Archive | October, 2016

Tags: , , , , , ,

Urnebesna literarna avantura

Posted on 30 October 2016 by heroji

Ilija Bakić

 

Urnebesna literarna avantura

„Kapetan Prljavi Fred“ P. Hovard; izdavač Agora, 2015.

 

Svetovi beskrajnih literarnih priča kriju mnoge tajne; na policama univerzalne biblioteke (po)stoje biseri koji strpljivo čekaju da budu otkriveni. Protek vremena za njih je beznačajan ili im, suprotno pravilima, samo povećava vrednost. Osnovni problem u kosmosu Literature je pronalaženje i iznošenje na svetlo dana čudesnih knjiga od kojih čitaocima zastane dah i zavrti se u glavi. Jedna od takvih knjiga je i „Kapetan Prljavi Fred“ koju je napisao i 1940. godine objavio P. Hovard. Iza tog anglosaksonskog imena-pseudonima stoji mađarsko ime Jene Rejto (1905-1943) kojim se u decenijama pred II svetski rat potpisivao popularni pisac pozorišnih dela: drama, scenskih igara, libreta za opere i tekstova za kabare. Rejto se, pak, na svojim proznim delima potpisivao kao P. Hovard, kada su u pitanju humoristično-avanturistički romani, i Gibson Laveri, kada je reč o vesternima. Ova šund/petparačka dela učinila su ga poznatim i široko popularnim među čitaocima. No, iza svih ovih dela postoji još jedna tajna – Jene Rejto je takođe pseudonim! Rejto je zapravo Jene Rejh,  Jevrejin iz Budimpešte koji je zbog svoje nacionalne pripadnosti odveden u radni logor u kome umire 1943. godine. Za Hovardom/Rejtom/Rejhom su ostala dela koja su mu obezbedila status jednog od najčitanijih mađarskih lakih, zabavnih pisaca što se svakako može egzaktno meriti tiražima i prodajom knjiga ali, istovremeno, stvara i lažnu sliku o dometi takvih dela, konkretno, u ovom slučaju, o romanu „Kapetan Prljavi Fred“.

Kapetan-prljavi-Fred

U prvom nivou čitanja, reč je o prepoznatljivoj avanturističkoj priči koja se najpre dešava na brodu „Zvezda Havaja“ koji plovi egzotičnim toplim morima sve do Singapura. Otresiti mornar Džimi Džumbus, koji zbog svoje prgavosti i lakog potezanja noža mora da radi dva posla, ložača i konobara, upoznaje na tom putovanju princa prestolonaslednika koji putuje inkognito, avet (koja to i nije) i jednog vrlo zlog čoveka (koji to i nije), Kapetana Prljavog Freda. Posle svakakvih peripetija, u dogovoru sa princom, Džimi se iskrcava glumeći, privremeno, prestolonaslednika a pravi princ odlazi da upozna šareni svet podzemlja, velikih i malih kriminalaca i probisveta. Plan se, naravno, komplikuje i na prestolu i u podzemlju o čemu čitalac saznaje iz Džimijevog dnevnika i opisa prinčevog zlopaćenja po katakombama. Zaplet i rasplet u svemu su žanrovski prepoznatljivi ali se time priča ne iscrpljuje jer je ona nadograđena urnebesnim humorom koji sve boji dodatnim šarmom i dopadljivošću. No, Hovard/Rejto/Rejh se ne zaustavlja na pukom humoru proizašlom iz sklopa okolnosti/situacija ili neusklađenosti karaktera. On svoje duhovitosti gradi i na samim rečima i njihovim značenjima, na sinonimima ili pogrešnim tumačenjima odnosno na vrcavoj igrariji šatrovačnim jezikom. Suptilnost ovog nivoa, pak, otkriva postojanje još jednog horozonta na kome se pisac bezbrižno poigrava kanonima žanra, ne libeći se karikaturalnosti i sarkazma, gradeći celinu koja nadilazi žanr postajući samosvojna kategorija. Ključni argument u prilog ove tvrdnje je izostanak (za žanr bitnog) senzacionalizma, fingirane i prenaglašene egzotičnosti odnosno ushićenosti koji imaju zadatak da opčine publiku (sakrivajući naivnost i druge manjkavosti priče). Hovard/Rejto/Rejh nema potrebu da na taj način tretira svoj tekst; on potpuno vlada svojom tvorevinom, gradi je slobodno, elegantno i beskrajno duhovito. Ili je možda pisac do ovog (vele)majstorstva stigao ne namerno već instinktivno, literarno intuitivno (jer delo zna više od svog tvorca)?

Kako god bilo delo koje je pred nama dokazuje postmodernistiki kanon da je svaka forma (pa i žanrovska) izazov za stvaralačko iskušavanje i učitavanje novih značenja. Hovard/Rejto/Rejh u vreme pisanja „Kapetana…“ definitivno nije znao ništa o postmodernizmu ali ga je, može se reći, anticipirao (što potvrđuje Borhesovu tvrdnju da svaki veliki umetnički pokret ima svoje preteče). Prolazak vremena samo je pojačao te kvalitete i čitavom romanu dodao novu vrednost ne samo kao klasika petparačke literature već i kao dela koje, i posle 75 godina od objavljivanja, u drugom svetu i drugoj literaturnoj sredini, odiše zavodljivom-vrcavom svežinom (koja je, pak, zalog i daljeg trajanja). Otuda nije nemoguće da će se u nekim budućim godinama za „Kapetana…“ iz odrednice „klasik petparačke literature“ izgubiti ono „petparačke“. Sasvim zasluženo.

Zahvaljući pomenutim jezičkim kvalitetima romana njegovo prevođenje bilo je vanredan izazov koji je podrazumevao i specifični metod „posrbljavanja“ teksta prema duhu i stilu originala. Ovaj teški zadatak briljantno je obavio Petar Milošević koji zaslužuje sve pohvale. Pohvale i zdušnu podršku zaslužuje i izdavačka kuća „Agora“ koja je čitaocima otkrila i ponudila jedno od najuzbudljivijih literarno-čitalačkih putešestvija u nepoznato u 2015. godini.

(„Dnevnik“, 2015.)

Comments (1)

Tags: , , , , , , , , ,

Pavle Savić

Posted on 25 October 2016 by heroji

Vasilije Milnović

 

 

Pavle Savić

 

„Svojevremeno sam napustio Saveznu komisiju za nuklearnu energiju jer se nisam slagao ni sa načinom rada Komisije, ni sa planovima razvoja iskorišćavanja nuklearne energije. Sa Univerziteta sam otišao u penziju jer se nisam slagao sa raznim stvarima, a posebno sa radom na udžbenicima. Prihvatio sam da budem predsednik SANU jer želim da se naučno-istraživački rad približi industriji, da ona koristi rezultate tog rada i da naučnici ne moraju stalno da dokazuju da rade nešto korisno. Dosadilo mi je da se svakog dana izvinjavam što se bavim naučnim radom”

Pavle Savić

 

Šta god da je u životu radio, a bio je aktivan u mnogo oblasti, ma koliko se zbog svoje britke inteligencije i naglog temperamenta zamerao moćnicima, akademik Pavle Savić (1909, Solun – 1994, Beograd) je od svih bio uvek smatran velikanom srpske i svetske nauke, čovekom besprekornog integriteta, elementarnog poštenja i velike hrabrosti. Posle ranog detinjstva u Solunu, gde je njegov otac kao veterinar dobio službu u Slobodnoj carinskoj zoni Srbije, Pavle Savić je završio osnovno i srednje obrazovanje u Požarevcu i Beogradu, gde je, nakon mature, upisao Katedru za fizičku hemiju tadašnjeg beogradskog Filozofskog fakulteta. Njegova, kasnije legendarna, osobina da nema dlake na jeziku, već tada je došla do izražaja, kada je prilikom sukoba sa šefom katedre Milojem Stojiljkovićem, dao ostavku na mesto asistenta. Sudbina, koja se još mnogo puta očitovala u životu Pavla Savića, tada se prvi put pokazala. Budući odličan student, brzo je dobio mesto kod profesora Dragoljuba Jovanovića sa Medicinskog fakulteta, koji je bio saradnik Marije Kiri i čuvenog pariskog Instituta za radijum. Upravo će on omogućiti Saviću dobijanje stipendije francuske vlade.

Ono što je trebalo da bude šestomesečna stipendija (1935), na insistiranje Irene Žolio-Kiri, kćerke Marije i Pjera Kirija i same dobitnice Nobelove nagrade, produžilo se na petogodišnji rad na radioaktivnostima koja nastaju bombardovanjem urana neutronima. 1938. godine, Irena Žolio-Kiri i Pavle Savić objavljuju rezultate svojih istraživanja. Bilo je to otkriće nuklearne reakcije, kasnije poznate kao – fisija. Već naredne godine, čuveni nemački naučnici Oto Han i Fric Štrasman, koji su s početka osporavali ove rezultate, priznaju njihovu ispravnost. Kada je celokupna naučna javnost očekivala da će Irena Žolio-Kiri i Pavle Savić dobiti Nobelovu nagradu, izbio je rat, tokom koga ova nagrada nije dodeljivana. Nagrada za otkriće fisije dodeljena je tek 1944. i to samo Oto Hanu, koji je samo empirijski dokazao jednu od Žolio-Kirijevih i Savićevih hipoteza. Francuzi i danas smatraju ovo velikom nepravdom, što dokazuje i natpis na ploči u Palati otkrića u Parizu.

Pavle_savic

U Parizu će započeti i Savićev buran revolucionarni život. On se pre rata priključuje studentskom pokretu, pomaže našim „španskim dobrovoljcima“ i ulazi u francusku ćeliju KPJ. Posle proterivanja iz Francuske, vraća se u Beograd gde dobija mesto profesora na Medicinskom fakultetu. Nakon kapitulacije Jugoslavije, bio je aktivan član Komunističke partije, a dugo je bio jedini šifrant Vrhovnog štaba i tvorac recepta za eksplozive. Ipak, njegov karakter je i tu došao do izražaja.  U Drvaru, jula 1943. godine, zamerio se Titovoj ljubavnici primedbom da psa hrani mesom, a vojnici gladuju. Odmah su mu oduzeta sva zaduženja i udaljen je iz Vrhovnog štaba.

Tu počinju njegovi teški dani, no kao da je bio pod zaštitom dobrog anđela čuvara, uvek je uspevao da izađe iz svih neprilika još jači: i kada je prekomandovan u Sedmu krajišku brigadu, čija je ratna putanja bila najteža; i kada je kao prorektor Beogradskog univerziteta sprečavao čistku „ideološki nepodobnih“ nastavnika; i kada je kasnije vratio partijsku knjižicu. Iz svega toga, Pavle Savić je izašao besprekornog integriteta. Kada je Tito odlučio da pravi Institut za nuklearne nauke, niko drugi nije mogao da ga vodi osim Savića. U vreme njegovog rukovođenja Institutom, Jugoslavija je svrstavana u pet najvećih nuklearnih sila na svetu (uz SAD, SSSR, Englesku i Francusku). Ipak, njegova načela transparentnosti u radu i daljeg razvoja Instituta su došla u sukob sa namerama Vlade, pa se desilo nezamislivo: legenda Instituta i njegov tvorac, dao je neopozivu ostavku. Tada je dao ostavke i na svih svojih drugih 16 funkcija, a zadržao samo najdražu, profesorsku (fizička hemija). Od 1948. je bio redovni član SANU, a od 1971. do 1981. i njen predsednik. Iako bez doktorata (zbog ratnih okolnosti), 1957. je postao počasni doktor Beogradskog univerziteta.

Iako sa ogromnim naučnim ugledom u svetu, o čemu svedoče dva Ordena Legije časti, Medalja Raderforda i Zlatna medalja Lomonosova, njegova borba za veći uticaj vrhunskih naučnih radnika na školske planove i programe (bio je najžešći kritičar „usmerenog obrazovanja“, nazivajući to „osvetom bivših ponavljača“), bio je bezuspešan.

Do poslednjeg dana aktivan, okružen porodicom i brojnim saradnicima, umro je u svojoj kući u Beogradu u dubokoj starosti. Na lični zahtev nije sahranjen u Aleji zaslužnih građana, nego u porodičnoj grobnici.

Comments (4)

Tags: , , , , , , , , , ,

Meandri istorije

Posted on 20 October 2016 by heroji

Dragana Bošković

Meandri istorije

 (Prof. dr. Sava Damjanov, Istorija kao apokrif, Agora, Zrenjanin;

Kulturni centar Novog Sada, Novi Sad, 2008)

 

Da, u početku beše reč. Tada su se priče pričale i po sećanju prenosile. Potom je nastala pisana reč. Onda su priče počele da se zapisuju, a neke opet, po sećanju. Tako nekako je potekla i reka istorije, ona neumitna i bespoštedna bujica civilizacijskih kodova, kulturnih i umetničkih fenomena, političkih hleba i igara, filozofskih ideja, naučnih i tehnoloških napredaka, besomučnih ratova i bezbrojnih revolucija. Silina istorije se oduvek ogledala u njenom neprikosnovenom i neupitnom autoritetu, na kojeg se čovečanstvo uvek pozivalo kao na bespogovornog arbitra. Osnovni tok istorije je ustoličavao i svrgavao lјude i dešavanja sa istorijskih tronova, rangirao i uobličavao istorijska zbivanja shodno svojim strujanjima, i dubio korito istorijskog sećanja na one već pomenute priče, postajući sve tvrdokorniji i silniji u svojim jednosmernim kretanjima.

Međutim, iako su se neki koji su plivali uzvodno brzo zamarali ili jednostavno tonuli i davili se, postojale su struje koje su pružale svoje krake van osnovnog toka i polako, ali sigurno, pravile zavijutke i meandre koji su dalјe samostalno nastavlјali svoj život kroz neka nova bespuća. Vijugave putanje su tražile neke nove prostore za svoja lutanja i prkosile svojom slobodom i gipkošću istorijskom kanonu. Upravo ti meandri su ispisivali nove stranice istorije, upotpunjavali njenu jednoličnu sliku, račvali jednoobličnost istorijske reke i filigranski vezli nova strujanja.

Jedan takav meandar je i knjiga Istorija kao apokrif, koja već svojim naslovom upućuje na svoju ne-kanonsku prirodu, svojevrstan otklon od (postojeće) tradicije i kako to već biva, nudi nova čitanja. Lucidno meandriranje manje istraživanim predelima literarnog stvaralaštva je oduvek bilo osnovna odlika proze Save Damjanova iz čije je jezikotvorno-zamešatelјske postmodernističke laboratorije i proizišla ova svojevrsna para-Istorija. A svoj kritičko-istorijski legitimitet autor kao da potvrđuje stavlјajući po prvi put (!) na korice svoje knjige i svoje akademske titule ispred imena i prezimena. U podnaslovu, međutim, stoji Roman-lakrdija iliti, po prostom, bezobrazne priče koji se nastavlјa na već poznatu poetiku ovog pisca – autora „P(r)ički“, „Glosolalije“ i „Remek-delaca“, zatim „Erosa i Po(r)nosa“ (zbirke eseja, prikaza i mistifikacija) i zbirke ogleda „Novo čitanje tradicije“, te priređivača „Graždanskog erotikona“. Podnaslov se jasno otkriva u klјuču erotsko-smehovne tradicije ovog autora, ali u sadejstvu sa naslovom i titularnim prefiksima najavlјuje i parodijsku vizuru – ne potpunu postmodernističku destrukturalizaciju velikih mitova, već paralelu tih mitova – neku novu tvoračku igru, neko osvetlјeno, do tad tamno mesto u istoriji, možda čak i nepostojeće. Na pozornici istorije se vidi samo ono u šta su svetla uperena, a Damjanov nas vodi iza kulisa tog Cirkusa istorije kako sam kaže, u simultane zamračene kuloare, na generalne probe u kostimima i maskama, u šminkeraje i garderobe glavnih protagonista, u paralelne lične svetove uramlјenih istorijskih likova. Otuda se prožimanje žanrova (roman ili zbirka priča) da protumačiti kao neodvojivost celokupne Istorije od svojih pojedinačnih epizoda – rigidan kontinuitet naspram fleksija (para)životnih priča ponaosob.

istorija kao apokrif

    Iskorak u dosadašnjem proznom stvaralaštvu ovog autora se očituje u zamašnijem opsegu obrađenih tema – po prvi put Damjanov izlazi, ali ne i napušta, polјe delovanja književnosti (teorije, kritike i istorije), i zahvata kulturni, političko-diplomatski, javno-društveni, pa i tehnološki kontekst (Fejsbuk i sajber-svet). Kanon više nije samo književna tradicija (kao npr. u već pominjanim „Remek-delcima“), već svi aspekti društvenog delovanja, koji u stvari čine istoriju jedne civilizacije, jednog doba. Ovim širenjem na sve sfere društvenog komuniciranja intenzivira se i jezičko poigravanje, koji takođe čini sastavni deo Damjanovlјeve poetike.

Jezički kalambur kao osnovno sredstvo karnevalskog osećanja sveta, ili u ovom slučaju – osećanja istorije, naglašava lakrdijsku intenciju autora, odnosno poigravanja sa semantičkim potencijalom reči i sintagmi (Cirkus Istorije, Pozorište-Bludilište, tibingeška gimnazija „Desanka Šakić“, Akiro kuroSava, Maćaš Gulaš Pičkaši, mek Donalds, zatim dve najveće pesničke lјubavne muze – Laura Rokoko-Klozet i Beatriče Bidermajer-WC,  pa npr. „pričala sam TiTo“ ili „u vajatu je Erp“). Takođe, ostajući veran svojoj jezikotvornoj praksi, autor po principu sinonimije niže svoje kovanice ili neobične izvedenice (vaginilizam, romologija, princeza Punakite, glagol intermecao, satiričar koji satire vinjak, lord Dunhill se puši, i sl.) ili pak, stvara svoje miteme-aktere pišući ih početnim velikim slovom, iako su u pitanju apsktraktne imenice, a ne puke metonimije (Deseterački Ep, Govno Grbavo, Haos, Novogodišnje Prase, itd). Dodatna apokrifnost značenja se maskira smenjivanjem oba pisma: Kete Hamburger und Coca Cola, lingua-cunnilingua, variatio-grupatio, coitus, „pošo Gethe da se šethe“ i još mnogi drugi primeri. Dalјe, specifična onomastička kombinatorika doprinosi lingvističkom zamešatelјstvu likova koji se uvode i smenjuju munjevitom brzinom – Turci DOSMANLIJE koji redak kasnije otkrivaju se kao Turci DOS MANLIJE, intonirajući ditirambski ritam, karnevalsku svetkovinu u preterivanju, onaj sveopšti haos gde su svi jednaki.

No, ritmičnost se ostvaruje na još jednom fonu, po prvi put u prozi Save Damjanova, pomoću rime.

„Neka mi sam Bog oprosti ako velim da je puki privid i mit prečasna gospa Istorija: time nikako ne želim da uvredim Nјegovog dostojanstva štit, niti bogougodno mu delo što opet nad čitavim otečestvom našim sija, mada kineska zmija (a ne gorepominjani kineski zmaj!) pokušava da zatamni taj hristolјubivi sjaj. Možda su prečasna gospa Istorija i dovitlјiva gospa Sreća u tajnoj bračnoj vezi, potvrđenoj potpisom malecke kara-Joke kojoj ne smetaju Kinezi?! Kako bilo da bilo, krećemo opet Jovo-nanovo, da sričemo red po red, stranicu po stranicu, godinu za godinom, prastaro Istorijsko slovo …“

Str. 130

Izabrani citat predstavlјa ujedno i ilustraciju osnovnih poetičkih ishodišta Istorije kao apokrifa, odnosno pitanje da li se istorija uistinu ponavlјa, i da li onda kao takva zaista i jeste Učitelјica života. Otuda i prethodno pominjani dualitet žanrovske odrednice u podnaslovu, jer Sava Damjanov kroz preplitanje svojih priča stvara recepcijski eho poput istorije koja se ponavlјa. Tačnije, ovo preplitanje bi se pre moglo nazvati preklapanjem, odnosno preslikavanjem, kako to obično biva u para-literarnim, para-istorijskim ili bilo kojim drugim vidovima para-tvorevina. Tako ulančane, odnosno preslikane (Oda Tibingenškoj filozofiji naspram Oda Tibingenškoj filozofiji kao refren, Memoari i Memoari kao rimovani akordi, te Ekloga i Ekloga kao lajtmotiv) priče, koje se ne slučajno nalaze na kraju, odnosno na početku sledećeg odelјka, stvaraju utisak povezanosti ili pak onog pomenutog neumitnog toka istorije. Jedna kratka ilustracija kako izgledaju te priče u ogledalu.

 

„Arkadijski ambijent ekloge pokazao se podesnim za definisanje suštinskih vrednosti Istorije: obogotvorene Prirode, Ljubavi kao pokretačke sile Univerzuma, hedonističkog smisla ovozemalјskog Života i t.d, i t. sl. Epohalne ličnosti prerušene u pastire i pastirice ovde se vesele polјskim radovima i lovu, slave dolazak proleća i let Kupidonovih strela, pevaju ode jednostavnosti i blaženom neznanju (a ne – poput inkriminisanog profesora – „tibingenškoj filozofiji“!), dok ih Hor u kolu prati komentarišući svojom pesmom zbivanja i subdine glavnih junaka…“

Ekloga, str. 110

 

 

 

„Arkadijski ambijent ekloge pokazao se podesnim za definisanje su-štinskih vrednosti Istorije (čiji lajtmotiv glasi: variatio-grupatio!): deflorisane Prirode, sodomističke Ljubavi kao pokretačke sile Univerzuma, onanističkog smisla ovozemalјskog Života i t.d, i t. sl. Epohalne ličnosti prerušene u pastire i pastirice ovde se vesele koitusu i lovu na genitalije, slave boginju proleća Pizdu i božanske strele Letećeg Kurca, pevaju ode satirijazi i blaženoj androginiji (a ne – poput inkriminisanog pro-fesora – „tibingenškoj filozofi-ji“!), dok ih Dioniz-svinger prati komentarišući svojom pesmom zbivanja i subdine glavnih junaka…“

Ekloga kao lajtmotiv (opet to, malo drukčije) , str. 133

 

 

Poslednji deo romana ili zbirke priča je objedinjen pod naslovom Index citatnosti iliti po serbskom: MAJSTORSKI SO(m)NET, koji predstavlјa niz kraćih pesama, atipične vrste za literarni manir Damjanova. Međutim, u duhu smehovne i šalјive tradicije, kratak stih i muška rima prizivaju u svest karnevalski ritam. A da bi svojstveno ovom autoru, hedonističko „zadovolјstvo u tekstu“ bilo potpuno, svako pevanije je obogaćeno sa po jednim komplementarnim vizuelnim elementom – slikom, kolažom, fotomontažom, stripom ili crtežom. Za nekoga ko piše da je „književnost blistava igra“, a „Tekst predstavlјa super-žurku“ poigrati se sa velikom pričom ili izazvati na dvoboj Učitelјicu života, nije ništa manje do sanjati, zamisliti, maštati, lutati nepreglednim bespućima Umetnosti.

Na kraju, umesto preporuke, a ujedno i kao odgovor na jedan tekst Save Damjanova iz jedne druge knjige[1]: možda srpska književnost nema Rablea, niti bi trebalo da ga ima, ali je sa Istorijom kao apokrif dobila novu erotsko-smehovnu tradiciju.

 

 


[1] Reč je o zbirci književnih eseja i studija Apokrifna istorija srpske (post)moderne, takođe objavlјenoj ove godine u izdanju Službenog glasnika, esej Zašto srpska književnost nema Rablea?, str. 47-53.

 

 

Comments (3)

Tags: , , , , , , , , , , , , ,

Ali, Fišer, Đoković

Posted on 10 October 2016 by heroji

Ratomir Damjanović 

 

Ali, Fišer, Đoković

 

- Neki sportisti dobijaju mitski oreol ne samo zbog sportskih rezultata. Svojim pobedama i harizmom oni menjaju svest i svet. -

 

Da li je ovakav naslov preuranjen? Možda će on biti odgovarajući tek kada Novak osvoji jedan gran slem više od Federera. Možda bi više odgovarao da je Đoković osvojio i Vimbldon, i Olimpijadu i US open. Ili je u pravu Pet Keš kad kaže da se već sada mora govoriti o eri Novaka Đokovića. I o dominaciji nezabeleženoj u istoriji teniskog sporta uz najveća dostignuća, kako ona koja se tiču statistike, tako i ona druga, koja podrazumevaju više nivo same igre. Novak Đoković je apsolutni pobednik jer je pobednik nad pobednicima. Nјegova era zabola se kao klin u eru Federera i Nadala. Zastrašujući niz uzastopnih pobeda na svim podlogama nad ovom dvojicom matadora neumolјivo svedoči o tome. Pet Keš, koji istina ne govori o Đokoviću kao najvećem svih vremena, jednostavno navodi Đokovićev međusobni odnos sa najbolјim igračima, videći pravu istinu na terenu kao jedino objektivnom ogledalu.

ĐOKOVIĆ – Federer 23:22, Nadal 26-23, Marej 24-10, Conga 15-6, Raonić 5-0, Monfis 12-0, Berdih 21-2 Vavrinka 19-5, Nišikori 10

2, Čilić 14:0, Štepanek 11:1, Del Potro 11:3. Gaske 12:1, Simon 9:1, Bagdatis 8:0, Ferer 16-5, Monako 8:0, Fiš 7:0, Izner 8-2, Davidenko 6-2, Hjuit 6-1, Gulbis 6-1, Dimitrov 5-1, Andersen 5-1, Verdasko 7-4, Has 6-3, a tu su i Kolšrajber, Borić, Tomić, Dominik Tim…

Đoković – ostatak sveta: dvostruko više pobeda. Sa svakim ponaosob pozitivan skor, uz razliku koja stvara nelagodnost čak i kod srpskog gledaoca. A tu su i neki drugi parametri, koji daju dodatnu argumentaciju onima za koje nema dileme ko je najveći šampion ikada.

Četiri vezana gran slema, najviše osvojenih masters turnira, rekord po broju ATP poena, zastrašujući niz uzastopnih pobeda nad Fеdererom i Nadalom na svim podlogama. Pa  nagrada Laureus akademije za najbolјeg sportistu sveta: 2012, 2015, 2016; ITF Šampion godine: 2011, 2012, 2013, 2014, 2015; ATP-ov igrač godine: 2011, 2012, 2014, 2015, uz brojne statističke podatke koji dovode do usijanja njegove fanove i protivnike: 66 titula, uklјučujući 12 gren slemova, pet pehara sa završnog turnira sezone, 39 ATP masters titula kategorije 1000.

Ali, sve je to samo igra, reći će neko. Ne, nije, počinje kao igra i sport i onda dođe trenutak kada se prelazi granica sportske igre. U pitanju je igra i sport taman onoliko koliko je to bila olimpijska pobeda Džesi Ovensa pred firerom. Ili meč Monike Seleš protiv Štefi Graf kad je jugoslovenskoj igračici koja je ozbilјno uzdrmala svetski poredak zaboden nož u vrat između dva gema.

Tema ovog teksta i nije da li je Đoković već sada apsolutni šampion, ili „samo“ jedan od najvećih, niti da li  će to biti. Ideja ovog teksta je da ukaže na to da je Novak Đoković svojom harizmom i rezultatima glavu uz glavu sa najznamenitijim ličnostima ne samo sporta. Postoje pobednici koji menjaju Svest. Nјihove pobede nisu samo stvar sporta. Oni menjaju i Svet. Robert Fišer, Mohamed Ali i Novak Đoković su takvi pobednici. Ono što je zajedničko ovоj trojici velikih jeste pobuna protiv protiv uspostavlјenog poretka. Stara tema. Sila i Vlast u Eshilovom Prometeju ubeđuju mitskog junaka da mora da „primi novi poredak, jer nov gospodar vlada bogovima“. Individualci poput spomenute trojice se suprotstavlјaju poretku u kojem oni nemaju pravo da postoje kao ličnosti. I jedan i drugi i treći osporavaju ideju da to čine u ime neke apstraktne ili konkretne moći i ideologije i politike, nego promovišu individualnu i bezuslovnu slobodu i talenat kao vrhunske vrednosti.

david protiv golijata

Ali se pobunio protiv američke administracije, koja ga je proganjala, oduzela titulu i zabranila da se bori u ringu.  Bobi se suprotstavio i ruskoj i američkoj sili i diktatu FIDE u službi svetskih moćnika, a 1992. godine je uprkos embargu SAD, igrao meč protiv Spaskog u Jugoslaviji. Završio je proganjan, ucenjen, bez prava na azil u bilo kom kutku sveta. Najveći šampion kojeg je svet ikad dao, praktično je oteran u smrt.

Novakova pobuna je posebnog kova jer je udario na čitav svetski poredak. Ujedinio je protiv sebe najmoćnije zemlјe sveta i sad je to već pobuna protiv Novaka. Ugroženi su mitovi, ali i  interesi, a kad se dovedu u pitanje ekonomski interesi onda su dovedeni u pitanje i nacionalni interesi, to jest ”interese koncentrisane moći koja vlada društvom“, kako piše Noam Čomski.

Pobede Bobija Fišera ravne su pobedama Muhameda Alija. Pobede Novaka Đokovića mogu se meriti sa pobedama Roberta Fišera i Mohameda Alija.

Ali je pobedio u 56 borbi, a poražen je samo pet puta. Broj pobeda nokautom višestruko preovlađuje nad onima na poene. (Tri puta prvak sveta u superteškoj kategoriji). Fišer je nanizao najbolјe igrače sveta (prvu dvojicu sa nulom): Tajmanov, Larsen, Petrojsan, Spaski, a neke je savladao čistim nokautom. Tako je otpočelo rušenje sovjetske imperije, mnogo pre rušenja Berlinskog zida u novembru 1989.

Noletova pobeda u Kanadi (2007) kada je dobio (u to vreme najmlađi) (sva) tri prva igrača sveta bila je najava velikog pobedničkog hoda i rušenje imperije belog sporta. Pobede nokautom su i Đokovićeva specijalnost. Što se tiče mečeva u super teškoj kategoriji, sa igračima iz top 10, on je prvi igrač u istoriji koji je u jednoj sezoni (u singlu) dobio 30 mečeva protiv 10 najbolјih musketara sa reketom. Broj finalnih mečeva koje je igrao i odnos pobeda i poraza dodatno ga utvrđuju kao prvog.

Ukratko, Đokovićeva dominacija na tronu ravna je nepopularnoj tiraniji i stvara ozbilјno osećanje anksioznosti. Kao vladavina današnjeg srpskog vaterpolo tima. Kao dominacija jugoslovenskog košarkaškog tima u ondašnjoj Evropi. Pobornici teorije zavere kažu da se raspad Jugoslavije nije slučajno odigrao uoči košarkaškog susreta američkog i jugoslovenskog drim tima.

Osim toga, Đoković ne ruši samo promovisani stereotip o izuzetnosti drugih, osporavajući pravo nasledstva na krunu i presto, nego ruši i stereotip uspostavlјen o jednoj zemlјi i jednom narodu. Na raznim jezicima, pred velikim auditorijumom, a to je za osetlјive uši ravno subverzivnoj delatnosti. Osporena je moć korporativnog kapitala i skrivene manjine koja odlučuje u piramidi vlasti i života.

Sada se došlo do zanimlјivog paradoksa, da će dalјem razvoju tenisa Novak najviše doprineti ako počne da gubi. Vimbldonske arhive će to pokazati za koju godinu. Tek tada bi mogla da se nastavi igra koja okreće veliki novac. Kada je u kladionicama izgublјena neophodna dinamika rezultata i neizvesnost igre u gledalištu, kada je zavladala dosada, sa ozbilјnom pretnjom da sve to može da potraje, proradila je tehnologija subverzije i urušavanja trona. Zato je podignuto mnogo čaša u čast Novakovih poslednjih poraza.

Zato su krenuli u ruženje i rušenje Đokovića, svi, državni promoteri, organizatori, štampa, igrači, publika, koja takođe ima svoj deo kolača. Aspekt identifikacije je veoma važan u lјubavi prema nekom sportisti. Volim sebe jer sam on. Pobeđujem uz pivo i čips i kućnog lјubimca koji maše repom na dobar forhend, jer to gazdu čini srećnim. Samo ako ga izvode Federer, Nadal, Marej.

Sve je bilo dobro dok su pobeđivali, ubeđeni da će uvek pobeđivati. Džouker je bio dobrodošao da se malo zabave, jer drznik, uvek, na kraju, dobija svoje. Busanje u prsa završava se zadovolјstvom gledalaca koji su dobijali svoju porciju pobede. Sve dok nije redovno počeo da tuče ne samo protivnike na terenu, nego i gledaoce, uklјučujući Matsa Vilandera, koji redovno pobeđuje Novaka pred TV kamerama. Tog teniskog asa koji po svom sofisticiranom stilu tako podseća na Džejmi Šeja, ako se još iko seća tog nato-servera iz godine tri devetke.

Kad je dogurao ovako daleko kao Srbin, koliko bi tek dogurao kao Englez, pitaju se neki u šali, imajući na umu da je Novaku nuđeno da “postane” Englez, i takmiči se za Veliku Britaniju. Đokovićev pobednički duh ukorenjen je u njegovo nacionalno biće. Kosmopolitizam ne isklјučuje nacionalno osećanje. To je ono što Nikola Tesla ističe u dva svoja govora u Beogradu 1892. godine. Osim što podvlači srpsko ime, narod iz koga je ponikao i “oltar srpske misli”, Tesla govori i o univerzalnoj vrednosti sopstvenog dela kao “dobročinstvu za celo čovečanstvo. Ako se te moje nade ispune, najslađa misao biće mi ta: da je to delo jednog Srbina.”

Kriterijum koji Novak ne propušta da spomene, mada Đoković već odavno ne pripada samo Srbima nego celom svetu, kao Mohamed Ali, kao Robert Bobi Fišer, kao Jusein Bolt, i to je ono što samo retki pojedinci shvataju. Dođe tako trenutak kada nacije više nisu bitne. Ni granice. Kada se granica povlači vertikalno sa onima i prema onima koji su  pomerali granice. Kao kakav mitski junak, u jednoj pesmi na Youtube, koju peva onaj pobunjeni deo sveta, uz humornu žicu tako karakterističnu za samog Đokovića, on ima nadčovečanske moći: Novače, Novače, šta ti je čoveče,/ sve si ih zgazio i porazio…/ Kada reketa se lati/ Kao zemlјotres se klati/… Od siline zemlјu trese/ mora diže u cunami/ eruptiraju vulkani, /O Novače stani!“

Vimbldon, Olimpijske igre i US open su samo etape u Novakovom pobedničkom putu do potpunog ostvarenja, ideala Itake, simbola kuće i porodice, koje često apostrofira Novakov otac, a i sam Novak. Na Itaku može da stigne samo onaj pred kojeg su postavlјene sve najveće prepreke. Neko sa lakšim preprekama ne može. Homerska mreža nevolјa prati samo najveće. Oni pobeđuju i u onom smislu na koji ukazuje Konstantin Kavafi u pesmi Itaka, jer dolaze do mudrosti koja im omogućava da shvate smisao putovanja i značenje Itake.

Novakovi trijumfalni pohod na istoriju Srbiji je doneo ozbilјne probleme. Sve je više gojaznih. Ljudi sede po dva-tri i više sati u fotelјi i ne mrdaju, uz grickalice i pivo. Tenis ozbilјno utiče na svest i jezički milјe naših lјudi. Đoković ih je naučio kako da pobeđuju. Jedan Sremac ispekao je rakiju koja ima naziv Taj brejk. Ide ne može biti bolјe. Sa rakijom je inače stalno taj brejk, a tek kad Novak dobije gem. Gem ko gen.

Tenis nam je u genima. Tenis i opstanak.

Dok su oni tamo jeli prstima i gađali se kostima za trpezom, mi smo igrali tenis.

A onda su došli Turci… I srpski guslari…

Ponavlјa se mit iz narodne bajke u kojoj siromašak savladava sve prepreke, aždaje, zmajeve, divove, zamke, podvale i izazove, postaje carski zet i penje se na presto.

Jedino što to u ovom slučaju više i nije bajka, nego stvarnost. Ne samo ostvarenje sna, nego i otvaranje očiju.

 

Comments (2)