Tag Archive | "Veliki Prasak"

Tags: , , , , , ,

Tamna zvezda umetnosti

Posted on 04 September 2014 by heroji

Slobodan Škerović

 

Tamna zvezda umetnosti

 

Određivanje položaja umetnosti

 

Istorijsko iskustvo umetnosti pocepane na sedam ili devet posebnih vrsta, završava se sada kao savršeni simulakrum sebe ― ekser u kovčegu kojeg su zamislili Dali, Vorhol i drugi, kao zabava, dizajn ili ukras, industrijski predmet ili tehnološki efekat koji predstavljaju umetnost. Tako, nema više umetnosti, ona je postala „naš sopstveni lik“, selfi ― više nema potrebe za specijalizovanim subjektom koji proizvodi umetničku robu. Od početka pisane povesti, umetnik je bio pod ekonomskim nadzorom i morao je da se bavi sadržajima koji su nametali monopolisti novca (a oni više od toga nisu ni sposobni da pojme), od religijske do revolucijske i sada tržišne pornografije. I na kraju, više nema ko da se nadzire. Zadatak izvršen. Duh se parkirao na Kraju istorije. Roboti dolaze. Umetnici su otišli.

Ali, kako je to bilo pre istorije, sada je ponovo isti slučaj: umetnici ponovo postaju druidi, šamani, vešci, mudraci, čarobnjaci ― sve ovo prolazi kroz um, a zašto da ne? Položaj umetnika, čoveka što saopštava lično iskustvo koje postojeća civilizacija ne prima lako, biva odgurnut na, ili bolje iza granica društva. Ako pogledamo šta danas prolazi kao umetnost, sve se pretvorilo u savršenu tehnološku mimikriju fizičkog / prirode ― zaprepašćujuća replika idealizovane stvarnosti, Platonova idealna ljubav, ostvareni mimezis. Alatke koje vrše ovakvo osmišljavanje svojstvene su svim medijskim izdanjima ― prepoznavanje lika, ili nazovimo to popularnijom memom ― alatke za prepoznavanje obrasca, lako ih koriste nekreativni i u svemu prevlađujući prosečni umovi. Kritičari umetnosti takođe su nestali, zastareli, izvezeni u ne-stvarnost kraja istorije.

Sadašnje stanje stvari, zapravo, oslobađa umetnike svih obaveza prema društvu, naciji, klasi, štagod. Ovo je potpuno razdvajanje. To je sloboda i lebdenje. I više od toga. Ko je to mogao da zamisli! I nije bilo podstaknuto, izazvano, počinjeno od strane umetnika. Savest mi je veoma čista kada ovo kažem. Nema karme. Umetnost se pomera ka svojoj sledećoj reinkarnaciji, ili još dalje ― u Nirvanu. Videćemo ubrzo kako i zašto.

 

Avangarda

 

Treba da kažem nekoliko reči o avangardi, istorijskoj kao i savremenoj. Ovde se takođe završava avangarda. Ona je bila poslednji napor umetnosti da obezbedi svoj položaj u velikoj porodici društvenih / bioloških životnih pojava. Ali, kao u Bibliji, u Nojevoj barci nije bilo mesta za ovu „životinju“. Dobri stari Noje nije spasavao nikakvu tehniku u svom kovčegu, da ne spominjemo umetnost. I kažem, nek i nije.

Avangarda je, kako god, uvek bila ili za nešto „novo“ ili za „dekonstrukciju“ ― jezika, lika, logike, tradicije ― Dada, apstraktno slikarstvo, pozorište apsurda, eksperimentalna muzika itd. Među poslednjim i najizdržljivijim pokretima, signalizam je sav o metodološkoj asimilaciji najnovijih naučnih, medijskih i komunikacijskih tehnologija i njihovoj transformaciji u umetnost (vizuelni potencijal Interneta zapravo je eksplodirao vizuelnom poezijom i dostupnošću teksta). Avangarda 21. veka praktično stvara nedostupnu zonu za tupane, svojom prefinjenom upotrebom postojećih alatki i gotovo (apsurdno) tuđinskim dejstvom ― trezveni i ozbiljni pristup savremenim pojavama nasuprot „hajde da se zabavljamo“ površnim upražnjavanjem dijet-popa u svim oblicima i načinima.

Umetnost i avangarda su, to je činjenica, sada jedno i isto. A ovo je strogo zbog toga što su kompromitovani umetnici konačno izgubili svoje obznanjeno zanimanje, pretvarajući se u primenjene umetnike, dok avangardni umetnici nisu uspeli da ih povuku za sobom ili asimiluju. Ovi drugi su oni koji su preživeli. Ali ― gde?

 

Svet bogat siromaštvom

 

Globalizacija je stvorila Zemlju bogatu siromaštvom. Sve zasluge idu podjednako i bogatima i siromašnima ― oni su stvorili jeftin svet. Bogati su ukrali, koristeći se svojim beskonačno obezvređenim i lukavo razdeljenim novcem, najbolje umetničke objekte iz prošlosti. Međutim, u ovom času, oni nemaju pojma kako izgleda umetnost 21. veka, jer se nalazi iza njihovog obzorja. Nema novca u njoj. Nema znanja o njoj. Ona ne pripada njima. Ne postoje više tumači umetnosti. Jedino postoje obrazovani sikofanti. I, ostaće tako. Jer je znanje koje poseduju druidi, mudraci ili šamani „tajno znanje“ za one koji su sebe za njega oslepeli.

 

Selfi Dorijana Greja

 

A sada da vidimo s čime se suočavamo. Do kog formalnog stadijuma je evoluirala slika Dorijana Greja? Sve zastrašivanje u vezi s tehnologijom je postalo stvarnost. Ali, i priroda je nekada takođe bila veliki i preveliki neprijatelj. Šta su ljudi učinili u međuvremenu, kud su dospeli? Bežeći od prirodnih sila u ideološku a zatim ponovo u novu i izuzetno moćnu prirodnu silu ― tehnologiju. Ima li iko, na ovom previše nesigurnom i nepredvidivom svetu, ko se ne oseća makar nelagodno u vezi sa sadašnjošću i neposrednom budućnošću? Oči koje vrebaju, dronovi, politički podobno optuživanje, zatrovanost ― industrija terora. Kakav je stav umetnosti, na koji način održava dodir s ovakvim svetom?

Ne održava ga. Umetnost je analizirala svet i on leži mrtav pred njom kao raspadnuti fraktal. Svet je rastočen i fantomizovan. Pokreće se, istina, ali umetnik zna da je to samo slajd-šou. Kadrovi su nepovezani i lišeni smera. Lešina sveta se trza u naletima, daje prazne izjave i zatim ponovo skače sebi u usta. Ko može ozbiljno da uzme bilo koju od njegovih izjava? Politički sistem proždire, pred našim očima, sopstvene osnove. Laž na laž, poricanje na poricanje. To li je inteligentno ponašanje? To je ono na šta ciljam: gde je tu inteligencija?

 

Inteligencija je umetnost

 

Inteligencija je sposobnost sticanja znanja. Društvo ovo previđa, što je prirodno, jer društvo nije izvor znanja, ono je izvor neznanja, manipulacije, pokvarenosti, laži, ropstva, fizičkog i psihološkog tlačenja, negativne selekcije. Inteligencija je evolucijska mana. Bilo je mnogo pokušaja da se inteligencija usvoji u društvo, ali sve vreme smo svedoci ― ćorak! U modernoj nomenklaturi, baš kao i u prošlosti, umetnost i inteligencija izdvojene su iz komandnog lanca.

 

Besmrtna košnica

 

Kada umetnik insistira na istini, on razvija alatku koja može da prožme i probije nadolazeće oblike / pojave i čineći tako ostaje izvan njihovog uticaja. Ovo automatski isključuje umetnika iz postojeće mreže i modusa društvene raspodele moći. A pošto je ljudska civilizacija zapravo vrhunac života na planeti Zemlji, umetnik se suočava s trenutnim preseljenjem u oblast izvan života, pošto se uslovljavanja života ne primenjuju na onoga koji je prozreo njegova obećanja, samoreklamiranje i ― neuspeh. Logično i tradicionalno, to se zove ― smrt. Međutim, metod koji je osoben umetničkoj delatnosti je u stanju da preimenuje i preveže odnosni sklop, pa ispada da, pošto je život oblast neznanja, smrti ostaje oblast inteligencije. E, sad, razmislite o tome. Kakva je to vrsta postojanja u domenu smrti / znanja? Možemo li da tamo odemo u svojim telima? Pošto su tela tradicionalno (obično tako verujemo) ― mi? Šta kog đavola treba da radimo? Da umremo?

Tehnologija već reklamira bezbrojne mogućnosti kibernetske i biološke prostetike koja se može primeniti na ljude, stavljajući akcenat na „prenos svesti“ u mašinu koja ima bolje sposobnosti računanja i pamćenja. Ovo je začuđujuće obećanje i odlično je predstavljeno u naučnofantastičnoj literaturi do sada, jedinoj literaturi koja se zaista računa jer je zasnovana na anticipaciji a ne na pravdanju ― a sada se čini da se obećanje obistinjuje, ono je u svojim prvim stepenima ostvarenja. Ko bi se kockao time u zamenu da postane bestelesni, izgladneli i izgnani ― umetnik?

Obećanje besmrtnog, održivog i lako dostupnog tehnološkog telesnog oblika pobeđuje. Ono ostvaruje apsolutnu privlačnost nad neznalačkim umom. Organsko postojanje evoluira u strogo praktično, Borgu nalik, društvo košnice. Ljudski insekt se rađa.

besmrt

 

Tamni vilajet

 

Oblast znanja / umetnosti nadilazi prostorno-vremenski kontinuum, nadilazi život, i jedina veza s fizičkim svetom je praktično ― osmišljavanje, sklop odnosa, koji omogućuje prijem obe oblasti, za razliku od empirijskog metoda koji nije u stanju da vidi bilo šta izvan sopstvenog odraza. Meč lopta pripada ljudima od znanja. Oni mogu da postoje u obe paralelne oblasti istovremeno i ostanu jedina veza između njih, i jedini koji su svesni ovakvog rasporeda. Ali, ima tu još.

Svet tamne materije ― svet neuslovljenih čestica informacije. Svet koji se ne može sondirati i podrediti. Svet koji jedino može indirektno da se dovede u pažnju jer nije reaktivan. I taj svet čini mnogo veći deo poznatog svemira od fizičkog sveta materije uslovljene da bude reaktivna.

 

Izgubljena i ponovo stečena osobina umetnosti

 

Kako je umetnost bila usvojena u istoriju, izgubila je svoju osobinu osmišljavanja znanja. Mnogi umetnici postali su zbunjeni, lišeni smislenog govora. Ovaj zadatak dodeljen je crkvi a kasnije i nauci. U oba slučaja, odnosni sistemi bili su organizovani na takav način da spreče bilo kakav pojedinačni proboj kroz dimnu zavesu stvorenu od strane parazitske piramide raspodele moći. Pojedinačno spasenje ili oslobađanje moralo je biti odobreno od mehanizma institucije. Ovaj pojedinačni podvig oslobađanja projektovan je takođe i na fizički ljudski oblik, život ― dok uistinu, život nije nešto što treba spasiti već ga treba nadići.

Sada kada je ideja spasenja / oslobođenja u potpunosti banalizovana, dosegnuto je stanje „svako svoj nasmejani svetački lik“ ― selfi. Koliko dugo će se ovo svetogrđe održati? Prihvatajući život kao idealno stanje postojanja, znanje o životu samom biva izgubljeno.

Nema svrhe raspravljati o ovome, jer čoveku je potrebna inteligencija kako bi izašao nakraj s problemom. Inteligentni ljudi, među sobom, nikada ne raspravljaju, oni jedino stvaraju moždanu oluju. Neinteligentni ― raspravljaju, troluju, ratuju.

Oni umetnici koji su zadobili neophodni zamah u svom istraživanju stvarnosti, stekli su znanje koje ih određuje etički i estetski. Čovek ne može ići protiv sopstvenog znanja. Znanje je ono što određuje ličnost. Šta je to druga vrsta ličnosti, ona fizičkog pojedinca kojim upravlja neznanje? Takva ne postoji. Pojedinačnost nije ličnost.

Dugo vremena upražnjavana lažna rasprava o slobodnoj volji, kao na primeru slobodne volje čoveka utopljene u višu volju pretpostavljenog svemoćnog i sveznajućeg bića (Boga), konačno je raspravljena s tačke neznanja koja je dala prednost individualnosti (neizbežno proizvoljnoj) ― i nije bila u stanju da shvati različitu vrstu „poretka“ u Drugom Svetu. Postojeća hijerarhija moći projektovana je na Drugi Svet kao da ovaj poseduje istu osobinu uslovljavanja. Nema hijerarhije i nema uslovljavanja između čestica / delića informacije u oblasti znanja. To je suštinska razlika. Nema nadzirane raspodele znanja, kao u ovom kopirajtovanom svetu izgnanika iz Edena i rasturene Vavilonske kule.

 

Prekidač kopirajta

 

Kopirajt, kao kad je recimo SONY vlasnik muzike Džimija Hendriksa, predstavlja planetarni kraj kulture i umetnosti. Jer, nije zaista SONY taj koji stvara umetnost.

Isti prekidač je isključen kada je u pitanju marksistička teorija, koja je tvrdila da bi proizvod rada trebalo da pripada radnicima, ali problem otuđenja predstavljala je sistemska raspodela bogatstva i to je trebalo da se razreši međuklasnom revolucionarnom borbom. Istina je, Marks nije video da jedini rad koji postoji pripada idejama, a ljudi se samo koriste kao gorivo ili hrana kako bi se ostvarilo blagostanje i preživljavanje ideja, koje su, kao neka tuđinska sila, porobile čovečanstvo još od pamtiveka. Tako je „neprijatelj“ pogrešno imenovan, kao da zaista postoje dve klase ljudi, radnici i kapitalisti, dok su uistinu oboje robovi iste ideje. Soylent Green je zaista čovek ― to je još jedan dobar uvid iz NF literature! Šteta što politički i društveni filozofi nisu u stanju da vide kroz ovo. Ali umetnici jesu.

Svejedno, koga se uopšte tiču umetnici, koji nisu ništa drugo do li društveni paraziti čiji rad je tu samo zbog toga kako bi ga SONY prisvojio i ostvario profit? Umetnici nemaju društvenu i političku strukturu neophodnu da bi ostvarili monopol na svoj rad. Nije se nikad desilo u istoriji da inteligentni ljudi stvore mehanizam tlačenja, kao što je država. Uvek su to činile bande besposlenih, bezvrednih ljudi, koji bi se organizovali i naoružali, proglasili sebe „Arijevcima“ i „plemenitim“ i nametnuli svoju volju, istrebljujući neposlušne. Umetnost nije posedovala oruđe koje bi promenilo svet. A nije ni marksistička revolucionarna ideologija.

No, umetnost je pronašla izlaz!

 

Tunel koji vodi van tamnice

 

Iako je rešenje bilo prisutno u pisanoj formi tokom više milenijuma, i stalno ažurirano, izgledalo je suviše neobično i neprihvatljivo za obične ljude. Prevazilaženju ljudskog oblika suprotstavljene su moćne ideje porodice, društvenog položaja i postignuća; rešenje je jednolično i jednobojno u poređenju s živo obojenim obećanjem srećne porodice i društvene ekstaze.

Ako čovek treba da ode u monahe kako bi se oslobodio, dođavola sve!

 

Umetnici kao i monasi, imaju kredita i dozvolu da budu čudaci, ali ne mogu nikada da ostvare previše uticaja. Tako da su negde između, postoje i žive na ničijoj zemlji. Mogu da vide drugu stranu, ali kada izlažu svoje iskustvo običnim ljudima, to mora da bude razvodnjeno i uvijeno u oblik fantazije i alegorije i ne može neposredno da utiče na neiskusne. Jer znanje, za razliku od zablude, nema osobinu da utiče, i to je veliki problem. Inače, znanje bi bespogovorno i trenutno pobedilo nad slabijom obmanom, koja sačinjava svet. Ovo je teret koji ljudi od znanja moraju da nose, često usamljeni, bez saputnika, ostavljajući sve za sobom.

Ovde ću da presečem ― prelazak se događa jedino ličnosti. Ličnost je žiža pažnje koja se pokreće iz oblasti života u oblast smrti, od neznanja do znanja. Tela nemaju ništa s prelaženjem ličnosti. Fizičko propadanje i smrt su tu za svakoga. Ali poistovećivanje ličnosti s telom nije obavezno.

Uistinu, ličnost je uvek tamo u oblasti znanja, metod zadobijanja ličnosti je metod isključivanja čula (klasična meditacija). Kretanje ličnosti je fiktivno. Radi se o tome kako predstavljamo sebe u svom umu, ali stvarnost je ovakva ― raspršivanje obmane mora da se dogodi. A to se jedino može učiniti razumevanjem.

O tome kako to postići, kako se disciplinovati, napisane su mnoge knjige, i postojali su veliki učitelji u svim vremenima. Retko bi to poprimalo oblik umetnosti ili umetnika, zbog istorijskog usvajanja i preimenovanja mudraca u religijske ili filozofske figure, kao i zbog specijalizacije umetničkog jezika. Ali sada umetnici ne mogu da izbegnu da vide svoj zadatak kao nešto mnogo više nego što se verovalo da bi trebalo da bude. Sada, kada su umetnici na svom, moraju da pojačaju svoju formalnu motivaciju ili da ― nestanu. Nema više larpurlartizma, to nije dovoljno! Bavljenje umetnošću zarad zadovoljstva ― nije dovoljno! Upražnjavanje umetnosti zarad zadovoljstva ― nije dovoljno!

 

Kosmička Mreža

 

Umetnik teži da uskladi svoju veštinu s filozofijom ― osmišljavanje iskustva u jeziku je obavezno, ono će stvoriti smisleni sklop odnosa, mrežu koja omogućuje ličnosti da se efikasno kreće i poveže s drugim umetnicima / ljudima od znanja, kako bi se oslanjali jedni na druge i na kraju krajeva delovali u ovom svetu s mnogo više utiska. Kroz znanje, ne kroz grupe, partije, sindikate ili sekte. Umetnik treba osmišljeno da razume šta čini.

Ličnost nije pojedinac ― ličnost je (tamna) sila ravnomerno raširena Kosmosom. Sila je znanje, ona čini to što čini jer zna kako. Kada se oči uma umetnika otvore, on postaje deo te, čoveku od znanja, sada vidljive oblasti. Ličnost stupa u svet tamne materije, gde vlada sloboda, delanje se slobodno osmišljava, nije nametnuto protokolima. Ovo je jedina vrsta međudejstva koja je moguća u Tamnom Svemiru. Deljenje znanja / sile, podjednaka raspodela svega za sve, pogrešno imenovana, oklevetana i zastrašujuća „entropija“ kao deljenje (a ne neravnopravno razmenjivanje kakvo je u kopirajtovanom, monopolizovanom svetu zasnovanom na profiterstvu i iznuđivanju) ― eksplozija kao Veliki Prasak, kraj fizičke patnje, ulazak u Nirvanu.

Comments (3)