Ljubici-Cuci Sokić

Posted on 28 October 2014 by heroji

Nikola Kusovac

 

Ljubici-Cuci Sokić

 

Umesto čestitki za rođendan i Novu 2009. godinu

 

Novu 1945. godinu ratom razarani i razoreni Beograd, koji su četiri godine jednako nemilice i bezdušno kažnjavali i Nemci i vajni saveznici, dočekivao je sav u nezaceljenim ranama, sa sovjetskim tenkovima na trgovima i ulicama, sa Oznom koja je kažnjavala izdajnike, stvarne petokolonaše i kolaborante, ali i mnoge čestite neistomišljenike sa kojima se po svaku cenu trebalo obračubnati, ostaviti ih bez imovine i građanske časti, kako bi se na taj način pripremilo čvrsto tlo novoj vlasti i nastupajućem jednoumlju. I, dok su pobednici, kako im priliči, slavili po dvorovima i od buržoazije, najčešće od uglednih fabrikanata, bankara, trgovaca, profesora univerziteta, visokih oficira, političkih prvaka, itd,. Konfiskovanim vilama, kućama i domovima, snabdevajući se iz svojih diplomatskih i drugih magacina, dotle se onaj ratom ojađen i zbunjen najmnogoljudniji deo Beograda, prepušten na milost i nemilost ratnih profitera i bezdušnih crnoberzijanaca, okupljao oko svojih polupraznih trpeza i hladnih peći, da se uz škiljavo svetlo sveća i kandila priseti netom minulih ratnih nedaća, da se pomoli za svoje postradale, u nadi da će se stariji vratiti iz zarobljeništva, a da će njihovi naslednici preživeti strahote Sremskog fronta.

Kratko rečeno, Nova 1945. godina stigla je u raspolućeni Beograd. Na jednoj strani našli su se pretežno došljaci i pobednici, a na drugoj strani ratom izmrcvareni Beograđani. Ali, bez obzira na razlike, očito je da ni jedan ni drugi nisu odustajali od dobrog starog običaja da se Nova godina dočeka u krugi najbližih, zatim prijatelja i svih onih kojima bi uz ponoćni zagrljaj i poljubac trebalo poželeti bolju i vedriju sutrašnjicu.

Doduše, nisam siguran da bi arhitekta i slikar Milan Minić, neimar i vlasnik hotela Mažestik, smeo i mogao pored netom useljenih i veselih čelnika i naročito čuvara nove vlasti, oteran sa sinom i naslednikom Oliveromu potkrovlje, da okupi svoje bliske prijatelje poput Mila Milunovića, Ivana Tabakovića, Nedeljka Gvozdenovića, Zore Petrović, izbeglice Stojana Aralice i tako redom. Pre će biti da se on pridružio njima, da okupljeni negde na Senjaku, možda u mirnom ateljeu ostarelog i bolesnog Tome Rosandića i njegove supruge, jedni drugima požele sve najbolje.

Ljubica_Sokić

Međutim, pouzdano znam da se nedaleko od od Mažestika, na Obilićevom vencu, u stanu i ateljeu slikara Petra Lubarde našla jedna malena ali odabrana družina. Vidim ih i čujem kako živahno raspravljaju o sudbini umetnosti u novim prilikama, o tome kako da se preživi nemaština i počne obnova, zatim kako da se obezbede obećane tačkice bez kojih se ne mogu rešiti nasušne potrebe životne a gde slikarske potrepštine.

Vidim rano ostarelog Petra kako, zanoseći po ljubotinjski, šaljivo dobacuje prijatelju doktoru Dušanu Kusovcu da za njega i njegovu sudbinu ne brine, ginekolozima vazda nešto pretekne. S druge strane čujem otmenog i uzdržanog Eduarda Stepančića kako jadikuje nad sve većim nedostatkom elementarnog slikarskog pribora, nema platna, boja, terpentina, nema četkica, lanenog ulja, sikativa, lakova. Dok istovremeno njegova supruga natalija sa Jelenom Petra Lubarde razmenjuje, uz recepte jeftinih jela, imena snabdevača i nezaobilaznih crnoberzijanaca. Na drugom kraju stola sede jedno naspram drugog Miloš Višković i Ljubica-Cuca Sokić, koja je samo dve tri-nedelje ranije napunila trideset godina. Nagluvi Miloš, bivši artiljerac, ne ispušta olovku iz ruke i na komadićima izgužvanog papira neumorno crta karikature prisutnih. Cuca mu je okrenula profil i u jednom magnovenju, za ciglo minut-dva, nastaje karikatura koju Vušković potpisuje navodeći „Nova godina 1945“. Za to vreme Cuca sa Aleksom Čelebonovićem, koji inače stanuje u obližnjoj Čubrinoj ulici, lamentira nad zlom sudbinom njihove generacije. Pominju tragičnu smrt Bogdana Šuputa, ali i starijeg Save Šumanovića, prisećaju se stradanja Bore Baruha, Jurice Ribara, Dušana Vlajića, nagađaju šta je sa ostalima, gde je i šta radi Mića Nikolajević, kao i njgov cimer iz školskih dana Branko-Lale Stanković. Gledaju fotografiju Aleksinog starijeg brata Marka u partizanskoj uniformi i dive se njegovom učešću u francuskom pokretu otpora. Pridružuje im se u razgovoru čestiti scenograf, izbeglica iz carske Rusije, brižni i pomalo uplašeni Ananije Verbicki. U rukama drži skicen-blok i pokazuje crteže što ih je upravo dolazeći, onako usput, zabeležio na ulicama i trgovima razorenog Beograda. Priča kako je sa balkona Narodnog pozorišta napravio studije za buduću sliku srušene zgrade Uprave fondova, zapravo Hipotekarne banke, u koju će četiri-pet godina kasnije, zahvaljujući slikaru i revolucionaru Moši Pijade, biti preseljen iz zgrade Berze (sada Etnografskog muzeja) i potom otvoren Narodni muzej.

Na šporetu koji je založen ostacima starih slepih ramova i iz ruševina napabirčenim delovima zdrobljenog nameštaja ili parčićima krovnih greda i ragastova što su odoleli požarima, kuva se kafa – cikorija i u tiganju spravlja alva od uprženog pšeničnog brašna zaslađenog dragocenim šećerom. Čaše su prazne, napuniće se jeftinim vinom ili brljom, pred ponoć, ponoćnu zdravicu, ponoćne prijateljske zagrljaje, čestitke i želje da sutra bude bolje.

Da li je bilo baš tako kako sam „video i čuo“, kako sam se našao pred Vuškovićevom karikaturom Ljubice-Cuce Sokić, može da posvedoči samo ona, potonji omiljeni likovni pedagog, cenjeni član Srpske akademije nauka i umetnosti, slikar bez čijeg se dela i delovanja ne može zamisliti istorija srpske umetnosti. Drugih više nema među nama, otišli su ili u istoriju ili na zasluženi večni počinak.

 

Related posts:

Svet Ingmara Bergmana
Epsko-fantastična kvalifikacija srpskog igranog filma
Đoka Jovanović

3 Comments For This Post

  1. shaka zulu(f) Says:

    Divno svedočenje velikog znalca…

  2. Opsenar Says:

    Ove se godine navršava stotinu godina od rođenja Ljubice-Cuce Sokić, Mihaila Lalića i drugih sjajnih naših slikara, umetnika primenjenih umetnosti, književnika, tragičan vek srpske istorije bio je sa dalekosežnim posledicama po njenu umetničku i kulturnu scenu: malopre sam se vratio sa Međunarodnog sajma knjiga gde su izložene monografije o Cuci, Olji Ivanjicki, nagrada za dizajn nosi ime grafičara Bogdana Kršića…

  3. Šepseskaf Says:

    Potpuno neshvatljivo mi je da u novoj postavci Muzeja savremene umetnosti nema Cuce Sokić. Tu su svi koji bi trebalo da se nađu tu (ili gotovo svi), ali prevideti značaj ovako važne slikarke – meni liči na čist bezobrazluk…

Ostavi komentar