Kao jutarnje sunce što izlazi iza tamnih brda

Posted on 31 October 2017 by heroji

Seraphim Wales

 

Kao jutarnje sunce što izlazi iza tamnih brda[1]

Neki put se može primetiti da se srna pari i u decembru. Neupućeni smatraju da se radi o škart srnama koje treba odstreliti. Međutim, radi se o mladim srnama koje su kasnije sazrele za parenje ili koje se iz bilo kojih razloga nisu parile u julu i avgustu. Razume se da ove srne ne treba odstreliti.

Ove srne iako su se parile u decembru lane se u maju ili junu kao i one koje su se parile u julu ili avgustu. Zametak u materici srne, koja se parila u periodu juli – avgust, miruje sve do decembra i tek tada počinje da se razvija. Zametak srne koja se parila u decembru razvija se odmah po parenju tako da se sve srne lane u maju ili junu.

Ova pojava, mirovanja zametka, naziva se embriotonija.

Savez lovačkih organizacija SR Srbije (1980). Šta je pozni gon srne?. Lovački priručnik. Novi Sad: „Dnevnik“. str. 40-41.

 

U stari ribnjak

uskače žaba.

Šum vode.

Bašo

 

Lako je dvoumiti se između crne i bele; probajte se kolebati između crne i žute!

Jedna izvankineska mudrost (Goran Miljković)

 

 


[1]              A ujutru po ovoj noći Zaratustra skoči sa svog ležaja, opasa bedra i izađe iz svoje pećine, užaren i snažan, kao jutarnje Sunce što izlazi iza tamnih brda.

“Velika zvezdo”, rekao je, kao što je nekada rekao, “ti duboko oko sreće, u čemu bi se sastojala sva tvoja sreća kad ne bi imala one kojima sijaš!

I kad bi oni ostali u svojm sobičcima dok si ti već budna i dolaziš i poklanjaš i deliš: kako bi se zbog toga razgnevio tvoj ponositi stid!

Pa lepo! Oni, ti viši ljudi, još spavaju, dok sam ja budan: to nisu moji pravi saputnici! Ne očekujem ja njih ovde u svojim brdima.

Želim da krenem ka svome delu, u svoj dan: ali oni ne razumeju šta su znamenja moga jutra, moj korak – nije za njih truba budnica.

Oni još spavaju u mojoj pećini, njihov san još prežvakuje moje ponoći. Uho koje mene sluša, uho koje će poslušati – nedostaje u njihovim telima.”

– To je Zaratustra rekao svome srcu kad se Sunce rodilo: tad je upitno pogledao uvis, jer je nad sobom čuo oštar kliktaj svoga orla. “Dobro je!” povikao je u visinu, “tako mi se sviđa i tako mi priliči. Moje životinje su budne, jer ja sam budan.

Moj orao je budan i kao i ja odaje poštu Suncu. Orlovskim kandžama hvata novu svetlost. Vi ste moje prave životinje; volim vas.

Ali još mi nedostaju moji pravi ljudi!” –

…Tako je govorio Zaratustra, pa je napustio svoju pećinu, zažaren i snažan, kao jutarnje Sunce što izlazi iza tamnih brda.

 

Tako je govorio Zaratustra (Znamenje), Fridrih Niče.

Prolog

Nijedno pitanje ne mora zahtevati izravni odgovor. Recimo: zbog čega kobile često okreću svoje zadnjice vetru i ždrebe se bez pastuva? Ili, zašto je Uroš Predić na ikonostasu u Bečejskoj crkvi obraze Device Marije naslikao rumene i jedre kao u nekakve zdrave seoske devojčure? Kada se Eurinoma podigla naga iz postelje, nije pronašla nikakvo čvrsto polazno stanovište na kojem bi temeljila svoje buduće delovanje. To je ne obeshrabruje. Ne. Ona odvaja vodu od neba, igrajući usamljena na talasima. Sinoćnji rekviziti leže kruti i mrtvi pored ogledala. “Staro Lice koje sam nosila istrljala sam vatom natopljenom alkoholom. Ono leži u ugrušcima u ubrusu kao mrtav, izmeljani crv.” Mada se i toga više ne seća.

Vetar koji je pokretala svojom igrom učinio joj se kao nešto novo i naročito, kao nadahnuće za stvaranje.[2]

 

_

 

››Gospodaru, ima mnogo gutljaja između pehara i usana!‹‹

Prorok (krmaru Ankaju)

Da se ne pozivate na kakav veliki oprez? Kao glasoviti građanin apelujem (priznajem ovde poslovičnu formalnost našeg diskursa koja po čuvenju nadilazi slavu svih činovnika staroga poretka), dakle, apelujem na vašu savest i ono… kako se kaže?… dirkam u pitanja časti vaše akademske prirode, nežne i pomalo melanholične u ovom trenutku koji zahteva čvrstu volju i odlučnost.

“A ukoliko bi mi namazali samo jedno malo parčence hleba sa džemom?”

“Ni toliko!”

“Maaaalo?”

“Ni malo!”

“S margarinom, tek da zabašurim glad?”

“Crkni, đubre!”

“E, baš ste Vi neki…”

Igram na žici kao veseli baletan. Promaja me bije pod pazuho. I pod ono drugo, debelo pazuho moje neokaljane čednosti, nadodoljeno visuljcima i falusnim prerogativima “jačeg pola”. Dok na drugoj strani neko namašćuje uže da bolje klizi niz kožu vrata. Taj čitav koncept – gadi mi se. Lažem! Ne mogu reći da sam rođeni buntovnik. Ne. Sve nerazjašnjene okolnosti našeg prijateljstva, saodnosa, sabratstva, iluzije, pokore, slutnje, sve, sve, sve je to plod jedne sujete. Oduvek sam želeo biti klovn. Da podnesem konačni račun odeven u kostim. Našminkan. Nezgrapan, i mio. Od publike ismejan. Voljen. Iritantan. Tragičan. (Pomalo morbidan. Možda više “morbidan u pokušaju”, dečački morbidan, bezazleno morbidan kao krhka čovečja priroda, od onih nežnih karaktera što obitavaju tiho u dijagnozama psihologa i ljudi od struke. Melanholik po profesiji.)

“Jednu cigaretu?”

“A on bi i cigaru?! Ko pravi! A da nisi ti od onih?”

Tu mi namigne konspirativno. Kao: samo on i ja čuvaćemo našu malu tajnu u uskom krugu prijatelja, užem od granica u kojima se krećemo.

 


[2] Robert Grevs, Grčki mitovi.

 

I, mada stvarno nemam predstavu o “kojima” se to konkretno radi, rešavam da suzim svoj svet jednim banalnim priznanjem činjenice u koju ni sam ne verujem, ali joj pridajem dovoljno kompetencije da me proglasi “onima”, i da me osudi na večno progonstvo, pa dobro (uvek sam voleo da preterujem!), da primeni meru ostrakizma na mojoj voljenoj ličnosti. Uzgred, padam u zanos, neku vrstu amoka zbog svog izuzetnog kukavičluka. Dovodim sebe do ludila. Vrtim se kao čigra. Čovek preko puta mene veruje. Toliko sam uverljiv da svaka moja laž izgovorena u trenutku slabosti i zanosa deluje kao gola istina. Volim ga zbog toga. I volim sebe zbog toga. Volim život zbog svega toga. Ostvario sam se kao budala. (Što mora biti da je početni stadijum iz kojega nastaju heroji?!) Mama, biću dobar! Državo, biću divan! Kao pas sam rođen, kao pas i umirem.

“Av, Av!”

“Molim?!”

“Ništa, ništa. Samo citiram velikog pesnika.”

“Štaa?!”

“Kažem: Citiram velikog pesnika! Mada sudeći po mojim očajnim kapacitetima dugoročne memorije[3] možda (mora da…) se radi i o parafrazi.”

“Sve je to u prostoj fazi.”

“Pa Vi ste i pesnik? Prema tajnim sklonostima, pretpostavljam?”

“A da ti mene malo ne…”

“Ne, gospodine! Ja Vas poštujem i kao čoveka… i kao psa.”

 

_

“Gorane! Probudi se, muko moja, anđele moj! Život nam je lagan i bezbrižan kao zaborav, kao san.” Čuo je glas iza debelog mraka svojih kapaka. On oči nije otvarao još neko vreme, kao da je još uvek terao neki svoj sanjivi dečački inat prema svetu i prema roditeljima.

Međutim, bio je to Damjan koji ga je budio iz poslepodnevnog dremeža. Damjan – “Krotitelj”; pijanica i sanjar; propali gimnazijalac sa zavidnom karijerom cirkuskog zabavljača. On, Goran, lično je gledao svojim očima kako mu prijatelj prebrojava krajnike kralju životinja i sveg zverinja, koristeći samo lepu reč i svoje pitome, krupne, kestenjaste oči. Tačke su mu bile utoliko hazardnije ukoliko je, čuven po svome, kako kažu, mekom srcu (a bilo je meko kao cigansko perje!), izbegavao svako sredstvo prinude. Svoju kamdžiju je uvek držao obešenu o klin u svom smeštaju, ispod slike porodičnog sveca, da ga podseća na, kako je rekao, ′divljinu vere i čednost i prirodnost ljudskih stremljenja′. Upravo zbog te svoje koronarne i esencijalne mekote naposletku je Damjan – stradao. I to stradao, ne od zveri, kako bi neko pretpostavio, već stradao, temeljnije i nezalečivo, od jedne Julijane, vitke, plavooke gutačice plamena (proklete karijeristkinje!), koja je odmaglila sa kepecom koji je napustio život pod šatrom, i doktorirao medicinu na Novosadskom univerzitetu.

Te propale sanjarske perspektive o avanturističkom, nomadskom životu u dvoje, na piljevini pod tendama, u izmešanim mirisima fuškije, sena i izmeta ukroćene goropadi, među tigrovima i trampolinama, trapezima, čunjevima, bacačima noževa, među kricima razjarenih babuna, i kricima razjarenih bradatih žena koje su pravile scene ispred kamp-prikolica svojim kusim i nevernim muževima akrobatama, sva ta ljubavnička fantazija srušila se i slomila na Damjanovom otvorenom srcu i napravila od njega ono što on jeste danas. A on je bio njegov (Goranov) prijatelj dobar deo onih prokletih godina koje su ostale za njima i koje si mogao lakim potezom hrbatom dlana otrti kao prašinu sa kamina. (Ili sakupiti kao par sasušenih mrvica hleba sa stola i staviti ih, iz čiste nostalgije, na levu sisu u džep od košulje!)

 


[3] Mnemoničke sposobnosti opasno narušene opsesivno-kompulzivnim konzumiranjem žestokih alkoholnih pića kao i, najverovatnije, prekomernim unosom zasićenih masti u organizam.

 

 

Glas je ponovo prodirao kroz meki inat.

“Šta ćeš ti sa svojim Eleaćanima, Pitagorejcima i kinicima? Zar da živiš k’o pas i običan prosjak čitav život? Da si bar svršio Ekonomiju, pa da čovek kaže kako si, vođen utilitarizmom, podlegao u nemilosrdnoj borbi interesa. Al’ ti si pasju nauku završio. Pa sad si bosjak od rođenja. (Ovde mislim intelektualnog, naravno!) A život… Sećaš li se kako smo sedeli na obali Crnog mora, ti i ja? Pili smo mastiku. Donosili su nam dobro rashlađena pića na srebrnim poslužavnicima, a anisovo ulje u njima pravilo je one nežne srebrne ljuspice kao pahulje. Bio je to padao dražesan sneg tada na Mediteranu, prijatelju moj! Kanuli bi tek toliko vode u naše piće, i ono se naočigled svih pretvaralo u mleko. Kao u nekoj retorti. Sećaš se?”

“Sećam se, Damjane.”

“A kad smo hvatali ribe golim rukama na mesečini, bosonogi, s nogavicama podvijenim do kolena, i kad bismo ih uhvatili one su nam pevale na bugarskom o svom teškom životu i surovim ribarima koji mrežama žuljaju ruke po čitavu noć za koru hleba?”

“Sećam se.”

“I o neprebolnoj tuzi onog Grka što je Haronu nudio komad hašiša da ga prebaci preko vode u donji svet da samo bar jednom vidi svog umrlog brata?”

“Sećam se. Pilići su se pekli na svakom ćošku. Porcije s maslinama i crnim lukom bile su tolike da bi se do kraja zajapurili i zadahtali od previše soli i ljutine, i pržene kolutove lignji mogli smo namaći na svoje presunčane vratove i opet bi bilo mesta da žile nabubre od smeha, od punokrvnog, rasnog homerskog smeha.”

“Pa gde je taj život sada, zvonak kao muzika kitare, prijatelju moj? Pevljiv kao sunčana svetlost? Zar smo toliko ostareli? Zar su nam noći samo hladni krajevi dana, ispunjeni maglom i zavijanjem pasa?”

 

_

            (Dok je odgovarao, oči je držao još uvek sklopljene kao da uživa u mirisu sećanja.)

Zgrada je sveže okrečena, i broji trideset stanova. Oni sa istočne strane prostrani su i svetli i primaju u sebe u proseku bar po tri do četiri osobe. Oni sa zapadne strane uglavnom su jednosobni, mračni i zagušljivi stanovi, ili su u pitanju momačke sobe (garsonjere!) podjednako tamne i u senci svojih zidova, i primaju u proseku od jedne do dve osobe, ponekad tri. Mnogi se sabijaju i stiskaju da bi usitnili kiriju. To je u konačnom proračunu oko sedamdeset duša, do osamdeset – manje-više – i isto toliko želja sa nekom deseticom u eksponentu.

Prestani da misliš! Prestani da brojiš! Da računaš! Suma kajanja obrnuto je srazmerna pokretljivosti organizma.

Blue roomvosti organizma. To je conditio sine qua non svakog nazadovanja. Trideset šest stepenika do stana. Uvek u pokretu. Bez imalo mogućnosti za odmor. Ne budi indolentan! (To nije rekao Gospod Bog, to je rekao moj otac. Samo, nije upotrebio konkretno baš tu reč. Rekao je “lenja buba”, ili tako nešto.) A ćelavko Artur je rekao: “Kajanje je ispravka koju vrši saznanje u odnosu čina prema stvarnoj nameri.” Kao da mi isključivo činimo ono što zaista nameravamo, ili se jedimo upravo zbog toga što nismo uradili ono što smo i nameravali da uradimo. Taj matori mizantrop mora da je naposletku ipak precenio ljude kada ih je toliko uzvisio. A njegova mizantropija mora de se izvrgla u svoju suprotnost. Svi mi koji iole razmišljamo neke dublje misli ipak bolujemo od jedne fatalne bolesti – čovekoljublja. Ode mast u propast! Imam pet mačaka. Pet minuta treba mi da nazujem papuče i da se spustim do prodavnice. Tamo kupujem jednu paklu cigareta: Drina bez filtera, najbolja cigareta na svetu! Tako govori reklama u prastarom broju Književnog glasnika, rađena slobodnom rukom i tamnim mastilom. Uzimam pola hleba. Koliko me to izađe? Devedeset i četiri dinara. Nabacim dve-tri šale prodavačici u znak revitalizacije komšijskih odnosa. Izlazim iz prodavnice. Petnaest krupnijih koraka i hop! eto me preko puta bulevara. Gledam ulicu. Posmatram je. Tu je pas: crn, vižljast i umiljat. Igra se na travnjaku. Vrti se. Grize guzicu zubima. Jedu ga buve. Jedan pas. Koliko li se buva u ovom trenutku šeta po njegovoj zadnjici? Brojao bi ih tri dana i tri noći, sigurno, i ne bi ih izbrojao. Pređem blago dlanom po njegovoj tvrdoj glavi.

Ta glava u stvari je moje koleno.

Opet sam zadremao i na kratko počeo da sanjam.

Otvaram oči.

Kraj mene je Damjan, meko utonuo u jastuk kraj uzglavlja. Gleda me, pažljivo, svojim krupnim očima, kao da je sve vreme čitao moje snove na pokretnoj traci.[4]

 

_

Znam gde idemo danas. Asma Red će poludeti kad bude čuo. Sigurno je odlepio svoju nalepnicu za petak sa vrata. On za svaki radni dan u nedelji ima po jednu nalepnicu na vratima svoga stana. Ponedeljkom je obezoružani cinik. Tako on tumači svoju rezignaciju i neumitni protok vremena kojim se neminovno dolazi, nakon subotnjeg bančenja i nedeljnog lenjstvovanja do, kako on kaže, ponovnog pada čoveka, i izgnanstva iz Edenskog vrta u osmočasovno radno vreme. I upravo tako i piše na pločici mesto imena i prezimena: “Obezoružani cinik”.

Utorak je dan velikih očekivanja. To je svečani dan kada se rađa nada. Prema Redovim kategorijama i njegovim pravilima činodejstvovanja obezoružani cinik prolazi kroz inicijastički ritual i postaje “Bezrazložni oportunista”. Asma kaže da bi bilo vrlo lako pobrkati utorak sa četvrtkom da nije srede, i to je jedina svrha srede koja deluje tako nekako retroaktivno iz budućnosti.

E, sad! Sreda je dan vrlo nezgodan. Onda kada su se prvi poleti utorka sapleli o svoja iskušenja i strovalili na ispitu zrelosti, nastupa potpuna izgubljenost i dezorjentisanost. “Sreda ne ide nikuda. Ona nije ni levo, ni desno; ni centar, ni periferija. Sreda je čistilište za rekonvalescente.” Tako dolazimo do kategorije “Bezdomnog Oporavljenika” koja zamenjuje prethodnu i deluje potpuno otrežnjujuće na svakog prolaznika pored Redovog stana.

Četvrtkom se objavljuje drugi dolazak (nade?!). On je blag, mirišljav. (Recimo da miriše na kedrovinu. Utorak miriše na orahov list kad ga protrljaš palcem i kažiprstom.) Mnogo je svečaniji od utorka, i to dolazi stoga što je izvesnost ostvarenja potajnih i javnih nadanja mnogo bliža. I stoga što je umor ukorenjeniji u mišićima i kostima. A znamo da takve stvari, kao što su bol i umor, dodaju određenu slatku notu svim našim uživanjima. Poreklo ovakve interpretacije četvrtka više spada u apokrifne pisane tradicije starog veka. (Tako tvrdi Asma Red, mada ja takvih knjiga nisam čitao!) Sledstveno gore pomenutom, četvrtak je dan “Objave” ili “Jevanđelja sv. Reda” (Uz dvostruko tumačenje: sa kratkouzlaznim akcentom, ili pak u značenju: Evangelium Sancti Ordinis). Kao alternativu ovome Asma je dao da se izgravira i pločica sa natpisom “Onaj-koji-je-izgubio-Boga-u-ponedeljak-ali-se-za-divno-čudo-oseća-bolje-danas”.

Nakon četvrtka – petak. Što je uostalom svima poznato.

Čujete li fanfare?! To poslepodne svečano odzvanja u mesu i ulici:

 

 


[4] …ili progvirivao kroz prorez, kroz oniričku naprslinu na mojoj glavi, i promatrao, na beskrajnoj traci tog čudesnog zootropa živo smenjivanje slika i ideja.

 

Twenty-four years remind the tears of my eyes.

(Bury the dead for fear that they walk to the grave in labour.)

In the groin of the natural doorway I crouched like a tailor

Sewing a shroud for a journey

By the light of the meat-eating sun.

Dressed to die, the sensual strut begun,

With my red veins full of money,

In the final direction of the elementary town

I advance as long as forever is.[5]

 

…Jer petak je dan “Pesnika i Pajaca”. Petak je dan praporaca i neonskih reklama; i laganog pijanstva koje prerasta u slatko, orgijastičko, vikansko preterivanje u jelu i piću. Pogotovo u ovome drugome. (Dobro. Isključivo u ovom drugom, na način dostojan života, i jednog carskog raspikuće romanskoga tipa.) Inače, kao uzgredna napomena, može se reći da petak pre podne i petak posle podne nisu isti petkovi, i da nose svoja zasebna obeležja. Radni deo dana na vratima Asme Reda obeležen je kao “Volja za Moć”, odnosno “Hoću da budem prezbiterijanac Života!”, uz treću varijantu: “Kolos sa Rodosa”. (Koja je, ustvari, primarna!)

Sa određenim vrlo prijatnim optimizmom koji mi je kolao kroz telo kao da mi je neko propuštao slabu struju kroz krv ustao sam, umio lice mlakom vodom, pogledao se u ogledalu i prepoznao lice. Pristavio sam vodu za kafu.

Damjan je još uvek sedeo kraj uzglavlja.

Dan je bio svetao, kristalan; prohladan i bistar kasnojesenji, novembarski dan. Kupio sam novi kačket i sada ću ga nositi na glavi kao sjajnu krunu moga bića, i moga uma.

Znam da zna kako se osećam. Ovaj dan je pun prilika. Bio je to onaj pretpraznički osećaj koji obojici nije bio stran.[6] Pripalili smo cigarete. Voda je veselo bacila ključ, i kafa je bila gotova.

Otpuhivali smo plave perjanice dima kao dva stara remorkera.

“Svi mi smo upropastili naše živote. Asma Red; i Bil iz Rušigrada i Indijanac Pako; i vojnik Mojse i njegov drug Golobradi…”

“I ja?”

“I ti.”

“…I Si Biskvit (Sea Biscuit) i Džek Polard?!”

 


[5]                                                                            Suze mojih očiju pamte

                    Dvadeset i četiri godine.

                (Spalite mrtve, jer do groba oni hodaju

                                                                Po dužnosti.)

                Kroz svod predvorja prirode kao krojač banuh,

                Šijući odežde i halje za putešestvija

                Pod svetlom Sunca-mesojeda.

                U predsmrtnoj odori, uparađen, krenuh pompezno,

                S podbulim tabanima, bolnim venama punim dukata,

                Ka krajnjem odredištu suštastvenoga grada

                Napredujem tako,

                Sve dok je večnosti.

                                               

                                                Dilan Tomas, 24 godine, (1939), prepevao Robert G. Tili

 

[6] Bilo je to onda kada veče još uvek nije predalo svoju blagonaklonost sinovima i kćerima, a ulične lampe se pale, i sve je još samo kao početak praznika. Ulica, slepa i skrivena i ispunjena kristalnom žutom svetlošću sunca. To je priroda u nežnom azilu što rasipa darove iz čučnja. Odbegla i zasela u još jednoj slobodi otvorenog dana, u jednoj civilizaciji grada, pre konačnog skoka u tamu. (O suzama, putovanju i još ponečemu, Goran Miljković.)

 

“Pa čak i veliki Džek Polard… Naše šanse su izgubljene. Pa ipak mogu reći za sebe da sam srećan čovek.”

“To je zato što želiš jednostavne stvari, a plava ptica uvek sleće na rame onima koji priželjkuju jednostavne stvari. Što ne znači da jednostavne stvari nisu i velike stvari. Ja sam podjednako srećan i zadovoljan kao i ti.”

“Lažeš!”

“Lažem.”

“Al’ smo srećni.”

“Srećni smo. Kao junske junice.”

Nasmejasmo se obojica.

“Jesi li nekad trljao svoj nos kažiprstom leve ruke, dok trljaš desnom rukom nos drugog čoveka ispred sebe? Ima se osećaj kao da ti se sopstveni nos proteže u dužinu čitav metar.”

“Nemoj da uplićeš ambiciju u čitavu priču!” Obojica smo se opet nasmejali.

“Naši konji trče na duge staze. Na duge staze. Upamti to!”, rekao je Damjan.

 

_

            “Gospodine sudija?! Gospodine sudija?!”, viče mali dečak.

Sudija ga gleda strogo, prekorno. Nekako proceduralno.

“Zašto su ti ukrali kliker?”

Ne čeka odgovor.

Okreće se posilnom.

Mrda obrvama. To znači: dvadeset po turu! Spušta tešku ruku sa treskom na drveni sto. Njegove obrve žive zaseban život. To su dve utrine u kojima stanuje strogost. On mrda svoju strogost. Ne! Strogost plazi po njegovom čelu u vidu dve dlakave zmije. Strogost misli umesto njega. Ona mu jede lice.

Gospode, spasi mi lice strogosti!

Dvadeset po turu? Užas! Mislio sam da smo prevazišli takvu vrstu kažnjavanja kao neadekvatnu pedagošku meru. Na kraju krajeva kazna mora prevazilaziti u intenzitetu meru tolerancije na bol da bi bila efikasna. A ja imam debeli tur, i sasvim čistu savest. Ne želite valjda da mi upropastite ovo malo čiste savesti? (Da mi zaprljate ovaj delić čiste savesti što ga čuvam kao malo vode na dlanu?!)

“Sa nama nema raspravljanja!”

“A da sam ja njima ukrao kliker?”

“Dobio bi još dvadeset.”

“A to što pišem levom rukom?”

“Podesnjačićemo te mi već nekako, derane!”

“Kako? Zar se i to može?”

“Slomićemo ti lenjir na dlanovima.”

“Uf, uf!”, uzdahne dečak i sav protrne od pomisli na dlanove išibane u budućnosti. “Al’ onda će doći moj tata pa ćete morati da mi kupite nov lenjir?”

“Imamo mi i drugih načina da izađemo na kraj sa takvima kao što si ti.”

“Vi pretite?”

“Ja obećavam.”

“Ali ja sam dete.”

“Jednom ćeš biti čovek.”

_

Odavde počinje dostojanstvo u šakama, u rukama.

Odavno je čuo tu rečenicu. Nije znao šta to znači, ali je osetio.

Iz snova Jelene Despić

 

 

Ti me uzbuđuješ. Od svake tvoje reči ja napravim roman. Igraj! Plači! Pravi se mrtav! Kakvi divni stimulansi. Sada ću naočigled svih provući iglu kroz donju usnu. To je scena bez krvi. Bezazlena gluma. Ceremonijal lakrdijaša.

Hodamo, i naši se koraci smeju iznad zemlje. Znalačka muzika nedostaje našoj želji.[7] Oprosti mi! Predaj se!

Damjane, pogledaj! Kolena su nam poderana kao list papira. Izneverio sam te, prijatelju! Tu nema molitve. Svako će pronaći svoj otrov večeras. Obrazi će nam biti rumeni od vina kao da uvežbavamo stid. Pa opet, bićemo laki i nehajni. Okrugli, zacrvenjeni, zažareni.

Znaš, potreban je izvestan zamah da bi se video sa izvesnim ljudima, da bi se dodirnuo sa njima. Izvesna količina pića. Kao taman i redak cvet čovek se otvori pred tobom i ti nezasito piješ, srčeš iz njega kao iz pehara, iz čašice njegovog bića slast otimaš, jer večeri su kratke i ćudljive. Prstom utrljaj pepeo u asfalt, kao znameniti simbol naših života. Sutra će ga jesenje kiše sprati, i kao da ga nikad nije ni bilo.

I kao da nâs nikad nije ni bilo!

Pogledaj, Damjane, videlo moje, dušo anđeoska!

Ljudi su na ulicama. I dok prolazimo pored njih oni ne primećuju promenu na našim licima, u našim kostima, u srcima. Oni ne slave naše uzbuđenje, i ocenjuju nas po sredstvima kojima prilazimo cilju.[8] Oni ne vide našu veselost, i mladost. I u njihovim dušama ne vlada olakšanje i spokoj.

 


[7] A. Rembo.

[8] O, ludače, divna pijanico!

Kada razvališ svoja vrata i staneš igrati

budalu pred gomilom;

kada za jednu noć istreseš kesu i rugaš

se trezvenosti;

kada ideš čudnim putevima i igraš se

beskorisnim stvarima;

ne haj za sklad i pravo!

Kada razviješ svoja jedrila na buri i krmilo

se skrha na dvoje,

onda ću te i ja pratiti, druže, i pijan u

ponor poći.

 

Straćio sam svoje dane i noći u društvu

trezvenih, mudrih suseda.

Mnogo znanja osedilo mi kosu, mnogo

bdenja pomutilo mi pogled.

Godinama sam pabirčio među stvarima i

gomilao parčad i tralje.

Smrvi ih i igraj po njima i zavitlaj sve u

vetar.

Jer znam da je najviša mudrost: pijan u

ponor otići.


Ostavi neka se izgube krivudave

sumnje, ostavi me da izgubim putanju

svoju bez nade.

Pusti besnu buru neka me otkine sa

mojih lengera.

Svet je naseljen dostojnicima i

radnicima, korisnim i pametnim.

Tu su ljudi koji su lako prvi, i ljudi koji

skromno idu za njima.

Ostavi ih neka budu srećni a i nek rade

na sreću drugih, a mene ostavi da

budem lud i nekoristan.

Jer znam da je kraj svakog rada: pijan

u ponor otići.

Ovoga se časa odričem svih prava da me

ubrajaju u redove čestitih ljudi.

Neću se više ponositi znanjem i sudom

svojim o dobru i zlu.

Razbiću sud sećanja, prosuću poslednje

kapi suza.

Okupaću se u peni rujnoga bisernog vina

i razvedriti svoj smeh.

I namerno ću razderati obrazinu

staloženog građanina.

I zavetovaću se sveto da ću biti bez

dostojanstva i pijan u ponor otići.

(Rabindranat Tagore, Gradinar, 42)

Related posts:

Zeleni pogled
Cigareta
Inšalah

4 Comments For This Post

  1. Opsenar Says:

    Zna li neko o kom je piscu reč ? Da nije nečiji pseudonim ?

  2. Dragoslav Says:

    Zdravo svima. Moje je uzbuđenje neizmerno, jer ste počeli puštati u etar roman mog prijatelja Serafima Vejlsa. U najkraćem, ako bih morao sažeti sve u dve tri rečenice: Imao sam zadovoljstvo da pročitam tekst u celini i, sa ovog trenutnog stanovišta, mogu reći da nešto toliko široko, sveobuhvatno, divno i uzbuđujuće nisam skoro pročitao. Na stranu svi nedostaci, ali ovo je jedna ogromna poema, pre svega o jednoj velikoj ljubavi (zemaljskoj, utemeljenoj, stvarnoj, trajnoj); zatim, o jednom gradu koji se ruši, o krivici, i uopšte o Svetu… Toliko ukusa, mirisa, boja, zvukova i opipljivosti… Granice Serafimove pesme su toliko velike, da ja sa ovo malo reči mogu samo skromno preporučiti njeno čitanje, nikako obuhvatiti njen sadržaj. Prijatelju moj, čestitam ti!

  3. Profesor Says:

    Ovo mi se čini kao početak interesantnog romana – ukoliko ovaj tekst možemo tako nazvati. Možda je to pre potraga za novom formom romana…

  4. Marija Says:

    Pozdrav opet svima! Ja bi volela da ima nešto i od Dragoslava. Stalno pišem i komentarišem i tražim za čitanje od njega. Svakako hvala vama što objavljujete moje komentare. Vidim da je ovo od njegovog prijatelja. Mogu reći da mi se za sad sviđa. Valda će češće da bude ovde nešto sad da može da se pročita. Ne znam zašto tako dugo prođe vremena? Hoću da se izvinem ako sam dosadna sa mojim komentarima. Puno hvala Kulturnom heroju! Poljupci za sve od Marije :-)

Ostavi komentar