Urnebesna literarna avantura

Posted on 30 October 2016 by heroji

Ilija Bakić

 

Urnebesna literarna avantura

„Kapetan Prljavi Fred“ P. Hovard; izdavač Agora, 2015.

 

Svetovi beskrajnih literarnih priča kriju mnoge tajne; na policama univerzalne biblioteke (po)stoje biseri koji strpljivo čekaju da budu otkriveni. Protek vremena za njih je beznačajan ili im, suprotno pravilima, samo povećava vrednost. Osnovni problem u kosmosu Literature je pronalaženje i iznošenje na svetlo dana čudesnih knjiga od kojih čitaocima zastane dah i zavrti se u glavi. Jedna od takvih knjiga je i „Kapetan Prljavi Fred“ koju je napisao i 1940. godine objavio P. Hovard. Iza tog anglosaksonskog imena-pseudonima stoji mađarsko ime Jene Rejto (1905-1943) kojim se u decenijama pred II svetski rat potpisivao popularni pisac pozorišnih dela: drama, scenskih igara, libreta za opere i tekstova za kabare. Rejto se, pak, na svojim proznim delima potpisivao kao P. Hovard, kada su u pitanju humoristično-avanturistički romani, i Gibson Laveri, kada je reč o vesternima. Ova šund/petparačka dela učinila su ga poznatim i široko popularnim među čitaocima. No, iza svih ovih dela postoji još jedna tajna – Jene Rejto je takođe pseudonim! Rejto je zapravo Jene Rejh,  Jevrejin iz Budimpešte koji je zbog svoje nacionalne pripadnosti odveden u radni logor u kome umire 1943. godine. Za Hovardom/Rejtom/Rejhom su ostala dela koja su mu obezbedila status jednog od najčitanijih mađarskih lakih, zabavnih pisaca što se svakako može egzaktno meriti tiražima i prodajom knjiga ali, istovremeno, stvara i lažnu sliku o dometi takvih dela, konkretno, u ovom slučaju, o romanu „Kapetan Prljavi Fred“.

Kapetan-prljavi-Fred

U prvom nivou čitanja, reč je o prepoznatljivoj avanturističkoj priči koja se najpre dešava na brodu „Zvezda Havaja“ koji plovi egzotičnim toplim morima sve do Singapura. Otresiti mornar Džimi Džumbus, koji zbog svoje prgavosti i lakog potezanja noža mora da radi dva posla, ložača i konobara, upoznaje na tom putovanju princa prestolonaslednika koji putuje inkognito, avet (koja to i nije) i jednog vrlo zlog čoveka (koji to i nije), Kapetana Prljavog Freda. Posle svakakvih peripetija, u dogovoru sa princom, Džimi se iskrcava glumeći, privremeno, prestolonaslednika a pravi princ odlazi da upozna šareni svet podzemlja, velikih i malih kriminalaca i probisveta. Plan se, naravno, komplikuje i na prestolu i u podzemlju o čemu čitalac saznaje iz Džimijevog dnevnika i opisa prinčevog zlopaćenja po katakombama. Zaplet i rasplet u svemu su žanrovski prepoznatljivi ali se time priča ne iscrpljuje jer je ona nadograđena urnebesnim humorom koji sve boji dodatnim šarmom i dopadljivošću. No, Hovard/Rejto/Rejh se ne zaustavlja na pukom humoru proizašlom iz sklopa okolnosti/situacija ili neusklađenosti karaktera. On svoje duhovitosti gradi i na samim rečima i njihovim značenjima, na sinonimima ili pogrešnim tumačenjima odnosno na vrcavoj igrariji šatrovačnim jezikom. Suptilnost ovog nivoa, pak, otkriva postojanje još jednog horozonta na kome se pisac bezbrižno poigrava kanonima žanra, ne libeći se karikaturalnosti i sarkazma, gradeći celinu koja nadilazi žanr postajući samosvojna kategorija. Ključni argument u prilog ove tvrdnje je izostanak (za žanr bitnog) senzacionalizma, fingirane i prenaglašene egzotičnosti odnosno ushićenosti koji imaju zadatak da opčine publiku (sakrivajući naivnost i druge manjkavosti priče). Hovard/Rejto/Rejh nema potrebu da na taj način tretira svoj tekst; on potpuno vlada svojom tvorevinom, gradi je slobodno, elegantno i beskrajno duhovito. Ili je možda pisac do ovog (vele)majstorstva stigao ne namerno već instinktivno, literarno intuitivno (jer delo zna više od svog tvorca)?

Kako god bilo delo koje je pred nama dokazuje postmodernistiki kanon da je svaka forma (pa i žanrovska) izazov za stvaralačko iskušavanje i učitavanje novih značenja. Hovard/Rejto/Rejh u vreme pisanja „Kapetana…“ definitivno nije znao ništa o postmodernizmu ali ga je, može se reći, anticipirao (što potvrđuje Borhesovu tvrdnju da svaki veliki umetnički pokret ima svoje preteče). Prolazak vremena samo je pojačao te kvalitete i čitavom romanu dodao novu vrednost ne samo kao klasika petparačke literature već i kao dela koje, i posle 75 godina od objavljivanja, u drugom svetu i drugoj literaturnoj sredini, odiše zavodljivom-vrcavom svežinom (koja je, pak, zalog i daljeg trajanja). Otuda nije nemoguće da će se u nekim budućim godinama za „Kapetana…“ iz odrednice „klasik petparačke literature“ izgubiti ono „petparačke“. Sasvim zasluženo.

Zahvaljući pomenutim jezičkim kvalitetima romana njegovo prevođenje bilo je vanredan izazov koji je podrazumevao i specifični metod „posrbljavanja“ teksta prema duhu i stilu originala. Ovaj teški zadatak briljantno je obavio Petar Milošević koji zaslužuje sve pohvale. Pohvale i zdušnu podršku zaslužuje i izdavačka kuća „Agora“ koja je čitaocima otkrila i ponudila jedno od najuzbudljivijih literarno-čitalačkih putešestvija u nepoznato u 2015. godini.

(„Dnevnik“, 2015.)

Related posts:

Prilozi za istoriju bibliotekarstva u Petrovaradinu
Dok šibaju vetrovi…
Svetska federacija

1 Comments For This Post

  1. Profesor Says:

    Hvala Iliji Bakiću što nas putem ovog sajta informiše o najnovijim književnim avanturama vrednim čitanja i uživanja…

Ostavi komentar