Kauboj američkog teatra

Posted on 21 June 2015 by heroji

Kauboj američkog teatra

Sem Šepard, ZAPISI IZ MOTELA (preveo sa engleskog Đorđe Trajković), “Klio”, Beograd

 Siniša I. Kovačević

 

Izbor strane proze koju smo u prilici da čitamo u našem prevodu često je uslovljen mogućnostima izdavača, ali i ukusom i senzibilitetom urednika koji bira naslove. Neki su skloniji suptilnom, rafiniranom sadržaju, drugi nastoje da prate trendove, a treći forsiraju urbanost i “rokerski“ stil. Ipak je najviše onih koji svaštare i, okrećući se ne preterano zahtevnom čitalaštvu, knjige biraju prema uspehu na Amazonovim listama prodavanosti. Ovakve prilike u našem izdavaštvu umnogome razuverava beogradska kuća “Klio”, koja vođena dobrom uredničkom politikom svoje programe temelji isključivo na objavljivanju studija iz istorije i teorije medija, kao i pozorišne i filmske publicistike.

Sem Separd - omot

     Među ovim izdanjima posebno se izdvajaju biografije i autobiografski zapisi poznatih sineasta i velikana teatarske scene. Tako je u ediciji “Klepsidra”, izdavačka kuća “Klio” objavila novo izdanje dela Sema Šeparda, pod nazivom “Zapisi iz motela” (prevod Đorđe Trajković). Prvi put objavljeni 1982. u izdanju “City Lightsa” (San Francisko), Šepardovi “Motel chronicles” su tri godine kasnije dobili prvo evropsko izdanje (“Faber”, London 1985). Na srpskom jeziku, rukopis je najpre objavljen u tri dela (Letopis Matice srpske, okt, nov. i dec. 1987), da bi u istom prevodu (Branislav Kovačević) knjiga “Motelske hronike” izašla u celini (“Prometej”, Novi Sad 1995).

Knjiga obuhvata autobiografske zapise (prozne minijature, neka vrsta putnog dnevnika), koje je Šepard zabeležio tokom boravka u Teksasu (Šajner, Plejnz), Nju Meksiku (Santa Fe), Juti, Vajomingu (Džekson, Kodi), Nevadi, Kaliforniji (Houmsted Veli, Los Anđeles, San Francisko) i državi Vašington (Sijetl). Ove priče, međutim, dočaravaju prizore sasvim drugačije od prepoznatljivih urbanih centara ili uređenih gradskih predgrađa Sjedinjenih Država. Kombinacijom ogolele scenografije i poetskog realizma, autor daje opori egzistencijalistički prikaz “motelske Amerike” sa elementima apsurda.

Delujući kao zbirka kratkih, tek nabačenih literarnih krokija, Šepardovi zapisi postaju iskazi jedne “on the road” filozofije, u kojoj odredišta postaju imaginarne tačke “prema kojima se ide i od kojih se kreće dalje”. Realno putovanje postaje temelj brojnim imaginarnim putovanjima, kojima je zajedničko pokušaj određivanja vlastitog identiteta. Kako “na putu” ništa nije stalno, ovo traženje će se odvijati jedino u protoku autorovih zapažanja, usputnih događaja, slučajnih utisaka i sećanja. Izbegavajući tačna određenja, autor briše prepreke između stvarnog i izmišljenog, gde brojni likovi iz mašte (američki idoli) kao i stvarne osobe iz Šepardovog života koegzistiraju na stranicama “Zapisa”.

Odrastanje u vremenu prelamanja SAD i preplitanja starih i novih vrednosti, snažno su obeležili Šepardovo stvaralaštvo. Kontrast prošlosti i sadašnjosti uočljiv je u piščevom dramskom opusu, ali i u drugim formama u koje spadaju “Zapisi iz motela” (tradicionalna i moderna Amerika, romantika i brutalnost, provincijalac koji tumara po preriji). U Šepardovom fokusu su pejzaži, male varoši, ali i dragstori, benzinske pumpe, jeftini restorani, skromni moteli podignuti uz puteve duž srednjeg zapada i pacifičke obale. Ovaj dnevnik-putopis pokazuje autorovo umeće pretvaranja haotičnog vrtloga ideja, ljudi i ambijenata u jedan živopisan i profinjen zapis o onovremenoj Americi, od koje danas, osim legende, gotovo ništa nije ostalo.

Sem Šepard je jedan od najznačajnijih dramskih pisaca u savremenoj istoriji američkog pozorišta, a u filmskom svetu važi kao ugledni scenarista i akter nezaboravnih rola (“Dani raja”, “Put u kosmos”, “Putnik”,…). Miljenik publike i ljubimac kritike, Šepard je smatran za najznačajnijeg američkog dramatičara nakon Judžina O’Nila i Artura Milera. Omiljeni “kauboj američkog teatra”, je 70-ih godina prošlog veka radio u pozorištu kao glumac i scenarista. Karijeru dramskog pisca započeo je pišući za kultne pozorišne trupe Off-Brodveja i Off-Off Brodveja, od kojih su najpoznatiji “Open Theater” Džozefa Čajkina i “La MaMa” legendarne Elen Stjuart.

Sem Separd - foto

Pre svoje tridesete imao je više izvedenih drama, danas ih broji gotovo 50, od kojih je 11 osvojilo Obija, uticajno američko pozorišno priznanje. Među njegove najpoznatije komade ubrajaju se – “Nevidljiva ruka” (1969), “Prokletstvo izgladnele klase” (1977), “Pogreb deteta” (1978, za koji je dobio Pulicerovu nagradu), “Ludi od ljubavi” (1983), “Stanje šoka” (1991), “Bog pakla” (2004) i drugi. Radeći za film potpisao je nekoliko zanimljivih scenarija, od kojih se izdvajaju – “Kota Zabriski” (rež. Mikelanđelo Antonioni), “Pariz, Teksas” (rež. Vim Venders, film je 1984. osvojio Zlatnu palmu u Kanu), “Ludi od ljubavi” (rež. Robert Altman), “Kad prošlost zakuca” (rež. Vim Venders, sa ovim filmom Venders je 2006. bio gost FEST-a).

Čuvena Šepardova dela igrana su na scenama naših pozorišta, a pojedina su objavljena u književnoj periodici ili pregledima savremene američke drame. U dobrom sećanju je komad “Ludi od ljubavi” (prevod David Albahari), koji je na sceni SNP-a pre dve i po decenije postavio Egon Savin. Drama “Prokletstvo izgladnele klase” je 1997. objavljena u prevodu Borivoja Gerzića, dok je u časopisu “Mostovi” br. 118 (januar-jun 1999) izašao komad “Stanje šoka” (prevod Olivere Milićević). U knjizi “Pre i posle ‘Kose’ – savremena američka drama” (izbor i predgovor Jovan Ćirilov, Beograd 2002), pored Vilijamsa, Olbija i drugih autora, objavljena je i drama Sema Šeparda “Nevidljiva ruka”. Možda najsvežiji primer kada smo na našim scenama imali “jednog Šeparda”, je komad “Bog pakla” koji je u Ateljeu 212 imao premijeru juna 2008 (rež. Svetlana Dimčović).

Manje je poznato da je Šepard objavio nekoliko zapaženih knjiga pesama, poetskih priča i dnevničkih beleški. Čitanjem ovih dela postaje jasno da je njihova forma ono što je drugačije, jer su autorove preokupacije jednake i kada su u pitanju prozno-poetski zapisi i njegove drame. Uz gotovo deceniju stariju knjigu “Mesec jastreba” (“Hawk moon”, 1973), “Zapisi iz motela” su često bili u senci autorovih dramskih dela i filmskih scenarija, mada obe spadaju u red Šepardovih najsnažnijih i najprovokativnijih tekstova. Delovi ove knjige čine osnovu njegovog pozorišnog komada “Predrasude”, kao i predložak na kome je baziran scenario za kultni film “Pariz, Teksas”.

Urednik “Kliovog” izdanja “Zapisa” je Zoran Paunović, dok recenziju potpisuje Ivana Đurić Paunović, oboje vrsni prevodioci i poznavaoci savremene engleske i američke književnosti. Poseban utisak knjige imaju dokumentarističke fotografije Džonija Darka, tako je uz tekst čitalac u prilici da prati pojedine prizore i ljude koje Šepard sreće tokom svojih putovanja.

Related posts:

Prilozi za istoriju bibliotekarstva u Petrovaradinu
Mali Tolnaijev leksikon velike proze
Milan Budisavljević, romanopisac, esejista i pripovedač

7 Comments For This Post

  1. singe 021 Says:

    Fenomenalne su Šepardove uloge u filmovima – “Dani raja“ (režija Terens Malik) i “Putnik“ (rež. Folker Šlendorf, prema romanu “Homo faber“ Maksa Friša). U filmu “The right stuff“ (kod nas preveden kao “Put u kosmos“, rež. Filip Kaufman), Šepard glumi američkog pilota Čaka Jegera koji je prvi u istoriji (1947) probio zvučni zid.

    Inače ambijent u filmu “Dani raja“, inspirisan je čuvenom slikom Endrjua Vajeta “Kristinin svet“ (1948), koja se nalazi u Muzeju moderne umetnosti (MoMA) u Njujorku.

    Andrew Wyeth, Christina’s World, 1948.
    http://www.moma.org/collection/object.php?object_id=78455

  2. shaka zulu(f) Says:

    Sjajan odabir Kulturnih heroja. Sem Šepard je zaista jedan od njih. Sve pohvale za tekst…

  3. Pink Frojd Says:

    Izuzetan tekst o izuzetnom stvaraocu. Još se sećam jeze koja me je podilazila nakon odgledanog filma “Putnik”…

  4. singe 021 Says:

    Šepard je 1979. dobio prestižno priznanje (Pulicerovu nagradu), a po objavljivanju drame “Ludi od ljubavi“ (1983) iste godine odigrana je premijera u Medžik teatru u San Francisku, sa Edom Harisom i Keti Bejker u glavnim ulogama. S druge strane, njegova supruga Džesika Lang je 1982. osvojila Oskara za ulogu u Polakovoj komediji “Tutsi“ i bila nominovana za glavnu žensku ulogu u filmu “Frensis“.

    Uprkos uspesima i nagradama, želeli su da budu što dalje od paparaca, glamurozniih partija, crvenog tepiha. Odlučili su da žive u potpunoj izolaciji, izvan bleštavila Holivuda. Prvo su boravili na ranču u Novom Meksiku (1983-86), a kada su dobili ćerku (1986) i sina (1987), preselili su se na zabačeno imanje pored Šarlotsvila u Vidžiniji. Pored dvoje dece, sa njima je živela i Aleksandra (rođena 1981), Džesikina ćerka iz veze sa Mihailom Barišnjikovim.

    Šepard je oduvek bio samotnjak u duši. Kada ga je Džesika odvela u okrug Lejk of Vuds (Minesota), videla je koliko je bio oduševljen prostranstvom i izolacijom. Posle toga su se preselili na farmu blizu Stilvotera u Minesoti, gde su stanovali od 1995. do 2004. godine. Pored mesta u kojima su živeli, Sem je povremeno boravio na farmi u Kentakiju gde je uživao u samoći i pisanju.

    Čuvajući zaverenički brižljivo svoj privatni život, Šepard je uspeo da o njemu ne procuri nijedan važniji podatak iz privatnog života. Živeo je mahom na farmama u okolini manjih gradova, čije mesto i adrese javnosti nisu bile poznate. Samo su književni zastupnik i filmski menadžer, znali broj njegovog poštanskog pretinca.

  5. Šepseskaf Says:

    Divna priča Singe 021. Jasno je sasvim o kakvom čoveku se radi. Retki su takvi “igrači” u “doba spektakla” u kome živimo. I još jedna stvar: žena, takođe, puno govori o čoveku;)

  6. Šerman Says:

    Veliki šmeker američke outlaw kulture. Veličini njegovog dramskog i proznog dela ravan je, recimo, Kris Kristoferson, ali u muzičkom poslu. A obojicu veže film.

  7. singe 021 Says:

    Dok je kao mladić bio deo njujorške alternativne scene, Šepard se družio i jedno vreme bio u vezi (1970-71) sa rokerkom Peti Smit. Kasnije se družio i sa Bobom Dilanom. Kada je odlučeno da se snimi dokumentarni film o Dilanovoj dvomesečnoj turneji (1975-76), Šepard je pozvan da ga scenaristički uobliči. Iako je zabeležen materijal u trajanju od sto sati, film nikad nije realizovan. Šepard je savesno obavio posao, a svoj rukopis za scenario pretočio je u knjigu “Rolling Thunder“ (kod nas preveden kao “Kotrljajuća grmljavina – putni dnevnik sa turneje Boba Dilana“).

    Većina filmova za koje je pisao scenarija ili u kojima je glumio, po pravilu je pratila dobra muzika. Za film “Ludi od ljubavi“, koji je 1984. režirao Robert Altman, muziku je radio Džordž Bart. Film Mikelanađela Antonionija “Kota Zabriski“, rađen prema Šepardovom scenariju, obogaćen je muzikom Pink Flojda, posebno komponovanom za ovo delo (mnogi saundtrek “Zabriski Point“ smatraju “najpsihodeličnijim albumom“ ove grupe). Poznato je da je muziku za kultni “Pariz, Teksas“ (scenario Sem Šepard, rež. Vim Venders), radio Raj Kuder. Ne treba zaboraviti i Šepardovu ulogu u čuvenom filmu “Dani raja“ (rež. Terens Malik), za koji je muziku komponovao Enio Morikone. Šest godina pre toga Morikone je radio saundtrek za “Majstora i Margaritu“ Saše Petrovića, jedini naš film za koji je muziku komponovao proslavljeni autor.

Ostavi komentar