Zdravko Mandić, 1969.

Posted on 31 January 2014 by heroji

Živojin Turinski

 

Zdravko Mandić, 1969.

 

Danas se već može reći da je slikarstvo Zdravka Mandića zrelo u onoj meri koliko su to mogli očekivati svi oni koji su sa interesom pratili njegov dosadašnji razvoj. A put, uistinu vremenski veoma kratak, kojim je Mandić došao do trenutka ove svoje izložbe, karakterišu bitno dve etape među kojima su vidljive i razlike i zajednički imenitelji. Prvi period, koji je manje zanimljiv usled značaja i vrednosti sadašnjeg opusa, obeležava trud da ovlada umešnošću građenje slike. Nesvesno obuzet ili planirano inspirisan, svejedno, tek u tim ranim radovima primetno su prisutne pouke koje su došle posredstvom slika Marka Čelebonovića. Pouka je ujedno bila i inspiracija. Stoga je Mandić iz ovog magičnog kruga izašao obogaćen jednim velikim i važnim iskustvom i što je najbitnije: svestan mogućnosti sopstvene stvaralačke ličnosti.

Drugi, i ujedno onaj pravi korak kojim je Mandić stupio u oblast istinskog traganja za formulom kojom će izraziti ono najlepše i najplemenitije što kao umetnik nosi na dnu svoje duše, načinjen je danas. Slike koje čine ovu izložbu rezultat su tog istrajnog verovanja u sopstvenu demijuršku moć.

Zdravko_Mandić,_Todor_Manojlović,_1967.

Uporišna tačka Mandićevog slikarstva je pre svega jedan prefinjeni osećaj za prostor, i kao metafizički fluid, i kao realni, opipljivi događaj. Četvorokuti njegovih slika su zapravo prozor širom otvoren prema onoj svetranoj misteriji prvobitnog haosa iz kojeg je nastao svet. Na ovom fonu svevremenosti i sveprostornosti Mandić projektuje život svoje svakodnevice, ograničene netrajnošću i euklidovskom geometrijom. U spiralnoj maglini ovog Mandićevog i našeg kosmosa lebde čaše iz kojih je ispijena i zadnja kap vina, oko neke umrle ili još nerođene žene, pesnik Todor Manojlović, vrba kraj Begeja, utopljena ljubavnica koja je pošla gola niz reku na svoj poslednji sastanak sa Crnim morem.

I na kraju umesto zaključka: ovo što sam saznao sa ovih slika je verovatno i više i manje od onog što ćete vi otkriti ako ih budete gledali otvorenih očiju.

 

Izložbeni katalog Zdravko Mandić objavljen je povodom izložbe u Maloj galeriji Umetničke kolonije Ečka – Zrenjanin koja je održana od 28. IV – 19. V 1969. godine.

Izložbeni katalog je u Likovno-grafičkoj zbirci Biblioteke Matice srpske dostupan pod signaturom Ук I 113.

Related posts:

Faksimili nemuštog
Olga Jevrić, 1965.
Svet Ingmara Bergmana

2 Comments For This Post

  1. Kapetan Ahab Says:

    Čujem da je u Panoniji veliko nevreme, jedan prijatelj iz tih krajeva mi javlja da su putevi zavejani, ove nimalo prijatne okolnosti danas prate i Mandićev Banat (mislim da sam pravilno napisao ime grada) i Zrenan, najveći grad tamo…
    Upravo iz Banata stiže slikar kojem je posvećen još jedan sjajan tekst na ovom izuzetnom sajtu.
    Predele koje su sada pod snegom i ljude na reci ovekovečio je odavno Zdravko Mandic…

  2. Plavi cvet Says:

    Divan slikar i divan čovek.

Ostavi komentar