Vladimir Veličković, 1963.

Posted on 05 June 2013 by heroji

Katarina Ambrozić

 

… Jedna se malena ptica spustila na patrljak strašila, iznakažen lik ogleda se u ogromnim očima muve, u predelu pustoši poljski pacov zastao pred lešinom konja, uz smrskanu glavu dečaka sletela senka još jedne ptice…

To je u svet užasa zalutala umetnikova nežnost. Jače od straha, ona je njegov poziv, i opomena i molba…

 

„Bežali smo iz grada, nad našim glavama ljuljali su se streljani, obešeni o kandelabre. Kada smo se vraćali, uz put su ležale naduvene konjske lešine, a iz ruševina izvlačili su iznakažena tela. Bilo mi je sedam godina…”

 

Veličković je slikar i crtač – izvanredan crtač. Doslednost njegove umetničke koncepcije sagledava se u obe discipline.

Njegov je crtež go, svirep, on je srž umetnikove misli, direktan prodor njegove namere da pobudi saučešće, da odbrani ljudsko – to je elemenat kojim sklapa poruku molbe i opomene, njegov zov na uzbunu. Njegovo je slikarstvo po tematici identično, ali bogatije, inventivnije, rafiniranije, toplije čak. To su setne kompozicije, svirepe a nežne, što usred užasa detinjom čednošću pričaju da ne mogu da prebole neka daleka, nežna sećanja.

Likovni kvalitet dela ne remete uz glavni motiv kompozicije uklopljene storije koje dozivaju u sećanje lepotu naivne pričljivosti nekih majstora severne renesanse.

Ako je delo Veličkovića u postupku klasično, u koncepciji je savremeno. Insistirajući i na najmanjem detalju, on je zaljubljen u svoj posao u onom plemenitom smislu umetničkog zanatlije prošlosti koji smatra pitanjem časti da mu iz ruku izađe delo „urađeno do kraja”. Međutim, svojim idejnim podtekstom, sadržajem i tendencijom, ova dela su odraz savremenog doživljavanja jednog modernog umetnika koji je umeo da nađe originalan izraz za paradoks koji sklapa susret jednog mučnog sećanja sa upornošću jednog plemenitog verovanja.

 

Ovaj dramatičan susret sproveden je kroz sve elemente slike. Zato u delu Veličkovića ništa nije slučajno. Njegov likovni jezik je jasan i suveren, u klasičan repertoar egzekucije uneo je širok raspon ekspresivnih mogućnosti: od senzibilnih lirskih poteza praćenih treptajem lazurnih senki do insistiranja na tvrdom, čak grubom potezu uz koji mrakovi gustih tamnih mrlja zvuče muklo i surovo, od fakture emaljne i klasične do debelih nanosa žitke paste koja isfakturiranim površinama doprinosi savremenoj ekspresionističkoj koncepciji slike.

Takvo delo koje  obrađuje biološke oblike, unakažene delove organizma s kojih zjapi sabrana koža, obrađeno sa faktografskom preciznošću koja u svojoj ubedljivosti dopire do svireposti i čini od ovih čudovišta stravična realna priviđenja – takvo delo nije ni anatomija monstruma, niti nosilac neke frojdovske simbolike – to je opomena, prodorna kao vrisak! Jer ove predstave čine, u stvari, revers medalje umetnikovih doživljaja, one su čežnja za onim što nisu i u čemu ih nema, one su želja da ih nikada ne bude.

Na Veličkovićevim slikama, uz ove ogromne utvare straha koje su svirepom istinom rasturile život dečje sobe, žive čitavi spletovi bića i stvari. To su storije maštovite i poetične, sklepane od sićušnih predmeta preraslih u želju da se prekinuta igra nastavi… To je bogat, neobičan inventar iz dečjih snova sačuvane vizije koja među igračke pale s napuštene police krhkim lestvicama uspinje čovekolikog psića – tužnog svedoka opustelog kaveza. Iz njega su izgubljene ptice zalutale po svim slikama…

Veličković - STUB

I boje podupire istinitost neobične ispovesti. Dok se isprva uplitala bojažljivom akcentima u sočno crno-belo tkanje slike, sada osvaja njenu površinu noseći vrednost simbola. I dok je plavom istkana poetičnost daljina, mrkom – ogrejana predmetnost detalja, crvena iz srca slike, pretvorena u užas mrtve glave, razdire tišinu.

Ovakvi Velikčkovićevi „prizori straha” donose predstave sagledane u groznici uznemirenog detinjstva, pa zatim oslobođene vremenske dimenzije i doprle do granice u kojoj se stiču san i java. U tom susretu doživljeno je postalo svesni faktor i oplodilo je umetnikovu misao kreativnom snagom. Tako nastao fantastični svet užasa nije trauma, niti je ovakva umetnost nadrealistička. Ona je svesna, plemenita potreba, jedna neophodnost čiji je pokretač jedan vrlo kompleksan motiv ali isključivo humane pobude – da prikazom smrti dokuči pravo života, užasom podstakne potrebu za plemenitošću, degradiranjem ljudskog izazove njegovo dostojanstvo i lepotu.

Pre dvadeset godina, snagom nagona osetio je da o stravičnoj niti neke svemoćne paučine visi sve što je tada za njega bilo igra, radost, nežnost… Danas, između nemogućnosti zaborava i svoje vere u snagu življenja umetnik je, svesan preteće snage razaranja, odabrao ovakvu poruku kao borbu za ono što jeste život, lepota – i pravo na njih.

 

Novembar 1963.

 

Izložbeni katalog Vladimir Veličković, Branko Miljuš (Salon Moderne galerije, Beograd, 7. XII 1963 – 5. I 1964) čuva se u Likovno-grafičkoj zbirci Biblioteke Matice srpske. Signatura je Ук II 138

Related posts:

Epska fantastika u srpskom igranom filmu
Đoka Jovanović
Instrumenti za reprodukovanje boje i zvuka

2 Comments For This Post

  1. Kaja Says:

    Divan, divan Vam je sajt…

  2. Strahinja Says:

    Tekstovima o ovom izuzetnom slikaru i crtaču valja se uvek, uvek vraćati… Po ko zna koji put sam u prolazu kroz Beograd stvario do Galerije Akademije i imadoh šta pogledati. Gavranovi iz ciklusa VV ne gube na svojim bojama i oblicima ni danas, 2013. godine, više decenija od trenutaka kada je ovaj Srbin, stanovnik Pariza, naslikao svoje prve priče…
    Ko je u prilici neka na izložbu dođe, a ostali neka uživaju u Veličkovićevoj umetnosti i na ovakav način, tekstovima o umetnikovom delu…

Ostavi komentar