog prevela Drinka Gojković, Književna zajednica Novog Sada, Novi Sad, 1987; Milivoj Solar, Ideja i priča – aspekti teorije proze, Liber, Zagreb, 1974, posebno segmente „Tehnika pripovijedanja”, 99–110. i „Pripovijedač”, 111–122; te Moderna teorija romana. Izbor, uvod i komentar Milivoj Solar, Nolit, Beograd, 1979.

 

Tematizujući sudare i sukobe dvaju nepomirljivih sistema vrednosti, opisujući pishološke sukobe unutar svojih likova, raspetih između sopstvenih želja, čežnji i težnji i društvenih normi, Stanković je i sam u procepu, idejnom i stvaralačkom, na razmeđi vekova, literarnih pravaca, tradicije s kojom je srastao i modernističkih strujanja. U svojim delima Stanković kombinuje elemente ovih dveju umogome različitih sfera, na sebi svojstven način ih usklađuje, čineći granicu među njima manje oštrom, ponekad čak fluidnom, a svaku jednoznačnu odrednicu kojom kritičari i proučavaoci karakterišu njegovo stvaralaštvo čini relativnom.

Među dosadašnjim izučavanjima Stankovićeve proze treba pomenuti radove Milana Bogdanovića [2], Dragoljuba Vlatkovića [3], Stanislava Vinavera [4], Vladimira Jovičića [5], Eriha Koša [6], Radomira Konstantinovića [7], Predraga Palavestre [8], te zbornike radova posvećene stvaralaštvu ovoga pisca [9]. Kada je reč o specifičnim problemima koji su predmet i ovog teksta, valja istaći nekoliko studija i tekstova koji se dotiču kako konkretnih pripovedaka o kojima će i ovde biti reči, tako i pitanja pripovedača, vidova i oblika pripovedanja u Borinim delima. Između ostalih, interesantni su radovi Velibora Gligorića [10], Isidore Sekulić [11], Boška Petrovića [12], Milana Rankovića [13], Radomira


[2] Milan Bogdanović, Realizam Borisava Stankovića, u: Borisav Stanković, Stari dani. Božji ljudi, Sabrana dela Borisava Stankovića, priredio Živorad Stojković, knjiga prva, Prosveta, Beograd 1970, 51–65.

[3] Dragoljub Vlatković, Borisav Stanković, Rad, Beograd, 1962.

[4] Stanislav Vinaver, Bora Stanković i pusto tursko, u: Borisav Stanković, Stari dani. Božji ljudi, Sabrana dela Borisava Stankovića, priredio Živorad Stojković, knjiga prva, Prosveta, Beograd, 1970, 39–50.

[5] Vladimir Jovičić, Borisav Stanković, u knjizi: Srpski pisci, Prosveta, Beograd, 1985, 227–249.

[6] Erih Koš, Pripovedač Borisav Stanković ili mogućnosti i perspektive regionalne pripovetke, u knjizi: Pripovetka i pripovedanje, Matica Srpska, Novi Sad, 1980, 163–172.

[7] Radomir Konstantinović, Ranjav i željan, u: Borisav Stanković, Stari dani. Božji ljudi, Sabrana dela Borisava Stankovića, priredio Živorad Stojković, knjiga prva, Prosveta, Beograd, 1970, 76–82.

[8] Predrag Palavestra, Rascep u dušama. Borisav Stanković, u knjizi: Istorija moderne srpske književnosti. Zlatno doba 1892-1918, SKZ, Beograd, 1986, 412–428.

[9] DeloBore Stankovića u svome i današnjem vremenu, zbornik radova, Međunarodni slavistički centar, Beograd, 1978; Bora Stanković. Staro vreme – novo čitanje, zbornik radova, priredio Saša Hadži-Tančić, Gradina, Niš, 1983.

[10] Velibor Gligorić, Poezija u delu Bore Stankovića, u: Borisav Stanković, Stari dani. Božji ljudi, Sabrana dela Borisava Stankovića, priredio Živorad Stojković, knjiga prva, Prosveta, Beograd, 1970, 66–71.

[11] Isidora Sekulić, Bore Stankovića vilajet, u: Borisav Stanković, Stari dani. Božji ljudi, Sabrana dela Borisava Stankovića, priredio Živorad Stojković, knjiga prva, Prosveta, Beograd, 1970, 33–38.

[12] Boško Petrović, Pripovedanje i priča Bore Stankovića, u: O Borisavu Stankoviću, Dela Borisava Stankovića, priredio Živorad Stojković, knjiga osma, BIGZ – „Svetozar Marković”, Beograd 1983, 183–210.

[13] Milan Ranković, Odnos prema prošlosti u delu Borisava Stankovića, u: DeloBore Stankovića u svome i današnjem vremenu, zbornik radova, Međunarodni slavistički centar, Beograd, 1978, 45–52.

 

Ivanovića [14], a posebno studije Vladimira Jovičića [15], Dimitrija Vučenova [16] i Vuka Filipovića [17]. Ovom prilikom, na osnovu proučene literature, a primarno na osnovu samih tekstova, pokušaću da sagledam funkciju deteta-pripovedača u Stankovićevim pripovetkama Stari dani i Stanoja [18], u kojima je ova pripovedačka pozicija pretežna, a


[14] Radomir Ivanović, Pripovedačko u delu Borisava Stankovića (oblici i tehnika pripovedanja), u: DeloBore Stankovića u svome i današnjem vremenu, zbornik radova, Međunarodni slavistički centar, Beograd, 1978, 77–91.

[15] Vladimir Jovičić, Umetnost Borisava Stankovića, SKZ, Beograd 1972, posebno segment o pripovedačevom govoru, 93–102.

[16] Dimitrije Vučenov, Ko priča u „Nečistoj krvi”, u knjizi: Tragom  epohe realizma. Studije i ogledi o epohi, stvaraocima i istoričarima, Bagdala, Kruševac, 1981, 191–203; Dimitrije Vučenov, Narator u pripovetkama Bore Stankovića, u: DeloBore Stankovića u svome i današnjem vremenu, zbornik radova, Međunarodni slavistički centar, Beograd, 1978, 13–25 (isto i u knjizi: Tragom  epohe realizma. Studije i ogledi o epohi, stvaraocima i istoričarima, Bagdala, Kruševac, 1981, 205–220); Dimitrije Vučenov, Svet tišine i svet davnine u delu Bore Stankovića, u: Bora Stanković. Staro vreme – novo čitanje, zbornik radova, priredio Saša Hadži-Tančić, Gradina, Niš, 1983, 28–50.

[17] Vuk Filipović, Svet detinjstva u delu Bore Stankovića, Zajednica naučnih ustanova Kosova i Metohije, Priština, 1968. Takođe videti i tekst ovog autora: Pepeo kao simbol u prozi Bore Stankovića, u: Borisav Stanković, Prilozi. Priredio Vladimir Jovičić, Sabrana dela Borisava Stankovića, knjiga 7, Prosveta – BIGZ, Beograd, 1987, 183–188.

[18] Obe pripovetke ušle su u Stankovićevu zbirku pod naslovom Stari dani, koja je objavljena u Beogradu 1902. godine, u izdanju Srpske književne zadruge. Pripremajući ovaj rad služila sam se tekstovima pomenutih pripovedaka u izdanju: Borisav Stanković, Stari dani. Božji ljudi, Sabrana dela Borisava Stankovića, priredio Živorad Stojković, knjiga prva, Prosveta, Beograd, 1970. U tom izdanju pripovetka Stanoja štampana je na stranicama 112–119, a pripovetka Stari dani na stranicama 154–168. Svi navodi u daljem tekstu preuzeti su iz ovog izdanja; kao skraćenice pri navođenju biće korišćeni naslovi pripovedaka, a arapske cifre uz njih označavaće broj stranice u pomenutom izdanju sa koje se preuzima citat.

 

njena uloga u celokupnoj strukturi neglašena i ključna za razumevanje i doživljavanje izložene radnje, odnosa među likovima, njihovih osobina i psiholoških stanja. [19]

S obzirom na konkretnu formulaciju teme moja razmatranja biće nužno omeđena na veoma sveden, ali reprezentativan uzorak građe, i usredsređena na jedan izdvojeni problem, ili, preciznije, na određenu skupinu srodnih problema, budući da je teško proučavati samo jedan fenomen u književnoj tvorevini nezavisno od sličnih i s njim povezanih pojava. [20] Dakle, da bi se utvrdila funkcija određenog tipa pripovedača u ovim primerima, ali i uopšte, neophodno je prethodno ispitati načine manifestoavnja te pripovedačke pozicije, odlike samoga pripovedača koje mogu imati uticaja na pripovedanje, te konkretne efekte koje ostvaruju na tok izlaganja i samo narativno tkivo Stankovićevih ostvarenja. Imajući u vidu bitnije teorijske postavke i zaključke iz oblasti proučavanja ovog kruga problema nauke o književnosti, kao i dosadašnja izučavanja tog aspekta proze Bore Stankovića i stavove iznete u meni poznatoj i dostupnoj literaturi, pokušaću da funkciju deteta-pripovedača ispitam paralelno u Starim danima i Stanoji, uočavajući sličnosti i razlike u pripovedačkom postupku, ukazujući pritom na motivske, stilske i idejne činioce u tekstu koji su u bliskoj vezi sa osobinama naratora i njegovom specifičnom tačkom gledišta.

borisav stankovic 1

 

Već nakon prvog, letimičnog i najopštijeg pogleda na strukturu pripovedaka Stari dani i Stanoja,vrlo se jasno u obema mogu uočiti dve pripovedačke perspektive, neraskidivo povezane s dva vremenski različita sloja priče, ali se priroda odnosa tih dveju pozicija međusobno razlikuje u ovim dvema tvorevinama.

 


[19] Ne ulazeći ovom prilikom u pitanje eventualne autobiografske inspiracije Stankovićevih pripovedaka, posebno Starih dana, niti u detaljnija razmatranja i procene autentičnosti psihološkog profila i nivoa razvoja svesti i mišljenja deteta koje bi uzrastom odgovaralo pripovedaču, zadržaću se samo na zapažanjima do kojih sam došla analizom dveju pripovedaka, a koja ostaje u ravni promišljanja osnovnog naratološkog problema zadatog temom, isključivo na osnovu teksta.

[20] Ovom prilikom ne ulazim u problem žanrovskog razvrstavanja Stankovićeve proze, budući da je to pitanje od marginalnog značaja za temu ovog rada, te tekstove o kojima je reč nazivam pripovetkama. Njihov eventualno drugačiji žanrovski karakter (novela, crtica, kratka priča i sl.) mogao bi biti tema za neka druga proučavanja.

 

Naime, ne samo što je redosled vremenskih odseka priče obrnut u dvema pripovetkama, već je i prelaz između dva vremenska i narativna toka praćena promenom pripovedačke perspektive različit u svakoj od njih. Pripovetku Stari dani otvara panoramski prikaz sumorne, oronule, razrušene i propale varošice iz vizure personalizovanog pripovedača.

Napred kuće, gomile đubreta, tek sada iz konjušnice izbačena slama koja se puši, i dvorišta puna balege i prljavih kokošaka. [...] Onda, izrivena kaldrma, opale česme, reka, kameni most s turskim natpisom, presušeno korito, obala puna vrba, topola. Vodenice koje ne rade, već se u njima peče rakija. Opet kuće. Čas nove, sve po planu, čas stare, turske, i radi šora presečene, te stoje kao neke trupine. Štrče im i bele se preseci njihovih počađalih greda.

(Stari dani, 154);

Dućani visoki, uski. Čas zbijeni, čas rastavljeni kakvom zaparloženom baštom, ograđenom tarabama, ispod koje se provlače psi, te jure konje ili krave što po bašti pasu. [...] Nigde nikoga. Samo su pune kasapnice i ćevabdžinice, kroz čije se prozore, ulepljene parčadima mesa, krvlju i ubijenim muvama, ništa ne vidi.

(Stari dani, 155),

Opšta pustoš i opadanje, i materijalno i moralno, posledice rata i zagušujuća atmosfera plastično su dočarani nizom naizgled objektivno zabeleženih slika (urbanistički haos i ruglo, ranjenici, licitacije), izvedenih poput švenka kamerom. [21] Ali odbojnost i gađenje koje ti prizori izazivaju kod posmatrača, izbijaju u izboru pojedinih snažnije emocionalno obojenih izraza i kritičkom, ponegde čak ironijskom, tonu pripovedača, a kulminiraju s pojavom motiva lekara i naratoru posebno mrskog ćifte.

Ili ćete, možda biti srećni da vidite najvećeg „gazdu” kako posle ručka ide polako, pognut [...] zvera, gleda na sve strane, traži kamen, grudvu kreča, izvaljen kolac ili koju trulu gredu, da to ponese, odvuče i ubaci u svoja dvorišta. I tako, skupljajući sve što mu padne šaka, polako, pored zida ode nekoj svojoj kirajdžiki, podvodačici, da vidi da li mu je dovela što „novo”…

(Stari dani, 155–156),

Da je autor imao nameru da iskaze svoga naratora emotivno angažuje, svedoči i obraćanje u drugom licu [22]:

Šta ima sad tamo da vidite? [...] S udaljene stanice dovezete se kroz vinograde. Od „baždarnice” silazite širokim, prostranim ulicama [...] Skrenite nadesno [...]

(Stari dani, 154);

Dolazite u podne. [...] Možda ćete videti [...] Ili ćete, možda, biti srećni da vidite [...]

(Stari dani, 155),

 


[21] Videti i: Vuk Filipović, Svet detinjstva u delu Bore Stankovića, 42.

[22] Videti: Vladimir Jovičić, Umetnost Borisava Stankovića, SKZ, Beograd, 1972, 99–100.

[Sva podvlačenja u ovom i drugim navedenim odlomcima su moja.]

 

sa očiglednim ciljem da i čitaoca „uvuče” u priču i približi vlastitoj perspektivi, budući da uvodni pasusi zaista i kod čitaoca izazivaju sličan osećaj nelagode, praznine i otuđenosti kao i kod pripovedača. Ovu rezigniranu deskripciju Stanković naglo prekida usklikom pripovedača, te jednim potezom, slično filmskoj tehnici reza, potpuno ukida prethodni tok izlaganja i vremensku ravan, uvodeći sasvim drugačija motivsko-stilska obeležja i novu vremensku i pripovedačku perspektivu.

Ali dosta! Našto ovo? Sve je ovo tako sirovo, masno! Neću to… Staro, staro mi dajte! Ono što miriše na suh bosiljak i što sada tako slatko pada. Pada i greje, greje srce.

(Stari dani, 156)

Navedeni pasus u malome odslikava suprotnosti pripovedačevog odnosa prema dvama vremenskim periodima i utiscima koji se vezuju za svaki od njih (kontrast: ovo, sirovo, masno-staro, miriše [23], slatko, greje) [24], a sam narator  razotkriva se u jezičkoj ravni teksta oblikom kazivanja u prvom licu („Neću to… Staro, staro mi dajte!”). Nasuprot tome, u Stanoji nema retrospekcije u sižejnoj strukturi, iako je čitava priča data kao niz odlomaka iz sećanja pripovedača (to se u tekstu i eksplicitno signalizira: „Sećam se jednom [...]” – Stanoja,  113), već  priča teče hronološki, sa izvesnim nužnim sažimanjima većih odseka vremena i koncentrisanjem naracije na pojedine događaje i situacije. Ova pripovetka jeste zapravo istorija glavnoga junaka, priča o njegovom postepenom propadanju, najvećim delom ispripovedana iz perspektive deteta sa čijom je strinom Stanoja imao naročit odnos, ali se tačka gledišta povremeno proširuje i opštim viđenjem, mišljenjem i kolektivnim saznanjima koja je o junaku delila šira zajednica, ne samo skupina dece („mi, deca” – Stanoja, 113; „nas” – Stanoja, 112), već i cela čaršija

 


[23] Bosiljak je, prema narodnim verovanjima, jedna od biljaka sa izuzetno snažnim lekovitim i magijskim svojstvima, čije je prisustvo bilo neizostavno u mnogim obrednim radnjama. Videti: Veselin Čajkanović, Rečnik srpskih narodnih verovanja o biljkama, rukopis priredio i dopunio Vojislav Đurić, Srpska književna zadruga – Srpska akademija nauka i umetnosti, Beograd, 1985, 41–49, kao i odrednicu bosilje u:Srpski rječnik istumačen njemačkijem i latinskijem riječima, skupio ga i na svijet izdao Vuk Stef. Karadžić, četvrto državno izdanje. U Beogradu u štampariji Kraljevine Jugoslavije, 1935, 39.

[24] Videti takođe: Vuk Filipović, Svet detinjstva u delu Bore Stankovića, 183; Milan Ranković, Navedeni tekst, 46; Nikolaj Timčenko, Antropološka poruka Bore Stankovića, u: Bora Stanković. Staro vreme – novo čitanje, zbornik radova, priredio Saša Hadži-Tančić, Gradina, Niš, 1983, 8.

 

(„pričaju” – Stanoja, 112). Druga pripovedačka perspektiva nije uvedena u siže naglo, kako je to bilo slučaj u Starim danima, već suptilnije, uz blagi prelaz:

Dani prolažahu. Stanoja sve više opadaše. A i stričeva se kuća raskući.

(Stanoja, 116) [25],

a povezivanje dveju perspektiva motivisano je proticanjem vremena i odrastanjem pripovedača iz deteta u mladića, tako da je identitet i integritet lika naratora ostao nenarušen, jasan i istaknut, a promene u viđenju logički su opravdane sazrevanjem njegove ličnosti.

Izlaganje događaja s tačke gledišta deteta u obema posmatranim pripovetkama Bore Stankovića unosi u naraciju i deskripciju i elemente doživljaja samog pripovedača, a samim tim daje i osetnu emotivnu notu njegovim iskazima, imajući na umu senzitivnost, specifičnu radoznalost, te moć opažanja i tumačenja izvesnih zbivanja i reakcija, koje su svojstvene deci određenog uzrasta. Tako se u Starim danima u potpunosti menja atmosfera priče uvođenjem deteta kao pripovedača, a prava radnja pripovetke tek tada i počinje. S novim naratorom bitno se menja emotivni odnos prema pripovedanim sadržajima, unosi se toplina, živost, neposrednost i prisnost u pričanje, naglašena subjektivnost, ali i izvesna doza idealizacije [26] pređaših običaja (na opštijem društvenom planu) i blaženog razdoblja detinjstva (lično iskustvo i sećanje naratora). Takođe su idealizovani i članovi uže i šire porodice pripovedača: otac kao izuzetan pevač, teča kao uzoran i čestit domaćin, tetka kao dobra i blaga žena, te vredna domaćica; a budući da je reč o slavskom veselju, sve u detinjim očima izgleda čisto, blago, prisno, toplo, bogato i izobilno, puno sjaja, svečano i dostojanstveno, a takođe i vrcavo od pesme i radosti. [27]

[...] kod njega je sve smišljeno, tiho i temeljito. Pošten je i čist kao ogledalo. Ne govori mnogo, ne brza, ne plete se. Priroda jaka, vera iskrena, a duša neokaljana i čista kao izvor planinski. Žena mu, moja tetka, dobra. Nema pod nebom žene mekšeg srca. [...] A porod im zdrav, na oči kremen. Gledaš: oko čisto, snaga prava, i u svakom pokretu kipti i preleva se zdravlje.

 


[25] Videti i nastavak tog „prelaznog” segmenta pripovetke: Stanoja, 116–117.

[26] Videti: Časlav Đorđrvić, Sanjari i sanjarenje u delu Bore Stankovića, u: Bora Stanković. Staro vreme – novo čitanje, zbornik radova, priredio Saša Hadži-Tančić, Gradina, Niš, 1983, 62–63; Milan Bogdanović, Navedeni tekst, 55-56; Milan Ranković, Navedeni tekst, 52.

[27] Videti celovit opis slavske svečanosti, gostiju, gozbe, običaja i vesele atmosfere: Stari dani, 156–163.

 

(Stari dani, 156)

A sofra zastrta čaršavom, u čelu veliki kolač, na njemu tri kao na krst voštane sveće, čaša vina, a niže njega po sofri, naniže poređani celi hlebovi, oko njih čanci jabuka, krušaka, oraja i grožlje iz „turšije”…

(Stari dani, 158)

Sve je to bilo svoje, blisko, rođeno… Jedan drugoga pecka, nude se duvanom. [...]

Dođe i pop. Svi stoje gologlavi, on čita, kadi, oni metanišu, krste se. Preseče se kolač i onda nastaje slava. Počnu zdravice.

(Stari dani, 159)

Razgovori življi, brži, isprekidani. A kako da ne? Kad ti od vina, i da ga ne piješ, od mirisa njegova drukčije. [...] I kao da puče nešto. Poče pesma. Devojke, žene… Njihovi čisti, drhtavi, topli glasovi ispuniše sobu [...] Sve se otkravilo, oslobodilo, i samo dahće od smeha i pesme.

(Stari dani, 161–162)

Idilu porodičnog veselja narušiće, nakratko, dolazak Tomče, noćnika i usamljenika, koji pati zbog neostvarene ljubavi i ne uklapa se u zajednicu čije su norme osujetile njegove želje. [28] No, po Tomčinom odlasku slavlje će se nastaviti u punom žaru, iako će njegova neobična pojava zaintrigirati, privući pažnju i zadobiti solidarnost dečaka–pripovedača, te će i nit pripovedanja skrenuti u tom smeru. [29]

U Stanoji, međutim, nota idealizacije pređašnjeg života izostaje; tu vedri problesci dečjih radosti i igara, i uopšte vedrih trenutaka, izbijaju samo sporadično:

Kad se napije, skupi svu strininu decu, a i mene, pa nas vodi po šećerdžinicama, kupuje nam šta hoćemo; onda nas pošlje da odemo strini i pohvalimo joj se, a on pođe pozadi nas, gleda, smeška se i peva svoju omiljenu pesmu [...]

(Stanoja, 112);

Jednom uzeo pa napunio pojas i nedra pomorandžama, limunovima i drugim voćem. Ide, smeje se; mi trčimo oko njega tražeći mu, on nas odbija:

–  Hajd, hajd! nije za vas!

[...] Da ga ne bi sasvim odbila, strina uzme i nešto okusi. On tada od silne radosti istrči u kujnu, skače, grli nas, ljubi i diže čak do tavanice.

(Stanoja, 114–115).

Čak i naoko idilična slika dece okupljene oko vatre u hladnoj jesenjoj večeri („Mi smo se, deca, načetili oko nje, zapretali bose noge u pepeo i pečemo kukuruze na žaru” – Stanoja, 115), biće potrta kontrastnim motivom strinine teške bolesti i samrtne postelje u susednoj sobi. Budući da je okosnica pripovetke nesrećna sudbina Stanoje i Kate, i

 


[28] O usamljenosti i izopštenosti iz zajednice Stankovićevih junaka videti: Vuk Filipović, Pepeo kao simbol u prozi Bore Stankovića, 183-184.

[29] O naratoru u ovoj Stankovićevoj pripoveci Vuk Filipović piše: „nalazimo stvarnost naivnog realizma opažanja prvobitne iluzije (harmonija porodično-patrijarhalnog bratstva, svečanost, idilična situacija) i poznijeg uviđanja iluzije (tragični lik) ” – V. Filipović, Svet detinjstva u delu Bore Stankovića, 199.

 

njihove ljubavi, naratorova sećanja o njima prilično su gorka i potresna, obojena strahom i setom, koja ponekad nije sasvim osvešćena u detinjem rezonovanju, ali je proživljena na emotivnom planu. Iako se u ovom slučaju ne može govoriti o izričitoj „tragici dece”, o kojoj povodom Stankovićevih dela piše Isidora Sekulić [30], postoje izvesne diskretne naznake da su i deca imala izvesna traumatična iskustva koja su prouzrokovala potonji strah od prekog i nasilnog oca, odnosno strica kada je reč o liku naratora. Kada Stanoja pođe da zaštiti Katu od pijanog muža, preplašena deca su ga zabrinuto odvraćala od toga: „– Ne, Stanojo! – viknusmo mi iz našeg skloništa” (Stanoja, 113), kao da su i njega želeli da zaštite od poznate im nasilnikove grubosti. I inače, dečak–narator u ovoj pripoveci izražava iskreno saosećanje za strinine domaćičke napore i lične muke, bolest i patnje:

Sirota strina! Onako visoka, crnomanjasta, suva, [...] – beše i radenica kô krtica. Od rane zore do mrkla mraka ona je bila uvek u poslu. Koliko bi puta u pola noći došla kod nas, bežeći od pijana strica, prespavala bi tu, dok se on ne istrezni, i uvek pre svanuća vraćala bi se natrag kući. Poče i pobolevati onako „s nogu”, ali joj niko ne obraćaše pažnje!

(Stanoja, 115).

Zanimljivo je da dete-narator u ovoj pripoveci vrlo retko, čak i u ključnim i vrlo potresnim trenucima, iznosi svoja sopstvena osećanja i doživljaje (pa i strah i radost nisu ispoljeni kao individualna osećanja, nego u vidu kolektivnog emocionalnog stanja koje deli čitava skupina dece), već je fokusiran na uočavanje afekata i emocija odraslih. Tako, na primer, uviđa neobičan odnos prkosa i naklonosti između Stanoje i Kate, Stanojin „čudni pogled” upućen strini (Stanoja, 113), njegovu požrtvovanost za strinu, kao i reakcije koje odaju duševno stanje dvojice odraslih muškaraca u času Katine smrti:

Pogledah strica, a njemu se oči ovlažile, trepavice od nadošlih suza podnadule i brk mu igra.

Sav zacenjen, gušeći se, iziđe Stanoja, i opet sede, savi se u kut do vrata. Zagnjurio kosmato lice u ručerde, pa jeca. Suze mu idu niz ruku.

(Stanoja, 114–115).

Dete-pripovedač je, dakle, svedok zbivanja koja su predmet ovih dveju Stankovićevih pripovedaka, i pretežno se javlja kao posmatrač iz prikrajka, koji svojom budnom radoznalošću pažljivo prati i beleži svaki detalj i pokret, a iz njegovog

 


[30] Videti: Isidora Sekulić, Navedeni tekst, 33–38.

 

neposrednog opažanja gradi se opis, dočarava atmosfera i izlaže radnja. Njegovo kazivanje izuzetno je slikovito i sugestivno, zasnovano na čulnim opažanjima dečaka, vizuelnim, auditivnim i olfaktivnim, iako ponegde u tekstu metaforičnost i suptilnost jezičkog uobličenja nadilazi mogućnosti verbalnog izražavanja deteta na tom uzrastu [31].

Čaršija puna magle, ispresecana ukrštenim mlazevima sveća iz dućana ili kuća. Samo fenjeri na česmama i mehanama čkilje i trnu od magle. A magla pada, pada… Oseća se čak po obrazima.

(Stari dani, 157)

Na sobnim vratima dočekuje nas teča, gologlav (jedini put u godini), otvara vrata, uvodi nas u tu veliku sobu, iz koje zapahuje svetlost, toplota i jara ljudska. [...] Gosti čisti, obrijani, preko kolena prebačen im ubrus za ruke. Bele im se njihove nove košulje, mirišu im „stajaće” haljine na suve dunje iz sanduka; peć bubnji, a svetlost od četiri sveće široka, prostrana, pomešana s tamnjanom i dimom duvanskim. Napolju hladan i vlažan mrak…

(Stari dani, 158)

Večeramo. Čuje se kako kašike zveče i pucaju vilice. [...]  A iz kujne, gde su devojke i mlade žene, „neveste”, čuje se kikotanje, smeh, ugušena pesma i zvon dahira.

(Stari dani, 159)

Međutim, s vremena na vreme, stiče se utisak da se pripovedačevo prisustvo gubi u nizu predstavljenih događanja, da se skoro neprimetno povlači, a pripovedanje–izveštaj ustupa mesto scenskom prikazu. No, taj postupak smene dvaju tipova pripovedačkih situacija (po Štanclovoj tipologiji romanesknih formi [32]) i jeste tako diskretan zahvaljujući tome što Stanković u tim trenucima ne pribegava dijaloškoj formi, već naročitom obliku pripovedanja – doživljenom neupravnom govoru. Registrujući redom svaki i najmanji pokret junaka i međusobne reakcije između aktera, hitro i sukcesivno, slično snimku kamere, pripovedač dočarava ne samo sadržaj, već i ritam i intonaciju neposrednog govora, pa čak i toka misli pojedinih likova.

Čiča Mase ne može da sedi. Diže se neprestano, ide kod ženskih; one ga guraju, on im se nameće. Čiča Toma jednako zove tetku, svoju sestru, da mu sedi do kolena, nazdravi mu i zapeva… Tetku stid. Moli druge gošće da je koja odmeni. Aja! – Nijedna neće. A ona se snebiva.

(Stari dani, 161)

I svaki čas je očekivao nešto, bio na oprezi, a u pogledu njegovu i celom izrazu lica osećali se: da on zna da ih je prekinuo, da je upao, da nije za njihovo društvo i da treba da ide, i ići će – ali, opet nije mogao da ide.

(Stari dani, 164)

 


[31] Dimitrije Vučenov, Narator u pripovetkama Bore Stankovića, 16–17.

[32] Videti: Franc K. Štancl, Navedeno delo.

 

Sublimišući monologe i dijaloge u neku vrstu neizgovorenog, ali ipak živog govora [33], tehnikom doživljenog govora i uživljavanjem lika pripovedača u psihu i misli junaka, Stanković postiže efekat dinamičnosti i neposrednosti. A time što je detetu-naratoru stavljeno u zadatak da predoči složena psihička stanja junaka, kome ni starosno ni emotivno nije dorastao, čitaočeva perspektiva postaje nadmoćnija od posmatračke pozicije samog pripovedača. [34]

borisav_stanković_2

Pored funkcije izveštača o zbivanjima, dete–pripovedač povremeno biva i aktivni učesnik u radnji. [35] Bilo da se u zbivanje uključuje individualno, bilo u okviru porodice ili skupine dece (odlazak s porodicom na slavu kod teče, pozdravljanje s domaćinima, trenutak Tomčinog dolaska i završna scena s noćnikom u dvorištu, te odlazak na počinak u Starim danima; igre i zadirkivanja grupe dece, lična sećanja na strinine patnje, smrt i postupke glavnog junaka u Stanoji), pripovedačevo aktivno delovanje signalizira se upotrebom odgovarajućih oblika glagola i ličnih zamenica (prvo lice jednine, odnosno, prvo lice množine). No, budući da prikazivačka komponenta dominira nad ispovednom, oblik pripovedanja u prvom licu nije naglašen i javlja se samo u određenim segmentima teksta, dok u znatnijem delu pripovedaka preovlađuje pripovedanje o drugim junacima, što podrazumeva iskaze u formi trećeg lica. [36]

Jednostavno opažajući, registrujući događaje dete, iz svoje vizure, intuitivno naslućuje i otkriva značenje nekih zbivanja po konkretnim detaljima i tumači ih u

 


[33] Vladimir Jovičić, Umetnost Borisava Stankovića, 95.

[34] Rečnik književnih termina, 589.

[35] U Stankovićevoj prozi retko se detinjstvo prikazuje u prvom planu zbivanja, već je ono uglavnom „otelovljeno u široj projekciji patrijarhalnog ambijenta“ (Vuk Filipović, Svet detinjstva u delu Bore Stankovića, 197), a u obema posmatranim pripovetkama ono se manifestuje u dva vida: kao „biće dečaka–naratora”, i kao „dečje mnoštvo u prostoru porodičnih odaja, u slobodnoj igri i prirodi” (isto). U ovim primerima izostaje treći vid ispoljavanja detinjstva, prema Filipovićevoj klasifikaciji, tj. „detinjstvo određenog, glavnog lika u pripoveci ili romanu”, ili barem ostaje u dubokoj senci u odnosu na druga dva dominantna oblika manifestacije.

[36] Dimitrije Vučenov povodom smenjivanja dvaju oblika pripovedanja (u prvom i u trećem licu) u pripoveci Stari dani veli: „da se u njoj naracija iz naratorove perspektive zamenjuje neprimetno sa autorskom naracijom bez naglašavanja autorove perspektive” (Narator u pripovetkama Bore Stankovića, 18). Videti o tome i: D. Vučenov, Svet tišine i svet davnine u delu Bore Stankovića, 33; kao i: Vladimir Jovičić, Umetnost Borisava Stankovića, 99–100.

 

skladu sa svojim uzrastom i odgovarajućim nivoom svesti, i to prema znacima i iskustvima koja mu mogu biti poznata i dostupna.

U sporednoj sobi ležaše strina. Sigurno je bila mnogo bolesna, jer moja mati i druge žene čas po čas izlažahu i ulažahu šapćući.

(Stanoja, 115)

Ponekad, pak, dete-narator zaključuje i na osnovu reakcija drugih ljudi i priča koje je čulo od starijih iz svoje okoline, kada naslućuje prirodu odnosa među odraslima (međusobnu uzdržanost i zategnutost odnosa Tomče i šire zajednice, njegovu izopštenost iz društva) ili iznosi opšta mišljenja i priče koje su o junacima njegovog pripovedanja kružile u čaršiji i mahali.

Vrata se otvoriše i uđe Tomča.

Svi, čak i ja ovamo, nakraj sobe, osetismo hladnoću koju on spolja sobom unese. [37] [...] Skočiše k njemu, skinuše mu suri šinjel, postaviše ga za sofru. [...]

Nude ga jednako. [...]

Opet poče pesma. Ali ne onako toplo, poverljivo, već nekako suvo, duže. Izgledaše da više pevaju iz milostinje prema Tomči, kako ne bi opazio da on nije za njih, i da zato oni pred njim ne mogu onako kao pre svojski da se vesele. A i Tomča je to kao osećao. [...] u pogledu njegovu i celom izrazu lica osećalo se: da on zna da ih je prekinuo, da je upao, da nije za njihovo društvo i da treba da ide [...]

(Stari dani, 163–164)

Unutrašnja proživljavanja junaka predstavljena su na osnovu spoljašnjih reakcija: pokreta, položaja tela, gestova i izraza lica, i njihova priroda i suština naslućena je u svesti dečaka-naratora, na osnovu sopstvenog iskustva i dostupnih informacija i domišljena na nivou intelektualnog i emocionalnog razvoja deteta njegovog uzrasta.

Snaška Pasa tamo jednako peva, a ovamo Tomča čas ustaje, čas seda, hladi grudi, briše znoj… A kad ubriše čelo, on i kosu ponese u prstima. Poče da savija cigaru. Papir mu se lepi, cepa, a duvan se prosipa.

[...]

I poče da je pali, ali nevešto, grizući je, žvaćući, trepćući očima, čelom, celim licem, od pesme koja dolažaše iz sobe. Utom snaška Pasa zapeva silno. Tomči suze navreše, saže se, zagrcnu…

– Puh! – huknu i sav duvan izlete iz cigare, osta mu samo papir na usnama. Diže se.

[...]

I ode, kruto, teško, gazeći oštro.

(Stari dani, 166–167)

 


[37] Vrlo vešto i suptilno Stanković u ovom primeru postiže i doslovno i metaforično značenje hladnoće, koje ukazuje na otuđenost Tomče od ostatka zajednice, što će se pokazati i u docnijim dešavanjima u pripoveci, a slična izopštenost zadesila je i Stanoju. Videti o ovome: Vuk Filipović, Svet detinjstva u delu Bore Stankovića, 51.

 

Ponegde su ta pripovedačeva zapažanja uobličena u snažno i nijansirano stilski obojene izraze, koji možda pomalo odudaraju od dečjeg govora, ali su mahom data bez dubljeg tumačenja i zalaženja u psihu aktera, bez suvišnih komentara, starmalog tumačenja dešavanja, domišljanja i pretpostavki, povezivanja koja detetu na tom uzrastu nisu svojstvena.

Dečja priroda pripovedača ogleda se i u naivnim tumačenjima i prihvatanjima određenih stavova („Sutra je Sveti Arhanđel Mihailo, kome se ne kuva pšenica, jer je još živ” – Stari dani, 156), u specifičnim interesovanjima i fokusima pažnje na određene događaje i trenutke u prošlosti (odlazak sa porodicom na slavu, Stanojino čašćavanje po šećerdžinicama, skrivanje od razjarenog pijanog strica, čas strinine smrti, majčina sahrana), te postupcima (radoznalo dete, zaintrigirano neobičnom figurom Tomče, napustiće slavsko veselje i poći u dvorište za onim što mu je u tom času privuklo pažnju, a što ga istovremeno i privlači i plaši), solidarnosti i saosećanju koje nežno i neiskvareno biće deteta pokazuje prema otuđenima, poniženima i povređenima (Tomči, Stanoji i strini), i naročito živo u strahovima dečaka pred nasilnim stricem, odnosno, pred tajnovitim noćnikom. Kada se u dvorištu nađu nasamo Tomča i pripovedač-junak, i noćno, pomalo sablasno, okruženje doprinosi jačanju detetova straha:

Izađoh i ja za njim. Napolju svuda duboka, mrtva noć. Iz čaršije, sa česme pada voda. Na studenom i mutnom obzorju izbio mesec i, jedva probijajući kroz vlažne oblake, osvetljava celu varoš i okolna brda nekom mrko-gvozdenom svetlošću.

A Tomča na gredi što štrči iz kućna temelja, seo baš ispod fenjera.

(Stari dani, 166)

Pođoh i ja za njim, ali se vratih, uplašen od piske i larme i Tomčina surova, od besa  promukla glasa [...] Ja glavu ne smem da dignem, pokrivam je, bojim se da pogledam u prozor da ne vidim hladnu noć, onu mrko-gvozdenu mesečevu svetlost, ili da ne čujem Tomčin strašan glas, kako bije Cigane i ispred Tomče njihovo pištanje i vitlanje po pustoj, nemoj čaršiji…

(Stari dani, 168)

U pogledu vremenske perspektive pripovetku Stari dani, osim retrospekcije, kojom je obuhvaćen pretežni segment teksta, odlikuje i povremeno mešanje različitih slojeva prošlosti. Pripovedač uspostavlja nekoliko različitih distanci prema prošlom vremenu, opisujući ili samo pominjući događaje smeštene u nekoliko međusobno razmaknutih tačaka na vremenskoj osi: iz ravni dečaku–pripovedaču suvremenih zbivanja (porodični odlazak na slavu i slavlje u tečinoj kući, Tomčina poseta, scena sa dečakom u dvorištu i odlazak noćnika), pripovedanje povremeno sklizne u dalju prošlost, koju pripovedač poznaje iz pričanja drugih, odraslih članova rodbine (Pasin prebeg i Tomčino spasavanje, neuspela prosidba i udaja devojke za čiča-Manasiju), a patrijarhalni slavski običaji nekim svojim elementima prizivaju asocijacije kako na hrišćansku tradiciju, tako i na drevnu pagansku prošlost agrarnih zajednica (porodična hijerarhija, običaji, elementi obreda, simbolika bilja, pesme). Budući da vremenska razdoblja u ovom slučaju nisu blago premošćena, niti postepeno i hronološkim redom uvedena u tok priče, već su ti segmenti inkorporirani u tekst kao predistorija likova i objašnjenje za njihove postupke u trenutku dešavanja glavne radnje, struktura pripovetke se znatno usložnjava. [38] U Stanoji se, pak, sekvence sećanja nižu linearno, pa ni sižejna struktura nije složena kao u prethodnoj Stankovićevoj tvorevini. Samim tim je i izvesna doslednost i kompaktnost pripovedačke pozicije dečaka–naratora izraženija u ovoj pripoveci no u Starim danima, i to pre svega na planu pishološke karakterizacije pripovedača, jer je, u izvesnom smislu, mogućno postupno pratiti genezu lika pripovedača od deteta do mladićkog, tj. odraslog doba.

U Stanoji pripovedanje dečaka uglavnom je lišeno dodatnih komentara i svedeno je pretežno na oštra vizuelna zapažanja, praćena za dete – tipičnim emocionalnim stanjima i reakcijama kao i naivnim tumačenjem događaja na osnovu sopstvenog oskudnog dečjeg iskustva. Uz to, sve je iskazano prilično jednostavnim, konkretnim jezikom i izrazima bez znatnijeg udela metaforizacije, koja dečjem jeziku i nije svojstvena, te na stilskom planu preovlađuju nešto jednostavniji epiteti i poređenja. Nasuprot tome u Starim danima stiče se utisak da se u kazivanju dečaka-naratora sporadično „potkradalo” i naknadno jezičko i govorno iskustvo odrasle osobe, tj. kao da odrastao priča dečja sećanja iz pozicije prvog lica, koristeći stilski uobličeniju leksiku no što bi to dete činilo, ali zadržavši ton i intimnost dečjeg osećanja i doživljaja. [39] Imajući to na umu, postaje razumljiva i činjenica da su izvesni erotski impulsi u ovoj pripoveci naglašeniji no što bi se očekivalo da deluju na čula i psihu naratora dečjeg uzrasta.

 


[38] O Stanovićevom specifičnom razbijanju hronologije i uvođenju asocijativnosti u izlaganje događaja, što dovodi do destrukcije anegdotskog obrasca realističke pripovetke, pisao je Radomir Ivanović (Navedeni tekst, 79–80).

[39] Videti napomenu br. 29 u ovom radu.

 

Polako, kao izdaleka, s nekom slutnjom i raskošnom jezom, za njom su išle, više kao senke, prateći je u korak, devojke. Igraju lesu, ali nevešto, kruto, nešto od stida što im se mlada tek nabubrela tela pokazuju, mada su tu svi svoji, a nešto od velike pažnje kojom prate igru njihove „snaške”. Ostali, iznenađeni, podignuti, s ispruženim rukama i otvorenim ustima, gledaju je željno, prate… Ali na ustima im zadržan krik, dopadanje…

(Stari dani, 165–166)

Naivnost dečjeg zapažanja i rezonovanja u Stanoji uglavnom je dosledno izvedena, a svaki upliv kolektivne tačke gledišta, opšteg javnog mnjenja i viđenja čaršije ili dečje skupine jasno je signaliziran jezičkim sredstvima, dok je uviđanje potpune tragike junaka na kraju pripovetke i tumačenje pređašnjih događaja i junakovih postupaka omogućeno tek pripovedaču starijeg uzrasta, zrelijem i iskustveno bogatijem no što je dečak–narator s početka priče. To se vrlo jasno uočava u potresnom susretu na groblju, gde Stanoja, koji raskopava Katin grob da bi na istom mestu bila sahranjena naratorova mati, gotovo u stanju nervnog rastrojstva, posmatra posmrtne ostatke žene koju je voleo.

Na podu groba behu poređani ostaci strinini: glava, ruke, rebra… A više njih, naslonjen na budak, sav umrljan zemljom, natuštena čela, razbarušene, zemljom posute kose i golih, crnih, kosmatih grudi, stajaše Stanoja i gledaše u strinine poređane kosti.

Trgoh se i pogledah nebu. Ono čisto i plavo. U daljini, preko ograde, zelene se bašte i vinogradi. U čistom i suvom vazduhu klikće ševa i lastavica. Ohrabrih se i opet pogledah u grob, a Stanoja crnom umrljanom rukom pređe preko očiju. Odjednom pade ničice kostima.

– Kato… zar ovo ja tebi, ja?…

– Stanojo! – dreknuh uplašeno.

–  A? – đipi on i pogleda me strašno; ali kad vide ko sam, brzo se pribra, uze budak i opet poče da kopa, šanuv: – Ti si, Mile!

–  Tu da skupiš, – rekoh, a i meni glas drhtaše.

–  Ako, sad!… – poče on pokorno. Pa uze torbicu, saže se polako, prekrsti se, i kao najveću svetinju, otpoče skupljati njen prah. Ruke mu drhtahu, a ponekad tek vrcne suza niz umrljano mu i zemljom posuto lice.

–  Što plačeš, more?

On podiže glavu. Pogleda me pogledom u kome beše sve: zakopana ljubav, proćerdan život i večita tuga za nečim.

(Stanoja, 118–119). [40]

 


[40] Sva podvlačenja u navedenom odlomku jesu moja, a cilj  im je da istaknu mesta u tekstu gde se otkriva pripovedačevo lično emocionalno stanje i saosećanje s junakovom patnjom. Stanković ovde ponovo pribegava veštom izboru epiteta (zakopana ljubav),koji se može dvojako tumačiti, kako u doslovnom značenju, iz sfere konkretnog (Kata, žena koju je Stanoja voleo, sahranjena je, pokopana u grobu), tako i u metaforičnom smislu (potisnuta, izgubljena ljubav).

 

Izvestan vremenski period, tokom kojeg se izmenio i junak i pripovedač, bio je neophodan da bi se tako izmenjenom, fizički i emotivno sazrelom pripovedaču razjasnili negadšnji odnosi između Stanoje i Kate, i ukazala mu se prilika da prozre neke postupke iz prošlosti i tumači ih s novog stanovišta, ali i da ga u potpunosti prožme saosećanje sa Stanojinom duševnom patnjom.

 

Uprkos izvesnim razlikama u nijansama između pripovedaka Stari dani i Stanoja Borisava Stankovića u pogledu sižejne strukture, organizovanja vremena pripovedanja i vremena o kojem se pripoveda, a pre svega u pogledu kombinacija pripovedačkih perspektiva, funkcija deteta-pripovedača potvrđuje bilskost ova dva teksta. Pripovedačka pozicija dodeljena dečaku, koji osim što posmatra i predočava zbivanja, uzima povremeno i aktivnog učešća u njima, javlja se u kombinaciji sa tačkom gledišta odraslog naratora, a ta dva kazivača su u svakoj od ovih pripovedaka, više ili manje očigledno, identifikovana oblikom pripovedanja u prvom licu, kojim se povremeno „odaju”, mada uglavnom s posmatračke pozicije iznose zbivanja i pripovedaju o drugim junacima služeći se oblikom trećeg lica. [41]

Iako je u oba slučaja zbivanje koje izlaže dete smešteno u prošlost, u vreme detinjstva odraslog pripovedača (mladića ili zrelog čoveka, čije se životno doba ne može precizno iskazati, već samo slutiti), dakle, u vremenski udaljenijim segmentima psihološka i afektivna bliskost pripovedača i pripovedanih događaja znatno je veća u odnosu na pripovedanje o hronološki bližim zbivanjima, a u pripoveci Stari dani je i naglašeno afirmativnija. To se ogleda i na stilskoj ravni pripovedaka: dete-pripovedač unosi prisnost, toplinu, živost i neposrednost u naraciju, a Stanković na stilsko-jezičkom planu to vešto postiže efektnom upotrebom doživljenog neupravnog govora, pripovedačkog prezenta, aorista i krnjeg perfekta, koji dominiraju nad imperfektom i

 


[41] „Angažovanost naratorova u pripovetkama gde je dečak onaj koji priča priču različita je. Ona ide od proze koja je u svojoj biti poetizovana autobiografija do proze koja je u većoj meri objektivizovano pričanje, mada formalno ima subjektivan vid” – Dimitrije Vučenov, Narator u pripovetkama Bore Stankovića, 19. Uopšteni sud o odlikama naracije u Stankovića videti u: Vladimir Jovičić, Borisav Stanković, 246.

 

perfektom, postižići dinamiku i asindetskim nizanjem rečenica, eliptičnim iskazima, kao i rečeničnom parcelacijom i brzim, mada retkim i svedenim, dijalozima.

Neposredno opažanje zbivanja, koje omogućava pripovedačka pozicija deteta, a naročito uživljavanje u čulnu i psihološku sferu drugih ličnosti postupci su kojima se Stanković služio i u drugim svojim tvorevinama, pa i u romanu Nečista krv. [42] Osim toga, koncepcija pripovedaka koja podrazumeva pripovedanje iz dveju vremenski različitih perspektiva, koje se na smisaonom planu dopunjuju, te poetizacija proznog izraza, koja proizlazi iz lirskog stanovišta subjekta ili pripovedača, prepoznatljive su odlike Stankovićevih dela, kojima je ovaj autor, u izvesnom smislu, inovirao srpsku realističku pripovetku. Oslanjajući se na elemente tradicije i načela realističke proze, Stanković u isti mah i razara pripovedni obrazac realizma unoseći senzibilitet modernog čoveka i moderne stvaralačke postupke u svoja dela, obezbeđujući im time značajno mesto u istoriji naše književnosti, a čitaocima pružajući jedinstveni estetski užitak.

 

 

 

LITERATURA

 

 

Borisav Stanković, Stari dani. Božji ljudi, Sabrana dela Borisava Stankovića, priredio Živorad Stojković, knjiga prva, Prosveta, Beograd, 1970.

 

  • Istorije književnosti, pojedinačne studije i članci:

Milan Bogdanović, Realizam Borisava Stankovića, u: Borisav Stanković, Stari dani. Božji ljudi, Sabrana dela Borisava Stankovića, priredio Živorad Stojković, knjiga prva, Prosveta, Beograd, 1970.

Stanislav Vinaver, Bora Stanković i pusto tursko, u: Borisav Stanković, Stari dani. Božji ljudi, Sabrana dela Borisava Stankovića, priredio Živorad Stojković, knjiga prva, Prosveta, Beograd, 1970.

Dragoljub Vlatković, Borisav Stanković, Rad, Beograd, 1962.

Dimitrije Vučenov, Ko priča u „Nečistoj krvi”, u knjizi: Tragom  epohe realizma. Studije i ogledi o epohi, stvaraocima i istoričarima, Bagdala, Kruševac, 1981.

 


[42] Vuk Filipović, Svet detinjstva u delu Bore Stankovića, 192.

 

Dimitrije Vučenov, Naraotor u pripovetkama Bore Stankovića, u knjizi: Tragom  epohe realizma. Studije i ogledi o epohi, stvaraocima i istoričarima, Bagdala, Kruševac, 1981.

Dimitrije Vučenov, O nekim novinama koje je Bora Stanković uveo u srpsku prozu, u: Borisav Stanković, Pečal. Prozni radovi i fragmenti iz ostavštine pisca. Prilozi – hronologija – bibliografija, Sabrana dela Borisava Stankovića, priredio Živorad Stojković, knjiga šesta, Prosveta, Beograd, 1970.

Velibor Gligorić, Poezija u delu Bore Stankovića, u: Borisav Stanković, Stari dani. Božji ljudi, Sabrana dela Borisava Stankovića, priredio Živorad Stojković, knjiga prva, Prosveta, Beograd, 1970.

Jovan Deretić, Istorija srpske književnosti, Nolit, Beograd, 1983.

Vladimir Jovičić, Borisav Stanković, u knjizi: Srpski pisci, Prosveta, Beograd, 1985.

Vladimir Jovičić, Umetnost Borisava Stankovića, SKZ, Beograd, 1972.

Erih Koš, Pripovedač Borisav Stanković ili mogućnosti i perspektive regionalne pripovetke, u knjizi: Pripovetka i pripovedanje, Matica Srpska, Novi Sad, 1980.

Branko Lazarević, Ogledi, SKZ, 1937.

Predrag Palavestra, Rascep u dušama. Borisav Stanković, u knjizi: Istorija moderne srpske književnosti. Zlatno doba 1892-1918, SKZ, Beograd, 1986.

Isidora Sekulić, Bore Stankovića vilajet, u: Borisav Stanković, Stari dani. Božji ljudi, Sabrana dela Borisava Stankovića, priredio Živorad Stojković, knjiga prva, Prosveta, Beograd, 1970.

Jovan Skrelić, Istorija nove srpske kljiževnosti. Priredio i pogovor napisao Jovan Pejčić, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1997.

Vuk Filipović, Svet detinjstva u delu Bore Stankovića, Zajednica naučnih ustanova Kosova i Metohije, Priština, 1968.

 

  • Zbornici:

Bora Stanković. Staro vreme – novo čitanje, zbornik radova, priredio Saša Hadži-Tančić, Gradina, Niš, 1983.

DeloBore Stankovića u svome i današnjem vremenu, zbornik radova, Međunarodni slavistički centar, Beograd, 1978.

 

  • Izbori iz kritika:

O Borisavu Stankoviću, Dela Borisava Stankovića, priredio Živorad Stojković, knjiga osma, BIGZ – „Svetozar Marković”, Beograd, 1983.

Borisav Stanković, Prilozi. Priredio Vladimir Jovičić, Sabrana dela Borisava Stankovića, knjiga 7, Prosveta – BIGZ, Beograd, 1987.

 

  • Teorijska literatura:

Moderna teorija romana. Izbor, uvod i komentar Milivoj Solar, Nolit, Beograd, 1979.

Rečnik književnih termina, glavni i odgovorni urednik Dragiša Živković, Institut za književnost i umetnost u Beogradu – Nolit, Beograd, 1992.

Milivoj Solar, Ideja i priča – aspekti teorije proze, Liber, Zagreb, 1974.

Franc K. Štancl, Tipične forme romana. S nemačkog prevela Drinka Gojković, Književna zajednica Novog Sada, Novi Sad, 1987.

 

  • Dodatna literatura:

Srpski rječnik istumačen njemačkijem i latinskijem riječima, skupio ga i na svijet izdao Vuk Stef. Karadžić, četvrto državno izdanje. U Beogradu u štampariji Kraljevine Jugoslavije, 1935.

Veselin Čajkanović, Rečnik srpskih narodnih verovanja o biljkama, rukopis priredio i dopunio Vojislav Đurić, Srpska književna zadruga – Srpska akademija nauka i umetnosti, Beograd, 1985.

 

 

 

 

Milica Mirković

 

THE FUNCTION OF THE CHILD-NARRATOR IN STORIES OLD DAYS AND STANOJA BY BORISAV STANKOVIĆ

Summary

 

Drawing on traditional elements and principles of the realist fiction, Borisav Stanković had been destroying at the same time the narrative form of realism, bringing the sensibility of modern man and modern artistic approach to his prose. That was achieved by selecting a particular point of view and the child-narrator, by telling the story from two different time perspectives, which complement the meaning of narative, by poetization of the prose expression, which results from the point of view of the subject or the storyteller, as demonstrated by the examples of short stories Old Days and Stanoja.

Related posts:

Duh humanosti u doba profita
Parodije Stanislava Vinavera
Huka Barbarogenija ili: dosledna radikalna umetnička praksa zenitizma

2 Comments For This Post

  1. Miladin Says:

    Jako dobar esej. Uopšte, sjajan autor – čitao sam i njene ostale eseje. Na netu gotovo da i nema mesta gde se može pročitati nešto ovako kvalitetno i stručno…

  2. Mikan Obradović Says:

    Izuzetan prikaz dela autora Koštane i Nečiste krvi; uspeo pokušaj da se iz dečje vizure prikaže još jednog majstora-pripovedača u srpskoj književnosti; ovaj tekst je dokaz ne samo da dečja mašta može svašta već i da vrlo ozbiljne, egzistencijalne teme čovekovog postojanja mogu da budu (u Stankovićevom slučaju i jesu…) prelomljene kroz dečju svest…

    Pesnik starog Vranja u novom formatu….

Ostavi komentar