Lirska alhemija poetskog hodočašća “Hleb od ruža” Tanje Kragujević

Posted on 05 November 2016 by heroji

Snežana Kesić

 

 

 

Lirska alhemija poetskog hodočašća “Hleb od ruža” Tanje Kragujević

 

 

SAŽETAK:  Ovaj rad osvetlјava poetički šifrarnik zbirke pesama Hleb od ruža Tanje  Kragujević u estetskom i duhovnom saobražavanju  ontološkim premisama. U  analitičko interpretativnoj i kritičkoj korelacijsko- integracijskoj metodičkoj ravni ispituju se relacije u figurativnoj punoći pesničkog tkiva oslobođenog tenzije semantičke dominacije.  Iako se ne poriče protivrečna dimenzija stvarnosti, poseban akcenat stavlјen je na afirmaciju životne radosti i  artikulaciju nade za metamorfozu relativizovanog. U prepoznatlјivom lirskom pulsiranju stihova ovog poetskog rukopisa u neosimbolističkoj formuli iznova se potvrđuje autentična pesnička refleksija u aksiomatici čiste senzibilnosti. Kontrastirajući beskrvnosti i sivilu teorijske rigidnosti, neurušavanjem vere u stožere tradicionalnih vrednosti (u kojima duša, lјubav, život, lepota, večnost i transcedencija identitetski prepoznaju svoju bit i bitnost) dosledno se osvetlјava odupiranje pretećim formulama prolaznosti.

           

KLjUČNE REČI: (neo)simbolistička formula, „čista poezija”, figurativnost, ontološki predznak, konstruktivizam

Već samim naslovom ove zbirke Hleb od ruža metaforično se centrira nasušnost opstajanja prvog elementa “profane stvarnosti” kroz sublimaciju višeglasja u postojanosti sazvučja duše. U autentičnom duhovnom uslojavanju punktova sa predznakom esencijalnog i estetskog apologizira se nepriznavanje apstrahovane emocionalnosti nehumanih mehanizama savremene recepcije u naglašenoj nežnosti slika: “Jer ruža je ruža/ u svakoj latici/ po jedno srce./Zbog kojeg iznova/ Još jednom i ja/ na oprezu sam./ Na probi./ U kidlјivom tekstu/ Bez ikoga./ Dete svojih reči.” (Kragujević 2012: 167) U težnji za trajnim duhovnim imunitetom od poroznosti “relativizovanog“, subjektivizacija spoznatlјivog u izohipsama materijalnog je samo “metaforički okean” za poetsku razigranost u konsituisanju vlastitog galaktičkog orijentira.

 

U stalnoj transgresiji iz mikro u makro ravni  u kodu emotivne slivenosti sa supstancijalnom punoćom stvarnosti,  u  lirskoj polifoničnosti (neo)simbolistički se priziva poezija prepoznatlјiva kao “čista poezija”.  Poput sugestivnosti Verlenovih reči koje akumulacijom svoje liričnosti “preuzimaju inicijativu“ učitavanjem osećajnih nijansi, između pesničke stvarnosti i one u srcu ovaploćenog živlјenja jeste nerazdroblјivo metafizičko počelo, kao poligon za duhovnu meditaciju rasterećenu provokativnog i subverzivnog: “Večna. Plaha kiša./ Okrznut si. I sam. /Kao večnost/ u pismu božje čestice” (str.166).

 

U identifikaciji pesnikinje kao “Deteta svojih reči” (str.167) sa uzdanjem u sebe i u “zajedničko sunce” jezikom mogućeg izbavlјenja (a ne potiranja, samoopovrgavanja), naseobine  duše, u zaoblјavanju pesnikinjinog lirskog rukopisa prema “ogledalu neba”, nisu patetično iznane iz “unutarnjih odaja” svog jezgra, već su aktivno i samodeterminišuće “vrele”.

 


 

(“A navejalo je/ i samo nebo u svemu je/ napadalom./ Svaki čas pred stopalima./ Nalazim mu poneki/ otpali pramen./ I prinosim ga./ Usnama duše. (str.109) Gde šumi prvo čulo talasa./ Vibrafon svetlosti” (str.112) “Sa nebesokog dna./ Na dnu (gole duše)” (str.121)).

 

U figurativnom poigravanju imaginacijske bujice u spoju začudnih relacija u koje su upereni glasovi iz  sazvežđa “ovog” i “onog” sveta, oslobođeno tenzije semantičke dominacije, stvara se poezija koja kroz svoju krv prepoznaje sebe samu. (“Uzeti jasnu boju/ što prišiva/ komadić po komadić/ arhaičnog rasula (str.13) Načinom kojim se budi/ puž od srebra. /Nakit/ u arhivi starosedelaca./Ili nacrt ulica na dlanu/ turiste. Vir na ekranu./ Probuđen kažiprstom. (str.45) Pod bodežom zaspale zvezde/ pocuri putnikov hlad. (str. 21) Senka u punom sjaju./ Polutar ravnog zrna peščane reke…/Ljulјaška i suncobran.”(str. 24)).

 

Pulsiranja praiskonskog bila univerzuma u aksiomatici čiste senzibilnosti potvrđuju se i specifičnom, netradicionalnom stihovnom formom, pregnantnošću aliteracijske čulnosti, kao i umnožavanjem eliptičnih obrazaca (Četvrtak  je. Anćeli/ beru moje trešnje./ Opremlјeni vetrenjastim/ krilima. Antikvarni. Mili./ Ne liče na prolaznost./ Nit čine lakšom/ Krv lјudske bašte (str.22)).

 Hleb-od-ruza-Kragujevic

Iako se ne poriče dijalektički lik stvarnosti, u brojnosti deminutivne leksike životna radost se u svojoj  vibrantnosti naslućuje u afirmaciji sa iste strane  lucidne dimenzije ( zverčica, cipelice, daščica, barice, svetilјčice, kutijica, komadić, sličice, tanjirić, trkačica, listak, burmutica, kapica, ručica, mrvica, kapelica, tručkom, staklići, vatrice, svećice (..)). Jezikom nedekonstruisanog “uvek iznova hranjena noć” (23) pesnikinjinog duha ne odustaje od iluminiranja suptilnošću svoje vedrine. (Sve si mi./ Što jesi./ I što nisi ti si./ Sva čar./ Sva laž./ Nemoguće. (27)) Uslojavanje zemalјskih znakova sa metafizičkim arhiznamenjima učestvuje u prizivanju  beskrajnosti u punoći duše u prepoznatlјivoj pesničkoj paradigmi: “A kad su se sreli sunce i zemalјska kola, nije se znalo ko će koga da preveze. Sunce je pokazalo lepotu, čovek u kolima- svoju istrajnost. Išli su jedan uz drugog iz dana u dan. I to su nazvali- beskrajnost“. Pavlović (1997: 147)

 

Kao odgovor na potonuće lјudskog duha i “artefakte“ savremene instrumentalizovane recepcije inicijalno se artikuliše nada za potencijalnom metamorfozom u kontunuiranoj potrazi za pouzdanim odgovorom (“Ali znaš da drugačije je tu sve./ U sferama smisla./ Saosećanja koje leva komora kaže desnoj./ Zidajući dva broda katedrale./ Telo krstarice.” (124) “Beskrajno dug/ zvezdin svlak./ Začaranost./ Priča o smislu ničeg.” (91))

 

Dosledno obrascu zrelog umeravanja životnog balasta formule nesavršenosti se učitavaju u stvarnosne koordinate isklјučujući obavezivanje na tminu, kao i na perfekcionističku “nepogrešivost izvođenja” (Nadmašuju me/ Izvođači savršenstva./ U svečanosti sjaja./ U zveketu uzvišenog/ I patosu pokore bolјi.(…)/ Spokojan u slutnji da/ veliki papirni zmaj/ što leti letnjim snovima/ u dečijem pogledu/ ne traži drugo do sitan/ i vijugav korak u travi/ (…) Biber i papriku./ Bluz malih stvari. (89)) I kad se “ništa” dijagnostikuje u komorama smisla radost ostanka u stvarnosti koja se ne polarizuje   neposustalo se oglašava u “matičnim knjigama” u otvaranju “akorda duše” (“Zaboravio si stablo/ duše u mom srcu./ I on tuče./ Krupnim kapima./ S lisja moje duše. Mog tela. (75) Raspireni plamen priče/ Koji iz duše iznese neko/ umesto završnog zbogom.” (32)) Strujanja svetlosti sa obe strane pesnikinjine stvarnosti odolevaju prevlasti nepoverenja oponirajući diskursu bezizlaza i mirenja sa dominacijom mračnih, neobećavajućih sila kao što bi Stevan Raičković pesimistički ispevao: “Na život bacah kamen tako često./ Sada pod zemlјom pevah i gle: blatim smrt. / S listom što pada menjao bih mesto./ Žile, u mraku zemlјe, tresu gornji vrt.” Raičković (1983: 61)

 

U pesnikinjinoj optici racionalno ustrojavanje svesti je na suprotnom polu iznijansiranosti osećanja, ali isto tako izostaje i izjednačavanje sa mističnim, često u naglašeno romantičnoj, lirskoj poetskoj subjektivizaciji (Iz vode jasno se vide/ Kule od kostiju. I žada./ Što opasuju vreme./ I ono što milije je/ lјubavi. Kad se budiš./ I vraćaš svetu lipa./ Svetu lјudi./ (84))

 

Uprkos svesti o teskobi i protivrečnoj dimenziji života lirski subjekt nije utešnjen u bivšem, već upućen na ono što je trenutno inicirajući prepoznavanje vedrih značenja potencijalnog vasionskog jednoglasja. U životnoj složenici humani akt je neraščvoren na ono što je bilo i na ono što dolazi kristališući se u premisama sadašnjeg i kad je prošlost “prikovana” u naslovu pesme (Prošlost, prikovana, (9)) (Ništa mi nije potrebno./ Da bih se setila. (20) (…) Sa praga doma sveta/ Iz pukotina bez uzdaha/ I krika već sipi sutra. (30))

 

Sa ontološkim predznakom, neurušavanjem vere u stožere tradicionalnih vrednosti (u kojima duša, lјubav, život, lepota, večnost i transcedencija identitetski prepoznaju svoju bit i bitnost) dosledno se osvetlјava odupiranje pretećim formulama prolaznosti (“I u zraku tražiš najkraće telegrame transcedencije (90) 11, “Nikad dovolјno beskonačnog u premerenom” (72) U matičnim knjigama./ Kosa i uspravna./ Kiša vremena. (26) I kamen i zid plača/ Ti./ U svemu savršena./ Ljubavi. (19)) Referencijalni karakter nevarlјivih životnih uporišta se postojano održava pred naletima obesmišlјavajućih obrazaca sadašnjice.

 

Kontrastirajući beskrvnosti i sivilu teorijske rigidnosti, u simbolu ruže (prepoznatlјivim i u prethodnim zbirkama[1]) koncentrisani su noseći elementi u pesnikinjinoj poetici: sunce, voda, muzika, svetlost, “žena u pesku u telu pesme” (114), kao i radost  neapstrahovane mogućnosti “Priče onoga što je života” (120) “Sedi ti sad./ Tu./ I sadi svoju ružu./ U slomlјenoj nebeskoj travi.”/ (120) ”A jednog jutra našeg vremena/ Da gledaš sebe kako živiš/ Lepo. Sediš uz šolјu čaja./Sa otvorenom knjigom./ Nad tobom upalјena/ ruža svetlosti./ Sa jedne strane stola si ti/ što je gleda./ Sa druge / strane si opet ti. Što gledaš./ I vidiš da vidiš./ Da ruža je manja/ A ti sve više njen miris./ Parfem L’air du temps. (120) Ruža i u ovoj zbirci zadržava svoju simboliku prolaznosti i protoka vremena u inicijaciji radosti kroz utiskivanje atributa esencijalnog poput maštovitih stihova Vaska Pope: “Ružokradice se privuku ružinom drvetu/ Jedan od njih ukrade ružu/ U srce je svoje sakrije“. Popa (1990: 32)

 

U neposustalom aktivitetu za revitalizacijom esencijalnih punktova u nemoći za obuhvatanjem celine u ravni pseudo značenja ukazuje na mogućnost ujedinjavanja sa prirodom u jednom duhovnom biću. U strahu od preteće samodovolјnosti ubrzanih procesa tehnološke vladavine to je jedino moguće otelotvorenje conditio humana. (“I jedna ruža kao dete/ Između njih/ rasipa svoj kikot/ Neukim stvarkama./ Sakuplјačicama senki./ Što plaču u svojim/ Tužnim kutijama./

 


[1] “Ruža je senovit, htonski cvet koji nagoveštava metamorfozu, preobražaj, tako da je njeno prisustvo ( kao u prethodnim zbirkama, tako i u ovoj) kako u svojstvu elementa inventara pesme, tako i u ulozi simbola ili segmenta metamorfoze očekivano.“ (Todorović 2008: 1220)

 

Zaboravlјene u podnožju/ elektronskih piramida./ Gužvicama pare i dima.” (166)) U saživlјenosti sa njenim elementom, po meri svojih životnih i umetničkih intuitivnih usijanja, čovek deluje u naponu aksiomatskog kao jedino istinskom.

 

Prepozntalјiva alhemija pesnikinjinih stihova u saobražavanju impulsima organskog,  u hronotopu različitih poetskih i stvarnosnih dimenzija, potvrđuje “ženski kanon“ koji se u recepciji Vladislave Gordić Petrović (2008: 1165- 1172) obistinjuje u jedinstvenoj fluidnosti svoje lirske mekoće, reflektujući se u njenom poetskom rukopisu  se u autentično nežnom strujanju svog poetskog hodočašća.

 

 

 

LITERATURA:

 

Beleslijin 2011: D. Beleslijin, Virtuelna boja života, Zbogom za motel, Koraci, Kragujevac: Narodna biblioteka Vuk Karadžić, b4. 3- 4, str. 129- 133.

Verlen 1996: P. Verlen, Pesme, Podgorica: Unireks

Gordić 2013: S. Gordić, Hleb od ruža, Srodstva i razdalјine, Novi Sad: Akademska knjiga, str. 118- 122.

Kragujević 2012: T. Kragujević, Hleb od ruža, Vršac: KOVViše zbirki (u fus noti iz Kragujević 2009: T. Kragujević, Staklena trava, Zrenjanin: Agora stare zbirke) Kragujević 2010: T. Kragujević, Ruža, odista, Novi Sad: Zavod za kulturu Vojvodine, Kragujević 2006: T. Kragujević, Svirač na vlati trave, Zrenjanin: AGORA Kragujević Kragujević 2010: T. Kragujević, Izgovoriti zvezdu,  neosimbolizam, naći kritike

Kragujević 2003: T. Kragujević, Kutija za mesečinu, Vršac: KOV

Laković 2012: A. Laković, Osmišlјene freske trenutka, Književni list, br.2/ 107, Beograd: Klub saradnika i donatora Književnog lista

Lalić 1993: I. V. Lalić, Eva i Adam, pogovor knjizi Muška srma, Beograd: Srpska književna zadruga

Nikolić 2006: M. Nikolić, Žena od pesme, Surfovanje po biću i jeziku, Književni magazin, Beograd: Srpsko književno društvo, br.64- 65.

Pavković 2014: V. Pavković, Zrelost sve je, pogovor knjizi pesama Od svetlosti, od prašine, Knjaževac: Umetnička akademija Istok, str. 111- 115.

Pavlović1994 : M. Pavlović, Međustepenik, Vršac: KOV

Gordić Petrović 2008: V. Gordić Petrović, Pismo ili kanon? Novi Sad: Letopis Matice srpske, knj. 482, sv. 5, str. 1165-  1172.

Popa 1956: V. Popa, Nepočin- polјe, Novi Sad: Matica srpska, Novi Sad, Beograd, Beogradski grafički zavod

Raičković 1983: S. Raičković, Kasno leto, Beograd: Prosveta

Rajčević 2010: B. Rajčević, Staklena trava, Izabrane pesme, Koraci, Kragujevac: Narodna biblioteka Vuk Karadžić, sveska 5- 6, str. 165- 169.

Todorović 2008: N. Todorović, Vodič kroz strogu udobnost mikrokosmosa, Letopis Matice srpske, Novi Sad: Minnistarstvo kulture republike Srbije, knj. 482, sv.2, god.184, str.1216- 1223.

Šaponja 2009: N. Šaponja, Strasna vejavica između unutrašnjih i spolјašnjih granica, pogovor knjizi Staklena trava, Zrenjanin: Agora

 

 

Snezana Kesic

 

LIRIC ALCHEMY OF THE POETIC PILGRIMAGE THE BREAD OF ROSES BY TANJA KRAGUJEVIC

Summary

 

This essay enlights poetic codes of the collection of poems The Bread of Roses by Tanja Kragujevic in authentic spiritual and аesthetic correspondance to ontological values. The relations in the figurative code of the poetic substance  unlimited by semantic domination are examined in analitically interpretative and correlational- integrational metodical course. The special accent is put on the affirmation of the life of joy and the articulation of  hope  for the metamorphosis of  relativized, although contradictory  dimension of the reality is not denied. In recognisibile liric pulse in neosymbolistic formula of this collection authentic poetic reflection is confirmed in the axiomatics of  pure sensibility. Inspite of the consciusness of life`s narrowness it is emphasized that liric subject is not stuck in the past, but implys present initiating lightmeanings of the single voice of universe. Contrasting the palidness and the greyness of theoretical rigidity, uncollapsing the faith in the crucial entities of traditional values (in which soul, love, life, eternity and transcendency are marked as essential ) counteraction of formulas of transience)  is consistenly enlighted. In the fear of threatening selfsufficience of accelerated processes of technological rule uniting with nature is the only possible form of conditio humana. Referential character of nondelusional life`s stations is firmly held  in the condition of the deconstruction of presence.

Key words: (neo)symbolistic formula, “pure poetry”, figurativity, ontological values, constructivism

Related posts:

Duh humanosti u doba profita
Avangardni perpetuum mobile Rastka Petrovića ili: objava Novog zaveta avangardnog duha
Amalgam književnosti: između mita i istorije

1 Comments For This Post

  1. Opsenar Says:

    Čitam povremeno poeziju Tanje Kragujević, dobitnica je mnogih književnih nagrada u Srbiji, pre nekoliko godina je stekla priznanje i u Sremskim Karlovcima…

Ostavi komentar